Sebastian Brant BROD LUÄ?AKA
Sebastian Brant BROD LUĐAKA Naslov izvornog izdanja DAS NARRENSCHIFF S njemačkog preveo DUBRAVKO TORJANAC Ilustracije iz knjige THE SHIP OF FOOLS Henry Sotheran & Co., London William Paterson, Edinburgh, 1874. Slika na koricama HIERONYMUS BOSCH Brod luđaka (naopak) Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka vinko I ZVONKO 6 (207) CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000973420 ISBN 978-953-320-108-5 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Sebastian Brant
BROD LU\AKA
Prvo izdanje, 1494.
Brod luđaka
K Ludolandiji
»Oni koji lađama zaploviše morem da po vodama silnim trguju: (...) Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu, u nevolji duša im ginula. Teturahu i posrtahu kao pijani, sva ih je mudrost izdala.« Psalam 1071* * Bilješke su prevoditeljeve i lektorove, nalaze se na kraju knjige od 327-348 stranice.
5
6
Sebastian Brant
Uvodne riječi k Brodu luđaka Za korist i dobru pouku / opomenu i stjecanje mudrosti / razuma i navada dobrih; i za preziranje i pokudu ludosti / sljepila, bludnje i nerazumnosti stališa svih / i svih vrsti ljudi; s posebnim marom nazbilj i trudom skupljeno u Baselu od Sebastianuma Branta, doktora obaju prava.2 Sve zemlje sad se Svetim pismom diče, Svime što se spasa duše tiče: Biblija su pune, učenja otaca svetih, I još knjiga drugih, trećih, petih, Sve toliko da me već i čudi Što boljitka nikome od ljudi. Da, učenje i Pismo su prezreni Pa živi svijet u noćnoj sjeni I u grijehu slijepo bludi; Sve staze, pute zakrčili ludi, I gdje stanu, ludost ih tu sludi, Neće da zbog toga ih se kudi. Stog mi sad kroz glavu prošlo, Brode dat im – to bi dobro došlo: Karake, fuste, galije i nave,3 I čunove, vajndle,4 pa pramove5 prave, Al i sanjke, tačke, taljige, kolica: Jedan brod za sve njih tek je trica, Koliki je sad luda broj; Pa traže neki prijevoz svoj I roje se baš kao pčele Preplivat sve k brodu žele: Svak se hoće prvim zvati; Sila luda se, budala, sjati,
Brod luđaka
Sliku im u drvu režem. Prezre l’ tko što ja tu sprežem, Nevješt tko da sve to čita, U slici nek za sebe pita, Tko je vidjet će, i doznat Kome sliči, manjke spoznat. Zvat ću ovo i zrcalom, Gdje svak pozna se budalom; Tko je tko će svatko znati K zrcalu tko pogled svrati. Vjerna slika nek mu kaže Sebe mudrim da ne važe, Nit što nije nek ne mnije, Jer tko živ bez mana ti je? Nit još davat takva suda Da je mudar, a ne luda. Jer tko sebe ludom shvaća, K mudrosti se hitro vraća, A tko sveđ se mudrim pravi, Krsni kum mi, tupoglavi: Uvreda mi zada trista, Jer mi knjižicu ne lista. Luda tu na svakom prstu, Svak će naći svoju vrstu I za što se, bijedan, rodi, Zašto ludost mnoge vodi; Mudrosti kolika slava, Kolko ludost ugrožava. Kob još, svjetove što bije – – Knjigu kupit dobro ti je. Za rug i zbilju, razbibrigu, Lud do ludog puni knjigu, Mudri vide što im paše, Ludi to s čim braću praše. Lud u dronjku tu, u svili, Isto istome se mili. Ja i mnogom kapu krojim Koj ne misli da ga brojim,
7
8
Sebastian Brant
A da imena mu kažem, Reć će da ga krivo važem. No svi mudri, to mi nada, Tu će naći što gdje spada Pa će reći s čvrstom vjerom, Sve je pravo i sve s mjerom. A jer ih ko takve znam, Ni zere ja za lude ne dam, Istinu nek luda čuje I kad ona mrska mu je. Terencije već dao znanje: S istinese mržnja žanje; Tko se dugo useknjuje, Taj na koncu krvcu pljuje; Jer kad bijes se s čim potakne, Često se i žuč pomakne. Stog me nimalo ne vrijeđa Kad mi govori se s leđa Il se valjan nauk blati: Sijaset luda tu se sjati Kojim mudrost se ne mili, Svu mi knjigu ispunili. Nek svak zato, molba mi je, I um i čast štuje prije Nego mene i moj nejak stih. A bez truda stvarno ne bih Namro luda brdo cijelo: I noću se često bdjelo, Mišljah na te što su snili, Il pri kartam, vinu bili, Na me nisu pomislili; Sanjkam snijegom išli jedni, Napola se smrzli bijedni; Drugi ko na dječje spali, Svoj gubitak treći zbrali Što ih zgodi dana toga, S nadom što će dobit stoga,
Brod luđaka
Ili kako sutra lagat, Tračat, tržit, krivo vagat. A sve njih ko takve shvatit Voljan perom ih uhvatit, Ja sam, ne čudi se, bdio To kad nitko nit je snio, Ne bud’ s djela koren bio. U zrcalo nek viri ovo Muž i žena, svaki čovo; S prvim drugi, pa i ja: Nije muževa tek ludost sva, Već i ludih žena hrpa cijela, A sva njihova ću vela Kapam pokrit s dva-tri roga. I u ludača je ludih toga Pa sad nose da svi vide Čega se i muški stide: Cipele na šiljak i rezane suknje, Gdje im grudi, tu im zjape luknje; U pletenicama upletenih traka, A vrh glave roge pravi svaka, Ko bikovi snažni žene sad promiču I ko divlje zvijeri uokolo skiću. Al nek oproste od ugleda mi žene, Na njih ne bje pomisli u mene Niti kakve nakane mi hude; No nek zle se dalje kude, Jer i takve pune stran’ce ove: I ludače ludobrodom plove. S marom stog nek svi se traže, A tko tu se ne pokaže, Da ne nosi, nek se hvali, Ruho6 što se odijeva budali. A tko misli da ga nisam tako, Pred mudraca dveri nek ide polako, Neka strpi se s veseljem pravim Dok iz Frankfurta7 mu kapu ne nabavim!
9
10
Sebastian Brant
[1]
O knjigama što ne nose koristi
Sprijeda u kolu luđaka hitam I za tolike se knjige pitam Što ne shvaćam ih i ne čitam.
Brod luđaka
Sjedim ja na čelu lađe, Prilika se velka nađe; Bezrazložno nije, kažem: Ko oslonac knjige slažem, Jer su zaklon mi i zbjeg, A što ne shvaćam ih – lanjski snijeg! Ja ih štujem, poklanjam im vjeru: Muhe gonim da po njim ne seru. A kad se o znanju vodi riječ, U kući mi stanuje ću reć! Jer već time duša mi se siti Što librima mogu okružen ja biti. O Ptolemeju8 se, eto, rekne, On sve knjige svijeta stekne, Držeć ih za velko blago, Al je knjigu tek do knjige slago, Znanja mu od tog ni malo. Knjiga imam kolko kod njega bi stalo I čitam ih rijetko, i još rjeđe. Zar se lomit i umarat vjeđe, Il da učenje me bremenom zadavi? Ma, tko mnogo uči, sanja i na javi! Ovako sam gospar nad gosparom, I tko za me uči plaćam parom! I proste sam ćudi – al jel šteta, Kad sred mudroslovna svijeta Znadem reći: »O-ho-ho!«, »I to! i to!« Još švapčarim ponos-i-to,9 Šarafi me lingua latina. Ali kažuć vinum srčem vina, I kad guklus kuka, stultusam se bena,10 I zovem se doctur gos’n za vječna vremena! Skriti uši – važna meni posla, Pa ti mogni u meni prepoznat osla.
11
12
Sebastian Brant
[2]
O dobrim vijećnicima
Tko kod vijeća svagda jačeg sluša, Kom po vjetru uvijek skreće duša, Taj još živog prasca kao pečenoga kuša.
Brod luđaka
Mnogi snuju od zore do noći, Kako skoro i u vijeće doći, Al u právu baš se ne snalaze, Već ko slijepci uz zidove plaze. Dobri Hušaj pokopan je, znamo, Ahitofel sad je savjetnikom tamo.11 Tko će sudit, savjetovat pravo, Preporučat će i glasat kako kaže právo, U gol kolac prometnut se neće Što još živog prasca kao zaklanoga peče. Nema opravdanja, kažem: Samo slutnjom krivo važem, Pa i samo právo kratim; K boljem uvijek teži zatim, A što ne znaš, za tim gazi. Ne ideš li po pravde stazi, Što pred Bogom će te opravdati? Nije šala, i to shvati! Kad bi svatko o budućem snio, Ni u pravorijeku ne bi ishitrio; Svak se mjeri onom mjerom Koju odmjeri si djelima i vjerom. S čim ti sudiš mene, s tim te sudim ja, A Bog istim sudom i nas obadva.12 Svi će čekat u studenoj jami Sud što nekoć dijelili su sami, Pa tko právo s tim povrijedi, Već mu zadani rok vrijedi, Kada snaći će ga silan amen: Na glavu će past mu kamen! Tko se pravednošću tu ne vodi, Ondje stamenost ga njena zgodi: Jer ni mudrost, grižnja, niti savjet koji, A ni sila – protiv Boga ne opstoji.13
13
14
Sebastian Brant
[3]
O gramzivosti
Tko prolaznim se dobrom taži, Njim se bodri, u njem radost traži, Dušom, tijelom taj za ludu važi. [Natpis na ilustraciji: Milost, Bože]
Brod luđaka
Luda je tko dobra sprema, A ni radosti, veselja nema, Ne zna za kog meće sve na stranu, Putujući k mrklom stanu.14 Još veća luda potratit će vedro, Ne štedeći, olako i štedro, Što Bog kao njegovo mu daje, U čem on ko podstanar tek traje, Računa još će o tome polagat Od ruke, noge što će više vagat.15 Silu tog za drugove će zbrinut, Al za dušu neće se pobrinut; Vremena mu fali, to ga hvata strava, Al za vječnost ne boli ga glava. Na oba si oka, ludo, ti bez vida: Zazireš od šuge – a krasta ti kožu kida! Drugi grešno pak za dobrima potrči, Pa u paklenom se ognju grči: Baštinike, ni briga ih, bijedne, Ne pomognu ni unce jedne, I od funte manje će za otkup dati, Na dnu pakla nek se luda pati. U čast Božju, živeći, ti daj, Drukčiji si svat po smrti, znaj. Još nikad mudrac nije bio boj Za bogatstvima na zemlji toj, Već je sebe težio upoznat: Ko najbogatijeg ćeš njega spoznat! I znaš da Kras16 je iskapio vjedro Onog zlata za kim žeđao je štedro; Ali Krates17 novac baci u more duboko, S učenih mu stvari da ne skreće oko. U prolaznom tko dobru ište sreću, Pokapa si dušu u glibu i smeću.
15
16
Sebastian Brant
[4]
O modama novim
Tko u novoj modi zemljom hodi, Taj se bruka, a i ťkodi, Za ruku ga luđak vodi. [Natpis na ilustraciji: Ulli von Staufen, drzak i ruŞan. Na dnu ilustracije godina: 1494]
Brod luđaka
Za negdanje sramne stvari18 Sad već nitko ni ne mari: S čašću nosila se nekoć brada, Sve na žensku muški uče sada, Pa će majmunovom masti se namazat, Na razgolićenom vratu svim pokazat I lance od zlata i silno prstenje, Ko da Leonardu hode na proštenje.19 Sad sumporom se, smolom kosa kruti, Od jajeta bjelanjak u to se umuti Da se nakovrča ispod pletena tanjura.20 Pa kroz prozor jedan glavu tura, Dok će drugi suncem, ognjem kosu bijelit, Pod njom će uši se veselit. Jer je toplo, dobro njima U odjeći s naborima. Kaputić i ogrtač, rupčić, košuljica, I hlače, čizme, papuče, pa cipelica, Pa još plašt i kapa, traka što to spaja: Iznova nam i židovskih običaja. Kad se jedna moda drugoj sklanja, U nas, vidiš, nije čvrstog stanja, Prevrtljivosti nitko se ne stidi, Novotarija se posvuda već vidi, Pa se sramno kratak kaput šiva Što nit pupka ne pokriva! O fuj! Bruke za naciju Nijemca, Ružit stegu i golitit se bez premca, Pokazivat ono što priroda skriva! Zlo i naopako biva, Al se nadaj većoj muci. Jao onom tko je povod bruci! Jao onom bruke tko ne priječi: Zla će plaća ga zateći!
17
18
Sebastian Brant
[5]
O ludama starim
Već me grobu se pripušta, Već mi noga u nj se spušta, Al me ludost ne napušta! [Natpis na ilustraciji: Haintz Narr21]
Brod luđaka
»To ostarjet mi ludost ne da; A star jesam, bluna sijeda, Dijete zlo od ljeta sto Što mladim praporac pokazalo: Nauk svoj ću djeci reći, Sam si složit zadnje riječi, A po smrti požaliti. Uz loš uzor, neću skriti Kakvim mladost me izrodi; Nevaljalost mi čašću rodi, Proslavljivah sebe drskom brukom, Varah širom nogom, rukom, I zamutih mnoge vode; Svi mi dani zlo porode, Pa sad plačem što mi nije Ostvarivat što i prije. Al što odsad mene mine, Prepisujem tebi, sine; Što ja nisam, on će radit, Na me će se on nasadit, Te mu stvari i priliče, Ak poživi, čovjek bit će. On sin moj je, nek se kaže, Fakinarije ga draže, I zar se u ičem štedi? Zato sad u brodu sjedi! Još ću u grobu smijat se glasno, Što nadomjesti me časno!« Za tim se sad starost pjeni, Više mudrost ni ne cijeni. Već Suzane suci22 rekli jesu Sa starošću svojom gdje su: Ne čuva si dušu sijedi striko; A ne čini dobra tko nije naviko.
19
20
Sebastian Brant
[6]
O ispravnom odgajanju djece
Obijest djeci tko ne krati Il ih smetne odgajati, Taj se i sam vjeÄ?no pati.
Brod luđaka
I vid onom ludost sludi Što djetetu ni ne nudi U stezi se dobroj učit, Ko da htio se pomučit Da mu bludi bez pokude, Bez pastira ovca bude; Tko mu obijest ne zauzda, Ne reče mu čemu uzda, Sve jer mlado je još, misli, Neće ostat mu u misli Ništa ružna, a ni lijepa. A sad pazi, beno slijepa: Najhitrije uči mlado I sav nauk pamti rado. Najbolje će nova zdjela Pohranjivat okus jela. Mladica se lako svine Gdje već stara se otkine I na dvoje pukne grana. Za pravičnom kaznom nema rana, Stroga šiba izgoni bez plača Ludost što se srca dječjeg laća.23 Bez kazne znanja nećeš steći, Zlo pak raste ak se ne spriječi. Eli bje bez grijeha duša, Djecu kaznit ne pokuša, Bog ga kazni: on se jada, U dan isti s njima strada.24 Ne odgaja se djecu strogo, Katilina25 stoga svijetom mnogo. Mnoga djeca živjela bi bolje Da učitelj bje im, s dobre volje, Kao Fenik,26 kog Pelej naruči, Ahileja nek posluhu nauči. Cijelu Grčku Filip proputova, Meštra sinu naći ponajboljeg kova:
21
22
Sebastian Brant
Pa najveći kralj27 tog svijeta davna Savjet primo Aristotela je slavna, Koj Platona je slušo ljeta dva, Što pak učaše od Sokrata. Al očeve danas naše Škrtost do sljepila jaše, I ti takvog uču vuku Što od sinka pravi tuku, Pa ga lijepo kući vrati Glupljeg nego do par sati. U tom stoga nema čuda Što su ludi djeca luda. Sijedi Krates, kad je htio, Na sav glas je i učio: Lude – kud vam ode glava! Vi zgrćete s neprava, Ni briga vas za vaš rod, Bogatstva kom bi dali plod. Al na koncu vam se plati Kad vam sin u vijeće svrati, Za čast, stegu se založit, No tek znat će on se složit S onim što ko mlad nauči. A jad oca sve je ljući Pa se grize: nij koristi Dripca gojit što tek njišti. K lošem društvu skrene koga Pa sramoti, huli Boga; O kurve se drugi kače, Treći prokockaju gaće; Zadnji banče i dok sviće. To od takve djece bit će, Koju puštaš već od rana, Sve bez meštra odabrana. I početak i kraj časti Iz dobrih će škola rasti.