BUK ZVONO by jimmy jim

Charles Bukowski Zvono nikom ne zvoni

Charles Bukowski Zvono nikom ne zvoni Priče starog povarenjaka Naslov izvornog izdanja THE BELL TOLLS FOR NO ONE Copyright The Bell Tolls for No One © 2015. by the Estate of Charles Bukowski S engleskoga preveo Domagoj Čavrak Ilustracije u knjizi CHARLES BUKOWSKI Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka HEY JOE 41 (216) CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001026019 ISBN 978-953-320-120-7

DRAGO, MILO LICE Roditelji su mu umrli ranije nego što se inače umire, prvo otac, ubrzo nakon toga i majka. Na očevom sprovodu nije bio, ali je na ovaj drugi otišao. Neki od susjeda pamtili su ga kao dijete i smatrali da je bio »dobar klinac«. Drugi su ga pamtili samo kao odrasloga, po njegovim povremenim jednotjednim ili dvotjednim povratcima kući. Uvijek je bio u nekom dalekom gradu, u Miamiju, New Yorku, Atlanti. Njegova majka govorila je da je novinar, a kad je rat počeo a on nije otišao u vojsku, pravdala ga je da ima problema sa srcem. Majka mu je umrla 1947., pa se on, Ralph, uselio u kuću i postao dio susjedstva. Odmah se našao pod povećalom sumnje, pošto je susjedstvo bilo pošteno i prosječno, sve kućevlasnici i ukućani bez rentijera i stanara, pa je čovjek bio svjesniji postojanosti stvari. Ralph je izgledao starije od vršnjaka, baš potrošeno. Tu i tamo, doduše, pod dobrim je svjetlom bio gotovo lijep, a donji lijevi kapak ponekad bi mu trzao iza drečavo sjajnog oka. Rijetko je govorio, a kad bi ipak progovorio, djelovao je kao da se šali, a onda bi samo odšetao, ili odjurio prebrzo, ili bi se pogrbljeno odvukao, spuštenih stopala i s rukama u džepovima. Gospođa Meers je govorila da ima »drago, milo lice«. Ostali su mislili da im se ruga. Kuća je bila u dobrom stanju – grmlje, travnjak i interijer. Auto je nestao, a u dvorištu su se ubrzo stvorila tri mačića i dva štenca. Gospođa Meers, koja je živjela vrata do, primijetila je da Ralph provodi mnogo vremena u garaži metlom skidajući paukove mreže. Jednom

Charles Bukowski ga je vidjela da osakaćenog pauka daje mravima i promatra kako ga živog razdiru na komade. To je, uz još jedan incident, bio povod većini ranih ogovaranja. Drugi je bio kad je silazeći niz brijeg sreo gospođu Langley i rekao: »Dok se ljudi ne nauče prazniti i pariti u javnosti, neće biti ni pravi divljaci ni komotni modernjaci.« Ralph je bio pijan i znali su da žaluje. Također, činilo se da se više posvećuje mačićima nego štencima, kao da im se ruga, a to je, naravno, bilo čudno. Nastavio je žalovati. Travnjaci i biljke počeli su žutjeti. Dolazili su mu gosti koji su ostajali do kasnih sati, a ponekad ih se moglo vidjeti i ujutro. Dolazile su žene, krupne žene koje su se glasno smijale; premršave žene, ofucane žene, stare žene, žene s engleskim naglascima, žene čija je svaka druga riječ imala veze s kupaonicom ili krevetom. Ubrzo je ondje bilo ljudi po cijeli dan i noć. Ralpha ponekad ne bi viđali danima. Netko je u dvorište donio patku. Gospođa Meers preuzela je hranjenje životinja, pa je jedne večeri gospodin Meers, u napadu bijesa, prikopčao svoje crijevo na Ralphove pipe i dobro mu natopio kuću. Nitko ga nije zaustavio, nitko ga nije ni primijetio, osim »mršavog, ružnog muškarca« koji je izletio kroz vrata s cigarom u ustima, prošao kraj gospodina Meersa, otvorio peć za spaljivanje otpada, virnuo unutra, zatvorio je, ponovno prošao kraj gospodina Meersa i vratio se natrag u kuću. Ponekad bi se muškarci noću tukli u dvorištu, pa je jednom prilikom gospođa Roberts (kuća preko puta) pozvala policiju, ali dok su ovi došli, svi su se već bili vratili u kuću. Policija je ušla i ostala ondje neko vrijeme. Kad su izašli, bili su sami. Postajalo je gotovo neizdrživo, kad odjednom susjedi primijete da društva više nema. Patka je također

Zvono nikom ne zvoni nestala. Noći su postale mirne. Danju je ondje bila samo jedna žena, ispijena lica, s engleskim naglaskom i malko uobražena, iako lijepo odjevena i mlađa nego što su ostale bile. Ralpha se moglo vidjeti kako dolazi doma s knjigama iz knjižnice, a onda svakog jutra u 7.15 odlazi u radnom odijelu. On je izgledao sve bolje, iako je gospođa Meers na toj ženi mirisala viski onih par puta koliko je razgovarala s njom. Ralph je počeo zalijevati i kositi vrt. Donji lijevi kapak mu se popravio. Više je govorio. »Ljudi su dobri. Svi su dobri. Nadam se da možemo biti dobri prijatelji«, govorio je gospođi Roberts. »Mislim da sam većinu svog života bio dijete. Čini mi se da sazrijevam. Zanemarite Lilu. Ona je... ona je stvarno...« Nije dovršio. Samo se nasmiješio, pa odmahnuo rukom i crijevo prebacio u neki grm. Ponekad bi ga vikendima vidjeli pijanog, i nju, naravno; no on je uvijek stizao na posao i bio je vrlo srdačan, vrlo dobroćudna osoba. »Da barem ona može biti kao Ralph. Ah, znam da hoće popiti! Predivan je dečko – i taj posao, znaš! Tako je ljubazan. Ali pretpostavljam da mu je ona potrebna.« Mora da su mu i oni bili potrebni. Počeli su se vraćati, prvo njih nekoliko, a onda ostali. Činilo se da se njoj, Lili, to najmanje sviđa. Ona je bila bijesna, a Ralph se samo smijao. Onda se vratila patka. Kad se patka vratila, Lila je zanijemjela. Mačići i štenci gotovo su sasvim narasli, a jadna je patka, nekad gazdarica, sada imala svoje probleme. »Mršavog, ružnog muškarca koji je išao prema peći« vidjeli su kako gradi kavez, i otad su susjedi znali da patka u kavezu pripada »mršavom, ružnom muškarcu koji je išao prema peći«. Jedan od pasa je uginuo. Kupili su klavir i gotovo neprestano svirali, tjedan dana, dan i noć, a onda odu-

Charles Bukowski stali. Psa su pokopali iza garaže, a križ su podigli u grlu boce viskija napola zabijene u zemlju. No zakopali su ga preplitko, pa je počeo smrdjeti. Jedne noći neka mu je krupna žena oskvrnula grob i spalila ostatke u peći, psovala je glasno i bijesno, smijala se i povraćala i plakala. »Nije smrt ono što nas boli, nego starenje, starenje... naborane ruke, naborano lice... Kriste, čak mi je i dupe naborano! Kriste, Kriste, starost: mrzim je, mrzim!« Bilo je očito da su prodali frižider. Svi su pomagali radnicima da ga ubace u kamion. Smijeh se orio. Otišao je i klavir. Doznalo se da se Lila pokušala ubiti, ali nije uspjela. Nekoliko je dana bila vrlo pijana, odjevena u izrazito kratku suknju, sa štiklama od deset centimetara na nogama. Razgovarala je sa svima, čak i sa susjedima. Društvo se prorijedilo. Doznalo se da im Ralph naplaćuje stanarinu. On je bio sve mršaviji i sve tiši. Kupio je nešto sjemenja i posadio travnjak, ogradivši novo tlo kolcima i konopom. Vidjeli su ga rano svakog jutra kako odlazi u odijelu, ali je nekoliko tjedana kasnije opet odlazio u 7.15 u svojoj radnoj odori. Ekipa je, doduše, ostala, ali nisu bili toliko glasni. Na neki način susjedstvo je prihvatilo kuću. Travnjak je lijepo izrastao i nije bilo neobično vidjeti Ralpha, navečer, kako razgovara s gospodinom Meersom dok rade u vrtu. Ostali stanovnici kao da su ga prezirali i imali određenu sliku o njemu, ali Ralph je bio ljubazan, čak i vikendima, kad bi popio. S tim se ljudima nosio potpuno opušteno; a moglo se vidjeti i da jako voli Lilu. Klavir se vratio. Frižider se vratio. Lila je počela prati Ralphovu odjeću, ali je gospođa Meers i dalje mirisala viski kad bi razgovarala s njom. Međutim, Lila je

Zvono nikom ne zvoni imala ono nešto. Zapravo je bila djevojka iz više klase, savršena za Ralpha. Nije bila, unatoč svemu, kako je gospođa Roberts govorila, kao sve one druge. Oboje su bili obrazovani i dobro odgojeni. To se vidjelo. Ralph je bio novinar... Zato je Ralphovo samoubojstvo bilo pravo iznenađenje. Naravno, sva su takva, iako kažu da je to stara stvar, ništa novo. Oproštajno pismo kao da je bilo nažvrljano u trenutku mučnog ludila. Na poleđini pisma bile su ispisane neke nepovezane bilješke iz knjiga koje je čitao, neobične baš kao i sve drugo: Vidio sam nekoliko mantikora, iznimno neobičnih stvorenja, koje imaju tijelo lava, crvenu kosu, lice i uši kao čovjek, tri reda zubi koji se savršeno sklapaju, kao kad se spoje ruke i isprepletu prsti: imaju bodlju na repu poput škorpiona i vrlo melodičan glas. – Rabelais. Bezuvjetna ljubav prema svemu značila je ljubav prema univerzalnoj dobroti; a ljubav prema univerzalnoj dobroti znači ljubav prema svakom stvorenju. – Santayana. Warcollier se prije Prvoga svjetskog rata probio s izumom za proizvodnju umjetnog nakita od riblje ljuske. Tvornice su otvarane u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama... A travnjak – piši propalo. neobjavljeno, 1948.

SPASITI SVIJET Ušla je u prostoriju i primijetio sam da se zabija u zidove, a oči nije mogla fokusirati. Bio je to dan nakon njezine radionice pisanja, kad je uvijek djelovala kao da se drogira. Možda i je. Udarila je malu zato što je prolila njezinu kavu, a onda je uzela telefon i s nekim odradila jedan od svojih beskonačnih »inteligentnih« razgovora. Ja sam se igrao s djevojčicom, s mojom kćeri. Spustila je slušalicu. – Si dobro? – upitao sam. – Kako misliš? – Pa ono, izgledaš nekako... uzrujano. Oči su joj izgledale kao kod ljudi koji u filmovima glume da su ludi. – Ja sam dobro. Jesi li ti dobro? – Nikad. Ja sam uvijek zbunjen. – Jesi li jeo danas? – Nisam. Bi li skuhala koji krumpir? Lonac je u sudoperu, namače se. Upravo sam izašao iz bolnice i još uvijek sam bio slab. Otišla je u kuhinju, a onda je zastala i pogledala u lonac. Naslonila se, ukočena, njišući se na vratima kao da je lonac nekakva prikaza. Kuhinja je nije mogla uplašiti pošto je bila najgora kućanica od svih mojih bivših žena. – Što se zbiva? – upitao sam. Nije odgovorila. – Lonac je u redu. To je samo voda od deterdženta. Samo ga malo izribaj i isprazni.

Zvono nikom ne zvoni Napokon je izašla, malo prošetala uokolo, zabila se u stolac, a onda mi pružila nekoliko časopisa: PROGRAM KOMUNISTIČKE PARTIJE SAD-a i AMERIČKI RAZGOVORI. Na naslovnici RAZGOVORA bila je slika bebe koja spava u visećoj mreži napravljenoj od nekoliko futrola za pištolje iz kojih vire meci. Naslovnica je ukazivala na sadržaj: MORALNOST NAŠEG VREMENA. O SUPERIORNOSTI CRNCA. – Gledaj, mala – rekao sam – nisam baš od politike. To mi ne ide, kak da velim. Ali pokušat ću ovo pročitati. Sjedio sam ondje i prolistao ih, manji dio, dok je ona u kuhinji pripremala neko meso. Pozvala je i mene i malu, pa sam otišao u kuhinju. Sjeli smo. – Čitao sam malo o superiornosti crnca – rekao sam. – Znaš, stručnjak sam za crnce. Tamo na poslu su većinom crnci... – Nego, zašto ti jednostavno ne bi bio stručnjak za bijelce? – I jesam. Članak govori o »skladnoj, izdržljivoj mišićavoj građi. O prekrasnoj, bogatoj boji, punim, širokim crtama lica i elegantno rudlavoj kosi crnca« i o tome da je Priroda bila već prilično iscrpljena kad je bijelac došao na red, ali da mu je nekako nabrzaka sklepala izgled i napravila što je mogla. – Poznavala sam davno jednog obojenog malog. Imao je tako meku, kratku kosu, kosa mu je bila predivna, predivna. – Pokušat ću pročitati Program Komunističke partije večeras – rekao sam joj. – Jesi li se registrirao za glasanje? – upitala je. – Nisam, nikad. – Možeš se registrirati dvadeset i devetog u najbli-

Charles Bukowski žoj školi. Dorothy Healey se natječe za općinsku poreznicu. – Marina je svakim danom sve ljepša – govorio sam o svojoj kćeri. – Da, je. Slušaj, mi moramo ići. Ona ide spavati u 7. A ja moram poslušati nešto na KPFK-u. Neki dan su u eteru pročitali jedno od mojih pisama. KPFK je bila radiopostaja. – U redu – rekao sam. Gledao sam ih kako odlaze. Gurala je dijete preko ceste u kolicima. Imala je onaj isti drveni korak, nimalo elegantan. Gledao sam ih kako hodaju. Neki bolji svijet. Isuse. Svatko ima drugačiji put, svatko ima drugačiju ideju, i svi su tako uvjereni. I ona je uvjerena, ta drvena žena s luđačkim očima i sijedom kosom, ta žena koja se zabija u vlastite zidove, luda od života i straha, koja mi nikad neće u potpunosti povjerovati da nisam mrzio ni nju ni njezine prijatelje koji su se okupljali 2 ili 3 puta tjedno i hvalili jedni drugima poeziju, koji su bili usamljeni, koji su se međusobno hvatali, njih koji su nosili transparente i koji su bili iznimno oduševljeni i uvjereni, ti ljudi ne bi nikad povjerovali da je samoća, privatnost koju sam tražio, bila tu samo da sebe spasim, pa da mogu prosuditi tko su bili oni i tko bi trebao biti neprijatelj. Ipak, lijepo je biti sam. Vratio sam se u kuću i polagano počeo prati suđe. Kauri, 15, srpanj – kolovoz 1966.

KAKO MRTVI VOLE Glava me boljela tjedan i pol. Preživio sam mnogo takvih predivnih mamurluka. Lou bi tukao po vinu i ispričavao se sve dok meni ne bi došlo na povraćanje. Nekoliko dana tjedno sam čak radio na utovaru vagona. Lou je u zahodu kafića pronašao novčanik s 35 dolara. Tako da smo nastavili piti. Još neko vrijeme. Ali osjećao sam kao da Louu nešto dugujem. Mislim da sam jedne noći shvatio. Lou je govorio o svojoj djevojci. – Kakvo tijelo! Kakve sise! I mlada je, Hank, mlada! – Da? – Jedino što ne može prestati piti. Pijana je cijelo vrijeme. Ne može platiti stanarinu. Dolje je u podrumu. – Dolje u podrumu? – Da, tamo ih stave kad ne mogu platiti stanarinu. – Je li sad dolje? – Je. Neko vrijeme smo pili. Zatim sam rekao: – Lou, večeras gibam ranije. Moram nešto riješiti. – Naravno, stari. On je otišao, a ja sam izašao i kupio bocu viskija. Spustio sam se u podrum. Tamo dolje su bila samo jedna vrata. Pokucao sam. Vrata su se otvorila, a na njima pojavi se mladi komad u gaćicama i grudnjaku, u visokim petama, samo s tankim negližeom na sebi. Probio sam se unutra. Vrisnula je: – Izlazi odavde! Da si izašao odavde! Uzeo sam bocu iz torbe i podigao je pred nju. – Izlazi – rekla je nešto tiše.

Charles Bukowski – Lijepo ti je tu. Gdje su ti čaše? Pokazala je. Uzeo sam dvije čaše, napunio ih do pola, pa smo sjeli na rub kreveta. – Popij. Ja živim gore. Izvadio sam joj sise. Bile su predivne. Ljubio sam joj vrat i usta. Bio sam u formi. Popili smo još jedno piće pa sam joj skinuo gaćice i stavio joj ga. I baš je bilo dobro. Ostao sam cijelu noć, još smo se jednom kresnuli, a onda još jednom prije nego što sam ujutro otišao. Činilo se da joj se sviđam. Bila je stvarno dobar komad. Sjedio sam gore kod Loua jednu večer pa ga upitao: – Jesi li vidio svoju curu u zadnje vrijeme? – Ne, ne, htio sam ti reći. Izbacili su je. Izbacili su je iz podruma. Ne mogu je nigdje pronaći. Tražio sam posvuda. Bože, zlo mi je. Kakav je komad bila! Nemaš pojma kako se osjećam! – Znam, Lou. Nazdravili smo u njezino ime. Congress, 1, 1967.

Upoznao sam dovoljno pisaca...1 Upoznao sam dovoljno pisaca, umjetnika, urednika, profesora, slikara, od kojih nitko nije bio stvarno prirodna osoba, zanimljiv pojedinac. Izgledali su bolje na papiru ili na platnu, pa iako ne možete poreći da to ima svoju važnost, i dalje je vrlo neugodno sjediti preko puta takvih likova i gledati ih u lice ili ih slušati kako govore. Sjeme života, ako uopće postoji, u njihovim djelima je izgubljeno. Svoju zabavu i ispunjenje i sklad i raspoloženje morao sam potražiti negdje drugdje. A u masovnoj najezdi ljudi, štancanih kao na traci, još uvijek se može pronaći poneki luđak ili svetac. Pronašao sam ih mnogo, ali ću vam ispričati tek o njih par. Na križanju ulica Beverly i Vermont nalazio se hotel. Moja prijateljica i ja tukli smo po vinu. Jane je bila prirodni talent, imala je predivne noge i usku malu picu i lice napudrane boli. Poznavala me. Naučila me više od svih drevnih filozofskih knjiga. Ugledali bismo nekog muškarca ili ženu kako hodaju niz hodnik, smrde po smrti i kugi i bljuvotini prodanih duša, i ja bih to osjećao, ali ostao bih stajati u nekakvom jutarnjem mamurluku, opet raspolućen zbog toga koliko ljudsko biće može potonuti bez truda. Razmišljao bih o tome, a onda bih začuo njezin glas: – Taj kurvin sin! Ne mogu ga PODNIJETI! Gadi mi se! Onda bi se nasmijala i uvijek bi izmislila neki na1 Naslovi

pisani malim slovima uvedeni su kod nenaslovljenih priča. Izvorni naslovi ispisani su verzalom.

Charles Bukowski dimak za to stvorenje – kao Zelenousti ili Mravooki ili Mrtvouhi. Nego, da nastavim. Jednom smo sjedili u našoj sobi ispijajući porto i ona je rekla: – Znaš, meni se čini da bi ti volio upoznati FBI. U tom je hotelu radila kao čistačica i poznavala je goste. – Zaboravi, dušo – rekao sam joj – već sam upoznao FBI. – U redu onda. Skupili smo jednu napola praznu bocu vina i dvije ili tri pune, pa sam krenuo za njom niz hodnik. To je bio najmračniji hodnik pakla, deseci ljudi oslonjeni na tapete, svi kasne s najamninom, piju vino, motaju cigarete, žive na kuhanim krumpirima, riži, grahu, kupusu, juhi od svinjske glave. Otišli smo još malo dalje, a onda je Jane pokucala, upornim tihim kucanjem koje je govorilo: neću praviti probleme. – Jane je. Jane je. Vrata su se otvorila, a ondje je stajala debela mala kuja, prilično ružna, donekle opasna, poremećena, ali i dalje dobra. – Uđi, Jane. – Ovo je Hank – predstavila me. – Zdravo – rekao sam. Ušao sam i sjeo na stolac dok je jedna žena išla ukrug i punila čaše do vrha vinom mrtvačkog zapaha. Za to je vrijeme, u krevetu, bez da ga je itko predstavio, sjedilo, ne – izvalilo se, muško stvorenje deset godina starije od mene. – Kako ide, seronjo? – upitao sam ga. Nije odgovorio. Samo me pogledao. Kad naiđete na

Zvono nikom ne zvoni čovjeka koji ne želi sudjelovati u svakodnevnom razgovoru, naišli ste na onog divljeg, na onog prirodnog. Znao sam da sam se uvalio. Ležao je IZVALJEN ispod te prljave plahte, s čašom vina u ruci, i što je još gore, bio je vrlo lijep. To jest, ako mislite da je strvinar lijep, a ja mislim da je. Je. Imao je kljun i oči života, a onda je podigao čašu i strusio to vino, naiskap, sve to mrtvačko vino, ni ne trepnuvši, a pošto sam ja bio najveći pijanac u zadnja dva stoljeća, nije mi bilo druge nego da izlijem taj prljavi otrov u svoj želudac, u glavi se primim za rukohvate stolca i držim pravu pokerašku facu. Ponovno točimo. On opet pije. Ja opet pijem. Obje žene su samo sjedile i promatrale. Prljavo vino u prljavu tugu. Točili smo još par puta. Onda je počeo brbljati. Rečenice su bile žustre, ali sadržajno zbrkane. Svejedno, zbog njih sam se osjećao bolje. I cijelo to vrijeme na stropu gori golemo jarko svjetlo, a dvije pijane luđakinje razgovaraju o nečemu. O nečemu. A onda se i to dogodilo – izvaljivanju je došao kraj. Uspravio se u krevetu. Obasjali su nas predivne oči strvinara i golemo svjetlo. Vrlo tiho i samouvjereno je rekao: – Ja sam FBI. Uhićeni ste. I uhitit će nas sve, svoju žensku, moju, mene, i to je bilo to. Mi ćemo se predati, a onda će se večer nastaviti. Ne znam koliko me puta iduće godine uhitio, ali to je uvijek bio najčarobniji trenutak svake večeri. Kad je stigao srati ili pišati ili jesti ili piti vodu ili se brijati, nisam imao pojma. Konačno, zaključio sam da on nije tek tako radio te stvari – događale su se na neki drugi način, kao san ili atomski rat ili topljenje snijega. Shva-

Charles Bukowski tio je da je krevet čovjekov najveći izum – većina nas rođena je ondje, spava ondje, jebe ondje, umire ondje. Zašto ustati? Jedne sam večeri pokušao riješiti njegovu žensku, ali je rekla da bi me on ubio kad bi ikad saznao. To bi bio jedan način da ga se izvuče iz kreveta. Ubio bi me FBI agent u prljavim gaćama. Pustio sam je; nije izgledala baš tako dobro. Jedne druge noći Jane mi je namjestila još jednog. Pili smo. Isto ono jeftino vino, naravno. Spavali smo zajedno jednom ili dva put pa je, kad više nismo imali što raditi, rekla: – O’š upoznati ubojicu? – Ne bih se bunio – rekao sam – ne bih se uopće bunio. – Ajd’. Putem mi je objasnila cijelu stvar. Koga je ubio i zašto. Sad je bio vani na uvjetnoj. Socijalni radnik je bio dobar tip, stalno mu je nalazio poslove perača suđa, ali se ovaj stalno opijao i gubio ih. Jane je pokucala i ušli smo. Kao što FBI agenta nikad nisam vidio izvan kreveta, tako ni ubojičinu djevojku nisam vidio da ustaje iz kreveta. Imala je potpuno crnu kosu i tu bijelubijelubijelubijelu strašno bijelu KOŽU boje obranog mlijeka. Umirala je. Kvragu i medicina: sve što ju je držalo na životu bio je porto. Predstavila me ubojici: – Ronnie, Hank. Hank, Ronnie. Sjedio je tamo u prljavoj potkošulji. Nije imao lice. Samo komadi kože. Žile. Male prdekave oči. Rukovali smo se i krenuli s vinom. Ne znam koliko smo dugo pili. Sat vremena ili 2, a ovaj kao da je postajao sve ljući i ljući, što se vrlo često događa s pijancima, pogoto-

Zvono nikom ne zvoni vo kad piju vino. Ali smo nastavili razgovarati, razgovarati, ne znam o čemu. Onda je, odjednom, pružio ruku, zgrabio svoju crno-bijelu ženu, pa ju je podigao iz kreveta i počeo mahati njome kao da je štap od vrbe. Lupao je i lupao njezinom glavom o uzglavlje: bum bum bum bum bum bum bum bum bum bum Onda sam rekao: – STANI! Pogledao me. – Šta s’ rek’o? – Udariš li još jednom njezinom glavom o krevet, ubit ću te. Bila je bjelja nego ikad. Vratio ju je nazad na krevet, popravio joj pramenove. Djelovala je gotovo sretno. Opet smo svi počeli piti. Pili smo sve dok luđački promet nije jurnuo gore-dolje ulicama daleko ispod nas. Ubrzo je sunce sasvim izašlo. Pržilo je, pa sam ustao i dao mu ruku. Rekao sam: – Moram ići; ne želim ići; dobar si tip; svejedno moram ići. Tu je bio i Mick. Živio je na Aveniji Mariposa. Mick nije radio. Njegova žena je radila. Mick i ja puno smo pili zajedno. Jednom sam mu dao 5 dolara da mi ispolira auto. Tada nisam imao loš auto, ali Mick ga nikad nije ispolirao. Pronašao bih ga kako sjedi na stepenicama. – Čini se da će kiša. Nema ga smisla polirati ako se

Charles Bukowski čini da će kiša. Napravit ću dobar posao. Ne želim da se uništi. Sjedio bi pijan na tim stepenicama. – Okej, Mick. Idući put je sjedio pijan kad me ugledao. – Samo sjedim i gle’am, odlučujem šta ću napraviti. Nego, imaš tamo ogrebotine. Prvo što ću napraviti je prefarbati te ogrebotine. Nabavit ću nešto boje... – Kriste Isuse, Mick. Zaboravi! I zaboravio je, ali je stvarno bio dobar momak. Jedne je večeri tvrdio da sam ja pijan iako je on bio taj koji je bio pijan. I tvrdio je da će mi pomoći da se popnem na treći kat. Zapravo, ja sam pomogao njemu. No to je bio nezgodan, naporan pothvat i mislim da smo našim psovanjem i padanjem po zidovima i vratima i rukohvatima stubišta probudili cijelu zgradu. Uglavnom, uspio sam otvoriti vrata, a onda sam se spotaknuo preko njegovog golemog stopala. Pao sam, ravno na stolić od centimetar debelog stakla. Cijeli stolić propao je ravno na pod – imam nekih 105 kilograma – i sve 4 noge su se polomile, stol prepukao na 4 mjesta, ali sama staklena ploča ostala je netaknuta, bez ogrebotine. Ustao sam. – Hvala, stari – rekao sam mu. – Ništa – odgovorio je. Onda sam sjeo i slušao ga kako se zabija u okvire vrata i pada niz stepenice. Kao da su bombardirali cijelu zgradu. Uspio se spustiti u prizemlje, gravitacija je bila na njegovoj strani. Imao je dobru ženu. Sjećam se da su mi jednom čistili lice vatom i nekakvim sredstvom za dezinfekciju nakon što sam ga cijelog razvalio negdje za šankom. Ponašali su se vrlo nježno i zabrinuto i ozbiljno oko

Zvono nikom ne zvoni mog razvaljenog lica, i meni je to bio neobičan osjećaj, ta brižnost. Uglavnom, opijanje je sustiglo Micka, a svakog od nas sustigne drugačije. U njegovom slučaju, tijelo mu je nateklo, na različitim mjestima se udvostručilo ili utrostručilo u širini. Nije mogao zakopčati hlače i morao je napraviti proreze u nogavicama. Tvrdio je da u bolnici za veterane nemaju krevet za njega. Meni se pak činilo da on nije htio ići onamo. Kako god bilo, jednog dana napravio je glupost i otišao u Opću bolnicu. Nazvao me par dana kasnije. – Kriste Isuse, ubijaju me! Nikad nisam vidio ovakvo mjesto. Doktora nigdje, sestre nije briga, nigdje nikog osim tih pederskih tehničara koji uokolo trčkaraju kao snobovi, sretni što su svi bolesni i umiru. Kakvo je ovo jebeno mjesto? Iznose mrtvace na kile! Miješaju pladnjeve s hranom. Ne daju ti spavati! Drže te budnim cijelu noć dok se zajebavaju uokolo, a onda te kad sunce izađe ponovno probude. Bace ti mokru krpu i kažu ti da se spremiš za doručak, a onda doručak, ako ga se može tako nazvati, dođe oko podneva. Nikad nisam mislio da ljudi mogu biti tako okrutni prema bolesnima i umirućima! Vodi me odavde, Hank! Preklinjem te, stari, preklinjem te, izbavi me iz ove paklene jame! Daj mi da umrem u svom stanu, daj mi barem šansu! – Što hoćeš da napravim? – Rekao sam im da želim otići, ali oni me ne žele otpustiti. Odjeća mi je kod njih. Ti samo dođi ovamo sa svojim autom. Dođi u moju sobu, pa bježimo van! – Ne misliš li da bi prvo trebali pitati Monu? – Mona nema pojma. Pošto je više ne mogu jebati, nju nije briga. Sve na meni je nateklo osim kurca.

Charles Bukowski – Majka priroda je ponekad okrutna. – Da, da. Nego, dolaziš? – Vidimo se za 25 minuta. – Okej – rekao je. Znao sam gdje se bolnica nalazi jer sam i sâm bio tamo 2 ili 3 puta. Našao sam parkirno mjesto kraj ulaza u zgradu i ušetao unutra. Znao sam broj odjela. Opet taj smrad pakla. Imao sam neobičan osjećaj da ću umrijeti u toj zgradi jednog dana. Možda neću. Nadao sam se da neću. Pronašao sam Micka. Nad svime je lebdjela nesnosna bespomoćnost. – Mick? – Pomozi mi da se dignem – rekao je. Podigao sam ga. Izgledao je otprilike isto. – Idemo. Krenuli smo niz hodnik. Na sebi je imao jedan od onih jadnih bolničkih ogrtača, odvezan straga jer ti ga sestre ne žele zavezati, jer sestre nije briga ni za što osim da uhvate kakvog debelog mladog priglupog doktora. Pa iako pacijenti rijetko vide doktore, sestre ih vide često – u liftovima, štip-štip! o hii hii hii! – uz miris smrti posvuda. Vrata lifta su se otvorila. Unutra je sjedio prištavi debeli mladić i lizao sladoled. Ugledao je Micka u njegovom ogrtaču. – Imate li otpusno pismo, gospodine? Morate imati otpusno pismo da biste izašli odavde. Moje naredbe su... – Ja sam svoje vlastito otpusno pismo, balavče! A sad spusti ovo čudo u prizemlje prije nego što ti zabijem taj sladoled u dupe!