POKVARENJAKOVA MISLI 22 by jimmy jim

Charles Bukowski POKVARENJAKOVE MISLI

Charles Bukowski POKVARENJAKOVE MISLI Izabrao i s engleskoga preveo VOJO ŠINDOLIĆ Izbor dopunio Zvonimir Obran Preveli Janko Paravić, Zlatko Crnković, Vladimir Gerić, Anton Petković, Martina Burulic i Domagoj Čavrak Ilustracije CHARLES BUKOWSKI Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka MALI MRAV 23 (215) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001025092 ISBN 978-953-320-119-1

Charles Bukowski

POKVARENJAKOVE MISLI

O PISANJU

Charles Bukowski

Pišem da bih nešto radio. Bez toga bih se razbolio i umro. To je dio mene koliko i jetra ili crijeva, i gotovo jednako je čarobno. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Svojedobno, dok sam vjerovao da sam genij, gladovao sam i nitko me nije želio objaviti; tada sam po knjižnicama provodio puno više vremena nego što to sada činim. (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

Još odavno sam došao do zaključka da je POEZI-

JA najkraći, najsočniji, najdjelotvorniji oblik pisanja. Zašto pisati roman kad sve možete iskazati u deset stihova? Zašto deset romana kad možete napisati 10.000? Naravno, roman ZLOČIN I KAZNA nije mogao biti napisan u deset redaka, unatoč tome što se ne slažem sa završetkom, za koji vjerujem da je bio iznuđen pod pritiskom općedruštvenog licemjerja, to je ipak sjajno dje-

POKVARENJAKOVE MISLI lo. Zbog toga osjećam naklonost prema svega nekolicini romansijera, ali oni ne mogu biti opravdanje za sve one silne mudrijaše i pametnjakoviće koji su uslijedili. (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

Po mom mišljenju, glavni problem je u tome što postoji jako velika razlika između književnosti i života, jer oni koji stvaraju književnost ne pišu o životu, a oni koji žive život isključeni su iz literature. Naravno, tijekom stoljeća pojavili su se jako važni pisci – Dostojevski, Céline, rani Hemingway, rani Camus, Turgenjev i njegove kratke priče, a tu je i Knut Hamsun, Glad i sve ostalo što je napisao, Gorki, taj lutalica prije Revolucije... nekolicina drugih... ali najveći dio svega ostalog bilo je obično sranje... (pismo Gerardu Dombrowskom, 3. 1. 1969.)

Sportski novinari su najgori od najgorih kad počnu pisati, a naročito kad počnu razmišljati. Ne znam što je gore, njihovo pisanje ili razmišljanje, no koje god da prednjači, to je brak iz kojeg se mogu roditi jedino nezakonita i nakazna čudovišta. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Charles Bukowski

Moram piti i kladiti se na konje kako bih se uda-

ljio od pisaćeg stroja. Nije stvar u tome da ne volim ovaj stari pisaći stroj, jer on i dalje dobro radi. Ali znati kad treba sjesti za njega i kad treba ustati od njega, u tome je kvaka. (pismo Lafayette Young, 25. 10. 1970.)

Doista ne želim biti profesionalni pisac. Želim pi-

sati onako kako ja želim i ono što želim, ali ako nije tako, onda mi sve skupa ništa ne znači. Ne želim zvučati uzvišeno jer u tome nema ničega uzvišenog – to je više nalik na mornara Popaja. Ali Popaj je znao kad treba napraviti potez. Takav je bio i Hemingway, sve dok nije počeo govoriti o »disciplini«. Pound je također govorio o »radu«. To je sranje, ali imao sam više sreće od obojice jer ja sam radio u tvornicama i skladištima i klaonicama, i spavao na klupama, i jako dobro znam da su »rad« i »disciplina« nepoželjne riječi. Znam što su time htjeli reći, ali što se mene tiče, za mene vrijedi drukčija igra. (pismo Lafayette Young, 25. 10. 1970.)

Imao sam pisaći stroj i bio bez posla. Odlučio sam napisati roman. Napisao sam ga u 20 noći, ispijajući po8

POKVARENJAKOVE MISLI la litre viskija svake noći. Black Sparrow Press ga je objavio pod naslovom Pošta. Također sam 2 ili 3 poglavlja uspio prodati časopisima kao kratke priče. Novi čudan život se rađao. (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Moj stil bio je vrlo jednostavan, njime sam uspije-

vao izraziti što god sam želio. Knjige su bile razgrabljene odmah po objavljivanju.

(Stari pokvarenjak se ispovijeda, listopad 1971.)

Moja prva pogreška bila je što sam povjerovao da mogu pisati satima, i to svakog dana. Čovjek može pisati i tako, ali ono što piše bit će razblaženo i usiljeno. (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Sjediti s bocom ispred pisaćeg stroja nije najlakši način da se čovjek oslobodi straha. Cijelog života sanjao sam o tome kako ću postati pisac, a sada me progone demoni. Pisanje pojačava osjećaje do te mjere da smo prepušteni na milost i nemilost svih događaja. Vlat trave preobražava se u mač, a ljubavna veza nekomu prosipa crijeva. (Zabilješke starog pokvarenjaka, travanj 1972.)

Charles Bukowski

Godinama sam živio bez žena, a hranio sam se ma-

slacem od kikirikija, ustajalim kruhom i kuhanim krumpirima. Bio sam budala, klipan, idiot. Žarko sam želio pisati, ali pisaći stroj sam stalno zalagao. Odustao sam i s pisanja prešao na piće... (Ovo je ubilo Dylana Thomasa, 1972.)

Jedan prijatelj je pred neki dan svratio k meni na-

kon što je poslije 19 godina izašao iz zatvora... on je bio laskava duša, stalno mi je pisao kako moje knjige s erotskim pričama kolaju od ćelije do ćelije i da se dečki pale na njih – svi osim jednog tipa koji je tvrdio da nemam pojma o pravilnoj upotrebi engleskog jezika, a ja sam mu odgovorio da tom tipu kaže da je u pravu, ali da je upravo to najbolja stvar u mom pisanju. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1973.)

Zvuk pisaćeg stroja dok sjedite i tipkate, to je sna-

žan zvuk, najsnažniji zvuk na svijetu, kad pišete na svoj način, pravi način, i nijedna lijepa žena ne može se usporediti s tim i ništa od svega onoga što možete naslikati ili isklesati nije važnije od toga; to je krajnja umjetnost, takvo zapisivanje riječi, a razlog za hrabrost je svuda uokolo, to je najzanosniji oblik kockanja ikad poduzet,

POKVARENJAKOVE MISLI ali u kojem rijetki dobivaju... Valjano zabilježiti riječi, za to treba hrabrost, baš kao što treba znati vidjeti oblik, živjeti život, valjano zapisati rečenicu. Hemingwaya sada kritiziraju ljudi koji ne znaju pisati... (O matematici disanja i sredstvima, 1973.)

Postoji određeni stil promatranja i zapisivanja rije-

či koji prerasta u rečenicu i formu i djelo... Jednom kad čovjek razvije određeni stil, ljudi vjeruju da je to lako, ali stil se ne razvija jedino kroz metodu, razvija se kroz osjećaj za njega, poput načina na koji slikar kistom slika po platnu i ako u sebi ne osjeća tu moć i cirkulaciju, stil se gubi. (O matematici disanja i sredstvima, 1973.)

Najvažnije je pronaći pristojan kutak za pisanje; a potom, najamnina bi trebala biti povoljna, zidovi debeli, gazda koji iznajmljuje stanove ravnodušan, a ostali stanari siromašni, bijedni alkoholičari iz niže srednje klase. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1974.)

Prolazim kroz prilično impotentno razdoblje, a to mi se nije događalo baš često. Ne mislim time reći da je 11

Charles Bukowski ono što sam pisao uvijek bilo sjajno, ono na što mislim je da je nekako uvijek teklo. Ali u zadnje vrijeme posve je stalo. Prošle noći napisao sam nekoliko pjesama, ali nisam imao isti osjećaj kao prije. Čak mi se dogodilo da sam se počeo derati na Lindu, a jednu od mačaka ljutito sam odgurnuo. Ne volim se ponašati kao kakva primadona, ali po svemu sudeći, ako ne uspijem valjano pisati, postanem otrovan, zaboravim se smijati, prestanem slušati ozbiljnu glazbu s radija, a kad se pogledam u zrcalo, ugledam nekoga ljutitog tipa – upalih očiju, žutopepeljastog lica – i osjećam se bijedno, beskorisno poput stare suhe smokve. Hoću reći, kad pisanje lako teče, što još ostaje? Rutina. Rutinski pokreti. Poput onih u kazališnog šminkera. (pismo Johnu Fanteu, 2. 12. 1979.)

Za svoj pedeseti rođendan donio sam odluku da sam završio s običnim životom. Dao sam otkaz i odlučio postati profesionalni pisac. Želio sam zarađivati za život jer sam noću volio piti, a nisam volio ustajati rano ujutro. Mogao sam napisati kakvu dobru seksi priču o silovanju, o ubojstvu, o stvarima koje su mnogi od njih željeli raditi, ali nisu imali muda. Zato sam o tome pisao na uvjerljiv način, njima bi se digao i oni bi ga izdrka12

POKVARENJAKOVE MISLI li, a ja bih dobio lovu za priču. Volio sam riječi. Mogao sam ih natjerati da plešu kao plesačice ili ih ispucati poput rafala iz strojnice. (Istočni Hollywood: novi Pariz, 1981.)

Za mene pisanje nikada nije predstavljalo rad, jer

čak i onda kad ono što pišem ne ispadne dobro, ja volim akciju, zvuk pisaćeg stroja, mogućnost da produžim. Čak i onda kad ono što napišem nije osobito dobro, pogledam u to što sam napisao i ne brinem se puno: uvijek postoji šansa da to popravim. Važno je biti svjestan toga, odmaknuti se od toga i u trenutku kad ti se čini da se sve ono dobro i ono loše što si napisao isprepliće i da je teško pronaći nove mogućnosti, sve dok jednog trena ne zvuči bolje i ne čita se bolje. (pismo Johnu Martinu, 3. 1. 1982.)

Jednostavno tipkaj, budi uporan. Naravno, dok tipkaš, jako je dobro ako uspiješ smisliti nešto zanimljivo, a takve stvari ne događaju se baš svakog dana. Ponekad moraš čekati više dana da se to dogodi. A isto tako moraš znati da među velikanima koji su se time stoljećima bavili mnogi od njih nisu u tome bili osobito uspješni, i ako si čak i ti učio od njih i oponašao ih, i nisi mogao 13

Charles Bukowski započeti ništa suvislo bez njihove pomoći, zapravo im ništa ne duguješ, zato tipkaj i budi uporan. (pismo Johnu Martinu, 3. 1. 1982.)

Čini mi se da pisanje privlači najgore, a ne najbolje u ljudskom rodu. Još mi se čini da izdavačke kuće diljem svijeta neprekidno objavljuju bezvrijedna djela bijednih duša koja jednako bijedni kritičari zovu literaturom, poezijom, prozom. (pismo Jacku Stevensonu, ožujak 1982.)

Noću sam pisao i pio. Preko dana bih se motao po Narodnoj knjižnici u L.A.-u i čitao razne pisce i bilo mi ih je teško čitati; pisali su duge odlomke, stranice i stranice opisa, gradeći zaplet i razvijajući likove, ali njihovi su likovi bili prilično nezanimljivi, a ono o čemu su priče govorile bilo je prilično tanko. Rijetko su se spominjali protraćeni životi velike većine ljudi, tuga, sveopća tuga, ludost, smijeh u bolu. Većina tih pisaca pisala je o iskustvima više srednje klase, dok sam ja želio pročitati nešto što bi mi pomoglo da prebrodim dan, i ulice, nešto što bi mi moglo poslužiti kao pribježište. (Susret s majstorom, 1984.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Pisanje predstavlja rezultat onoga što smo postali

pišući iz dana u dan tijekom godina. To su otisci našega ja, i to je doista tako. A sve ono što je napisano u prošlosti nije ništa, jedino što vrijedi... sljedeći je redak. A kad više ne možeš napisati sljedeći redak, to ne znači da si star, to znači da si mrtav. Ali sasvim normalno je biti mrtav, jer i takvo što se događa... Ovo je život s druge strane svih smrtnih i moralnih razmatranja. Ovo je ono što jest. A kad se moje truplo bude odmaralo u mrtvačkom sanduku, kad se to dogodi, nitko i ništa mi nikada više neće moći oduzeti ovakve divne noći dok sam sjedio za pisaćim strojem. (pismo Williamu Packardu, 27. 3. 1986.)

Radije pišem kad se osjećam barem donekle raspoloženo, a tako i činim kad taj rijetki i sretni trenutak naiđe. Ne vjerujem u bol kao veliki poticaj u umjetnosti. Bol je odveć česta. Možemo disati bez nje. Ako nam to dopusti. (pismo Carlu Weissneru, 6. 11. 1988.)

Jezik onoga o čemu čovjek piše potječe iz mjesta u

kojem živi, kao i iz okolnosti u kojima živi. Najveći dio života proveo sam kao skitnica i običan radnik. Razgo-

Charles Bukowski vori koje sam čuo teško da su bili učeni. I godine koje sam tako proživio teško da su bile povezane s onima iz gornje klase... (Temeljna obuka, 1991.)

Možda je genijalnost sposobnost da čovjek dubo-

koumnu stvar iskaže na jednostavan način. Riječi su bile meci, riječi su bile zrake sunca, riječi su odjekivale kroz sudbinu i patnju. Igrao sam se riječima. Pokušavao sam pisati rečenice koje bi se mogle jednako čitati vodoravno i okomito. Igrao sam se. Važno je imati dovoljno vremena za igru. Igrao sam se desetljećima. I bio jako slabo prihvaćen. Urednici su vjerojatno mislili da sam lud, osobito kad bi primili moje duge rukopise ispisane rukom. Sjećam se jednog tipa koji mi je na priču koju sam mu poslao uzvratio riječima: »KAKVO JE OVO SRANJE?« Možda je i bio u pravu. (Temeljna obuka, 1991.)

Pitam se koji je sljedeći korak nakon kompjute-

ra? Vjerojatno će biti dovoljno da čovjek prstima pritisne sljepoočnice i pojavit će se masa savršenog teksta. Naravno, morat će napuniti spremnik prije no što poč-

POKVARENJAKOVE MISLI ne, ali uvijek će biti nekih sretnika koji će to znati. Nadajmo se.

(dnevnička zabilješka, 2. 10. 1991.)

Mislim da sam se držao svog stila, svoje metode. Volio sam oštro kamenje u svojim rečenicama, grbav smijeh, podrigivanje, prdež... žestoke, otkačene, klimave, pogane rečenice. Daleko od Shakespeareovih. (Temeljna obuka, 1991.)

Što se pisanja tiče, sada pišem na isti način kao i prije pedeset godina, možda nešto bolje sada, ali ne puno bolje. Zašto sam morao čekati pedeset i jednu godinu da bih svojim pisanjem uspio zaraditi za stanarinu? Hoću reći, ako sam u pravu i moje se pisanje nije puno promijenilo, zašto je trebalo tako dugo? Jesam li morao čekati dok me svijet ne sustigne? A ako je tako, gdje sam ja sada? U govnima, eto gdje sam. (dnevnička zabilješka, 13. 9. 1991.)

Nikada ne treba silovati riječ. To ionako nije ni-

kakvo natjecanje, a i konkurencija je slaba. Jako slaba.

(dnevnička zabilješka, 9. 10. 1991.)

Charles Bukowski

Svaki novi redak predstavlja početak i nema nika-

kve veze s ranijim rečenicama. Uvijek počinjemo ispočetka. Naravno, u tome nema ničega uzvišenog. Svijet može mnogo lakše živjeti bez pisaca nego bez vodoinstalatera. (dnevnička zabilješka, 26. 9. 1991.)

Ništa ne može spriječiti čovjeka da prestane pisa-

ti osim ako on sam to ne poželi. Ako čovjek zbilja želi pisati, onda će to i raditi. Odbijanje i podsmijeh samo će ga osnažiti. (dnevnička zabilješka, 26. 9. 1991.)

U sedamdeset prvoj godini života bio sam vraš-

ki produktivan. Vjerojatno sam ove godine napisao više riječi nego ijedne druge godine u svom životu. No, i pored toga što je pisac slab sudac svom književnom djelu, još uvijek vjerujem da je ono što pišem jednako dobro kao što je bilo nekoć – hoću reći, kao u mojim najboljim danima. (dnevnička zabilješka, 22. 11. 1991.)

Mislim da je ponekad nužno gurnuti lice u blato,

mislim da čovjek mora znati što je zatvor, što je bolni-

POKVARENJAKOVE MISLI ca. Mislim da čovjek mora znati kako izgleda kad 4-5 dana živiš bez hrane. Mislim da čovjek očvrsne od života s ludim ženama. Mislim da kad se izvučeš iz škripca možeš pisati radosno i slobodno. Ovo govorim samo zato što su svi pjesnici koje sam upoznao obični mekušci, uguzice. Nemaju o čemu pisati osim o svojoj sebičnoj neotpornosti. (dnevnička zabilješka, 8. 2. 1992.)

Svatko tko ustaje u šest ujutro da bi pisao nema smisla za humor. Taj želi pobijediti nešto. (dnevnička zabilješka, 9. 12. 1991.)

Sve tuđe što pročitam djeluje mi jako... uvježbano... kao dobro uvježban stil. Možda sam previše čitao, možda sam predugo čitao. Osim toga, nakon desetljeća i desetljeća pisanja (a napisao sam pun kofer toga), kad čitam drugog pisca, vjerujem da s velikim postotkom sigurnosti mogu reći kada folira, laži same iskaču, uobičajeno uglađeno izdrkavanje... (dnevnička zabilješka, 16. 3. 1992.)

Kad me neprilike snađu, samo pogledam neku ili nekoliko svojih mačaka. Imam ih devet. Samo pogle19

Charles Bukowski dam jednu koja spava ili drijema i osjetim se bolje. Pisanje me također smiruje poput mačaka. Pisanje mi omogućava da se suočim s istinom. Da se malo smirim. Barem za neko vrijeme. Onda dođe do kratkog spoja i moram sve ispočetka. Ne shvaćam pisce koji odluče prestati s pisanjem. Kako se oni smiruju? (dnevnička zabilješka, 16. 4. 1992.)

U svakom trenutku mogu pisati o konjskim utrkama, o toj velikoj praznoj rupi ništavila. Odlazim tamo da bih žrtvovao dio sebe, da bih mučio sate, ubio ih. Sati se moraju ubiti. Dok čovjek čeka. Savršeni sati događaju se za ovim strojem. Ali čovjek mora proživjeti mnoge nesavršene sate da bi došao do nekoliko savršenih. Moraš ubiti 10 sati da bi 2 sata zbilja živio. Ali moraš biti pažljiv da ne ubiješ SVE sate. SVE godine. (dnevnička zabilješka, 23. 6. 1992.)

Desetljećima sam pisao po malim sobama, spavao

po klupama u parku, sjedio po barovima, radio mnoštvo nezanimljivih poslova, i sve to vrijeme pisao sam baš onako kako sam oduvijek želio i osjećao. Na kraju, moje je djelo prepoznato. A ja i dalje pišem, i to onako ka-

POKVARENJAKOVE MISLI ko sam želio i osjećao da trebam. Jer ja i dalje pišem da ne bih poludio, ja još uvijek pišem pokušavajući objasniti ovaj prokleti život samom sebi. (dnevnička zabilješka, 28. 8. 1992.)

Kad posumnjam u vlastitu sposobnost da valjano iskažem i zabilježim riječi, dovoljno je da pročitam nekog drugog pisca i znam da se nemam zbog čega brinuti. Ja se natječem jedino sa samim sobom: želim biti što bolji u onome čime se bavim, snažan i moćan i ushićujući i smion. Ako nije tako, nije vrijedno truda. (dnevnička zabilješka, 23. 6. 1992.)

U 72. godini moguće je da me svakog trena napusti. Sposobnost da pišem. Jedino čega se bojim. Uopće nije riječ o slavi. Ni o novcu. Radi se o meni. Osjećao sam se bolesno. Bio mi je potreban taj odušak, zabava, olakšanje koje nalazim u pisanju. Sigurnost koju pruža pisanje. Taj prokleti rad. Sva prošlost mi ništa ne znači. Reputacija mi ništa ne znači. Samo sljedeća rečenica nešto znači. A ako se ona ne pojavi, ja sam mrtav, iako sam, zapravo, i dalje živ. (dnevnička zabilješka, 15. 9. 1992.)

Charles Bukowski

Nikada ništa ne pišem ako radio nije uključen na

ozbiljnu glazbu, oduvijek je dio mog djela, glazba koju slušam dok pišem. Možda će mi, jednoga dana, netko uspjeti objasniti zašto se toliko puno čudotvorne energije nalazi u ozbiljnoj glazbi. Sumnjam da će mi to itko ikada objasniti. Ostaje mi jedino da se čudim. Zašto, zašto, zašto nema više knjiga takve snage? Što to ne valja s piscima? Zašto ih je tako malo dobrih? (dnevnička zabilješka, 6. 11. 1992.)

O PISCIMA I UMJETNICIMA

Charles Bukowski

Bol ni u čemu ne pomaže, baš kao ni siromaštvo. Što će postati od čovjeka, ovisi o njegovoj sreći. Ako ima dovoljno dobre sreće (ovozemaljski govoreći), postaje loš umjetnik. A ako je loše sreće, postaje dobar umjetnik. Sve ovisi o onome što je u to umiješano. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Sherwood Anderson je bio dobar sve dok nije skužio da ih može folirati: osobina zbog koje su najprije kritizirali Faulknera (a on je jedna od najvećih, najušljivijih prijevara našeg doba, i to općeprihvaćena), a potom i Hemingwaya, koji se kasnije pretvorio u pukog pozera. (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

Gotovo bez iznimke, naši pisci – svi pisci – su naj-

veći slabići među ljudskim rodom i pretvaraju se da su mučenici, proroci, režiseri, bogovi. Njihova slabost je toliko velika da njihove vješte laži postaju književnost. (Antologija Artaudovih tekstova, 1966.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Artaudov pogled na Van Gogha – jedan luđak

govori o drugom luđaku – predstavlja osudu društva i života, života koji je, Artaud je vjerovao, Van Gogh autentično prenio na svoje slike: jeziva, donekle užasavajuća i mračna razmišljanja kroz koja se kovitlaju šišmiši i crna krv i zlovolja, zgnječena i poremećena i pijana energija, uvenuli i prizemni krajolici, svijeće, stolci... (Antologija Artaudovih tekstova, 1966.)

Kad se pojavi uistinu velik čovjek, nitko ne razu-

mije njegovu najjednostavniju poruku – široke mase su noćna mora Života, a Umjetnici i intelektualci su još veća noćna mora od svjetine (jer, nemajući drugog izbora, on shvaća da takozvani najbolji umovi i duhovi ne razumiju baš ništa – i da, zapravo, razumiju MANJE od svjetine). Ljubav je nemoguća. (Antologija Artaudovih tekstova, 1966.)

Gledam u budućnost i vidim da će Van Gogh biti zaboravljen kao čudesni mladi glupan, a njegovom najvećom manom proglasit će nedostatak nevinosti, srčanosti i darovitosti – upravo one značajke zbog kojih ga danas cijene. Ali to je način na koji Vrijeme djeluje. S druge strane, Matisse će potrajati dulje jer nam 25

Charles Bukowski neće dosaditi. Dostojevski će potrajati, premda će se pojedinim njegovim djelima rugati kao djelima čudaka i mračnjaka. John O’Hara, naš suvremeni romanopisac, nestat će vrlo brzo, a slijedit će ga Norman Mailer. Kafka, premda dovoljno stvaran, neće potrajati kad neke nove dimenzije budu otkrivene. D. H. Lawrence će potrajati, premda vam sada ne znam točno reći zbog čega. Ja to ne mogu dokučiti svojim razumom, jedino osjetilima. Neke od ranih kratkih priča Williama Saroyana će potrajati. Conrad Aiken će potrajati jako dugo, a onda će ga plima zauvijek odnijeti. Dylan Thomas neće potrajati, a sasvim sigurno neće ni Bob Dylan. Ja to ne znam, ja to sasvim izvjesno ne znam, oh, Bože, sve to izgleda tako jalovo, zar ne? Camus, naravno. Artaud, naravno. Još se moram vratiti na Walta Whitmana, tog homića koji se palio na mornare i vjerojatno im pušio, i to vam je kultura, ne? (U obranu određene vrste poezije, određene vrste života..., 1966.)

Ni slučajno nisam protiv istraživanja u Umjetno-

sti, ali sam protiv toga da me za budalu drže ljudi kojima nedostaje talent za stvaranje. Najveći interes pobuđuju najgore smeće i senzacionalizam u Umjetnosti. (U obranu određene vrste poezije, određene vrste života..., 1966.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Lekcija s Hemingwayem svojim nam primjerom

govori o čovjeku koji je živio dobro ali pogrešno, vidjevši pobjedu kao jedini cilj. Živio je od rata i borbe i kad je zaboravio kako se čovjek treba boriti, odustao je. Ali ostavio nam je nekoliko ranih djela koja su možda besmrtna? Ima u njima nekog izlomljenog ritma. I manjkavosti. Ali, koga još briga za to? Popijmo piće u njegovo ime! (Stari pijanac kojeg je sreća napustila, 1967.)

Doista dobra Umjetnost i pravo Stvaralaštvo uglavnom su 2 desetljeća do 2 stoljeća ispred svog vremena u odnosu prema vlastima i policijskoj državi. Doista dobra Umjetnost ne samo što nije shvaćena već se nje i boje, jer da bi budućnost bila bolja, mora se priznati da je sadašnjost loša, jako loša, a to jako malo znači onima na vlasti – osim da to predstavlja opasnost za njihovo poslovanje, njihove duše, njihovu djecu, njihove žene, njihove nove automobile i njihove grmove ruža. (Nenaslovljeni esej u zborniku U počast Jimu Lowellu, 1967.)

Intelektualac je čovjek koji jednostavne stvari kaže na kompliciran način; umjetnik je čovjek koji komplicirane stvari kaže na jednostavan način.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Charles Bukowski

U posljednje vrijeme susrećem previše intelektu-

alaca. Dojadili su mi ti sjajni umovi koji moraju reći nešto pametno svaki put kad otvore usta. Dozlogrdilo mi je boriti se za svaki pedalj slobode duha. Zato sam tako dugo izbjegavao ljude, a kad ih susrećem sada, zaključujem da se moram vratiti u svoju jazbinu. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Burroughs je očajno dosadan pisac, i da iza sebe nema obrazovanog izdavača koji ga gura, bio bi, uglavnom, nitko i ništa; kao što je i Faulkner nitko i ništa, osim za neke ishlapjele južnjačke ekstremiste... (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Piscu mora biti dopušteno da se može dotaknuti svega. Céline je bio optužen da je antisemit, a kad su ga pitali za određeni ulomak u kojem je napisao »teški tragovi židovstva«... on je odgovorio: »Ja jednostavno ne volim ljude. U spomenutom slučaju dogodilo se da su to Židovi.« Pojedine grupe ljudi mnogo su osjetljivije na spominjanje njihova imena od drugih. Neki narodi protive se da budu upotrijebljeni kao model. Nakon što je objavio svoj prvi roman, Thomas Wolfe se više nije mogao vratiti kući. Tek mnogo kasnije. Tek 28

POKVARENJAKOVE MISLI nakon što su ga osudili i kritizirali književni kritičari. Nakon što je zaradio nešto novca. Tek tada su njegovi sunarodnjaci bili ponosni što su u njegovim romanima. Stvaranje se ne može razvijati pod restrikcijama. Svi smo mi potrebni jedni drugima.

(pismo Robertu Headu i Darlene Fife, 19. 8. 1970.)

Ne slažem se s Dosovim Zločinom i kaznom, da nijedan čovjek nema pravo oduzeti život drugome. Prije bi ipak trebalo malko promisliti. Naravno, gorčina je u tome što nam oduzimaju živote bez ijednog ispaljenog metka. I ja sam radio za mizernu lovu dok su debeli prasci silovali četrnaestogodišnje junferice na Beverly Hillsu. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Bilo kako bilo, moram priznati da je za pjesnika ili

proznog pisca opasno da se ponaša kao prorok. Ovdje u Sjedinjenim Državama dobri i ozbiljni pisci pišu desetljećima prije nego što se za njih čuje ili budu prepoznati, ako uopće ikada. Nažalost, mnoge budale su prihvaćene i poznate jer je njihov način razmišljanja vrlo blizak razmišljanju svjetine. Uglavnom, uvjerljiv i utjecajan pisac je 20 do 200 godina ispred svoje generacije,

Charles Bukowski i upravo zbog toga gladuje, počini samoubojstvo, poludi i jedino ga prepoznaju ako pojedina njegova djela tek nakon što je umro i mnogo kasnije pronađu u nekoj kutiji za cipele ili ispod madraca u javnoj kući. (pismo Carlu Weissneru, 15. 12. 1970.)

Ako pisac zna ustrajati i ako uopće ima išta za reći, on će se uspjeti probiti. Naravno, kad naiđu teška vremena, pisac se mora ponašati kao vlastiti burzovni mešetar. To oduzima puno vremena, ali ako nemate osjećaj za to, ili ako se ne usudite zatražiti 10 ili 20 dolara za nešto što obično dajete besplatno, završit ćete s metlom u rukama. (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Ne može svatko biti umjetnik, to jest slikar, muzičar, kompozitor, pisac, što god. Mnogi nemaju dara, mnogi nemaju hrabrosti; većini nedostaje i jedno i drugo. Ni umjetnici ne mogu zauvijek ostati umjetnici, osobito dobri umjetnici koji mogu zaraditi dovoljno da prežive svojom umjetnošću. Darovitost odlazi, hrabrost odlazi, nešto odlazi. Što preostaje prosječnoj osobi, osim zanimanja koje napokon mora ubiti duh? (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1972.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Nakon promašenog braka odlučio sam da ću i ja

postati pisac, to mi se učinilo najlakšim rješenjem, čovjek može reći što želi, a ljudi će reći: »Hej, to je dobro, ti si genij.« Zašto ne bih bio genij? Postoji jako puno genija koji su obični bezveznjaci. Tako sam i ja postao još jedan genij bezveznjak. (Prizori iz Los Angelesa, 1972.)

Postoje na stotine tisuća ljudi koji misle da znaju pisati. To su kritičari, gunđala, foliranti. Uprijeti prstom u dobrog pisca i nazvati ga gomilom dreka pomaže im da prihvate istinu da nisu stvaratelji, i što je čovjek bolji, to mu više zavide, i sve više ga mrze. (O matematici disanja i sredstvima, 1973.)

Ako se želite uvjeriti kakav je drugorazredni pisac,

to je onaj koji priređuje zabavu ili organizira tulum kad mu knjiga izađe. (O matematici disanja i sredstvima, 1973.)

To što se većina ljudi ne kocka s vlastitim životom

ili vlastitom kreativnošću, nije moja greška. Zbog toga za posljedicu imamo slabu književnost i slabe pisce. (On tuče svoje žene, 1973.)

Charles Bukowski

Tolstoj se pred kraj života približio Bogu, a Gor-

ki poslije Revolucije nije više imao o čemu pisati. Dos Passos je postao kapitalist s facom poput kakvog brijača i umro u brdima nedaleko od mene. Céline je postao čudak koji se zaboravio smijati. Šostakovič se nikad nije promijenio, napisao je Petu simfoniju, a potom ju je opetovano prerađivao u svim ostalim simfonijama koje su uslijedile. Mailer je postao inteligentan novinar, baš kao i Capote. Pound je bio sve mračniji i na kraju je bijedno svršio. Spender je odustao, Auden je odustao, Olson se obraćao masama. Creeley je postao ljutit i usiljen. Abraham Lincoln je mrzio crnje, a Faulkner je nosio steznik. Ginsberga je uzbuđivao vlastiti glas. A stari Henry Miller volio je ševiti japanske ljepotice pod tušem. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1974.)

Bio sam čvrsto odlučio da što je više moguće izbje-

gavam pisce; oni loše utječu jedan na drugoga, zajedno odlaze na tulume, zajedno tračaju, tuže se jedan drugome na ovo i ono. Gotovo svaki pisac kojeg sam upoznao vjeruje da je baš on besmrtan i nepriznat, a prava istina je da takvi jednostavno pišu jako slabo. (Neobjavljeni predgovor zbirci pjesama 7 On Style, 1974.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Mnoge slavne osobe nisu slavne zato što su im

djela izvrsna i originalna, već zato što se mase poistovjećuju s proizvedenim djelima. A one se ne poistovjećuju s njima zato što su stvarni, nego zato što su lažni, kao što je većina takvih ljudi lažna po svojim idejama, postupcima, životu. (Zabilješke starog pokvarenjaka, srpanj 1975.)

Gladovanje nije, nažalost, išlo na ruku književnom

stvaranju. Samo mu je smetalo. Korijen je duše u želucu. Čovjek će pisati mnogo bolje kad pojede dobar goveđi odrezak i popije flašu viskija nego kad pojede samo štangicu čokolade. Mit o umjetniku koji gladuje obična je farsa. (Faktotum, 1975.)

Možete biti sigurni u to da najgori pisac ima najviše samouvjerenosti, a najmanje sumnje u samog sebe. U svakom slučaju, pisce treba izbjegavati, i ja sam ih nastojao izbjeći, ali to je gotovo nemoguće. Oni čeznu za nekakvim bratstvom, za nekakvim zajedništvom. Ništa od toga ne pomaže kad se nađete za pisaćim strojem. (Žene, 1977.)

Charles Bukowski

Postoji određeni problem s piscima. Ako se ono

što pisac napiše objavi i proda u velikom broju primjeraka, pisac odmah pomisli da je velik. Ako se ono što pisac napiše objavi i proda u malom broju primjeraka, pisac jednako misli da je velik. Ako ono što pisac napiše nikad ne bude objavljeno a on nema novaca da to objavi na svoj trošak, onda već uistinu vjeruje da je velikan. Prava je istina da u svemu tome ima jako malo veličine. (Žene, 1977.)

Rijetki su živjeli kao Henry Miller. Baveći se pi-

sanjem učinio je mnoge sjajne stvari koje nitko u to vrijeme nije mogao ili se nije usuđivao. Slomio je tvrdu ljusku oraha. Oduvijek sam imao problem čitati ga duže jer redovito bi zašao u neku magličastu kontemplaciju kao da su u pitanju Zvjezdane staze, ali kad biste napokon stigli do zanimljivih dijelova, zvučali su vam još bolje. No ja bih gotovo svaki put odustao. D. H. Lawrence je bio drukčiji, zanimljiv i sjajan cijelog života – ali Miller je bio moderniji, manje umjetnički pretenciozan sve dok ne bi zašao u zvjezdane kontemplacije. (pismo Johnu Martinu, lipanj 1980.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Mislim da je problem koji je Miller stvorio (a to

nije njegova pogreška) taj što kad je žicao za život i samoreklamirao se nastojeći objaviti svoja (rana) djela, postigao je da drugi pisci vjeruju da baš tako treba, da je to pravi put za uspjeh, pa sada imamo gomilu polupisaca koji kucaju na vrata i žicaju i proglašavaju sami sebe genijima jer ih još nitko nije »otkrio«, i upravo to što ih još nitko nije otkrio čini ih uvjerenima da su geniji jer »svijet još uvijek nije spreman za njih«. Za veliku većinu takvih svijet nikada neće biti spreman; oni ne znaju pisati, jednostavno rečeno: nikada ih nije dotaknula ljepota riječi ili stvaranja. Barem nije one koje sam ja poznavao ili čitao. Nadam se da ima i nekih drugih. Potrebni su nam. (pismo Johnu Martinu, lipanj 1980.)

Imamo na stotine tisuća pisaca i na tisuće književnih časopisa, brojne izdavače i još brojnije književne kritičare, ali, uglavnom, imamo stotine tisuća pisaca. Recimo da danas nazovete vodoinstalatera. Ubrzo će se pojaviti s ključem za cijevi u jednoj ruci, gumenim odčepljivačem odvoda u drugoj i knjižicom izabranih ljubavnih pjesama zabijenom u džep na guzici. Pogledajte klokana u zoološkom vrtu, usmjerit će pogled u vas 35

Charles Bukowski i iz tobolca na trbuhu izvadit će ciklus pjesama, uredno otipkan i pripremljen za tisak. (pismo Carlu Weissneru, 23. 2. 1981.)

Pisci su posljednja vrsta ljudi s kojom želim piti ili razgovarati. Pronašao sam više životne hrabrosti u ostarjelim uličnim prodavačima novina, vratarima i portirima, u dečkima koji poslužuju u kioscima brze hrane. (pismo Jacku Stevensonu, ožujak 1982.)

Ako uopće postoje dobri pisci, ne vjerujem da se ti pisci šepire, motaju po gradu da bi bili primijećeni i frfljaju uokolo misleći: »Ja sam pisac.« (dnevnička zabilješka, 16. 2. 1983.)

Kafka, taj je pravi... Uvijek sam ga volio čitati kad sam osjećao samoubilački nagon, činilo mi se da mi pruža utjehu i olakšanje, njegova djela otvorila bi duboku mračnu rupu, i tada bih upao ravno u nju, mogao me je naučiti raznim malim trikovima; osim toga, uspijevao me je odvući s ulice. Na isti način imao sam sreće i s Davidom Herbertom Lawrenceom, i kad sam se osjećao usrano i sjebano, utonuo bih u njegovo zavod36

POKVARENJAKOVE MISLI ljivo štivo. Tada mi se činilo da sam jako daleko od grada u kojem sam živio, a možda čak i cijele zemlje. Hemingway ti uvijek čini da se osjećaš prevarenim, kao da te je netko nasamario i podvalio ti. Sherwood Anderson bio je čudnovat zajebant i volio sam se izgubiti u njegovim sanjarskim i zanimljivim lutanjima... (pismo Jacku Stevensonu, ožujak 1983.)

Camus govori o tjeskobi i užasu i nevolji čovjekovoj, ali govori na tako smiren i kićen način... takvim jezikom... da čovjek ima osjećaj da okolnosti uopće nisu djelovale na njega ni na njegovo pisanje... Piše kao čovjek koji se maloprije dobro najeo odreska i pomfrita sa salatom i zalio sve to bocom dobrog francuskog vina. Možda su ljudi i patili, ali on nije. (Glazba vrele vode, 1983.)

Najgore u zvanju pisca je što imaš previše slobod-

nog vremena, što imaš vremena napretek. Moraš čekati da dođeš u formu, a dok čekaš, pošiziš, a kad pošiziš, piješ, a što više piješ, to si luđi. Nema ničeg divnog u životu pisca ni u životu pijanca. (Glazba vrele vode, 1983.)

Charles Bukowski

Kako sam cijeli život bio underground pisac,

upoznao sam neke čudne nakladnike, a jednome, najčudnijem od svih... poslao sam svoje pjesme i tako smo se počeli dopisivati. Ustvrdio je da mu poslije moje poezije ničija poezija više ne valja, a ja sam mu na to odgovorio da se i meni to isto dogodilo... Otpisao mi je da mi ne bi mogao platiti honorar, da je siromašan kao crkveni miš. Odgovorio sam mu, okej, odlično, i ja sam siromašan kao crkveni miš sa smežuranim cicama. Otpisao mi je, čekajte malo, većina su pisaca, ovaj, ja se viđam s njima, obične guzice i grozni ljudi. Odgovorio sam mu, imate pravo, i ja sam obična guzica i grozan čovjek... (Glazba vrele vode, 1983.)

Većina pisaca koje je poznavao u Los Angelesu i

Hollywoodu živjeli su na račun žena, ti pisci nisu bili toliko talentirani za pisaćim strojem koliko u odnosima sa ženama. Prodavali su se ženama duhovno i tjelesno. (Glazba vrele vode, 1983.)

Nisam obožavatelj heroja. Fante je bio moj prvi

heroj. Zapravo, njegove riječi, njihova jednostavnost i jasnoća. Djelovale su na mene tako da sam istodobno

POKVARENJAKOVE MISLI želio zaplakati, ali i osjećao kao da prolazim kroz zidove... Shvatio sam da bi priznanje da je John Fante imao golem utjecaj na moje pisanje moglo štetno djelovati na moje vlastito djelo, kao da je dio mene bio indigo-papir, ali živo mi se fućkalo. Upravo onda kad krijete stvari, vi se zaplećete o njih. (Susret s majstorom, 1984.)

– Dobri pisci promatraju kako drugi ljudi žive –

rekao sam mu. – Veliki pisci žive i promatraju kako drugi ljudi žive. – A što rade loši pisci? – Mlate lovu. (Noć u gradu, 1983.)

Mislim da je jedna od najboljih stvari koje su mi se dogodile u životu bila ta što sam toliko dugo bio neuspješan kao pisac i morao na drugačiji način zarađivati za život sve do svoje pedesete. To me je držalo na distanci od drugih pisaca i bilijarskih dvorana u koje su takvi pisci odlazili, kao i od njihovih kleveta i ogovaranja, i sada, nakon što sam imao malo sreće i postao poznat, i dalje se klonim pisaca. Neka nastave sa svojim napadima na mene. A ja ću 39

Charles Bukowski nastaviti sa svime što sam i prije činio, ali ja to ne radim da bih bio besmrtan ili poznat. Ja to radim jer tako volim i želim i moram. Osjećam se jako dobro, osobito kad sjedim za pisaćim strojem, a riječi mi znače sve više i više. (pismo A. D. Winansu, 27. 6. 1984.)

Fante je bio moj glavni uzor, zajedno sa Célineom i Dostojevskim i Sherwoodom Andersonom. On je napisao neke od najosjećajnijih i najčarobnijih knjiga našeg vremena, ali, nažalost, imam osjećaj da bi bilo puno bolje da su njegova kasnija djela ostala neobjavljena. Naravno, moguće je da griješim. Ja često griješim. Unatoč svemu tome, uvijek ću se sjećati vremena kad sam prvi put pročitao roman Zapitaj prah, koji i dalje smatram najsjajnijim romanom napisanim u našem vremenu, romanom koji mi je vjerojatno spasio život, i to na razne načine. (pismo Joyce Fante, 18. 12. 1985.)

Sve što znam o Poundu je ono što sam uspio pro-

čitati od njegovih djela. Mislim da kao umjetnik ima izvanredan osjećaj za Riječ: gdje je treba staviti i kako. Osobito kako... Pound je u poeziji bio ono što je He40

POKVARENJAKOVE MISLI mingway bio u prozi: i jedan i drugi su jako dobro znali potaknuti i uzbuditi kad je toga bilo jako malo. Neki od nas možda su skloni da ih podcijene, ali je gotovo nemoguće izbjeći razgovor o njima. Pound nam je ostavio svoj trag. Jedna od najboljih stvari koju je učinio bila je što je unio svježu krv... (Osvrt na velikana, 1986.)

S moje desne strane nalazi se radio koji je sada uključen i s kojeg svakodnevno slušam ozbiljnu glazbu. Slušam najmanje 3 ili 4 sata takvu glazbu dok obavljam druge stvari. Ili dok jednostavno ništa ne radim, samo slušam. To je moja droga, ona uklanja svu nečistoću proživljenog dana. Kompozitori ozbiljne glazbe uspjeli su u tome. Pjesnici, romansijeri, pisci kratkih priča ne uspijevaju u tome. (dnevnička zabilješka, 13. 9. 1991.)

I ja sam čitao filozofe. To su zbilja čudni, smiješ-

ni, šašavi tipovi, pravi kockari. Pojavio se Descartes i zaključio: »Ovi frajeri lupetaju obične budalaštine.« Rekao je da je matematika model za apsolutnu i očitu istinu. Mehanika. Onda se pojavio Hume i osporio znanstvenu spoznaju temeljenu na uzroku i posljedi41

Charles Bukowski ci. Potom se pojavio Kierkegaard: »Zabio sam si prst u egzistenciju – nema nikakvog mirisa. Gdje sam ja to?« A onda je naišao Sartre, koji je došao do zaključka o apsurdnosti egzistencije. Sviđaju mi se ti dečki. Zaljuljali su svijet. Zar ih od takvih razmišljanja nije boljela glava? Nisu li se zbog takvih crnih misli osjećali loše? Kad uzmete takve pojedince i usporedite ih s gomilom ljudi koje vidim kako se šeću ulicama ili jedu u restoranima ili se pojavljuju na TV ekranu, razlika je toliko očita da me to boli kao da mi netko čupa utrobu. (dnevnička zabilješka, 11. 9. 1991.)

Postoji nešto u samom činu pisanja što privlači folirante. Što je to? Pisce je zbilja najteže podnijeti, kako na otisnutoj stranici, tako i osobno. A uglavnom ih je puno teže podnijeti osobno nego na tiskanoj stranici, a to je problem. Zašto se govori »prilično slab«, a ne »užasno slab«? U svakom slučaju, pisci su prilično slabi i užasno slabi. Mi volimo ogovarati jedni druge. Pogledajte mene. (dnevnička zabilješka, 13. 9. 1991.)

Vidim da je Norman Mailer napisao veliki novi ro-

man, CIA i slične stvari. Norman je profesionalni pisac.

POKVARENJAKOVE MISLI Jednom zgodom pitao je moju ženu: »Hanku se ne sviđa ono što pišem, zar ne?« Normane, malo kojem piscu se sviđa ono što drugi pišu. Pisac voli druge pisce jedino onda kad su već mrtvi, ili ako su jako dugo mrtvi. Pisci vole njušiti samo vlastita govna. Ja sam jedan od takvih. (dnevnička zabilješka, 30. 9. 1991.)

Ja čak ne volim ni razgovarati s piscima, gledati ih

ili, što je još gore, slušati ih. A najgore od svega je piti s njima, samo slinave i trtljaju, zbilja su jadni, kao da cvile za majčinim ramenom. (dnevnička zabilješka, 30. 9. 1991.)

Sviđa mi se način na koji se filozofi obrušavaju na

pojmove i teorije koje su im prethodile. To već stoljećima traje. Ne, to nije pravi put, govore oni. Ovo je pravi put. To traje i traje i djeluje vrlo razumno, ta usmjerenost naprijed. Glavni problem s filozofima je taj što bi morali humanizirati svoj jezik, učiniti ga pristupačnijim, tada misli bolje svijetle, još su zanimljivije. Mislim da i oni to polako shvaćaju. Jednostavnost je ključ. (dnevnička zabilješka, 9. 12. 1991.)

Charles Bukowski

Uskoro ću napuniti 72 godine. Mojih junaka odav-

no više nema i sad moram živjeti s drugima. S nekima od novih umjetnika, nekima koji su tek postali slavni. Ali oni mi nisu osobito zanimljivi. Gledam ih, slušam ih i mislim, zar je to sve? Hoću reći, izgledaju mi previše opušteni... kočopere se, šepire... jednostavno mi izgledaju previše OPUŠTENI. Nema one nekadašnje otkačenosti. Jedini koji izgledaju otkačeno su oni koji su propali kao umjetnici pa vjeruju da su vanjske sile krive za to. A ono što stvaraju je loše, užasno. (dnevnička zabilješka, 16. 3. 1992.)

Postaješ pisac radeći instinktivne stvari kojima hraniš sebe i svoje riječi, koje te štite od smrti u životu. Svatko to radi na svoj način. I s vremenom se mijenja. Za mene je to svojedobno značilo teško opijanje, opijanje do pukog ludila. To mi je pomagalo da se izrazim, da izbacim riječi iz sebe. Bila mi je potrebna opasnost. Morao sam se uvaliti u opasne situacije. S muškarcima. Sa ženama. S automobilima. S kockanjem. S gladovanjem. S bilo čim. To je bila hrana mojim riječima. Riječi koje čuješ, koje vidiš, koje si izgovorio. Desetljećima sam tako postupao. Ali sada se to promijenilo. Ono što mi je sada potrebno puno je suptilnije, teže 44

POKVARENJAKOVE MISLI se vidi. To je neki osjećaj u zraku. Još uvijek mi je potrebno nekoliko pića. Ali ja sam se sada pretvorio u vlastitu sjenu. Hranim se riječima kojih jedva da sam svjestan. To je dobro.

(dnevnička zabilješka, 23. 6. 1992.)

Sutra me dolaze intervjuirati neki Japanci. Jedna od mojih knjiga nedavno je objavljena na japanskom, a druga je u pripremi. O čemu bih im mogao pričati? O konjima? O turobnom životu u mraku glavne tribine? Možda će mi samo postavljati pitanja? Trebalo bi. Pa ja sam pisac, ne? Čudno je, ali svatko mora biti nešto, ili netko, nije li tako? Beskućnik, slavna osoba, peder, luđak, bilo što. (dnevnička zabilješka, 21. 2. 1993.)

A kao pisac... jesam li ja uopće pisac? Recimo da

jesam. Kao pisac imam problema pri čitanju drugih pisaca. To jednostavno nije namijenjeno meni. Za početak, oni jednostavno ne znaju sastaviti rečenicu, jedan običan ulomak. Dovoljno je da se tekst ovlaš pogleda i već izgleda dosadno. A kad se stvarno udubiš u to, gore je nego dosadno. Nema ritma. Nema nikakve svježine, ničega što bi ti privuklo pozornost, iznenadilo te. Nema

Charles Bukowski igre, nema vatre, nema sočnosti. Što to stvaraju? Sve to djeluje kao tegoban rad. Ne čudi me što mnogi pisci kažu da je pisanje za njih mučenje. Sasvim ih razumijem. (dnevnička zabilješka, 27. 2. 1993.)

Na primjer, svakog dana dok vozim na hipodrom

stalno mijenjam postaje na radiju, tražeći glazbu, neku dobru glazbu. Sva glazba koju puštaju na radiju je loša, jednolična, beživotna, nemelodična, apatična. Pa ipak se neke od tih skladbi prodaju u milijunima primjeraka, a njihovi autori smatraju se pravim Umjetnicima. To je grozno, jer tako se jeziva glupost naprosto upumpava u glave mladih ljudi. Oni to vole. Zaboga, daj im govno i pojest će ga. Zar ne mogu prepoznati govno? Zar su gluhi za ono što čuju? Zar ne mogu osjetiti razvodnjenost, ustajalost? (dnevnička zabilješka, 27. 2. 1993.)

O POEZIJI I PJESNICIMA

Charles Bukowski

Ja jednostavno ne vidim poeziju kao društvenog posrednika, čak ni kao postojećega privatnog posrednika između tek nekolicine ljudi. Poezija je još manje od toga – kad neku moju pjesmu prihvati časopis koji objavljuje takozvanu kvalitetnu poeziju, smjesta se zapitam gdje sam to pogriješio. Poezija se neprestano mora udaljavati od same sebe, što dalje od nejasnoća i misaonosti. Razlog zbog kojeg se toliko puno loše poezije svakodnevno piše je taj što je pišu kao poeziju, a ne kao ideju. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Naša Umjetnost zapravo je naša agonija koja se preobrazila u umovanje. Mi smo nagrada uvrnute svijesti, prljavi komadići ilovače koja postoji i čeka na neki idiotski stol negdje u idiotskoj tami. Naš se svijet okreće na oskvrnutom kotaču čiju težinu nose tanke žbice poezije... (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

POKVARENJAKOVE MISLI

U poeziji se, mnogo više nego u ostalim umjetno-

stima, pozivamo i onaniramo na tradiciju. Ne vidim zašto se pisana riječ ne bi mogla upotrebljavati poput boje ili zvuka. Očito je da nemamo opravdanje za vlastito šabloniziranje, pa tako puštamo da druge vrste Umjetnosti preuzmu stvari u svoje ruke i još više nas udalje. Ali tradicija je općeprihvaćena stvar, a majmuni se drže nje kao pijanac boce. (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

A ako želite napisati pjesmu, onda ponovno pročitajte Keatsa i Shelleyja, a ako hoćete biti moderni, ponovno pročitajte Audena, Spendera, Eliota, Jeffersa, Pounda i W. C. Williamsa, naravno i e. e. cummningsa. Sva ta igra zaudara. U cijeloj zemlji nema 5 ljudi koji mogu napisati 4 dobra stiha. Igra još uvijek pripada slabićima, astrolozima, lezbijkama i učiteljima engleskog jezika. (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

Najveći dio slabe i one koliko-toliko prihvatljive

poezije napisali su profesori engleskog jezika sa sve-

Charles Bukowski učilišta koje novčano potpomažu država, bogatuni ili industrije. To su učitelji pomno izabrani da jednako pomno odgajaju mlade ljude koji se trebaju brinuti za krupni kapital dok se sloj malih ljudi i, uopćeno, gomila, zabavlja koještarijama i sitnom lovom. Ova se prijevara odvija uz potpunu suradnju budala iz visokih kulturnih krugova... (U obranu određene vrste poezije, određene vrste života..., 1966.)

Po mišljenju mnogih, poezija bi se trebala baviti

jedino bezopasnim stvarima i ničim drugim, jer za njih poezija predstavlja svijet bezopasnosti i sigurnosti. Osnovna značajka njihove poezije je ta što ona pjeva o svemu što nije važno. Poezija je časopis Poetry Chicago, koji je mrtav već toliko dugo da jedva išta više znači napasti ga: kao da ste udarili 80-godišnju baku u crkvi dok se molila. (U obranu određene vrste poezije, određene vrste života..., 1966.)

Mnogi od nas koji pišemo poeziju Životnosti sve smo umorniji i sve tužniji i sve bolesniji i gotovo smo poraženi (ali ne sasvim). Ipak, mi jednako dobro znamo da nam nije potreban Bog da bismo bili sveti, da nam ne trebaju rajski stihovi da bismo bili Spašeni, da nam ne 50

POKVARENJAKOVE MISLI trebaju Ratovi da bismo bili Slobodni, da nam ne trebaju Creeley i ostali da bismo ih obožavali, da nam ne trebaju Ginsberg i ostali koji se pretvaraju u gromoglasne čudake, ali možda nam je potrebna pokoja suza, za sve lijepe djevojke koje su ostarjele, za proliveno pivo, za tuče na uličnom travnjaku ni zbog čega drugoga osim zbog pijanstva naše tužne ljubavi. (U obranu određene vrste poezije, određene vrste života..., 1966.)

Ja uistinu branim našu poeziju, mi živimo životi-

ma Burzovne generacije, ja uistinu branim našu poeziju i naše pravo da je govorimo, naše pravo da je pišemo. Bez ikakve podobnosti. (U obranu određene vrste poezije, određene vrste života..., 1966.)

Jasno mi je, svakako, da nešto ne valja u toj igri oko poezije – knjige slavnih su tako dosadne, uključujući i Shakespearea. Je li i onda bilo tako? (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Ne vjerujem da pjesnik ima imalo veće pravo na

mlado žensko tijelo od automehaničara, ako i toliko. To je ono što kvari pjesnika: poseban odnos prema njemu ili njegovo vlastito uvjerenje da je baš on poseban. 51

Charles Bukowski Naravno, ja jesam poseban, ali ne vjerujem da se to može primijeniti na mnoge druge...

(Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Gadno pijem cijelim putem, utapajući se u svojoj tuzi, kao što govore. Što može učiniti pjesnik bez bola? Potreban mu je koliko i pisaći stroj. (Ovo je ubilo Dylana Thomasa, 1972.)

Bilo mi je užasno teško kad bih izašao iz klaonice ili tvornice i vratio se kući kako bih napisao pjesmu koju zapravo nisam ni mislio napisati. Mnogi ljudi pišu pjesme koje nisu mislili napisati. I ja to činim, ponekad. Težak život stvorio je težak stih, a kad kažem težak stih, pri tome mislim na istinit stih lišen ikakvih ukrasa. (On tuče svoje žene, 1973.)

Žene bi radije otišle u krevet s pjesnikom nego s bilo kim drugim, radije nego s njemačkim ovčarom, premda sam poznavao jednu žensku koja je silno uživala tvrdeći da se jebala s nekim kao što je predsjednik Kennedy. Nisam mogao znati je li to istina. Zato, ako ste dobar pjesnik, predložio bih vam da naučite biti i dobar ljubavnik, zato naučite, naučite to dobro raditi. 52

POKVARENJAKOVE MISLI Jer ako ste dobar pjesnik, pružit će vam se mnoge prilike, i premda to nije isto što i biti rock zvijezda, prilike će se ukazati, zato ne budite poput rock zvijezda koje tome pristupaju rutinski i jebivjetarski. Neka ženske znaju da postojite. A tada će, naravno, nastaviti kupovati vaše knjige. (O matematici disanja i sredstvima, 1973.)

Mnogi od njih počinju na isti način. Pjesnici, da, na njih mislim. Isprva su prilično dobri. Uglavnom su samotnjaci, a riječima se počnu baviti jer su u većoj ili manjoj mjeri uplašeni ili zbunjeni vlastitim razmišljanjima i dojmovima o drugim ljudima. Ispočetka još ima nečega dobrog i nevinog u njima. Ali, onda se počnu baviti poezijom. Nastupaju na sve više i više književnih večeri, sreću se sa sve više i više istomišljenika. Razgovaraju jedni s drugima. Počinju se ponašati kao da su mudraci. Daju izjave o Vladi, duši, homoseksualcima, o organskom uzgoju itd... Znaju sve o svemu, samo ne o vodoinstalaterima, a trebali bi znati i o tome jer kanalizaciju pune vlastitim govnima. Doista je mučno gledati ih kako se razvijaju. (pismo Jacku Stevensonu, ožujak 1982.)

Charles Bukowski

Oni vole davati lekcije, oni su pjesnici koji posje-

ćuju umjetničke rezidencije. Oni su lijepo odjeveni. Oni su uvijek pribrani i trezveni. Ali njihovo pisanje je tanko koliko i sve četiri izlizane gume, uključujući i onu rezervnu u prtljažniku i prazan spremnik za gorivo. A sada predaju i podučavaju poeziju. Uče druge o tome kako se piše poezija. Kako li su uopće mogli povjerovati da išta znaju o tome? To mi je prava zagonetka. Kako li su tako brzo postali toliko pametni i još brže toliko glupi? Kamo su to naumili? I zašto? I zbog čega? (pismo Williamu Packardu, 19. 5. 1984.)

Poezija može biti zabavna, može se pisati sa zapanjujućom jasnoćom. Uopće mi nije jasno zašto je pišu na drugačiji način, ali tako je. Poezija me podsjeća na zagušljivu prostoriju u kojoj su svi prozori zatvoreni. I nitko ništa ne poduzima kako bi u nju pustio barem malo svježeg zraka i svjetlosti. A možda je u pitanju to što ta vrsta umjetnosti jednostavno privlači najgore masturbante poezije. Tako je lako nazvati se »pjesnikom«. I jednom kad se to dogodi, jako malo toga može se učiniti da se išta promijeni. (pismo Williamu Packardu, 19. 5. 1984.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Postoji razlog zašto velik broj ljudi ne čita poezi-

ju. A razlog je vrlo jednostavan: loša i šepava poezija. Vjerojatno su se nadareni stvaratelji odlučili za glazbu, prozu, slikarstvo ili kiparstvo? Ali barem se jednom, s vremena na vrijeme, pojavi neki sjajan pjesnik čiji se glas uspije probiti kroz zidove ustajalosti... Postojala su neka dobra imena. Recimo Jeffers, e. e. cummings, Auden, Stephen Spender, Katul, Li Po, Villon, Neruda, Blake, Conrad Aiken. A tu je i Ezra... (pismo Williamu Packardu, 19. 5. 1984.)

Najbolji način proučavanja poezije znači pročitati

je i zaboraviti je. Ne vjerujem da je osobita vrlina razumjeti poeziju. Jer velika većina pjesnika piše poeziju iz duboko sređenih života, a ono o čemu pišu vrlo je ograničeno. Radije bih razgovarao s čistačem ulica, vodoinstalaterom ili običnim kuharom koji iz vrelog ulja vadi pržene krumpiriće nego s pjesnikom. Ti ljudi jednostavno znaju puno više o svakodnevnim problemima i svakodnevnim radostima preživljavanja. (pismo Williamu Packardu, 19. 5. 1984.)

Klonim se pjesnika. U vrijeme kad sam živio u iznajmljenim sobičcima to mi je bilo puno teže. Kad bi 55

Charles Bukowski me pronašli, sjedili bi danima, gnjavili me svojim pričama i pili moje piće. Neki od tih pjesnika bili su prilično poznati. Ali njihova ogorčenost, njihova ogovaranja, njihova zavist prema bilo kojem drugom pjesniku koji je imao imalo sreće u životu bili su nevjerojatni. To su bili ljudi za koje su drugi mislili i vjerovali da pišu riječi zanosa, stvaralačke mudrosti i vlastitih istraživanja, a bili su obične bolesne guzice, čak nisu znali dobro piti, pljuvačka im je curila iz usta, slinili su po svojim košuljama, postali bi bezglavi poslije nekoliko pića, povraćali i histerično brbljali. Loše su govorili o svakome tko nije bio prisutan i uopće nisam dvojio da će isto tako govoriti i o meni kad ja ne budem među njima. Ali nisam se osjećao loše zbog toga. A ni odveć ugroženo. Kad bi otišli, meni je jedino bilo važno da njihove bijedne i negativne vibracije nekako poništim, zavučem ih ispod tepiha i između roleta na prozoru, ali ponekad je trebao proći dan ili dva da bih se opet osjećao dobro. (pismo Williamu Packardu, 19. 5. 1984.)

Punih deset godina nisam se bavio pisanjem, a jedino što me je zanimalo cijelo to vrijeme bilo je piće. Završio sam na odjelu za beskućnike u Glavnoj bolnici u L.A.-u dok se neki svećenik nadnosio nada mnom po56

POKVARENJAKOVE MISLI kušavajući me nagovoriti da primim posljednju pomast. Otjerao sam ga i dobio posao vozača kamiona za dostavu montažnih kuća. Imao sam sreće, našao sam sobu na Kingsley Driveu, nabavio pisaći stroj, i svake večeri kad bih se vratio kući, umjesto večere bih popio dva ili više pakiranja od šest piva i počeo se baviti nečim prilično čudnim. Pisanjem poezije. (Susret s majstorom, 1984.)

Kad god napišem dobru pjesmu, to je još jedna

štaka kojom se pomažem.

(dnevnička zabilješka, 13. 9. 1991.)

Čini se da smo izgubili cilj. Čini se da pisci pišu kako bi bili poznati kao pisci. Oni ne pišu jer ih nešto tjera prema rubu oštrice. Razmišljam o vremenu kad su Pound, T. S. Eliot, e. e. cummings, Jeffers, Auden, Spender bili aktualni. Njihova su djela probijala papir, činila ga zapaljivim. Njihove su pjesme postale događaji, prasak i provala ljepote. Tada je postojalo golemo uzbuđenje. A sada već desetljećima vlada zatišje, gotovo uvježbano zatišje, kao da su tupost i glupost obilježja novih genija. A ako se novi talent tu i tamo pojavio, bilo je to u hipu, tek nekoliko pjesama, tanka knji57

Charles Bukowski žica, a potom su on ili ona zaboravljeni, progutalo ih je tiho ništavilo. Talent koji ne traje dovoljno dugo pravi je zločin. A to znači da su pristali na nježnu zamku, to znači da su povjerovali u pohvale, to znači da su iznevjerili očekivanja. (pismo uredniku časopisa Colorado North Review, 15. 9. 1990.)

Danas sam dobio probne otiske svoje nove knji-

ge. Poezija. Moj urednik John Martin kaže da će knjiga imati oko 350 stranica. Mislim da se pjesme dobro drže ovako skupljene. Ja sam jedna stara lokomotiva što hukće na tračnicama. Trebalo mi je nekoliko sati da pročitam cijelu knjigu. Imam prilično prakse u tome. Stihovi slobodno teku i zbilja govore o onome o čemu želim da govore. Sada najveći utjecaj na mene kao pisca imam ja sam. (dnevnička zabilješka, 26. 9. 1991.)

Oni koji pišu sjajnu poeziju moraju je pisati i na-

stavljaju je pisati bez obzira na rezultat. Jer ako to ne čine, dogodit će se nešto drugo: ubojstvo, samoubojstvo, ludilo, bogzna što. Čin zapisivanja Riječi čudesan je čin, čin iskupljenja, sreće, glazbe, postojanja. On čisti prostor, definira sranje, spašava vašu guzicu, ali i guzice

POKVARENJAKOVE MISLI nekih drugih ljudi. Ako se u sve to na neki način uvuče slava, morate je ignorirati, morate nastaviti pisati kao da vam je svaki novi stih prvi stih. (Glumiti pjesnika i biti pjesnik, 1992.)

Umorio sam se od pisanja o pjesnicima. Ali dodat

ću da oni štete sebi time što žive kao pjesnici, umjesto da se bave nečim drugim... DA, ja se klonim PJESNIKA. Krivite li me zbog toga? (dnevnička zabilješka, 8. 2. 1992.)

Možda pakao ipak postoji, ili nešto? Ako postoji, ja ću tamo zaglaviti, i znate što? Svi će pjesnici biti ondje na okupu i čitat će svoje radove, a ja ću ih morati slušati. Zlopatit ću se u njihovoj šepirećoj taštini, u poplavi njihove samouvjerenosti. Ako postoji, to će biti moj pakao: pjesnik za pjesnikom ne prestaje čitati... (dnevnička zabilješka, 16. 4. 1992.)

Otipkao sam nekoliko pjesama prošle noći, ali ni-

jedna nije prvorazredna. Ponekad jednostavno volim pisati da bih se osjećao slobodno. Zapravo, najveći dio vremena pišem na takav način i kad mi se dogodi da za-

Charles Bukowski jedno s ostalim tekstovima stvorim i neku dobru pjesmu, pomislim: »Hej, baš sjajno, gle ti ovo!«

(dnevnička zabilješka, 26. 7. 1993.)

Mislim da je jedan od osnovnih problema s poezijom taj što je čitamo na isti način na koji mislimo da je treba tumačiti, otprilike: to je poezija, zvuči kao poezija... Odviše je strukturalistička umjesto da je slobodna. Radije bih da mi netko ponudi olovnu cijev nego pjesmu, bila bi manje dosadna od pjesme. Ne znam kako smo se uspjeli toliko udaljiti od onoga što bismo trebali reći, ali jesmo, sve ostaje prikriveno, našminkano i površno. Netko je nešto rekao, ali što to, gdje to? Ah, u tome je štos! Shvatio sam! I što je pjesnik tuplji i neodređeniji, to je sve bliži Pulitzerovoj i drugim nagradama. Svi su prihvatili prijevaru i na tisuće njih žive od nje, od sveučilišnih profesora do bakica. Zaglibili smo u toj prijevari koja se odvija već stoljećima. (dnevnička zabilješka, 11. 9. 1993.)

O Ä&#x152;ITATELJIMA I PUBLICI

Charles Bukowski

Priznajem, publika svakako postoji. Ali je li to intelektualna publika ili gomila koja se okupila zbog »uživanja«? I tko je taj koji će uživati? Koji pustinjak, koji larpurlartist će otpjevati njihovu pjesmu dok se nereide utapaju? Sve mi se nekako čini da pjesnik koji bi se rado vidio u takvoj situaciji mora donekle biti glumac i ekstrovertna osoba, i više-manje biti jako gladan trenutačnog uspjeha: pljeska onih najbližih koji će ga potaknuti time što će barem prepoznati da je živ, bez obzira na to hoće li uočiti bilo kakav koncept koji može zadržati nakon što svoje djelo prilagodi njihovu ukusu. (Urednici nam pišu, 1959.)

Ne omalovažavam pjesničku publiku – dapače,

podržavam poeziju. Kad je poezija postala toliko popularna da može ispuniti kabarete i koncertne dvorane, onda nešto nije u redu s takvom poezijom ili s takvom publikom. Ili možda publika određenog pjesnika doživljava kao otkačenjaka, klauna koji poskakuje u ritmu jazza – trenutak koji treba upamtiti kao nešto čud62

POKVARENJAKOVE MISLI no i smiješno između rundi pića – ili taj pjesnik svjesno popušta takvoj publici kako bi je osvojio. (Urednici nam pišu, 1959.)

Razlog zbog kojeg publika ne razumije poeziju je taj što nema što razumjeti, baš kao što je razlog zbog kojeg većina pjesnika piše poeziju taj što misle da sve razumiju. Nema se tu što razumjeti ili »osvajati«. Poeziju jednostavno treba pisati. Netko. Nekada. I ne odveć često. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Poezija se mora samostvoriti, samonapisati se.

Whitman je to skužio, istina unatraške. Da bismo imali sjajnu publiku, najprije moramo imati sjajnu poeziju.

(Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

Umjetnička publika uvijek je nepristojna. Oboža-

vat će umjetnika zbog njegova načina života, a ne zbog onoga što je stvorio. Oni osobito vole luđake, ubojice, ovisnike, samoubojice, izgladnjele čudake... pa ipak, ista Umjetnička publika koja kasnije duboko štuje nekoga od takvih ISTA je publika koja ga je dovela do lu-

Charles Bukowski dila, alkoholizma, ovisnosti, jer dotični nije mogao podnijeti pogled na njihove njuške ili prihvatiti njihove običaje...

(Antologija Artaudovih tekstova, 1966.)

Još od davnina kreativnog umjetnika neprestano

šikaniraju birokracija i sama publika – Van Goghu su se djeca izrugivala i bacala kamenje na njegov prozor. Bio je sretan što je imao prozor. Bio je sretan što je imao jedno uho. Hemingway je bio sretan što je imao sačmaricu. (Nenaslovljeni esej u zborniku U počast Jimu Lowellu, 1967.)

Gotovo svakodnevno bombardiraju nas svakakvim govnima i još nam javno govore da trebamo vjerovati u to govno, ali sada su čitatelji već sasvim formirani i oblikovani i, štoviše, društveno integrirani u tu prijevaru i ništa se bitno ne događa jer svi dobri pisci koji pišu dobre stvari pišu vrlo slično, i tu sad imamo još jedno govno... nema VELIKANA. (pismo Gerardu Dombrowskom, 3. 1. 1969.)

Čitaoci uzimaju od pisca, ili od djela, ono što im

treba, a ostalo propuštaju. Ali, ono što uzimaju obič-

POKVARENJAKOVE MISLI no je ono što im treba najmanje, a ono što propuštaju je ono što im treba najviše. Kako god bilo, sve to mi pripomaže da izrazim svoje male, svete misli, a da ne ruju po njima jer, kad bi ih shvatili, tada više ne bi bilo stvaralaca, svi bi bili u istoj vreći govana. Kako sada stoji, ja sam u svojoj vreći govana, a oni su u svojima, a ja mislim da moja manje smrdi. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Dobivao sam pozive da održim pjesničke večeri,

i prihvaćao ih. Nisam volio čitati poeziju, to je za mene bila najužasnija stvar, ali i to je bila borba za opstanak, kao i brz način da zaradim lovu za preživljavanje, recimo nešto poput pljačke prodavaonice pića. Osjećao sam da publiku ne zanima poezija, publiku je zanimala osoba. Kako pjesnik izgleda? Kako govori? Što se događa nakon nastupa? Nalikuje li pjesnik na pjesme koje govori? Što mislite o njemu? Što mislite, kakav je u krevetu? (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Većina pjesnika čita jako loše. Odveć su umišljeni ili glupi. Čitaju suviše tiho ili odveć glasno. Dakako, najveći dio njihove poezije je loš. Ali publika to jedva 65

Charles Bukowski primjećuje. Oni su puki promatrači. Smiju se u pogrešno vrijeme i sviđaju im se pogrešne pjesme zbog pogrešnih razloga. Slabi pjesnici su oni koji stvaraju lošu publiku; smrt donosi još veću smrt. (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Većinu svojih ranih nastupa morao sam održati dok sam bio prilično pijan. Naravno, i strah je bio prisutan, strah zbog toga što njima čitam, ali gađenje je bilo snažnije. Nastupajući na sveučilištima, jednostavno bih izvadio bocu i počeo piti dok sam čitao. Činilo se da djeluje – pljesak je bio prilično snažan, a ni ja se nisam osjećao jako loše zbog čitanja, ali zato me nikad više ne bi ponovno pozvali. Jedini ponovljeni pozivi koje sam dobivao dolazili su s onih mjesta na kojima nisam pio tijekom nastupa. Toliko o njihovom vrednovanju poezije. (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Na putu sam za San Francisco, gdje trebam održati pjesničku večer. Ja sam Henry Chinaski, pjesnik. Ja sam dubokouman, ja sam sjajan. Imam muda. Da, da, imam strašna muda. (Ovo je ubilo Dylana Thomasa, 1972.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Izlazim na binu. Vrelo govno. Vrelo govno China-

ski. Tu je i mali hladnjak pun piva, odmah iza mojih leđa. Otvaram ga i uzimam jedno. Sjedam i počinjem s čitanjem. Platili su dva dolara po glavi. Fini neki ljudi. Još od samog početka neki su prilično neprijateljski raspoloženi. 1/3 me mrzi, 1/3 me obožava, ostala trećina nema pojma ni o čemu. Imam neke pjesme za koje sam siguran da će pojačati mržnju. Dobro je kad te mrze, barem možeš reći što misliš. (Ovo je ubilo Dylana Thomasa, 1972.)

Čudaci se stalno pojavljuju. Svi žele piti sa mnom.

Ne mogu živjeti sa svima njima, ni biti ljubazan prema svima njima, a nisu ni svi zanimljivi... Ne znam zašto ljudi dolaze k meni. Ja nikada ne odlazim nikome. Ona nekolicina koja dođe k meni su dosadni, ali ih se prilično brzo oslobodim. Da postupim drugačije, bio bih neljubazan jedino prema samom sebi. Smatram da ako je čovjek dovoljno ljubazan prema samom sebi, onda će biti vjerodostojan i ljubazan i s ostalima, kao i prema samom sebi. (Prizori iz Los Angelesa, 1972.)

Charles Bukowski

Pred neki dan gledao sam Katherine H. u Stakle-

noj menažeriji. Pitam se hoćemo li ikada dovoljno odrasti da bismo znali da je glumica takvog tipa vrlo slaba glumica, kao i da je takva vrsta drame jako slaba? Snobizam i neprirodnost kako u glumi, tako i u samom komadu odbijaju publiku – to su dvije stvari koje odbijaju mase. I sam vrag zna da uopće ne volim mase, jer sam dobar dio života proveo među njima, i to, vjerujte mi na riječ, u najgorim mogućim uvjetima. To su redovito sitne duše i nepoduzetni ljudi, ali vjerojatno su manje sitničavi i barem malo ljubazniji i stvarniji od Katherine H. i T. Williamsa i Staklene menažerije. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1973.)

Otkrio sam da su, baš kao i oni koji se uokolo vrzmaju s gitarom i pjevaju, oni koji su najmanje talentirani najglasniji, najagilniji, najneumjereniji... Spavali su na mojem kauču, povraćali po mojem tepihu, pili moje piće i neprekidno me uvjeravali u svoju veličinu i originalnost. (pismo Johnu Martinu, lipanj 1980.)

Te nekoć barem donekle originalne duše najčešće postaju primjeri svega onoga protiv čega su se ispočet68

POKVARENJAKOVE MISLI ka borile. Trebali biste ih vidjeti kad čitaju: oni to VOLE, vole očijukati s publikom, urednicima malih časopisa, cijelim tim nizom idiota koji dolaze na pjesničke večeri. Oni uživaju čitati, takvi pjesnici. Obožavaju slušati vlastiti glas kako odjekuje dvoranom. (pismo Jacku Stevensonu, ožujak 1982.)

Moja predodžba pisca je onaj koji piše. Koji sje-

di za pisaćim strojem i bilježi misli. To je osnova svega. A ne onaj koji druge podučava kako se piše, ne onaj koji odlazi na seminare, ne onaj koji čita svjetini. Zašto su takvi toliko zaljubljeni u sebe? Da sam želio postati glumac, bio bih se okušao u Hollywoodu. Od nekoliko stotina pisaca koje na jedan ili drugi način poznam, samo mi se dvojica čine dovoljno čovječnima. (pismo Jacku Stevensonu, ožujak 1982.)

Problem je s javnim čitanjem pjesama u tome što je čovjek pokatkad sveden na to da ga vodaju po podiju samo da ga publika gleda, ismijava i da mu zviždi, jer je upravo to ono što publika želi – ne da se prosvijetli, nego da se zabavi... Vrlo je teško obmanuti studente koji čitaju poeziju. Obmanuo sam tek polovicu njih... Drago mi je što nakon posljednjeg čitanja nisam pojebao 69

Charles Bukowski nijednu obožavateljicu. Drago mi je što nisam osobito vješt u tome da spavam s nepoznatim ženama. Drago mi je što sam idiot. Drago mi je što ništa ne znam. (Glazba vrele vode, 1983.)

Imao sam 50 godina i bio profesionalni pisac,

možda. Pozivali su me na pjesničke večeri na raznim sveučilištima, održavao sam ih pijan i izigravao klauna pred publikom. Moja višegodišnja obuka lupetanja s opasnim dečkima iz pošte se isplatila. Bilo me je gotovo nemoguće uvrijediti, a ja sam vrlo uspješno uzvraćao udarce. Umjetnost je za mene bila obično izdrkavanje, ništa više. (Susret s majstorom, 1984.)

U knjižnicama sam čitao književne časopise (iz-

među ostaloga raznolikog štiva) i bio jako zbunjen onime što su ljudi prihvaćali kao vrhunsku književnost. Stranice su pretežno zračile površinskom dopadljivošću i unutrašnjom nejasnoćom i nezanimljivošću. U takvim časopisima nije bilo smionosti, nije bilo svjetlosti, nije bilo radosti. Čitao sam klasike, djela poznatih pisaca iz prošlosti, i imao dojam da su pisci iz proteklih sto-

POKVARENJAKOVE MISLI ljeća – osim rijetkih iznimaka – bili puni laži, licemjerja, šepirenja, sljeparija. (Temeljna obuka, 1991.)

Pisac nikomu ništa ne duguje osim svom pisanju. Čak ni čitatelju ne duguje ništa drugo osim što mu pruža mogućnost da može pročitati ono što je napisao. Što je najgore, mnogi koji pokucaju na tvoja vrata nisu čak ni čitatelji. Samo su načuli nešto. Najbolji čitatelj ili čitateljica i ujedno najbolje ljudsko biće ona je osoba koja me nagrađuje svojom nenazočnošću. (dnevnička zabilješka, 28. 8. 1991.)

Pisanje se može pretvoriti u klopku. Neki pisci pokušavaju opetovano pisati o stvarima koje su se prije svidjele njihovim čitateljima. Onda su gotovi. U većine pisaca kreativni period je vrlo kratak. Čuju pohvale javnosti i povjeruju u njih. U pisanju postoji samo jedan konačan sudac, a to je sam pisac. Kad ga zavedu kritičari, urednici, nakladnici, čitatelji, onda je gotov. Naravno, kad ga zavedu slava i sreća, može se baciti u rijeku i otplutati zajedno s govnima. (dnevnička zabilješka, 26. 9. 1991.)

Charles Bukowski

Ljudi se koriste svakakvim lukavštinama da zaku-

caju na tvoja vrata. A budući da se za intervju obično ne plaća, svatko ti može zakucati na vrata s kazetofonom i popisom pitanja. Tako se jedne noći pojavio tip s njemačkim akcentom. Tvrdio je da je novinar nekog njemačkog časopisa koji ima milijunsku nakladu. Ostao je satima. Pitanja su se činila glupa, ali otvorio sam se, potrudio se da razgovor bude živ i zanimljiv. Snimio je barem tri sata razgovora. Pili smo i pili i opet pili. Onda mu je glava počela padati. Mi smo i dalje pili. Kakav tulum. Glava mu je pala na grudi. Slina mu je počela curiti s uglova usana. Prodrmao sam ga. »Hej! Hej! Probudi se!« Došao je k sebi i pogledao me. »Moram vam nešto reći«, rekao je, »ja uopće nisam novinar, samo sam vas želio upoznati.« (dnevnička zabilješka, 20. 10. 1991.)

Cijeli svijet je vreća govana koja se raspada. Ne

mogu ga spasiti. Ali dobivam gomilu pisama od ljudi koji tvrde da im je moje pisanje spasilo život. Ali ja nisam pisao zbog toga, pisao sam da bih spasio vlastito dupe. (dnevnička zabilješka, 3. 11. 1991.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Rock glazba ne djeluje na mene. Nedavno sam oti-

šao na rock koncert, uglavnom da bih udovoljio svojoj ženi Lindi. Naravno, ja sam dobar muž, ne? Ionako smo ulaznice dobili besplatno, darovao nam ih je rock glazbenik koji čita moje knjige. Dobili smo počasna mjesta u loži za velikane... Pojavila se vibracija, ali zakratko. Sve je bilo odveć jednostavno... Vratio sam se ozbiljnoj glazbi. Odali su mi počast i tako to. Sjajno je što rock zvijezde čitaju moje knjige, ali dobivao sam pisma od ljudi u ludnicama i zatvorima koji su ih također čitali. Ne mogu pomoći onima koji čitaju moja djela. (dnevnička zabilješka, 6. 11. 1992.)

Sjećam se dugog ljutitog pisma koje sam jednog dana dobio od nekog tipa koji mi je pisao kako nemam pravo reći da ne volim Shakespearea. Jer da će mi prevelik broj mladih povjerovati i neće se potruditi da pročitaju Shakespearea. I da nisam imao pravo toliko slobodno pisati o tome. I tako dalje. Nisam mu odgovorio. Ali odgovorit ću mu ovom prilikom: Jebi se, čovječe! A ne volim ni Tolstoja! (dnevnička zabilješka, 27. 2. 1993.)

Charles Bukowski

Prevareni smo na posve drugačiji način. Pomislite

na sve žive ljude koji nikad nisu čuli dobru glazbu. Ne čudi me što su im lica bezizražajna, ne čudi me što bezobzirno ubijaju, ne čudi me što im nedostaje srce. (dnevnička zabilješka, 27. 2. 1993.)

Vjerujem da većina ljudi gleda previše filmova. A pogotovo kritičari. Kada kažu da je neki film sjajan, to misle u odnosu na druge filmove koje su gledali. Izgubili su osjećaj za objektivan uvid. Zatrpani su sve većom količinom novih filmova. Oni jednostavno ne znaju, izgubili su se u svemu tome. Zaboravili su pravi vonj smrada, jer jedino to i gledaju. (dnevnička zabilješka, 27. 2. 1993.)

O LJUDIMA

Charles Bukowski

Ono što trebamo je jedan osamljeni heroj koji bi branio poražene, jedan Don Quijote koji juriša na vjetrenjače, ovdje i sada, i nakon što povjerujemo da smo ga pronašli, tek kasnije vidimo da dijeli kruh s neprijateljem, i smije nam se i lagano dotakne šešir u znak pozdrava, kao da vjeruje da smo proklete budale što smo vjerovali u njega, jer mi to doista i jesmo. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Životinjski nagoni i životne energije mojih sugra-

đana doista su me čudili: činjenica da čovjek može cijeli dan mijenjati gume ili voziti kamion pun sladoleda ili se kandidirati za Kongres ili nožem prekapati po ljudskim crijevima sudjelujući u operaciji ili ubojstvu. Sve to bilo je daleko od mene. Nisam želio sudjelovati ni u čemu sličnom. I još uvijek ne želim. Svaki dan koji sam mogao oteti od takvog načina života meni je izgledao kao prava pobjeda. (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Nekoć sam bio izgubljen i mlad, a sada sam iz-

gubljen i star. Sjedio sam u knjižnici, a znanje naraštaja koje je ležalo preda mnom nije mi ništa značilo, i na cijelom svijetu nije postojao glas koji bi mi išta govorio. Sjedio sam okružen svim tim knjigama i razmišljao – ovako kako se ljudi međusobno ubijaju, mora biti da upotrebljavaju odvijače i kliješta, mora biti da jedni drugima ulijevaju kiselinu u oči, mora biti da jedni drugima lome noge, mora biti da jedni druge zatvaraju u kaveze s tigrovima. Ovako kako se ljudi ubijaju, pravo je čudo ako između milijun ljudi jedan ili dva čovjeka ostanu živi, i tko to čini, i zašto? (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

Čovjek s imalo pameti u glavi ili osjećaja u srcu ne

bi nikada trebao otići na fakultet, čak i ako si to može priuštiti. On tu nema što naučiti, osim što se sve dogodilo kroz povijest, a on već jako dobro zna što se dogodilo kroz povijest – dovoljno je da ode prošetati okolnim ulicama. (U obranu određene vrste poezije, određene vrste života..., 1966.)

Charles Bukowski

Žene, sasvim prirodno, mnogo više privlači Laž.

I to toliko da se na kraju udaju za Laž. To je prirodni način da se ovaj užasni cvijet pučanstva održi, da ciste ostanu otvorene, da budale prihvate jedna drugu kako bi i u budućnosti budale prihvaćale jedna drugu – što je čovjek snažniji, to će biti sve osamljeniji – to je matematika. I bez obzira na to hoće li svoj život provesti u ludnici ili tvornici aviona, to neće promijeniti njegovu bol... ili njegovu veličinu. (Antologija Artaudovih tekstova, 1966.)

Pretpostavljam da će mizerni, podmukli, uobraže-

ni, mrtvoliki ljudi uvijek postojati. I sve dok mi možemo govoriti, pustimo ih neka žive, neka postoje, neka imaju svoja uvjerenja, samo neka nas puste da dišemo... Oni se obrušavaju na nas, njihove bližnje, iako povijest osporava njihove korumpirane sveučilišne mozgove patuljaka, dok mizerni mozgovi njihovih supruga sitničare s ukrasnim biljkama i drevnim i nestvarnim stihovima iz sedamnaestog stoljeća dok njihovi neurotični muževi otvoreno pljačkaju neke jadne ništarije u ime svemoćnog Napretka i Profita, oni, svi oni, prokleti bili, proklinju naša djela kao nestvarna, opscena, smušena, bezdušna, sljeparska... (U obranu određene vrste poezije, određene vrste života..., 1966.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Što se tiče antiratnih prosvjeda, ja sam bio protiv-

nik rata prije puno vremena, kad to nije bilo osobito popularno. Osjećao sam se prilično osamljeno u toj situaciji, hoću reći po pitanju Drugoga svjetskog rata itd. Gledajući s intelektualnog i umjetničkog stajališta, čini se da postoje dobri i loši ratovi. Što se mene osobno tiče, postoje samo loši ratovi. Još uvijek sam protiv rata i protiv mnogih drugih stvari, ali i dalje se sjećam drugačije situacije i kako pjesnici i intelektualci mijenjaju svoja stajališta poput godišnjih doba, ali ono što mi je bitno, i iza čega i danas stojim, uglavnom potječe duboko iz mene, onoga što je ostalo od mene, i kad ugledam gomilu prosvjednika, znam da je njihova hrabrost vrlo dvojbena, jer oni su sada u dobrom društvu i rade ispravnu stvar. Sada je sve tako lako, čak i biti prosvjednik. Gdje su bili kad su me zbog prosvjedovanja zatvarali u samicu? Tada je bilo jako tiho. Drugi svjetski rat i sve poslije njega. Ne vjerujem ljudskoj zvijeri, ne vjerujem gomilama. Pijem pivo, tipkam i čekam. (pismo Robertu Headu, 18. 10. 1967.)

Pojedini ljudi izazivaju skandaloznu znatiželju

gomile, iako najvećem dijelu te gomile gotovo uopće nije stalo do onoga što je određeni čovjek stvorio, jedi-

Charles Bukowski no ih zanima ono što je učinio i kako je to učinio, maljavih prsa, odrezavši si uho zbog neke kurve, počinivši samoubojstvo skočivši s krme ravno pod propeler, je li bio homoseksualac; bez obzira na to što su stvorili, gomila želi zaviriti u dlake oko njihovih šupaka, u njihov ljubavni krevet, u njihove ormariće s lijekovima, u njihovo prljavo rublje. (Stari pijanac kojeg je sreća napustila, 1967.)

Hipodrom je sjajno mjesto na koje možete otići, pa

ne morate zuriti u zidove i drkati, ili popiti otrov protiv mrava. Vrzmate se uokolo i kladite i onda čekate, i dok čekate, gledate u ljude, a kad u ljude gledate dovoljno dugo, počnete shvaćati da je to loše jer ih ima svuda uokolo, ali to još možete podnijeti jer se donekle uspijevate prilagoditi, osjećajući se više kao još jedan od njih nego da ste ostali kod kuće i uzeli čitati Ezru, ili Toma Wolfea, ili financijski izvještaj. (Jaggernaut, 1975.)

Religiozne budale idu pod ruku s revolucionar

nim budalama. Ne možete razlikovati šupak od mufa, braćo... Revolucija zvuči vrlo romantično, znate. Ali nije. To su krv i crijeva i ludost; to su ubijeni klinci na ces-

POKVARENJAKOVE MISLI ti, klinci koji ne shvaćaju koji se to kurac događa... prije nego što se umiješate, ustanovite gdje je razum, i gdje će razum biti kad sve to završi. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Ako želiš saznati tko su ti prijatelji, otiđi na robiju. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Kad ti se ponudi izbor između Nixona i Humphreyja, isto je kao da ti se za jelo ponudi izbor između toplog ili hladnog govna... Možemo ih se riješiti jednostavno tako da postanemo realniji i humaniji i da ne glasamo za govna. Ali, oni su pametni. Što nam nude? Humphrey ili Nixon? Hladno govno, toplo govno, sve je to govno. Jedino što me sačuvalo da me ne ubiju je to što sam ja jedno beznačajno govno; ne bavim se politikom, samo promatram. Nisam se odlučio ni za jednu stranu, osim za stranu ljudske duše... (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Budi grub s grubima, budi glup s glupima. Grubi

i glupi su isti: njima ništa ne možeš učiniti; jedino oni mogu, i učinit će, izvjesne stvari tebi. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Charles Bukowski

Gotovo svatko se rodi kao genij, a umre kao idiot.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

U ovom trenutku ima previše ljudi koji strahuju

za svoje zaposlenje, ali i previše ljudi koji kupuju automobile, televizore, kuće, obrazovanje na kredit. Krediti i vlasništvo i osmosatni radni dan veliki su prijatelji onih u vladajućim krugovima. Ako već morate kupovati stvari, plaćajte ih lovom, i kupujte jedino one stvari koje vrijede – a ne drangulije i koještarije. Sve što posjedujete moralo bi stati u jedan kovčeg; tek tada bi vaše razmišljanje bilo slobodno. (Trebamo li isprašiti dupe Ujaku Samu?, 1970.)

Imajte na umu: u svakom pokretu postoje oportunisti, oni vječito gladni moći, vukovi u revolucionarnim odijelima. To su ljudi koji izdaju Ideale. Ja navijam za bolju riječ, za moje dijete, za sebe, za vas, ali budite na oprezu. Promjena vlasti ne znači ozdravljenje. Predaja vlasti drugim ljudima ne znači ozdravljenje. Moć ne znači ozdravljenje. Bit vašeg razmišljanja mora biti ne kako da uništite postojeću vladu, već kako da stvorite bolju. (Trebamo li isprašiti dupe Ujaku Samu?, 1970.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Politika, ratovi, razlozi – već tisućama godina mi

se bavimo istom vrećom govana. Vrijeme je da naučimo misliti. (Trebamo li isprašiti dupe Ujaku Samu?, 1970.)

Postoji mogućnost da prvi put u povijesti svijeta

ljudi ne vode rat u smislu nacija protiv nacije, nego po boji kože, jedna boja kože protiv druge boje kože – bijeli, crni, smeđi i žuti. Na ulicama vladaju nasilje i mržnja. Problem s bijelom rasom je u tome što se mnogi narodi međusobno mrze; ovo vrijedi i za druge rase, ali ne u tolikoj mjeri. Ljudima nedostaju povezanost, bratstvo i čovječnost. Jedina stvar koju imamo jeziva je vrsta intelektualnosti, domišljatosti i sposobnosti za borbu u pravom trenutku, ta užasavajuća sposobnost da nadmašimo, nadmudrimo i dotučemo stranu koja misli suprotno. (pismo Normanu Mosseru, 15. 12. 1970.)

Moj savez s ljudskom rasom postajao je sve slabiji i slabiji. Ljudi nikad ništa nisu promišljali; samo su prihvaćali. Kakva je to rulja – bez časti, bez razuma, a koje god osjećaje da su imali, ti su osjećaji bili ograničeni na njih same. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1971.)

Charles Bukowski

Možete li se sjetiti ijedne skupine s manje ljudskih

prava od djece? Tuku ih, kažnjavaju, odgajaju, školuju, lijepo ih odijevaju kad se za to ukaže potreba, samovoljno ih kupaju, hrane kako se komu prohtije, govore im kada trebaju ići na spavanje, buditi se, govoriti, šutjeti i tako dalje. Sve pod izlikom da sama ne znaju raditi te stvari – i to jako dugo nakon što ih tomu doista nauče. (Ah, oslobođenje, sloboda, ljiljani na Mjesecu, 1971.)

Koliko se muškaraca i žena doista bavi onime što

znaju najbolje raditi? Radnim danima u 7.30 autocesta se pretvara u pozornicu užasa ovog stoljeća. Ili, možda, jednog od njih. Svi mi potratili smo dobar dio života u dosadnim mehaničkim poslovima kako bi neki drugi ljudi profitirali, i k tomu još od nas traže da im budemo zahvalni na tome. (Zabilješke starog pokvarenjaka, travanj 1972.)

Negdje u strukturi našeg društva ljudi ne mogu stupiti u međusobnu vezu. Crkve, plesovi, zabave kao da ih još više razdvajaju, a klubovi za nalaženje partnera, kompjuterski ljubavni strojevi samo sve više uništavaju prirodnost koja bi trebala postojati, prirodnost koja je nekako zgažena i koja će, kako se čini, ostati zgažena 84

POKVARENJAKOVE MISLI zbog današnjeg načina života (umiranja). Gledaj ih kako na sebe stavljaju odjeću živih boja i sjedaju u svoje nove automobile i bjesomučno jure NIKAMO. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1972.)

Sjajni govornici gotovo redovito su foliranti.

(Prizori iz Los Angelesa, 1972.)

Kad ugledate tu gradsku vijećnicu u središtu gra-

da i sve te dolične i izvještačene ljude, nemojte postati melankolični. Postoji cijela gomila, cijela zajednica ludih ljudi, gladnih, pijanih, ćaknutih i čudesnih. Mnoge od njih sam upoznao. Ja sam jedan od njih. (Prizori iz Los Angelesa, 1972.)

Najučeniji ljudi su dosadni, a najtuplji, kako se čini, vrlo dubokoumni i neopterećeni.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, srpanj 1972.)

Onaj tko je rekao: »Prosječan čovjek živi život

tihog očaja«, rekao je tek djelomičnu istinu. Ali posao također olakšava život muškarcima, pruža im priliku da nešto rade. Osim toga, rad većinu njih spašava od razmišljanja. Muškarci – ali i žene – ne vole razmi85

Charles Bukowski šljati. Za njih je rad savršeni raj. Kaže im se što trebaju učiniti i kako to trebaju učiniti i kada to trebaju učiniti. 98 posto Amerikanaca starijih od 21 godine su hodajući, radni mrtvaci. (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Ja nisam pravi revolucionar. Ja samo zapisujem ri-

ječi. Ali ideja da jedna vlada zamijeni drugu meni se čini od drugorazrednog značaja. Moramo započeti sa zamjenom pojedinaca, a zamjena se može dogoditi samo ako pojedinac promijeni svoj karakter, ili ako to ne možemo učiniti, onda mu moramo pronaći zamjenu. (pismo Darlene Fife, lipanj 1973.)

Pomisao da patnja pripada jedino nadarenima i

plemenitima i inteligentnima, onima osjećajnima i odvažnima i inventivnima – to je najveća moguća gomila govana.

(O matematici disanja i sredstvima, 1973.)

Uvijek sam puno više uživao u razgovorima muš-

karaca koji dolaze iz zatvora nego što sam uživao u razgovorima obrazovanih ljudi sa sveučilišta; među radnicima na željezničkoj pruzi pronašao sam ljude s mnogo većim mudima i više pameti i manje dosadne od onih

POKVARENJAKOVE MISLI koji dobivaju 400.000 dolara tjedno za četverotjedni nastup u Las Vegasu.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, 1973.)

Bilo je puno ljudi na hipodromu, svi izvan sebe od

vrućine i već svi mrzovoljni i deprimirani, naslijepo su nalijetali jedan na drugoga, gurali se ošamućeni i otupljeni. Kad to vidiš, znaš da čovječanstvo nema puno izgleda. Ako želiš znati kakav je čovjek u duši, odvedi ga na konjske utrke i promatraj kako reagira na poraz. (Zabilješke starog pokvarenjaka, kolovoz 1974.)

Stil znači nemati nikakvu obranu.

Stil znači nemati nikakvu fasadu. Stil znači krajnju prirodnost. Stil, to je jedan osamljeni čovjek s milijunima drugih ljudi oko njega. (Neobjavljeni predgovor zbirci pjesama 7 On Style Williama Wantlinga, 1974.)

Ovo dvorište je puno idiota. Ne mogu napustiti

stan a da mi ne priđe barem jedan od njih... gazda i njegova žena neprekidno se motaju uokolo, ribaju i peru, čiste, podrezuju, uređuju. Nikad nisu pijani, nikad ne odlaze na konjske utrke, nikad ne povise ton jedno na 87

Charles Bukowski drugo. On se vraća u stan, ali ona je stalno vani i mota se uokolo, zaviruje, ispituje. »Izgleda da će danas biti lijep dan«, govori mi gotovo svaki put. Kad nije tako, onda mi kaže: »Izgleda da danas nema ništa od sunca.« »Nema«, odgovaram joj, »izgleda da nema.« (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1974.)

Živim u susjedstvu velikih stambenih zgrada u ko-

jima se stanovi iznajmljuju. Poseban soj ljudi. Oni svakog dana usisavaju svoje tepihe i nikad ne odlaze na spavanje a da nisu oprali posuđe. Kojekakvim raspršivačima osvježavaju zrak i svake noći slušaju tri izdanja vijesti. Nitko od njih nema djecu, ne drži psa niti pati od nesanice, a kad piju, onda to čine vrlo tiho i kradomice bacaju boce u smeće. U deset navečer svake noći zavlada potpuna tišina. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1974.)

Barovi su zagađeni drugim najnižim sojem čovje-

čanstva. Najniži soj čovječanstva posjećuje konjske utrke. Budući da se upravo vratio s hipodroma, time je zaključio besmisleni dan.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, ožujak 1975.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Oduvijek sam mrzio stereo-uređaje. Kad čovjek

živi u četvrti siromaha, stalno čuje tuđu buku, uključujući i jebačinu, ali najodvratnije od svega je to što mora slušati njihovu glazbu, koju puštaju na sav glas, sva ta govna, i to satima. Da stvar bude gora, obično ostavljaju otvorene prozore, uvjereni da ćete i vi uživati u onome u čemu oni uživaju. (Žene, 1977.)

Nema mnogo ljudi na svijetu koji su puni love, ali

što manje love imaju, čini se da bolje žive. Trebaju im samo spavanje, čiste plahte, klopa, cuga i mast za hemoroide. I uvijek ostavljaju vrata odškrinuta. (Glazba vrele vode, 1983.)

Djeca iz kvarta bacala su na nas kamenje. Neki

su im roditelji rekli da sam zao čovjek. Pio sam i pisao proste priče i živio sa ženama dvostruko mlađim od sebe. Zašto bi ih to trebalo smetati? Poslije, kad je kamenje postalo veće, ušli smo u kuću. (Noć u gradu, 1983.)

Charles Bukowski

Ljudi žele gubitnika koji postaje dobitnik. Ili do-

bitnika koji postaje gubitnik. Ali gubitnika koji ostaje gubitnik? To je previše nalikovalo na njih. A oni se za sebe nisu zanimali. (Moj prijatelj kockar, 1984.)

Promatrao sam ljude oko sebe. Svi su izgledali ružno i umorno. I bili su ružni i umorni. Bili su gubitnici. Gdje su pobjednici? Gdje su lijepi ljudi? Svi ovi oko mene: bio je zločin što su živi. A ja sam bio jedan od njih. (Podvaliti Bogu, 1985.)

Tko je izmislio pokretne stepenice? Ljudi se spu-

štaju i penju pokretnim stepenicama, dizalima, voze automobile, otvaraju garaže dodirom na dugme. Onda odlaze u teretane da bi skinuli suvišnu težinu. Za četiri tisuće godina uopće nećemo imati noge, puzat ćemo uokolo na šupcima, ili ćemo se možda kotrljati kao lopte. Svaka vrsta uništava sebe. Dinosaure je ubilo to što su pojeli sve uokolo i onda su bili prisiljeni pojesti jedni druge, tako da je na kraju ostao samo jedan, i taj jadnik crknuo je od gladi. (dnevnička zabilješka, 26. 9. 1991.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Netko bi morao izmisliti pristojnu grickalicu za re-

zanje noktiju. Siguran sam da to nije problem. One koje nam nude zbilja su nesigurne i obeshrabrujuće. Pročitao sam kako je neki klošar pokušao opljačkati prodavaonicu pića s parom grickalica za nokte. Nije mu uspjelo. Kako li je Dostojevski rezao nokte na nogama? Van Gogh? Beethoven? Jesu li i oni to radili? Ne vjerujem. Jedno vrijeme puštao sam Lindu da to čini umjesto mene. Odlično je to radila – osim što bi tu i tamo otkinula i komadić mesa. Što se mene tiče, dosta mi je boli. Bilo koje vrste. (dnevnička zabilješka, 30. 9. 1991.)

Prije četrdeset godina čovjek bi na svakom koraku

naišao na javni telefon. Na telefonske govornice i satove. Dovoljno je bilo da pogledaš oko sebe i znao si koliko je sati. Nema više. Nema više besplatnog vremena. (dnevnička zabilješka, 2. 10. 1991.)

U sljedećem životu želim biti mačka. I spavati 20

sati dnevno i čekati da budem nahranjen. Izležavati se i lizati si stražnjicu. Ljudska bića su odveć jadna i gnjevna i jednostrana. (dnevnička zabilješka, 2. 10. 1991.)

Charles Bukowski

Biti odvjetnik? Liječnik? Senator? I to je sranje.

Oni misle da nije, ali jest. Zarobljeni su u sustav i iz njega se ne mogu izvući. Osim toga, rijetko je tko zbilja dobar u onome čime se bavi. Ali to im uopće nije važno, oni su zaštićeni u čahuri. (dnevnička zabilješka, 14. 10. 1991.)

Ništa te ne može toliko naučiti pameti kao prebrojavanje nakon neuspjeha i ponovno kretanje naprijed. A ipak je većina ljudi blokirana strahom. Toliko se boje neuspjeha da na kraju pogriješe. Previše su ovisni, previše su naviknuli da im drugi govore što trebaju raditi. To počinje u obitelji, nastavlja se tijekom školovanja i prenosi se u svijet biznisa. (dnevnička zabilješka, 15. 10. 1991.)

Uopće nisam znao što radim i tražim, a ipak sam

se time bavio. Postao sam još uporniji u onome čemu sam stremio. A stremio sam prema svom osobnom bogu: JEDNOSTAVNOSTI. Što je čovjek čvršći i određeniji, to je manja mogućnost da se prevari ili pogriješi. (Temeljna obuka, 1991.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Autocesta te uvijek podsjeti na to kakav je netko

i što je većina ljudi. Ovo je natjecateljsko društvo. Oni žele da ti izgubiš kako bi oni dobili. To im je u krvi i jasno se očituje baš na autocesti. Spori vozači žele te blokirati, a brzi vozači što prije preteći. (dnevnička zabilješka, 18. 1. 1992.)

Ne smijemo previše proučavati sami sebe jer će-

mo prestati živjeti, baviti se bilo čime. Poput mudraca koji samo sjede na litici i ne pomaknu se. Nisam sasvim siguran je li to baš toliko mudro. Oni odbacuju ono što je očigledno, ali nešto ih tjera da to odbace. Na izvjestan način oni su muha koja ševi samu sebe. Nema spasa pribjegnemo li akciji ili pasivnosti. Jednostavno moramo otpisati sami sebe kao gubitnike...

(dnevnička zabilješka, 16. 4. 1992.)

Ali konjske utrke su pakao. Klonim se bilo ka-

kvog društva. Ne razgovaram ni s kim. To pomaže. Istina, stalno osoblje me pozna. Prisiljen sam odlaziti do šaltera, razgovarati s osobljem. S protokom godina jednostavno te moraju upoznati. Većinom su to jako pristojni ljudi. Mislim da su im godine kontaktiranja s velikim brojem ljudi omogućile određenu pronicavost. Na

Charles Bukowski primjer, oni znaju da je najveći dio ljudskog roda obično govno. Ali ja se ipak držim rezervirano i prema osoblju. Držim jezik za zubima i klonim se nevolja. Mogao bih ostati kod kuće i jednako se ponašati. Mogao bih se zatvoriti u sebe i petljati s bojama ili već nečim. Ali nešto me tjera da izađem i uvjerim se da je gotovo cijelo čovječanstvo i dalje samo jedno veliko govno. Kao da će se možda promijeniti! (dnevnička zabilješka, 16. 4. 1992.)

Ljudski rod preuveličava sve čega se dotakne: svoje junake, svoje neprijatelje, svoju važnost. Usranci. Eto, sad mi je bolje. Usrani ljudski rod. Eto, sad se osjećam bolje. (dnevnička zabilješka, 24. 8. 1992.)

Noćas se osjećam otrovano, popišano, umorno,

potrošen do kosti. Ne radi se toliko o samoj starosti, premda i s tim ima veze. Ja zbilja vjerujem da gomila, ta gomila zvana Ljudski rod, gomila koju sam oduvijek teško prihvaćao, da ta gomila konačno pobjeđuje... Oni jednostavno melju sve pred sobom, pa i mene. Kad bih, jednog dana, ugledao barem JEDNU jedinu osobu koja radi ili govori nešto uistinu neobično, to bi mi po-

POKVARENJAKOVE MISLI moglo da se pomirim s tim. Ali oni su ustajali, prljavi. Nema pomaka. Oči, uši, noge, glasovi... ali ništa drugo. Oni su smrznuti iznutra, samozavaravaju se, pretvaraju se da su živi. (dnevnička zabilješka, 6. 11. 1992.)

Što se pak ljudi tiče, jedini koje sam doživljavao živima bili su oni koji su tjelesno već bili mrtvi – u knjigama, u ozbiljnoj glazbi. To mi je bilo od pomoći, ali samo izvjesno vrijeme. Jedino tada sam uspijevao pronaći tako puno živih i magičnih knjiga, a onda je i tomu došao kraj. (dnevnička zabilješka, 6. 11. 1992.)

Zašto je tako malo zanimljivih ljudi? Među to-

likim milijunima, zašto ih je tako malo? Zar moramo i dalje živjeti s tim jednoličnim i nezanimljivim ljudskim primjercima? Čini mi se da je Nasilje njihov jedini izraz postojanja. U tome su osobito uspješni. Tada zbilja cvjetaju. Usrani cvjetovi, usmrdjeli su čak i naše izglede. Problem je što se i dalje moram sretati s njima. Što znači, ako hoću da svjetla gore, ako hoću da ovaj kompjuter bude popravljen, ako želim pustiti vodu u nužniku, kupiti novu gumu, izvaditi zub ili otići na

Charles Bukowski operaciju, moram se i dalje sretati s njima. Trebaju mi zbog sitnih stvari, iako me ti usranci zbilja užasavaju. Premda je užasavanje odveć ljubazna riječ. (dnevnička zabilješka, 27. 2. 1993.)

Mislim da je ono što nas muči to što od ljudske ra-

se očekujemo puno više. Potencijal postoji, ali rijetko ga tko među milijardama ljudi uspije upotrijebiti ili čak iskoristiti. Tek nekolicina. Moramo shvatiti da se ljudi nikad neće isticati po svojoj velikoj dobroti, razboritosti i moralnoj čvrstini. Takvi smo stvoreni i ne bismo trebali biti razočarani, ne smijemo očekivati od ljudi da budu ono što nisu ili što želimo da budu. Biljka ne može letjeti, riba ne može pjevati i mi to od njih i ne očekujemo. (dnevnička zabilješka, 26. 7. 1993.)

O LJUBAVI I Å½ENAMA

Charles Bukowski

Arapi obožavaju mačke, dok s omalovažavanjem gledaju na žene i pse jer oni pokazuju neskrivenu privrženost, a neki ljudi misle da je pokazivanje naklonosti i privrženosti znak slabosti. Vjerojatno i jest. Moje žene i prijateljice žale se na mene uglavnom zato što svoju dušu ne uvlačim u naše odnose, nego im dajem svoje tijelo, i to, vjerojatno, prilično puritanski. (pismo Sheri Martinelli, 24. 6. 1960.)

Žene su mi se činile sastavnim dijelom svega osta-

log: same su određivale svoju vrijednost i podizale si cijenu, ali prema svemu onome što su moje oči vidjele, a duša doživjela, čini mi se da sve traže mnogo više od onoga koliko zbilja vrijede. (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

Ne volim ljubav koja podsjeća na zapovijed, na

potragu. Ona vam mora prići poput gladne mačke pred ulaznim vratima. (pismo Carlu Weissneru, 18. 11. 1966.)

POKVARENJAKOVE MISLI

Žene obično padaju na najveće budaletine na ko-

je naiđu. To je razlog zašto je ljudski rod danas tu gdje jest. Uzgojili smo pametne i trajne Casanove, iznutra potpuno šuplje kao i čokoladni uskrsni zečići koje darujemo našim jadnim klincima... Najljepše žene uvijek padaju na najodvratnija govna, na najprozirnije folirante. Sad, ili sam ljubomoran, ili imam krive nazore. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Zadnju žensku imao sam 1966., i od tada samo dr-

kam. A nikakvo drkanje ne može se usporediti s tom magičnom rupom. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Seks je zanimljiv, ali nije od presudne važnosti. Želim reći, nije čak ni toliko važan (fizički) kao pražnjenje. Čovjek može proživjeti 70 godina bez seksa, ali može umrijeti za tjedan dana ako mu zakažu crijeva. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Najbrže uzdizanje nam je među nogama. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Charles Bukowski

Noću sve izgleda bolje jer se sve slabije vidi. Zato

je najbolje ševiti u mraku ako ne možeš dobiti prvu ligu. Što manje ljudskog bića vidiš, za ševu ili čak za gledanje, to više možeš oprostiti.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Ljubavni uspjesi često se događaju, nije to nešto za čime bi čovjek trebao bezglavo juriti. Živio sam u Hotelu samoubojica preko puta Parka MacArthur u Los Angelesu. Bila je to stara i trošna zgrada puna gubitnika. Jednog dana sjedio sam za prozorom i držao čašu vina kad je preda mnom nešto proletjelo, posve bešumno. Živio sam na trećem katu, a zrakom je proletjelo muško tijelo, potpuno odjeveno, najprije glava, potom noge. Dvorište je bilo betonirano i čuo sam kad je tijelo udarilo o tlo, ali nisam pogledao. Tada sam to mjesto nazvao »Hotel samoubojica«. (Zabilješke starog pokvarenjaka, prosinac 1970.)

Čini mi se da pojedine pripadnice Pokreta za žen-

ska prava pokušavaju nametnuti cenzuru na slobodu izražavanja, cenzuru koja nadmašuje čak i ambicije pojedinih gradskih, okružnih, državnih i vladinih udruga koje bi prakticirale iste zabrane i metode. Čovjek mo-

100

POKVARENJAKOVE MISLI že napisati priču o jebačini ili o nemoralnim i nečasnim ženama a da nije ženomrzac. Sestre moraju razumjeti da će ograničavanje određenih oblika pisanja na kraju dovesti do potpune kontrole i zabrane svih oblika pisanja osim onih koje dopušta njihova udruga za sankcije. (pismo Robertu Headu i Darlene Fife, 19. 8. 1970.)

Sada sam star i ružan i djevojke se više ne vrzmaju

oko mene, stoga su u igri pivo i klađenje na konje. I čekanje. Čekanje na smrt. Čekanje na pisaći stroj.

(pismo Lafayette Young, 25. 10. 1970.)

Na koncu, što čovjek znači ako ne može jebati?

Što njegove pjesme znače? Sposobnost da može pojebati zgodnu žensku najveća je Umjetnost jednog Muškarca. Sve ostalo je ukrasni papir. Besmrtnost znači moći jebati sve dok ne umreš... (Srebrni Krist iz Santa Fea, 1971.)

Kad umirete od gladi, ili pijete i umirete od gladi, jedva da postoji išta drugo što biste mogli raditi osim voditi ljubav, naravno, ako imate s kim. Ja sam imao Claudiju, a Claudia mi nikad nije rekla ne, jer ionako nije postojalo ništa drugo što bismo mogli raditi. Osim 101

Charles Bukowski toga, ona je bila jedna od najjebežljivijih cura s kojom sam ikad bio u krevetu. Sve vrijeme pili smo vino, u velikim količinama. Gore, u stanu na četvrtom katu. Bio sam već potrošio novac od socijalne pomoći, a stanarina je porasla; svemu je bio kraj. Noću smo izlazili u duge šetnje i krali cigarete iz automobila na kojima su prozori ostali otvoreni. Čitali smo stare novine koje bismo pronašli na smeću (posebno bi nas obradovali nedjeljni stripovi) i skupljali prazne boce za koje se dobivao povrat novca. Sve je bilo založeno, ali novac se povremeno odnekud pojavljivao. No znali smo da će to ipak završiti, i to je bilo tužno jer naša je ljubav bila dobra, baš kao što nam je i seks bio dobar. (Krik i strast, ožujak 1971.)

Teško je objasniti, jer ljubav je neadekvatna ri-

ječ, ali pretpostavljam da smo se, u punom smislu riječi, doista voljeli. Mogu sa sigurnošću reći da ne možete dovoljno dobro upoznati ženu prije nego što spavate s njom, ili ona s vama. A što više puta to učinite, bolje ćete se međusobno poznavati. Ako odnosi između vas i dalje budu zadovoljavajući, to je ljubav. Ali ako prestanu, riječ je o odnosu kakav ima većina muškaraca i žena. Ne tvrdim da je seks isto što i ljubav; mogao bi biti

102

POKVARENJAKOVE MISLI isto što i mržnja. Ali ako je seks dobar, u to se naknadno umiješaju i druge stvari – boja haljine, pjege na ruci, razne sličnosti i razlike; uspomene, smijeh i bol. (Krik i strast, ožujak 1971.)

Opsjednut sam seksom. Nešto definitivno nije u

redu sa mnom, ali najbolja stvar za muškarca opsjednutog seksom je žena opsjednuta seksom. Nisam rekao nimfomanka. Nimfomanka može ubiti muškarca. (Komad sira, 1972.)

Promatram kretanje njezine guze dok hoda pustinjom prema kući... Freude, zbog ovoga se vode svi ratovi, bilo je nešto istine u tome tvome, iako je bilo malo prenapuhano... (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1972.)

Čitao sam jednu od mnogih knjiga o životu Ernesta Hemingwaya, i pitam se je li Ernie radio sa ženama sve stvari koje sam ja radio? Ako je, mora da ih je prestao raditi ili se ne bi odlučio za sačmaricu. Takve stvari su bile predobre da bi ih se svojevoljno napustilo. (Komad sira, 1972.)

103

Charles Bukowski

Od žene tražim nježnost, ali većina američkih že-

na je ne može pružiti, barem ne one mlađe od četrdeset. Što se toga tiče, ne mogu ni muškarci. Ali žene su hladnije od muškaraca jer je njima mnogo lakše upoznati nekoga, pojebati se, možda i voljeti. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1972.)

Svi smo se zaključali. Silovatelji i ubojice izlaze

noću, a žene se zaključavaju i čekaju facu, muškarca iz snova, muškarca s dušom i novcem, savršenog zabavljača, kozera, muškarca koji bi se svidio mami... Konačno, zbog očaja i godina koje odmiču, odabire se muškarac, isprva možda radi seksualnog užitka, a kasnije za brak, brak koji nikad ne štima, brak koji postaje dosadan i beznadan, još jedan trajni, a možda i neizdrživi pakao. Brak je ugovor o životu u dosadi sve dok nas smrt ne rastavi... (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1972.)

Jednostavno me pratila sreća u životu. Žene obič-

no vole muškarce koji ih zanemaruju. Bila je to psihološka sreća. (Komad sira, 1972.)

104

POKVARENJAKOVE MISLI

Braćo i sestre, 52 su mi godine i za mnom je ostao

niz žena, dovoljan za 5 muških života. Neke od njih tvrdile su da sam ih izdao zbog pića; e pa, volio bih vidjeti bilo kojeg čovjeka koji može uvući pimpek u bocu viskija. Naravno, jezik možete uvući u grlić boce, ali boca ne uzvraća. (O matematici disanja i sredstvima, 1973.)

Imao sam vrlo loš tjedan. Većinu vremena proveo sam na parkiralištima supermarketa Safeway i Von’s čekajući da žene izađu iz svojih auta da mogu vidjeti njihove noge. Baš je bio loš tjedan. Sve veći broj žena nosi hlače. Kužite, sjedim tamo i čitam novine i ugledam žensku koja parkira. Nalazim se na savršenom mjestu, s one strane vrata na koja će izaći, ništa mi ne zaklanja pogled. Vidim da je prilično mlada i frustrirana, nemarna, i da o nečemu razmišlja – o cijeni slanine, ili treba li kupiti mandarine. Nadam se da ću ugledati nogu, suknju koju povlači uvis dok izlazi iz kola, i vidjeti koljeno, svjetlucanje najlonke, možda podsuknju, dio bedra. Strpljivo čekam. Vrata auta se otvaraju i ona izlazi, a na sebi ima hlače... I tako to traje cijeli tjedan! (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1974.)

105

Charles Bukowski

Skrenem iza prolaza s policama i ugledam je: vi-

soke štikle, mini suknja, bijela bluza, a kosa skupljena u veliku punđu. Suknja ne samo što je kratka i pripijena nego ima i visoke proreze s obje strane... visoka je i u hodu njiše tijelom, a prorezi se šire i ukazuju se bedra, a ona se saginje i uzima konzervu goveđe juhe i začas vidim rub njezinih gaćica. Ispravlja se. Zna da je promatram, ali to ničim ne pokazuje. Pratim je trudeći se da ne budem odveć upadljiv. Ima bijelu suknju s ružičastim prugama. Boje se uvlače u moj mozak. Pitam se: čemu joj služe ti prorezi na suknji? Ne znam si odgovoriti. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1974.)

Shvatio sam nešto suviše dobro – da su veliki lju-

bavnici oduvijek bili dokoličari. Bolje sam tucao dok sam se potucao nego dok sam išao redovito na posao. (Faktotum, 1975.)

Nijedan muškarac ne posjeduje nijednu ženu. Neke žene posjeduju muškarce, ali postoje neki muškarci koje nitko ne može posjedovati. Žene imaju srca poput čegrtuša. Izvadit će ti crijeva i onda čučnuti iznad tebe i popišati se ravno u njih. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1975.)

106

POKVARENJAKOVE MISLI

Nisam oženjen jer svaka ženska zahtijeva puno

radno vrijeme. Čovjek se mora odlučiti čime će se baviti... Osim toga, ako malo cugaš ili se kockaš, odmah svaka misli da je svršeno s ljubavi... (Faktotum, 1975.)

potrebna mi je poštena žena. potrebna mi je

poštena žena više no što mi je potreban pisaći stroj, više no što mi je potreban moj auto, više no što mi je potreban Mozart; potrebna mi je poštena žena da je mogu osjetiti u zraku, da je mogu osjetiti pod prstima, da mogu vidjeti pločnike izgrađene za njezine noge kojima će koračati, da mogu vidjeti jastuk za njezinu glavu, da mogu osjetiti svoj čežnjivi smijeh, da je mogu promatrati kako mazi mačku, da je mogu gledati kako spava, da mogu vidjeti njezine papuče na podu. znam da ona postoji ali gdje je na ovoj zemlji ako me jedino kurve stalno pronalaze?

(Tihe čiste djevojke u ljetnim haljinama, 1976.)

107

Charles Bukowski

Bukowski sa suprugom Lindom

Ljudi bez morala često se osjećaju slobodnijima,

ali većinom nisu sposobni osjećati ili voljeti. Mrtvi koji se ševe s mrtvima.

(Žene, 1977.)

Da sam se rodio kao žena, sigurno bih postao

prostitutka. Budući da sam se rodio kao muškarac, stalno sam žudio za ženama, što su bile praznije, bile su mi milije. A ipak su me žene – vrijedne žene – strašile, zato što su možda željele moju dušu, a ja sam želio zadržati ono što je još ostalo od moje duše. Ja sam, u biti, čeznuo za prostitutkama, ženama s dna, zato što su one

108

POKVARENJAKOVE MISLI bile pogibeljne i žestoke i nisu imale nikakvih zahtjeva. Kad bi otišle, ništa nisam gubio. A ipak sam u isto vrijeme čeznuo za nježnom, dobrom ženom, bez obzira na previsoku cijenu. U oba sam slučaja bio izgubljen. Jak muškarac odrekao bi se i jednih i drugih. Ja nisam bio jak. Zato sam se stalno borio sa ženama, sa svojom idejom o njima. (Žene, 1977.)

Žene me unaprijed poznaju, zato što su pročitale

moje knjige. Ja sam se njima otkrio. S druge strane, ja o njima ne znam ništa. Bio sam pravi kockar. Mogla bi me koja ubiti, mogla bi mi koja odsjeći jaja. Chinaski bez jaja. Ljubavne pjesme jednog eunuha. (Žene, 1977.)

zamislite da svlačite žensku

a ima tijelo kao mala podmornica s periskopom, propelerima i nekoliko torpeda. takva bi bila za mene! odmah bi je oženio i bio joj vjeran do kraja.

(Ne želim Kleopatru, 1979.)

109

Charles Bukowski

Ljubav je dobra za one koji mogu podnijeti psi-

hičko preopterećenje. To je kao da nosiš punu kantu za smeće na leđima kroz bujicu pišaline. (Žene, 1977.)

Ljubav je svojevrsna predrasuda. Ljubiš ono što ti

je potrebno, ljubiš ono zbog čega se osjećaš dobro, ljubiš ono što ti odgovara. Kako možeš reći da nekoga ljubiš kad ima deset tisuća ljudi na svijetu koje bi još više ljubila, samo kad bi ih poznavala? A nikad ih nećeš upoznati. (Glazba vrele vode, 1983.)

Ne moraš biti pijanac da budeš povrijeđen ako te

ženska otpili, ali možeš se zbog toga propiti... propio si se, ležao si sam u jeftinoj unajmljenoj sobi, i ma koliko puta doživio sve to skupa, ništa ti ne vrijedi, još ti je gore zato što si mislio da ti se to više neće dogoditi. Ništa ti drugo ne preostaje nego da pripališ još jednu cigaretu, da si natočiš još jedno piće i zuriš u oguljene zidove ne bi li otkrio na njima usne i oči. Što sve muškarci i žene čine jedni drugima, to je doista nepojmljivo... (Glazba vrele vode, 1983.)

110

POKVARENJAKOVE MISLI

Upamti ovo jedinstveno pravilo: ženska malokad

napusti jednu žrtvu ako nema nadohvat ruke drugu.

(Glazba vrele vode, 1983.)

Recesija, to vam je ono kad vam žena zbriše s nekim. A depresija je kad vam je netko vrati. (Nema publike, 1984.)

Naravno, kada dangubite i živite od povremene plaće, postoje i druge stvari kojih se odričete osim hrane. Prije svega mladih žena i auta. Vrzmajući se ulicama, povremeno si nađete kakvu kurvu. A cipele su vam toliko iznošene da rupe u potplatima pokrivate kartonom... (Susret s majstorom, 1984.)

Pojavile su se žene; uskakao sam u krevet i iska-

kao iz njega zajedno s njima, tukao se s njima. Meni je sve to bilo strašno i neobično, a one su bile mnogo domišljatije od mene; znale su kako mi trebaju pristupiti, postavljale su mi zamke, uspijevale me stjerati u kut, ali ja sam i dalje tipkao. Slava koju sam uživao uglavnom je dolazila iz Europe, i to zahvaljujući prijevodima mo-

111

Charles Bukowski jih knjiga. U Sjedinjenim Državama kružile su priče da tučem svoje ženske, da mrzim homoseksualce i da sam nasilna i užasna osoba. Sveučilišni uštogljenci nisu me mogli smisliti. Jedne noći prišao mi je student i uz nekoliko rundi piva mi priznao: »Moj profa kaže da si ti nacist i da bi prodao vlastitu majku za sitnu lovu.« »To nije istina«, odgovorio sam mu. »Moja majka je mrtva.« (Susret s majstorom, 1984.)

Spavam na trbuhu. Stara navika. Živio sam s pre-

više ludih žena. Čovjek mora zaštititi intimne dijelove tijela. (dnevnička zabilješka, 21. 9. 1991.)

Jednom sam imao djevojku koja mi je rekla: »U lošoj si formi, spadaš i u Društvo liječenih alkoholičara i u Društvo liječenih kockara.« Ali ona zapravo nije imala ništa protiv toga, osim kad bi to zasmetalo krevetskim vježbama. Onda bi mrzila i piće i klađenje. (dnevnička zabilješka, 14. 10. 1991.)

Sjećam se tipa koji mi je jednom rekao: »Jebali smo se cijelu noć.« To nije isti tip koji svake noći tipka 112

POKVARENJAKOVE MISLI pet sati. Ali našli su se. Možda bi trebali raditi na smjenu. Da onaj koji tipka pet sati cijelu noć jebe, a da onaj koji jebe cijelu noć počne tipkati pet sati. Ili da možda jebu jedan drugoga dok netko treći tipka. Nemojte mene, molim vas. Možda neku žensku. Ako je uopće ima... (dnevnička zabilješka, 15. 10. 1991.)

Stvari kao što su žene, automobili, itd., i kasnije televizori, za mene su bili samo čudnovati vanjski dijelovi stvarnosti. Povremeno sam imao neku žensku, jako rijetko, a još rjeđe neku zbilja vrhunsku. »Ti si prvi čovjek kojeg sam ikad upoznala a da nema televizor!« »Daj mala, zajebi to sranje, pokaži mi noge!« (Temeljna obuka, 1991.)

Mislim da čovjek očvrsne od života s ludim žena-

ma. Mislim da kad se izvučeš iz škripca, možeš pisati radosno i slobodno. (dnevnička zabilješka, 8. 2. 1992.)

Amerika je Zemlja Depresivnih Supruga. A za to

su muškarci krivi. Naravno. Koga drugog bi mogle kriviti? Ne mogu kriviti ptice, pse, mačke, crve, miševe,

113

Charles Bukowski pauke, ribe, itd. Jedino muškarce. A muškarci si ne smiju dozvoliti da i oni postanu depresivni jer će inače cijela stvar otići dovraga.

(dnevnička zabilješka, 30. 8. 1992.)

Što se tiče žena, sa svakom novom pojavila bi se i

nada, ali tako je bilo samo u početku. Čak i tada, u samom početku, skužio sam stvar, prestao sam tražiti Djevojku Snova, samo sam želio jednu koja neće biti noćna mora. (dnevnička zabilješka, 6. 11. 1992.)

114

O Å½IVOTU

Charles Bukowski

Prošao sam kroz mnogo veći pakao nego što bi to itko ikada mogao zamisliti, a trebao bih znati da će ubuduće biti i drugih oblika pakla... ne prepustimo život idiotima koji će ga proliti poput kakve bijedne kaše, ali ni djevojkama pijanima od džina. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Sjedim ovdje pijan i pitam se kako ću i gdje ću sutra živjeti. Ulica nije mjesto za čovjeka koji žudi za privatnošću svojih misli. Govore da sam dobar pjesnik i da vješto baratam kistom, a osim toga dobivam namirisana pisma od dama izdaleka, ali.. svi smo mi ludi, promašeni ljudi, a sveučilišni profesori koji predaju poeziju s prašnjavih tihih sveučilišnih prozora ne znaju ništa o ovim zidovima ili gazdaricama iz južnog Hollywooda ili o istrošenim licima na ulicama bijede, gdje riječi Rimbaud ili Rilke znače manje od novčića, gdje sva čovjekova ljubav i sam život znače manje od rola toaletnog papira koje se troše jednako kao i posteljina, zna116

POKVARENJAKOVE MISLI če manje od štakora koji nas poznaju i zajedno s nama dijele uličice i naše male nesaslušane poraze. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Mačka je jedino ono što doista jest. Zato kad mačka ulovi pticu i drži je u ustima, ne želi je pustiti. Ona je predstavnica izdržljivih i žilavih snaga ŽIVOTA koje ne žele popustiti. Mačka je umiljati vrag. Neke žene i neki psi, pak, jako lako popuštaju. (pismo Sheri Martinelli, 24. 6. 1960.)

Tvornice, zatvori, pijani dani i noći, bolnice – svi oni oslabili su me i oduzeli mi prirodnu oštrinu, i sada se osjećam poput još žive ptice u ustima ravnodušne mačke: takozvani život. (pismo Jimu Romanu, kolovoz 1965.)

Nekoć sam cugao vino, spavao po parkovima i gladovao. Samoubojstvo mi je bilo glavno oružje. Pomisao da to mogu učiniti kad god poželim pružala mi je smiraj; pomisao da kavez ipak nije sasvim zatvoren davala mi je makar i najmanju snagu da se koprcam u njemu. Religija mi je izgledala kao obična prijevara, trik s ogledalima, i osjećao sam da će me, ako postoji, 117

Charles Bukowski Vjera pronaći i bez lažne lakoće reklama, lažnih bogova... (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

Život me oblikovao, a ja sam oblikovao ono što

sam mogao.

(Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

Čovjek je stvoren za poraz. Čovjek može biti i uništen i poražen. Sve dotle dok Čovjek bude stremio prema najvišoj prečki na ljestvama a ne bude spreman za pad, Čovjek će biti poražen, uništen i poražen, poražen i uništen. Jedino kad Čovjek nauči čuvati ono što može, bit će manje poražen i manje uništen. (Stari pijanac kojeg je sreća napustila, 1967.)

Ništa protuzakonito nikad ne prestaje postojati.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, 1967.)

Iskustvo može zatupiti. Kod većine ljudi iskustvo je niz pogrešaka; što si iskusniji, manje znaš. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1967.)

118

POKVARENJAKOVE MISLI

Sudovi su mjesta gdje se prvo napiše presuda, a

sve što tome prethodi, jednostavno je vodvilj. Ljude odvode na saslušanja, a s njih se vraćaju kao poluljudi, ili potpuni neljudi. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Naš izbor je, u stvari – da nemamo izbora. Ako

smo prebrzi, gotovi smo. Ako nismo dovoljno brzi, gotovi smo. To nije naš špil karata. Kako možemo srati kad nam je dvije tisuće godišnji kršćanski čep zabijen u guzicu? (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Biti mlad je jedina religija – kao da je to teško ste-

čena vrlina.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Zadnji put kad se Bog pojavio, bilo je to prije sko-

ro 2000 godina, pokazao je nekoliko jeftinih cirkuskih trikova i dozvolio da ga prevesla par Židova. Zatim je odmaglio sa scene. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

119

Charles Bukowski

Kad čovjek godinama odlazi na istu vrstu posla,

njegovo vrijeme postaje vrijeme nekog drugog čovjeka. Hoću reći, čak i uz osmosatni radni dan, vrijeme ti je oduzeto. Uz to dodajte vrijeme potrošeno za odlazak na posao, kao i za povratak s posla, plus sam rad, plus prehranu, spavanje, kupanje, kupnju odjeće, automobila, guma, akumulatora, plaćanje poreza, ševu, primanje posjetitelja, bolesti, razne nezgode, nesanicu, nošenje rublja u praonicu i brigu da ne uzmete nečiju tuđu odjeću, gnjavažu s vremenskom prognozom i sve druge neimenovane stvari, čovjeku ne ostaje NITI MALO vremena za njega samog. (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Stvar je u tome da se bavite onime čime želite: nijedan čovjek među tisuću njih ne bavi se onime čime se doista želi baviti. Moj poraz bit će moja pobjeda. Nema odbijanja. Ja sam sve što mogu biti u ovom trenutku. (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Toliko je ljudi osuđeno na propast zbog ambicije

i nakupljene inteligencije, bankovnog računa, ušteda i pametnih kredita. Ako postoji ikakva tajna o životu, ona

120

POKVARENJAKOVE MISLI glasi: »nemoj se truditi«. Neka ti dođe samo od sebe – žene, psi, smrt i stvaranje. (Bukowski na putu: bez noćnih klubova, kolovoz, 1973.)

Iz ćelije na poslu u ćeliju za odmor i čekanje po-

vratka na posao. Posao je u središtu. Posao je sunce. Posao je majčina sisa. Biti bez posla je grijeh; biti bez života nije važno.

(Zabilješke starog pokvarenjaka, 1972.)

Istina je da nisam bio ambiciozan, ali mora valjda

postojati i neko mjesto za neambiciozne ljude, mislim neko bolje mjesto od onoga koje ih obično zapadne. Kako, dovraga, čovjek može uživati da ga u 6.30 probudi budilica, da skoči iz kreveta, da se obuče, nasilu nahrani, posere, popiša, opere zube i počešlja, i da se probija kroz promet da bi stigao do mjesta gdje u biti zarađuje grdnu lovu za nekog drugog, i gdje još traže od njega da bude zahvalan što ima priliku za tako nešto? (Faktotum, 1975.)

Stanari modernih zgrada svi su isti; gube jako pu-

no vremena na čišćenje, poliranje, brisanje prašine i usisavanje; sve blista – štednjaci, hladnjaci, stolovi;

121

Charles Bukowski posuđe se pere odmah nakon jela; voda u nužniku je plava, ručnici se upotrebljavaju samo jednom; vrata se ne zaključavaju, rolete su posve podignute i možete ih vidjeti kako pod svjetiljkama sjede u tišini i čitaju jeftina džepna izdanja ili gledaju obiteljsku komediju s nasnimljenim smijehom na širokom TV ekranu. Obično kupuju ukrasne biljke i druge predmete koje mogu postaviti uokolo kako bi popunili prostor; nedjeljno popodne u trgovačkom centru Akron njihova je nirvana. Nemaju djecu, a ni kućne ljubimce, i napiju se dva puta godišnje, za Božić i Novu godinu. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1974.)

Nema ničega goreg nego kad se dobro posereš pa

tek onda posegneš rukom i ustanoviš da nema toaletnog papira. Čak i najgori čovjek na svijetu zaslužio je da si može obrisati guzicu. (Faktotum, 1975.)

Ni hipodromi više nisu što su nekoć bili: puni su pijanaca koji se deru i strastvenih pušača velikih cigara, a djevojke sjede na obližnjim klupama i pokazuju noge sve do gaćica. (Jaggernaut, 1975.)

122

POKVARENJAKOVE MISLI

Ljudima nikad nije pravo. Slijepo grabe sve što im

se nudi: kapitalizam, zdravu hranu, zen, surfanje, balet, hipnozu, grupne seanse, orgije, vožnju bicikla, travu, katoličanstvo, dizanje utega, putovanja, odvikavanje od ovisnosti, vegetarijanstvo, Indiju, slikanje, pisanje, dirigiranje, planinarenje, jogu, kockanje, alkohol, tulumarenje, jogurt, Bacha, Budu, Krista, transcendentalnu meditaciju, drogu, sok od mrkve itd. Ljudi moraju pronaći nešto čime će se baviti dok ne dočekaju smrt. Ipak, lijepo je da imaju izbor. (Žene, 1977.)

Što možemo postići? Ne mnogo. Možda toliko da budemo malo sretniji od ostalih? Potrebno nam je malo otkačenosti i radosti prije nego što nas nađu ukočene... (dnevnička zabilješka, 16. 2. 1983.)

Za milost znaju samo oni kojima je ona potrebna.

(Glazba vrele vode, 1983.)

Bilo je tek 10 sati i 45 minuta, a uvijek sam spavao

cijelo dopodne. Život je onoliko dobar koliko mu dopustiš da bude dobar. (Glazba vrele vode, 1983.)

123

Charles Bukowski

Nikako da se u nešto uklopim. Nikako da mi kre-

ne. Sve je oko mene zatvoreno. Sve su karte već podijeljene... Ma jebi ga, tako ti je to u životu. Život je jednosmjerna ulica. (Glazba vrele vode, 1983.)

Naslijeđeno bogatstvo je opasno; ono djeluje na karakter, zato se njime ne bismo smjeli nikada okoristiti. (Susret s majstorom, 1984.)

Naručio je još jednu pivu. Imala je više pjene nego prošla. Pio je. Kakav život. Prejebu te na poslu, a onda kad izađeš potrošiti novac, prejebu te opet. Radili su sve živo da te razjebu. Nije ni čudo da su zatvori i ludnice bili pretrpani... (Podvaliti Bogu, 1985.)

U bilo kojem gradu dobar ukus i zdrav razum nisu

ono što vidite oko sebe i što činite, već više ono što ne vidite i što ne činite. Ono što je izvan nas gotovo je nebitno naspram onoga što je u nama, iako se slažem da moramo živjeti s onime što je izvan nas. (Los Angeles Charlesa Bukowskog za Li Poa, 1986.)

124

POKVARENJAKOVE MISLI

Pretpostavljam da uvijek postoji nešto čime že-

limo mučiti sami sebe. A na hipodromu čovjek može osjetiti druge ljude, mrak beznađa, i s kakvom samo ravnodušnošću primaju poraz i odustaju od svega. Gomila na hipodromu je svijet u malom, život koji se sudara sa smrću i porazom. Među nama nema pobjednika, mi samo tražimo odgodu izvršenja smrtne kazne, trenutni predah. (dnevnička zabilješka, 29. 8. 1991.)

Vjerujem da sam bliži stvarnosti od nekog bedaka koji gleda 162 bejzbol utakmice godišnje. Živio sam u svom paklu, i dalje sam u svom paklu, ne osjećam se nadmoćno. To što sam živ i imam 71 godinu i trtljam o svojim noktima, već je dovoljno čudo za mene. (dnevnička zabilješka, 11. 9. 1991.)

Starenje je vrlo čudna stvar. Htio to ili ne, čovjek si neprekidno govori: »Star sam, star sam.« Vidiš svoj odraz u zrcalu dok se spuštaš pokretnim stubama, ali ne gledaš ravno u zrcalo, već iskosa pogledavaš u svoj odraz, oprezno se osmjehujući. Ne izgledaš odveć loše, 125

Charles Bukowski izgledaš kao prašnjava svijeća. Kakve li prijevare, kakvog li samozavaravanja.

(dnevnička zabilješka, 13. 9. 1991.)

Ne znam kako je drugim ljudima, ali kad se ujutro sagnem da si zavežem vezice na cipelama, pomislim: »Bože, a što sada?« Život me silovao, nas dvoje ne slažemo se jedno uz drugo. Moram ga uzimati u malim zalogajima, ne cijelu stvar odjednom. (dnevnička zabilješka, 13. 9. 1991.)

Dok živimo, svi upadamo u klopke i batrgamo se u njima. Nitko im ne uspijeva umaknuti. Neki čak žive u njima. Stvar je u tome da se shvati da je klopka – klopka. Ako ste upali u klopku a toga niste svjesni, onda ste gotovi. Vjerujem da sam prepoznao većinu klopki u koje sam upao, a i pisao sam o njima. (dnevnička zabilješka, 26. 9. 1991.)

Vjerojatno sam se pretjerano naviknuo sjediti u svojoj sobici i prepuštati se riječima i njihovu djelovanju. Susrećem se s dovoljno ljudskog roda na konjskim utrkama, u supermarketima, na benzinskim crpkama, autocestama, u kavanama itd. Tu nema pomoći. 126

POKVARENJAKOVE MISLI Ali osjećam da od samog sebe pravim budalu kad god odem na neki skup, čak i kad su pića besplatna. To jednostavno ne pali kod mene. Imam dovoljno vlastitog plastelina za igru. Ljudi mi isprazne baterije. Moram se udaljiti od njih da ih opet napunim. Sâm sebi sam dovoljan dok sjedim pogrbljen, s čikom u ustima i promatram riječi na ekranu kompjutera. Rijetko čovjek sretne iznimnu ili zanimljivu osobu. (dnevnička zabilješka, 21. 9. 1991.)

U ovom trenutku pred očima su mi lica ljudi koji se klade na hipodromu, kartonska lica, grozna, zla, prazna, pohlepna, umiruća lica, dan za danom. Kidaju svoje tikete, čitaju razne novine, promatraju promjene na kladioničkom semaforu dok im tlo pod nogama sve više izmiče, a ja stojim zajedno s njima, ja sam jedan od njih. Mi smo bolesnici, naivni pušači nade. Naša bijedna odjeća, naši stari automobili. Stalno idemo za prividom, naši životi su protraćeni kao i životi svih ostalih. (dnevnička zabilješka, 31. 10. 1991.)

Ponekad mi se čini kao da smo svi upali u klopku

u istom filmu. Svatko od nas zna svoj tekst, kamo tre-

127

Charles Bukowski ba hodati, kako treba glumiti, osim što nema kamere. Pa ipak, ne možemo pobjeći iz tog filma. A to je loš film. (dnevnička zabilješka, 31. 10. 1991.)

Ni s kim se ne natječem, ne razmišljam o besmrtnosti, živo mi se fućka za to. AKCIJA se događa dok si živ. Startna vrata se podižu obasjana suncem, konji galopiraju na svjetlosti dana, i svi džokeji, hrabri vragolani u svijetlim svilenim odorama, trude se, žude za tim. Slava je u akciji i odvažnosti. Smrti, prokleta bila. Vrijedi jedino današnji dan, jedino današnji dan. Baš tako. (dnevnička zabilješka, 22. 11. 1991.)

Tanki smo poput papira. Živimo od sreće izraže-

ne u postocima, privremeno. To je ono što je istodobno i najbolje i najgore, vremenski faktor. I ništa ne možeš promijeniti u vezi s tim. Možeš sjediti na vrhu planine i desetljećima meditirati, i ništa se neće promijeniti. Možeš promijeniti sebe, tako da te lakše prihvaćaju, ali možda je i to pogrešno. Možda previše razmišljamo. Trebali bismo više osjećati, a manje misliti. (dnevnička zabilješka, 9. 12. 1991.)

128

POKVARENJAKOVE MISLI

Na hipodromu čovjek može osjetiti kako se vrije-

me gotovo doslovno ubija. Recimo danas, kad su džokeji dolazili na poziciju za drugu utrku. Još su tri minute nedostajale do starta i džokeji na konjima su sporo prilazili. Iz nekog razloga to mi se učinilo jezivo dugo. Kad prijeđeš sedamdesetu, sve više ti smeta kad netko piša po tvom vremenu. Naravno, znam, ja sam sâm sebe doveo u situaciju da pišaju po meni. (dnevnička zabilješka, 16. 4. 1992.)

Imate li i vi mačku? Ili mačke? One spavaju, dra-

gi moji. One mogu spavati i po 20 sati dnevno i divno izgledaju. One znaju da ne postoji ništa važno ni bitno zbog čega bi se trebale uzbuđivati. Čekaju sljedeći obrok. I da nešto malo ubiju s vremena na vrijeme. (dnevnička zabilješka, 16. 4. 1992.)

Vozeći se autocestom uključio sam radio i naletio

na neku Mozartovu stvar. Život ponekad zna biti ugodan, ali ponešto od toga zavisi i od nas samih.

(dnevnička zabilješka, 28. 8. 1992.)

129

Charles Bukowski

Čuju se hici iz vatrenog oružja dok ovo pišem, ži-

vot se vraća u normalu.

(dnevnička zabilješka, 21. 3. 1993.)

Šesnaestoga kolovoza napunit ću 73 godine i, s obzirom na sve što sam proživio, pravo je čudo što sam uopće živ, ali nekako sam uvijek zamišljao da ću doživjeti 80. i možda još koju preko. Na izvjestan način to bi mi dalo vremena da dovršim ono što sam želio napisati. Zbilja nisam imao puno sreće do svoje 50. godine, pa sam umislio da mi bogovi duguju još koju godinu. Naravno, ono čemu sam se ja nadao ima malo veze sa stvarnošću. Samo naprijed. (dnevnička zabilješka, 14. 8. 1993.)

130

O SMRTI

Charles Bukowski

Ispričavam se smrti jer ja svoj život živim s nogama u lijesu i knjigama umnih lubanja u općoj povijesti strvinara. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Na kraju, smrt je obična gnjavaža – tek spuštanje zastora. Ali mi uglavnom ne umiremo odjednom, već dio po dio, malo po malo. Mladi umiru najžešće, žive najžešće i ništa ne razumiju. Ali oni su jako darežljivi i vrlo iskreni i bolje se uklapaju u vodstvo od opreznih mudrijaša. Tko je taj koji živi od iskrenosti? Čak ni pauk. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Bolje je biti progutan od kita nego raskomadan

i pojeden od barakude. Nije u pitanju smrt, već način umiranja. Vjerojatno zbog toga mrtve obasipamo cvijećem, da bismo otupili oštricu, razvili i izobličili završetak da izgleda kao početak, kao nešto kontrolira-

132

POKVARENJAKOVE MISLI no i očekivano, to je civilizacija, koja je, naravno, neuspješna.

(Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Štos je u tome da čovjek ostane uspravan 50 ili 60 ili 70 ili 80 godina, to jest otvorenih očiju dok se lažljivci i snalažljivci pojavljuju u novinama, dok lopovi kradu remek-djela slikarstva, a vjerne supruge bježe s nevjernim ljubavnicima i svi oni umiru sutradan, hladni i odbačeni. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Možda je Čovjekovo najveće postignuće njegova

sposobnost da umre, kao i njegova sposobnost da se ne obazire na tu istu sposobnost. Dakako, poezija i slikarstvo nisu sredstva za odvraćanje pozornosti, ali nisu ni prevelike smetnje svijesti nad lubanjama realizma. Na kraju, priznajmo, istina nije jedina stvar koja vrijedi – štoviše, često je to izbjegavanje istine. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Nekima od nas sasvim očito nije lako, jer mi poznamo varljivost većine sprovoda, kao i većine življenih života i većine običaja. Okružuju nas mrtvaci ko133

Charles Bukowski ji su na moćnim položajima, jer da bi ostvarili takvu moć, oni moraju umrijeti. Mrtvace je lako pronaći – oni su svuda oko nas; mnogo je teže pronaći one žive. Zagledajte se u prvu osobu na koju naiđete na ulici – nestala joj je boja iz očiju; hod joj je sirov, nespretan, ružan; čak i kosa na glavi izgleda kao da joj raste na nezdrav način. Postoje mnogi drugi znaci smrti – jedan je osjećaj radijacije, jer iz takvih živih mrtvaca zapravo zrače nezdrave zrake, i to zato što im se duša usmrdjela, pa zbog toga možete izgubiti dobar têk ako predugo ostanete pokraj njih. (U obranu određene vrste poezije, određene vrste života..., 1966.)

Sve je jasnije i očitije da je osnovni motiv Medicine da zaradi lovu. A njezin drugi motiv? Da muči bolesnika, da ga ubije ako je to ikako moguće. Ako pacijent umre, oslobađa se još jedan krevet i stvara veći profit – jednako tako i za pogrebna poduzeća (a katkad, i za svećenstvo). (Antologija Artaudovih tekstova, 1966.)

Čovjek može pronaći puno, jako puno spasitelja ovog svijeta. Ima ih gotovo koliko i onih mrtvih. I, na 134

POKVARENJAKOVE MISLI nesreću, većina spasitelja svijeta već su mrtvi. Nekako su, usput, zaboravili spasiti sami sebe. (U obranu određene vrste poezije, određene vrste života..., 1966.)

Sjećam se kad sam bio dijete, svirali su pjesmu Tužni ponedjeljak. Bilo je to u Mađarskoj, čini mi se. Svaki put kad bi svirali Tužni ponedjeljak netko bi se ubio. Na kraju su prestali svirati tu pjesmu, ali sada sviraju nešto na mom radiju što zvuči jednako komatozno. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Otišao sam, tražeći nove neprilike, ili što sam već

tražio. Neprilike sam našao, ali ono ostalo za čim sam tragao još nisam. Možda se to nađe nakon smrti. Možda ne. Imate svoje filozofske knjige, svog svećenika, svog ispovjednika, svog doktora, zato ne pitajte mene. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Lako je biti pametnjaković i budala kad imaš dvadeset. Ali ja ni tada nisam bio takav jer oduvijek sam bio nenormalan na neki svoj način. Sada sam istodobno i jači i slabiji, ali sada, s oštricom na grlu, nemam izbora. U svakom slučaju, taj izbor, on je već tu, pre135

Charles Bukowski da mnom. Osim toga, nikad nisam osobito volio život: uglavnom je to bila prljava igra. Rođen da bi umro. Nismo ništa drugo doli čunjevi za kuglanje... (pismo Lafayette Young, 25. 10. 1970.)

Kad umrem, mogu uzeti moje djelo i obrisati nji-

me guzicu prve mačke. Ono za mene neće biti ni od kakve zemaljske koristi. Jedini trag koji želim ostaviti, poslije smrti, jest trag koji ću ostaviti na sebi, a to vama nije važno. Usput, jedna od stvari koje najviše volim na ljudskim bićima jest činjenica da su stvarno prolazna. (Zabilješke starog pokvarenjaka, srpanj 1972.)

Otišao sam u supermarket i šuljao se uokolo, kao

što već znam, i došao do odjela s raznim vrstama toaletnog papira i ugledao neku staricu koja je imala oko 92 godine, i ona je tražila najjeftiniji toaletni papir koji su nudili. Ali, svatko tako razmišlja. Ali, hoću reći, kad imaš 92 godine, možeš umrijeti sutra ujutro, pa zašto onda štedjeti na toj sići? Hoću reći, samo po sebi je pravo čudo moći srati u 92. godini, 136

POKVARENJAKOVE MISLI pa zašto onda ne kupiti najskuplji toaletni papir i tako slaviti? Jebeš 3 centa. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1974.)

Dok sam bio mlad, stalno sam bio potišten. Ali o samoubojstvu nisam razmišljao kao o rješenju životnih problema. Sada, s mojih 57, nije više ostalo bogznašto za ubiti. Dobro je biti star, ma što ljudi govorili. Zapravo, čovjek mora proživjeti najmanje 50 godina da bi mogao napisati nešto jasno i razumno. Što više rijeka prebrodiš, to više o rijekama znaš – to jest, ako preživiš uzburkane vode i skrivene stijene. To ponekad zna biti vraški pogibeljno. (Žene, 1977.)

E pa, svi na kraju umiremo, to je čista matematika. Ništa novo. Problem je u čekanju da umreš. (Glazba vrele vode, 1983.)

Smrt je tako dosadna. To je najgore kod smrti. Dosadna je. Kada dođe, ne možeš više ništa. Ne možeš s njom igrati tenis niti je pretvoriti u kutiju slatkiša. Baš je kao ispuhana automobilska guma. Smrt je glupa. (Glazba vrele vode, 1983.)

137

Charles Bukowski

Nekad su si stari probisvijeti dali tetovirati na nad-

lakticu: ROĐEN SI DA UMREŠ. Ma koliko to banalno zvučalo, to ti je osnovna mudrost. (Glazba vrele vode, 1983.)

Kad sam bio jako mlad, skapavao sam od gladi i bavio se pisanjem. To što sam uistinu skapavao od gladi, nije mi osobito smetalo jer mi ni sam život nije bio osobito zanimljiv, pa mi ni umiranje nije izgledalo kao odveć loše rješenje – možda će sreća biti bolja s novim miješanjem karata? (Susret s majstorom, 1984.)

Dani u tvornici bili su više-manje isti. Osjećao sam se kao štakor za eksperimente koji trči po traci. Što god radio, ne ideš nikamo. Jedino što možeš napraviti, na kraju, je umrijeti. U međuvremenu, jednostavno ideš naprijed, uzaludno. Kriste, ne razmišljaju li i ostali katkad o tome? (Podvaliti Bogu, 1985.)

Što je čovjek duže mrtav, to smo mi sve skloniji izvrtati njegove vrline i mane; nemogućnost da nam odgovori čini nas hrabrima u našim prosudbama. (Osvrt na velikana, 1986.)

138

POKVARENJAKOVE MISLI

Svi ćemo umrijeti, svi mi, kakvog li cirkusa! Sama

ta činjenica trebala bi nas natjerati da volimo jedni druge, ali nije tako. Preplašeni smo i zaokupljeni trivijalnostima, razjeda nas ništavilo.

(dnevnička zabilješka, 29. 8. 1991.)

Besmrtnost je glupa izmišljotina živih.

(dnevnička zabilješka, 29. 8. 1991.)

Nekoć sam se više smijao, sve sam puno više radio

nego pisao. Sada samo pišem i pišem i pišem, što sam stariji sve više pišem, plešem sa smrću. Dobra predstava. A mislim i da je ono što pišem prilično dobro. Jednog dana će priopćiti: »Bukowski je umro«, i onda ću zbilja biti otkriven i izložen smrdljivoj svjetlosti javnosti. (dnevnička zabilješka, 29. 8. 1991.)

Većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Ona ih šokira, užasava. Ona je poput velikog iznenađenja. K vragu, ona to nikad ne bi trebala biti. Ja smrt nosim u svom lijevom džepu. Ponekad je izvadim i razgovaram s njom: »Zdravo, mala, kako si? Kada ćeš doći po mene? Bit ću spreman.« (dnevnička zabilješka, 12. 9. 1991.)

139

Charles Bukowski

Tugovati zbog smrti isto je što i tugovati zbog pro-

cvjetalog cvijeta. Ono što me užasava nije sama smrt, već životi koje ljudi žive, ili bolje, koje ne žive sve do smrti. Oni ne poštuju vlastiti život, oni pišaju po svojim životima. Oni seru po svojim životima. Nevjerojatni glupani. Odviše su opsjednuti jebačinom, filmovima, novcem, obitelji. Glave su im ispunjene vatom. Oni se pale na Boga bez imalo razmišljanja, oni se pale na domoljublje bez imalo razmišljanja. Ubrzo zaboravljaju misliti svojom glavom, dopuštaju drugima da misle umjesto njih. Glave su im ispunjene vatom. Izgledaju ružno, razgovaraju ružno, koračaju ružno. Svirajte im najbolju glazbu stoljeća, ali oni je ne čuju. Smrt većine ljudi obična je varka. U njima nije imalo što umrijeti. (dnevnička zabilješka, 12. 9. 1991.)

Svaki put kad vozim auto i prelazim most, pomislim na samoubojstvo. Svaki put kad pogledam u jezero ili ocean, pomislim na samoubojstvo. Hoću reći, to mi ne pada tako često na pamet. Ali jednostavno prostruji mnome: SAMOUBOJSTVO. Poput munje. U tami. To što postoji barem jedan izlaz pomaže ti da ostaneš pri140

POKVARENJAKOVE MISLI seban. Kužite? U suprotnom ostaje tek golo ludilo. A to nije šala, ljudi. (dnevnička zabilješka, 13. 9. 1991.)

Znam da ću uskoro umrijeti i to mi je jako čudno. Sebičan sam, volio bih da spasivši svoju guzicu mogu nastaviti s pisanjem. Pisanje me prožima ushitom, kao da letim zlatnim zrakom. Ali, koliko mi još zbilja ostaje? Ne bi valjalo da čovjek neprestano tjera dalje. Kvragu, smrt ionako nije ništa drugo do benzin u spremniku. Potrebna nam je. Meni je potrebna. Vama je potrebna. Zagadili bismo ovu Zemlju ako bismo predugo ostali na njoj. (dnevnička zabilješka, 30. 9. 1991.)

Čini mi se da je najčudnija stvar kad netko umre po-

gled na njegove cipele. To je najtužnija stvar. Kao da najveći dio osobe ostaje u njegovim cipelama. Ne u odjeći. Nego u cipelama. Ili u šeširu. Ili u rukavicama. Uzmite neku osobu koja je tek umrla. Stavite njezin šešir, njezine rukavice i njezine cipele na krevet i zagledajte se u njih, i poludjet ćete. Ne činite to. Kako god bilo, te osobe sada znaju nešto što vi i ja još ne znamo. Možda. (dnevnička zabilješka, 30. 9. 1991.)

141

Charles Bukowski

Radije razmišljam o smrti nego o piscima. To je

puno ugodnije.

(dnevnička zabilješka, 30. 9. 1991.)

Odavno sam trebao umrijeti. I ovako ću umrijeti. Nije loše ako na takav način o tome razmišljam. Imao sam čudan i uzbudljiv život, puno toga bilo je odvratno, puko rintanje. Ali mislim da se način na koji sam se probijao kroz govna razlikovao od drugih. Kad se osvrnem, mislim da sam pokazao izvjesnu mjeru opuštenosti i stila, bez obzira na to o čemu se radilo.

(dnevnička zabilješka, 9. 10. 1991.)

Zapitate li se ikad koliko toga čovjek ispiša u svom

životu? Koliko toga pojede, posere. Na tone. Užasno. Najbolje da umremo i nestanemo odavde, trujemo sve oko sebe onim što izbacujemo. Dovraga i zgodne striptizete, i one to rade. (dnevnička zabilješka, 15. 10. 1991.)

Uspio sam ustrajati u svim zamkama, i sada želim

umrijeti za pisaćim strojem s bocom vina s lijeve strane i radioaparatom s desne s kojeg se čuje, recimo, Mozart. (Temeljna obuka, 1991.)

142

POKVARENJAKOVE MISLI

Ne brinem se zbog smrti niti mi je žao umrijeti.

Podsjeća me na kakav glupi posao. Kada? Iduće srijede uvečer? Ili u snu? Ili nakon sljedećega užasnog mamurluka? U prometnoj nesreći? To je teret, nešto što se mora obaviti. A ja odlazim bez vjere u Boga. Još će nešto ispasti od toga, mogu se suočiti s tim. To je nešto što čovjek mora obaviti, poput obuvanja cipela ujutro. (dnevnička zabilješka, 16. 4. 1992.)

Hej, mora biti da sam pošandrcao. A opet, ondje

ima nečega, hoću reći, na hipodromu ne razmišljam o umiranju, ondje se čovjek osjeća previše glupo da bi uopće mogao razmišljati. Ponio sam notes, nadajući se da ću ponešto zapisati između utrka. Nemoguće. Zrak je težak i turoban, mi smo dragovoljni zatvorenici koncentracijskog logora. Tek kad se vratim kući, mogu mudrovati o umiranju. Samo malo. Ne previše. (dnevnička zabilješka, 16. 4. 1992.)

Riječi su mi postale jednostavnije, ali toplije, tamnije. Hranim se na novim izvorištima. Biti na korak od smrti jako je stimulirajuće. Imam sve prednosti. Mogu vidjeti i skužiti stvari koje mladi ljudi jednostavno 143

Charles Bukowski ne vide. Prešao sam put od mladenačke do staračke snage. Nema govora o povlačenju.

(dnevnička zabilješka, 23. 6. 1992.)

U posljednja dva mjeseca počeo sam osjećati umor. Taj umor je uglavnom tjelesne naravi, ali djelomice i duševne. Moguće je da sam na izmaku snaga. Jeziva pomisao, ali tu nema pomoći. Moj ideal bio je da nastavim pisati sve do smrti, a ne da se polagano gasim. Godine 1989. preživio sam tuberkulozu. Ove godine imao sam operaciju na oku, koja još nije dala rezultata. Osim toga, bole me lijeva noga, gležanj, stopalo. Male stvari. Tu i tamo rak kože. Smrt me škaklja po tabanima, objavljuje mi svoju prisutnost. (dnevnička zabilješka, 23. 6. 1992.)

Prije nekoliko dana razmišljao sam o svijetu bez

mene. Svijet se okreće i tjera po svom. A mene nema. Jako čudno. Zamislite kamion za smeće koji dolazi pokupiti smeće, a mene nema. Ili novine koje je dostavljač ostavio pred kućnim ulazom, a mene nema da ih podignem. (dnevnička zabilješka, 24. 8. 1992.)

144

POKVARENJAKOVE MISLI

U bolnici sam proboravio punih sedam tjedana.

Leukemija. Ima dva tjedna da sam se vratio kući kako bih prikupio snagu, nadam se, za posljednju rundu kemoterapije i antibiotika. Govore mi da ima šanse za mene. Ali to ćemo tek vidjeti. Jednostavno dotuku svu životnost u tebi, ubivši većinu krvnih stanica i drugih stvari. Možda će jednog dana otkriti neki bolji način liječenja. (dnevnička zabilješka, 23. 4. 1993.)

Što se tiče smrti, nemam ništa protiv nje, ali mr-

sko mi je što svoju ženu i 9 mačaka moram ostaviti same. A osim toga, umiranje može biti jako bolan proces. Prije nego što sam otišao u bolnicu, bol je bila nepodnošljiva. Hoću reći, nisam mogao ni zamisliti da može biti toliko strašno! Nadam se da će kad budem odapinjao ipak biti lakše. Osim toga, nisam dobio Božji blagoslov pa da ovaj svijet moram napustiti sa špilom neobilježenih karata.

(dnevnička zabilješka, 23. 8. 1993.)

Naiđu dani kad se osjećam strašno depresivno. Ni-

je u pitanju smrt, već ta glupa nesposobnost, malaksalost volje i htijenja, nedostaju mi pijane noći i dani na

145

Charles Bukowski hipodromu. Ovo sjedenje, iščekivanje. Ali ja nisam prvi. Večernji mrak se spušta. Dovraga, kakvog li položaja, kakve li sudbine. (dnevnička zabilješka, 11. 9. 1993.)

Mogao bih uludo trošiti vrijeme zavitlavajući li-

ječnika (možda uz njegovu pomoć, poput transfuzije krvi koju sam primio prošle srijede), ali ono što mi pomaže je to što pripadam stoicima. Spreman sam za odlazak i mrtav hladan sam zbog toga. Panika ubija jednako učinkovito kao bilo što drugo... (dnevnička zabilješka, 29. 9. 1993.)

146

O PIÄ&#x2020;U I OPIJATIMA

Charles Bukowski

Sjećam se vremena kad sam bio u braku, četiri godine proveo s Kay, ali i stanova u kojima smo živjeli, bijednih radnih mjesta na kojima sam u tvornicama rintao od jutra do noći. Rad u tim tvornicama sve mi je teže padao i kad bih se noću vratio kući, počeo bih piti – isprva tek povremeno, nedugo potom većinu vremena. Gubio sam posao za poslom, a onda sam izgubio i Kay. Nisam oduvijek bio pijanica i skitnica. (Silovateljeva priča, 1957.)

Svi smo bili pijani i sve su nas pokupili s ulica. Ćelija je puna pijanaca koji ne znaju pjevati ili koji nikad nisu čuli Beethovenovu čudesnu Devetu simfoniju. Ćelija podsjeća na samostan, samo što je Bog jako daleko. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Ja ću otvoriti još jednu vocu. Ne vocu nego bo-

cu. Vi je otvorite, a ja ću je popiti. A vi pokušajte napisati onoliko koliko sam ja već napisao a da ne padnete

148

POKVARENJAKOVE MISLI sa stolca. U međuvremenu idite dovraga dok ne počnete shvaćati očaj umjetnosti življenja bez lažnih brkova. Znam, znam, ovo nije život, ovo zasigurno nije život: glava me boli kao da je kokosov orah što se kotrlja preko kamenja i sve su plavuše stare, a lišće šušti pod mojim nogama. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

To nikad prije nisam rekao, ali zapisujući ove misli dovoljno sam se napio, pa mogu izjaviti da je Ginsberg najprodornija i najuzbudljivija sila u američkoj poeziji poslije Walta Whitmana. (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

Strašno sam pio, neprekidno već 15 godina, i jed-

nog jutra sam se probudio kad se dogodilo: bacao sam krv na usta i na guzicu. Crni izmet. Krv, krv, slapovi krvi. Krv smrdi puno gore od govana. Moja ženska je pozvala liječnika i ubrzo je Hitna pomoć stigla po mene... (Ispovijedi čovjeka dovoljno ludog da živi sa zvijerima, 1965.)

Poslije sam živio s još jednom ženskom. Uzeli

smo stan pod najam na prvom katu dvorišne zgrade, a

149

Charles Bukowski ja sam imao posao. Takav život zamalo me je dokrajčio, pio bih cijelu noć i rintao po cijeli dan. Stalno sam bacao boce kroz isti prozor. Obično sam okvir prozora sa slomljenim staklom nosio kod staklara za uglom ulice i davao mu ga da zamijeni slomljeno staklo. Jednom tjedno sam to radio. Čovjek me gledao vrlo čudno, ali uvijek je uzimao moj novac, koji mu je bio jednako dobar kao i svačiji drugi. (Ispovijedi čovjeka dovoljno ludog da živi sa zvijerima, 1965.)

Činilo se da me je piće na kraju dotuklo. Osjećao

sam vrtoglavicu i slabost, ali to su bile uobičajene pojave. Glavnu smetnju predstavljali su vanjski i unutarnji hemoroidi. Nisu reagirali ni na što – tople kupke, blagotvorni melemi, ništa nije pomagalo. Crijeva su mi gotovo visjela iz guzice nalik na pasji rep. Otišao sam liječniku. Samo me je letimice pogledao. »Operacija«, bezdušno mi je priopćio. (Svi šupci na svijetu, pa i moj, 1966.)

Pio sam, pio sam, pio sam, pio sam. Eskapizam. Kažu da su pijanci eskapisti, ne znaju se suočiti sa stvarnošću. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1967.)

150

POKVARENJAKOVE MISLI

Želite čuti neki vic? Znate što ja mislim da bi

murjaci morali činiti s pijancima? Morali bi ih odvesti k svojim kućama umjesto u zatvor. Smjestite usrane pijance u krevet i pokrijte ih. Ponudite ih pićem ako im je potrebno i recite im neka se ostanu odmarati do jutra. Smiješno? Zašto? Zašto bi malo razumijevanja i uviđavnosti bilo smiješno? Ja plaćam porez da budem uslužen, a ne uznemiravan. (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1967.)

Ovdje u Americi muškarac nije muškarac ako ne-

ma tri ili četiri kurve i najnoviji model automobila. U redu, malo sam pijan. Možda se zato sebi rugam. Ali naprti mi novi auto i tri ženske i gotov sam. Nemam TV. Nemam ni radio... Da, imam priču, ali čekaj, pusti me da uzmem još jedno pivo. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1968.)

Prohibicija je stvorila više pijanaca nego puna bo-

ca. Stvar je u tome da želiš raditi ono što ti brane. Kome je stalo da svaku noć jebe vlastitu ženu? Ili, čak i jednom tjedno? (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

151

Charles Bukowski

Na svakom katu muzeja postavio bih bar; samo to

bilo bi dovoljno za plaće, za konzervaciju i spašavanje nekih slika i olinjalog tigra sa sabljastim zubima čiji šupak počinje sličiti prosjačkom džepu. Zatim bih postavio rock bend, swing bend i simfonijski bend na svakom katu i tome dodao tri ili četiri ljepotice da šeću i da izgledaju dobro. Ne možeš ništa naučiti i vidjeti ako se ne pokreneš. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Odlazim na svoj smetlarski posao. Tamo me znaju. Oni su mi nadređeni. To mi se sviđa. Puštaju me da lebdim. Ne razlikuju T.S. Eliota od Lawrencea od Arabije. Pijan sam dva ili tri dana. Ipak radim... Otišao sam i otvorio pivo. Odlučio sam da taj dan ne mogu raditi. Lijepo je bilo sjediti na stolcu. Potegnuo sam iz boce i sve poslao dovraga. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Nezaposlen sam, čak imam i malu kozju bradicu,

svake noći pijem sve do ranog jutra, pišem pjesme i bezobrazne priče dok i dalje pokušavam pronaći cilj, koji ću možda promašiti... (Trebamo li isprašiti dupe Ujaku Samu?, 1970.)

152

POKVARENJAKOVE MISLI

Zašto ne pustiti da vam kosa raste i popušiti ma-

lo trave? Opustite se. Svaki trenutak prihvatite kao darovano čudo.

(Stari pokvarenjak se ispovijeda, listopad 1971.)

stuk.

Pijem; glava mi pada na pisaći stroj; to je moj ja-

Ja osobno sam underground. I ne znam što da učinim. Zato sam napisao ovo i ponovno se napio. Kratko i jasno.

(Stari pokvarenjak se ispovijeda, listopad 1971.)

Nisam želio živjeti životom kakav su oni vodili,

umjesto toga radije sam gladovao. Spustio bih sve rolete i zurio u strop. Ako bih uopće izašao, smjesta bih otišao u obližnji bar, gdje sam žicao pića, obavljao sitne poslove potrkala, a u obližnjim uličicama često sam dobivao batine od uvijek sitih tipova, priglupih i dobrostojećih frajera. Istina, pobijedio sam u nekoliko tučnjava, ali samo zato što sam bio lud. (Ovo je ubilo Dylana Thomasa, 1972.)

Pojavili su se i drugi pisci, i počeli kucati na moja

vrata donoseći pakiranja od šest piva. Ja k njima nisam

153

Charles Bukowski nikad odlazio, ali oni su i dalje dolazili. Pio sam i razgovarao s njima, ali oni su mi pružali jako malo i uglavnom su dolazili u pogrešno vrijeme. I ženske su također počele dolaziti, ali one bi obično pružale nešto mnogo prigodnije od književnih brbljarija. Slabi pisci skloni su razgovarati o književnosti; dobri pisci će govoriti o bilo čemu drugome osim o tome. Jako malo dobrih pisaca se pojavilo. (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Kad bol postane prejaka, mislim da postoje samo tri mogućnosti: napiti se, ubiti se ili se smijati. Obično se napijem i smijem se. (Zabilješke starog pokvarenjaka, srpanj 1972.)

Ja sam otvarao i zatvarao te barove, tukao se u njima, upoznavao žene u njima, i desetak puta završio u starom Lincoln Heights zatvoru. Tamo postoji cijeli jedan sloj ljudi koji žive od zraka i nade i praznih povratnih boca i dobrohotnosti svoje braće i sestara. Oni žive u sobičcima, uvijek kasne s plaćanjem stanarine, sanjaju sljedeću bocu vina, sljedeće piće kojim će ih netko častiti u baru. Oni gladuju, katkad polude, budu ubijeni i osakaćeni. Ako ne živite među takvim ljudima i ne pijete s njima, ni154

POKVARENJAKOVE MISLI kada nećete upoznati napuštene ljude u Americi. Oni ne samo što su napušteni, oni su dignuli ruke od samih sebe. Pridružio sam im se. Među svima njima ima i žena, većinom su rospije, ali tu i tamo poneka je žena od tijela i duha, alkoholičarka, luđakinja. S jednom od njih živio sam i ostavljao je 7 godina; s nekima drugima kraća razdoblja. I seks je bio dobar; one nisu bile prostitutke; ali nešto ih je napustilo, nešto u životu je učinilo da im ne bude stalo do ljubavi ili do bilo čega drugoga. (Prizori iz Los Angelesa, 1972.)

Dok ovo pišem nastojim odagnati nekoliko koma-

raca, ali za razliku od prosječne osobe, oni me ne opsjedaju prečesto. Zbog sadržaja alkohola u mojoj krvi moraju malo razmisliti, a oni malobrojni koji me okuse odzuje pjevajući. (Bukowski na putu: bez noćnih klubova, kolovoz, 1973.)

Tvornice, klaonice, stovarišta nisu bili moj izbor,

ali s vremenom su to postali, a isto tako i žene, pa i zapijanja. I da i ne. Shvatite to kako hoćete. Za mene je to bio rad, premda ograničen rad. Sjedio sam u jednom te istom baru danju i noću, raznosio naručene sendviče po kvartu i tukao se s pipničarom u obližnjoj uličici. To je

155

Charles Bukowski bio moj književni trening, baš kao i životarenje u straćarama sa žoharima, miševima i štakorima, a isto tako i gladovanje i samosažaljenje i gađenje. (On tuče svoje žene, 1973.)

Nekako sam, ni sâm ne znam zašto, u svojim dje-

lima nametnuo lik vječitog pijanca, ali to je tek manji dio stvarnosti. Ipak, osjećam da moja djela govore neke sasvim druge stvari. Ali čini se da je jedino lik vječitog pijanca uspio ostaviti dojam. (O matematici disanja i sredstvima, 1973.)

Kad si pijanac, problem je u tome što obično po-

znaješ druge pijance. Jedna grupa stiže jedne večeri, druga sljedeće večeri. Razgovor na tim skupovima gotovo nije spomena vrijedan – kreće se uglavnom oko ogovaranja, gunđanja, laži i pretjerivanja. No, ako istjeram te ljude na ulicu kad mi se smuče njihova sitničava razmišljanja, smatraju me nedruštvenim (što jesam), glupim (što jesam) i starcem (što nisam). (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1974.)

Grozio sam se života, svega onoga što čovjek mo-

ra raditi samo zato da bi mogao jesti, spavati i odijeva-

156

POKVARENJAKOVE MISLI ti se. Stoga sam ležao u krevetu i pio. Dok sam pio, svijet je i dalje tamo vani postojao, ali me trenutno nije držao za gušu.

(Faktotum, 1975.)

drži se piva.

pivo je neprestana krv. neprestani ljubavnik... pij još više piva. ima vremena. a ako ga i nema i to je sasvim u redu.

(Kako da postaneš veliki pisac, 1976.)

Našao sam utočište u ništavilu; nekoj vrsti nepostojanja, i to sam prihvatio. To ne stvara zanimljivu osobu. Ja ne želim biti zanimljiv, to je preteško. Ono što zbilja želim je neko tiho maglovito mjesto u kojem bih mogao živjeti, i da me svi ostave na miru. S druge strane, kad bih se napio, vikao bih, mahnitao, gubio se. Jedan način ponašanja ne odgovara drugomu. Meni je to bilo svejedno. (Žene, 1977.)

157

Charles Bukowski

Samo je dosadnim ljudima dosadno. Oni moraju

stalno podbadati sami sebe da bi se osjećali živi... kao što ja pijem. Ni ja se inače ne bih mogao suočiti sa životom. (Glazba vrele vode, 1983.)

– On je tvrdio da ste vi alkoholičar.

– Eto vidite da sam ipak nešto postao.

(Glazba vrele vode, 1983.)

Prestao je piti i zato je sad vječito nadrkan... Ne-

ma ničega goreg od izliječenog alkoholičara i pripadnika sekte »novorođeni kršćani«... (Glazba vrele vode, 1983.)

Prošla je ponoć. Stiglo je piće. I nešto cigareta. Ne znam odakle. A džuboks je treštao svom snagom. Sati ustajalog cigaretnog dima pretvorili su zrak u sivoplavu maglicu, a muhe i žohari su otupili, bolesni i pijani, kao i gosti. Nijedno razumno biće ne bi nikad poželjelo biti na takvom mjestu, ali ja sam bio tu jer nisam razumno biće. (Noć u gradu, 1983.)

158

POKVARENJAKOVE MISLI

Brinulo me što je boca bila gotovo prazna... Ništa

bez pića. Piće me uznosilo. Bez njega bio sam prosječan. Nisam želio biti prosječan. To je bilo preteško... Piće je oblik bijega... Volim bježati. (Noć u gradu, 1983.)

Često sam zalagao pisaći stroj i na kraju sam ostao švorc i nikad ga više nisam uspio povratiti. Priznanicu zalagaonice jedne sam noći prodao za piće u nekom bircuzu i nakon toga sam čitkim rukopisom ispisivao svoje priče, često ih ilustrirajući svojim crtežima. Skitao sam se diljem zemlje i čitkim rukopisom ispisivao svoje priče. (Susret s majstorom, 1984.)

Gladovao sam i pisao. S 86 kila smršavio sam na

62. Zubi su mi se počeli klimati u desnima. Prstima sam mogao klimati naprijed-natrag svoje prednje zube. Jedne noći, motajući se kvartom, osjetio sam nešto u ustima i u ruku sam ispljunuo zub. Na dlanu moje ruke ležao je moj zub iz gornjih desni. Stavio sam ga na stol i popio piće u njegovo ime. (Susret s majstorom, 1984.)

159

Charles Bukowski

Sjeo sam za šank i naručio viski i čašu piva. To je

bila akcija, značenje, voće na stablu, cvijet na stabljici. To je bila pobjeda. A poslije jedne pobjede potrebna vam je još jedna. (Dangubljenje, 1984.)

Zbog pića i otkačenog ponašanja postao sam gradski čudak. Jedan profesor pozvao me je k sebi doma i nakon ukusne večere počelo se točiti malo više vina, rasprava je prešla na polje umjetnosti i poezije, a to su dvije stvari o kojima zbilja ne volim razgovarati, i ja sam ustao i razbio njegov kineski ormarić, ali to su mi pripisali kao djelo genija. (Susret s majstorom, 1984.)

Viski pridonosi malim urlicima u mojim rečeni-

cama...

(Udaljavanja od književnog života, 1984.)

Na spidu postanem nasilan. Ne prema ljudima, nego verbalno. A počnem i razbijati stvari: zrcala, stolce, svjetiljke, zahodske školjke, izvrćem tepihe. I ništa više. Nikad ne razbijam posuđe... S alkoholom sam do160

POKVARENJAKOVE MISLI ma... S ovim stvarima nikamo se ne stiže; ostaneš nasred puta i moraš se ponovno stimulirati.

(Udaljavanja od književnog života, 1984.)

Mi frajeri bili smo prave muškarčine, nismo se dali zajebavati. I, iskreno, to je godilo. Piće i ševa. I mnoštvo barova, punih barova. Bez televizora. Samo si govorio i upadao u gužvu. Ako bi te uhapsili pijanog na ulici, zatvorili bi te preko noći da se otrijezniš. Gubio si posao i nalazio novi. Bilo je besmisleno zadržavati se na istom mjestu. Kakvog li vremena. Kakvog li života. Stalno su se događale sulude stvari za kojima bi uslijedile još luđe. (dnevnička zabilješka, 3. 10. 1991.)

Nekoliko pijanih noći ovog tjedna. Moram prizna-

ti da se ne oporavljam onako brzo kao nekoć. Kad si umoran, najbolja stvar je to što se (u pisanju) ne istrčavaš mahnitim i nepromišljenim izjavama. Ne kažem da je to loše, osim ako ti ne prijeđe u naviku. Pisanje ti na prvome mjestu treba sačuvati dupe. Ako to i uspijeva, samim tim je sočno, zabavno. (dnevnička zabilješka, 15. 10. 1991.)

161

Charles Bukowski

Kad doživite 71. godinu, nikad se ne zna kad će

vam glava eksplodirati kroz vjetrobran. Još uvijek se pošteno napijem s vremena na vrijeme i pušim puno više nego što bih smio. Tijelo se ljuti na mene zbog takvog ponašanja, ali i um treba povremeno nahraniti. I dušu. Piće je hrana mojem umu i mojoj duši. (dnevnička zabilješka, 3. 11. 1991.)

Pisaći stroj sam češće odnosio u zalagaonicu nego što sam na njemu tipkao. Zapažanja o ljudskom rodu donosio sam sjedeći na barskom stolcu i žicajući pića. Bio sam visok metar i osamdeset, a često sam težio jedva 60 kilograma, i sve vrijeme bio sam mrtav pijan. Bio sam stvarni otkačeni Mršavko. (Temeljna obuka, 1991.)

Bio sam otkačen na svoj način. Često sam znao spustiti rolete i ostati u krevetu cijeli tjedan. Jednom sam čuo: »Helen, poznaš li onog čovjeka iz sobe broj 3? U njegovom smeću nema ništa osim praznih vinskih boca. Samo sjedi u mraku i sluša glazbu. Moram ga se nekako osloboditi.« (Temeljna obuka, 1991.)

162

POKVARENJAKOVE MISLI

Na autocestama možeš skužiti tko je kakav čo-

vjek. U restoranima možeš skužiti kakav je tko. Gledajući program na nekom od televizijskih kanala, možeš skužiti kakav je tko. U samoposluzi možeš skužiti kakav je tko itd. Uvijek ista priča. Što možeš učiniti? Izmakneš se i suzdržiš. Popiješ još jedno piće. I ja volim kad su ljudi sretni. Ali nisam vidio mnogo takvih. (dnevnička zabilješka, 18. 1. 1992.)

Mislim da će mi nedostajati pisanje. Pisanje je za-

nimljivije od napijanja. A pisati dok piješ, tada zidovi plešu. (dnevnička zabilješka, 16. 4. 1992.)

Ja sam tek stari prdonja, ništa više. Eto, nisam se uspio ubiti alkoholom. Bio sam blizu, ali nisam uspio. Zaslužio sam da sada živim s onime što je preostalo. (dnevnička zabilješka, 23. 6. 1992.)

163

O NOVCU I KLAĐENJU

POKVARENJAKOVE MISLI

Ako su bogataši naša najuglednija klasa, želim se što prije udaljiti od takvog društva. Promatrao sam glave mrtvih svinja s trulim jabukama u ustima i bile su mi manje ružne, u usporedbi s njima uopće nisu bile ružne. (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest piva, 1965.)

Sada slušam Francka. Uzimamo ono što možemo dobiti. Premda Franckova Simfonija u d-molu nije loša. Kad sam zakratko živio s onom milijunašicom, ležao sam na debelom, ručno tkanom sagu, pijan, i slušao Franckovu Simfoniju u d-molu, a ona je sjedila nedaleko od mene i rekla mi: »Mislim da je ta glazba užasna!« pa sam istog trena znao da neće biti ništa od milijuna kojem sam se ponadao. (pismo Henryju Milleru, 16. 8. 1965.)

Ja ne tražim milost za umjetnika, ja ne tražim javnu novčanu pomoć, ja čak ne tražim ni razumijevanje; ja jedino tražim da nas ostave na miru u radosti i užasu i zagonetnosti našeg djela, i ako prodaju naša djela za 165

Charles Bukowski milijune dolara nakon što umremo, nakon što nas iznesu iz naših sobičaka punih žohara, štakora, duhova, praznih boca, to je njihova stvar. Ja jedino tražim da nas ostave na miru – jer, mi smo vas pustili da imate otmjene dame, dvorce, nove limuzine, televizore, rat, bifteke, skupocjene cipele, sprovode od pet tisuća dolara, goleme vrtove s kaktusima, originalna platna Van Gogha – samo nas ostavite na miru... (Nenaslovljeni esej u zborniku U počast Jimu Lowellu, 1967.)

Jedino što znam je da samo jedna osoba od njih 20

s hipodroma odlazi kao pobjednik. Iskreno, ta bi mjesta trebala biti zatvorena, ali porezni dolar to jednostavno neće dozvoliti. To je isto kao obnova Vijetnama, jednostavno se previše novaca može zaraditi time da ga se sruši do pakla i nazad u vjetru govana. I to je čarolija: dobit u uništavanju i dobit u obnovi. Ali i jedno i drugo radi se pod krinkom moralnosti i pravde. Naravno, netko negdje između pati. Hipodrom je također rat. Uzmite kameru i uhvatite ona lica kako odlaze nakon devete utrke. Opet prevareni. Demokracija na djelu. Mučeni se predaju mučenju, javljaju se dobrovoljno. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1973.)

166

POKVARENJAKOVE MISLI

Netko me je jednom zgodom pitao: »Bukowski,

da kojim slučajem predaješ kreativno pisanje, što bi im dao za zadaću?« Odgovorio sam: »Sve bih ih poslao na hipodrom i natjerao da se u svakoj utrci oklade i ulože 5 dolara.« Seronja koji me je to pitao pomislio je da se šalim. Ljudska rasa je jako snalažljiva u izdaji, prijevari i izvrtanju činjenica. Ljudi koji žele biti pisci trebaju se zateći u areni iz koje se ne mogu izvući na prljav ili podmukao način. Zato su mi grupe ljudi na zabavama toliko odvratne: sva njihova zavist i uskogrudnost i lažljivost izbijaju na vidjelo. (O matematici disanja i sredstvima, 1973.)

Danas sam opet otišao na hipodrom. Ondje se oku-

pljaju svakakvi tipovi u košuljama koje im vise iz hlača, izlizanih cipela, tupa pogleda. Mnogi su ondje dan za danom. Tajna je kako preživljavaju. Oni su gubitnici. Ali nekako uspijevaju skupiti novac za ulaznice, skupiti novac za sitne oklade. No danas sam vidio najgoreg. Vidio sam ga i jučer. Izgledao je gore od najgoreg probisvijeta, s prljavom bradom, a cipele su mu zinule otkrivajući dijelove stopala – bio je bosonog... Nisam mogao zamisliti kako može uplaćivati oklade ili voziti auto. No imao je na to pravo. Tko kaže da nema? I tko kaže da

167

Charles Bukowski mora izgledati ovako ili onako? Ili govoriti na određeni način? Društvo diktira naše običaje i ponašanje. (Zabilješke starog pokvarenjaka, srpanj 1975.)

Što se tiče hipodroma, moj najbolji savjet je – ne idite. Ali ako se već odlučite otići, barem shvatite da je što jednostavnije razmišljanje protiv predrasuda i koncepata gomile vaša jedina šansa. Naravno, uz malo sreće. (Odabir konja, 1975.)

Kad ste već došli na hipodrom, nemojte sjesti bli-

zu laprdala i savjetnika. Ti ljudi su pravi otrov. Oni ništa ne znaju i osim toga su usamljeni i žele razgovarati. Oni misle da smo svi mi dobri tipovi i da je klađenje zajednička stvar i da možemo pobijediti na utrkama. To uopće nije istina. (Odabir konja, 1975.)

Na hipodromu pronalazim velike rupe u svom ka-

rakteru. Ponekad sam uvjeren da sam prilično dobar u klađenju, ali kad stignem na hipodrom, otkrijem da jednostavno nisam uspio sve stvari valjano sagledati. A znanje bez rezultata boli više nego da uopće ništa ne znate. (Odabir konja, 1975.)

168

POKVARENJAKOVE MISLI

Nemojte ići na hipodrom sa sitnom lovom ili s

posuđenom lovom ili s lovom koju dugujete za stanarinu, ili s lovom za preživljavanje. Pokušajte doći s nekom neočekivano dobivenom lovom, recimo s povratom poreza ili slučajno zarađenim novcem. Upotrijebite samo onaj novac koji si možete priuštiti da ga izgubite, onda možda nešto i dobijete. Hipodrom nije mjesto na koje odlazite da biste ondje pokušali riješiti svoje materijalne probleme. Jer, kocka je hazardna, zloslutna igra. Samo pogledajte u lica oko vas nakon treće ili četvrte utrke. (Odabir konja, 1975.)

U svakom slučaju, ljudi na konjskim utrkama su očajni; preživljavanje je postalo njihov posao, križ umjesto sreće i veselja. Osim ako doista niste sigurni zbog čega ste na hipodromu, kako trebate čitati i služiti se kladioničkim semaforom, ponovno procijenite koji džokej jaše u kojoj stazi i kakvi su mu izgledi; razlučite što je pogrešno, a što valjano uložena lova, inače nećete dobiti, nećete dobiti lovu, osim možda jednom u deset odlazaka na hipodrom. To su ljudi s posljednjom ušteđevinom, s posljednjim čekom za nezaposlene, s posuđenim 169

Charles Bukowski novcem, s ukradenim novcem, smrdljivom lovom očajnika koju će potratiti uludo i ostati praznih ruku.

(Jaggernaut, 1975.)

Svaki dan se na hipodromu pojavi najmanje desetak tipova koji zgodnim ženama pričaju kako su veliki dobitnici, nadajući se da će nekim slučajem završiti u krevetu s njima. Možda čak i ne razmišljaju toliko daleko, možda se samo u dnu duše nadaju nečemu, iako nisu posve sigurni što bi to moglo biti. Oni su smušeni i nespretni i nikad ne uplaćuju oklade iznad 10 dolara. Tko bi ih mrzio? Veliki dobitnici, ali ako ih čovjek promatra kad se klade, obično su pred šalterom za uplate od 2 dolara, izlizanih peta na cipelama i prljave odjeće. Najniži soj ljudi. (Žene, 1977.)

Ako John Cage može dobiti 1000 dolara zato što je pojeo jabuku, ja bih prihvatio 500 dolara i putne troškove da budem limun. (Žene, 1977.)

Potrajalo je nekoliko desetljeća dok mi se sreća ni-

je osmjehnula – i mislim da je baš tako i bilo najbolje –

170

POKVARENJAKOVE MISLI odvratna zaposlenja, žene ružnih guzica... dok sam čitao pisce i od njih zauzvrat dobivao vrlo malo. Kad ste rob i sluga nečijim tuđim dolarima, u najvećem dijelu onoga što su drugi napisali postoji nešto što ne uspijeva biti ni zabavno, a ni istinito. Naravno, kad ste mladi, vjerujete da ste puno bolji no što jeste. (pismo Williamu Packardu, 27. 3. 1986.)

Uspješan dan na hipodromu, zamalo sam u svim

utrkama pokupio lovu. Tamo ipak zna biti dosadno, čak i kad dobivaš. Dok čekaš pola sata između svake utrke, život ti otječe u prazno. Prisutni ljudi izgledaju sivo, pregaženo. A ja sam tamo s njima. Ali kamo bih to drugamo mogao otići? U muzej slikarstva? Da možda cijeli dan sjedim kod kuće i glumim pisca? (dnevnička zabilješka, 28. 8. 1991.)

Velik dio svog života proživio sam s vrlo malo novca. Jako dobro znam što je klupa u parku i kad stanodavac zakuca na tvoja vrata. Samo dvije stvari ne valjaju kod novca: kad ga je previše ili kad ga je premalo. (dnevnička zabilješka, 29. 8. 1991.)

171

Charles Bukowski

Saroyan je izgubio gaće kladeći se na konjskim

utrkama, Fante na pokeru, Dostojevski na ruletu. Ali tu zbilja nije u pitanju novac, osim ako sasvim ne ostaneš bez njega. Svojedobno sam se družio s kockarom koji mi je rekao: »Uopće mi nije važno dobivam li ili gubim, jednostavno se volim kockati.« Ja nisam takav, predugo sam skapavao od gladi. Prazan džep ima blagu primjesu romantizma jedino kad si jako mlad. (dnevnička zabilješka, 29. 8. 1991.)

Ne znam što ću sa svojim odlascima na hipodrom.

Mislim da se to gasi za mene. Danas sam se vrzmao po hipodromu Hollywood Park i kladio se na trinaest utrka na hipodromu Fairplex Park. Poslije sedme utrke bio sam 72 dolara na dobitku. Pa što onda? Hoće li mi zbog toga prestati rasti sijede dlake u obrvama? Hoću li zbog toga postati operni pjevač? Što uopće želim? Dobivam u teškoj okladi, sa samo 18 % mogućnosti dobitka. Prilično često uspijevam u tome. Znači da i nije tako teško. Što uopće želim? Zbilja mi nije važno ima li Boga ili ga nema. Ne zanima me. Što je onda u tih 18 % mogućnosti dobitka? (dnevnička zabilješka, 25. 9. 1991.)

172

POKVARENJAKOVE MISLI

Stvari stoje puno gore nego što država i mediji žele

priznati. Oni koji su još uvijek uspješni u gospodarstvu o tome mudro šute. Pretpostavljam da je prodaja narkotika danas najveći biznis. Kvragu, ako se tomu stane na put, većina mladih ostat će bez posla. Ja još uvijek živim od pisanja, ali i to može preko noći propasti. Dobro, još mi ostaje starosna mirovina: 943 dolara mjesečno. Dali su mi to kad sam napunio sedamdeset. Ali i to može propasti. Zamislite sve te stare ljude bez mirovina kako lutaju ulicama. Nemojte na to gledati kao na nešto nemoguće. (dnevnička zabilješka, 3. 10. 1991.)

Nacionalni dug može nas povući kao divovska hobotnica. Ljudi će spavati po grobljima. Istovremeno, na vrhu truleži šepiri se sloj bogataša. Zar to nije šokantno? Neki ljudi imaju toliko puno novaca da uopće ne znaju koliko imaju. Govorim o milijunima dolara. Samo pogledajte Hollywood, koji ne prestaje štancati filmove od 60 milijuna dolara, idiotske koliko i jadne budale koje ih idu gledati. Bogati su redovito tu, uvijek su pronalazili način da muzu društvo. (dnevnička zabilješka, 3. 10. 1991.)

173

Charles Bukowski

Sjećam se kad su hipodromi bili prepuni ljudi, ra-

me uz rame, stražnjicu uz stražnjicu, koji su se znojili, derali se, tiskali se prema krcatim barovima. Bila su to lijepa vremena. Ako se dogodi da imaš uspjeha tog dana, pronađeš žensku za šankom i te noći u tvom stanu oboje pijete i smijete se. (dnevnička zabilješka, 3. 10. 1991.)

Kad god platiš nekomu da ti kaže što trebaš učiniti, izgubio si. A to uključuje tvog psihijatra, psihologa, burzovnog savjetnika, predavača na seminaru, tvog itd. (dnevnička zabilješka, 15. 10. 1991.)

Na hipodromu uvijek dodatno zbunjuju ljude. Pri-

je svake utrke pojavljuju se dva tipa na velikom ekranu i razgovaraju o tome tko će pobijediti. Prikažu čisti gubitak na svakoj utrci. Kao i izjave svih poznatih prognozera, izvješća s utrka i stanja u kladionicama. Čak ni kompjuteri ne uspijevaju skužiti konje, bez obzira na to koliko je podataka strpano u njih. (dnevnička zabilješka, 15. 10. 1991.)

Vjerujem da sam u svom životu predugo radio kao

običan radnik. Radio sam tako sve do svoje pedesete. Ti

174

POKVARENJAKOVE MISLI gadovi svakog dana bi me nekamo poslali, pa sam tamo ostajao satima i onda se vraćao. Osjećam se krivim kad samo dangubim po kući. I tako sam počeo odlaziti na hipodrom, premda se ondje dosađujem dok istovremeno bjesnim zbog toga. Noći ostavljam za kompjuter ili piće ili oboje. (dnevnička zabilješka, 31. 10. 1991.)

Pokušavao sam ne otići na hipodrom, ali tada postanem jako nervozan i depresivan i za takvih noći nema apsolutno ničega što bih mogao ubaciti u kompjuter. Pretpostavljam da me izbivanje iz kuće prisiljava da se suočim s ljudskim rodom, a kad pogledaš u ljudski rod, MORAŠ reagirati. To je jednostavno previše, neprekidna predstava strave i užasa. (dnevnička zabilješka, 31. 10. 1991.)

Užasan dan na hipodromu, ne toliko zbog izgubljenog novca, možda sam čak i dobio koji dolar, ali sama atmosfera bila je grozna. Ni trunke uzbuđenja. Osjećao sam se kao da služim zatvorsku kaznu, a znate, nije mi ostalo još puno vremena. Ista lica, istih 18 % izgleda. (dnevnička zabilješka, 31. 10. 1991.)

175

Charles Bukowski

Neki od mojih čitatelja vjerojatno misle da ja vo-

lim konje, da me utrke uzbuđuju, da sam strastveni kockar, muškarčina koji voli provod. Poštom mi šalju knjige o konjima i konjskim utrkama, priče s hipodroma itd. Živo mi se fućka za sve to. Na konjske utrke odlazim gotovo protiv svoje volje. Previše sam smotan da bih smislio neko drugo mjesto na koje bih odlazio. A kamo bih to i mogao preko dana? U botanički vrt? U kino? (dnevnička zabilješka, 31. 10. 1991.)

Bukowski na hipodromu

176

POKVARENJAKOVE MISLI

Dok vozim prema hipodromu, obično mozgam

koji ću sistem klađenja tog dana primijeniti. Imam ih šest ili sedam. Očito sam danas odabrao pogrešan. Ipak, na hipodromu nikad ne gubim. Ni lovu ni prisebnost. Jednostavno se ne kladim na velike iznose. Godine bijede učinile su me opreznim. Čak i onog dana kad dobijem okladu, ili više njih, teško da ima ikakve razlike. Ipak, više volim biti u pravu nego raditi pogreške, osobito kad tomu posvetiš sate i sate svog života. (dnevnička zabilješka, 16. 4. 1992.)

Nedjeljom su gužve na hipodromu najgore. Teško

prihvaćam ljudska lica. Jako mi je teško gledati ljudima u lice. Na svakom licu odražava se ukupnost života koji je ta osoba vodila, a za mene je to užasavajući prizor. Kad čovjek vidi tisuće lica u jednom danu, to ga iscrpi od glave do pete. Cijeloga ga prožme. Nedjeljom su najveće gužve. To je dan za amatere. Deru se i psuju. I divljaju. Onda klonu duhom i odu, praznih džepova. Što li su očekivali? (dnevnička zabilješka, 24. 8. 1992.)

Hipodrom se promijenio. Prije četrdeset godina bilo je neke radosti, čak i među gubitnicima. Barovi su 177

Charles Bukowski bili prepuni. Ovo je neka druga gomila, drugi grad, drugi svijet. Nema više novaca koje dobitnici od radosti bacaju u zrak, nema više onog »fućkam ja na lovu, i sutra opet dolazim«. Ovo je kraj svijeta. Otrcana odjeća. Lica u grču, izbezumljeni pogledi. Novac od stanarine. Novac od satnica od pet dolara. Novac od socijalne pomoći, od ilegalnih useljenika. Novac sitnih lopova, provalnika, novac lišenih nasljedstva. Krajnje sumorno ozračje. A redovi dugi. Natjerali su siromašne da čekaju u dugim redovima. Siromašni su naviknuli na duge redove. I čekaju u dugim redovima tek da bi se njihovi mali snovi sasvim raspršili. (dnevnička zabilješka, 21. 2. 1993.)

178

O SEBI

Charles Bukowski

Vjerujete li u Boga? Ne ako smo mi oni koji su izmislili Boga, osobito ako je On taj koji pristaje da tako vjerujem. Bog nas mora izmisliti, ali tako da mi ne znamo za Njega, i ako postoji onaj Jedan, onda nas je On vjerojatno izmislio. Ali to je zapravo jedno nemoguće pitanje. (Zapisi iz vinom zaflekane bilježnice, 1960.)

Na svojim sam leđima teglio krvavu polovicu ju-

neta koje je minutu prije još bilo živo i vješao je o tupu kuku u kamionu-hladnjači; uvlačio sam se u žensku kantu sa svojom metlom dok ste vi još spavali; krao sam i bio potkradan; molio sam se pred kladioničkim semaforom na hipodromu; prijetili su mi u javnom nužniku zbog očijukanja s gangsterovom ljubavnicom; bio sam oženjen za milijunašicu i ostavio je, puzao sam pijan po uličicama istočne i zapadne obale; radio sam na benzinskoj crpki, rintao u tvornici hrane za pse, prodavao božićna drvca, bio sam i poslovođa, i kamiondžija, bio sam čak i vratar, izazivao sam neprilike u teksaškoj

180

POKVARENJAKOVE MISLI javnoj kući, godinu dana proživio sam na jahti učeći kako treba pokrenuti pomoćni motor i vodio ljubav s ljubavnicama jednorukog luđaka i bogataša koji je za sebe vjerovao da je genij za orguljama, pa sam morao pisati riječi za njegove jebene opere, bio sam pijan većinu vremena, i to je potrajalo sve dok nije umro. (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu napisan dok sam ispijao pakiranje od šest limenki piva, 1965.)

Kada bih izašao iz knjižnice, morao sam kilome-

trima pješačiti i prolaziti pokraj zaključanih vrata i prozora na kojima su noću bile spuštene rolete. Žene su gledale u mene jer sam bio odjeven u prnje, ali to su bile žene koje bi spavale sa svakom debelom svinjom koja je posjedovala ergelu trkaćih konja ili lanac zalagaonica. Koračao sam ulicama mrtvaca koji su hodali i govorili, imali svoja imena i prezimena, ponos i nekretnine, ali koji su zapravo bili mrtvi. Svaka avenija ispunjena licima pretvarala se u užasnu moru – zla, izobličena lica dupelizaca... Nakon što bih vidio paradu takvih likova, osjetio bih slabost i vrtoglavicu, ali ne od izgladnjelosti, već zbog spoznaje da sam živ i da ću cijeli život živjeti u svijetu mrtvaca. (Nesuvisli esej o poetici i krvavom životu..., 1965.)

181

Charles Bukowski

Caresse Crosby, urednica, mi je napisala: »Najne-

običnija i prekrasna priča. Tko ste VI?« A ja sam odgovorio: »Draga gospođo Crosby: ne znam tko sam. Vaš odani Charles Bukowski«. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Nisam snob; jednostavno me ne zanima što mi većina ljudi želi reći, ili što žele napraviti – uglavnom s mojim vremenom. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1969.)

Moja vrata otvorena su i za ljevičare i za desniča-

re, crne i bijele i žute i crvene i sve ostale ljude, žene, lezbijke, homoseksualce. Ja nikoga ničemu ne učim; ja sam onaj koji uči. (Trebamo li isprašiti dupe Ujaku Samu?, 1970.)

Bio sam protiv rata u vrijeme kad je bilo popularno biti za rat. Nikada nisam mogao razlikovati dobar od lošeg rata, i još uvijek ne mogu. Bio sam hipi kad uopće nije bilo hipija. Bio sam bitnik i prije bitnika. Bio sam prosvjednik koji je hodao u vlastitom prosvjedu. Sudjelovao sam u nekakvom undergroundu poput slijepca i nijednoga drugog slijepca nisam vidio. 182

POKVARENJAKOVE MISLI Eto zbog čega nisam mogao prilagoditi svoja gledišta. Sve mi je bilo besmisleno. Ja sam sve to već bio učinio. (Stari pokvarenjak se ispovijeda, listopad 1971.)

Ljudi često zbijaju šale o mojoj ružnoći, kažu da

sam najružniji starkelja kojeg su ikada vidjeli. Prilično sam ponosan na to. Moja ružnoća je teško stečena; nisam rođen takav. Znao sam da sam za to morao proći sve i svašta. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1971.)

Ne znam zašto, ali ne uspijevam prestati razmišlja-

ti o godinama provedenima po sobičcima osamljenosti, kad su jedine osobe koje bi pokucale na moja vrata bile stanodavke koje su tražile zaostale neplaćene stanarine, ili agenti FBI-ja. Živio sam sa štakorima i miševima i vinom, a moja krv curila je po zidovima svijeta koji nisam mogao razumjeti i još uvijek ne mogu. (Ovo je ubilo Dylana Thomasa, 1972.)

Prema svega nekoliko ljudi koje poznajem pretva-

ram se da sam pravi grubijan, ali nikoga ne uspijevam zavarati. Jedna od pozitivnih crta koje popravljaju op-

183

Charles Bukowski ći dojam (eto trivijalnosti) je sposobnost da se čovjek povremeno nasmije. Bez toga život bi mogao biti nemoguć. Prosječan čovjek odradi svojih osam sati, dođe kući mrtav umoran i zadovoljan je. Međutim, pisac nikad nije zadovoljan, uvijek ga čeka novo djelo koje treba stvoriti. (Zabilješke starog pokvarenjaka, travanj 1972.)

Objasnio sam im svoju poziciju kao ljudskog bića

i pisca – i ja serem, jedem, pijem, pušim, ševim, noktima na nogama poderem plahte, vozim 11 godina star auto, iznosim smeće, pipam gazdaričine sise, masturbiram, kukavica sam i alkoholičar, gade mi se televizijski programi, mrzim bejzbol, ragbi i košarku, nisam homoseksualac, nije mi osobito stalo do Hemingwaya, svjestan sam da sam gotovo besmrtan ali nisam besmrtan, volim ozbiljnu glazbu, nikada nisam gledao nijednu utakmicu hokeja na ledu... (Zabilješke o životu jednoga ostarjelog pjesnika, 1972.)

Pretpostavljam da su mi predrasude u najvećoj

mjeri prirođene. Moje me predrasude tješe; moje me neznanje tješi. Ne želim biti inteligentan čovjek i u tome sam uspio. (Bukowski na putu: bez noćnih klubova, kolovoz, 1973.)

184

POKVARENJAKOVE MISLI

Ja sam pustinjak koji većinu vremena provodi u

sobičku s bocom i pisaćim strojem i tu i tamo sa ženskom. Priznajem da ne volim gomilu, nikakvo mnoštvo nigdje, niti zabave. (Bukowski na putu: bez noćnih klubova, kolovoz, 1973.)

Kao što vam bilo tko može reći, nisam osobito ljubazan čovjek. Ne poznajem tu riječ. Oduvijek sam se divio nitkovima, buntovnicima, gadovima. Ne sviđaju mi se svježe izbrijani momci s kravatama i dobro plaćenim zaposlenjima. Sviđaju mi se očajnici, ljudi sa slomljenim zubima, poremećenim umovima i oni bez budućnosti. Takvi me zanimaju. Uvijek su puni iznenađenja i energije. Također su mi drage ništarije, pijane kurve što psuju poderanih i slabo stegnutih čarapa, lica umazanih šminkom i maskarom. Puno više zanimaju me perverznjaci nego sveci. Mogu se opustiti uz skitnice jer sam i sâm skitnica. Ne volim zakone, rasprave o moralu, religiji, propisima. Ne volim da me društvo oblikuje. (Hrabrost, 1973.)

Ja sam čestiti građanin Kalifornije. Asfaltiram ce-

ste i gradim škole i plaćam murjake i trudim se ostaviti pokoju ludnicu otvorenom. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1973.)

185

Charles Bukowski

Ja se nemarno odijevam. Ja ne volim odlaziti u

prodavaonice odjeće. Na sebi sam imao 15 godina star sako, jeftine hlače koje su mi loše stajale, cipele sasvim izlizanih peta i kaput moga pokojnog oca, dva broja veći. Isto tako, kosa mi nije bila počešljana, ja ne odlazim frizeru na redovito šišanje niti zahtijevam bilo kakvu frizuru. Ja jedino s vremena na vrijeme svojoj ženskoj dam škare i kažem joj: samo naprijed. Ako imam žensku kraj sebe. (Neobjavljeni predgovor zbirci pjesama 7 On Style Williama Wantlinga, 1974.)

Volio sam ritam rocka, volio sam seks, volio sam

taj visoki uzlet i galamu i domete rocka, ali sam mnogo više uživao u Beethovenu i Mahleru i Ivesu. Ono što rocku nedostaje je slojevita i raznolika melodija, kao i prilika da pjesma nakon što je počela ne mora mahnito juriti vlastiti završetak, poput psa koji pokušava odgristi vlastitu guzicu jer se najeo ljutih feferona. E pa, nemojte reći da se nisam trudio. (Jaggernaut, 1975.)

Ja sam čovjek kojem je potrebna samoća; bez nje sam kao neki drugi bez hrane i vode. Bez samoće sam 186

POKVARENJAKOVE MISLI svakog dana slabio. Nisam se ponosio svojom samoćom, ali nisam mogao bez nje. Mrak u sobi bio mi je kao drugima sunčevo svjetlo. (Faktotum, 1975.)

Znam da trebam voljeti bližnjega svoga, ali ja ga ne volim. Ne mrzim ga; često mi se ne sviđa; jednostavno ga ne želim do sebe. Osjećam se bolje sam. Volio sam Samoću. Još je volim. Rastem kad sam sâm. Ljudi me sputavaju. Osobito muškarci, oni su, čini se, posve neoriginalni. Žene su ponekad korisne. One su i zabavne i tragične. No previše sati i dana s njima dovodi do ludila. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1982.)

Kad stojim u grupi prisežući za nekakvo državno namještenje – osjećam se kao da jedem govna gledajući zastavu, zaklinjući se na odanost. Uvijek se izvlačim iz toga: mičem usnama, ali u buci svih tih glasova ne moram ništa izgovarati i nitko to ne opaža. Postoje određeni radosni i potrebni trenuci privatnosti. Tvrdim da imam neka neotuđiva prava na samovanje i da sam sebi čuvar... I čitao sam što stari filozofi pišu o Samoći. I nemojte mi pisati, nemojte mi telefoni187

Charles Bukowski rati, niti nemojte pisati poput mene. A ako me ikad igdje vidite, to nisam ja. To si možete prekrižiti. (Zabilješke starog pokvarenjaka, 1982.)

Moja je jedina ambicija da ne budem ništa. Čini

mi se da je to najpametnije.

(Glazba vrele vode, 1983.)

Dobro sam podnosio udarce i piće. Mogao sam

podnijeti sve što bi mi ponudili. Ponekad bih ih izmorio, ponekad ne bih. (Noć u gradu, 1983.)

Hipodrom je bio najbolji psihić što sam ga ikad mo-

gao zamisliti. Učio me kako upoznati sebe, druge, sve. Bio je otvorena lekcija o ravnoteži i sreći, brz kao munja i vječan poput bogova. To je bilo pravo mjesto za mene. (Noć u gradu, 1983.)

Evo pravog mačka. Jezik mu visi iz usta, ima ra-

zrok pogled. Rep mu je otkinut. Divan je, ostavlja sjajan dojam. Pred neki dan odveli smo ga veterinaru da napravi rendgensku snimku cijelog tijela – udario ga je automobil. Veterinar kaže: »Taj je mačak dva puta bio

188

POKVARENJAKOVE MISLI pregažen, netko ga je pogodio metkom iz zračne puške, a i rep mu je odrezan.« Odgovaram mu: »Taj mačak, to sam ja.« Kad se isprva pojavio pred našim vratima, umirao je od izgladnjelosti. Točno je znao gdje treba doći. Obojica smo skitnice s ulice.

(intervju časopisu South Bay, studeni 1981.)

U svakom slučaju, kad god bih promašio za pisa-

ćim strojem, sve više sam se okretao piću i ženama, sve je podsjećalo na zamjenski način života i zamalo me uništilo, ali ja sam bio spreman za borbu na život i smrt i nisam poginuo, premda sam prestao pisati na drugačiji način, i gotovo nehotice skupljao sam zanimljiv i čudesan materijal koji bi netko tko juri za doktoratom iz književnosti na nekom sveučilištu možda mogao izabrati za temu svoje doktorske disertacije. (pismo Williamu Packardu, 27. 3. 1986.)

Na hipodromu sam se uspijevao opustiti. Možda

je to bilo nezanimljivo mjesto, ali nisam mogao smisliti nijedno drugo gdje bih mogao otići i opustiti se. Bez odlaska na hipodrom i nekoliko pića tu i tamo, život bi mi bio prilično tmuran i besmislen. (Dvojnik, 1990.)

189

Charles Bukowski

Danas sam na hipodromu osjećao bezvoljnost,

moj prokleti život njiše se na mesarskoj kuki. Svakog dana sam tamo. Ne vidim da itko drugi dolazi svakog dana osim osoblja koje je tu zaposleno. Vjerojatno patim od neke bolesti. (dnevnička zabilješka, 29. 8. 1991.)

Ponekad namjerno zaustavim samog sebe. Stani

malo, kažem si, pođi na spavanje, promatraj svojih devet mačaka ili sjedni na kauč pokraj svoje žene. Stalno si ili na hipodromu ili pred Macintoshem. Tada stisnem kočnicu i zaustavim prokletu stvar. Neki ljudi govore da im je ono što pišem pomoglo da prežive. I meni je jednako pomoglo. Pisanje, konji i 9 mačaka. (dnevnička zabilješka, 29. 8. 1991.)

Stalno se borim za svaku minutu, a nemam vremena ni za što. Naravno, kad bih uspio izbjeći odlazak na hipodrom, imao bih puno vremena. Ali cijeli moj život svodi se na borbu da sat vremena dnevno radim ono što se meni radi. Stalno mi nešto stoji na putu do samog sebe. (dnevnička zabilješka, 11. 9. 1991.)

190

POKVARENJAKOVE MISLI

Ja nisam osoba za društvo, razgovor nije moja vr-

sta zabave. Ne želim razmjenjivati ideje – a ni osjećaje. Za sebe sam hladan kao stijena. Želim ostati unutar te stijene, neuznemiravan. Oduvijek sam takav. Odupirao sam se roditeljima, odupirao sam se školi, odupirao sam se svemu kako ne bih postao pristojan član društva. (dnevnička zabilješka, 25. 9. 1991.)

Dva puta tjedno od mene traže da im dam intervju.

Ali nema puno toga o čemu bih mogao govoriti. Ima jako puno toga o čemu bih mogao pisati, ali ne i govoriti. (dnevnička zabilješka, 2. 10. 1991.)

Ja nikada nisam osamljen. Najbolja stvar je biti

osamljen, ali ne i sasvim sam.

(dnevnička zabilješka, 13. 9. 1991.)

Volim promatrati svoje mačke, one me vraćaju u stvarnost. Zahvaljujući njima osjećam se dobro. (dnevnička zabilješka, 13. 9. 1991.)

Nisam tražio pravdu ili logiku. Nikada. Možda zbog toga nikad nisam napisao ništa društveno anga191

Charles Bukowski žirano. Po meni, cijeli društveni ustroj neće nikad imati nikakvog smisla, što god oni učinili s njim. Ne možeš napraviti nešto dobro od nečega što ne postoji. (dnevnička zabilješka, 9. 10. 1991.)

Bio sam duboko u govnima. Bio sam donekle ot-

kačen, ali to je bila vrsta otkačenosti koju sam osobno njegovao. Dopustio sam svojim mislima da kolaju, da grizu vlastitu guzicu. Poticao sam vlastite instinkte, hranio vlastite predrasude. Samoća je bila moj adut. Bila mi je potrebna jer sam jedino tako mogao podnijeti stvarnost. Zbilja sam cijenio dangubljenje; to je bila moja droga. To što sam mogao živjeti sâm sa sobom, za mene je bila najsvetija stvar... (Temeljna obuka, 1991.)

Radio sam kao običan radnik sve do svoje pede-

sete. Gušio sam se zajedno s drugim ljudima. Nikad nisam tvrdio da sam pjesnik. Ne kažem da je raditi i zarađivati za goli život velika stvar. U većini slučajeva to je užasna stvar. A često se moraš boriti da bi zadržao užasan posao, jer iza tebe stoji 25 tipova spremnih da prihvate taj isti posao. Naravno da je to bezosjećajno, naravno da to ubija. Ali kad bih sjeo pisati, vjerujem da

192

POKVARENJAKOVE MISLI me upravo ta muka naučila da se klonim nepotrebnog lupetanja. (dnevnička zabilješka, 8. 2. 1992.)

Bilo je bolje dok sam bio mlad, tada sam uporno istraživao. Tumarao sam noćnim ulicama i istraživao, tražio... vrzmao sam se uokolo, tukao se, tražio... nisam našao ništa. Ali cijela scena, opće ništavilo, nisu zavladali mnome. Nikada nisam našao pravog prijatelja. (dnevnička zabilješka, 6. 11. 1992.)

Dok sam koračao, ugledao sam nekog momka kako žuri prema meni. Znao sam o čemu se radi. Prepriječio mi je put. »Oprostite«, rekao je, »vi ste Charles Bukowski?« »Charles Darwin«, odgovorio sam i obišao ga. Nisam želio čuti, što god da mi je želio reći.

(dnevnička zabilješka, 21. 2. 1993.)

193

ECCE HETERO: MISLI ZA Å½IVOT

POKVARENJAKOVE MISLI

1. Ljudi koji druge nazivaju seronjama obično su seronje. 2. Kad ste sve uzeli u obzir, uzeli ste u obzir previše. 3. Međuljudski odnosi ne valjaju. 4. Briljantni ljudi rađaju se iz očajničkih okolnosti; kao i budale.

telji.

5. Kad se oženiš, oženiš se i s cijelom ženinom obi-

6. Većina ljudi koji dugo spavaju dopodne superioran su soj.

195

Charles Bukowski 7. Žene su hrabrije u situacijama s kojima se moraju suočiti same; muškarci su obično hrabriji u gomili ili pred gomilom. 8. Nikad nisam vidio savršeno čistu mačku. 9. Pjesnici se najmanje trude da postanu poznati. 10. Slava je prečesto rezultat lošeg javnog ukusa, a besmrtnost prečesto pitanje slabe kritičke prosudbe. 11. Često uživam kad mi se dogodi nešto strašno. To nije toliko pitanje mazohizma koliko osjećaj dospjele ravnoteže; to se mora dogoditi, i s obzirom na to da se to zbilja događa, čovjek to pozdravlja s prikrivenim zadovoljstvom – s osjećajem da će sigurno uslijediti nešto bolje.

196

POKVARENJAKOVE MISLI 12. Uvijek budite vedri. Nitko ne želi slušati priču o tome kako vas je majka izlupala po guzici u samoposluzi...

13. Sve žene u mom životu postale su slične: njihove su pritužbe uvijek iste i uvijek tako realističke. Prema tome, kad ih uspoređujem, prosuđujem ih samo po načinu kako su mi pušile, kuhale, bile vjerne i tako dalje. A kad ih na taj način svrstam, ne mogu odrediti pobjednika. Samo gubitnika: sebe. 14. Kad god neka od mojih žena dâ prednost drugom muškarcu, potpuno sam zapanjen, osobito kad ga osobno upoznam. No sve su stvari varave, uključujući te dosadne, neugledne kurvine sinove, pa pretpostavljam da je to u redu. 15. Dostojevski je jasno izražavao svoju strast, ali kad je završio s Kristom na krilu, otpisao sam ga jer je du197

Charles Bukowski gim zaobilaznim putem došao do nečega što većina idiota prihvaća na početku. Ne da ne smatram njegovo putovanje uzbudljivim. Stoga sam mu gotovo oprostio njegovu posljednju Pogrešku. Tolstoj, koji je završio na isti način, bio je jednostavno skroz naskroz dosadan. A to ne mogu oprostiti.

16. Religija nije opijum za narod. Ona je sendvič s maslacem od kikirikija. Na bijelom kruhu. 17. Kurva je žena koja više uzima nego što daje. Muškarca koji više uzima nego što daje nazivaju poslovnim čovjekom. 18. Kad svi budu upoznati s agonijom svih ljudi, nitko neće ništa učiniti. 19. Ja sam realist samo na nekim područjima. Na primjer, obeshrabruje me činjenica što ljudi imaju tanko i 198

POKVARENJAKOVE MISLI debelo crijevo. Dok promatram ljude, svjestan sam tih (i drugih) dijelova. Kao da sam time opčinjen. Na primjer, kad mi netko kaže: »Ona je zbilja prekrasna žena«, najradije bih odgovorio: »Ne znam dok ne ispitam zdravstveno stanje njezinih izlučina.«

20. Najbolji ljudi su oni koje nikada ne upoznaš. 21. Puno mi je draže kad me ženska nogira. Tad sam siguran da griješi ona. 22. Upoznao sam i siromahe i bogataše i utvrdio da je položaj i jednih i drugih podjednako neprirodan. 23. Postoji jedna glumica kojoj mora biti gotovo 70 godina, najmanje toliko, jer sam je gledao na filmu kao dječak, a sada su mi 62 godine. No na fotografijama stalno ispada kao da su joj 32 godine. To traje desetljećima. Divno, mislim, vječno mlada. Često je fotografi199

Charles Bukowski raju sa sestrama, a one se sve dobro drže. Na svim se fotografijama smiješe, uvijek dignutih glava kako bi sakrile bore na vratu. Divno, mislim, svima nam je potreban san.

24. U najdepresivnija mjesta na zemlji ubrajaju se losangeleski kafići u 9.35 u kojima vam konobarica dodaje jelovnik sa specijalitetima od jaja; njezini su gležnjevi tanki, a guzovi ravnodušni, mlohavi, njezini su je muškarci iskoristili i napustili, i ona želi samo zaraditi za stanarinu i preživjeti, a ti tada dižeš glavu i medenim pobjedonosnim glasom punim nade i razumijevanja naručuješ br. 3, posebni meni s popustom. 25. Kriminalci su malobrojni ljudi koji čine isto što i mnogi drugi, samo što potonji to čine potajno ili na druge načine. 26. Provjeri svijetli li ti svijeća u guzici.

200

POKVARENJAKOVE MISLI 27. Vjerovao sam svim ženama koje su tvrdile da me mrze. 28. Nikad neće biti bolje. 29. Will Rogers jednom je rekao: »Nikada nisam upoznao čovjeka koji mi se nije sviđao.« Taj filmski kauboj mi se nikad nije sviđao. No svidjela mi se njegova izjava. Neki ljudi sviđali su mi se neko vrijeme. Ali on mi se nekako nije sviđao. Doduše, bio je vjerojatno sretniji od mene i najvjerojatnije ugodniji u društvu. Ako vam se sviđaju bezazleni ljudi. 30. Jedne je večeri Babe Ruth, koji je lokao kao smuk, držao Rabbita Maranvillea, slavnog međubaznog igrača, za noge s prozora svoje hotelske sobe na 12. katu. – Samo naprijed, govnaru, ispusti me! – vrištao je Rabbit, prema novinskom izvještaju koji sam pročitao.

201

Charles Bukowski

Sviđa mi se taj izvještaj. Bio bi puno bolji da ga je

ispustio.

31. Lijepo je kad se samoubojica susretne sa samoubojicom (korisnije je ako je jedan muškarac, a drugi žena) uz piće, pa razgovaraju o svim prigodama kad su uprskali svoje samoubilačke pokušaje, pa se počnu tome smijati, i to je zbilja smiješno jer su oni to stvarno namjeravali učiniti. Sada svira radio, na stoliću je kutija cigareta, na podu tepih, i život je gotovo sjajan, nakratko. 32. Dosta. Vidimo se u Dresdenu. High Times, 1983.

202

Pogovor

ŽIVOTNA FILOZOFIJA Što reći o Charlesu Bukowskom a da to prosječan čitatelj njegovih djela već ne zna? Što još manje poznato i zanimljivo dodati a da to strastven ljubitelj raznolikih i brojnih djela Bukowskog nije već pročitao ili na neki drugi način saznao? U glazbenoj industriji izdavač bi ponudio zaboravljene snimke ili zanimljivu kompilaciju neke glazbene zvijezde, a ovaj izbor Misli književne zvijezde nudi neke od poznatijih i zanimljivijih izjava, navoda, poruka i misli iz njegovih raznolikih djela (romana, kratkih priča, eseja, pisama, novinskih članaka, dnevničkih zabilješki, intervjua itd.). Dakako, Bukowski je volio pisati. Stoga neke od njegovih misli nisu sažete i jezgrovite, izrečene u svega jednoj ili dvjema rečenicama. Ponekad pojedina njegova misao zauzima cijelu stranicu i prije predstavlja oblik njegove životne filozofije te njegovih uvjerenja i svjetonazora nego tek sažeto razmišljanje. Ali, upravo to je tipični Bukowski, koji nam redovito govori: »E, pa to je moj stil.« Isto tako, ne smijemo za203

Pogovor boraviti da baš sva djela Bukowskog (bez obzira na to je li riječ o prozi ili poeziji) nose u sebi prepoznatljiv pečat autobiografskog. Prema vlastitom priznanju Bukowskog, od svega što je ikad napisao, više od devedeset i pet posto predstavlja stvarne događaje i autobiografske detalje, a jedva pet posto fikciju (koju je upotrebljavao isključivo u romanima i kratkim pričama). U ovaj izbor neizbježno su uvrštene misli o nekima od osnovnih tema kojima se Bukowski opetovano vraćao cijelog života: to su misli o ženama i seksu, o piću, o osamljenosti, o kockanju, o mačkama, o filozofima i piscima, o pisanju, o slavi, o životu, o starenju, o smrti itd. Bukowski je prvu priču objavio kao 24-godišnji mladić, a poeziju je počeo pisati u trideset i petoj, da bi prvu zbirku pjesama objavio tek u četrdesetoj godini života. S obzirom na to da nije dočekao duboku starost (umro je u 73. godini života), tim prije zapanjuje podatak da je za tridesetak godina aktivnog bavljenja pisanjem objavio više od 50 opsežnih knjiga proze i poezije, a posthumno je objavljeno još dvadesetak njegovih knjiga. Unatoč nevjerojatnom svjetskom uspjehu Bukowskog, koji nije očit samo u književnosti nego i mnogo šire, i koji zadire u duboke društvene promjene moder204

Pogovor nog čovjeka (u zadnja dva desetljeća objavljeno je više od 20 opsežnih knjiga koje, zapravo, predstavljaju književne studije u kojima se njihovi autori bave utjecajem života i djela Bukowskog na društvo i suvremenu književnost), još zanimljivije zvuči nepobitna činjenica da je Bukowski nesumnjivo jedna od najosamljenijih i najizdvojenijih figura u suvremenoj svjetskoj književnosti i umjetnosti uopće. Jer, Bukowski nikada nije pripadao nikakvoj književnoj grupi koja bi mu zajedništvom ideja i ciljeva olakšala pristup većoj književnoj pozornosti i širem krugu čitatelja. Čitajući poeziju, priče, romane, pisma, a sada i Misli Bukowskog, ne možemo se oteti dojmu da je on jedan od onih, danas tako rijetkih književnika koji svoje osobno iskustvo i viđenje svijeta prenose s osobitim osjećajem za prisno komuniciranje sa svojim čitateljima. A to je jedan od najvažnijih razloga njegova velikog uspjeha kod čitatelja. Jer, i pored višeslojnosti i višeznačnosti koje posjeduju mnoge od njegovih misli, one su uvijek iskazane običnim, svakodnevnim jezikom koji je razumljiv čak i slučajnom čitatelju Bukowskog.

Vojo Šindolić

205

SADRŽAJ O PISANJU...................................................................5 O PISCIMA I UMJETNICIMA..................................23 O POEZIJI I PJESNICIMA........................................47 O ČITATELJIMA I PUBLICI.....................................61 O LJUDIMA...............................................................75 O LJUBAVI I ŽENAMA............................................97 O ŽIVOTU................................................................115 O SMRTI...................................................................131 O PIĆU I OPIJATIMA..............................................147 O NOVCU I KLAĐENJU........................................164 O SEBI......................................................................179 ECCE HETERO: MISLI ZA ŽIVOT.......................194 Pogovor ŽIVOTNA FILOZOFIJA..........................................203

Charles Bukowski POKVARENJAKOVE MISLI Priredili VOJO ŠINDOLIĆ ZVONIMIR OBRAN Lektura DENIS PERIČIĆ Korektura Domagoj Čavrak Oblikovanje NEMRESH VJEROWAT Grafička priprema JIMMY, Kc Tisak MANKOGRAF, Zaprešić Za izdavača SAŠA HUSNJAK Urednik KRUNOSLAV JAJETIĆ Koprivnica, veljača 2019.

Biblioteka MALI MRAV TIN UJEVIĆ: Pjesničke misli NIKOLA TESLA: Vizionarske misli ANTUN GUSTAV MATOŠ: Domoljubne misli SUN TZU: Ratne misli MIGUEL DE CERVANTES: Uzorite misli FRIEDRICH NIETZSCHE: Bespoštedne misli MIROSLAV KRLEŽA: Provokativne misli ABRAHAM LINCOLN: Predsjedničke misli BENJAMIN FRANKLIN: Misli ubogog Richarda VLADA BULATOVIĆ VIB: Neprevedene misli FERNANDO PESSOA: Poetične misli STEVE JOBS: Kreativne misli ALBERT EINSTEIN: Genijalne misli WILLIAM SHAKESPEARE: Uzvišene misli FRANZ KAFKA: Crne misli AMBROSE BIERCE: Đavolji rječnik OSCAR WILDE: Zločeste misli MARK TWAIN: Otrovne misli ANDY WARHOL: Filozofija Andyja Warhola JERZY STANISLAW LEC: Nepočešljane misli