tin_pjesme by jimmy jim

TIN PRPIĆ Pjesme?

impressum?

TIN PRPIĆ

Pjesme?

Umjesto potpisa Dori Slika je znamen sjećanja Tek kao znak istine Sreća je da nisi ostala želja U pozi djevojčice ostani ona Tvoj osmijeh vječno će osvajati svemir U majčinom srcu čekaju te ruže Želim ti život kao igračku I sve to umjesto potpisa

Samac i kiša Kad ona pleše ne trebaju ljudi Samo dugama treba vjerovati U samoći pjevati suzama i duši Nad poljima makova sja Kroz grivu vranca svira kao harfa Daleko od očiju zlih poziva na ples Samca

Oponašanje jeke Lizi Poput krasotice u izmaglici se pojavljuje ljubav Av av lavež bijelog psa s netaknute livade Ova pjesma nije lažna predstava Inače bi nalikovala otužnim mirisima sumornog dana

More hodaj gradom Koprivnici Ulice neka mirišu lavandom Treba oplahnuti duše pune oseka Zaplesati s maslinom zelenih očiju Najljepše je grliti valove Oni jednostavno vole U grudima sanjive pučine šepuri se grad Ljepše je ljubiti kad je je sol na usnama More hodaj gradom

Skica Iznjedrena iz zore Izronjena iz mora Skrivala je bisere u grudima Nalikovala je ženi stvorenoj iz čipke Svitanje je pokvarilo sve Ostavilo sliku nedovršenu Bez boje i iluzija

Dalija Tko je ona Mirisna krasotica Razuzdana ljubavnica u plaštu boja Tijela pretvorenog u prezrele usne Bokova kojima vrište jedra strasti I pastusi njište plešu i nadaju se Sama napuštena i puna sokova Jedino što ima je čežnja Veselo samuje na paleti slikara uzavrele krvi

U ime kadulje i vrijeska Velikom Tinu Prvo uzvišen pa okrutno ponižen Jednostavno očekivana sudbina martira Samo si Ti znao rasplesati umrtvljena slova Uostalom ne mogu svi letjeti svemirom Najsjajnije zvijezde treba zaslužiti

Znam čovjeka vedrih očiju i tužne duše Svakog jutra budi moja sjećanja Odmiče kišu s prozora koji me spajaju s ljudima Usporavaju moje stope što koračaju umjesto mene

Troje Kočoperni prizor na zidu Dvije kokete i bonvivan Dama nejasnog dekoltea Svira violončelo Samo nedostaje Matoš Za moj ukus pjesma je prpošna Madame uvelih latica nudi ljubav Šteta je što je odavno izgubila miris Rado bi sjeo za stol onog malog grbavca Samo da nije tog okvira

Ulica bez prolaznika Odbačeni buket zgaženih ruža Još ujutro bile su crvene Kao usne zaboravljene drage Poput sočnih okruglica na vrhu stabala Pred opsjenarom ljubavi cvili pas Netko mu je rekao da je davno bio čovjek Tri opuška razmjenjuju ugasle sudbine Tišina je i ulica se ljeska Njezin obraz konačno je čist Negdje daleko zaboravljeni vergl Šteta što će jutarnji hodači pokvariti čaroliju

Ljubavna Kad ostaneš bez svega prodaješ ljubav Osmjehuješ se usahlim osmijehom Ljubiš hladnim poljupcima Pretvaraš srce u zaleđenu stepu Nažalost to nije ružan san Ti i ja još uvijek bi mogli biti jedno Zagrljaji su oaze svemira Ljubavna

Mrak Ljudi i crni dim Kao usne i poljubac Poput zrna u srcu divlje patke Smijeh kupuju skrivajući lice Otrovane istinom zabiju na križeve Nad krvavom košuljom sina majka pjeva elegično Tek izgubljeni hodač iz pustinje svojih snova još uvijek vjeruje suncu Mrak

Košmar Stari svat iz moje sobe Tat s kojim igram šah i bešćutni kradljivac snova Voajer što broji nam poljupce Naše poglede miješa sa snježnim vrhovima Donosi mi tebe kao nejasnu sliku Tvoja ljubav u sivom kostimu usnuli dječače ima oči boje jutarnje zore Pokrivam lice a tvoje hladne ruke tako su meke Krilati konji još mi ne donose jutro

Minijatura Neka im bude neka od mog lica rade stratište Moja duša davno već je blatište Više nisam onaj isti dječak Odavno sam prestao vjerovati ljudima

Doviđenja Doviđenja ljudi više nisam vaš Zato ne sjedajte za moj stol Izvor iz kojeg pijete peče mi grlo Nikada više neću plakati pred vama Dosta sam bio maskirani klaun Radije ću slušati drevne priče skarabeja Nego vaš isprazni žamor Doviđenja

Slučajna pjesma Sve Ti poput bure teških koraka nekog bremena Onda Ja veliko slovo ludi dječak svira ćuk Najavljuje jesen volio sam Te s kukurjecima Tek rekvijem slušam neke davne jeke Čudne su to note

Čudni zalazak Naša lica možda kupljena u jeftinom dućanu igračaka Lažni biseri u rukama Nismo tražili sumnjive prodavače Kraj se vuče kao zadnji uličar Nismo to nikada tražili Znači taj nebeski šetač traži oproštaj Dobro

Luduj Pusti otok Stijene su krhke Gdje su usne s okusom jagoda Trčite konji Šteta je pjevati valovima

Ribari Zavidim im na rukama obavijenim koraljnim mrežama Iz duša im pjevaju svi vjetrovi mora U mojoj utrobi vječno zarobljeni inćuni razgovaraju s maslinama More je sakrilo lice u vlastite ruke duboko Ne volim ribare kad pjevaju tužaljke

Žal Odletio je ždral Možda zaista k toplom jugu u jesen Njegove kaleidoskope umivene pjesmama soli ostavio sam na otoku zaboravljene lavande

Sat i smrt Tati i mami Miris bure i pjev tetrijeba iznad morskog plavetnila Iznemoglom dušom grlio si ravnicu Ona ti je zauvijek prostrla postelju U ljubavni zagrljaj otišao si bez žene u sivom kostimu Obraze mi je isprala čudna kiša Bila je slana kao skrivena zrnca dalekih mora Zaogrnut njezinim crnim plaštom otišao si u maglovitim taktovima kazaljki Moje srce sledio je vjetar sumornih polja prekrivenih patinom žutih klasova

Ne plači Hajde zaplešimo kao nekada I tako su naši koraci vječni koloplet Ostani zauvijek u zagrljaju svog otišlog dječaka Ne umivaj mi suzama noge prije počinka Ukradenom frulom Pana sve ti pokušavam vratiti pjesmom Sačuvaj oči za osmijehe

Da sam kao Ernest Imao bih svoje more Drvenu ljusku punu slobode i slamnati šešir s rupama kao mirisni sir Plesao bih s bosonogim beračicama trski Iz osmijeha bi nam curio šećer Na koridama osluškivao toptaje rogatih ratnika U mojim bitkama oni i ja na vrhu štita I njihova gusta krv u smirajima Andaluzije Na kraju oaze bez pušaka samo Lorca gitara pa Cante Jondo Išao bi plesati sa sanjivom zorom i jeo naranče rumene kao grudi plesačice Nabavio pušku dvocjevu i podatnu kraj nje bi srne prolazile spokojno A sudbina neka čeka

I to će proći draga Na staroj ragi luđak s poderanim cipelama punim pijeska prošlih vremena Ispred njega Don Quiote i Sancho I umor će dijeliti na tri polovice kao kruh i sol Vjetrenjače i bol ostaviti umornim žeteocima Kraj njih će gotovo bez koraka prolaziti stara majka Zlatne kose poput rascvjetale košare s kotaricom usahle vode Iz njezinih bora titrat će elegija o ranjenom sinu Iza leđa trojice žena s gavranom u grudima Nikad više

Neću plakati Kome trebaju moje suze Isprani obrazi izlizane ladice u dubini mene Neka na rastanku plaču djevojke mornara Sanjari s krovova kojima ubijaju golubove Klaunovi poslije lažnih pljeskova Uostalom ni On na križu nije plakao Od sad plakat ću sam I neću plakati

Vesele maske I kad prođu maskenbali nosite vesele maske Plešite u podnožju osunčanih krovova Neka smjehovi nadjačaju podnevna zvona Poljupci mogu letjeti kao lastavice Ruke služe za susrete Suze ponekad za rastanke Skinite vesele maske sa zidova

Ponekad treba upaliti svijeću Vjetar je tiho pjevao noći Kao kad balade uspavljuju grad Lijepo je grliti tišinu Među smežuranim rukama ostala je duša Umorni snovi postali su zrak Na oronuloj klupi dva izbjedljela poljupca Ponekad treba upaliti svijeću Pa makar to bilo sve

Ribaru dajte mrežu Kad prođu tmasti oblaci vratite sunce U valama duše dočekajte ljubav I neka pjevaju ribe pune maslina Neka iz školjaka šumi ljubav Iz sedefa slušajte pjesme koralja Plačite kao valovi i bure Sirenu ostavite princu Zora donosi smirenje Ribaru daje mir Ribaru dajte mrežu

Ribama ne treba vjerovati Plešu šute i sve se ljeska Ljubuju sanjajući pune gordosti Balerine na pozornici dubine Niz umiruće oči kapaju im duge Ribama ne treba vjerovati One znaju i kada ničega više nema Jedine praštaju moru kamenju i jekama

Pjesma za kraj Sonji Evo ti draga sasvim neobične ljubavi Iznjedrene iz cvijeta bosiljka i pinjola Ti si moja lutka i bajka Miješam karte istine i laži Mojom dušom trči vranac Možda

KAKO OSEDLATI KRILATE KONJE Tin Prpić pjesnik je koji svakim svojim stihom odaje kako smatra daje za poeziju neophodna čistoća od suvišnog u jeziku, i jasnoća pogleda koji prolazi kroz kristalnu rešetku stihova. On zna da se grad od riječi može sagraditi u sedam ili osam, smislom i vizijom zgusnutih, redaka, kao i sprešati samo vrijeme u herbariju uspomena, snažnim i neporecivim slikama u blistavom kaleidoskopu pjesme. Prvo od čega želi odijeliti vlastitu poeziju je “mrak”, kako bije učvrstio u svjetlu koje dopire, naravno, ravno iz pjesnikova nadahnućem obasjanog srca: “Kao usne i poljubac / Poput zrna u srcu divlje patke. /... Otrovane istinom zabiju na križeve. Nad krvavom košuljom sina, majka / pjeva elegično. Tek izgubljeni hodač iz pustinje / svojih snova još uvijek vjeruje / suncu.” I sve to prolazeći kroz “mrak”, kog tvore “ljudi i crni dim”, tako čest i opor okvir pjesnikovog postojanja, u kom je crni dim najčešće oblak tamnih misli što lebdi nad glavama tužnih i izgubljenih stanovnika svijeta. I zato, da bi ušao u istinu onog viđenja koje donosi poezija, pjesnik se mora oprostiti od svoje subraće koja lutaju, da bi bio čist za pjesmu, no ne zauvijek jer će im se vratiti, u stihovima: “Doviđenja ljudi, više nisam vaš / ...Izvor iz kojeg pijete peče mi grlo. / Radije ću slušati drevne priče skarabeja, nego vaš isprazni žamor. / Doviđenja. Zato “doviđenja” iz posljednjeg stiha nikad ne postaje “zbogom” jer riječ je ljekovita i pjesma želi biti kao kruh podijeljena među svima, Pa i ona, koja govori o nečem

tako bolno intimnom kao “Košmar”, koji je posljedica pretrpljenog bola: “Stari svat iz moje sobe. / Tat s kojim igram šali / i bešćutni kradljivac snova. / ...Donosi mi tebe kao nejasnu sliku. / Krilati konji još mi ne donose jutro.” Nema sumnje da su to oni ati koji tutnje u stihovima i čiji je cilj stizanje na kraj noći. No ta metafizička i mistična noć patnje, dok traje, nužno donosi sjećanja koja traže svoju utjehu makar u iskri proplamsale ljepote, ili tihom bljesku iznenadne spoznaj e.”Obraze mije ispirala čudna kiša. / Bila je slana kao skrivena zrnca dalekih mora. / ...Moje srce sledio je vjetar sumornih polja prekrivenih / patinom žutih klasova.” Spoznaja navire zajedno s pjesmom: “ I tako su naši koraci vječni koloplet /...Ne umivaj mi suzama noge prije počinka / Ukradenom frulom Pana sve ti pokušavam vratiti / pjesmom. / Sačuvaj oči za osmjehe.” Oni koji uranjaju u naizgled ledene i beskrajne prostore papirne bjeline, s povjerenjem, kao da skaču u osunčano jezero, samo oni znaju cijeniti darove koje donosi poezija, nakon zaranjanja u neiskazivo: “Isprani obrazi, izlizane ladice u dubini mene. / Nek na rastanku plaču djevojke mornara. / Sanjari s krovova kojima ubijaju golubove. /... Uostalom ni On na križu nije plakao. / Od sad plakat ću sam. /1 neću plakati!” Ili, drugim riječima, pjesnik pronalazi nove, suhe suze u slovima: “Sve Ti, poput bure, teških koraka, nekog bremena. / Onda Ja, veliko slovo, ludi dječak. Svira ćuk / ...Najavljuje jesen. / Volio sam Te s kukurijecima. / ...Čudne su to note!” Tin Prpić govori nevidljivom slušatelju, ali još više pjesmi samoj, njenom bespoštedno iskrenom papirnom zrcalu: “Nad naša lica, možda kupljena u jeftinom dućanu

igračaka / lažni biseri u rukama. / Nismo tražili sumnjive prodavače. / ...Znači taj nebeski šetač traži oproštaj. / Dobro!” I ne trudi se biti razumljiviji no što je potrebno, da ostvari komunikaciju s poezijom, da ona uđe između redova u pjesmu i odgovori mu nečujno: “Stijene su krhke. / Gdje su usne s okusom jagoda? / Trčite, konji. / Šteta je pjevati valovima!” Krilati konji ponovo proviruju čežnjom iz stihova, koji redovno završavaju diskretnom poantom s uskličnikom na kraju, kao daje baš taj uskličnik onaj bič koji će ih zauvijek natjerati u kas prema svjetlosti. A svjetlost svoje najvažnije zrcalo, osim u dušama, pronalazi uvijek u moru, modrom staklu, pa je i pjesnik željan mira, tamo traži i pronalazi: “Njegove kaleidoskope umivene pjenama soli / ostavio sam na otoku zaboravljene lavande”, a tamo su ostali i “Ribari”: “Zavidim im na rukama obavijenim koraljnim mrežama / More je sakrilo lice u vlastite ruke, duboko. ‘ “More je to koje protječe pjesnikovim krvotokom, plavo poput tinte, poput dokaza o plemenitom porijeklu čežnje koja zapisuje stihove, a kjoje potječe iz onog doba što se sjeća daje Riječ prethodila vremenu, te daje od njega veća i slobodna. “Da sam kao Emest”: “Imao bih svoje more /... Plesao bih s bosonogim beračicama trske / Iz osmijeha bi nam curio šećer. /...Išao bih plesati sa sanjivom zorom i jeo naranče rumene kao grudi plesačice. /...A sudbina neka čeka/Slično sjećanje na nedoživljeno događa se i u pjesmi u kojoj Cervantesove ili Tinove oči prate put Don Quiotea i Sanche, i gdje:“I umor će dijeliti na tri polovice, kao kruh i sol. / Vjetrenjače i bol ostaviti umornim žeteociina. / Kraj njih će gotovo bez koraka prolaziti stara

majka. / Zlatne kose poput rascvetale košare / s kotaricom usahle vode /...Iza leđa trojice žena s gavranom u grudima. / Nikad više!” Doista jedino u poeziji moguće je dijeliti nešto, i sve, na “Tri polovice” a da ostatak još uvijek bude pjesma. Oštrinu svog poetskog pogleda Tin Prpić svjedoči utiskivanjem pjesama - pečata (s dojmljivim, zgusnutim atmosferama soba ili ulica, prostrtih pjesnikovoj osjećajnostiju točkama strogo omeđene stihove: “Kočoperni prizor na zidu. / Dvije kokete i bonvivan. / ...Rado bih sjeo za stol onog malog grbavca. / Samo da nije tog okvira.” Kao i u “Ulici bez prolaznika”: “Odbačen buket zgaženih ruža. / Još ujutro bile su crvene. / Kao usne zaboravljene drage. / Poput sočnih okruglica na vrhu stabala / ...Šteta što će jutarnji hodači pokvariti čaroliju.” Mnogo je pronicljivosti skrivenih zen-pogleda razblaženo u dugoljastom vijuganju nešto brojnijih stihova: “Volim zelene suze maslina. / Oporo crnilo iz grožđanog boba. / Volim tebe, kakva god bila. / Malenu pahulju u tvojim njedrima. /...Samo neka puše.” I kad pjeva o najnježnijim titrajima ljubavi prema ženi i djetetu, ne odstupa od reda stvorenog u prvim stihovima, one kontrolirane snage čiji je konačni cilj kroćenje krilatih konja poezije: “Onda si svojim poljpcima, rukama i strukomjzamrsila sve. /...Od tad trajemo nijemo”, te se potpisuje očinskom blagošću: “Tebi kao znaku istine. / Sreća je da nisi ostala želja. / ...Tvoj smijeh vječno će osvajati svemir. /...I sve to umjesto potpisa.” Potpisa pjesnika, Tina Prpića, čiji su krilati konji, kroz stihove, potsjegli iz tame. Maja Gjerek Lovreković B. H.

Nekoliko rečenica o sebi : Tin Prpić, rođen 9. 12. 1961. u Koprivnici. Do sada sam uvijek nešto pisao, uglavnom pripovijetke i eseje na različite teme i u različitim novinama, ali za sada još ništa objavljeno u nekoj knjižici. Zato će ova mala knjiga pjesama biti moje prvo ukoričeno predstavljanje javnosti, ako zbog ničeg drugog, onda kao iskrena zahvala onima bez kojih sve ovo kao i ostalo u životu ne bi imalo smisla, a to su tata, mama, Sonja, Dora i Liza i mali buket od djetinjstva dragih bića koji mi neprimjetno pale svijetlo uvijek kad se pojavi tama.