Hugo Ball HESSE Život i djelo
Hugo Ball Hesse Život i djelo Naslov izvornog izdanja HUGO BALL Herman Hesse - Sein Leben und Sein Werk S njemačkoga prevela NEDA PARAVIĆ Portret na naslovnici ERNST WÜRTENBERGER, 1905 Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ŽIVOT JE LIJEP 24 (210) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001000761 ISBN 978-953-320-113-9 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Hugo Ball
Hesse Život i djelo
Hermann Hesse, Emmy Hennings i Hugo Ball, 1921.
HESSE - ŽIVOT I DJELO
1.
Roditeljska kuća Hermann Hesse rođen je 2. srpnja 1877. u württemberškom gradiću Calwu na rijeci Nagold. Roditelji mu rođenjem nisu bili iz Švapske. Književnikov otac Johannes Hesse bio je, prema svojim dokumentima, ruski državljanin iz Weißensteina1 u Estoniji; njegova obitelj došla je onamo iz Dorpata2 s obilježjima baltičkih stanovnika; najstariji potvrđeni obiteljski predak potjecao je iz Lübecka i bio je hanzeatski vojnik. Književnikova majka Marie Gundert-Dubois, kći misionara dr. Hermanna Gundert-Duboisa, rodila se u Thalasseryju (istočna Indija).3 Njezina majka, rođena Dubois, podrijetlom i temperamentom iz okolice Neuchâtela, iz vinarske je, kalvinističke obitelji. Hesseovi (otac i sin), koji potječu od hanzeatskog vojnika Bartholda Joachima, pripadaju tipu ljudi tankih, slabunjavih, nježnih udova; imaju plave, prodorne oči i svijetlu kosu, napete, oštre, grabežljive crte lica, a kad se uzrujaju, uši im se ušilje i zabace unatrag. Odaju prisebnost, a pri ganutosti plahost koja se iznenada može pretvoriti u gnjev; ističu se tromom, tihom, popust1 Danas Paide. 2 Danas Tartu. 3 Thalassery, prije Tellicherry, njem. Talatscheri, trgovački grad na Mala-
barskoj obali. Iako je to zapadna obala Indije, u ono doba Istočnim Indijama nazivane su sve zemlje od Pakistana do Indonezije a južno od Kine, jer su Zapadnim Indijama nazivane karipske zemlje.
5
Hugo Ball
ljivom, strpljivom ćudi i sklonošću prema plemenitoj, viteškoj druževnosti. Žene obitelji Dubois (majka i kći) niske su i vitke. Imaju primaknute plàmene, tamne oči i živahan, nervozan sangviničan temperament. Vjerski su zanesene i izgaraju unutarnjim žarom: junačke su žene u svojim nakanama i ciljevima, ushićene sve do osjećaja nadmoći i izoliranosti, ali blage su i dobrohotne u nastojanju da steknu naklonost onih koji su im povjereni, a pri tome ne misle samo na svoju obitelj nego i na proširenu zajednicu, na bratstvo i sestrinstvo svih ljudi, na zajednicu požrtvovnih, njima sličnih, na izabranike i na svece. Oba književnikova djeda, s očeve i majčine strane, zovu se Hermann, pa bi bilo teško ustanoviti na kojeg se od te dvojice posebno mislilo na književnikovu krštenju; naime, oba djeda bila su, svaki na svoj način, važni i originalni muškarci i nisu privlačili pažnju samo svoje uže okoline i obitelji nego i široke javnosti, i to zbog svoje učenosti i ljudskih osobina; muškarci su to o kojima su se tiskali memoari vrijedni čitanja, objavljeni čak u nekoliko izdanja. Književnikov otac pak bio je autor opsežnog životopisa (342 stranice) misionara i indologa dr. Hermanna Gunderta; objavljen je 1907. kao 34. svezak »Calwske obiteljske biblioteke«. Uspomene na djeda Hermanna Hessea s očeve strane, okružnog liječnika i državnog savjetnika, objavila je 1921. godine djedova nećakinja, pjevačica Monika Hunnius, s književnikovim predgovorom. Oba djeda doživjela su duboku starost i svesrdno sudjelovala u razvoju svojega danas proslavljenog unuka. Dr. Gundert umro je u Calwu kad mu je bilo sedamdeset osam godina; okružni liječ6
HESSE - ŽIVOT I DJELO
nik nadživio ga je petnaest godina i imao je devedeset tri godine kad se u Weißensteinu preselio u vječnost. Na ovome mjestu, ponajprije, treba nešto reći o Gundertu. Njegovo je ime vrlo tijesno povezano s poviješću Protestantske crkve u Švapskoj. Njegovi preci – »Učitelj Gundert« i »Biblijski Gundert« – bili su općepoznate ličnosti u cijelome Neckarlandu. Hermann, sin »Biblijskoga Gunderta«, studirao je u Maulbronnu i Tübingenu i neko je vrijeme bio pod jakim utjecajem Davida Friedricha Straußa, tadašnjeg docenta Tübingenske zaklade. Doduše, brzo se s mladohegelijanizma vratio pijetističkim sklonostima svoje obitelji, ali cijelog života nije se mogao odreći kritičkih i poticajnih ideja Straußa, Bauera i Feuerbacha. Mladost dr. Hermanna Gunderta prožeta je strahom od protukršćanskih tendencija koje je potaknula pojava Napoleona i, za razliku od toga, nabožnim očekivanjima ponovnog dolaska mesije Isusa, koji će svoj narod voditi u nebeski Jeruzalem. Kao dvadesetjednogodišnjak rado se odaziva poslovnoj ponudi engleskog tvorničara Grovesa, proizvođača zubala, ali uvijek je sklon to zemaljsko zanimanje u trenu zamijeniti porivom za onostranim i širiti evanđelje u indijskim kolonijama. Kao kućni učitelj, mladi doktor filologije putuje u Englesku, a odande sa svojim poslodavcem i zaštitnikom odlazi u Bombaj, na Cejlon, u Malabar. Na tim putovanjima otkriva svoju nadarenost za jezike. Za tili čas naučio je nekih pet-šest indijskih narječja, koje je ubrzo tako dobro svladao da drži propovijedi na hindustanskom, malajamalskom i sanskrtu, a kasnije je znao svojim znanjem posramiti i indijske učenjake. 7
Hugo Ball
Postaje jedan od pionira pijetističke misije u Indiji, koja iz engleske službe prelazi u službu Baselske misije, njezina najvažnijega predstavnika u malabarskome misionarskom radu. Ondje, među hindusima i muslimanima, ženi se sa Julie Dubois, koja se još od Neuchâtela priključila Grovesovu krugu te je kao predstojnica Djevojačkoga i ženskog instituta obavljala misijske poslove. Ondje, u Malabaru, rodit će se njegova djeca, među njima i Maria Hesse, književnikova majka. Poput prave Dubois, ona u odrasloj dobi sudjeluje u odgojno-obrazovnom radu s domaćim stanovništvom i stupa u prvi brak s indijskim misionarom Isenbergom.4 Kada se šezdesetih godina doktor Gundert vratio, njegovi baselski prijatelji premještaju ga u Calw. Zadatak mu je bio da trećinu svojega vremena posveti važnom indološkom proučavanju, posebice dovršetku Malajalamskog leksikona,5 djela na kojem je radio, kad se sve zbroji, tridesetak godina i koje je engleska vlast nagradila posebnim honorarom. Ostale dvije trećine svojeg vremena trebao je raditi u Calwskome nakladničkom društvu i biti na usluzi tadašnjem predsjedniku dr. Barthu. Osim znanja triju svjetskih jezika (njemačkoga, engleskoga i francuskog) i sve većeg broja indijskih narječja, dr. Gundert uči još desetak jezika i vrlo se živo bavi njihovim gramatikama. U Calwu se, osim prekooceanskome misijskom radu, potpuno posvećuje i misiji u zemlji. Drži molitvena okupljanja, misijske propovijedi, 4 Pridjev »indijskim« ovdje se odnosi na mjesto djelovanja; Karl Wilhelm Isenberg (1806. – 1864.) bio je njemački misionar u Indiji. 5 Konkretno, radi se o Malajalamsko-engleskom rječniku.
8
HESSE - ŽIVOT I DJELO
pohađa kongrese, redigira promidžbene listove, prima posjete iz cijeloga svijeta: stručne, egzotične, pijetističke posjete. Prima ga kralj, u vezi je s najvažnijim osobama iz evangeličkoga i filološkog života i s njima razmjenjuje informacije, čita stotinjak časopisa, tiska vrlo važna crkvenopovijesna i egzegetska djela te prijevode, a napokon se i upoznaje s onim željenim korijenom stvarnosti koju je u svim jezicima svijeta tražio i možda već našao (njegov ga biograf uspoređuje sa širokom rijekom što mirno teče). Ruski državni savjetnik i okružni liječnik Hermann Hesse potpuno je drukčije nadarenosti, ne manje originalne, ne manje široke u ljudskim i božanskim pitanjima. Ako je za jednog od djedova karakteristična soba za znanstveni rad, koja je podsjećala na rudnik, u kojoj su iznad sofe pretrpane knjigama, kao i iznad pisaćeg stola, također krcatog pismima, rukopisima i listovima, visjele slike misijskih korifeja, drugog pretka obilježava vrt nalik na park, »najljepši vrt što sam ga ikada vidio«, u kojem se u moru ruža, ljiljana, sljeza i mirisnih mahunarki, među bezbrojnim bobičastim grmovima, travnjacima i voćnjacima, ispod starih lipa, jela i javorovih krošanja sve odvijalo isto tako stručno i samopouzdano kao u radnoj sobi i u redakciji Calwskoga nakladničkog društva. Taj drugi djed je neizmjerno živahan, duhovit, vedar čovjek, potpuno nesklon spisima, ambicijama i činovništvu. Goßnerova biblija uvodi ga u duhovne sfere. »Sâm Bog pristupio mi je i svoju mi riječ uputio.« Odlazi u Weißenstein bez izgleda da će biti plaćen i jedan jedini rubalj. Mali, osamljeni grad, nalik na sibir9
Hugo Ball
sku kažnjeničku koloniju, ne može ga prestrašiti. Radost u Duhu Svetome potiče mu srce i smiruje otpore. Religioznost se upravo budila u Weißensteinu. Došao je na Duhove, a ujesen je već mogao kupiti kuću i zasaditi vrt. Kad mu je žena rodila, odmah se dragovoljno nude tri dojilje, kao dar s neba. (Biblijski citat 2. lipnja: »... i znat će da sam ja Jahve, Bog njihov«.) Svakog ponedjeljka navečer, tako bilježi sâm, održava se biblijski sat kod dr. Hessea. Dakle, i taj je predak pijetist. No budući da nije malodušan i povučen, nije opsjednut problemima niti traži jedinstvo pojava, nego se bez sustezanja predaje svim blagoslovima stvaranja i otkrivenja Gospodinova u ljudima, životinjama i biljkama. Kao pionir u pograničnom pojasu i kolonizator zadržava svoju hanzeatsku prirodu u ruskoj službi, baš kao i drugi djed svoju švapsku narav u engleskoj službi. Osnivač je studentskog zbora Livonia i pritom voli da se pjevaju korali uz posluživanje bóle. Na molitvenim okupljanjima, koje drži sam, a ne svećenik ili orguljaš toga gradića, nazočni su, bez razlike, i baruni iz okolice i obrtnički majstori i pomoćnici iz susjedstva. Na tim molitvenim okupljanjima moraju se često od srca smijati prostodušnom, neposrednom, prirodnom ponašanju gospodina doktora, jer mu se u njegovu žaru može dogoditi da navede krivi citat, kao što mu se može dogoditi da svoje pacijente katkad oslobodi zdravoga umjesto bolesnog zuba. »Moj Spasitelj«, govorio je, »ljubi radosnu djecu, a zašto se ja onda ne bih smijao i radovao što sam tako bogat, pa znam da imam svojeg Spasitelja«. S pedeset godina još je klizao na ledu; kada je bio 10
HESSE - ŽIVOT I DJELO
već osamdeset, nalaze ga, na zaprepaštenje svih, visoko u krošnji jabuke, gdje se upravo sprema otpiliti jednu granu koju će iskoristiti kao padobran i u skoku je ponijeti dolje. Godine 1847. rodio se književnikov otac, posljednje od petero djece, i nakon jedanaest godina poveo ga je u Reval, u kuću baruna Stackelberga. Djed Hermann putuje 1868. u Worms, gdje će s carom Wilhelmom6 i trideset tisuća Nijemaca pomoći pri svečanom otkrivanju Lutherova spomenika; zatim odlazi u Basel, u kojemu može zagrliti svojega omiljenog Johannesa, koji je u međuvremenu postao misionar i učitelj u Baselskoj misiji. Iste godine, 11. kolovoza, Johannes se, naime, u Heilbronnu zaredio za misijskog propovjednika jedva napunivši dvadeset jednu godinu života. U godini književnikova rođenja djed Hesse slavi 50. obljetnicu doktorata: »Iskazani su mi neizmjerna čast i mnogi dokazi ljubavi. Došli su kolege iz Dorpata, stari i mladi, sa zastavama i počasnim darom. Skupilo se stotinu ljudi. Poslije pozdravnog govora i zahvale pjevali smo Nek hvaljen bude Bog. Pjevali smo samo o ljubavi i radosti prema momačkom receptu: Ljubit Boga nosi sreću, a vino još radost veću; za radost i sreću stoga, vino pij i ljubi Boga.« Magija krsnog imena i općenito prezimena vrlo je jaka, štoviše, neizbježna. Na tome su se temeljili cijeli sustavi i pokreti. U starokršćansko doba krsno je ime uključivalo obvezu oponašanja sveca čije je ime nekome dodijeljeno, i to je, dapače, značilo da se mora po6 Riječ
je o Vilimu (Wilhelmu) I., tadašnjem pruskom kralju (od 1861.), koji je 1871. osnovao (Drugi) Njemački Reich te vladao do smrti 1888. godine.
11
Hugo Ball
sve uteći njegovoj zaštiti i posvetiti se njegovoj službi. Doduše, u pijetističkim krugovima, koji se više bave prakršćanstvom, sveci ne igraju ulogu u katoličkom smislu, ali svakako je igraju djedovi, koji, zapravo, nadmašuju ulogu svetaca. Ovdje nalazi potvrdu, kako kaže Pfister u svojoj studiji o Zinzendorfu:7 Bog kao nebeski Otac još obitava kao djed na dijelu imanja što mu je ostavljeno za stare dane. Spasitelj mu je povjerio tjelesnu skrb vjernika i u ime Isusovo smijemo ga zvati svojim ocem. No djed je i pravi otac, samo ne neposredno. Za Zinzendorfa, obnovitelja bratovština, otac uvijek ima ulogu Krista, a djed ulogu samog Boga Oca. No i oba književnikova djeda i njegovi roditelji bili su oduševljeni, štoviše, strogi i vodeći pijetisti, koji su se iscrpljivali u žaru u slavu Gospodinovu; njima je pijetet bio obveza poput svečane prisege. Jasno je da je suprotnost dvaju vrlo dojmljivih djedova mogla za unuka poprimiti zloslutno značenje. Nije li se taj unuk – taj tajanstveni čarobnjak riječi koji je kao zreo muškarac napisao, polazeći od magije samog imena (»lijepa Lau«), jednu od svojih najljepših pripovijedaka Nürnberško putovanje – trebao najintimnije zanijeti idejama i motivima, izletima i strastima obaju svojih predaka? Tko u djetinjstvu nije patio zbog svojeg imena, stotinu puta ga kritički izrekao, glasno izgovorio, postavio mu zahtjeve, usporedio ga sa slavnim uzorima, klicao mu ili bio njime nezadovoljan? Tko kao dječak ili 7 Die Frömmigkeit des Grafen Ludwig von Zinzendorf (Pobožnost grofa Ludwiga von Zinzendorfa, 1910.), studija švicarskog psihoanalitičara i luteranskog svećenika Oskara Pfistera (1873. – 1956.).
12
HESSE - ŽIVOT I DJELO
mladić nije blagim, strogim, oštrim ili ležernim cifrastim zavijucima i neobičnim vijugavim linijama napisao svoje ime, svađao se i mirio s njim, dobro ga upamtio i s njim se odvojio od braće, od obitelji, kao Ja, kao Ja sâm, kao jedan jedincati vlasnik i nasljednik za sva vremena? U prošlosti se mladim redovničkim pripravnicima obično oduzimalo rođeno ime uz njegovo Ja i, umjesto toga, nacijepilo ime nekakve maske, strano, uzvišeno, kanonizirano Ja kao uzor. No ne moramo li se mi, današnji ljudi, pomiriti s prirodnim Ja? Nije li to rođeno Ja, koje nam je ostalo, vječni izvor zapletenosti u okolnosti i neprilike s vlastitom prirodom? I kada nas nadmoćne roditeljske sposobnosti žele privezati uza se i oduzeti jastvo, kada dobro ili loše ostvaren odgoj želi slomiti našu volju, pokoriti nas... nije li to ime utočište? Ne sadrži li ono naše posebno pravo na vlastiti, novi život koji započinje, na vlastito djelovanje? Neočekivano sam pripovijedao o djedovima; vrijeme je da prijeđem na roditelje. Već sam rekao da ni jedno ni drugo nisu rođeni Švabi. S Calwom ih je povezivala samo njihovo djelovanje. Već je stari Gundert svoj poziv ondje smatrao sudbinskim, tjeskoban zbog magli toga visokim jelovim šumama okruženoga, u zimi zbog indijske klime vrlo opora gradića.Tada su mu pomogle schwarzwaldske borovnice da zaliječi grižu što ju je donio kući iz tropa. Unatoč tome, Gundert je bio pravo stuttgartsko švapsko dijete koje se ubrzo ponovno moglo snaći među negdašnjim kolegama iz studentskih dana. Drukčije je bilo s književnikovim roditeljima. Najprije su se morali asimilirati. Indijsko obilježje Gundertovih koji su se iz Malabara vratili »nalik na 13
Hugo Ball
cigane«, i baltička, plemenitaška priroda Hesseova oca, koji se osjećao premještenim u katkad vrlo nesputanu, a također i nerazumijevajuću sredinu – sve je to izdvajalo obitelj, odvajalo je od prevelike švapske prirodnosti, pa joj ta različitost nije uvijek dopirala do svijesti na najugodniji način. I u teološkim djelima, ne samo u načinu života, bilo je razlika. Usrdno su zagovarali milost i osjećajnu pobožnost, ali ipak su se katkad razlikovali od ortodoksije, kao i od zanesenjaka. Prigrlili su vjeru s kojom su ih povezivala daleka putovanja, iskustvo, vjeru pročišćenu jetkom modernom kritikom i vodom dalekih mora. Znalo se da se miletski i tirski kršćani nisu nimalo ustručavali kleknuti na pješčanu obalu i moliti se. No znalo se i to da u užem, povijesnom smislu nas takve nešto mora dijeliti od pijetizma. »Tako i mene nešto dijeli«, pisao je Gundert, »od Luthera, od Augustina itd. Ja, naime, ne bih naredio da se vražji okot baci u Labu,8 niti bih se mogao napajati relikvijama milanskih mučenika. I postavke iz Hallea9 pomalo su mi nepotpune, a metodizam, darbizam i, kako li se već zovu ti noviji oblici, ne djeluju na mene kao na Vaše vjernike.« U prvo vrijeme svojeg boravka u Calwu Hesseovi roditelji podređuju se slavnom djedu u svakom pogledu, posebice u vjerskim pitanjima. Književniko8
Preporuka Martina Luthera, jer takvoj djeci đavao opsjeda dušu, pa su ona samo hrpa mesa; radi se o djeci koju je roditeljima umjesto njihove navodno podmetnuo demon (ili vila); njem. Wechselbälge, eng. Changelings; u ( južno)slavenskim narodima postoji izraz vražji okot. 9 Riječ je o učenju tzv. halleškog pijetizma, čiji su glavni predstavnici Philipp Jacob Spener (1635. – 1705.), August Hermann Francke (1663. – – 1727.) i Gotthilf August Francke (1696. – 1759.).
14
HESSE - ŽIVOT I DJELO
va majka u svojim dnevnicima govori mnogo više o svome nadasve poštovanom i ljubljenom ocu nego o Jonnyju, svojemu mužu. Kada se on potpuno predao radu na crkvenom leksikonu, ona primjećuje samo to da je zadovoljna što Johannes, kao pokorni pomoćnik njezina oca, to može raditi. U svojem književnom radu ona sebe smatra duhovnom kćeri svojeg oca, a muža njegovim duhovnim sinom. Johannes Hesse i njegova žena pripadali su, premda samo nakratko, indijskom križarskom krilu Baselske misije. Sačuvano je pismo kojim se Johannes Hesse obraća Baselskom odboru s molbom: »Zovem se Johannes Hesse, imam osamnaest godina i učenik sam završnog razreda Viteške i katedralne škole u Revalu. Prije dvije godine odlučio sam se za studij teologije zato što sam smatrao da ću u toj znanosti naći najbolje rješenje za um i srce, najbolju i najkorisniju vrstu životnog poziva. No postupno se u meni stvarala žarka želja da i praktično služim Gospodinu, da Njega, čiji sam sluga i vazal, sada slijedim s Njegovim postrojbama.« To je molba zakašnjelog pripadnika viteškoga reda; i on traži zajednicu, ne zato što je njegovo Ja preslabo, nego zato što mu je »odavno postalo prejako«. On čezne za velikim, svetim ciljem u kojemu može zatomiti svoj život pojedinca; naime, »dosad sam bio svrha samome sebi«. Treba svakako imati na umu: tako piše osamnaestogodišnjak! Piše kao da ga već čeka kraj života. Piše poput vremešnog muškarca svjesnoga onog što mu predstoji, a što katkad iznenađuje i u prvijencima njegova sina. Johannes Hesse ostaje u misijskom sjedištu četiri godine, najprije kao gojenac, zatim kao privatni tajnik 15
Hugo Ball
direktora Josenhansa čiji je životopis poslije napisao. No indijskoj klimi mogao je odolijevati samo tri godine. Godine 1873. vratio se s glavoboljom i dizenterijom u rusku domovinu; Josenhans ga u međuvremenu imenuje pomoćnikom dr. Gunderta u Calwu u kojem jedanaest godina uređuje časopis Baselske misije. Kuća indologa ubrzo mu postaje drugom domovinom. Ondje 1874. nalazi i svoju životnu družicu. koja mu kao udovica Isenberg dovodi u brak dva već odrasla sina. U početku stanuju na trgu u starinskoj okolini (u toj je kući rođen književnik), zatim u školskim prostorijama, a naposljetku u kući »Nakladničke udruge« koju su utemeljili Pearsall Smith i njegov krug. Razdoblje u Calwu prekinuo je petogodišnji boravak u u Baselu. Od treće do devete godine Hermann Hesse djetinjstvo je proveo u Švicarskoj, a ne u Švapskoj. Otac je bio nastavnik u misijskoj kući, u djelatnosti povezanoj s podosta oskudice i gorčine. U Baselu je taj »apatrid«, koji je dotad putovao s ruskom putovnicom, postao i švicarskim državljaninom. Tek 1886. godine stupio je u službu Calwske nakladničke udruge kao Gundertova desna ruka, da bi nakon Gundertove smrti 1893. potpuno preuzeo njegovu službu i dovršio njegovu vrlo opsežnu djelatnost. Književnik je vrlo često i s mnogo ljubavi opisivao svoj rodni grad s njegovim kanatnim kućama i rijekom koja je lijepo žuborila, s njegovim vinskim svečanostima i djevojačkim pletenicama, s njegovim potocima bogatim pastrvama i njegovim buketima cvijeća, pa meni u tom pogledu ne ostaje mnogo posla. U djelima Lijepa je mladost i U žrvnju, u Knulpu i u Bajkama – Calw je uvi16
HESSE - ŽIVOT I DJELO
jek tema kabaretske scene koja podsjeća na fine kostime i mašne i odiše starim duhom. Gotovo da nije mogao dovoljno nahvaliti svoj gradić i zamalo ga je pretvorio u moralni pojam i kult. U jednoj malo poznatoj knjizi, objavljenoj još prije Camenzinda, nalazimo kratki impromptu, Razgovor s nijemim, s prikazom plahe, štoviše ljubomorne ljubavi. »Što ti znaš«, tako ondje piše, »kad ja kažem: moja majka? Pri tome ne vidiš njezinu crnu kosu i smeđe oči. Što ti misliš kad ja kažem: livada sa zvončićima? Pritom ne čuješ šum vjetra u krošnjama kestena i ne osjećaš miris jorgovana i ne vidiš plavu površinu livade, koja je sva prekrivena klimavim, zvonastim glavama plave Campanule. I kad ti kažem ime svojega rodnoga grada, a na zvuk tog imena već mi se uzburka krv, ti ne vidiš tornjeve i divno premošćenu rijeku, i ne vidiš pozadinu snježnih brda i ne čuješ narodne pjesme na našemu narječju i pri tome nemaš ni želje ni čežnje za domovinom.« Ono što književnik ne spominje je duhovna atmosfera; nalazimo je tek kasnije. Možda je samo trebalo liječiti i izliječiti poneki prijekor koji je mladića odvojio od roditeljske kuće; možda ga je sirotinjska skučenost prvih godina djetinjstva često previše tištila; možda je kao dječak osjećao veću potrebu za kosovima i ljubičicama nego za očevom radnom sobom. I u prvim knjigama povremeno se javljaju reminiscencije, no kao da se često zaobilazi i izbjegava ono glavno; kao da književnik ljubi periferiju svojeg podrijetla više od središta i, na nesreću, pijetističku sferu kojoj se cijeli svijet podsmjehuje. U Camenzindu i U žrvnju te još u Knulpu i u De17
Hugo Ball
mianu to su obrtnički majstori koji pripadaju bratovštini i slijede svoju vlastitu evangeličku mudrost, koji nisu odani gradskom župniku, nego ga s dubokim nepovjerenjem smatraju »velikom zvjerkom«; tipovi o kojima Heinrich Mann zna govoriti kao o sastavnom dijelu obrazovanja. Samo što su oni kod Hessea opisani kao dio pučkog pjesništva s mnogo više iskrene ljubavi, dubljeg zanimanja. Ono što je Hesse tako dugo prešućivao i što ga je, zacijelo, zaokupljalo više od svih dojmova iz Calwa jest malograđanska pijetistička, ali i globalna brahmanska sredina iz koje je potekao, pa je stoga treba opširnije opisati na ovome mjestu; ona ipak sadrži korijen njegove duhovne egzistencije i njegove estetske svijesti, načina života i najvažnijih konflikata. U tom svijetu izoštrila su mu se osjetila i omogućila mu da prirodu poima takvom nježnošću i da za svoj doživljaj pronađe nadasve zakučaste riječi. U radnim sobama njegova oca i djeda uvježbavale su se filološke i gramatičke finese koje su književnikov jezik učinile neizmjerno podatnim i promišljenim sredstvom i koje su njegovoj sintaksi dale čistu jasnoću i logičan slijed. U toj roditeljskoj kući pjevali su se psalmi, čitala Biblija onako kako samo katolički svećenici mole iz svojega svakodnevnog brevijara. Švapski pijetizam ne smije se podcijeniti. Schelling i Hegel, Mörike i Hölderlin, Strauß i Vischer ne mogu se zamisliti bez njega. Sa sjemeništima Maulbronna, Blaubeurena i Uracha povezane su najljepše i najstarije njemačke uspomene. Povijest Tübingenske zaklade čini povelik dio njemačke duhovne povijesti. Ovdje, u Švapskoj, sjedinjuje se slavljen i hvaljen zinzendorfski 18
HESSE - ŽIVOT I DJELO
ideal obnove s idejama romantizma i potiče stav koji je, čini se, katkad udaljeniji od službenog protestantizma nego od Rima; pokret koji zapravo izgleda tako kao da želi na pola puta poetski premostiti stari raskol koji je doveo do reformacije. Pijetisti su ponovno otkrili u mistiku duboko utonulog Luthera, koji se u vjerskim svađama i kneževskom prosvjetiteljstvu gotovo izgubio. Ljude koji žele biti ili postati braća i sveci vodi entuzijazam koji je, u kakvom god se obliku izrazio, u savezu sa svakom vječnošću. Na Baltiku i u Švapskoj kršćanska obnova imala je najdublje, vrlo često asketske crte. Ovdje se navješćuje Kristovo Kraljevstvo mnogo prije negoli ga je Rim po svim propisima proglasio slavljem svijeta. Vojska Kristova, odanost Njegovu Kraljevstvu, ulazak u nebeski Jeruzalem – sve su to riječi iz tipičnoga pijetističkoga jezičnog blaga, riječi koje nitko nije prihvatio takvom blagom krotkošću kao prezrena molitvena braća. I evangelička poganska misija njihovo je djelo; Švapska ima u tome velike zasluge. Indijske, kineske i japanske studije pokazuju i danas taj stari međuodnos. Učenjake poput Hauera u Tübingenu, prevoditelja Richarda Wilhelma ili Hesseova bratića šintologa W. Gunderta u Japanu, kojemu je Hesse posvetio drugi dio Siddharthe, mogu se navesti kao primjeri. Isusovci su na tome radili stoljećima prije, a imena poput sv. Franje Ksaverskog ili djelovanje nalik onom Propaganda fide10 ni Engleska ni Njemačka nisu nadmašile. No evangelička misija, koja počinje duhovnim buđenjem,11 ima potpu10 Sveta kongregacija za širenje vjere; lat. Sacra congregatio de propaganda fide. 11 Protestantski obnoviteljski pokret, nadahnut pijetizmom.
19
Hugo Ball
no drukčije interese u filološkom smislu. Kritika teksta i sistema, poetska snaga prijevoda ostavština su reformatora. Pripadnici te škole prilaze svim stranim kultovima mnogo nesputanije, slobodnije. Morali su, dakako, na potpuno drukčiji način opstati u bolnim i burnim duševnim borbama s učiteljima sofizma, brahmanima i hinduističkim svećenicima. No taj pokret dočepao se tisuća poganskih hramova, bogova i podbogova, proučio ih i doveo do raznorodnosti spoznaja koje romantičarski stil ostavljaju daleko iza sebe.
Obitelj Hesse s malim Hermannom, lijevo
20
HESSE - ŽIVOT I DJELO
2.
Djetinjstvo Hermann Hesse mladenačka je narodna pjesma, u beskrajnoj varijaciji. Nezamisliv je bez narodne pjesme; ona se lako pjeva uz čitanje njegovih knjiga. A on je ipak više od narodne pjesme; on je njezina pozadina, njezina visina i dubina, njezina tajna i interpretator. Jedanput se tema zove »Kod zdenca pred vratima«, zatim »Tri jahača izjahaše«, zatim »Dobro jutro, svirče, gdje si tako dugo?« i tako dalje, kroz sve njemačke pjesmarice do duhovne pjesme, kantate i pasije. Osnovnu se melodiju gotovo više ne prepoznaje; modulacije i arabeske, koloratura i kontrapunkt skrivaju temeljnu melodiju. Ubrzo se podsjećamo na kristalne potoke i svjetlucave horizonte Schuberta i Huga Wolfa, ubrzo na Chopinove ganutljive svečanosti; zatim je, naposljetku, tu još i Mozart, koji energično gomila glasove. No posvuda je osnova narodna pjesma, njemačka, a poslije svakako i talijanska. Tko ovom piscu želi iskazati čast, neka mu pjeva pjesme onako kako ih treba učiti i pjevati još u majčinoj utrobi, u školskoj klupi i na šetnji. Hermann Hesse posljednji je vitez sjajne plejade romantičarskih književnika i on štiti odstupnicu. Hoće li se taj vitez iznenada okrenuti i pokrenuti novu bojišnicu? Tko zna. On je posljednji iz neprekinuta niza pri-
21
Hugo Ball
jatelja Jeana Paula,12 s kojim ga povezuje ljubav prema svim zvijezdama, prema leptirima i papigama, blještavim rajevima i začahurenim osobenjacima, sa svim pustolovinama s prijateljima i nervoznim očitovanjima ljubavi. On je pošten, uglađen, ali i opterećen romantičar Brentanove i Hölderlinove škole. Pozdravlja Sternbalde,13 Schlemihle,14 probisvijete.15 Nosi u krvi sve njihove sjetne i vesele tonove; prihvaća svu njihovu nebeskoplavu i zlatnu djetinjastost. Njegov je opus ispunjen zastrašujućim odlomcima, nokturnima i utješnim riječima. On je posljednji u tome nizu, ali i onaj tko nosi zbir njihovih iskustava i njihovih nevolja, nestvarnih patnji i neskrivenih čežnji. Njegov opus govori o Suncu, Mjesecu i zvijezdama, i oni su još uvijek kao nekoć. O cvijeću, pticama i ribama, a oni su tu radi samih sebe. I budući da se u ljudima odražavaju sva ta izvrsna Stvoriteljeva remek-djela, uvijek iznova čudesno izmiješana, tada je on prijatelj, pa i brat čovjeka, premda čovjek nadilazi mrtvu i živu prirodu vrlo rijetko i samo u ljubavi prema stvorenju, kao Provijetljeni i onaj tko je povezan s cijelim životom, kao Franjo i Buda. Seoski umilna puhačka glazba prati tog čarobnjaka u nastupu. U njegovim knjigama bliješti, cvjeta i uzdiše se, leti se, cvrkuće i jeca. Životinje poprimaju ljudsko lice, a ljudska dubina pokreće čudesan splet životinjskih 12 Jean Paul (1763. – 1825.), njemački književnik i estetičar; istaknuti predstavnik romantizma, prosvjetitelj i satiričar. 13 Franz Sternbald, junak romana Putovanja Franza Sternbalda Ludwiga Tiecka. 14 Peter Schlemihl, junak pripovijetke Adalberta von Chamissa, u pren. značenju zlosretnik. 15 Probisvijet iz pripovijetke Iz života dangube Josepha von Eichendorffa.
22