José Martí Guantanamera
José Martí Guantanamera Pjesme, eseji, priče, kronike i aforizmi Izvorni naslov Guantanamera Sa španjolskoga prevela TaNJA Tarbuk Ilustracija na koricama ROSE SYMBOL Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 40 (206) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000971798 ISBN 978-953-320-107-8 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Guantanamera Pjesme, eseji, priÄ?e, kronike i aforizmi
PJESME
José Martí: Guantanamera
Ismaelillo Prolog Sine! Ustrašen svime, u tebi utočište tražim. Vjerujem da će ljudi postati bolji, vjerujem u budući život, u korisnost vrline, i u tebe. Ako ti netko kaže da su ove stranice nalik na druge stranice, reci im da te odviše volim da bih te mogao tako oskvrnuti. Kako te ovdje oslikavam, tako su te vidjele moje oči. Tako svečano urešen pojavio si se preda mnom. Kada sam te prestao gledati na jedan način, prestao sam te oslikavati. Ti su potoci prošli kroz moje srce. Neka stignu do tvojega!
Sin duše Ti plutaš povrh svega, Sine duše! U uskomešanoj noći Valovi 6
Pjesme
U mojim ogoljenim grudima Prepuštaju ti zoru; A danju mutna I gorka pjena Iz uskomešane noći U vodu te baca. Velikodušni čuvaru, Nezatvorena vrata Moga dubokog, voljenog Duha čuvaš, I kako u sjeni skrivaš One što me pohlepno traže, Zavidne zbog moga mira, Razne patnje, Na mračnom pragu Strašan se uzdižeš, I korak im priječe Tvoja bijela krila! Valove svjetlosti i cvijeće Donosi jutro, I na tim svjetlećim Valovima ti jašeš. Nije, ne, svjetlost dana Ta koja me doziva, Nego su to tvoje ručice Na mom jastuku. Govore mi da si daleko: Ludosti mi govore! One imaju tvoju sjenu; Ja imam tvoju dušu! 7
José Martí: Guantanamera
To su nove stvari, Moje i čudne. Znam da se tvoja oka dva Ondje u dalekim Zemljama iskre. A na zlatnim valovima Vjetra što šiba, Moje blijedo čelo. Kad bih svojom rukom mogao, Kao da snop zvijezda Žanjem, snopove Tvojih pogleda požeti! Ti lebdiš povrh svega, Sine duše!
Na mom ramenu Gledajte: nosim ga Na svom ramenu: Skriven je i samo meni Vidljiv! Obujmi mi sljepoočnice Svojom okruglom Rukom kad pred okrutnim Patnjama pokleknem: Kada se rudlava kosa 8
Pjesme
Podigne tamna, Kao kakve unutarnje oluje Strašan simbol, Poput poljupca što leti Osjećam na tvrdoj lubanji: Njegova meka ruka smiruje Ludog jahača! Kada napola teškog Mračnog puta Smiješim se i nesvjestica me hvata Od neobične radosti, Ruku pružam tražeći Prijateljski oslonac, Tad mi nevidljiv poljubac Daje lijepi Dječak koji sjedi Na mom ramenu.
Budan san Ja sanjam otvorenih Očiju, i danju I noću stalno sanjam. I povrh pjene Prostrana uzbibana mora, I na naboranom 9
José Martí: Guantanamera
Pustinjskom pijesku I u moćnom lavu, Gospodaru srca moga, Veselo sjedeći Na pognutu vratu, Vidim stalno Jednoga dječaka koji me, lebdeći, doziva!
1882.
10
Pjesme
Jednostavni stihovi XXIII. Želim otići sa svijeta Kroz prirodna vrata: Kad umrem, odvest će me U kolima od zelena lišća. Ne ostavljajte me u tami Da umrem kô izdajnik: Ja sam dobar i kao takav Umrijet ću okrenut suncu.
Djevojka iz Guantánama (Guantanamera) Čovjek sam posvema iskren Gdje se palme vole širit I prije negoli umrem Duša će mi pjesme iznjedrit
11
José Martí: Guantanamera
Djevojko iz Guantánama, Seljanko iz Guantánama, Ja pristižem sa svih strana I na sve se strane vijem. Umjetnost sam ona prava, Gora u gorju postajem. Moj je stih svijetlozelen I crvene boje što draži Moj je stih ranjeni jelen Što u šumi zaklon traži Djevojko iz Guantánama, Seljanko iz Guantánama, Znana mi je bol duboka U patnjama bezimenima: Ropstvo među ljudima To je patnja preširoka! Djevojko iz Guantánama, Seljanko iz Guantánama, Sa siromasima u zemlji Želim sudbinu dijeliti. Brdski potok me veseli Više nego moru hrliti.
12
Pjesme
XXXIX. Bijele uzgajam ruže U tople i hladne dane Za prijatelje drage Koji mi ruku pruže. A za okrutnika što struže Srce moje s kojim živim, Čičak i koprivu ne plijevim; Bijele uzgajam ruže. 1890.
13
José Martí: Guantanamera
Slobodni stihovi Stablo moje duše Poput ptice koja prelazi jasnim zrakom Osjećam kako prilazi tvoja misao I u srcu mi gnijezdo svija. Duša se kao cvijet rastvara: podrhtavaju grane Poput jedrih usana mladića Pri prvom zagrljaju s ljepotom: Šušti lišće: tako zvuče Brbljave i zavidne radnice Zauzete pripremom svadbe Za djevojku iz bogataške kuće. Široko je srce moje i posve je tvoje: Sva tuga u njega stane i sve Zbog čega svijet plače, pati i mre! Čistim ga od suha lišća i prašine i napuklih grana: pažljivo brišem Svaki list i stapke: odvajam Od cvijeća crve što Latice su pojeli: osvježavam okolnu travu I dočekujem te, oh, neukaljana ptico, Za te pripremam ushićeno srce! 14
Pjesme
Beskraju… Beskraju se želim prepustiti Gdje se živi u miru i pod plaštem svjetlosti, Gdje se hoda u opojnoj radosti Povrh bijelih oblaka I gdje Dante i zvijezde bivaju. Ja znam, znam, jer sam vidio U čistim časovima nekim kako cvijet Svoju čašku rastvara, i nimalo se drukčije, Ne, i sama duša slama. Slušajte, i reći ću vam: ona dolazi naglo Poput neočekivane zore i Pri prvoj proljetnoj zraci Cvijetom se prekrivaju ljupki jorgovani... Tužna li mene: ispričati to htjedoh I u očekivanju stiha Pred očima vidjeh svečane slike Kako poput veselih orlova sjede. Ali ljudski glasovi rastjeraše te plemenite zlatne ptice iz moje blizine: Već su otišle, već su otišle: gledajte kako lipće Krv iz moje rane. Ako me zapitate koji je simbol svijeta U ovim vremenima, pogledajte: to je slomljeno krilo. Zlato se mnogo obrađuje, duša jedva! Gledajte kako patim: moja duša živi Kao košuta u toru neke spilje: Oh, to ne valja: Osvetit ću se, plačući! 15
José Martí: Guantanamera
Poetika Istina traži žezlo. Stih moj Može, kao ljubazni paž, šetati raskošnim Salonima raznih mirisa i bogatih svjetala, Drhteći zaljubljeno u udvaranju S nekom slavnom princezom ili dijeleći ukusan Sladoled s damama. Moj stih Ima okus žezla i ljubičastog prsluka I zlatne marame i hlačica s naborima. Ima okus mlakih vina i ljubavi Moj brdski stih; no on bi radije Tišinu istinske ljubavi, I gustu plodnu šumu: Nekome se sviđa kanarinac, a nekome orao!
Čuveni otok Ovdje sam, sâm sam, skrhan. Nebo tutnji; oblaci se gomilaju, Skupljaju se i crne se i raskidaju. Morska omaglica hrid obavija. Sveta tjeskoba i užas oči mi proždiru. Čemu pobjesnjela Priroda, Čemu jalova samoća koja se oko Onoga tko za ljubavlju žudi prelijeva i zamire? 16
Pjesme
Gdje, Kriste bez križa, pogled spuštaš? Gdje li je, oh, neprijateljska sjeno, gdje je žrtvenik Dostojan da na kraju primi moje čelo? Za koga ću položiti svoj život? Razderalo se jedro; kroz blagu pukotinu Svijetle modrine, kao na slikama, probija se Između sjenovitih čekića dični Díaz, Tužan čovjek s hridi promatra U lijepome tropskom polju bijele Gizdeline, crne Venere, u blatno I smrdljivo cvijeće okrunjene. Hodaju plešući; pri svakom novom okretu Pod mekim im se nogama zemlja ugiba! I kada se u širokom poljupcu Iscrpljene i bez sjaja, već drhtave usne spoje, Iz usana im iskaču proročke, Otrovom natopljene ptice, ptice smrti.
Žeđ za ljepotom Sâm, sâm sam: pristiže prijateljski stih, Kao brižan supružnik hrli, Od nakostriješene grlice do tražbine, Kao s visokih planina s vrha kojih led se topi, Kroz krš i doline u obilnim Mlazovima oslobođen snijeg se spušta, 17
José Martí: Guantanamera
Tako se i u mojoj stisnutoj utrobi Melem ljubavi i božanstvena Požuda za ljepotom izlijevaju. Takva su prostrana plavetnila ponad zemlje, Kao da iz djevičanske duše mračno Ljudstvo krvavo njuše, Svoju dobroćudnu svjetlost zvijezde prosipaju Šutljive supružnice! – i s cvijeća se Uzdiže blagi miomiris. Dajte mi ono najviše i ono savršeno: dajte mi Crtež Anđela: mač Sa Cellinijevom rukom, ljepši Od krovova s tihim mramorom Što ga Priroda s užitkom oblikuje. Časnu lubanju dajte mi gdje su se spržili Svjetski Hamlet i olujna Furija Maura: Indijska Djevojka na obalama pitome rijeke Što staroga Chichéna zidine oplakuje, U sjeni raskošne palme Svoje kose i vitko Tijelo, sjajno i jasno, briše. Dajte mi modro nebo... dajte mi čistu, Neizrecivu, mirnu, vječnu Dušu mramora koju je vrsnom Louvreu Dala, kao svoju pjenu i cvijet, čuvena Venera Milska.
18
Pjesme
Ljubav velikoga grada Mahnita su i brza vremena. Poput svjetlosti juri glas u visokoj žici, Poput broda nasukana na strahotnu žalu Uranja munja, a u lakoj lađi Čovjek, poput krilata bića, zrak siječe. Zato ljubav, bez raskoši i tajne, Čim se rodi umire od sitosti! Kavez je grad mrtvih golubica I gramzivih lovaca! Ako se grudi Slamaju muške, i smrskana Po tlu kruže tijela, unutra će se naći Tek zgnječene jagode! Voli se stojećke, na ulicama, između prašine Salona i trgova; umire Cvijet u danu kada nikne. Ona drhtava Djevica prije smrti pruža Čistu ruku neznanu mladiću; Užitak strave to je, odlazi Iz grudi srce, neizrecivo Zadovoljstvo zasluge, ugodna strepnja Brza hoda, bez zastajkivanja, Prema domu voljene, da bi na vratima njenim Poput dječarca u plač briznuo; I onaj pogled naše vatrene ljubavi, Obojit će se bojom ruža, Hej, to su izmišljotine! Jer tko ima 19
José Martí: Guantanamera
Vremena biti plemić? Kakav je zlatni kalež ili raskošno platno neka dobro osjeti Nježna dama u kući magnata! Ili ako se žeđ trpi, neka se pruži ruka I neka se ispije čaša koja prolazi! Ta čaša što mutna od prašine kruži, I neka vješti kušač – mrljajući mu grudi Nevidljiva krv – i dalje bude veseo I mirtama okružen njegov put! Nisu to tijela već otpaci, I rake i ruševine! I duše Nisu kao na stablu bujan plod Iz čije se meke ljuske u doba zrenja Slatki sirup izlijeva, Nego plod što na trgu pri okrutnim Udarcima grubog radnika sazrijeva! Doba je ovo suhih usana! Noći bez snova! Života Koji se nezreo cijedi! Što nedostaje Kada sreće nedostaje? Poput ustrašena Zeca duh se skriva, Drhtavo bježeći pred lovcem koji se smije, Kao u zarasloj šumi u našim srcima; A žudnja, grozničavom rukom, Kao dični lovac šumom prelazi. Straši me grad! Prepun je Čaša što ih treba ispiti, šupljih čaša! 20
Pjesme
Strah me, jadnog li me, da će to vino Otrovom biti, i u moje žile potom Poput osvetnička patuljka zube zabiti! Žedan sam, ali žedan sam vina koje se na zemlji Ne zna piti! Nisam još Dovoljno patio da razbijem zid Koji me dijeli, oh boli, od moga vinograda! Uzmite vi, kukavni kušači Ljudskih vinca, te čaše U kojima se bez suosjećanja i bez straha Sok ljiljana u velikim gutljajima ispija! Uzmite! Ja sam častan i strah me je! 1913.
21
José Martí: Guantanamera
Cvijeće izgnanstva Dvije domovine Dvije domovine imam: Kubu i noć. Ili su obje jedna? Čim sunce malo priguši Svoj raskošni sjaj, s dugim koprenama I karanfilom u ruci, tiha Kuba tužnoj mi udovici sliči. Znam kakav je taj krvavi karanfil Što joj u ruci drhti! Prazne Su grudi moje, utučene i prazne Na mjestu gdje je srce bilo. Čas je Umiranja stigao. Noć je prikladna Da se kaže zbogom. Svjetlo nam smeta Kao i ljudska riječ. Svemir Bolje zbori nego čovjek. Koji to barjak, što U boj poziva, crveni plam Svijeće užeže? Otvaram Prozore stisnuta srca. Nijema, trgajući Latice karanfila, poput oblaka Što zastire nebo, prolazi Kuba, udovica... 22