OTATA

OTATA

USPOMENE IZ MOG PARTIZANSKOG ŽIVOTA (1943-1945.)

OTATA

USPOMENE IZ MOG PARTIZANSKOG ŽIVOTA (1943-1945.)

Mojim dečkima, unucima Vanji i Samuelu!

NEKOLIKO RIJEČI NA POČETKU Već pred dugo vremena sam odlučio da neke svoje doživljaje iz partizanskog života stavim na papir. Iako sam već star, i nezaobilazno pomalo senilan, ipak sam još toliko priseban da primjećujem kako u zadnje vrijeme sve češće i češće želim govoriti o partizanima, kao jedan od simptoma senilnosti! Poznato je da stari djedice sve više i draže pričaju o doživljajima iz I. svj. rata, o fronti na Galiciji ili u Italiji na Soči (gdje je bio i moj tata), i to naročito unucima. Isto tako mi je poznato da to svima postaje dosadno, katkada i smiješno. Ne bih htio doći u takvu situaciju, a s druge strane želio bih da se neke stvari iz partizanije ne zaborave.

Možda će to nakon podosta godina – kada mene više i ne bude – nekoga zainteresirati, pa će naći o tome nešto i u ovim mojim zapisima. Da se shvatimo, ništa kod toga ne zamjeram, posve mi je jasno da danas mladi imaju posve druge preokupacije, a ne da slušaju – katkada i ponovljeno puta – o nekom mom doživljaju iz onog vremena.

Zato sam zamislio da je najbolje da nešto od toga stavim na papir, pa eto počinjem (srpanj 2010). Želim odmah objasniti da to neće biti nikakve politike, nikakvih analiza, ozbiljnih komentara i sl., već isključivo neki od mojih posve osobnih događaja.

Neće dakle tu biti opise nekih velikih bitaka, herojstva i sl., jer ja to zapravo u partizanima i nisam doživio, iako to ne znači da u tih dvije godine nije bilo svega i svačega, no ne u smislu npr. „Sutjeske“ ili „Neretve“.

Dotaknut ću se i nekih od mojih drugova, koji su mi ostali u posebnom sjećanju, s kojima sam prijateljevao, a neki od njih su imali i puno udjela u formiranju moje osobnosti, pa zaslužuju da ih spomenem.

Dakle, počinjem!

PREDGOVOR Osjećam potrebu da prije nego prijeđem na glavnu temu ovih mojih zapisa, a to je život u partizanima, sasvim kratko u glavnim crtama opišem što je sve tome prethodilo, dakako od 1941. g. nadalje, pa o tome tek par najvažnijih detalja.

Od 1941 do 1943. godine, godine odlaska u partizane (14. studenoga), moja je obitelj doživljavala izuzetno teške trenutke.

Kako sam osobno doživio početak rata na Jugoslaviju opisao sam u jednom mom „štiklecu“, pa to sada ovdje neću prepričavati ni prepisivati. Naslov tog štikleca je „Kako je počeo rat u našem hotelu“. Mislim da sasvim dovoljno opisuje kako sam kao 15/16 godišnjak zajedno s mojom obitelji to doživio. Iza toga slijedi razdoblje prvih par mjeseci života u „NDH“, koje moram posebno izdvojiti.

PRVIH PAR MJESECI U „NDH“ Bilo je to razdoblje straha, brige, neizvjesnosti, sve pod utjecajem saznanja što se sve događalo prvenstveno Židovima u nekim drugim zemljama koje su Nijemci prije Jugoslavije osvojili. Poznate su te stvari, pa tek samo po koji detalj. Prvo donijeta je odluka da se sva židovska djeca isključuju iz škole. Tog časa to nije bilo aktualno, škole tako i tako nisu radile od početka uspostave NDH. Ali je imalo veliki značaj za budućnost koja nam je još bila posve neizvjesna.

Slijedi dalje propis po kojem smo svi Židovi bez ikakve razlike morali nositi poseban žuti znak kojim nas se obilježilo. Bila je to prvo žuta traka na rukavu s velikim Ž, zatim su promijenili u dvije krpe veličine dopisnice, žute boje sa slovom Ž, od kojih je jedna morala biti prišivena na prednjoj strani kaputa, košulje ili pulovera, a druga straga, na leđima. Konačno su modernizirali i te znakove i zadnje koje smo

dobili bili su bedževi.

Na vratima hotela morali smo postaviti veliku žutu ploču s natpisom „Židovska tvrtka“. Slijedila su dalje mnoga poniženja, doživljavali smo u nekoliko puta premetačine u samom hotelu, od tavana do podruma, a da i sami policajci koji su to radili nisu zapravo znali što traže.

Kako mi je tata bio rezervni oficir Jugo-vojske, imao je uniformu i sablju, što je sve odmah morao predati. Drugog oružja nije posjedovao.

Izmišljavali su još i čitav niz drugih poniženja za Židove, pa su ih tjerali na čišćenje ulica, zabranu ulaska u park, redarstveni sat, i sl. mjere kojima se Židove posebno izdvajalo iz normalnog društva i ponižavalo.

MJEŠOVITI BRAKOVI Moram međutim reći, da je već nakon mjesec dana od uspostave NDH donijet propis kojim se sve nabrojane metode (i mnoge druge koje i nisam spomenuo) ne primjenjuju na Židove u mješovitom braku.

To je značilo da ni ja ni moj tata, pa ni omama, nismo morali više nositi one žute trake i oznake, a ukinuta je i zabrana polaženja škole. Kako sam već napomenuo, škole nisu radile, ali su svi đaci već u lipnju 1941. bili uključeni u obaveznu radnu akciju po mjesec dana, što je, dakle sada i mene obuhvatilo, jer sam postao opet đak škole. Živjeli smo za vrijeme radne akcije poluvojničkim životom, rano ujutro morali smo biti na igralištu pored škole, gdje se vršila smotra, gimnastika i razne gotovo vojničke mjere, a potom se išlo na „bašću“, gdje smo nešto prekopavali – no sve bez veze. Sve je trajalo tokom čitavog dana, a kasno poslijepodne pušteni smo kući, pa sutra opet sve iznova. Nije to bilo ništa posebno teško, družili smo se, zafrkavali i sl., i vrijeme je prolazilo. Židovska djeca dakako nisu, kao izbačeni đaci, sudjelovali u radnoj akciji.

HOLOKAUST No, došao je i za Židove poseban dan. Dne 22/23 srpnja 1941, tijekom noći pohapšeni su svi koprivnički Židovi, ubačeni u kamione, zajedno muškarci, žene, starci, djeca, i odvedeni na „Danicu“ prvi kon-

centracioni logor u NDH. Moram ovdje spomenuti duboko mi urezano sjećanje na taj dan. Mama mi je ležala bolesna, a tata i ja u strahu i znoju, stajali smo na prozoru roditeljske spavaće sobe i slušali viku i kriku, zapomaganje i plač naših susjeda, Židova koje su tovarili na kamione. Nismo, dakako, bili uopće sigurni da li neće doći i do nas, jer nam nitko to nije mogao garantirati. Tek kad se sve smirilo, brujanje kamionskih motora se udaljilo, smirili smo se, ali u dubokoj tuzi – sjećam se i plača mojeg tate – pa odvedeni su i mnogi naši najbliži i najdraži.

Omama je bila u pravoj komi, odveli su joj obje sestre – Jetiku Loewy i Sidiku Hiršl iz Dubovca, i njenog sina Ivicu, koji je već nakon par dana bio likvidiran. Odveli su i Aurela i Bertu, nećake mojeg tate i njihovu mamu, tetu Katarinu, i niz drugih. Ovdje moram spomenuti da su mi od svih daljnjih rođaka, spomenuti Aurelt i Berta bili najdraži i s njima sam bio najviše vezan. Stari onkl Dolfi (brat mojeg otate Samija) imao je trgovinu odijela, bio je vrlo drag, i jako me podsjećao na otatu Samija, kojega sam se tek sjećao kao u magli. Onkl Dolfi umro je par godina iza Samija, negdje sredinom tridesetih, pa ga se zato i bolje sjećam.

Poslije njegove smrti trgovinu je preuzeo Aurel, i gotovo da nije bilo dana da nisam svratio u njegovu trgovinu (prvo se je sjećam u kući na uglu Nemčićeve (danas Erste banka), a nešto kasnije na Zrinskom trgu u kući Brozović (kasnije Varteks). Berta se nije udavala, kao i Aurel koji se nije oženio, tako da su mene prihvaćala kao vlastito dijete. Gotovo svake nedjelje bio sam kod njih u stanu, igrao se kod njih i s Bertom na prozoru gledao van i komentirao! (Bilo je to u zgradi na Florijanskom trgu, u I. katu iznad današnjeg Getaldusa).

Osim njih još moram spomenuti kao posebno mi dragog rođaka, Ivicu Hiršla (o kojem sam pisao u jednom „štiklecu“. Svi su oni odvedeni u prvi koncentracijski. logor u NDH, „Danicu“, bivšu kemijsku industriju, od koje su ostale prazne hale i ostale prostorije, a i željeznička, tvornička pruga od Danice do kolodvora u gradu.

O tom sam logoru pisao i govorio nekoliko puta prilikom komemoracija na licu mjesta, pa o tome neću ništa više prepričavati, sve je to uglavnom poznato. Tek da završim – svi su nakon nekoliko dana

odvedeni u Jadovno kod Gospića, gdje ih je dosta pobijeno, a potom su prebačeni u već postojeći logor Jasenovac, a žene u Loborgrad u Zagorju, odakle su kasnije prebačene u Aušvic.

Svi mi iz mješovitih brakova bili smo ostavljeni (ukupno nas je bilo deset), a iz logora se do konca rata uspjelo na razne načine spasiti 18-toro, (među njima i teta Jetika Loewy), dok su svi ostali likvidirani, među kojima i brojni daljnji i bliži naši rođaci.

KONAC HOTELA Trgovine odvedenih Židova dobili su pojedini „zaslužni“ i „podobni“, a mi smo i dalje imali hotel, ali s već spomenutim natpisom „Židovska tvrtka“. Kako se gotovo nitko nije više usuđivao posjećivati naš hotel, ostali smo bez gostiju i egzistencije, otpustili smo gotovo svu služinčad, i jedva preživljavali. Sjećam se jedinih gostiju – povremeno – kada je kroz grad prolazila kolona njemačke vojske, pa se događalo 2-3 puta da su stali upravo pred hotelom, i svi bi oficiri nahrupili u našu kavanu uglavnom na pivo i rum. Oni se nisu obazirali na natpis na vratima! Bila je tada velika gužva, svi smo morali pomagati, sjećam se da sam ja točio krigle piva na automatu, a svi ukućani su dvorili Švabe.

Podsjećam da sam nešto od toga opisao u štiklecu o Miti Ožegoviću, pa dalje ne duljim.

Moram tu istaći činjenicu da nam je puno pomagala mamina familija iz Đelekovca, od koje smo stalno dobivali hranu. Sve je to potrajalo negdje do sredine lipnja 1942. godine, kada više nismo bili u stanju držati hotel, a navodni tatin prijatelj iz nekadašnjeg „Hrv. sokola“, sada poznati ustaša emigrant Martin Nemec, (glavna osoba u Koprivnici, prvi zapovjednik Danice, glavni logornik tzv. Ustaškog stana,) koji je bio općenito dosta tolerantan prema nama, dogovorio je s Ščetincem, trgovcem (ne sjećam mu se imena),koji je imao malu trgovinu pokraj ondašnje gimnazije, da od nas preuzme hotel uz naknadu. Međutim, ta je naknada bila simbolična, a hotel smo mu predali sa svim stvarima, od namještaja do kuhinjske srebrnine, fijakera i konja Lalu, o kojem sam

također pisao u „štiklecima“. Tek smo iz hotela mogli uzeti osobne stvari i privatni namještaj.

Slučaj je htio da je preko puta hotela, u dugoj prizemnici pokraj zgrade Fischer (kojih dakako više nije bilo) bio jedan prazan stan, i mi smo se u njega preselili. Tako je završilo ovo posebno istaknuto vrijeme od par prvih mjeseci života u NDH. Slijedi jedno novo razdoblje do odlaska u partizane.

RAZDOBLJE OD KOLOVOZA 1941. DO 1943.

Ovaj dio mog života posebno je zanimljiv i pun kontradikcija. Naime, dok smo se donekle oporavili od prvog šoka nakon što smo ostali sami, bez šire obitelji, mnogih prijatelja, a posebno i hotela, koji je za sve nas bio poseban život, počeo sam se pomalo privikavati na drugi posve drukčiji način života. Do tada nisam živio u privatnom, obiteljskom stanu, što sam često puta zaviđao mnogim mojim kolegama, eto sada po prvi puta živim u stanu kojega je mama lijepo uredila sa stvarima koje smo mogli uzeti iz hotela. Bilo mi je lijepo u tom stanu.

Osim toga, bilo je to vrijeme pubertetskih iživljavanja, imao sam dosta prijatelja,koji se nisu od mene odbili zbog židovskog porijekla, svirao sam harmoniku, igrali ping pong i sl. U istoj kući bio je još jedan nešto manji stan, u kojem je stanovao Tedi Femec sa svojom mamom i tetom, bio mi je školski kolega, iako jedan razred iza mene, no stalno smo se družili.

Treba ovdje spomenuti i prvu đačku ljubav sa Božicom Sabo, 2-3- godine mlađom, sitnom, gracilnom, ali vrlo lijepom djevojkom, bratom mog razrednog kolege Tonči Saboja. Sastajali smo se u parku, šetali, držali se katkada i za ruke, zagrlili i sl., sve što već spada u pravu, ali ipak školsku ljubav. I ta veza imala je također svoj utjecaj na moj život u tom inače strašnom vremenu za cijelu moju obitelj.

Na gimnaziji je postojao jedan glazbeni sastav, zvali smo ga jazz, iako nije s tim glazbenim stilom imao nikakve veze, bio je to obični

bend, u kojem je svirao klavir Šimatović, Zvonko Dubravec bubnjeve, Nikola Uzelac i Riki Plavec violine. Prije je s njima svirao harmoniku Željko Gros, no bio je odveden, pa su mene, iako sam bio 1-2 godine mlađi od njih kooptirali, pa sam se i s time dosta bavio.

Uglavnom unatoč još uvijek nesigurnom životu, još uvijek sa strahom i neizvjesnostima i žalostima za svime što smo gubitkom i rodbine i prijatelja – pa i hotela – izgubili, živio sam relativno dobro, kako se to mladi i mogu prilagoditi. Kod ostalih članova moje obitelji nije se osjećalo nikakvo zadovoljstvo, vladala je stalno napeta situacija, pojačana i time što sam u to vrijeme već bio shvatio da brak između mojih roditelja ne štima, da tu postoje brojne nesuglasice – rekao bih na prvom mjestu ogromne razlike u karakterima.

Osim tih razlika u karakterima mojih roditelja, moram spomenuti da je mama već u to vrijeme (1942) imala jednu vezu u Zagrebu, s prijateljem obitelji Šemper – Stjepanom Antoljakom, za kojeg se mama nakon oslobođenja, i rastave braka s mojim tatom, i udala. Ja sam za sve to znao, nisam pokušavao ništa učiniti da eventualno spasim brak mojih roditelja, znajući da je to nemoguće. Mama je zadržala brak za vrijeme rata, da nam zadrži onaj, već spomenuti status - mješovitog braka i tako nas spasi. I tako je to sve išlo dalje.

Mislim da je sve te promjene u našim životima najviše trpjela omama, već u poodmaklim godinama, bez najbližih, a upravo njoj je najviše falio hotel. Mama je nastavila sa svojim ručnim radovima, i tkanjem, montirala je svoj tkalački razboj, i pomalo uspijevala nešto od toga i plasirati i od toga smo i živjeli, uz već spomenutu pomoć naših iz Đelekovca.

SKOJ Ovdje moram spomenuti i moje primanje u SKOJ, što je također u velikoj mjeri utjecalo na moje raspoloženje, pomoglo mi da ne potpadnem u depresiju.

Moram spomenuti, da sam već od početka NDH osjećao osnovne

razlike u mojem tadašnjem gledanju na svijet i politiku. Pod utjecajem roditelja, i nekih rođaka iz Zagreba (Drago Čoklica, nećak mamin, organizirani član Komunističke partije, pa Ivice Hiršla, sina tete Sidike)), sve sam više se udaljavao od bilo kakvog nacionalizma, i sve sam više prihvaćao socijalističke ideje, a od uvijek sam imao taj dosta istaknuti osjećaj ljudske pravice ili nepravde, osjećaj prema siromašnima, proganjanima i drugačijima. Nešto se od toga može osjetiti u jednom mojem „štiklecu“ u kojem sam opisao posjet Fuisa u Koprivnicu i moj odnos prema Ciganima!

Uza sve to moram spomenuti posve razumljivu mržnju prema Nijemcima, ustašama i općenito prema fašistima, tako da mogu reći da sam već u to vrijeme prihvaćao antifašizam kao jedan novi pogled na svijet, koji me oduševljavao.Dakako, da sam se družio u razredu i inače najviše s onim kolegama kod kojih sam osjetio da uglavnom „dišu“ kao i ja. I da ne duljim!

Jednog dana, negdje u proljeće 1942. g. pristupio mi je Branko Jambrešić-Zriko, moj razredni kolega (brat Vavin), i priznao mi je da je SKOJ-evski funkcionar u Koprivnici, i da su raspravljali o tome da bi i mene trebalo primiti u SKOJ, dakako ako to želim i nakon još nekih daljnjih provjera. Dakako, da sam bio više nego sretan, i vrlo brzo nakon tog prvog razgovora, Zriko mi je saopćio da sam primljen u punopravno članstvo SKOJ-a. Treba tu spomenuti da je u to vrijeme počeo i partizanski ustanak prvo na Kalniku, pa na Bilogori, i da smo vrlo često čuli za napade na ustaške straže, žandarske postaje, pa i dizanje pruga u zrak i sl. diverzije.

Uz sve što mi je činilo život u tim, inače ratnim, teškim i neizvjesnim vremenima ugodnim i relativno zadovoljnim, a što sam u par redaka već gore spomenuo, sada se tome u punom „sjaju“ pridružio i SKOJ i aktivnost u tome, što mi je davalo posebno zadovoljstvo. Činilo me korisnim i sve sam zadatke vrlo spremno odradio, bez obzira na opasnosti. Roditelji su znali za moje članstvo u SKOJ-u, no osim posebne brige i straha, nisu mi branili.

Neću na dugačko pričati što smo radili, tek ću nabrojiti ono najvažnije: bili smo organizirani u nekoliko grupa (kasnije sam i ja postao sekretar jedne takve grupe na gimnaziji), čitali marksističku literaturu (makar baš i nismo puno razumjeli), pisali smo po gradu – i to u vrijeme redarstvenog sata – razne partizanske parole uljanim bojama, kao npr. „Smrt fašizmu – Sloboda narodu“, ili parole protiv ustaša i Pavelića. Dakako, da je to pisanje bilo vrlo opasno, zbog već spomenutog redarstvenog sata. Počeli smo po nekim vezama dobivati i partizanske plakate, letke, pa smo ih lijepili i širili po gradu, a i u školi.

Kao što sam već rekao, osjećao sam se korisnim, i sâm sam nešto pridonašao ustaškom slomu, i gubitku rata sila osovine, u koji smo tada već svi vjerovali.

Početkom 1943. g. i ja sam imao prilike ići biciklima nekamo u Bilogoru, gdje smo se u vinogradima susretali s prvim partizanima, što je bio za mene poseban osjećaj i koji mi je pružao ogromno zadovoljstvo, ta tu sam vidio prve troroge kape sa petokrakom zvijezdom. Kriomice smo se vraćali u grad, s torbama punim letaka, sretno izbjegnuvši sve opasnosti kod toga.

Kod jedne takve akcije u svibnju 1943. g. Zriko je skoro naletio na ustašku patrolu, i bojeći se da je prepoznat, iste je noći, prvi iz naše grupe otišao u partizane. Iza njega par mjeseci pridružio mu se također razredni kolega Tonči Sabo, pa Nikola Rubinić. Iako sam i ja htio ići s njima, nisam to forsirao, znajući da bi istog trena stradali i moji roditelji i baka. No, nastavio sam i dalje s aktivnostima, bilo nas je sada sve više.

U mojoj skojevskoj grupi bila je i spomenuta Božica Sabo, no negdje 1943 g. osjetili smo oboje da se nekako udaljavamo, možda nam je i dosadila ta naša veza, no ostali smo i dalje vrlo dobri prijatelji, a ja sam često i navraćao k njima u kuću, pogotovo dok je još i njezin brat Tonči bio doma. Ne želeći ništa sakriti, spominjem ovdje da sam u to vrijeme, dakle početkom 1943 g. pokazivao stanovitu simpatiju, prema našoj kućnoj pomoćnici, koja je svaki dan dolazila pospremati stan i pomoći omami u kuhinji. Zvala se Katica, bila je simpatična, vedra, uvijek nasmijana, starija od mene možda godinu-dvije. Bila je udata, no muž joj

je bio u domobranima. Dobro smo se slagali, i to mi je također nekako ispunjavalo tadašnji život.

Došlo je tako i vrijeme priprema za napad partizana na Koprivnicu, kod čega smo mi iz SKOJ-a imali i određene zadatke. Prije svega, nacrtali smo plan grada, i označili sve lokacije bunkera u gradu, kojih je bilo na gotovo svakom križanju, u parku, u glavnim ulicama. Sve smo to doznačili našoj partizanskoj vezi.

Nisam ovdje opisao kako je inače izgledao grad u to vrijeme. Naime, kako se partizanski ustanak sve više širio, Kalnik i Bilogora bili su već gotovo puni partizanskim jedinicama, u gradu je vladala stanovita panika među domobranima (koturašima), ustašama i Nijemcima (koje smo zvali gestapovcima). Redarstveni sat postao je vrlo strog, nakon tog vremena, pucalo se iz bunkera bez upozorenja. Uglavnom grad je bio jedna velika utvrda, puna bunkera, opasana žicom, s brojnim patrolama, stražama, pokretima ustaških i ostalih jedinica.

OSLOBOĐENJE KOPRIVNICE 7. STUDENOG 1943.

O tom događaju, koji je predstavljao veliku prekretnicu u mojem daljnjem životu, pisao sam više puta, i govorio u nekim prilikama, manifestacijama i sl., a čini mi se da je najbolje opisana čitava ta situaciju u jednoj mojoj priči „O jednom partizanu iz mog dvorišta“ koja je izašla u knjizi generala Rade Bulata „32. divizija NOV Jugoslavije“ 1988. g. (na str.399., pa mi se čini da je najbolje da ju ne prepišem doslovce, već iz nje citiram neke za ovu moju sadašnju priču, ono najvažnije. Dakle evo nekoliko citata, kod čega ne mogu zaobići ni glavno lice te istinite priče, mladog, budućeg učitelja: Stanovao sam s obitelji u centru Koprivnice, u niskoj od prizemnici, (koja je bila u zgradi kasnijeg Doma zdravlja), od koje nas je dijelila niska dvorišna ograda….. U to sam vrijeme polazio VIII. razred gimnazije…….Koprivnica je životarila kao jedno prazno i jadno mjesto, omeđeno obroncima Bilogore, jed-

va kojih pola sata uzduž i poprijeko, a bila je opasana bodljikavom žicom….

Ljepotu starih koprivničkih trgova i parkova narušavali su brojne bunkeri…..

Kretanje gradom bilo je ograničeno…. Škole su se pretvorile u kasarne, pa se nastava odvijala posve neredovito i na mnogim mjestima raštrkano po gradu….

Iskra nade bile su samo akcije partizana u okolici sve bližoj gradu, a u gradu smo pak mi pisali crvene parole i , lijepili letke i sl….. U redovima ustaša i domobrana osjetio se strah i panika…… I onda je došao taj dan – 7. studeni – kada je započeo napad na Koprivnicu…. U noći 6. i 7. XI. negdje oko ponoći spomenutu ustašku kasarnu u našem najbližem susjedstvu opkolila je jedna četa partizana 21. slavonske brigade… Ustaše su davali jak otpor, borba je potrajala. Jedna grupa partizana ušla je u naš stan, i popela se na tavan postavivši mitraljesko gnijezdo, dok su ostali pokušavali jurišati na zgradu, ali uzalud…..U naš stan partizani su unijeli nekoliko svojih ranjenika i pružili im tu najnužniju pomoć, dakako uz pomoć svih nas ukućana. Nosio sam vodu, mama je donosila plahte, zavoje, čitav naš stan pretvoren je u previjalište….. Učinili smo sve za te ranjene partizane…. Sjećam se jednog mladog, nedoraslog momka, teško ranjenog u trbuh…. Bio je priseban, iako mi se činilo da na trenutke gubi pogled tamnih, velikih, duboko upalih očiju. Bio je moj vršnjak…. Iz razgovora s drugim partizanima saznali smo da ga zovu Učo, bio je naime đak preparandije…. Bio je očito vrlo obljubljen, pružali su mu najveću moguću pažnju…. Bio je u našoj sobi gotovo dva sata, čekajući da dođu po njega, no borba je oko kasarne bila preteška i prilaz je bio nemoguć…. Učo je bio sve slabiji, tek je povremeno zajauknuo riječima „Mama, mama!“. Držao sam glavu svog vršnjaka, koji je u međuvremenu izgubio svijest, sve do trenutka kada se u očima izgubio njegov životni sjaj, kada su postale staklaste. Mali je Učo umro na mojim rukama, te teške i nezaboravne noći. ….Tek negdje pred jutro ustaše su bile savladane…..Ranjene partizane i mrtvog Uču prenijeli su njihovi drugovi iz našeg stana….. Osvanuo je krasan, sunčan ali prohladan dan…. Gradom je odjekivala toliko željena partizanska pjesma…..“ S ovih par istrgnutih detalja iz moje priče o Uči, završavam taj dio mojih uspomena.

ŽIVOT U SLOBODNOJ KOPRIVNICI Prije nego li uglavnom opišem kako se organizirao život u gradu, moram se osvrnuti na prvi dan. Naime, u rano juto 7. XI. grad je već bio oslobođen, no na „Danici“ gdje su bile kasarne, među kojima i padobranska domobranska jedinica sa privremenim aerodromom, još su se vodile borbe. U gradu bilo je dosta porušenih dućana, razbijenih izloga i sl., i neizbježna krađa nekih civila koji su se od nekud našli.

Komanda grada, koja je već bila oformljena, pozvala je nas nekoliko skojevaca, dala nam troroge sa crvenom zvijezdom i puške (bile su to tkzv. „francuskinje“, podugačke sa svega tri metka u šaržeru), te nas postaviše na neka istaknuta mjesta da sprječavamo krađe. Neki su moji kolege bili pred nekim dućanima, a mene su postavili pred ondašnju zgradu policije. Bio je to dio vijećnice (današnja vjenčaona), gdje su bile nekakve ustaško-policijske kancelarije, sve je bilo razbijeno, razrušeno, a u samoj prostoriji na podu desetak ubijenih ustaša i policajaca. Ja sam na ulici pred samim ulazom u policiju stražario, da nitko ne uđe u prostoriju i ne odnese možda kakav važni dokument i sl. Iza same kancelarije, s dvorišne strane, nalazio se zatvor, u koji su partizanske patrole povremeno dovodile neke uhvaćene ustaše ili policajce i smještavali ih u zatvor, i nastavljale dalje svoj zadatak u gradu. U jednom trenu primjećujem da dvojica mladih partizana dovode prof. Antu Neimarevića, mog dragog profesora, za koji sam znao posve sigurno da nije ništa kriv, i da se vjerojatno radi o nekakvoj zabuni. Uz njegovo oštro protivljenje i protestiranje, ova dvojica ga zatvoriše u zatvor i odu. Našao sam se u velikoj dilemi. Bio sam siguran da prof. Neimarević nije mogao biti ništa kriv, bio je humanista, demokrat, obljubljen profesor, već afirmirani književnik – i nisam dugo dvoumio. Otišao sam u dvorište, otključao zatvore i pustio profesora van s riječima neka se skloni doma, neka nikud ne izlazi, dok se čitava ta ipak kaotična situacija ne smiri.

Odjurio je kući, i poslije toga mu se nikad ništa nije dogodilo, niti ga je tko tražio, niti za bilo što optuživao. Bila je to ipak nekakva zabuna ili nešto što još ni danas točno ne znam. No, siguran sam da sam iako pogriješio prema dužnosti, učinio dobro djelo.

Taj sam dan proveo gotovo čitavo vrijeme u društvu s mojim skojevcima, sretni i presretni.

Istog dana predvečer održan je prvi miting u dvorani kina. Svi su bili sretni, veseli, razdragani, pjevale su se partizanske pjesme, a nakon nekoliko govora (Matetić, Špiljak, Belinić i dr.), nastavilo se veselje bakljadom po gradu.

Redarstveni je sat i dalje trajao, no u mnogo blažoj formi. Škole su proradile, otvoren je kino, otvoren je Dom kulture s knjižnicom, i uglavnom sve što je jednom slobodnom gradu pripadalo. Sve sam o tome već puno puta i pisao i govorio.

PRVIH SEDAM DANA Cijela moja obitelj bila je već od prije pripremljena na to, da će se u slučaju dolaska partizana u grad, istima priključiti, svjesni činjenice da ovo prvo oslobođenje Koprivnice ne može biti definitivno, ta rat je trajao u punom jeku, Koprivnica je bila niti sto km udaljena od ustaškog glavnog grada, Zagreba, opća situacija, i politička i vojna, govorile su o tome da je to veliki uspjeh za partizanski pokret, koji je pridobio mnoštvo novih pridošlica-partizana, ali da je nemoguće da to može dulje potrajati.

Slijedi jedan zanimljiv dio za mene osobno. Naime, znam da je bilo odlučeno da ćemo omamu, kao staricu, smjestiti kod nekog od rođaka u Đelekovcu, nadajući se da je neće dirati, a tata, mama i ja da idemo u partizane, svaki prema svojim mogućnostima. Sve se tako i odvijalo, omamu smo spremili u Đelekovac, nešto stvari iz stana dali na čuvanje obitelji Femec u susjedstvu, klavir smo posudili našim prijateljima obitelji Tkalčec, čija kćer Ljerka je učila svirati, sve smo dakle pripremili za odlazak, pripremili za nas ruksake i torbe s najnužnijim stvarima. Ovoj našoj odluci pridonio je i posjet Marka Belinića, komandanta II.operativne zone (Korpus još nije bio formiran), koji je hijerarski bio vrlo visoko pozicioniran, što se vidjelo i po tome, da je došao k nama u posjetu sa čitavim svojim štabom u nekoliko džipova a neki i s konjima, i nakon kratkih razgovora sve je bilo utanačeno – da

ću ja u neku od brigada, tata u neki od Narodnooslobodilačkih odbora (civilna vlast), prvo za sam kotar Koprivnicu, a kasnije i za Đurđevac, a mama da će u štab II. op. Zone da pomogne organizirati neke aktivnosti za koje još nismo ništa znali. Nisam spomenuo da je mama dobro poznavala Belinića, upoznavši ga u Zagrebu kada je u ilegali boravio kod našeg rođaka Drageca Čoklice nakon što je bio ranjen, pa je kod njega skrivajući se provodio rekonvalescenciju, koju je dobro obavio, jer je, eto, već bio na visokom položaju, ponovno u partizanima.

Moram spomenuti interesantnu činjenicu, da se osobno ne sjećam kako smo tih sedam dana provodili. Gotovo mi se sve jednostavno izbrisalo iz sjećanja. Niti se sjećam kako smo omamu vozili (i tko je to učinio) u Đelekovec, niti sve ostalo što je spadalo u pripreme za odlazak u partizane. Vjerojatno sam sa svim ovim događajima bio toliko okupiran, da su mi se usjekle u pamet, „odrinuvši“ naprosto sve ono što za taj trenutak nije bilo toliko važno.. Važno je bilo samo to da idem u partizane! Tako se niti ne sjećam kako smo proživjeli ovih par dana prije odlaska, niti gdje smo spavali, ni jeli, a ma baš ništa. Čekali smo samo trenutak da odemo.

Međutim točno 7 dana nakon oslobođenja – dakle 14. studenog) javljeno nam je da jedna ustaška jedinica iz pravca Varaždina ide prema Koprivnici, i da svi koji su namjeravali otići u partizane, moraju se odmah skupiti kod Komande grada (na današnjem Trgu mladosti), odakle ćemo u koloni napustiti grad i otići u partizane već prema ranijem rasporedu. Ne sjećam se kako nam je to javljeno, no uskoro smo se skupili – nas negdje oko sedamdesetero kod Komande, i krenuli smo dakako pješice iz grada prema Bakovčicama.

Eto, tako je počeo moj partizanski život, čemu zapravo posvećujem veći dio ovih mojih zapisa i uspomena.

NAŠ ODLAZAK U PARTIZANE Kao što sam već ranije spomenuo, odluka da idemo u partizane donijeti j već mnogo ranije, no unatoč tomu, u obitelji je nastalo veliko uzbuđenje, kada smo 14. studenog primili obavijest da što prije dođemo do Komande grada (na današnjem Trgu mladosti, kasnije trgovina namještajem), radi odlaska u partizane, dakako, tko je to htio. Iako je za takav slučaj sve već ranije bilo pripremljeno, obavijest nas je ipak sve iznenadila. Od svih, ja sam bio najsretniji, jer sam već jedva čekao dan kada ću moći ostvariti želju da odem u partizane.

Dan je bio lijep, sunčan, iako je već bilo gotovo pola studenoga.

Uzeli smo iz praznog stana – omama je već bila sklonjena u Đelekovec – pripremljene torbe i ruksake, i svi troje krenuli smo do Komande grada, gdje se već skupilo par desetaka „budućih“ partizana. Bilo je dosta mladih, među njima i neki moji kolege, prijatelji ili znanci iz škole, no bilo je dosta i starijih. Evo opet one već spominjane „rupe“, ne sjećam se puno njih, tek Slavka Bartolića (geometra) sa suprugom, pa Svetozara Kovačevića, poznatog koprivničkog trgovca građevnim materijalom, i mislim da je tu bio i Pero Mihajlović-Draža, naš kasniji susjed, no nisam siguran.

Razveselio sam se kad sam u grupi primijetio i Nevenku MilčićSeku i Tatjanu Matijaš-Tanju, moje dobre kolegice i prijateljice, iako nešto mlađe od mene, no bile su u mojoj skojevskoj grupi. Tanja je bila velika đačka ljubav od Tonča Sabo-a, koji je već bio u partizanima. Svi smo bili veseli i razdragani, jer taj naš odlazak u partizane nije bio napuštanje „doma i ognjišta“, niti je došao iznenada, bio je za sve nas mlade početak ostvarenja našeg sna!

Kratak predah na putu u partizane

Uskoro je pred nas došao funkcionar Komande grada Danko Đureta na konju, i saopćio nam da je „banda“ (bio je to uobičajeni izraz za sve neprijatelje – Nijemce, ustaše i domobrane), krenuli iz Varaždina prema Koprivnici, da ih u zasjedama čekaju dosta jake partizanske snage, ali u Komandi su odlučili ne riskirati nas koji smo htjeli ići u partizane, već su odlučili na vrijeme, prije razbuktavanja borbe, evakuirati nas do Sokolovca, gdje je bio Štab 21. slavonske brigade, i da ćemo od tamo biti upućeni na razne dužnosti i u razne partizanske jedinice, već prema želji, ali i mogućnostima te ranijim dogovorima i potrebama.

Formirala se kolona s torbama i ruksacima, a ja sam odmah stavio na glavu trorogu partizansku kapu, koju sam već ranije dobio. Na čelu kolone bio je Danko Đureta i tako smo krenuli put Sokolovca, no ne cestom, već nekako poprijeko. Eto opet „rupe“- ne sjećam se kojim smo sve putem išli, „itinerar“ mi se ishlapio!. Sjećam se jedino da smo prošli pokraj Žlebica, mojim drugim susretom s tim naseljem. Prvi puta

bio sam u Žlebicama pred više od desetak godina, a o čemu sam pisao u jednom „štiklecu“ o Fuisu (Fra-Ma-Fu), no ovaj puta bilo je sve tužno i deprimirajuće. Sve one „bajtice“ bile su posve srušene, ostala je samo jedna, nešto bolja, zidana kućica. No, nigdje ni stvora, ni žive duše, ni psa. Cigani su bili svi odvedeni već 1941. g. i likvidirani, ostala je igrom slučaja samo jedna obitelj u onoj zidanoj kućici, no ne znam gdje su tada bili, jer prolaskom pokraj Žlebica, kao što sam već spomenuo, nigdje nikoga.

Išli smo dalje preko polja i oranica, pokraj šumaraka, uživajući u ljepotama sunčanih zraka koje su se probijale kroz granje i lišće, već obojano ljepotama jesenskih boja. Sav taj ugođaj doprinio je da nismo osjećali umor, pa i moji „starci“ su se dobro držali. Ja sam bio uglavnom u društvu sa Sekom i Tanjom.

Vrijeme je odmicalo, ne znam koliko je taj naš put trajao, no eto nas u Sokolovcu. Posjedali smo po nepokošenim i suhim grabama uz cestu i čekali daljnju sudbinu. Bilo je u selu mnogo partizana, ne znam iz kojih jedinica, no imali su i poljsku kuhinju s nekakvom čorbom, koju su nam ljubazno nudili.

Danko je otišao u Štab brigade, i vratio se uskoro s dobrim vijestima. Ustaše iz Varaždina odbijene su, Koprivnica je i dalje slobodna, u našim rukama, te je saopćio da se svi, pogotovo stariji, mogu vratiti u grad, a tko želi ostati, odnosno priključiti se partizanima, da će od njega dobiti određene papire, dokumente, nešto kao uputnicu ili propusnicu sa žigom Komande grada.

Dileme, dakako, nije bilo što se mene lično tiče, a i moji su roditelji bili posve svjesni da se ja neću vratiti, pa tako smo se i dogovorili.

Vidio sam tugu u njihovim očima – strah, neizvjesnost, tegobu, no bez i malo krzmanja zagrlili smo se i izljubili. Sretan da konačno idem u toliko željene partizane, ipak sam i ja osjećao stanovitu tugu rastanka s roditeljima. Ne da bi možda mijenjao odluku, već samo zbog brige za njih. Znao sam, naime, da ni oni makar se sada vraćaju u Koprivnicu, neće tamo moći ostati, već će za koji dan, prema ranijim dogovorima i oni na neke dužnosti u partizane. Tata mi je već bio na dužnosti u Ko-

tarskom narodnooslobodilačkom odboru (civilna vlast), bio je smješten u zgradi ondašnjeg suda (danas Muzej grada), sa željeznim krevetom u sobi, i pripremljenom torbom za slučaj da se hitno mora evakuirati, a mama će u dogovoru s Markom Belinićem biti u određeno vrijeme pozvana u njegov Štab II.operativne zone gdje će joj on osigurati određeno zaduženje u Ekonomskom odjelu.

Kod rastanka, mama mi je još pokušala dati neke „životne“ savjete, u smislu: „Pazi na sebe, nemoj se prehladiti, jedi što više, čuvaj zdravlje“ i sl., naročito zbog činjenice da sam godinu dana prije odležao u sanatoriju za tuberkulozne na Sljemenu, no sve se brzo izliječilo, no roditeljska briga je ipak ostala, za njih sam bio izliječeni ali ipak tuberkulozni bolesnik.

Seka i Tanja su se priključili k meni, i od Danka smo dobili uputnice i propusnice za Bjelovarski partizanski odred, gdje su već bili neki naši kolege – Tanjina ljubav Tonči Sabo i Nikola Rubinić iz mog razreda. Pokušao nam je objasniti kuda sve moramo ići do Gornjih Sredica, sela koje se smjestilo negdje u srcu Bilogore gdje je tada bilo sjedište Odreda. Pokušao nas je upoznati kroz koja sela moramo proći, koja je bolje mimoići i slično, što nam se činilo vrlo komplicirano, nitko od nas troje nikad nije bio u tom kraju. I dok smo mi krenuli prema našem odredištu, moji su nas roditelji pratili pogledima do kuda su mogli, i tada se vratili istim putem natrag u Koprivnicu.

Nas smo trojica pješačili prema dobivenim uputama, prošli kroz neka sela (?), nastavljali oranicama i šumama, i u sam smiraj dana, kada je noć već dobrano izgurala dan, stigli smo na cilj, eto Sredica pred nama.

Eto, tako sam krenuo i stigao u partizane!

MOJI PRVI DANI U PARTIZANIMA Nakon što smo se nas troje približili Sredicama, naišli smo prvo na stražu. „Stoj, tko ide?“ – zaorilo je pitanje stražara. Odgovorio sam mu da smo došli s uputnicom za Bjelovarski partizanski odred u Sredice, kamo smo bili upućeni iz Komande grada Koprivnice posebnom uputnicom iz Sokolovca. Kako nam nisu dali nikakve lozinke, nastalo je malo komešanje. „Ležite dolje potrbuške“ – bila je stražareva komanda, koju smo dakako odmah i učinili. Približio nam se stražar, i tek smo tada vidjeli da su bila dvojica, i dok je jedan držao pušku uperenu prema nama, drugi je pregledavao naše dokumente. Tek kad se uvjerio da je sve u redu, a da i nismo naoružani, dopustio nam je da ustanemo.

Ja sam ponovno na glavu stavio moju trorogu, a stražar nas je sa stalno uperenom puškom dopratio do Štaba odreda.

I tamo su provjeravali naše dokumente, no kada smo napomenuli da se kod njih nalaze već neki naši kolege znajući da rade u Agit-propu, i kada smo imenovali Tončija i Nikolu, poslali su po njih u susjednu kuću i njihovim dolaskom sve je bilo sređeno. Nastalo je veliko veselje između nas, školskih i skojevskih kolega, grljenju i ljubljenju nije bilo kraja. Onda smo se upoznali sa Štabom odreda, bili su tu komandant Odreda Volan (ime se ne sjećam), komesar Odreda (i opet „rupa“) i još jedan oficir, tkzv. načelnik Štaba. Srdačno su se prema nama odnosili, rukovali smo se i ispričali im kako je u Koprivnici. Pričanju nikad kraja.

Vladala je već mrkla noć, i tada smo na prijedlog komandanta krenuli s našim kolegama k njima u Agit-prop da se tamo najedemo i da kod njih prespavamo, a da će onda sutradan odrediti kamo ćemo i što s nama planiraju.

Kuća u kojoj je bio Agit-prop bila je mala siromašna kuća, kao i većina ostalih kuća u Sredicama više nalik klijeti, sa zemljanim podom.

Upoznali smo stari bračni par, naše domaćine – baku Milku i dedu Nikolu, s kojima smo i u kasnijim periodama imali stalno kontakte, često koristivši njihovu gostoljubivost, unatoč njihovom izrazitom siromaštvu i neimaštini.

Tada smo se upoznali i s Dojčinom Sučevićem, šefom Agit-propa, o kojem ću kasnije nešto više. Bio je u prostoriji (teško je reći sobi) i „doktor“ Vatroslav Mimica, šef sanitetske službe Odreda, koji je inače uvijek bio smješten u kući do Agit-propa, ali se kad god je imao vremena družio s dečkima iz Agit-propa, pa smo ga i mi istu večer upoznali.

Taman smo se upoznali sa spomenutim drugovima – baka Milka donijela je na stol veliku glinenu zdjelu punu žganaca i finog domaćeg mlijeka. Navalili smo svih sedmero na te fine žgance, grabeći iz iste zdjele svojim drvenim kašikama ovu prvu partizansku deliciju!

I ovdje se nastavilo pričanje duboko u noć. Moji prvi utisci bili su više nego sjajni!

O Agit-propu kao i o Dojčinu i „doktoru“ Mimici pisat ću opširnije kasnije.

Nikola i Tonč pomogli su nam, odnosno naučili nas, kako se pomoću jedne željezne kuke mogu iščupati svježi snopovi mirišljivog sijena ili slame i unijeti to u kuću, prostrti na utabanu zemlju i pripremiti si tako ležaj. Tako je počela moja prva partizanska noć i spavanje. Iako uzbuđen novim događajima i sredinom, umor me svladao i slatko sam zaspao!

Idućeg jutra, javili smo se u Štab prema ranijem dogovoru. Razgovarajući o našim prvim utiscima i prvom iskustvu spavanja na slami, komesar nas je informirao o jednom partizanskom pravilu. Naime, iako su nas svu trojicu – Seku, Tanju i mene, kao skojevce i đake trebali za neke posebne dužnosti, među ostalim i u Agit-propu, pravilo je glasilo: prvo u borbenu jedinicu, barem na neko kraće vrijeme, a to je konkret-

no značilo da se Seka i ja moramo javiti u Štab bataljona koji je trenutno bio stacioniran u Javorovcu, selu iznad Novigrada – dok su Tanju zadržali ipak kao bolničarku u Štabu Odreda, uzevši u obzir njenu sitnu, gracilnu građu.

Oprostivši se s našim kolegama i novoupoznatim drugovima, Seka i ja i opet put pod noge, u pravcu Javorovca, gdje je bio Štab II. bataljona Odreda. Došavši nakon par sati pješačenja, stigosmo u Javorovac, u Štabu smo se upoznali s komandantom Čedom Ciganovićem i komesarom Vinkom Imbričićem.

Seku su uputili za bolničarku u I. četu, koja je bila na terenu negdje iznad sela Miholjanca, sela malo poviše Virja u kojem su bili ustaše, a ja sam pak bio određen za borca u II. četu istog bataljuna, ali ta je bila stacionirana u samom Novigradu, u jednoj praznoj prostoriji jednokatnice u samom središtu sela. Rukovodioci čete, i komandant i komesar lijepo su me primili. U praznoj „bazi“ naše čete, nije bilo ničega, osim slame na podu. Par kilometara od nas, u selu Virju bili su ustaše, Novigrad je bio zadnje naše uporište prema oslobođenoj Koprivnici.

I tek sam onda shvatio taktički raspored svih sastavnica Bjelovarskog odreda. Mi smo zapravo činili nekakvu branu, zaštitnicu prema Koprivnici, pa mi je odmah postala jasna naša stalna, gotovo neprekidna dužnost. Naime, odmah po dolasku u četu, dobio sam pušku, karabin i bez ikakve instruktaže, bez puno pričanja i objašnjavanja, uvrstio me u obavljanje dužnosti. Ta dužnost sastojala se u slijedećem: po dvojica smo patrolirali prema Virju do polovice puta, pa se vraćali susrećući se putem s našom zamjenom, a takvo patroliranje obavljalo se stalno bez i malo zastoja, idući uz cestu pomno promatrajući pogledom prema Virju, kako bi na vrijeme uočili kakav pokret „bandi“ prema Novigrad ili čak i dalje prema Koprivnici. Slične patrole upućivane su i u nekim drugim smjerovima, sve u pravcu Virja.

Kad smo se vratili iz moje prve patrole, legnuo sam na slamu u bazi, no takav odmor nije dugo potrajao, možda oko 1 sat ili nešto više, a potom sam pak bio određen na stražarsko mjesto na jedan od mnogih

punktova izvan Novigrada, ali i opet u smjeru prema Virju, odakle se jedino moglo očekivati neprijateljsko upadanje. Straža je trajala 2 sata, zatim zamjena, odmor u bazi sat-dva odmora, pa opet u patrolu, i tako redom. Prekid u toj dužnosti bio je jedino kada nas je ekonom čete po dvojicu-trojicu odveo do koje, unaprijed određene kuće na jelo. To se ponavljalo po 2 puta u 24 sata, a potom idući dan opet sve isto.

I dok u patroli nisam osjećao nikakav strah, sjećam se stanovite neizvjesnosti i nelagode kada sam bio na straži, naročito u mrkloj noći U četi inače nisam nikoga poznavao, mahom su to bili seoski mladići i po koja cura, bolničarka s bijelom trakom i crvenim križem preko rukava. Igrom slučaja zapalo me da me u patroli kao drugi član prati jedna takva drugarica, inače bolničarka, ali ipak bar djelomice školovanija od ostali. Bila je već „starija“ partizanka s izvjesnim iskustvom.

Bila je inače iz Zagreba, po zanimanju trgovački pomoćnik, a zvala se Jelena. Njezino već dulje partizanstvo mi je imponiralo, a i osjećao sam se uz nju u patroli nekako sigurniji. Kad sam bio premješten iz čete, nisam je nikad više vidio ni susreo, no čuo sam da je bila teško ranjena i prebačena u bolnicu u Moslavinu. Njena daljnja sudbina posve mi je nepoznata!

Kad sam nakon izvjesnog vremena bio premješten u Agit-prop nisam je nikad poslije susreo, no čuo sam priču da je u jednoj akciji bila teško ranjena i prebačena u jednu od partizanskih bolnica u Moslavini.

Njena daljnja sudbina posve mi je nepoznata!

Osim tih stalnih patroliranja i stražarenja, osiguravajući tako eventualni pokret neprijatelja prema Koprivnici, bilo je ipak vremena i za neke druge aktivnosti. Prije svega to su bile neke vojne vježbe koje smo provodili na jednoj livadi podalje Novigrada. Lično mi se to činilo posve besmislenim, a sastojalo se od onih tipičnih naredbi, kao npr.: „Naprijed marš, na lijevo krug, stoj, trčanje na juriš, bacanje u zaklon, stanovite manipulacije puškom i sl.“.

Osim toga moram spomenuti jedan tipično partizanski običaj, koji sam i ja osobno odmah prihvatio. Čim smo imali mali predah, u bilo kojoj situaciji ako je ona to dozvoljavala, sjeli smo u krug i zapjevali po koju partizansku pjesmu, meni tako drage i lijepe. Pušači su takve predahe iskorištavali i za uživanje u strasti pušenja, iako cigareta nikad dovoljno, pa je po jedna cigareta kružila od jednog do drugog pušača „po vezi“, koji je jednom „povukao“ i predao dalje.

Sve opisano u životu čete odvijalo se gotovo svakodnevno, bez posebnih iznenađenja. No, jednom sam ipak doživio i ja izuzetak od takve jednolične, iako u naravi i opasnostima i izložene dužnosti. Jedne je večeri jedna od naših patrola negdje na pola puta prema Virju naišla na patrolu ustaša koji su se kretali prema Novigradu. Naša je patrola bila u boljoj situaciji i pripucala je na ustaše, pa je komandir čete, čuvši rafale, uputio nas nekolicinu u tom pravcu da po potrebi pomognemo našima, a istovremeno je digao na noge ostatak čitave čete. Trkom smo otišli, no sve je već uglavnom bilo gotovo, ustaše su se povukle u Virje, no mi smo svi ipak u tom smjeru ispucali po par metaka – ja po prvi puta u životu!, kako bi im dali do znanja da nas ovdje ima više od stvarnog broja. Bila je to isprobana partizanska taktika!

Nisam posve siguran da li bi taj incident mogao nazvati mojim vatrenim krštenjem.

Idući dan pozvan sam u Štab odreda u Sredice, na novu dužnost.

Srdačno sam se sa svima pozdravio i krenuo na novo odredište.

Iako mi je u četi bilo dosta teško i naporno, bez ikakvih higijenskih uvjeta, uz to i bez mogućnosti bilo kakvih ozbiljnijih razgovora.

Gotovo svi moji suborci bili su uglavnom mladi kao i ja, ali bez škola.

Zbog svega toga mi je na izvjestan način bilo kod odlaska malo teško pri srcu – da ne kažem da sam bio pomalo i tužan.

Iako sam već spomenuo da moju prvu uporabu puške i ne mogu zapravo nazvati vatrenim krštenjem, ipak sam u toj četi doživio ako ne pravo vatreno, a ono ipak nekakvo partizansko prvo krštenje!

AGIT-PROP (tehnika) Kao što sam već ranije objasnio Agit-prop (ili „tehnika“) bila je jedna prištapska formacija, uvijek uz Štab odreda, kao i referent sanitetsle službe.

Nakon što sam prošao već opisano „krštenje“ u II. četi II. bataljona Odreda, bio sam povučen u Agit-prop. U to je vrijeme Štab odreda i sve prištapske formacije (Agit-prop, sanitet i vod za osiguranje) bili u Sredicama, našem glavnom i najčešće korištenom lokacijom – Štab odreda u jednoj, Agit-prop u drugoj i do toga sanitet u trećoj skromnoj kući sa slamnatim krovom, a straga u štaglju vod za osiguranje. Šef našeg Agit-propa bio je Dojčin Sučević, student kiparstva, i uz njega moji kolege Nikola Rubinić, Tonč Sabo i sada već i Tanja Matijaš, dok je moja kolegica koja je zajedno sa mnom i Tanjom došla u partizane, ostala je i dalje kao vrlo hrabra i spretna bolničarka u četi II. bataljona.

Prvo par riječi o Dojčinu, budućem kiparu. Bio je po nacionalnosti Srbin, sin poznatog pravnika i visokog dužnosnika u predratnom kulturnom društvu Srba u Zagrebu, „Prosvjete“. Sada je, dakako, i on bio u partizanima, no ne sjećam se gdje je bio u moje vrijeme.

Dojčin je bio teški tuberkulozni bolesnik, slab i shrvan teškom bolešću, što se sve vjerojatno odrazilo i na njegovom karakteru. Bio je izraziti cinik, nije pripadao ni SKOJ-u ni partiji, sa anarhističkim svjetonazorom, no u svakom slučaju mrzio je sve fašiste. Iako su u Agitpropu radili uvijek najodaniji skojevci ili partijci, on je ipak bio rukovodilac našeg Agit-propa, vjerojatno zaslugom njegovog oca, a i zbog izuzetne likovne sposobnosti.

Bolest ga je već dobrano načela, pa nikako ne bi mogao podnijeti posebne napore u nekoj borbenoj jedinici.

Zbog svojeg izuzetno naglašenog cinizma, sa svima je bio posvađen, svima je u svemu oponirao – no sve se to, pa i u samom Štabu toleriralo zbog već spomenutih razloga. Cinik, pesimist, sa svim nezadovoljan, svadljiv, gotovo čangrizav, ženomrzac, Dojčinu sam ipak postao njegov dobar prijatelj, a donekle i „doktor“ Mimica. Često smo o svemu razgovarali, bio je inače vrlo inteligentan Dojčinova Carmen sa sveopćom kulturom, no sve zasjenjeno njegovim cinizmom. Kako mi ga je bilo žao, nastojao sam u svemu se prilagoditi, pa i povlađivati mu u njegovim katkada čudnim zaključcima. Poklonio mi je dvije male fotografije sa posvetom. Na jednoj je bio njegov portret (slika iz nekakve legitimacije), a na drugoj od keramike izrađena Carmen, njegov rad sa studija. Prvu sam nažalost izgubio, no Carmen je igrom slučaja preživjela i krasi i danas jedan moj album fotografija, kao posebno mi draga uspomena.

Sjećam se iz nešto kasnijeg perioda, kada više nisam bio u Agitpropu, već u sanitetu kod Mimice (o tome kasnije), preko dva metra visokog partizana izrađeno Dojčinovom rukom u snijegu i ledu, kojega smo mu pripremili. Bilo je to u selu Mala Kapela. Dojčin ga je u ledu isklesao sa svim detaljima, posve realističnim stilom, a sjećam se da sam bio začuđen vidjevši lice tog isklesanog partizana, koje je zračilo optimizmom, željom za životom i nekakvim zadovoljstvom – sve zajedno u neskladu s njegovim vlastitim karakterom, ukoliko u tom ledu nije bio sakriven pravi Dojčin. Čitavo naše Bjelovarsko vojno područje – srce Bilogore – činio je prostor između Bjelovara, Virovitice, Križevaca, Koprivnice, gotovo do Ludbrega. Pripadalo je tkzv. „slobodnoj i oslobođenoj zoni“, što trebalo uzeti s rezervom. Realnije bi bilo zvati to područje poluoslo-

bođenim, s čestim upadima „bande“ iz susjednih, već spomenutih garnizona, zbog kojih je bilo i čestih manjih sukoba, čarkanja, pa katkada i nešto većih okršaja. Štab odreda i sve prištapske formacije su u tim okolnostima napuštale Sredice, sklanjajući se ili duboko u nama tako drage i sigurne šume, ili prelazeći na neki drugi brežuljak, odnosno u neko drugo selo. Katkada je to bilo manje ili više organizirano, ali ponekad se sve pretvorilo u pravu bježanciju.

Pišem sada malo opširnije kako bih Tonč Sabo dovršio priču o mojem dobrom prijatelju i drugu, Dojčinu. Prilikom jednog takvog pokreta, u kojem sam i sam sudjelovao, bježeći mrklom noći pred posve iznenadnim upadom Bobanovih ustaša iz Koprivnice, Dojčin, već posve malaksao od svoje bolesti, zaostao je, što u koloni nitko nije primijetio – bila je već mrkla noć. No, kad smo svi skupa došli na novu lokaciju, u osvit novog dana, Dojčina nigdje nije bilo. Svi smo, i drugovi iz Štaba, i mi iz Agit-propa, saniteta i zaštitnog voda, raspršili smo se tražeći posvuda Dojčina, no sve uzalud. Sudbina tog izuzetnog umjetnika, ostala je nepoznata.

Pretpostavka je bila da su ga možda uhvatili ustaše, ili da se možda izgubio u šumi i iznemogao posve nemoćan zaspao, ali za uvijek! Kako bilo da bilo, Dojčina više nismo imali, a žalost za njim iskazali su svi, pa i oni koji su s njim najviše polemizirali, da ne kažem i svađali. Za mene je to bio poseban udarac, nažalost prvi ali ne i posljednji. Živjeli smo s takvim mogućnostima.

No, vratimo se u mojim sjećanjima natrag u sam Agit-prop, jer sam se prvo zadržao na sudbini prijatelja, a da nisam ništa opisao što je zapravo bio taj AP. Brojno stanje – još za vrijeme života Dojčinovog, bilo je petero, svaki sa svojim zaduženjima, koja su se međutim često isprepletala.

Kao što samo ime kaže – Agit-prop – glavni zadatak svih nas bila je agitacija i propaganda, kako unutar naših jedinica, dižući moral i vjeru u konačnu pobjedu, tako isto i raznim načinima i među civilnim stanovništvom po selima kojim smo se kretali.

Kako smo to činili?

U svakoj četi, ili čak i u pojedinim vodovima, imali smo po kojeg suradnika među borcima, koji bi bio skloniji pisanju, koji bi nam slao svoje kratke zapise, sjećanja, poruke, ili pjesmice.

Bilo je sve to s priprostim rukopisom, s mnogim pogreškama, pa je Tanja bila zadužena da ih ispravlja i možda malo prepravlja, dakle, neke vrste lektorice i korektorice. Takvim sastavcima samih boraca, dodavali smo i neke naredbe ili komentare od drugova iz Štaba odreda.

Imali smo i mali radioaparat na slušalice, na koje sam uglavnom ja „lovio“ vijesti sa BBC-a ili „Slobodne Jugoslavije“, napisao naknadno ono što mi se činilo zanimljivim za naše borce, i to se tada dodalo ostalim već pripremljenim materijalima.

Tonč i Nikola, uz grafičku obradu Dojčina, koji je sve ukrasio određenim crtežima, ilustracijama ili karikaturama, umnožavali su to na jednostavnom šapirografu i pretvarali u neku vrstu biltena s nekoliko stranica, a sve u par desetaka primjeraka.

Iz istog smo materijala to pretvarali i u Zidne novine, koje smo lijepili po selima.

No, već spomenute biltene trebalo je sada distribuirati po našim četama i bataljunima, predati ih polit.komesarima koji su ih čitali borcima. Ta distribucija nije bila baš jednostavni zadatak, koji smo također mi iz Agitpropa morali obaviti. Značilo je to propješačiti duž i poprijeko čitavim našim područjima, gdje god se nalazila po koja naša jedinica. Uz fizički napor, bilo je to skopčano i sa stanovitim opasnostima, često se skrivajući pred Nikola Rubinić ustaškim patrolama ili stražama. Ponavljalo se

to jednom ili dva puta mjesečno, prema našim mogućnostima, kad je bilo dosta mirnog vremena, bez većih pokreta i upadica „bande“.

Uz to, Dojčin je pokazao i izuzetan smisao za izradu velikih propagandnih plakata i karikatura. Čak se jednog i sjećam. Predstavljala je ogromnog Staljina, koji stoji na globusu i ispod nogu ga metlom čisti, a iz globusa frcali su kukasti križevi i ustaše.

Dojčin je izrezivao i razne slike iz partizanskog života, u linoleumu, mi smo to umnožavali crnom bojom i te linoreze smo također distribuirali po selima. Materijal (linoleum) dostavljali su nam naši borci koji su sudjelovali u miniranju i napadu na neki vlak, i potom s poda skidali linoleum. Slično je bilo i sa pojedinim povećim kartonskim šablonama šablonama s portretima Tita, Staljina, Lenjina, Nazora, s kojima smo pravili plakate i dijelili po selima, pogotovo kad smo negdje u kojem selu organizirali miting, što je također spadalo u našu nadležnost, i tom prilikom ukrašavali zidove „dvorane“ u kojoj se održavao miting. Bilo je to najčešće u kojem razredu škole.

Od svih naših aktivnosti, posebno mi se usjekla u sjećanje pjesmarica koju smo također mi izdali. Uspjeli smo sakupiti tekstove najpoznatijih naših pjesama, dakako, bez notnog dijela, i uz ilustracije i vrlo lijepu grafičku opremu izdali smo ju u par desetaka primjeraka.

Pjesme su u partizanima imale poseban značaj, niti jedna od njih nije pozivala na osvetu, mržnju – sve su bile duboko estetske, humane, posebno emotivne. Osobno sam uživao kad god smo ih pjevali, a to je bilo uvijek čim su prilike to dozvoljavale.

Pod utjecajem tih pjesama izgubio mi se eventualni svaki osjećaj nelagode, straha ili neizvjesnosti. Zato mi je ta naše pjesmarica bila posebno draga. Sjećam se: Na Kordunu grob do groba; Padaj silo i nepravdo; Bilogora mi je mati; Druže, pođi doma; Po šumama i gorama; Marjane, Marjane; Bilečanka; Torbo moja; Matija Gubec; Drug Tito i druge. Dugo sam jednu takvu pjesmaricu nosio u svojoj torbi, no ne sjećam se kako i gdje sam ju izgubio. Kad sam još u partizanima jednom prilikom vršio „inventuru“ moje torbe – jedinog vlasništva, nisam ju našao. Sjećam se koliko me to pogodilo, tražio sam ju posvuda, i kod

nekih drugova, no više nitko nije imao ni jedan primjerak te pjesmarice. Da ju sada, u dubokoj starosti posjedujem, bilo bi to za mene pravo bogatstvo ispunjeno brojnim uspomenama i na lijepe i na one „ružnije“ strane partizanskog života, a za mnoge „šmekere“ prava poslastica. No ostale su mi makar krnji stihovi mnogih od tih pjesama, iako ih više ne pjevam, sanjam ih često.

Od inventara u Agit-propu imali smo osim već spomenutog radio aparata i šapirografa, i staru pisaću mašinu Underwood, za koju sam baš ja bio zadužen nositi ju na ramenu prilikom pokreta. Još se i sada sjećam žuljevito i bolno rame na kojem sam nosio pisaću mašinu. No, bila nam je zlata vrijedna, bez obzira što su manjkala pojedina slova, i što redovi pisanja i nisu bili baš ravnomjerni!

Inače je život u Agit-propu bio katkada i zabavan, svi smo bili kolege – ne računajući Dojčina – teme za razgovor i zafrkancije nikad nisu manjkale, a između Tanje i Tončija vladala je i nadalje velika, đačka ljubav, što smo, međutim, vješto morali sakrivati pred štabovcima, jer bi ih da su za to saznali, zasigurno razdvojili premještajem u neku drugu jedinicu.

Ugodnom životu – dakako u partizanskom smislu te riječi – doprinio je i naš „doktor“ Mimica, koji je sa svojim štapskim sanitetom (on i jedna bolničarka) bio uvijek stacioniran pokraj nas i gotovo se stalno s nama družio. O „doktoru“ ću kasnije opširnije pisati, jer je u mojem životu odigrao važnu ulogu.

Kao što sam već prije spomenuo Sredice su za nas bile „središte svijeta“, koje su uz bilogorske šume, i uz baku Milku i dedu Nikolu, zamjenjivale naše prave domove daleke od nas hiljadama godina. No, uz Sredice bile su tu i neka ostala sela, kao npr. Kapela, Gornje Zdelice, pa neka sela na Kalniku. No, kad god smo se vratili u Sredice, osjećali smo se kao da smo došli doma!

POKRET I „ĐADA“ Ima jedna uobičajena i danas često upotrebljavana riječ – pokret, bez nekakvog posebnog značenja. No, kod većine bivših partizana izaziva posebnu asocijaciju na nešto, u najmanju ruku, neugodno. Ta me riječ pratila čitavo vrijeme mojeg partizanstva, češće ili rjeđe, ali konstantno, dajući jedan od pečata partizanskom ratovanju. Nešto češće i učestalije naslušao sam se u prvim mjesecima mojeg partizanskog života, pretežito u Bjelovarskom partizanskom odredu i Bjelovarskom i Kalničkom partizanskom području, no nešto rjeđe u drugoj polovici mojeg ratovanja, kad sam pretežito bio u Moslavini. Što je ta riječ zapravo značila, zbog čega ,eto, njoj posvećujem jedno poglavlje u ovim mojim uspomenama?

U najdoslovnijem smislu, ona je značila prekid s odmorom i relativnim mirom. Značilo je to prekinuti sa snovima za vrijeme polusatnog ili katkada kraćeg ali i dužeg odmora, kada smo se naslonjeni na deblo hrasta ili graba, prepustili da nas mašta u snovima prebaci u neki drugi svijet. Ili kada smo se u takvoj šumi – često našem drugom domu, koji nam je uvijek dao konačište – ispružili stavljajući pod glavu partizansku torbu kao najudobniji jastuk. Ili kada smo morali napustiti ugodan, mirišljav ležaj od sijena ili slame u našoj „bazi“ ili kakvom usputnom štaglju.

Ovisno o trenutku i prilikama, riječ „pokret“ imala je razne intonacije. Jednom je išla šaptom od uha do uha: „Probudi se, pokret, idemo dalje!“ Drugi put je došla kao glasna zapovijed: „Diž’ se, brzo, pokret!“. Bilo je to katkada iznenada, kao grom iz vedrog neba, što je značilo brzo se pripremiti – što i nije iziskivalo veće probleme, jer smo najčešće spavali odjeveni pa i obučeni – ili je pokret bio dan-dva una-

prijed planiran.

U najvećem broju slučajeva, pokret je bio dio partizanske taktike, kada smo se morali povlačiti pred „bandom“ koja je često upadala na naše, u najmanju ruku tek poluoslobođeno područje, bilo Bjelovarsko bilo Kalničko. Ti upadi uglavnom ustaša dolazili su iz garnizona koji su ta naša područja okruživali, a nakon pada Koprivnice u veljači 1944. g. najčešće baš iz Koprivnice, prisiljavajući da određenim pokretom zauzmemo za nas povoljniji položaj za obranu.

Kod spomenutih unaprijed planiranih pokreta, bio je to jedan stalno prisutan način taktike partizanskog ratovanja. Za nas, koji smo bili uglavnom u manjini, ali uz podršku stanovništva i boljem poznavanju terena, preseljavanje iz jedne baze u drugu, iz jednog sela u neko drugo, davalo nam je stanovitu sigurnost, a istovremeno kod neprijatelja ostavljalo iluziju da nas ima više i da smo mnogobrojniji.

Govoreći općenito o pokretima, moram još spomenuti činjenicu da su se u većini slučajeva odvijali noću, i da je za većinu nas sudionika bio nepoznat pravac i novo odredište, prepuštali smo se sposobnostima naših rukovodioca.

Zvuči gotovo nevjerojatno, kako su pojedinci, a među njima sam bio i ja, u toku pješačenja noću, od umora mogli zadrijemati, pa i nešto dublje zaspati. Dobro se sjećam kako sam u jednom noćnom pokretu zaspao, i čak sanjao o nekakvim velegradovima i neboderima, dok se nisam spotaknuo i pao – i tako se vratio u sadašnjost i nastavio daljnjim pješačenjem, kao da se ništa nije dogodilo.

Neki od pokreta bili su kratki, svega po par sati ili su potrajali dulje, kada smo se u našu uobičajenu bazu vraćali tek za dan-dva. No, bilo je i podužih, kada smo zbog vojne situaciji bili prisiljeni napustiti Bjelovarsko područje, kao npr. prebacivanje čak prema Slavoniji – Daruvaru, Voćinu, na Papuk.

Sjećam se puno takvih pokreta, a posebno nešto češćih kada smo se iz našeg Bjelovarskog vojnog područja, bilo danju, bilo noću, prebacivali na Kalnik, naše drugo sigurno i drago područje, prelazeći trkom u rastojanju cestu i prugu negdje iza Lepavine. Ili smo se tu sklonili od

ofenzivnih upada na naše područje, ili smo se prebacili iz operativnih razloga da pomognemo i drugovima iz Kalničkog odreda, kad im je takva pomoć bila potrebna. Sjećam se dobro spaljenih kalničkih sela, ubijenih staraca, žena i djece bačenih u bunare.

Bilo je međutim slučajeva, kada se POKRET pretvorio u drugu riječ iz naslova ove crtice – u „ĐADU“.

Za razliku od riječi pokret, koja je uobičajena u hrvatskom vokabularu, riječ „đada“ je sa lingvističkog gledišta, koliko sam uspio saznati, čisto autohtona partizanska riječ, udomaćena u svim partizanskim jedinicama. „Prevedem“ li je na običan, svakodnevni pojam, ona bi značila doslovce bježanje, bježanciju.

Bilo je slučajeva da je sve počelo pokretom, pa čak i unaprijed planiranim, ali koji se silom prilika na terenu, prešao u „đadu“. I dok je kod pokreta, osim umora, nespavanja, težine predmeta koje smo morali nositi sa sobom , katkada i gladi, ipak postojala stanovita organiziranost, disciplina i apsolutna vjera u naše rukovodioce i konačno dobar ishod pokreta, kod „đade“ puno se toga izgubilo. Kako nikada i nigdje neću tvrditi da smo već samim time što smo partizani, bili i heroji, tako ne mogu sakrivati činjenicu da smo koji puta izgubili „kompas“ i pred jačim neprijateljem – naročito zaluđenim Bobanovcima – koristili „đadu“ da se pokušamo spasiti. Tim više, što smo znali da baš Bobanovci žele uhvatiti što više živih partizana. Katkada, dakle, nije bilo druge nego bježati od njih u grupicama od 2-3, ili pojedinačno, bježati „glavom bez obzira“ - prepustivši nekakvom partizanskom instinktu.

Sjećam se jednog takvog, rekli bi, sramotnog događaja u Sredicama. Zatajile su naše patrole, predstraže i straže, i negdje oko ponoći, u mrkloj noći, probudi nas (bio sam tada u Agit-propu) gromoglasni bobanovski poklik: „Ne pucaj, lovi ih žive!“ popraćen raznim kletvama.

Izletjeli smo van iz naše kolibe, a Sredice pune ustaša. Uputio sam se sam, ne razmišljajući o nekakvom otporu, instinkt održanja na životu bio je jači od nekakvog idealiziranog herojstva. Kako je u neposrednoj

blizini bio nekakav klanac, trčao sam njegovim gornjim rubom, praćen ustašom i njegovim psovkama i prijetnjama, čija se glasnost, međutim, pomalo gubila – shvatio sam da sam u stanovitoj prednosti – i u jednom prikladnom trenutku skočio sam s visine od kojih dva metra, u sam klanac i nastavio trčanje. Ustašu više nisam čuo, očito je odustao, previše se udaljivši od svojih. Sakrio sam se u neko grmlje, dočekao zoru i uvjerio se da vlada opet u selu mir i tišina. Shvatio sam da sam se spasio, oprezno sam se vratio u samo selo i u Komandu štaba, gdje smo razmjenjivali iskustva iz prošle noći. Upad ustaša nije polučio cilj, nikog od naših nisu uhvatili, spasila nas je sve „đada“, a dolazeći bataljun našeg Odreda u kratkoj borbi natjerao je bobanovce natrag u Koprivnicu.

No, pada mi napamet jedan zanimljiv događaj iz te noći. Ustaše su uspjele uhvatiti našeg druga Svetozara Kovačevića (inače trgovca iz Koprivnice), koji se zbog svog antifašizma priključio partizanima istog dana i istom prilikom kad i ja. Čovjek tada u pedesetim godinama, izrazito debeo, korpulentan, bio je uhvaćen od ustaša, koji su ga privremeno zatvorili u jednu štalu i nastavili „lov“ po Sredicama. U štali, iznad jasla, bio je jedan mali prozorčić, kroz koji se Svetozar uspio izvući van i uz „đadu“ uspio se konačno spasiti. Bio je to nevjerojatan podvig, pokušao je na nagovor ostalih to kasnije demonstrirati, no nije išlo, zaglavio se u prozoru. Očito da mu je u noći manjkao pravi poticaj – „susret“ s bobanovcima, njihovim urlicima i kletvama.

Kao što sam spomenuo, pokrete sam doživljavao i kasnije, u drugoj polovici mojeg partizanskog života, u Moslavini, no to su bili organizirani pokreti partizanskih bolnica i drugih neborbenih formacija, o čemu ću nešto kasnije.

Za sada poslužit ću se „virtualnim pokretom“ prebaciti u neki drugi događaj, u neku drugu crticu iz mog sjećanja.

MOJ PRVI DOLAZAK U KOPRIVNICU I ODLAZAK U BRIGADU Kao što je poznato Koprivnica je bila oslobođena od 7. studenoga 1943 do 9. veljače 1944., što je bio stanoviti fenomen i s političkog i vojnog pogleda. Koprivnica je u to vrijeme bio već nešto veći grad, udaljen od Zagreba tek stotinjak km, a rat je na našim prostorima bio istom na polovici svojeg trajanja.

Neću mnogo pisati o tome kakav je život bio kroz to vrijeme u Koprivnici, jer se to ne bi uklapalo u koncepciju ovih mojih sjećanja. Ja, naime, nisam kroz to vrijeme bio u gradu, no ipak sam se barem usputno dotaknuo nekih detalja u uvodu.

Hotel je za vrijeme partizana u Koprivnici, bio zatvoren, inventar pokraden od ustaša. Tata je bio na dužnosti u Kotarskom Narodnooslobodilačkom odboru Koprivnica (KNOO) kao jedan od pročelnika i povjerenik u koprivničkim bankama. Mama je već bila u Štabu II. operativne zone kod Marka Belinića, no nisam u početku znao gdje se zapravo nalazio taj Štab. Tek kad je kasnije oslobođen i istočniji dio Podravine s Đurđevcem i Pitomačom, Štab je neko vrijeme bio u Đurđevcu.

Saznavali smo s vremena na vrijeme kako je u našoj Koprivnici, a mene je nekako stalno srce vuklo da jednom odem u grad moje mladosti.

Negdje na samom početku prosinca, saznao sam da je mama bolesna i da se nalazi u koprivničkoj bolnici, pa sam zamolio u Štabu odreda da me puste na dan-dva da vidim što je to s njome, bio sam zabrinut jer je bila jako boležljiva i često je bolovala. Dobivši odobrenje krenuo sam prema Koprivnici, za kojom sam i inače osjećao nekakvu čežnju. No, ta čežnja nije bila odraz nekakvog nezadovoljstva u partizanima, dapače

bio sam u Agit-propu vrlo zadovoljan, čak i sretan. No postoji ipak jedna teško objašnjiva čežnja za svojim gradom, makar koliko već bila okrnjena činjenicom da u gradu nemam više ni „doma ni ognjišta“.

Išao sam iz Sredica već poznatim šumskim putovima, preko Donjih i Gornjih Mosti, pa preko Hudovljana i Jagnjedovca, i eto me u Koprivnici.

Dakako, da sam prvo navratio u bivši sud (danas Muzej), gdje je tata imao svoj „ured“, sa željeznim krevetom i strunjačom, jednim stolom i stolcima, i dakako pokraj toga, ruksak s potrebnim stvarima za eventualni pokret. Tatu nisam našao, bio je negdje na terenu po nekakvom zadatku, no tu sam saznao od nekih poznatih drugova, da mama nije bolesna i da se ne nalazi u bolnici, niti uopće u Koprivnici. Bio sam s tim informacijama donekle zadovoljan, jer iako nisam susreo roditelje, znao sam da su dobro, a ja sam bio, eto, u mojoj Koprivnici.

Prošetao sam gradom, nikog poznatog nisam susreo, nekako spontano, srce me odvelo do pred naš, bivši, a sada zatvoreni hotel – emocijama nikad kraja.

Zatim sam odšetao do ispred našeg zadnjeg stana, preko puta hotela, uz „mali park“, sjeo na željeznu ogradu i sjetio sam se svih lijepih dana iz tog stana, a istovremeno i neobjašnjivo, puno toga tužnog iz tog vremena sam potisnuo iz sjećanja.

I kao što su mi pred hotelom navirale brojne uspomene – dio kojih sam opisao u mojim brojnim „štiklecima“ - tako sam se i pred stanom intenzivno prisjećao i na školske dane, na roditelje, omamu, gospodina Mitu, Katicu (našu kućnu pomoćnicu) i brojne prijatelje. Vjerojatno su ta sjećanja bila potencirana i zbog činjenice, što u gradu nisam našao roditelje!

Nakon kraćeg vremena, vratio sam se u sadašnjost – pusti stare uspomene, pa ti si sada partizanski borac – rekao sam sâm sebi i potisnuo nostalgiju.

Odšetao sam tada u Oružansku ulicu, gdje je živjela obitelj Protulipac: drugi suprug Šandor, od mame kolege i druga Tonča Saboa, i njegove sestre Božice, moje prve mladenačke, školske ljubav. Donio sam im pozdrave od Tončija, ispričao im detaljno kako nam je, što radimo i sl., a sve nedaće koje smo proživljavali u pokretima i „đadama“ kao i stanovite opasnosti, sam ublaživao. Saznao sam da je kod Protulipčevih odsjela i Seka Milčić, Božičina kolegica. koja je tu već par dana, zbog nekakve bolesti, no tajila je od svih o čemu se zapravo radilo, no da se navodno već sve sredilo i da se oporavila. Pričajući upravo o njoj, eto na vratima i Seke, s kojom se nisam vidio od dana kada smo zajedno, ona, Tatjana Matijaš (Tanja) i ja otišli iz Sokolovca u Sredice, u partizane, a o čemu sam već pisao. Opet smo se svega prisjećali i prepričavali.

Uskoro je, međutim, Šandor skrenuo razgovor na drugu ozbiljnu temu. Naime, Protulipčevi su strahovali što će biti sa Božicom, svjesni da će jednog dana ustaše ponovno zauzeti grad. Niti Šandor, a niti Božićina mama nisu marili za sebe, prepustivši se sudbini, za spas u partizanima nisu uopće pomišljali. Šandor je bio teški tuberkulozni bolesnik, a mama sitna, gracilna, slabašna. Svu su brigu prebacili na Božicu želeći je svakako spasiti, jer bi kao sestra partizana, i skojevka, sigurno stradala od ustaša. Budući da Tonči još nije ni jednom došao u grad, zamolili su mene da Božu povedem sa sobom u Bjelovarski odred, gdje joj je i brat. Bili su uvjereni da će se tamo naći nešto i za nju, iako je bila još mlada, tek petnaestogodišnjakinja, a isto tako kao i mama, sitna, gracilna i slabašna.

Kako je to bila i Božina želja, ja sam odmah na to pristao, ni ne slutivši što me čeka. Prespavao sam kod njih, i sutradan, rano u jutro, odoh na Komandu grada, da dobijem uputnicu za Božu, Seka je išla sa mnom.

No, dočekalo nas je veliko iznenađenje. Komanda grada dobilo je strogi nalog, da svakog koji se prijavi da želi u partizane, smiju uputiti samo i isključivo u Brigadu „Braća Radić“, a ne u ni jedan od postojećih Odreda. Nikakvo objašnjenje, pa ni molba da učine izuzetak, naročito

što joj je brat već u Bjelovarskom odredu dulje vrijeme, nije pomoglo.

Našao sam se u nezavidnoj situaciji – kako da slabašnu i mladu Božicu pustim da ide sama u brigadu, ili da ju vratim natrag roditeljima. Rješenje mi je u trenutku palo na pamet. „Mogu li tada, u tom slučaju, i ja osobno dobiti novu uputnicu za brigadu i ne vratiti se u moj Odred“ postavio sam pitanje, čemu se odmah priključila i Seka želeći da i ona ide s nama u brigadu. Uslijedio je kratki odgovor: „Može, dapače, brigadu treba što prije popuniti“, i tako smo, nakon teškog, žalosnog oproštaja s Protulipčevima, Seka i ja, kao već „okorjeli“ partizani, krenuli s Božicom u opet jedan novi život, svjesni da to sve neće biti lako, život u brigadi bio je drugačiji od života u odredu – no krenuli smo dobro raspoloženi kao da idemo prvi puta u partizane, a igrom slučaja put nas je i ovaj put vodio do Sokolovca, gdje smo u jednoj prostoriji škole na podu i slami prespavali, da bi sutradan rano krenuli dalje u Carevdar i potom u podkalničko selo Kostadinovac, gdje je bio Štab Brigade „Braća Radić“.

Dakako, sve se i ovaj puta ponovilo po istom scenariju kao i kod „premijere“. Seka, kao već „iskusna“ bolničarka upućena je u Izviđačku četu kao bolničarka, ja sam upućen u I. četu II. bataljona brigade, koji je bio smješten na terenu iznad Kostadinovca, dok je Boža, zbog svoje mladosti i gracilnoj građi zadržana kod Štaba brigade. Dakle, sve se u ovoj „reprizi“ ponovilo gotovo na isti način, samo što je sada umjesto Tatjane njenu ulogu preuzela Boža.

Tako je počeo moj život u brigadi, o čemu opširnije u novoj „crtici“.

MOJE KRATKO BRIGADIRSKO ISKUSTVO Četa u koju sam bio upućen imala je 3 voda, sa svega oko četrdesetak boraca. Sve su to bili mladi seoski dečki, ni jednog đaka ili nešto obrazovanijeg borca, osim komandanta i komesara čete, koji mi reče da u svojem vodu pokušam s borcima stupiti u što bliži kontakt, neka im pričam o karakteru naše borbe. Neka im pokušam objasniti suštinu nacionalizma i fašizma – jednom riječju reče mi da bi to bio početak moje stanovite političke karijere. Nakon što bih tako postao „polit. delegat“ voda, najniži politički čin u partizanima, uskoro bih mogao, ako budem dobro radio, mogao postati i „polit.komesar“ čete, sve zbog mojeg „pedigrea“ - školskog obrazovanja i članstva u SKOJ-u.. Četa je bila u dosta lošem stanju, borci umorni, neispavani, loše hranjeni, djelovali su nekako zapušteno. Nije bilo partizanske pjesme, koja nas je inače uvijek oraspoložila, nije bilo nikakvog poleta, sve je djelovalo nekako deprimirajuće. Pokušao sam im se približiti, no vjerojatno i zbog mojeg osobnog neraspoloženja, nisam uspio. Sve je to bilo vjerojatno izazvano i činjenicom da Božu više uopće nisam vidio, a zbog sastava čete, osjećao sam se nekako osamljen.

U četi je jedan mladić bio priučeni brico, i uskoro po mojem dolasku ošišao me iz higijenskih razloga „na nulericu“, tako da mi je troroga kapa padala gotovo do ušiju – zasigurno nisam baš ostavljao nekakav fascinantan utisak!

Ležali smo po štagljevima, odmarali se, šutili, svatko sa svojim mislima. No, uskoro je uslijedio pokret. Banda iz Križevaca s jedne strane, a iz Varaždina s druge s većim snagama, koordinirano, krenuli su u pohod na naše poluoslobođeno područje. Čitava brigada, kao i susjedni Kalnički odred, bili su na položajima. Moja četa je usiljenim maršem

zauzela položaj pokraj jednog šumarka. Ja, dakako, nisam imao pojma o našoj taktici i namjerama, no uskoro i nije bilo više prilike da o tome puno razmišljam. Počela je žestoka paljba po našoj poziciji, s puškama, strojnicama, minobacačima. Mi smo ležali na samom obronku šumarka, kad uskoro uslijedi komanda: „Pali, juriš“.

Tako sam, eto, konačno doživio prvo pravo vatreno i borbeno krštenje, nakon nepotpunih mjesec dana mojeg partizanskog staža.

Kako je to bilo, kako sam to doživio, opisao sam u jednom pismu mojoj majci. O razmjeni pisama s mojim roditeljima, opisat ću u posebnoj crtici, jer „putovanje“ pisama u tim uvjetima pravi je fenomen, pa zaslužuje da ga pokušam objasniti.

Kako sam, dakle, moje vatreno krštenje doživio, najbolje će se vidjeti tako da iz mojeg pisma mami, citiram dio koji se odnosi na taj doživljaj. Dakle, u tom pismu koji nosi datum 8. Moj dolazak u brigadu prosinca 1943., napisao sam slijedeći detalj: „Sigurno si i Ti čula, da je banda provalila iz Križevaca i Varaždina u pravcu Koprivnice. Bilo ih je oko 1500, što ustaša, što Nijemaca. Pretpostavlja se da je bila nekakva izdaja, jer su nas iznenadili….Najljepše smo se odmarali, kad najednom oko nas metki počeli fućkati…. Odmah smo zauzeli položaj…. Baš je moja četa dobila zadatak da izvrši juriš na susjedno brdašce, odnosno šumarak, gdje se nalazila banda….. Bilo je veselo. Oko nas su frcale granate i mine, a mi smo se povlačili po blatu do šume, a onda na juriš trkom u tu šumu…. Paljba je bila paklenska…. Možeš si misliti i sama, kad sam čak i ja sam ispucao svu municiju koju smo dobili dan prije……kad oko tebe zuje taneta, najsigurnije se osjećaš kad vlastita puška gruva…. Borba je trajala oko 5 sati, no uspjeli smo bandu vratiti u njihove garnizone“.

No, unatoč toga što sam, a to je vidljivo i iz pisma mami, dobro prihvatio taj naš prvi i glavni poziv: borba i samo borba, i što nisam izgubio hrabrost, niti me zahvatila malodušnost, nakon borbe, kad se sve smirilo, ponovno sam se u toj četi osjećao nekako usamljen. I tako se pojavila želja da se vratim u Bjelovarski partizanski odred, među moje kolege – Nikolu, Tonča i Tanju, Dojčina pa i „doktora“ Mimicu.

Prisjetio sam se maminog upozorenja da se čuvam kao bivši TBC bolesnik, pa sam se probio do Štaba brigade, objasnio da su uvjeti života u brigadi – prije svega dugotrajni pokreti i u udaljenije lokacije, za mene zbog moje bolesti teški, da mi je bilo lakše u Agit-propu odreda i zamolio da me puste iz brigade i upute natrag u Odred. Mojoj je želji bilo udovoljeno, dobio sam nekakvu propusnicu i usmenu lozinku za sutradan, vratio se u četu, prespavao s njima u štaglju, i sutradan oprostivši se s rukovodiocima čete, krenuo sam prema Bjelovarskom području. Prešao sam sakrivajući se cestu i prugu kod Lepavine, i evo me na mojem bjelovarskom području, a da Božu nisam više ni vidio.

No, već se tada među borcima šuškalo, da se jedan od drugova štapskih oficira, posebno za nju brinuo. Kasnije sam čuo da je to bila obostrana „ljubav na prvi pogled“. Božu ni kasnije, u toku rata, nikad nisam više sreo.

Išao sam već poznatim šumskim putovima, gazio po odbačenom lišću, boja šume već je poprimila kasnojesenski štih, a ja sam uz to sasvim spontano počeo pjevušiti neke drage mi partizanske pjesme – i tako se sretan i zadovoljan vratio doma, u Sredice.

MOJ PRVI PARTIZANSKI BOŽIĆ Pretpostavljajući da se kroz božićne blagdane neće ništa bitnije događati, da će se „banda“ ipak tih dana prepustiti nekakvom prazničkom ugođaju, nije bilo većih problema dobiti dan-dva dopusta. I tako smo Tonč, Tanja i ja izborili dozvolu da odemo u Koprivnicu posjetiti roditelje – Tonč i Tanja po prvi puta, a ja, eto, već drugi put.

Kad smo došli u Štab da ishodimo dozvolu za odlazak u Koprivnicu, dočekao nas je nasmijani komesar Odreda u društvu s još nekim nama nepoznatim drugom, i tom prilikom su nam saopćili da je Komitet KPH odlučio da upravo nas troje zaslužujemo da nas se primi u punopravno članstvo KPH, i to nam je, eto, on naš komesar Odreda i spomenuti nepoznati drug (iz Komiteta) upravo saopćili i čestitali. Ne moram posebno isticati koliko smo bili sretni i ponosni, bilo je to u ono vrijeme veliko priznanje. Nakon SKOJa, postali smo članovi KPH! Krenuli smo na sam Badnjak, rano popodne iz Sredica, veseli, dobro raspoloženi, posebno saznajem da smo postali članovi KP. Kretali smo se po već poznatim nam putovima. Jedino što je šuma već promijenila svoj izgled – drveća su već bila ogoljena, a na zemlji stvarao se debeo „tepih“ otpalog lišća u svim bojama, kao da je taj „tepih“ izvezen nekakvim ručnim radom, s posebnim uzorkom. Činio je pravi kontrast već sumornom, tmurnom i sivom danu, koji međutim nije pokvario naše dobro raspoloženje.

Tonči se već zaželio vidjeti mamu i Šandora, a Tanjini roditelji nisu više bili u Koprivnici (opet jedna „rupa“ – nemam pojma gdje su oni u to vrijeme već bili). Ja zapravo i nisam imao za cilj Koprivnicu,

već Đelekovec, gdje su me čekali moji roditelji, javivši mi već prije da će zasigurno za Božić biti u maminom rodnom selu. Šalili smo se putem, zafrkavali i svašta pričali – i eto nas u Koprivnici. Bio je već gusti mrak. Odmah smo krenuli u Oružansku ulicu do Protulipčevih – sreći nikad kraja, Tonča nisu vidjeli skoro 5 mjeseci, a za Božu smo ih informirali da se nalazi u Štabu Brigade, relativno sigurna. Tanja je, dakako, ostala kod njih, a ja sam posudio od Šandora bicikl i krenuo put Đelekovca dobro mi poznatim putem. Čitavo vrijeme čuo sam u daljini, u pravcu Đelekovca, pucanje, bombe, rafale, i što sam bio bliže, sve intenzivnije, pa me već pomalo hvatala i panika. „Stoj, tko ide!“ zagrmi pokraj mene jedan čvrst glas. Odgovorio sam lozinkom, koju sam za taj dan dobio u mojoj komandi, pa nije bilo daljnjih problema u mojoj identifikaciji. No, saznao sam da je čitav bataljun Brigade „Braća Radić“ na položaju, jer se nije znalo što se zapravo događa u Đelekovcu00000000. Pretpostavljalo se čak, da je možda u Đelekovcu borba s ustašama odbjeglim u Mađarsku kod oslobođenja Koprivnice, i da možda napadaju „Đelekovečku četu“ od domaćih mladića koji su formirajući četu čekali samo poziv da se uključe u neku brigadu.

Dežurni u bataljunu brigade nije me pustio da idem dalje, iako sam ga molio da im se priključim, pa kako bude da bude – već mi je čak naredio da se odmah vratim u Koprivnicu. Nije bilo druge, već ga poslušati. Vratio sam se u grad, pun straha što će biti s mojima ako je ta pretpostavka o ustašama točna. Ušavši u grad upravo sam se susretao s ljudima koji su napuštali crkvu Sv. Nikole nakon polnoćke. Otišao sam ponovno do Protulipčevih, koji su još pričali s Tončom i Tanjom.

Ispričao sam što mi se te noći dogodilo, prespavao sam kod njih, i rano u jutro otišao sam na Komandu grada, gdje sam saznao pravu istinu, a ona je bila posve banalna: dečki iz spomenute Đelekovečke čete, dali su si za Badnjak oduška i pucali su iz raspoloživog oružja, ne misleći da će time izazvati pravu uzbunu i dići čitav bataljun na položaj, a meni osobno onemogućiti da na Badnjak budem sa svojima! No, ljutnja brzo prođe, i

sretan da se nije ništa ozbiljno dogodilo, ponovno sam biciklom krenuo u Đelekovec, kamo sam stigao prije podne na sam Božić.

Veselju, grljenju, ljubljenju ponovno nikad kraja, a omama je vidjevši svoga unuka popratila to sa obilnim suzama radosnicama. Bio sam već u uniformi, doduše staroj, iznošenoj, i to baš ustaškoj, a i inače sam imao vojnički „imidž“, sa remenjem preko ramena, koji su držali opasač na kojoj je bila ofenzivna ručna bomba i pištolj.

Prvo sam morao opširno pričati što sam sve do tada doživio, a onda sam pak ja saznavao o mojim roditeljima od onog dana rastanka u Sokolovcu, kada sam ja produžio u partizane, a oni se vratili u grad.

Saznao sam o dužnostima koje su dobili – tata u Kotarskom narodnooslobodilačkom odboru u svojstvu povjerenika za financije, ali je imao i neke zadatke o bližoj okolici Koprivnice, uglavnom agitacijsko-propagandnog sadržaja, a mama je bila u Štabu II. operativne zone kod Marka Belinića, trenutno u Hercegovcu, odakle je došla u Đelekovec pred dva dana. Radila je na nekakvim administrativnim poslovima u ekonomskom odjelu. Što se tiče omame, imao sam prvobitno osjećaj da se dobro snašla i prilagodila novom seoskom načinu života, dobro se slagala s mojom đelekovečkom bakom, „mamicom“ i tetom Janom i tetecom Miškom kod kojih je bila smještena.

Pričanje se oteglo sve do finog domaćeg božićnog ručka, kakvog nisam mogao ni sanjati u Sredicama, a moja đelekovečka baka, mamica“ propustila je čak i božićnu misu kako bi što dulje bila sa mnom.

Sam Božić – za nas iz Koprivnice, u tom đelekovečkom okruženju, nije predstavljao ništa posebno, osim nekakve tradicije i lijepog običaja kićenja bora, darivanja i sl., što smo sve i mi nekad prakticirali, ali isto tako kao i obilježavanje i nekih većih židovskih blagdana kao Nove godine („Rošešone“, Roš hašana), Pesah s macesima i sl. – a sve mi se to sada činilo jako, jako davno! Unatoč svega, osjećao se taj dan u Đelekovcu kao nekakav poseban praznički štimung, pojačan poznatim

božićnim rekvizitima: slama pod stolom, okićeni bor i sl.

Nakon obilnog ručka, nastavili su se razgovori, kojima su se sada priključili i mnogi od ostalih đelekovečkih rodbina, kao i neki od mojih bratića koji su se već priključili spomenutoj Đelekovečkoj četi, a ja sam kao već „stari“ partizan imao u tim razgovorima glavnu riječ Najviše sam razgovarao s roditeljima, zanimajući se za o njihovoj daljnjoj partizanskoj sudbini, a dosta sam vremena posvetio omami.

Iako sam imao dojam da se dobro snašla, što sam već spomenuo, nisam se ipak mogao oteti dojmu da u stvari ona jako trpi i teško podnosi svoju sudbinu. Kao njen unuk mogao sam to osjetiti i u njenom glasu, u njenim očima, iako se verbalno na ništa nije tužila. Čitavo se vrijeme držala uz mene, jedinca unuka i mog oca, jedinca sina. Imao sam osjećaj da je tek sada, vidjevši me u uniformi s mojom „ratnom“ spremom, shvatila svu opasnost naše sadašnje situacije i nije mogla sakriti brigu za sve nas. No, briga je jedno, a tuga koju sam vidio u njenim očima nešto je sasvim drugo.

Dugo sam o tome razmišljao, pa i idućih dana po povratku u Odred. Rekonstruirao sam njen život i sudbinu koja ju je zadesila i to već u njenoj „trećoj“ dobi, i pomalo sam shvatio koliko je zapravo duboko patila, a da nikad ni jednom riječju nije time opterećivala nikoga.

Bila je to istinska tuga i bol, koja je počela zapravo već 1941. g., sa svim što je ta godina donijela sa sobom: tragedija holokausta, u kojoj je izgubila veliki dio bliže i daljnje obitelji, sve potencirano strahom i za sebe i za sve nas. Zatim gubitak hotela i onog izuzetnog života u kojem je ona bila „Carica“ u svojem carstvu, neprikosnovena gospodarica. Sjećajući se dobro tog vremena, mogu shvatiti da se u našem novom stanu osjećala kao gost, a ne domaćin, koju ulogu je preuzela moja mama – bez obzira što smo svi mi u obitelji prema njoj bili izuzetno pažljivi, s puno uvažavanja njene boli zbog sestara i svega ostalih što sam naveo.

Vrhunac te teške sudbine je odlazak svih nas u partizane i njeno preseljenje u Đelekovec. Posve sam siguran da su svi, a ma baš svi prema njoj bili više nego dobri i pažljivi, od đelekovečke mamice, tete Jane i teca Miške, kao i ostale rodbine, no znam da nisu mogli nadoknaditi sve

što je izgubila i utažiti njenu bol. Upravo zato sam i ja, na taj moj prvi partizanski Božić bio najviše s njom kroz ta dva dana, grleći je i ljubeći, ali i pokušavajući se šaliti i raspoložiti. Zbog svega toga sam drugi dan Božića, prije podne, odlazeći iz Đelekovca, jer sam već taj dan morao biti na mom „radnom“ mjestu, najviše pažnje posvetio njoj, čak možda i više nego roditeljima. Idućih sam se dana i mjeseci, vrlo često sa posebnom nostalgijom prisjećao moje omame. Zato nisam mogao da o njoj u ovim mojim sjećanjima ne posvetim malo više rečenica.

Kod mog odlaska, dakako, ponavljalo se sve već opisano – grljenje, ljubljenje i suze!

Došao sam rano u Koprivnicu, vratio bicikl Šandoru, i zajedno s Tončijem i Tanjom krenuo natrag, sada opet u staroj formi: zafrkavanje, pjevušenje nekih dragih nam partizanskih pjesama, prolazeći poznatim nam šumskim putovima, uz danas nešto ljepšem, vedrijem i sunčanijem danu. I šuma je bila ljepša, stvarajući posebnu kulisu, s vedrijim bojama i zrcaljenjem rosnih kapi na već golim granama – jednom riječju, ugođaj pun optimizma.

Uskoro smo sreli prvu partizansku patrolu i saznali da je u međuvremenu Štab našeg Odreda promijenio lokaciju – sada se nalazi ne u Sredicama, već u Gornjim Zdelicama, pa smo morali skrenuti prema toj novoj destinaciji.

Ah, ti partizanski pokreti!

PISMA SINA PARTIZANA – PARTIZANSKOJ MAJCI Kako sam održavao pismenu vezu s roditeljima u uvjetima partizanskog ratovanja, pravi je mali fenomen, pa zaslužuje osvrt u ovim mojim sjećanjima.

Kako smo sve troje – majka, tata i ja bili u partizanima gotovo nikad nisamo bili zajedno, osim pojedinačnih, kratkih susreta. Postojala je zato želja da se nekako javljamo jedni drugima pisanom riječju, a da takva mogućnost postoji, saznao sam već prvih dana dolaska u partizane, i dobrano sam to koristio.

Kako je funkcionirala ta „pošta“? Pismo s imenom primaoca, kao i naziv jedinice napisao se na kuvertu, no bez oznake mjesta – ukoliko se to uopće i znalo. Dakle, kao primjer: pismo mojoj mami nosilo je na kuverti njeno ime i prezime, naziv jedinice (npr. Štab II. zone), s napomenom „Na položaju“ (bez oznake mjesta). Takvo pismo predalo se u Štab odreda, koji je prvom prilikom pismo poslao kurirom koji je išao u tom smjeru sa kakvim službenim papirima. Postojala je i mogućnost, da se slučajno susretnem s nekim drugom koji je također išao u smjeru jedinice u kojoj je bila npr. moja mama, pa sam tako pismo poslao uslugom, što je bilo i brže i sigurnije.

Kako sam bio vezan s roditeljima, uvijek u brizi za njih, često sam se koristio tom partizanskom poštom, pišući i mami i tati, a i oni su isto tako odgovarali na moja pisma, i tako smo zapravo u većini slučajeva znali jedni za druge.

Tata nije moja pisma sačuvao, kao što ni ja nisam sačuvao njihova.

Razlog je jednostavan, jer je partizanska torba – pravi partizanski „prijatelj“ – bila „spremište“ za svu imovinu. Bilo je tu nekakvih bro-

šura za politički rad, po koja geografska karta-specijalka, nešto skromnog rublja, po koja jabuka ili koje drugo voće, a moram spomenuti i mali zamotuljak papira sa soli, vrlo „vrijedni“ dio svake torbe. Soli nam je gotovo svugdje nedostajalo, pa je svaki došavši u priliku zamotao u komadić papira tu dragocjenost. Bilo je tu i po koje pismo od mame ili tate, no kod prve „inventure“ torbe ta su pisma prvo stradala.

Razliku u tome učinila je moja mama, koja je sva moja pisma brižno spremala i čuvala sve do kraja rata, vjerojatno su joj ta pisma nadomještala naše česte udaljenosti.

Međutim, ono što je kod toga posebno zanimljivo. Sve vrijeme rata, kao i poslijeratno vrijeme ona mi je to tajila, i sva ta pisma brižno čuvala. Tek puno godina kasnije, gotovo pred njenu smrt, otkrila mi je tu svoju tajnu, i sva mi ta pisma fino svezana vrpcom predala! Bio sam izuzetno dirnut tom tom njenom pažnjom.

Danas tu zbirku pisama između sina i majke u uvjetima partizanskog ratovanja čuvam kao dragocjenu uspomenu i nešto nenadoknadivo, što često uzimam u ruke i prelistavam, čitajući neke detalje i prisjećajući se moje drage mama. Uz tu emotivnu komponentu, pisma su mi i izvor nekih informacija o našim kretanjima i događajima. To tim prije, što u sjećanjima imam kao što sam već par puta ustvrdio, puno „rupa“, koje sam barem neke od njih uspio popuniti upravo saznanjima iz tih pisama.

A sada jedno kratko analiziranje tih pisama. Imam ih ukupno 22 komada, pisana npr. iz Javorovca (to je najranije, nosi datum 19. XI.), pa iz Sredica, (po nekoliko njih), Čepelovca, Kozarevca, Pitomače, Velike Trešnjevice, Zdjelica, Male Kapele, Velike Pisanice, Končanice, Daruvara, Ždale i konačno Koprivnice (16. V. 1945). Neka su pisma pisana u kratkim razmacima od 2-3 dana, strahujući da sva neće stići do odredišta, što se, dakako, događalo.Nemam pisama iz vremena kada sam bio u Moslavini, jer sam bio u blizini mamine jedinice, te smo se relativno često mogli susresti i vidjeti, pa nije bilo potrebe za pisma.

Moram ovdje još nešto napomenuti. Ono što je možda s današnjeg gledišta čudno, za današnje prilike i običaje teško shvatljivo, je na-

čin oslovljavanja kojim sam se služio. Od najranijeg djetinjstva oca sam zvao „tatek“ i majku „majčica“ i to se nastavljalo i dalje tokom čitavog mog života – dakle i u partizanima također – sve dok se u našem životu nije pojavio prvi unuk, pa je majčica postala Babica, a tatek Otata.

Tome treba dodati i da je svako moje pismo majčici, završavalo frazom „Rukuljub i puno pusika, Tvoj Sinek“. Bio je to ne samo odraz moje ljubavi i poštovanja prema roditeljima, već nastavak jedne duge tradicije. Siguran sam da bih danas prema roditeljima s riječju: „Bok, Stara“ ili „Bok, Stari“, pokazao isto takvu ljubav prema njima – vremena su se mijenjala, sve dakle u svoje vrijeme!

Možda bi netko čitajući moja partizanska pisma, pa možda i netko od Vas, mojih najbližih, pomislili da se radi o stanovitoj malograđanštini, na što to, priznajem, i asocira. No, to bez zadrške demantiram.

Iako ne priliči da se sam ocjenjujem, ipak tvrdim da ništa, ama baš ništa od mojeg „gospodskog“ porijekla nije ostalo – ni u ponašanju, ni u odnosu na druge. Ne samo u partizanima, gdje se nikada u ničemu nisam razlikovao od drugih, već i kasnije u čitavom mom životu. Toliko o tom pomalo „čudnom“ tituliranju, koje najjednostavnije obrazlažem latinskom sentencom: „O tempora, o mores!“ U pismima ima dosta faktografskih podataka, koja su mi pomogla približiti neka sjećanja. No, činjenica je da sam mnogo toga od eventualnih teških i opasnih detalja u pismima zatajio, da ih ne opterećujem posebnim brigama, kao npr. velikim pokretima, povremenim čarkanjima s bandom, pa i đade. No, ono što je u tim pismima sasvim sigurno točno i istinito, je da mi je u partizanima, ma gdje bio, bilo lijepo i da sam bio zadovoljan.

Analizirajući sada ta pisma, mogu uočiti i nešto što mi sliči nekakvim postpubertetskim sitnicama. Naime, iako sam već bio i borac i ratnik, mojih 17-18 godina došli su do izražaja npr. u detalju, da u pojedinim pismima moljakam mamu da mi nabavi englesku uniformu, što je, mislio sam ona u mogućnosti, jer je tada bila u Štabu X.Korpusa.

Dakle, htio sam biti „ljepši i vojnički dotjeraniji“ što je ipak bilo malo, u najmanju ruku, neozbiljno.

Kako bilo da bilo, ta moja pisamca mali su kamenÄ?ić u velikom mozaiku naĹĄe partizanske borbe moje obitelji i kao takve ih tretiram.

MOJI PRVI KONTAKTI S MEDICINOM Život se u Odredu nastavljao dalje po već “ustaljenom redu“ – pokreti, đade, čarkanja, pa pokatkada i nešto veći sukobi. Naši rukovodioci zaključili su da je tu i tamo bolje privremeno preći nekud prema Slavoniji (okolica Daruvara, Voćin, Papuk), ili se još češće prebaciti na kalničko područje – kako bi se privremeno sklonili od jačeg neprijatelja, ili kako bi drugovima na Kalniku pomogli u njihovim sve češćim upadima bande s Varaždina i kasnije poslije pada Koprivnice i iz tog Bobanovog uporišta.

Između svih tih zbivanja, pokreta i borbi, mi agitpropovci koristili smo svaki raspoloživi trenutak da naša osnovna aktivnost ne bi zastala, pa i u najtežim situacijama.

Kao što sam već opisao uz naš Agit-prop nalazio se i odredski sanitet, odnosno „doktor“ Mimica Vatroslav, od milja zvani Vatre, s kojim smo se sve gotovo sprijateljili, iako smo mi u Agit-propu bili uglavnom još đaci, a Vatre već student (ne sjećam se točno da li druge ili na početku treće godine studija u Zagrebu). Bio je partizan mnogo dulje od svih nas, negdje još iz 1942 ili možda početkom 1943, ne znam točno, no u svakom slučaju bio je već prekaljeni i iskusni partizan. Činjenica je da je prekinuo studij medicine kako bi se priključio partizanima, isključivo iz ideoloških razloga. Bio je ne samo formalno član KPH, već je bio dobro potkovani komunist, poznavajući podosta dobro marksizam kao filozofijski pogled na svijet. Dok je još naš šef Agit-propa Dojčin Sučević bio živ, kojega sam pokušao ranije skicirati, često smo slušali debate između Dojčina i Mimice, ne dakako, svađe, već akademske rasprave dvojice intelektualaca suprotnih stavova: s jedne strane Dojčinov cinizam, pesimizam, natruhe anarhizma, ženomrsca, s druge strane sa marksističko-lenjinističkih pozicija koje je objašnjavao Vatre. Ono što je bilo za-

jedničko, i što ih je spajalo, bio je antifašizam, iako je i u tom bilo stanovitih razlika. Mi đaci, mahom skojevci i partijci, ali s tek malo više propagandnih natruha o marksizmu, slušali smo ih, pa i učili od njih.

Kako je Dojčin bio student Likovne akademije, razgovori pa i debate njih dvojice, često Vatroslav Mimica uz moju asistenciju, Gornje Zdelice 1944. su skrenule u smjeru umjetnosti, kod čega je bilo začuđujuće znanje i stavovi o tim temama i estetici općenito kod Mimice, pa sam se često pitao kako se opredijelio za čistu prirodnu znanost kakva je bila medicina, a ne na neku od humanističkih zvanja. Upravo taj dualizam poznavanja naoko različitosti u tome, posebno mi je imponirao.

Puno toga postalo mi je jasnije kad sam kasnije, negdje polovicom siječnja 1944. prešao na rad u sanitet i još se više zbližio s našim „doktorom“.

Kako se to dogodilo? S jedne strane rad u Agit-propu se tako fino organizirao i odvijao, da jedan član manje ne bi poremetio ritam učinkovitosti tog rada, a s druge strane sve češća čarkanja, manje borbe i sve više nastupanje našeg odreda koji je i brojčano i stanjem naoružanja, bio sve više respektabilna partizanska jedinica na svom području, što je dovelo do sve više ranjenih drugova. Dakle, sve više je bilo posla za Vatru.

Uz to, Vatre se uspio izboriti kod Štaba odreda da u jednoj sobi napuštene škole u Sredicama otvori jedan skromni stacionar, za lakše ranjenike i bolesne borce. Štab mu je to odobrio, s time da dakako taj stacionar nije ušao u sistem partizanskih bolnica kakva je npr. bila na Kalniku (Grabrovnica) ili čitav kompleks bolnica u Moslavini.

Nakon što mu je to Štab odobrio, Vatre je jednog dana predložio da ja pređem k njemu u sanitetsku službu, da mu u stacionaru vodim administraciju, dokumentaciju, spisak i inventar lijekova. Odmah sam na

to pristao, no samo zbog njega osobno, zbog mog poštovanja, simpatije i imponiranja prema tom dragom čovjeku, kojega sam smatrao prijateljem bez obzira na razlike, doduše ne prevelike, u godinama. Bilo mi je osim toga drago da je izabrao baš mene, ni sam ne znajući zbog čega je to učinio, ali sam na taj prijedlog bio počašćen.

Da to izvedemo na najjednostavniji način, Vatre mi je predložio da simuliram nekakvu bolest, i tako sam došao k njemu u stacionar kao bolesnik, i poslije toga – jer se u Agit-propu mojim odsustvom ništa nije zakompliciralo, ostao sam odobrenjem Štaba kod njega.

Kao što je već bilo ranije dogovoreno, ja sam u stacionaru vodio nekakav Dnevnik rada, popis ranjenika i bolesnika, vodio brigu o lijekovima i sl. Naši borci su nas opskrbljivali zaplijenjenim lijekovima kad god su došli u takovu situaciju, a ja sam tada zajedno s Vatrom sve sortirao, zapisivao, vodio o tome brigu. Bez obzira što su mi neke tablete i ampule bile posve nepoznatog djelovanja, činile su mi se nekako zagonetne ali i vrlo vrijedne, i pazio sam na njih.

Tek sam sada upoznao „pravog“ Mimicu. Nema u mojoj konstataciji ni trunka zlobe, ako se kod mene stvorio dojam da o medicini nema baš previše znanja,jer to što je do sada tokom studija prošao, nije imalo puno veze sa praktičnom, a posebno ne sa ratnom medicinom. No, moram odmah napomenuti da smo u stacionaru imali po 2-3 lakših ranjenika, bez lomova ili unutarnjih povreda, koji su iziskivali samo redovita previjanja i nastojanja da se rane ne inficiraju – pretežito zbog ušiju, a i drugova koji su u stacionaru bili upravo zbog gnojnih rana i čireva, koje je trebalo čistiti, otvarati i sl. Bio je tu i po koji borac s visokom temperaturom, prehladom, anginom ili možda i upalom pluća. Sve je to Vatre obrađivao – od previjanja, otvaranja apscesa, čišćenja gnojnih rana, nastojeći sve da im ublaži boli, patnje, da im pomogne. ublaživao eventualne bolove tabletama ili injekcijama Sve je to radio vrlo pažljivo i gotovo nježno, tješeći usput ranjenika ili bolesnika. Imao sam osjećaj da sve to radi i s ljubavlju prema medicini i njenoj humanosti, nadoknađujući eventualno neznanje izrazitim entuzijazmom. I tako sam malo po malo shvatio izbor njegovog zvanja, a sklonost prema gotovo svim

oblicima umjetnosti, posebno slikarstva i literature, kao odraz njegove opće kulture i naobrazbe.

Povremeno bi otišao sa Štabom odreda ili s kojim bataljunom na teren, ili na bojište, ili da malo kontaktira i instruira, pa čak i kontrolira bolničarke u borbenim jedinicama. Ja sam tada ostao sam u stacionaru, i uz njegovo dopuštenje i raniju instruktažu, počeo sam i sam raditi neke medicinske poslove koje mij e povjeravao, zadovoljan što mogu barem djelomično biti takav kakav je bio i on.

Uz to sam često pratio po kojeg težeg ranjenika kolima do čak udaljene Moslavine u vrijeme kada je već Koprivnica ponovno pala u ruke ustaša. Nije mi bilo teško ići sve do Moslavine, jer mi je u to vrijeme mama bila tamo u Štabu X. Korpusa, a i tata se vrzmao sa svojim Kotarskim narodno-oslobodilačkim odborom Koprivnica i kasnije Đurđevac, po selima Moslavine.

Zanimljivo je spomenuti, da sam u toku mojeg gimnazijskog školovanja bio gotovo siguran da ću studirati arhitekturu, sve pod utjecajem mojeg bližeg rođaka Slavka Loewya, poznatog zagrebačkog arhitekte.

Pa je ta želja ostala u mojim namjerama i u vrijeme partizanskog ratovanja.

No, radeći kod Mimice, sve sam više osjećao ljubav prema medicini, ovakvoj kakva je bila ta naša, ali i ona vizionarska o kojoj mi je Vatre znao često pričati. Sve mi se češće vrzmalo po glavi, da bi se možda „ako preživim“ posvetio medicini, a ne arhitekturi. Ovo „ako preživim“ uvijek sam u mislima, pa sve do kraja rata naglašavao kao nekakav „moto“ ili kao da time sprečavam da nešto ne ureknem. Bilo je to, dakle, nešto neozbiljno, ali nezaobilazno praznovjerje, slično željenoj sreći kod susreta s dimnjačarom ili peha, ako ti pretrči mačka preko puta.

I budući da je to „koristilo“, ostao sam živ, i nastavio moj život putem medicine, sasvim sigurno i pod utjecajem mog dragog prijatelja, uzora, šefa i druga Vatroslava Mimice, kojem utjecaju su se kasnije pridružili i još neki od mojih drugova medicinara i prijatelja, u partizanskoj bolnici u Moslavini. Oni su do kraja učvrstili tu moju odluku, koju je u meni probudio naš dragi „doktor Mimica“.

DOVIĐENJA, MOJA KOPRIVNICA Negdje početkom veljače 1944, jedna naša četa približila se nadomak do Bjelovara, provocirajući ustaše, no kod te akcije imali smo dva ranjena borca, dopremljena k nama u Sredice. Već prilično verziran u pružanju pomoći ranjenicima, zajedno s Vatrom dijagnosticirali smo da je kod jednog druga metkom razorena kost natkoljenice, a iz rane je dosta krvarilo. Drugi je lakše povrijeđen, metkom u nadlakticu, ali samo kroz meke dijelove. Prvu pomoć u obliku zavoja dobili su na samom mjestu događaja, a u našem stacionaru mi smo u skladu s Mimičinom „doktrinom“ promijenili zavoje kod oba ranjenika, a kod onog težeg čvrstom bandažom smo i fiksirali nogu jednom drvenom daskom, improviziranom udlagom, kakve smo imali raznih veličina u pripremi.

Odmah smo mu dali i injekciju morfija radi smirivanja bolova, a lakše ranjenom tabletu.

Meni je odmah postalo jasno da ću teško ranjenog morati prevesti u koprivničku bolnicu. Bilo mi je, dakako, žao ranjenog druga, no s druge strane poveselio sam se prilici da ponovno mogu u moju Koprivnicu, bez obzira što je sada u stvarnosti bila posve drukčija i pomalo mi strana. Manjkala joj je ona bivša sredina koja je obilježavalo moje odrastanje u tom gradu.

Rekvirirao sam zaprežna seoska kola, i uz pomoć sklonog nam vlasnika natrpao svježe slame, dobio i dva jastuka – jedan za ispod glave, a drugi pod slomljenu, ranjenu nogu, pokrio ga gunjem, opskrbio se dovoljnom količinom zavojnog materijala, tableta i injekcija, i tako se spremio za put dobro mi poznatim putom. Tanja iz Agit-propa zamolila je da mi se pridruži kao pomoć u slučaju potrebe, a s druge strane da se susretne s tatom, koji je sada ponovno bio u gradu. Ne znam

na kakvoj je bio dužnosti, no mislim da se radilo o nekakvom tajnom, obavještajnom zadatku.

Vrijeme je bilo nekako sumorno, nebo sivo s laganim, prohladnim vjetrićem, šuma posve ogoljena, kao da to nije ono naše toliko nam drago utočište. U zraku kao da je nešto visjelo, nagovještavajući neku promjenu.

Dijelom puta smo se vozili na kolima, no veći dio išli smo pješke pored kola, što je bilo ugodnije nego drndanje na seoskom ili šumskom putu. Povremeno sam provjeravao mog ranjenika dajući mu iz čuture vodu za piće, a Tanja mu je brisala znojno čelo. Hrabro je podnosio bol i patnju, na ništa se nije žalio.

Nismo se mogli žuriti i tek smo nakon par sati, oko podneva stigli u grad. Tanja se odmah uputila Protulipčevima, a ja sam produžio do bolnice. Tu me dočekalo stanovito iznenađenje. Pred starom zgradom kirurškog odjela i okolnim ulicama, naišao sam na brojna zaprežna kola, na koja su bolničari i ostalo osoblje, donosili ranjenike i bolesne drugove. Odmah mi je postalo jasno da se bolnica evakuira, no uspio sam mog ranjenika predati na odjel, gdje je odmah stručno obrađen, privremena udlaga zamijenjena pravom fiksacijom. No, odmah mi je bilo da ga iza toga čeka i opet neki, vjerojatno poduži put.

Kako sam od ranije znao da mi se u bolnici nalazi moja majka s upalom pluća, na Internom odjelu, pohitao sam odmah da ju u toj kaotičnoj situaciji nađem. Igrom slučaja našao sam ju već na jednim kolima s još dvije drugarice, spremne za pokret. Ispričala mi je svoju „povijest bolesti“, imala je ponovno upalu pluća, s visokim temperaturama, kašljem, općim lošim stanjem. U bolnici je već bila dvadesetak dana, kamo je bila dopremljena iz Hercegovca, pisala mi je o tome, no nisam to pismo nikad primio. Sada se već osjećala dobro, no nisu ju pustili – a kamo bi je i mogli pustiti? – već će biti transportirana zajedno s cijelom bolnicom na daljnji rekonvalescentni oporavak.

Zašto se bolnica evakuira i kud idu, dakako, da na ta pitanja nije bilo odgovora. Još mi je rekla da je moj tata u gradu, na svojoj staroj dužnosti u KNOO-u, no da ga je zadnji put vidjela pred 2-3 dana, pa

će i sada, eto, otići u nepoznato bez pozdrava. Nismo mogli dalje razgovarati, dio njene kolone krenuo je. Upamtio sam njen gotovo paničan strah – ne za sebe, već za mene, jer je bilo očito da se sprema nešto krupnije. Pratila me žalosnim i uplakanim pogledom sve dok se nisu izgubili iz vidokruga. Pomalo sam i sam osjetio neku zebnju, neizvjesnost je učinila svoje.

Odmah sam poslije maminog ispraćaja otišao do tate u zgradu suda, gdje je bilo sjedište KNOO-a, no ni oni nisu ništa podrobnije znali, na sva pitanja koja smo si postavili, na razne moguće pretpostavke, nije bilo pravog odgovora. Predložio sam tati da zajedno odemo na Komandu grada, gdje će nam komesar Đan Lončar znati nešto više reći.

No, saznali smo samo to da su dobili nalog da pakiraju arhivu i dokumente i da budu u stanju nekakve pripravnosti, no da se još nikad ne miču. Dakle, informacije su bile šture. Na stanje pripravnosti i eventualnog pokreta iz grada, upozorili su pred kraće vrijeme i KNOO. Đan mi je još rekao, da misli da se ni je ne moram žuriti iz grada. Negdje smo tata i ja nešto pojeli – ne sjećam se gdje je to bilo! Potom smo krenuli do Protulipčevih gdje smo zatekli i Tanjinog tatu, koji je znao da navodno Bobanova Crna legija sprema napad na Koprivnicu iz pravca Varaždina.

Bilo je rano poslijepodne, pa smo tata, Tanja i ja malo prošetali gradom, navratili u fotografsku radnju poznatog koprivničkog fotografa Pante Zlatara i slikali se – no, nažalost, nikad nisam došao do njih, nije ih Panta stigao ni razviti. Palo mi je na pamet, da možda moj razred ima poslijepodnevnu nastavu, i navratili smo do gimnazije. Ja sam ušao u moj mali razred na I. katu s pogledom na igralište, našao sam se s mojim razrednikom prof. Čudovanom, a u razredu same djevojke, muških uopće nije bilo. Vsevolod-Voka Janson pobjegao je u Zagreb s mamom ruskom emigranticom, tata mu je bio kao vođa „Kulturbunda“ negdje u njemačkoj vojsci, nekoliko mojih kolega bilo je u domobranstvu ili u ustašama (Kujundžić, Rabađija, Kenig), a većina u partizanima. Malo smo popričali, prisjetio sam se lijepih đačkih dana, i napustio razred.

Vani su me čekali Tanja i tata, a kako je dan već pomalo počeo uzmicati

pred sumrakomn, odlučili smo vratiti se u naš novi dom, u Sredice.

Tata nas je dopratio Lenišćem i Bjelovarskom ulicom do mosta na potoku, tamo smo se pozdravili, on se vratio u zgradu suda čekajući nove informacije, a Tanja i ja smo krenuli pomalo tužni i sjetni. U međuvremenu uhvatila nas je i zimska noć!

Negdje prije Hudovljana počeo je pršiti prvi ovosezonski snijeg, u prvi čas smo se osjećali kao djeca i poveselili smo mu se, no uskoro se sve pretvorilo u pravu snježnu mećavu, koja nas je pratila čitavim putom.

Zbog mećave i nismo mogli puno razgovarati, a osim toga oboje smo bili zaokupljeni mislima i neizvjesnošću za naše drage i mile. Snijeg je neprekidno padao, već smo ga gazili i sami si stvarali nove pute, i takao smo negdje pred sam osvit dana stigli do Štaba odreda u Sredicama. Po utvrđenom redu, javio sam se dežurnom u Štabu da smo stigli i obavili zadatak predati ranjenika u bolnicu, no onda sam doživio šok. Dežurni mi reče, da je upravo primio depešu, da je oko 21. sat Boban bez i jednog ispaljenog metka ušao u Koprivnicu.

Moj omiljeni grad, grad moje mladosti, ponovno se vratio u one sramotne dane u kojem je vegetirao prije oslobođenja 7. studenog 1943. g.

Koprivnicom opet vlada zloduh, teror, strah. Očekivali smo da će se to jednog dana dogoditi, bilo je nemoguće da Koprivnica ostane usamljeni otok slobode, jednakosti, bratstva i pravde u to vrijeme., no ipak smo bili zatečeni i žalosni.

Saznao sam od dežurnog, da je KNOO Koprivnica na vrijeme uspio izaći iz grada i da se nalazi u selu Miholjancu iznad Virja, a i da je kolona s bolnicom iz Koprivnice sretno stigla u Moslavinu. Žalost za Koprivnicom barem sam tim vijestima umanjio brigu i strah za moje roditelje.

Od uzbuđenja, unatoč umora od svega što sam taj dan proživio, i ugodnog i neugodnog, nije bilo ništa od sna. Svoju malodušnost sam uspio svladati, i moje zadnje misli prije laganog drijemeža koji me ipak svladao bile su: „Ako preživim rat, vidjet ćemo se mi opet, do viđenja Koprivnice“.

PARTIZANSKO SKIJANJE San me ipak svladao pred jutro i kad sam se konačno probudio, raspoloženje mi je ipak bilo bolje – glavno da su mi roditelji spašeni, bila je moja najvažnija misao. Budući da nikad nisam ni malo sumnjao u našu konačnu pobjedu, trenutačno stanje Koprivnice nije mi ipak bilo ovog časa najvažnije.

Izašao sam iz svoje baze, i zadivio se novom krajobrazu. Prekrasno, zimsko, zubato sunce pretvorilo je Sredice i okolne brežuljke u idiličnu zimsku sliku, snijeg, gotovo djevičanski, blistao je sa svih strana, nigdje još nije bilo čak ni gaženih staza. Sve je odisalo jednom svježinom, sjajilo je jednim optimizmom i nisam mogao u takvom ozračju biti neraspoložen.

No, zaželio sam što prije vidjeti tatu. Mama je po svim informacijama koje je naš Štab imao, sretno stigla u Moslavinu, no poznajući mog oca, znao sam da je bio sigurno nesretan i izgubljen, osamljen – kad bih ga barem mogao sada vidjeti i utješiti ga. Razmišljajući tako, spomenuh to mom Vatri, a on mi bez oklijevanja ponudi da – dakako, uz odobrenje Štaba odreda – pođem do Miholjanca i vidim si tatu. Oboje odemo do komandanta Volana, i on mi bez oklijevanja to odobri, te me uputi da mi je najbolje da ne idem preko Gornjih. Zdelica (gdje smo već nekoliko puta bili), već da idem preko Poljančana poprijeko šumom, zaobiđem Donje Moste i blizu mi je Javorovac, i eto me uskoro u Miholjancu. Divno! Bez oklijevanja krenem ja po preporučenom putu, koji mi je donekle već bio i poznat. Gazio sam duboki snijeg, divio se prekrasnom zimskom pejzažu, koji je djelovao na moje sada već posve smireno raspoloženje, i s dozom veselja da ću uskoro vidjeti tatu, dođem do Javorovca. Sjetih se dana kada sam kao skojevac-ilegalac, prije

odlaska u partizane, jednom prilikom u jednom od vinograda u blizini Javorovca vidio prvog partizana, s kojim smo od tada imali stalan kontakt i primali propagandni materijal, savjete i sl. Vidio sam tada prvu trorogu kapu sa crvenom petokrakom zvijezdom!

Sjetih se da je iz Javorovca jedan od mojih, nešto mlađih kolega, skojevaca, Milivoj Popržan, koji je također negdje u partizanima, i propitavši se za njihovu kuću, odlučih posjetiti njegovu majku. Bio sam srdačno primljen, dobio obilan doručak, Milivojeva mama – koja usput rečeno nije gotovo ništa znala gdje joj je sin - prisjeti se da negdje na tavanu postoje još Milivojeve skije, i ponudi mi ih da lakše nastavim put dubokim snijegom. Za čas smo sve pronašli, a ja sam uspio nekako moje gojzerice prilagoditi vezovima na skijama, i nakon oproštaja s Milivojevom majkom, krenuo sam dalje prema Miholjancu.

Usput ne mogu ne spomenuti, da je moj skojevski drug Milivoj kasnije u partizanima, ne znam u kojoj brigadi, poginuo. Bio je jedinac!

Iako sam ranijih godina dosta skijao, nije mi baš sjajno išlo, a i skije nisu već godinama bile u uporabi, na ravnom još nekako, no na spuštanju s kakvog brežuljka, često sam padao, a posebno je bilo otežavajuće kada sam u šumskom bespuću skijao neku vrstu „slaloma“ među hrastovima i bukvama. smijući se sam sebi i mojoj nespretnosti. I tako sam ja bio neke vrste skijaške partizanske „formacije“! No, put mi se poprilično skratio, i eto me uskoro u Miholjancu.

Odmah sam otišao u školu gdje su bili koprivnički „izbjeglice“, no nažalost mog tate nije bilo. Željan da se što prije vidi sa mnom, i zbog brige što nije ništa znao kako sam dan ranije ja prošao odlazeći iz Koprivnice, uputio se gazeći duboki snijeg prema Sredicama, da se što prije sretne sa mnom! Išli smo drugim putovima u tom našem bjelovarskom području, kojega on nije posebno još ni upoznao, no sretno je stigao do Sredica, javio se u Štab gdje su ga o svemu informirali, upoznao je i Mimicu, nahranili su ga, malo se odmorio i krenuo natrag istim

putom, jer su mu tako i naredili u Miholjancu, jer ni sami nisu znali kako će dugo biti tamo. U strahu da se ne izgubi od svojeg KNOO-a, požurio je natrag ne čekajući da se ja vratim iz Miholjanca. Bilo je ipak najvažnije da je saznao da sam u redu, a tu je saznao i za moju mamu da je u Moslavini.

Ja sam među Koprivničancima našao dosta poznatih, među ostalim i dr. Branka Švarca, mog rođaka, Svetozara Kovačevića (kojega sam već ranije spomenuo u vezi s njegovom kasnijom pustolovinom i uskim prozorčićem), zatim poštara Ledarića, Slavka Bartolića , geometra, sa suprugom, Josipa Jambrešića, oca mog školskog kolegu i druga koji me primio u SKOJ, Branka Zriku. Ovdje samo usput bilježim da ni on, kao ni ja još ništa nismo znali za užasnu tragediju koja zadesila obitelj Jambrešić – Zriku su te noći uhvatili Bobanovci u jednoj zasjedi u samom gradu. Tek nakon dan-dva to smo saznali, tada vjerojatno i njegov otac.

Bilo je još nekih naših iz Koprivnice, no ne sjećam se više nikoga.

Nakon poduljeg razgovora, i odmora, više od samih skija, nego li od puta, krenuo sam natrag u Sredice, gotovo istim putom i istim tragovima od skija. Navratio sam ponovno do Popržanove majke, vratio skije, zahvalio se i odmah krenuo dalje, počelo se već pomalo mračiti i nije mi bilo više da se kod nje malo odmaram. I tako sam stigao ponovno u Sredice, ne vidjevši tatu, a ni on svog sina, mimoišli smo se negdje na pola puta, no pretpostavljam da je i on bio zadovoljan kao i ja, što smo ustanovili da smo oboje živi i zdravi.

Javivši se u Štab o svemu što mi se dogodilo – posebno mojim skijaškim vještinama – saznao sam da sutradan u jutro Štab i čitav Odred idemo u Gornje Zdelice, kako bi bili bliži grupi iz Koprivnice, ukoliko bi joj trebala kakva zaštita, dok ih se ne rasporedi na nove dužnosti.

Znači, sutradan me čeka gotovo isti put, no sada bez skija!

NAPAD NA HLEBINE Kao što sam u prethodnoj crtici već spomenuo, idućeg smo jutra preselili čitav Odred u Gornje Zdelice, gdje smo već i ranije bili mnogo puta. Štab i sve prištapske formacije imali smo dobar, udobniji smještaj u samom selu, dok su bataljuni bili u obližnjim zaseocima, po štagljima i si., sve da bi bili u mogućnostima našima u Miholjancu pružiti eventualno potrebnu zaštitu. Međutim ništa se posebno nije događalo. I sama Crna legija se vjerojatno morala prvo organizirati u samom gradu, a i mi smo se morali pregrupirati i pripremiti na novu situaciju, jer smo sada dobili u našem okruženju još jedan čvrst garnizon, uz postojeći u Varaždinu, Križevcima, Virovitici, sada i Bobana u našem gradu. Za sada prvih dana nije bilo većih upada Bobanovaca ni na Kalničko ni na Bjelovarsko područje.

No, tih smo dana bili obasuti informacijama o događajima u samom gradu, gdje je Boban uveo neviđen teror. Strijeljanja, hapšenja, mučenja i niz drugih represivnih mjera bile su svakodnevna pojava.

Posebno nas je sve pogodila informacija da je kod ulaska Bobanovih legionara, uhvaćen naš Branko Jambrešić-Zriko, moj školski kolega, drug koji me primio u SKOJ, i koji je u neku ruku bio uzor i vođa nas gimnazijskih skojevaca. Vraćao se sa nekog terenskog, obavještajnog zadatka, ne znajući daje Koprivnica pala, upao je zajedno sa drugom Sercerom u zasjedu i tako su ga kod samog ulaza u grad, kod podvožnjaka uhvatili. Bili smo gotovo šokirani tom vijesti, osjećajući duboku žalost za našim dragim Zrikom, miješali su se osjećaji mržnje i osvete.

Uskoro smo saznali da je zajedno s mnogim uhvaćenim partizanima i našim simpatizerima već desetak dana nakon uhićenja, strijeljan kod ci-

glane, a istovremeno mu je sestra Slava (danas je to Vava) bila uhapšena.

Otac Slavin, kojega smo kasnije svi zvali Dida, posve shrvan od boli, lunjao je kojekuda, od Rajića u Slavoniji (gdje je imao neku rodbinu) pa do Đelekovca, ne mogavši se pomiriti sa žalosnom činjenicom. Sve je to proživljavala i obitelj Jambrešić u cijelosti, no o tome sve znam samo po pričanju, pa se to u detaljima ne uklapa u koncept ovih mojih sjećanja, ali sam o tome posebno pisao („Zajedničku grobnicu pokrio je snijeg” Glas Podravine”, a i drugdje).

I dok se situacija općenito malo smirila i prilagodila novoj situaciji, pridošli drugovi iz Koprivnice napustili su Miholjanec i bili raspoređeni na mnoge dužnosti - moj tata je ostao u Kotarskom narodnooslobodilačkom odbor, civilnoj vlasti, sada u izbjeglištvu. Često mu je Odbor mijenjao lokacije po bjelovarskom području, gotovo nigdje nisu ostajali više od 2-3 dana, što mi nije omogućilo da se susretnemo.

Mi smo u Odredu imali svoje pute, a oni svoje! Konsolidacija je uskoro završena, i pala je odluka da što više uznemirujemo Bobanovce, znajući međutim, da to ne mogu biti veliki i ozbiljniji napadi. No, kako nas je naša obavještajna služba informirala - doduše krivo, što će se vidjeti kasnije - odlučeno je da naš Odred napadne Hlebine, gdje se trebala održati velika fašinska zabava u domu, sa prisutnim mnogim Bobanovcima. Izvršene su sve pripreme, zadatak je pao na II. bataljun, Štab odreda i svi ostali „spušteni” smo u Plavšinac. Komesar II. bataljuna Robotić postrojio je svoje borce, održao uobičajeno slovo prije svakog većeg napada. Ovdje moram spomenuti jedan pomalo i šaljiv detalj. U postrojbi je bila i Tanja Matijaš, sitna, gracilna i posve ,,muški”ošišana.

Kako Robotić nije mogao poznati sve svoje borce, vidjevši Tanju kao nekakvog dječačića, reče:” Ti, mali, dečok, hodi van, ti ne buš išel s nama!”. Tanji je bilo žao, no morala se povinuti zapovjedi. Nakon toga, krenusmo noću preko Novigrada i Delova u Hlebine. Snijeg je još bio poprilično dubok. Svi su borci dobili bijele plahte kojim su se ogrnuli preko ramena, da se što bolje kamufliraju. Štab odreda, a s njim i Mimica ostali su u Plavšincu, a mene je odredio da idem s II. bataljunom

u napad na Hlebine. Uspješno smo skrivajući se pod bijelim plahtama prešli Novigrad, cestu, prugu i Delove, i bez ispaljenog metka stigli u Hlebine - kasnije kolijevku našeg naivnog slikarstva. U selu je vladao noćni mir, mjesec se pomalo skrivao u poluoblačnom nebu, bilo je hladno i sumorno. Opkolili smo dom, čete su se po nalogu rasporedile na određena mjesta, no, tek smo tada uvidjeli da je informacija bila kriva - u domu nije bilo nikakve zabave.

Uskoro stiže iz štaba bataljuna nova naredba. Budući da smo uspješno ušli u samo selo, treba opkoliti kuću vođe ustaških „križara” ili kako smo ih zvali „fortunaša”. Bili u to pravi ustaše, no koji su se uglavnom odlučili braniti samo svoje selo, i samo tu činiti zla, ubijanja i si. Vođa u Hlebinama zvao se Capara, imao je koliko se sjećam poveću kuću, no ne sjećam se više u kojem dijelu sela. Opkolili smo kuću, i počela je paljba, uskoro vrlo obilno uzvraćena iz same kuće.

Bilo je očito da ih tamo ima više, možda su imali kakav sastanak ili su slavili fašnik. Iz njihove kuće osuše vrlo obilnu rafalnu paljbu, pa i iz minobacača i strojnica. Naši borci polegli su oko tridesetak metara udaljenosti od same kuće i tu zauzeli položaje i uz stalnu paljbu polako se približavali kući. U jednom takvom manjem jurišu prema kući, pao je pogođen komandir čete iz II. bataljuna - ne sjećam se kako se zvao, no znam daje bio u civilu po zanimanju električar, mladić od dvadesetak i nešto godina. Ostao je nepokretan na snijegu negdje na polovici udaljenosti od kuće do naših položaja. Nije preostalo drugo, već ići po njega. Pridružila mi se četna bolničarka, i ona i ja puzeći po snijegu, uz zaštitnu paljbu naših drugova, uspjeli smo doći do palog druga i odmah sam ustanovio da je mrtav, no bez obzira na to nismo ga htjeli ostaviti.

Bolničarka i ja vukli smo ga po snijegu prema našim položajima, uz zaštitnu paljbu naših, ali i strašnu paljbu iz Caparine kuće koja je frcala oko nas. Uspješno smo obavili naš zadatak, odnijeli ga još više otraga iza naših položaja, i pridružili se ponovno drugovima na položaju, da pružimo eventualnu pomoć ako bude trebalo. U međuvremenu Caparina se kuća zapalila, vatra se ubrzo rasplamsala, iz štale izjurile su krave

i ostale domaće životinje, a sjećam se jednog jako razjarenog i snažnog bika koji je pojurio po cesti dok ga naši nisu pogodili metkom u glavu.

Iz goruće kuće u panici izjurilo je nekoliko muškaraca s oružjem, koji su međutim svi pali na licu mjesta, puškaranje se smirilo, čulo se jedino pucketanje vatrene stihije koja je zahvatila čitavu kuću i obližnje gospodarske zgrade. Uskoro se sve smirilo, a u međuvremenu svanuo je novi dan, novi, sunčan, i prohladan.

Uskoro se na konjima pojavi cijeli Štab odreda, među njima i Vatre.

U međuvremenu ja sam uz pomoć jednog druga iz Hlebina, rekvirirao zaprežna kola za palog nam druga.

Na glavnom trgu sela, kod pošte postrojio se ponovno bataljun naših boraca, komesar Robotić i komandant (ne sjećam se imena) održali su opet kratki govor, zahvaljujući se svima na hrabrosti i uspjehu i odavši počasni pozdrav palom drugu. Sve je dakle bilo gotovo, Štab odreda odjaši unaprijed laganim kasom, a iza njih krenusmo mi, bataljun, kola sa palim komandirom čete, i na koncu s nekoliko kola zaplijenjenog materijala.

Odjednom začu se nekoliko ispaljenih puščanih metaka, negdje u pravcu našeg Štaba koji je bio nešto ispred nas. Komandant odmah naredi da trkom krenemo u tom pravcu, i uskoro smo našli članove našeg Štaba zaklonjenih iza nekih drveća. Opkolili smo kuću, i nekoliko hrabrih momaka uđu u kuću, kad tamo nema nikoga. Tek pažljivim pretraživanjem nađoše jednog postarijeg križara sakrivenog zajedno s puškom na tavanu. Bio je to neke vrste snajperista, kojega su odmah izveli van uz otpor kojega je pružao, te je na licu mjesta bio strijeljan.

Na sreću nije pogodio nikoga od naših štabovaca.

Nakon tog incidenta ništa se više nije događalo. Istim putem kojim smo prošle noći kretali prema Hlebinama, sada smo se vraćali nakon izvršenog zadatka. Uz određene vojničke mjere opreza prešli smo sada danju i željezničku prugu i cestu, prošli pokraj Novigrada i nastavili

prema Plavšincu. Nakon kraćeg odmora nastavili smo prema Gornjim Zdelicama u naše baze. Moj „doktor” Vatre pohvalio me da sam hrabro izvršio zadatak. Poginulog komandira čete položili smo na improvizirani odar, oko kojega smo naizmjence držali počasnu stražu, te ga kasnije pokopali na mjesnom groblju uz počasnu paljbu.

Tako je uspješno završio jedan mali, ali značajan zadatak, dokazujući da nas prisustvo Bobanove legije neće uspavati, i da i dalje bjelovarsko područje smatramo našim i neprikosnovenim.

Već je pala i mrkla noć. Ponovno sam u Štabu provjerio da li je iz Moslavine možda stiglo kakvo pismo za mene, no nažalost i opet ništa.

Već dugo mi se mama nije javila, iako sam ja njoj zadnjih dana poslao nekoliko poruka. Pun brige i za nju a i za tatu, umoran od napornog dana, tek sam sada shvatio u kakvoj sam bio opasnosti, i tek se sada, naknadno pojavio strah, i tako sam nemirno i nespokojno zaspao.

IDUĆIH PAR MJESECI Idućih dana, pa i mjeseci, život u Odredu postajao je sve steži.

Bobanovci su se konsolidirali, i gotovo da nije prošlo dan-dva, a da nisu negdje provalili na naš teritorij, tako da smo imali stalno „pune ruke posla“. Bile su to upadice, katkada i sa nešto jačim snagama, jednom na bjelovarsko područje a potom na kalničko i obratno. Dakako, da smo se našim iako skromnim snagama othrvavali tim napadajima i imali kod toga dosta uspjeha. Uz to – što je zapravo bila stalna zadaća i našeg Odreda – naši diverzanti su napadali željezničke pruge, od one iz Koprivnice prema Zagrebu, pa one oko Bjelovara, te južnije na podravskoj liniji prema istočnoj Slavoniji.

Treba međutim spomenuti, da je kroz tih slijedećih par mjeseci dosta naših snaga prošlo kroz naša područja – jednom su to bili Banijci, pa neke slavonske brigade, pa čak jednog dana i jedna Slovenska brigada koja je došla negdje iz Zagorja na Kalnik, prešla na naše područje i nastavila nekud prema Slavoniji. Ta brigada posebno nas je impresionirala, borci su gotovo svi bili u talijanskim uniforama, osim, dakako, onih glupih kapa s perjanicama, vrlo dobro naoružani, s bacačima, strojnicama, pa i nekakvim malim topovima. Dakako, da mi „obični“ borci nismo znali njihove prave putove i svrhu dolazaka na naš teritorij, no u svakom slučaju dobro su nam došli, osjećali smo se gotovo nepobjedivima, no to je potrajalo tek svaki puta po par dana, i opet smo bili sami okruženi brojnim garnizonima neprijateljskih vojski.

Dakako, da je takva situacija još više nego ranije od nas tražila fleksibilnost, pa su pokreti bili gotovo stalna pojava, mijenjali smo baze – Sredice, Zrinski Topolovac, Mala Kapela, Zdenci Gornje Zdelice, Čepelovec, Miholjanec, Javorovac, Končanica, Daruvar, Voćin i dr. Kako je i moj tata sa svojim KNOO-om isto tako bio gotovo stalno „kružio“

oko tih naselja, mijenjajući također stalno baze, to sam imao priliku u nekoliko navrata se sresti usput s njime. Bio je dobro, no pomalo neraspoložen i iscrpljen, no ipak je vjerovao u konačnu pobjedu, unatoč katkada i panici i đadi, nije ga to pokolebalo. Za mamu sam znao da je negdje u Moslavini, no znatno rjeđe smo uspjeli razmijeniti pisma.

Posebno želim istači da je negdje koncem travnja, ili početkom svibnja, banda organizirala veću trodnevnu ofenzivu kako na kalničko tako i na bjelovarsko područje, no tu se baš nalazila Brigada „Braće Radić“, što njihova obavještajna služba nije uočila, i ta je ofenziva, uz sudjelovanje i našeg i kalničkog odreda završila našim velikim uspjehom, Bobanovci, uz velike gubitke, nisu se uspjeli vratiti u Koprivnicu, već su se povlačenjem, pa i bijegom prebacili u grad Bjelovar. No, iza sebe ostavili su popaljena sela, pobijene civile, koje su bacali u bunare.

Jednom riječju užas!

Zima je još pokazivala svoje zube, snijega je još uvijek bilo, iako manje, no hladnoća nije popuštala. Proljeće je pokazivalo svoje zube. Što se tiče naše sanitetske službe, sve je ostalo kao i pije, osim što smo imali i Vatre, pa tako onda i ja, puno više posla, a naš „stacionar“ dijelio je i našu sudbinu. Kud smo se kretali mi, „vukli“ smo sa sobom po dva, tri lakša ranjenika ili po kojeg bolesnog borca. I dalje smo obavljali sve već uhodane dužnosti – obilazili smo bataljune i čete, razgovarali s bolničarkama, kad god se moglo organizirali smo razušivanje pomoću „partizanskog bureta“ što je u ovim zimskim uvjetima bilo dosta teško pa i rjeđe nego inače.

Tih se dana – ne sjećam se točnije datuma – dogodila se mala promjena u našem sastavu. Naime, priključio nam se zubar iz Novigrada Podravskog (ne sjećam se imena), što je unijelo malo nemira među nas, bili smo dobro uhodana ekipa, i nikad nije bilo većih problema. Novi pridošlica smatrao se da ima više školskog znanja od Mimice (!), a naročito od mene, što je i bilo točno što se mene tiče. Nije bilo nikakvih svađa, sve se rješavalo drugarski, ali više nije bila takva atmosfera među

nama kao prije.

Uz to počeo sam primjećivati stanovito nezadovoljstvo kod Mimice, ne u vezi s novopridošlim zubarom, koji se smatrao njegovim zamjenikom, već i nešto prije toga. Dugo mi se nije htio povjeravati, no konačno mi je jednom rekao da se ne osjeća pravičnim, da se „igra“ nekakvog doktora a što nije, dok se drugi bore i krvare u raznim borbama, ofenzivama i sl., i to ga je sve mučilo. Pokušao sam mu iskreno objasniti da sve što radi, ima puno smisla i određene vrijednosti, jer i taj nivo medicinske pomoći netko treba raditi i sl., no sve je više bio nezadovoljan, pa je jednom čak i rekao da će se povući i javiti se u neku od brigada.

Tokom vremena zima se počela povlačiti, snijega je bilo tek u kakvom dubokom jarku, u zraku se osjećao miris nadolazećeg proljeća.

Sjećam se nezaboravnih slika uz buđenje proljeća, kad se na drveću počinju javljati sitni, kao sramežljivi listići, a na mjestima gdje je sunce promaljalo kroz grana drveća u obliku nekakvih čarobnih svjetlećih traka, počeo je nicati i novi pokrov od svijetlozelene trave.

Iako to nije promijenilo način našeg života u to vrijeme – sve što sam već spomenuo, trajalo je i dalje, često smo se probijali kroz neprijateljska okruženja na Kalnik ili Slavoniju, a ne mogu zaboraviti da je jednom prilikom uz već od ranije spaljenog Botinovca gorio i Veliki Poganac, zlodjela Bobanovaca su se nesmanjenom žestinom nastavljali i dalje. Istovremeno smo dobivali i informacije o užasnim zločinima i nesmiljenom Bobanovom teroru u Koprivnici. O mojoj đelekovečkoj obitelji – uključujući i omamu – ništa nisam uspio saznati.

U takvim okolnostima jednog dana stiže mi kurir iz. Sredica, iz Komanda Bjelovarskog područja (mi smo tada bili u Gornjim Zdelicama), da se odmah javim u Komandu područja. Dakako, ni ne znajući o čemu se zapravo radi, krenuo sam na put. Javio sam se komandantu Područja Paragi, on me uputi komesaru Kenđelu, kojega smo zvali Sijedi, i on mi saopći da me kao đaka, dakle, već pismenog ( a znao sam nešto i na pisaćoj mašini pisati, iako samo sa dva prsta!), da me trebaju u novoformiranom Vojno-sudskom odsjeku kojega je oformio i vodio

poznati zagrebački pravnik drug Ranogajec, kojemu se priključio i Franjo Štok, pravnik iz Koprivnice, inače dobar prijatelj mog oca. Mislim da me je upravo on, Francek, preporučio za tu novu dužnost. Potreban im je zapravo pisar u toj službi, no nazvali su moje radno zaduženje „pomoćnikom“ šefa odjela. Nisam imao što razmišljati, iako mi je bilo žao ostaviti i Mimicu i prve naznake moje nove ljubavi – medicinu, diskusije oko toga nije bilo. Vratio sam se u Zdelice, saopćio sve Mimice, duboko žalostan i nesretan, no on mi je savjetovao da je definitivno odlučio napustiti Odred i prvom prilikom otići u neku od jačih brigada, želi se ponovno kao na početku dolaska u partizane, boriti i biti od veće koristi. Svoje mjesto će predati spomenutom drugu zubaru, s kojim se nisam baš najbolje slagao.

Pod tim saznanjima smirio sam se i pripremao za odlazak. Oprostio sam se, dakako, prvo s mojim kolegama koji su još bili u Agit-propu, pa s drugovima iz Štaba i naposljetku, što mi je bilo najteže, s Vatrom.

Ne znam da li je i on prema meni osjećao takvo prijateljstvo kao ja prema njemu. Ne mogu ponovno ne spomenuto koliko mi je imponirao i njegovim radom, načinu rada, općoj kulturi, znanju, drugarskom ophođenju – i sve je to sada u času odlaska iz te sredine došlo još više do izražaja u mojim osjećajima. Zagrlili smo se, kao braća, i ja sam krenuo na novu dužnost.

NA NOVOJ DUŽNOSTI Proljeće je već bilo u punom sjaju, šuma se zazelenila, a ja unatoč takvog ozračja nisam baš bio previše zadovoljan. Morao sam napustiti sanitetsku službu, prijateljstvo s Mimicom, ali i s mojim kolegama iz Agit-propa, s kojima me vežu i školske uspomene. No, što je tu je!

Sjedište Komande bjelovarskog područja bilo je u Sredicama.

Nisam do sada pobliže opisao to naše „gnijezdo“. Siromašno selo rasprostrlo se na dva brežuljka, na jednom je bilo uglavnom stalna baza Bjelovarskog odreda, dakle i Agit-propa i saniteta – koliko se može upotrijebiti izraz „stalno“, jer je taj pojam posve relativan. Na drugom brežuljku bila je baza Komande područja, kamo sam sada premješten, što ne znači da sam se mogao često susretati s mojim bivšim drugovima iz Odreda, putovi su nam se često razdvajali – Odred na jednu, a Komanda područja na drugu stranu.

Tu sam dužan objasniti što je značio zapravo pojam Komanda područja: ne mogu to prispodobiti s ničim iz mirnodopskog vremena.

Bila je to jednim dijelom poluvojnička, a drugim polucivilna formacija, logistika za vojne potrebe, mobilizacijska propaganda, popuna jedinica, a eto i vojno sudski odsjek, kamo sam upravo premješten.

Ingerencije Komande područja pokrivale su gotovo čitavo bjelovarsko područje, Podravinu, sve tamo negdje do Vrbovca, gdje je počela Komanda Zagrebačkog područja – dakle, od Koprivnice do Bjelovara, od Virovitice do Ludbrega. Postojala je još i Komanda Kalničkog područja. Po hijerarhiji sve Komande područja, kao relativno više instance, potpadale su pod tkzv. Komandu vojnog korpusnog područja (u međuvremenu bio je formiran X. zagrebački korpus).

Moj novi šef, Vlado Ranogajec, prije rata poznati zagrebački odvjetnik, dakle čovjek u već poodmakloj srednjoj dobi, vrlo korektan prema meni, no dobna razlika nam je onemogućavalo nešto bliži kontakt. Franjo Štok, također pravnik, kao što sam već naveo dobar prijatelj mojeg oca (skupa su i pjevali u „Podravcu“) nastojao je da odnosi među svima nama budu što prijateljskiji. U Odsjeku – u kojem sam ja igrao ulogu pisara, ali komesar Sijedi mi je već odmah kod dolaska rekao da sam tu tek toliko da upoznam način rada, i da ću sasvim sigurno kasnije preuzeti dužnost vojno-sudskog istražitelja u kojem od oslobođenih mjesta, što bi po njegovim riječima mnogo značilo u mojoj karijeri, jer bi hijerarski bio u činu oficira. Napominjem ovdje da još u našoj NOB nismo imali činove, već samo oznake dužnosti: komandir, komandant, polit. delegat, polit.komesar, ali se već navodno pripremala u tom smislu reorganizacija i dodjela vojničkih činova prema aktualnom zaduženju (potporučnik, poručnik, kapetan, major itd).

Oslobođeni Đurđevac 1944. novo sjedište sudskog odsjeka (ja drugi zdesna)

Smještaj Vojno sudskog odsjeka bio je nešto bolji od smještaja u Odredu. U Sredicama imali smo sobu s željeznim krevetima i strunjačama, hrana je bila nešto bolja, a uz nas troje tu je bio i jedan dobro opremljeni vod izabranih vojnika, koji su mogli u nekim slučajevima odigrati i stanovita istraživačka posla. Imali smo kancelariju, u kojoj je bio i moj stol sa jednom starom pisaćom mašinom, s kojom sam se dosta namučio, ali išlo je nekako. Odmah uz Vojno sudski odsjek bio je provizorni zatvor u jednoj manjoj štali, a u času mojeg dolaska na tu dužnost imali smo dva zatvorenika: jedan mlađi, simpatičan učitelj iz okolice Zagreba, koji je po njegovim riječima htio u partizane, ali je došao bez ikakve dokumentacije, uputnice, poveznice i sl., a nije imao ni nikakve osobne dokumente. Naša patrola uhvatila ga je kako švrlja po okolici Sredica, i doveli su ga k nama. Mi smo trebali utvrditi identitet i njegove namjere, što je sve bilo pomalo sumnjivo, jer od Zagreba do Bjelovarskog područja mogao je naići na koju Komandu mjesta ili jedinicu, i već tamo ostvariti svoju namjeru. Kako to nije učinio, bacalo je to stanovitu sumnju na njegove namjere, pa ga se tretiralo kao sumnjivog špijuna.

Drugi zatočenik našeg zatvora, bila je žena. Mlada, zgodna frizerka, također iz Zagreba, sa istim podacima. Niti je imala osobne dokumente, niti bilo kakve druge papire, te se tretirala isto kao i spomenuti učitelj. Razlika je bila u tome, da je učitelj bio vrlo simpatičan, uvjerljiv, i nakon nekoliko saslušanja – a ja sam pisao zapisnike – sve je manje bio sumnjiv, pa ga je Ranogajac već i puštao da se šeće oko nas, da dođe k nama i na ručak, usputno je sve više stekao naše povjerenje.

Pisanje zapisnika nije bila moja jedina dužnost, tu se već počela nazirati i stanovita birokracija. Vodio sam nekakav poseban Dnevnik rada, morao pisati izvještaje, makar i nije bilo posla i tome slično.

Frizerka je ostavljala sve više sumnjive namjere. Osim ta dva slučaja ne sjećam se ni jednog više, nismo baš imali puno posla. Nakon izvjesnog vremena i čestih razgovora s učiteljem, Ranogajac je stekao u njega povjerenje i pustio ga je, te uputio u neku od brigada, a frizerku je nakon poduljeg vremena uputio u Korpusnu vojnu oblast, na daljnju istragu.

Uskoro Ranogajac odlazi na višu funkciju u Korpus, njegovu dužnost preuzima Francek Štok.

Polovica svibnja, mjeseca sa svim njegovim ljepotama, uvećalo je i oslobođenje Đurđevca, što je bio veliki uspjeh naših jedinica, i preseljenje Vojno sudskog odsjeka Komande Bjelovarskog područja u taj manji grad, a istovremeno se sniva uz Komandu grada Đurđevca također Vojno sudski odsjek komande grada, kojega je vodio drug Trbuhović, koji je u Koprivnici vodio poslovnicu „Croatia“ osiguranja, postariji drug, kojemu sam pridodan kao njegov zamjeDrago Čoklica, mama i ja nik, ali ujedno i pisar. Bio sam u oslobođenom Đurđevcu sada mnogo zadovoljniji, bili smo ipak u gradu, smjestili smo se u staru prizemnicu bivšeg suda u samom centru, a što je najvažnije u Đurđevac se privremeno smjestila i Komanda korpusne vojne oblasti, gdje je radila moja mama, i sada smo neko kraće vrijeme bili opet djelomice zajedno, vidjeli smo se svaki dan, a i tata je bio tu premješten u Kotarski narodnooslobodilački odred Đurđevac. Iz tog razdoblja je i ona meni najdraža fotografija s mamom u đurđevačkom parku, kao i još neke fotografije i s tatom i drugima.

Osim toga sjećam se dobro, kako se jednog dana na povratku s bombardiranja iz zraka vraćao jedan američki bombarder. Želio se domoći Italije, no nije više mogao, a svi su imali dobre instruktaže gdje se nalazi koji partizanski aerodrom, dakako čisto provizoran. Takav je bio i kod Đurđevca, i on se spustio na travnatu pistu. Mi smo mnogi dotrčali do tog mjesta, no zauzeli smo ipak zaštitni položaj, ne znajući kako

će Amerikanci reagirati. Vikali smo im: „Tito, Tito“, pokazivali na petokrake zvijezde na našim kapama, i konačno je uspostavljena „veza“ s njima. Izašli su van iz aviona, sretni i veseli što su na našem području.

Kapetan je bio lakše ranjen. Idućeg dana smo sve iz aviona povadili što je moglo koristiti – a naročito strojnice, a Amerikancima dali na uslugu zaprežna kola, na što su se od srca smijali, bilo im je to smiješno, i uputili ih prema Štabu Korpusa, odakle su ih prebacivali dalje – navodno do Otočca, odakle su se avionima mogli vratiti u domovinu .

Bili su to nezaboravni dani s pomalo opuštenijom atmosferom, no ne za dugo., sve je to trajalo vrlo kratko, pa iz tog razdoblja i nemam puno uspomena za pisati.

Jednog smo dana svi bježali pred ofenzivom bande iz Virovitice i Bjelovara u Čepelovec, pa natrag u Bjelovarsko područje, a mama sa svojim štabom natrag u Moslavinu, i sve se opet vratilo na staro, doduše tek djelomice. Naime, Pitomača je još bila djelomice oslobođeni dio Podravine, i sada se ostvarilo ono ranije spomenuto obećanje. Ja sam osobno imenovan Vojno sudskim istražiteljem Komande mjesta Pitomača, dakle na dužnost oficira, i bio sam član Komande mjesta, koje je vodio kao komandant jedan mlađi drug (ne sjećam se imena), a kao komesar mjesta Štef Matota iz Novigrada, a uz mene kao pisar i moj i za čitavu komandu, moj dobar drug i školski prijatelj (nešto doduše iz starijeg razreda), Milan Trbojević-Popaj, i s njim sam uglavnom prijateljevao. Situacija nam je bila pomalo apsurdna. Pitomača je bila oslobođena, no puna mjesnih „križara“ – fortunaša, koji su organizirali niz snajperista po gotovo svim ulicama, i što nam je onemogućavalo da se stalno smjestimo u samom mjestu, jer smo za zaštitu imali samo jedan, relativno slabo naoružani vod. Kud god smo projahali mjestom, netko je iz nekog skrovitog mjesta pucao po nama. Konačno smo odlučili da samu Komandu premjestimo u prvo selo do Piromače, u Velku Trešnjevicu, odakle smo svakog dana konjima projahali mjestom, stalno se izlagali snajperskoj vatri, a poslove Komande mjesta uglavnom i nismo provodili, pa tako ni ja kao vojno sudski istražitelj. Sjećam se samo jednog slučaja ispitivanja nekog starijeg čovjeka koji je iz Pitomače, no

vrzmao se oko naše Komande u Trešnjevici, gdje ga je straža i pronašla i uhapsila. Ja sam ga saslušavao, pisao zapisnik, i na koncu u dogovoru s komandantom, pustili smo ga na slobodu i vratio se u Pitomaču. Da li je i on bio jedan od križara, da li je imao kakve zle namjere, nisam uspio mojim „istraživačkim“ iskustvom ništa doznati, i tako je to završilo.

Uskoro sam obolio., i moja karijera u Komandi Pitomače vrlo brzo je prekinuta. Uz visoke temperature, dobio sam nekakvu uro-infekciju, s jakim bolovima i krvavim uriniranjem. Nisam mogao dalje biti u Pitomači, jahati svaki dan kroz mjesto, već sam se javio u Područje, gdje se isto vrijeme nalazio i Odred s Mimicom, pa me on pregledao i savjetovao da me se uputi u Moslavinu u jednu ozbiljniju bolnicu, što mi je osobno jako odgovaralo, i tako sam se pozdravio sa drugovima iz Komande Pitomača i sam – bez obzira na bolesno stanje uputio se prema Moslavini, ni ne sluteći da je to zapravo bio oproštaj sa Bjelovarskim i Kalničkim područjem i svim onim dragim mi i nezaboravnim drugovima.

Usput spominjem da mi je to bio moj zadnji susret s Vatrom, za koji sam uskoro čuo da je ostvario svoju namjeru, napustio Odred i uključio se u Zagorsku brigadu. Nikad se poslije u tijeku rata nismo susreli, i tako je naše prijateljstvo ostalo samo kao jedna od najdražih sjećanja iz partizana.

BOLEST I ODLAZAK U MOSLAVINU Proljeće je već bilo iza nas, prvi dana toplog ljeta izmijenili su svu sliku krajobraza kroz koji sam prolazio. Suma, ta naša spasiteljica, gustih krošanja, odisala je novim mirisima - mirisom mahovina, kora i smola. Polako sam se kretao sam sa svojom bolešću prema Velikoj Pisanici, uz izrazite bolove u donjem trbuhu, čestim i bolnim otežanim mokrenjem, i tako stigoh do Komande mjesta V. Pisanica, gdje se odmorih i u Štabu dobro nahranim, i tu saznam da upravo spremaju jedna zaprežna kola koja će prebaciti jednog ranjenika u Moslavinu, u jednu od tamošnjih bolnica. Dakako, da sam se odmah priključio, i na „sicu” uz kočijaša, gazde iz Pisanice, nastavio put dalje. Iza mene na slami ležao je jedan nešto teže ranjeni drug iz slavonske 18. brigade, koji je nastradao kod prodora ustaša na bilogorsko područje pred dva dana. Iz Bilogorskog odreda upućen je u bolnicu.

Bilo mije sada lakše nego hodati, a i misli su mi bile više zaokupljene skorim susretom s mamom, koja je bila u Čazmi, u X. korpusu.

Vrijeme je polako teklo, i negdje kasno poslijepodne eto nas u Samarici, gdje smo se iskrcali u Prihvatnoj ambulanti koju je vodio dr. Polak, nešto stariji liječnik, inače iz Popovače. Ranjenika je uputio u tkz. „novu konspiraciju” - naziv za Kiruršku bolnicu, a mene uputi u 5-6 km udaljenu M. Garešnicu, selo u čijoj je školi bila jedna od manjih bolnica, više slična stacionaru. Vodio ju je dr. Voskresenski, inače iz Zagreba, liječnik opće medicine, uz polit, komesara Mirka (ne sjećam mu se prezimena). I ovdje sam naišao na izuzetno prijatni prijem. U dva razreda te napuštene škole nije bilo kreveta, već „prične”, ali prekrivene velikim platnima, tako da smo ležali ne direktno na slami, a bilo je i jastuka. Bilo je oko 10-15 bolesnika, sve dakako mladi uglavnom seoski dečki, i po koji radnik, a što se medicinskih slučajeva tiče, bilo je

tu nekoliko upala pluća, grlobolja, nekoliko kirurških rekonvalescenata nakon većih operativnih zahvata, i eto mene kao jedinog „urološkog” pacijenta. Bio sam jedini nešto školovaniji od ostalih drugova, i doktor se rado sa mnom razgovarao, o svemu smo pričali, interesirao se za moje porijeklo, prijašnji život i si. Od lijekova dobivao sam nekakve tablete (mislim Urotropin), mnogo nekakvog čaja, koje su kuhale tri bolničarke, od kojih se dvije sjećam po imenu - bolničarka Nada i med. sestra Marija Dražić, obje iz Zagreba.

Nakon par dana moje se stanje bitno popravilo, temperatura se normalizirala, a doktor mi reče da mi je i nalaz u mokraći mnogo bolji nego ranije. Imao je mikroskop i mogao je gledati sediment urina, u kojem nije bilo više krvi, kako mi reče, no savjetovao mi je da ostanem nešto dulje, kako mi se ne bi povratila moja bolest. Rado sam to prihvatio, a u dva sam navrata dozvolom doktora bio i u Čazmi, gdje mi je bila mama, kao što sam rekao u X. korpusu, a i tata sa svojim KNOOom Koprivnica. O samoj Čazmi i dužnostima i o mojim roditeljima i njihovim dužnostima, nešto kasnije.

Jednog dana, svi kojima je doktor dozvolio, ležali smo na dekama na vrtu iza škole-bolnice, uživajući u hladu ispod voćaka i brbljali, kad eto u posjetu bolnici dr. Atena Milunić i glavni polit.komesar svih moslavačkih bolnica Franjo Čuljak-Crni za koje sam tek kasnije saznao za njihove dužnosti a i imena. Razgovarali su sa svim bolesnicima, interesirajući kako nam je, kakva je hrana, kakav je postupak prema nama i si., dakle neka vrsta inspekcije. I opet sam naišao na veće razumijevanje od svih ostalih, dulje su se zadržali sa mnom, a i dr. Voskresenski im je o meni dosta napričao. Moj „đački status” i ovdje je odigrao određenu ulogu, a osim toga bio sam ovdje zapravo jedini u statusu oficira, koji sam zadobio kao vojno-sudski istražitelj. Da ne duljim, komesar Crni reče mi da mu treba jedan polit.komesar jedne manje bolnice, i u dogovoru sa dr. Voskresenskim koji mu je potvrdio daje moje zdravstveno stanje takvo da bi to za moje zdravlje bilo vrlo povoljno - jer moram naglasiti da je u to vrijeme Moslavina bila zapravo najviše oslobođena, daleko više od bjelolovarsko-bilogorskog i kalničkog područja, kamo

bi se morao vratiti i izložiti opet određenim naporima.

Nisam nikada uspio do kraja saznati da li je kod toga imala „svoje prste” moja mama, koja se poznala s dr. Milunić, a kojoj je bilo stalo da ostanem u Moslavini. Dakako, da sam odmah prihvatio taj izazov, zahvalio se na povjerenju, a nakon odlaska te delegacije, u razgovoru s dr. Voskresenskim i komesarom Mirkom pokušao sam što više saznati kakva će mi to biti u stvari dužnost, i nakon par dana pozvan sam u Podgarić u Komandu svih moslavačkih bolnica radi preuzimanja nove dužnosti. Oprostio sam se sa svima u Garešnici, koji su me ne samo liječili, već lijepo primili i upoznali me s mnogo detalja o partizanskom životu u Moslavini. I eto me opet na novoj dužnosti.

BOLNICA ZA TUBERKULOZNE Nekoliko kilometara od Male Garešnice, uz sam rub jednog izdanka Moslavačke gore, nalazilo se Novo Selo. Kao što mu i ime govori, zaista je bilo malo, no imalo je ogroman značaj za našu borbu, o čemu kasnije.

Izvan naselja, gotovo već u samoj šumi, nalazila se mala bolnica za tuberkulozne bolesnike, koja se sastojala od 3 šatora, bolje rečeno ceradom natkritih ležajeva od „prični“, nešto vrlo nalik na poznate licitarske šatore. Uz to tu je bila i jedna posve mala drvena baraka, u kojoj su bila dva kreveta – jedan za doktora, jedan za komesara (kojega trenutno bolnica nije imala). Liječnik koji je vodio bolnicu, dr. Deže (imena se ne sjećam), po struci neuropsihijatar (!) iz Zagreba, simpatičan, srednje dobi i pomalo smeten.

Na ležajevima bilo je oko desetak tuberana, mislim da su svi već došli u partizane s bolešću, koja se u uvjetima partizanskog života pogoršala, kod nekih vrlo izraženo. Mislim da novootkrivenih bolesnika nije ni bilo, jer se tuberkuloza ovdje nije mogla dijagnosticirati. Bio je to zapravo azil za teške bolesnike, kojima se nastojalo olakšati njihovo teško stanje s jedinim mogućim načinom liječenja, a to je bilo ležanje na zraku, na otvorenom, u već spomenutim šatorima. Polit.komesara nije do tada ni bilo, bolnica je bila osigurana već sa samom blizinom Novog Sela, odakle je dolazila i nešto obilnija ishrana, a od lijekova bilo je jedino sirupa za kašalj i nešto vitamina. Ležajevi su bili relativno udobni, s debelim slojem slame, plahtama, jastucima i dobrim, toplim dekama.

I tako su ti jadni bolesnici danima ležali na zraku, zaštićeni od sunca, ili eventualne kiše. Dr. Deže nije imao gotovo nikakvog posla, jer nikakvo aktivnije liječenje nije se moglo sprovoditi.

U takovu situaciju došao sam ja, a tek sam kasnije shvatio da je

to bila samo neke vrste „odskočne daske“ za jednu daleko ozbiljniju i važnu dužnost, o čemu kasnije. Kao ni doktor, tako ni je nisam imao posla, tek sam razgovarao s bolesnicima, uspijevao ih tješiti dobrim vijestima s raznih frontova, nastojao potaknuti im optimizam. Kroz ta dva-tri tjedna koliko sam proveo u toj „bolnici“ ništa ozbiljnije nije se dogodilo. Tek se jednog dana u šumi iznad samih šatora, začula relativno dosta jaka puščana paljba. Radilo se o sukobu jedne ustaške patrole s našom, koja je u šumi štitila i bolnicu i selo. Ja sam bio stalno s bolesnicima, ulijevao im nekakvu sigurnost, a doktor Deže – kao što sam već rekao – prilično smeten i pomalo čudak, pobjegao je posve nepotrebno u tom času sam bez dogovora sa mnom u šumu, sav u paničnom strahu, i nije ga bilo sve do večeri, iako je naša patrola prisilila neprijatelja da se povuče odakle je i došla.

Vrijeme u toj bolnici sporo mi je prolazilo, osjećao sam se nekoristan i nepotreban, no nakon tjedan ili nešto više dana, pozvan sam u Podgarić komesaru Čuljku i doznao da uskoro idem opet na novu, ali ovaj puta vrlo važnu i odgovornu dužnost.

O ČAZMI I USTROJU MOSLAVAČKOG SANITETA Da bi se moglo bolje shvatiti na kakvu novu dužnost sam sada raspoređen, potrebno je nešto podrobnije opisati ustroj partizanskih bolnica nu Moslavini.

Zagrebačka, odnosno korpusna vojna oblast obuhvaćala je u to vrijeme veliki teritorij – Zagorje, Kalnik, Bilogora, Moslavina pa čak i dio Posavine, dakle široko područje između Save i Drave, gdje su se tokom 1944. g. odvijale brojne aktivnosti neprijatelja koji se povlačio s istoka, s Balkana prema zapadu, srcu Evrope, pa je zato bilo potrebno na tom području osigurati bolničke kapacitete. Kako je Moslavina tada bila za to najprikladnija, što zbog brdovitosti krajobraza pokrivenog gustim, starim šumama, u kojima smo se uvijek nekako najsigurnije osjećali, tako i zbog skromnijih prometnih komunikacija. Taj čitav kompleks bolnica prostirao se na oko 40 kilometara uzduž i poprijeko, sa centralnim dijelom u selu Podgarić (oko 20 km. od Čazme), gdje je bila uprava svih bolnica – u to vrijeme na čelu s polit.komesarom Franjom Culjakom-Crnim, predratnim revolucionarom iz Varaždina, te glavnom liječnicom dr. Atenom Milunić, s popratnim službama. Tu je bila i Centralna apoteka na čelu s mr.ph. Ivkovićem i s tri studentice farmacije: Šteficom Škorjanec, Bebom Štok i Vukotić (slučajno svi iz Koprivnice!), te Podoficirska bolničarska škola koju je vodio Ivica Ožegović u svojstvu polit. komesara.

Bilo je ukupno 7 bolnica raspoređenih na spomenutom širokom prostoru, sve su imale zajedničko ime Korpusna vojna bolnica X/I, i uz to slovo od a do g, koje je označavalo specijalnost bolnice odnosno njen teritorijalni smještaj. U samom Podgariću bio je Prijemni odjel (X/1c), gdje je dr. Polak (u već poodmaklim godinama) vršio trijažu.

Izvan šuma, na samoj lokalnoj cesti u selu Mala Garešnica, u prosto-

rijama bivše škole, bila je već spomenuta bolnica-stacionar (X/Ie) bez konspiracije, u kojoj sam se i ja liječio, pa u selu Mikleuš slična bolnica (X/If ), isto u bivšoj školi, koju je vodio aps. medicine Stein. Obje te bolnice služile su i za civilno stanovništvo. Tu moram podsjetiti i na Bolnicu za tuberkulozne (X/I g) o kojoj sam već pisao.

No, najvažnije su bile dvije veće bolnice, duboko u šumi, teško pristupačne i u konspiraciji. To je bila Internistička bolnica (X/Ia), koju je vodila doktorica Polak, još dublje u vrlo strogoj konspiracija Kirurška bolnica (X/Ib), koju je vodio kirurg dr. Milunić i dr. Grdović, obojica već vrlo iskusni kirurzi. Svaka od tih konspirativnih bolnica primala je po par desetaka bolesnika, kirurška čak katkada i do stotinjak. Tu su se tretirali najteži ranjenici, vršile i za ono vrijeme i mogućnosti i najteži operativni zahvati.

Posebno moram spomenuti da su tu bile izgrađene i podzemne zemunice za smještaj ranjenika u slučaju većih ofenzivnih razmjera bande, kad se takvi najteži operirani ranjenici nisu mogli transportirati. Zemunice su izgradili posebno određeni, najpovjerljiviji borci, tkzv. zemuničari, koji su jedini i znali točan smještaj zemunica, koji su ih i zatvarali kad su se u njih smještavali ranjenici i izvana ih kamuflirali. Ranjenike su u tim slučajevima nosilo sa zavezanim očima, a pristup nije uopće bio dozvoljen nikome, pa ni nama ostalim komesarima bolnica – sve da se sačuva stroga konspiracija. Za vrijeme mojeg boravka na dužnosti komesara jedne od bolnica, samo se jednom sjećam da smo gotovo sve bolnice morali transportirati prema Daruvaru, a najteži ranjenici bili su smješteni u zemunice, gdje su proboravili nekoliko dana, dok se nismo vratili natrag na naše pozicije. S njima je ostao uvijek po jedan liječnik, jedan komesar i po dvije-tri bolničarke, uvijek dobrovoljci. U zemunicama bilo je uvijek unaprijed pripremljeno bure s vodom, suha hrana, potrebni lijekovi i ostali materijal.

Kao što sam naveo svaka je od tih bolnica imala liječnika-upravitelja, koji se brinuo za medicinski dio, uz pomoć studenata medicine kojih je bilo u gotovo svim bolnicama, s dovoljnim brojem pomoćnog osoblja, kuhinje, ekonoma, određeni broj pratioca za zaštitu, dok je

pravi rukovodilac bolnice bio polit. komesar.

Dužnost komesara bila je mnogoznačna – od osiguranja bolnice, organizacije sigurnosti sa rukovođenjem pomoćnog voda za zaštitu (raspored stražarenja, patrola i sl.), briga oko discipline i reda, kontakt sa glavnom upravom bolnice koji se redovito održavao jednom tjedno na sastanku svih komesara u Podgariću, gdje smo dobili određene upute i informacije i sl. Komesar se brinuo i o političkoj situaciji, naročito među ranjenicima i bolesnicima, upoznavao ih je s novostima , širio optimizam među njima i sl. Istovremeno je bio i partijski sekretar, jer je svaka bolnica imala svoju partijsku „ćeliju“. U slučaju evakuacije bolnice, komesar je bio zadužen za organizaciju transporta i njegovu sigurnost i još mnogo toga.

Moram ovdje spomenuti zanimljivu činjenicu, da je veliki dio moslavačkih šuma bio premrežen uskotračnom šumskom željeznicom bivšeg vlasnika šuma Gutmana, sa malim vagonetima za transport drvenih stabala. Sada međutim male lokomotive nisu bile u uporabi, već je na nekim mjestima uspostavljen promet s tom željeznicom, koju su vukli konji, naročito uzbrdo, dok se nizbrdo spuštali vagoni sami uz pomoć nekih drugova koji su znali baratati, kočiti u slučaju potrebe i sl. Tim smo željeznicom osigurali stanovitu komunikativnost između

Mama kao rukovodioc svih radionica u Novom Selu

pojedinih bolnica – ne računajući na one u strogoj konspiraciji, i uprave bolnica u Podgariću, a osim toga svi komesari bolnica imali su i svoje konje za jahanje.

Opisujući ustroj saniteta, ne mogu ne spomenuti i situaciju koja je vladala u moslavačkoj „metropoli“ Čazmi, udaljenoj cca 20 kilometara od Podgarića, smještena na samom izdanku iz dijela Moslavačke šume, dijelom još na brdašcima, a spuštajući se u dolinu pokraj rijeke Česme.

U Čazmi je bio smješten Štab X. Korpusa sa svim prištapskim formacijama, tu je bilo sjedište i savezničke vojne misije, s kojom nismo mogli uspostaviti nikakav direktni kontakt, već samo preko posebnih za to određenih oficira u Štabu Korpusa. Njima smo predavali popise naših najvažnijih potreba, posebno lijekova, a oni su nam gotovo sve potrebno bacali iz aviona padobranima – gotovo svaki drugi dan.

Ovdje, u Čazmi, bilo je čitav niz civilnih organa vlasti iz raznih krajeva koji su ovdje zapravo bili u zbjegu, čekajući da se oslobodi njihov kraj, pa da se vrate i preuzmu vlast. Tako je ovdje bio i KNOO Koprivnica, KNOO Đurđevac, KNNO Čazma, Oblasni NOO Zagrebačke oblasti, neki od partijskih foruma, Kotarski komiteti itd. Sve je to utjecalo na činjenicu, da je Čazma bila zapravo zaista „metropola“, uvijek punih ulica partizana, sve živo, po blatnjavim ulicama mnoštvo jahača, zaprežnih kola, pa i korpusnih automobila ( Jeepova). Sve u svemu nakon boravka u siromašnim dijelovima Bilogore ili Kalnika, osjećao sam se kao da sam došao u neki drugi svijet, kao da sam se probudio iz nekog sna.

Osim što mi je ovdje bio i tata sa svojim KNOO-om, tu je bila i mama, koja je imala vrlo važnu ulogu i položaj u Korpusnoj vojnoj oblasti. Živjela je relativno dobro, spavala na krevetu a ne više na podu ili slami, hrana je tu bila dobra, a posao upravo rođen za nju. Dobro se upoznala i sprijateljila sa Tončikom, tajnicom Ivana Šibla, komesara X. Korpusa, pa i osobno s njime. Vrlo su brzo upoznali njene organizacijske sposobnosti, pa su joj povjerili jedan posve neuobičajeni zadatak.

U području sela kojeg sam već ranije spomenuo govoreći o Bolnici za tuberane, tzv. Novog Sela, organizirala je čitav niz radionica, tako da je

to Novo Selo postalo zapravo vrlo živo, s velikim protokom ljudstva i sl., a radionice su bile smještene u nekim napuštenim kućama, a za neke su izgrađene i posebne barake.

Kakve su to bile radionice? Kako su nam Saveznici na improvizirani aerodrom kod Čazme, na ravnom dijelu prema Česmi, bacali padobranima svakakvu pomoć, a to se događalo barem 2 puta tjedno, a povremeno i češće, posebna četa drugova zadužena je bila za sakupljanje. Bile su to nekakve metalne cilindrične kutije, najsličnije bačvama, u kojima je bilo i hrane, lijekova i sl., a u posebnim velikim balama uniforme i ostala tekstilna roba (košulje, deke, čarape i sl.).

Mamine organizacijske ideje došle su do izražaja. Predložila je da se od padobranske svile izrađuju košulje, da se konopci padobrana raspliću u tanke niti i iz toga su se plele čarape, iz metalnih „bačava“ u kojima je bila određena roba, izrađivale su se peći za loženje, za potrebe bolnica i drugdje.

Kako se na „pistu“ aerodroma u slučaju nužde mogao spustiti i avion, a bili su to oštećeni avioni koji su polijetali na bombardiranje centralne Europe, pretežito iz talijanskih baza, pa se po koji oštećen mogao spustiti na naš provizorni aerodrom, to su se iz njega vadile strojnice, ako je trebalo popravljale ili pregrađivale na kotače, kao pokretni mali improvizirani bacači, iako su bile strojnice. Čak i ta radionica pripadala je organizacijski mojoj mami, koja je sve nadgledavala, savjetovala, učila žene šivanju i pletenju, i tako se vrlo dobro etablirala u štabu korpusne vojne oblasti, kao vrlo dobar organizator i rukovoditelj, dobivši za to i rang oficira.

Bila je izrazito dobra prijateljica Tončike, Šiblove tajnice, a preko nje i sa samim Šiblom, koji je dobro ocijenio njene sposobnosti.

Mojim dolaskom u Moslavinu, našao sam je upravo na toj dužnosti, pa sam bio jako zadovoljan, pa i ponosan na nju.

Eto, to su neki od faktografskih činjenica o prilikama na koja sam naišao prigodom ne samo mog dolaska u Moslavinu, već i prigodom moje nove dužnosti. Spomenuo sam za sada tu dužnost tek usputno, o tome ću još pisati opširnije.

O NOVOJ BOLNICI U VUČANIMA (X/1d) O potrebi zasebne bolnice za venerološke bolesnik, već se dugo razmišljalo, dok končano na jednom od već spomenutih sastanaka polit. komesara bolnica, glavni komesar Crni i glavna liječnica dr. Atena Milunić ne saopće da je to pitanje riječeno, i dogovoreno i sa Štabom X. Korpusa. Odmah je formirana i grupa od desetak radnika koji su trebali na licu mjesta sve pregledati i urediti.

Naime, iznad sela Vučani na cesti preko Miklauša, odmah je počela uzbrdica prema jednoj grani Moslavačke šume. Uz relativno blagi uspon, uranjali smo u sve dublju šumu, a podosta od prvih naseobina, na jednom proplanku nalazile su se drvene barake, kojima je ranije bio smješten Štab Korpusa. Nakon sve šireg obuhvata oslobođenog teritorija Moslavine, došlo je i preseljenja Štaba Korpusa iz šume iznad Vučana u samu Čazmu, a prostorije su ostale prazne.

Bilo ih je nekoliko- opisat ću ih kasnije – i na prijedlog dr. Atene, u te se prostorije trebalo smjestiti novo bolničko odjeljenje – za dermatovenerologiju.

Razlozi za osnivanje nove bolnice bile su mnogostruke. Dosadašnji venerološki pacijenti (novo otkrivene gonoreje, stari sifilis i sl.) bili su u sklopu Internog odjela.

Epidemiološka situacija iziskivala je ozbiljniji pristup ovoj medicinskoj problematici. Naime, „svježi“ bolesnici tajili su boltest, najviše zbog straha, jer se u nekim jedinicama svaki novootkriveni gonoroičar podvrgao određenoj kazni, što je bila najveća moguća glupost. Što se pak tiče sifilitičara, najveći broj bio je od ranije tretiran još u civilu, i postojala je potreba da se liječenje nastavi.

U principu svi komesari bolnica prihvatili su ideju, tim više što je

za tu novu bolnicu postojala i nastamba, od već prije spomenutih baraka X.Korpusa.

I ja sam, dakako, prihvatio ideju o formiranju nove bolnice, ni ne sluteći što me zapravo time čeka. Naime, komesar Crni odredio je upravo mene: „Ti si mlad, dobre si organizacijske sposobnosti i i ti ćeš najlakše stanovitim preinakama stvoriti uvjete za novu bolnicu, pa te ujedno imenujem i prvim komesarom te nove bolnice.“ Dobio sam desetak dobrih radnika, i Manji dio osoblja naše bolnice (desno od mene Marija krenusmo na posao. Sada moram objasniti Dražić, glavna sestra) koliko i kakve su bile te barake.

Obzirom da sam kasnije najveći dio mog partizanskog života proveo u toj bolnici, možda i previše vremena i prostora posvećujem upravo njoj.

Najisturenija, dosta duboko u šumu, bila je smještena prateća četa sa komandirom (ali bez komesara, spadali su pod moju ingerenciju). Nismo trebali previše vremena da tu baraku osposobimo za stražarsku službu. Kao i u drugim barakama prvo smo instalirali improvizirane peći, rađene od metalne padobranske ambalaže kojom su nas saveznici opskrbljivali. Nešto niže od te „stražare“ nalazila se „glavna zgrada“. Malim preinakama, uspjeli smo tu smjestiti ambulantu (u kojoj smo spavali i doktor i ja na improviziranim drvenim krevetima). Tu je bilo mjesta za pregledni stol, a u jednom kutu i za mali priručni laboratorij.U istoj toj baraci, do same ambulante, bila je i kuhinja sa skladištem, i soba za osoblje, i za predviđene studente medicine. Nešto niže lijevo, bila je poveća baraka, koju smo pregradili tako, da je imala dvije ženske sobe za gonoroičarke, dvije ženske sobe za sifilitičarke, dvije muške sobe također za gonoroičare i sifilitičare, i jedne manje prostorije za kožne bolesti.

Desno nešto niže od glavne zgrade nalazila se poveća baraka koju smo pregradili u 5-6 zasebnih prostorija. Na prvom sastanku s komesarima, kad sam podnio i prvi izvještaj, upravo sam ja predložio da bi se u

tu, zadnje spomenutu baraku mogli smjestiti kirurški rekonvalescenti, dakle teži ranjenici koji su prošli određeni kirurški tretman u kirurškoj bolnici, pa su i nakon toga zauzimali dosta prostora, jer većinu nije bilo moguće uputiti natrag u njihove jedinice. Bilo Je i pitanje, a kamo bi ih se moglo poslati ne oporavak?

Prijedlog je prihvaćen, a u toku razgovora iskristalizirala se ideja, da bi naša bolnica, obzirom da se radilo o pokretnim bolesnicima, pa čak i među kirurškim, mogla biti zapravo neke vrste predstraže prema Čazmi, bolnica koja bi u slučaju kakvog prepada mogla preuzeti prvu liniju obrane prema ostalim bolnicama i prema Čazmi, tim više što je sama lokacija u vojnom smislu to omogućila. Prijedlog je s vojne točke proanaliziran i u cijelosti prihvaćen, s time da sam s time zadobio još jedno novo zaduženje.

I tako smo nakon nekih desetak dana u potpunosti ispunili sve zadatke, i spomenute barake pretvorili u novu bolnicu – dakako bez kreveta, sa „pričnama“.Preostala je još jedna poluotvorena prostorija, nešto kao štagalj, na dnu same bolnice, gdje je bio moj konj, određena roba, i omraženo partizansko bure.Tih smo dana primili i određeni inventar, sve rasporedili – i bolnica je mogla početi s radom, tim više što je tih dana u bolnicu raspoređen dr. Franjo Blahut, dermatovenerolog iz Zagreba, čovjek srednjih godina, koji je iskoristio amnestiju koja je općenito tih dana bila objavljena, i došao iz domobranstva k nama. Uz njega u bolnicu su stigla i dva studenta medicine, Krešo Čupak iz Siska (student druge ili treće godine) i Branko Rajhvajn, apsolvent. Uz njih je stigao i Stevo Mislović, laborant koji je do tada radio u Petrovoj, a kako smo imali i mikroskop, mogao je prilično toga obraditi. Skupilo se i dosta osoblja, nekih 5-6 priučenih bolničarki te dvije prave medicinske sestre, od kojih je Marija Dražić preuzela dužnost glavne sestre. Dakako da je tu još bila i kuharica teta Mica s pomoćnim osobljem i nabavljač-ekonom spretan i okretan Štef.

I tako smo, eto, formirali novu bolnicu, koja je uskoro počela primati i prve bolesnike. Život je krenuo.

KAKO SMO ŽIVJELI I RADILI U NAŠOJ BOLNICI Već prvih dana nakon što smo oformirili bolnicu, počeo se prvo skupljati personal. Kao što sam već spomenuo, za liječnika je došao dr.

Vlado Blahut, dermatovenerolog iz Zagreba, koji je iskoristio opću amnestiju za domobrane, no uskoro iza njega stigli su svi ostali, i bili smo što se tiče osoblja potpuno opremljeni.

Sve je to omogućilo da već nakon nekoliko dana primimo i prve bolesnike. Bili su to kirurški rekonvalescenti – bilo je među njima amputiraca, teških ranjenika s prostrelnim ranama, sada na oporavku kod nas. Dakako, da smo ih lijepo dočekali i smjestili što smo najbolje mogli. Kreveta nažalost nije bilo, ali je „pričnama“ bilo na slami i sijenu i deka, jastuka i posteljine općenito. Mnoge je trebalo previti, i tako je započeo i medicinski dio posla.

Uskoro stižu i prvi dermatovenerološki slučajevi (gonoroičari i sifilitičari), i dermatološki slučajevi s teškim gnojnim, otvorenim ranama.

Pogon je počeo punom parom. Što se sve radilo, nešto kasnije.

Odmah po dolasku osoblja, sprijateljio sam se sa svima, ne praveći se ni malo važnim što sam zapravo – kao i svi komesari bolnica – bio zapravo njihov šef, dok su liječnici imali isključivo posla samo sa bolesnicima.

Krešo Čupak iz Siska bio je član SKOJ-a, dok je Branko Rajhvajn, već apsolvent bio i član KP, što mi je sve olakšavalo moje brige i poslove. Treba odmah ovdje naglasiti, da sam od cjelokupnog osoblja bio najmlađi – tek 19 godina, nesvršeni maturant – no naglašavam da su se svi prema meni odnosili više nego korektno, smatrajući me zaista svojim šefom i nadređenim.. Prema direktivama koje sam primio,

nastojali smo zadržati stanovitu vojnu disciplinu, pa sam tako ja svaki dan postrojio sav personal (osim liječnika) primio izvještaj dežurnog te noći, a posebno i od komandira prateće čete. Naime, u sklopu bolnice bila je priključna dosta jaka i dobro naoružana grupa na čelu sa komandirom (bez komesara, spadali su u moju nadležnost), koja je bila zadužena za osiguranje bolnice, ali i stanovite predstraže prema Čazmi. Naime, kako je većina naših bolesnika bila pokretna i spremna na borbu, naša bolnica u cijelosti je preuzela stanovitu obranu i drugih bolnica kao i same Čazme. Omogućeno je to bilo time, što je ta četa bila dosta duboko u šumi iza same bolnice, dobro naoružana, a ja sam zajedno s komandiram određivao svakodnevne lokacije „mrtve“ straže i kretanje patrola. Sve smo to stalno mijenjali, stvarajući dojam da nas ima više. Dakle, naša bolnica bila je neke vrste predstraže za ostale, kao i za Čazmu. Imali smo nekoliko manjih prepada neprijateljskih manjih formacija – iz Kutine – koje smo sve uspješno razbili i razjurili, da bi sutradan već mijenjali pozicije naši straža i patrola. Često sam noću, sam ili s komandirom, obilazio lokacije „mrtvih“ straža.

Dakle, osim problematike same bolnice, imao sami i taj vojnopolitički zadatak, pa je moje osoblje sve to uzimalo u obzir – kada su eventualno razmišljali o mojih svega 19 godina.

U samoj bolnici vodio sam brigu o redu i disciplini, održavao partijske sastanke (imali smo tri grupe), što mi je bilo najteže od svega, smatrao sam te sastanke suvišnim formalnostima.

Sa ekonomom sam dogovarao tjedne jelovnike,na temelju čega je on trebao „fasovati“ određene namirnice iz centralnog skladišta u Čazmi. Govoreći o dužnostima, moram spomenuti česte sukobe među bolesnicima (dermatološki kontra kirurških), što sam ja morao smirivati, obrazlagati razloge i sl. Uslijedio je svakog četvrtka zajednički sastanak svih komesara u Podgariću, gdje smo dobivali najnovije informacije, upute i sl.

Moram se vratiti na naša dva medicinara, već spomenutog Čupana i Rajhvajna. Bio sam dobar s obojicom, no od prvog dana dolaska u

bolnicu nešto me posebno privuklo Branku Rajhvajnu – da li je to uvijek nasmijano lice, uvijek dobro raspoloženje, da li marljivost, već dio posla je on radio, ili naprosto njegov izuzetno prijateljski i drugarski odnos – ne mogu dokučiti. No, bili smo intimni prijatelji, što on nikada nije zlorabio u našim odnosima. Često smo o svemu pričali, spomenuo sam da je već bio član KP, razgovarali smo o našim ranijim životima, politizirali i sl.

Posebno mi je imponirala njegova marljivost, ljubav prema medicini, pa i ovoj i ovakvoj kakva se tretirala u našoj bolnici. I dok se Krešo držao uglavnom kirurških pacijenata, Branko je radio sve oko veneroloških i dermatoloških slučajeva.

Iako to nije bila moja dužnost, kada su se tretirale određene bolesti, Branko me često zvao da vidim po koji zanimljiviji slučaj i sl. Uopće smo o medicini vrlo mnogo razgovarali, a kako je već bio stariji student puno je toga već znao.

Mislim da neću pogriješiti, ako pokušam nabrojiti što se sve radilo u bolnici – isključivo sa medicinske strane. Sve sam to poslije rata provjerio, posebno kod Branka Rajhvajna.

Obzirom na činjenicu da će po svemu sudeći oba moja unuka posvetiti svoje živote medicini, mislim da mogu sada u glavnim crtama navesti sve medicinske tretmane naših bolesnika. Što se tiče kirurških rekonvalescenata, bilo je kod nas nekoliko slučajeva amputacija (potkoljenice, natkoljenice, ramena). Svi su se oni već kretali improviziranim protezama, no bilo je posve neizvjesno kada će i da li će uopće moći vratiti se u svoje jedinice. Redovito su se previjali. Korišteni materijali (komprese, zavoji) koristili su se po nekoliko puta – prale su ih bolničarke, i iza toga „sterilizirale“ vrućim peglama.

Bilo je i svježijih slučajeva, kada su neki od njih imali još i šave, koje je trebalo odstraniti.

Nisam ranije spomenuo da je među personalom bio jedan postariji Crnogorac, koji je znao masirati i osnove fizioterapije, pa je čim su prilike dozvoljavale, koristio svoje znanje.

Dermatološki slučajevi bili su mi najgori. Radilo se o teško infi-

ciranim ranama, otvorenim ulkusima na potkoljenicama – dakako sve puno ušiju kod dolaska. Branko se s njima posebno bavio, čistio rane, skidao stare kraste i posipavao rane nekakvim praškom (ne znam o čemu se radilo, no bilo je to nešto iz domene kemijskog liječenja), a ti su bolesnici dobivali i tablete Prontozila iz iste skupine lijekova. Napominjem da smo uglavnom sve te lijekove dobivali od saveznika padobranima. Što se tiče gonorojičara, stvar je bila najkompliciranija, način liječenja bio je doista konzervativan i bolan, bolesnici su se često bunili,a moja je dužnost bila da ih smirujem ili čak i disciplinski kažnjavam.

Radilo s o dvije vrste liječenja. Jedno je bila masaža prostate, kada je Branko kažiprstom nastojao ući u područje debelog crijeva i posebnim kretnjama „masirati“ prostatu, sa svrhom da što više gnoja izađe iz zahvaćene uretre. Bilo je to i neugodno i bolno. Radilo se kod svih 2 puta tjedno. U međuvremenu se radilo i bužiranje urinarnih kanala, pomoću tankih štapića, koji su se uvlačili u kanale kao sa sličnim ciljem kao kod prostate, što više gnojnog sekreta odstraniti. Bili su to neke vrste Hegarovih metalnih štapića raznih dimenzija. Ovaj postupak bio je još bolniji, pa i moja uloga kod toga izrazitija.Konačno, nešto što nam nije bilo jasno, pa ni kasnije, a dr. Blahut je na tome inzistirao, bilo je izazivanje stanja visoke temperature, koja je navodno ubijala“ gonokoke, no čini mi se da se zapravo radilo o podizanju imuniteta. Postizali smo to intramuskularnim injekcijama prokuhanog mlijeka (ne sjećam se više doze), 1 - 2 puta tjedno. Pacijenti su nakon toga dobivali vrlo visoke temperature, što u onakvim uvjetma sigurno nije bilo ugodno, a samo davanje injekcije mlijeka bilo je vrlo bolno. Uz to dobivali su i ti tablete Prontozila (mislim da j to bio prvi slučaj kemijskog sulfamidskog liječenja).

Laborant Stevo kontrolirao je učinke liječenja, gdje god se to moglo u onim uvjetima, a iz epidemioloških razloga, zadržavali smo ih dosta dugo u bolnici.

Iz svega što sam naveo, može se zaključiti da sam kao komesar i šef bolnice, imao dosta briga i truda.

Sada se moram vratiti na moje prijateljstvo s Vatroslavom Mimicom, jer sam u razgovoru s njime, i dakako poslije počeo pomalo razmišljati o studiju medicine, a ne arhitekture kao ranije.

Sada, ovdje u bolnici, gdje sam bio svjedok i teških slučajeva, a posebno zbog čestih afirmativnih razgovora s Brankom, definitivno sam napustio želju za arhitekturom, gotovo čvrsto odlučio: „Ako preživim rat, moje opredjeljenje je jedino medicina“.

Posve sam siguran, da je početak takve odluke donekle još iz vremena dragog mi druga Vatroslava Mimice, tako sam sada posve siguran da je definitivna odluka o mojem životnom putu medicina, isključivo pod utjecajem Branka Rajhvajna. Budući da nikad nisam požalio izbor zvanja, zahvalan sam i jednom i drugom što su mi trasirali put u nešto što je ispunilo moj život do kraja.

Naše prijateljstvo i drugarstvo trajala je kroz svih par mjeseci koje smo proveli zajedno u bolnici. I kako smo uživali u novozelenoj, nježnoj travi i prvim listićima na golim granama, tako smo zajedno uživali u dubokoj hladovini ljetne moslavačke šume, da bi isto tako pratili kako počinju listići lepršati prema zemlji i mijenjaju boju, od zlatne, žute do crvene, praveći prekrasan tepih po kojem smo često vukli kola sa ranjenicima, pa sve do ponovne zime, prvih pahuljica snijega, prvog mraza, koji je tako lijepo oslikao našu šumu zatrpavši ju u bijeli pokrivač.

No, nismo imali sreću da kontinuirano uživamo u ljepotama moslavačke šume i njenih prirodnih izmjena.

Kroz čitavo to vrijeme došli smo u situaciju da katkada moraDio kolone kod evakuacije bolnice mo evakuirati bolnicu, jer se nije

mogla održati uz ogromne jedinice neprijatelja koje su se provlačile od juga prema srcu Evrope, usput nas napadajući.

Cilj naših evakuacija bio je Daruvar, odnosno Končanica, jer je tamo postojao kao priručni aerodrom kojega smo mogli u krajnjoj nuždi koristiti.

Prvi pokret čitave bolnice vodio sam uspješno prema Daruvaru, bez problema na putu. No, već nakon 5-6 dana vratili smo se natrag u naše stare baze.

Drugi put bio je nešto teži, opterećen i prisustvom jedne trudnice u koloni, o čemu sam posebno pisao u jednoj monografiji, pod naslovom „Zašto je kolona stala“ pa mislim da je u tom sjećanju na najbolji način opisana problematika jedne takve evakuacije, pa sam odlučio da u cijelosti prepišem taj članak.

I konačno treća evakuacija, kada su rasformirane sve moslavačke bolnice, ne mogavši više izdržati pritisak neprijatelja i svakodnevne sve teže borbe u našoj blizini. Bio je to zapravo rastanak. Naš je zadatak bio da po određenom rasporedu kroz par dana prebacimo sve moslavačke bolnice u Končanicu, odakle su sve teže bolesnike i ranjenike prebacivali u oslobođenu Srbiju, lakše i dobro opremljene ranjenike vraćeni su u svoje jedinice, ili eventualno na neki lakši zadatak. Isto se događalo i s nama, personalom bolnica, kojega su po određenom planu upućivali u razne jedinice.

Svi ti pokreti bolnica iziskivali su posebne napore i odgovornosti, iako smo u tančine imali razrađene planove – od unaprijed određeni broj zaprežnih kola u selu Vučani, pripremljenu suhu hranu i vodu, određene lijekove i sl.

O pojedinim karakteristikama svake od tih evakuacija, pišem posebno.

ZAŠTO JE KOLONA STALA Jesen 1944. kolona od desetak kola s lakšim kirurškim rekonvalescentima, prolazila je Moslavačkom gorom put Slavonije. Bio je krasan dan, topao ali i nekako sumoran, a mi smo se povlačili s našom bolnicom pred neprijateljem, koji je ovih dana upao u dio Moslavine. Prolazili smo šumom koja je razastrla bogatu paletu boja od svijetložute, preko crvene sv do zagasito zelene. Tek po koja mlada breza pokušavala je zadržati svoju prozračnu, svijetlozelenu boju, no i njene su grane već počinjale žutjeti. Na trenutke, izgledalo mi je sve nekako vanvremenski i nestvarno, kao da smo okruženi kazališnim kulisama. Udaljene detonacije topovskih granata i jedva čujno povremeno štektanje mitraljeza vraćalo me u sadašnjost, podsjećalo me da sam, eto, u pratnji ranjenika u Slavoniju, da ovo nisu imaginarne slike nekog umjetnika, već naša draga moslavačka šuma, koja nam je toliko puta dala utočište i siguran dom.

Kolona je posve lagano odmicala, nije bilo potrebe za žurbom.

Neprijatelj je bio daleko, a i zadržavan je od naših jedinica. Prolazili smo relativno sigurnim krajem, a osim prateće čete i svaki naš ranjenik i bolesnik imao je kod sebe oružje, kako su svi već bili rekonvalescenti mogli bi se zajedno s dermatovenerološkim bolesnicima u slučaju potrebe i sami braniti. Prolazili smo lagano, mirno, nekako tiho, bez govora, bez pjesme. Škripu kola tak bi katkada prekinula komanda, uputa ili vijest, prolazeći od čela k začelju kolone ili obratno, ili bi po koja bolničarka upitala ranjenika treba li mu što, dodala vode, popravila zavoj.

Samo oko jednih kola, nekako u sredini kolone, bilo je nešto življe. I ja bih često dojahao do njih, a i mnogi je ranjenik iz svojih kola pogledavao u tom pravcu.

U tim se kolima za nas nalazilo nešto posve nesvakidašnje, nešto

što se toliko razlikovalo od našeg života, nešto što nas je podsjećalo na mirnodopsko vrijeme, na naše domove i obitelji. U tim je kolima bila – trudnica.

Osim škripe kola, osim onog povremenog i udaljenog gruvanja topova, osim onih komandi koje su „po vezi“ strujale kolonom, s vremena na vrijeme čulo se u našoj maloj koloni i suzdržljivo jecanje mlade žene-borca. Radilo se o partizanki čiji je drug bio borac neke slavonske jedinice. Gotovo do sedmog mjeseca bila je i ona u istoj jedinici, no iza toga više nije mogla podnositi napore i bila je upućena u Moslavinu, i to u našu bolnicu, koja se za takav slučaj činila najprikladnijom.No, iznenadna neprijateljska ofenziva dovela je do povlačenja i naše bolnice, pa tako i naše trudnice. Krenuli smo prema Slavoniji, trudnicu smo smjestili što je ugodnije bilo moguće u jedna kola, nastojeći stići s njom do neke veće bolnice u Slavoniji. Međutim, od uzbuđenja, možda i od fizičkih napora ili pak truckanja u neudobnim seoskim zaprežnim kolima, naša je drugarica uskoro počela osjećati trudove, iako još nije bio termin poroda. Trudovi su potrajali sve jači, češći i bolniji.

U našoj koloni bile su tri bolničarke, no sve mlade, koje nikad nisu vidjele porod. Doktor je bio posve druge struke. No, vrijedan i marljiv, pridružio se „ekipi“ Branko Rajhvajn, koji je o porodništvu, doduše znao nešto više samo teoretski od drugih, te je upravo on savjesno i mirno obavio pregled trudnice Načas sam zaustavio kolonu. Branko ustanovi da će porod uskoro uslijediti. Razaslao sam patrole, postavio straže, a Branko je zajedno s doktorom pripremao sve za porod. U porciji je ugrijao vodu, rasjekao plahtu i tako učinio nekakve doduše grube pelene, pripremio komadić konopca za podvezivanje pupkovine, oprao ruke do lakata.

U koloni se nije čulo ni glasa. Lagano se spuštao sumrak, jesenje šarenilo poprimalo je zagasite tonove. Na šumu kao da se spustila neka koprena. Svi smo bili do krajnosti uzbuđeni, nitko nije ništa propitkivao.Pa i ono naše partizansko „po vezi“ je zamrlo. Samo se na licu Branka osjetila briga. Lagano sam obišao straže, osigurao sigurnost kolone. Svi u koloni jedva smo čekali da se taj za nas čudni događaj što pri-

je završi, osjećao se strah pred neizvjesnošću: hoće li sve dobro proći?

Nagla živost oko kola gdje je bila naša rodilja, privukla nam je pažnju. Nejaki dječji glasić i plač, potvrdio nam je da se sve dobro završilo. Uskoro smo „po vezi“ čuli da se rodio malen, nejak, ali živ i zdrav dječačić. Na slami pokraj majke uvijen u grubo domaće platno, derao se iz sveg glasa novorođeni sin.

Branko nije mogao sakriti zadovoljstvo što je uspješno obavio svoj prvi porod, ni ne sluteći da će se poslije rata posvetiti upravo toj grani medicine.

Pao je već mrak. Nakon dva sata, povukao sam sve straže i patrole, i lagano smo krenuli našim putem, no ovaj put s jednim pripadnikom više.

O JOŠ JEDNOJ TRAGIČNOJ EVAKUACIJI BOLNICE Iako sam o problematici evakuacije bolnice već pisao, ne mogu ne spomenuti i ne osvrnuti se na jednu od evakuacija u kasnu jesen 1944. g., zbog tragičnog događaja vezanog uz taj zadatak, koji će mi ostati u sjećanju čitavog života. Kako se opet pojačao pokret neprijatelja kroz Moslavinu, koji se povlačio s juga, a trenutno nije bilo naših jačih snaga, odlučeno je da se počne povlačenjem bolnica prema Daruvaru, odnosno Končanici gdje je bio i privremeni aerodrom.

Tako sam jednog dana dobio nalog da izvršim sve pripreme za taj pokret, što je značilo osigurati u Vučanima određeni broj zaprežnih vozila - prema ranijem planu, zapakirati arhivu, opremu i sl.

Uz našu četu za osiguranje, priključilo nam se još nešto boraca, a dogovor je bio da s „mojom” bolnicom ide i Bolničarska škola za bolničare iz Čazme. Bila je to škola sa cca petnaestak seoskih djevojaka koje su se kroz mjesec dana osposobljavale za bolničarke i bile potom upućivane u jedinice. Predavanja su vršili pojedini liječnici iz naših bolnica, a rukovodilac škole bio je Ivica Ožegović, u svojstvu polit.komesara. Bio je to mladi student, sin poznate operne pjevačice Lucije Ožegović, koja ga je uspjela izvući iz Jasenovca, gdje je bio interniran zbog svog komunističkog svjetonazora. Poznavao sam ga dobro, bio je dobro potkovan u marksizmu, gotovo izgrađeni komunist, dobar drug i prijatelj, vječno nasmijan i dobre volje, pun optimizma. Kako nije sa svojom školom još išao u smjeru Daruvara, bilo je dogovoreno da se priključi našoj bolnici.

Oboje smo bili pozvani našem glavnom komesaru Crnom, dobili upute i određene informacije, sa posebnom napomenom da pokret forsiramo bez odmora i zaustavljanja, jer je to diktirala vojna situacija.

I tako smo krenuli, bila je to kolona od cca desetak kola za nepokretljivije kirurške ranjenike, dok su ostali bolesnici išli pješke pod pu-

nom ratnom opremom. Ja sam konjem obilazio kolonu, na čijem čelu je bila grupa naših boraca koji su dobro poznavali putove našeg kretanja.

Osiguranje sam rasporedio kako je to bilo uvijek, u obliku predvodnice podosta ispred nas, a sama kolona je bila „opkoljena” našim borcima sa svih strana, i tako smo se kretali ne baš posve istim putem kao prošla dva puta, već pomalo skrećući s uobičajene trase, što su naprijed naši vođe puta dobro znali. Iza bolnice kretala se bolničarska škola na čelu s Ivicom, komesarom. Tako smo uz dosta napora, zastoja, nakon nekoliko sati - popravljajući neizbježne kvarove na kolima, stigli do okolice Trnovitice.

Nisam se uopće obazirao na činjenicu da smo skoro prevalili pola puta, već sam nastavio dalje poštujući naredbu da se nigdje ne zadržavamo i ne odmaramo. No, Ivica, u najboljoj namjeri da pomogne svojim djevojkama, medu kojima je bilo mladih od petnaestak do sedamnaestak godina starih, da se malo odmore, odluči tu zastati, s obrazloženjem da je on s njima pokretan i da u svakom slučaju bilo kakove opasnosti može pružiti i otpor, ili se pokretom maknuti na vrijeme. I tako se odluči na kraći odmor.

I dok sam ja sa svojom kolonom bez zastoja krenuo dalje, Ivica i njegove djevojke fino se smjestiše na već od lišća fine ležaje, i dremajući se odmarali. U pokretu moje bolnice nije se ništa događalo, kretali smo se polagano prema našem cilju, kada odjednom začusmo iza nas pucnjeve pa i krikove - značilo je to da se nešto događa. Odvojio sam nekoliko boraca iz naše pratnje i skupa s njima trčeći krenuli smo natrag, dok je bolnička kolona lagano kretala naprijed. Nakon nekih pola sata, zaprepastili smo se.

Najednom proplanku ležale su u krvi sve djevojke učenice bolničarske škole, a u jednom grmu pokraj te jezive scene ugledam Ivicu u stanju šoka, izbezumljenog pogleda. Jedva mi poluglasom reče, da ih je na spavanju iznenadila grupa Čerkeza (kako smo kolokvijalno nazivali bivše crveno-armejce koji su se predali Nijemcima i formirali zasebne, izuzetno krvave jedinice, koje su Nijemci koristili za najgore zadatke.

Istakli su se pljačkom, silovanjem, ubijanjem nožem. Obično su u ma-

njim grupama, na konjima iznenađivali naše možda malo neopreznije grupacije i iživljavali se na njima na gori način nego Nijemci, pa i ustaše.

Tako se i to dogodilo. Iznenadila ih je grupa čerkeza, pobila sve djevojke, vjerojatno ih i silujući, dok je Ivica uspio skloniti se u gustiš pokraj tog proplanka i tako ostati živ. Prizor je bio strašan, vidim ga u svojim sjećanjima nikada ne zaboravivši. Ivica u teškom šoku, lunjao je među svojim djevojkama, u očaju ih zazivajući imenima i u grčevitom plaču. Meni nije preostalo ništa drugo, već poslati kurira na konju prema Štabu Korpusa, da javi o užasnom događaju, a svaka moja utješna riječ Ivici nije uspjela probiti zid očaja i šoka.

Ostavio sam trojicu mojih boraca kod Ivice i poginulih djevojaka, a ja sam se s ostalima morao vratiti prema naprijed^stići bolnicu i nastaviti put prema odredištu - duboko potresen i sam očajan, kako zbog djevojaka, samog čina, tako i zbog Ivice, dobrog druga i prijatelja.

Stigavši na odredište, rasporedio sam sve bolesnike i ranjenike, osigurao stražom i patrolama bolnicu i pokušao se i sam odmoriti, no san nikako na oči. U međuvremenu sam doznao, da su sve poginule djevojke odnesene natrag prema Čazmi - u međuvremenu se i neprijatelj već odmaknuo od našeg područja, a stigle su i neke naše brigade - a Ivica je bio uhapšen i odveden u Čazmu, gdje će mu se suditi.

Ne znam gdje su djevojke sahranjene.

Slijedi mučan period suđenja Ivici zbog neposluha i krivnje za neposredne smrti ubijenih djevojaka.

O svemu tome što se događalo među svima nama koji smo ga poznavali, zbog očaja i tuge koja me kod pomisli na to još i danas zaokuplja, ne želim ni ovom prilikom opterećivati sve vas koji ćete ta sjećanja jednom čitati. Evo samo rezime: Ivica je osuđen na smrt strijeljanjem, i to je provedeno na jedan izuzetno dirljiv način, prije kojega je i sam govorio i tražio takvo rješenje, preteći da će se inače sam ubiti.

O svemu tome pisala je njegova mama koja je bila u Zagrebu očekujući sina, dok nije saznala za njegovu stravičnu sudbinu. Sve je opisala o zasebnoj, izuzetno dirljivoj knjizi „Pismo mrtvom sinu”.

JOŠ NEKOLIKO DOGAĐAJA IZ BOLNICE Jesen se pomalo uvlačila u šumu, mijenjala boje, kao da je nertko promijenio kulise – sve je izgledalo idilično. No, tu idilu ometala je iz daljine čujna grmljavina topovskih i bacačkih, pa i mitraljeskih pucnjava. Moslavina je bila puna naših jedinica, koje su se gotovo danonoćno borile sa neprijateljskim postrojbama koje su se povlačile iz Balkana prema srednjoj Evropi. Tu povećanu vojnu aktivnost i mi smo osjećali u bolnici. Bili smo u stalnoj pripravnosti za evakuaciju, a i priliv kirurških rekonvalescenata bio je znatno povećan, bilo je sve više ranjenih u kirurškoj bolnici kojima je trebalo napraviti mjesta.

U samoj bolnici život se odvijao po već ustaljenom redu, kojega sam već opisao. I moji razgovori o medicini s Brankom Rajhvajnom, pa i Krešom Čupakom su se intenzivirali, više nije bilo dvojbe. „Ako preživim, studirat ću medicinu“ bila je već gotovo donesena odluka!

Prvo najbliže selo bili su nam Vučani. Trebalo je proći dio šume, pa se spustiti strminom u nizinu, na cestu koja je išla iz Čazme prema Mikloušu, i eto nas u Vučanima. Uspostavili smo dobre odnose sa stanovnicima tog malog sela, koji su nam u znak podrške i potpore često slali u bolnicu domaće kolače (orehnjaču, makovnjaču), a i ostale seoske delicije, a mi smo ih povremeno posjećivali, naši medicinari i doktor navraćali su i u neke kuće pregledati po kojeg bolesnika i sl., i tako smo uspostavili pravo prijateljstvo i drugarstvo. Katkada su nas pozivali u selo na kakvu njihovu proslavu, što smo rado prihvaćali.

Tako se jednom već u kasnu jesen, dogodio jedan za mene neugodan događaj.

Bili smo opet pozvani na neke svatove u selo, i odazvali smo se gotovo svi iz rukovodstva bolnice – uz mene, oba naša medicinara i glav-

na sestra Marija, moja simpatija. Jedino stari doktor nije htio ići, zbog već nešto starije dobi. Bili smo u selu na svatovima odlično primljeni, zabavljali smo se, jeli i pili, plesali i sl., činili sve ono što nam je već pomalo nedostajalo u našem partizanskom posebno bolničkom načinu života. Došli smo, dakako, pješice, no kad smo se kasno popodne vraćali u bolnicu, vozili su nas zaprežnim kolima. Bili smo svi veseli, pomalo i nacvrcani, a ja sam svirao u selu posuđenoj harmonici, i tako smo ušli u krug same bolnice, gdje nas je dočekalo iznenađenje.

Glavna doktorica svih moslavačkih bolnica, već spomenuta Atena Milunić i njen suprug kirurg, bili su premješteni u Glavni štab Hrvatske, a na njezino mjesto došao je jedan doktor, Slovenac, pukovnik, vrlo strog, hladan, nepristupačan. I baš je tog dana došao u prvi posjet i inspekciju naše bolnice i dočekao je naš veseo povratak sa svatova. Ne želim se sjetiti njegove riječi koje mi je uputio. Sve je, dakako, prenio komesaru Crnom, i na sljedećem sastanku komesara bolnica dobio sam poštenu „jezikovu juhu“ i partijski ukor, koji me je pratio u buduće u svim mojim dokumentima, pa i u konačnoj karakteristici koju smo dobili nakon rasformiranja bolnice i premještaja.

No, unatoč toga, jer sam inače do tada bio uvijek pohvaljivan za dobro vođenje bolnice, pa i u teškim uvjetima evakuacije, bio sam predložen za školovanje u nekoj vojnoj akademiji u Moskvi, što je bila izuzetna čast za svakog partizanskog oficira. Skupilo se tada desetak izabranih oficira iz jedinica našeg X. korpusa, no ja sam odbio taj prijedlog, i uz pomoć generala Šibla i moj mame koja je s njim to uredila, uspio sam bez posljedica biti izuzet. Nisam imao nikakvih ambicija za vojno školovanje i vojnu karijeru – medicina me je već „zarobila“. I tako sam ostao i dalje u mojoj bolnici, bez veće zamjerke mojih nadređenih.

Jedan događaj nas je opet malo izbacio iz svakodnevnice. Mislim da je to bilo sredinom listopada, kada nas je negdje predvečer iznenadila pucnjava iz svih vrsti oružja, i to u blizini. Nismo dobili nikakvu obavijest da se sprema napad na bolnicu i Čazmu, niti da se spremimo za evakuaciju, jednostavno nismo znali što se događa. Na pola puta od

naše bolnice prema Čazmi nalazila se jedna protuavionska baterija na jednoj čuki, bili su to domobrani koji su došli k nama nakon već spomenute opće amnestije, i mi smo osjetili da se iz te baterije na veliko puca, iako nismo u zraku čuli ni vidjeli bilo kakav avion.

Kod mene u bolnici bio je slučajno baš to popodne moj tata „u posjeti“. Nastala je mala panika, i meni nije preostalo drugo nego da sa tri pratioca, borca iz naše čete za obranu bolnice, odem šuljajući se kroz šumu u pravcu pucnjave u izviđanje. Osjetio sam veliki strah kod mog tate, no dužnost mi je nalagala da to učinim. I tako, šuljajući se i skrivajući u još uvijek dosta gustoj šumi, približio sam se protuavionskoj bateriji i čuo uz pucnjavu iz njihovih strojnica i pjesmu. Da skratim.

Tog popodneva saznalo se da je oslobođen Beograd, i nastalo je opće veselje. A kako bi vojnici izrazili svoje veselje nego s pucnjavom, ne štedeći inače dosta manjkavo streljivo. Nisam ni ja mogao odoljeti toj napasti i ispalio sam rafal-dva iz mojeg automata, i potom se s pjesmom na ustima vratio u bolnicu i objasnio situaciju. Nastalo je opće veselje, pao je Beograd, glavni grad – znači kraj rata se bliži, javio se optimizam da smo skoro gotovi i da ćemo kućama. Kako smo se prevarili – rat je potrajao još čitavih pola godine!

Jesen je odmicala kraju, uz česte kiše počele su i pahuljice snijega, zima se približavala, istisnula jesensku paletu preobučivši u bjelinu i šumu i naše barake u sve češći i obilniji snijeg. Ponovno idila, no u drugom obliku, sa kristalima i sigama iz naših krovova, i snijegom koji je povremeno dosizao i do metra visine. U takvom se ozračju približavao i Božić – moj drugi Božić u partizanima.

Iako nam sam blagdan Božića nije ništa posebno predstavljao, ipak se kod svih nas javila nekakva nostalgija i sjećanje na djetinjstvo, kićenje bora, darove i sl.

Za sam Božić pozvao sam moje roditelje k nama u bolnicu. Imali smo, dakako, pripremljeni posebni menu – pečene purice i sve što k tome ide. Tata i mama su došli zajedno, pješke, iz Čazme, no već kod samog dolaska ja sam primijetio da među njima više gotovo ništa „ne

štima“. Sve moje slutnje od ranije uočio sam sada kod proslave tog Božića. Oni su međusobno razgovarali, ostali su prijatelji, no ja kao sin, valjda svojim posebnim osjetilima osjetio sam da je taj brak gotov, i da više nikad neću imati onakvu obitelj kakvu se sjećam iz vremena prije rata, iz vremena života u hotelu „Car“. Dakako, da sam bio oneraspoložen, i taj mi je Božić još i danas u neugodnoj uspomeni, sa nekakvom tjeskobom.

Sva moja predviđanja su se ostvarila, no o tome drugom prilikom.

Prezimili smo zimu bez većih stresova i dočekali i opet proljeće, tako da mi je moje ratovanje u Moslavini omogućilo doživjeti i uživati u svim ljepotama promjena godišnjih doba. Upoznao sam proljeće, ljeto, jesen i zimu, sve sa posebnim ugođajima i posebnom idilom. A vijesti koje smo slušali na BBC-u a i sve ostale informacije koje smo primali, nedvosmisleno su govorile o neminovnom završetku rata i našoj pobjedi. S takvim smo osjećajima udisali proljetni zrak moslavačke šume i puni zadovoljstva i sreće čekali konačni kraj.

RASTANAK Već prije opisana situacija u Moslavini u vezi s povlačenjem neprijateljskih jakih snaga, tenkovskih, topovskih i ostalih, svakim se danom povećavala. Dakako, da naši nisu to promatrali mirno, već se ovdje lociralo podosta naših borbenih jedinica, uglavnom 32. divizije, pa VII. Banijske i druge, tako da smo danonoćno osluškivali sad bliže, sad udaljenije „grmljavine“ žestokih borbi.

Bilo je sve očitije, da bolnice u Moslavini nemaju više osnovne uvjete za opstanak, i konačno je negdje koncem ožujka (ili početkom travnja?) donesena odluka o likvidaciji svih moslavačkih bolnica, i njihovo prebacivanje u već posve oslobođeni dio Srbije – dakako avionima, sa nama već poznate lokacije Končanica-Daruvar, gdje je bio aerodrom.

Na sastanku svih komesara bolnice u Podgariću, dogovoreni su svi detalji tog rasformiranja i evakuacije. Svakih od nas komesara dobio je posve razrađene zadatke. Princip je bio da se po dvije bolnice dnevno spoje u jednu kolonu, kako ne bi bila preglomazna, i tako krenu prema Daruvaru, već uglavnom poznatim putovima.

Po tom planu prvi koji smo krenuli u realizaciju, bila je upravo moja bolnica, ali sa pripojenom kirurškom, što je bio posebno otežavajući faktor, jer se radilo o teškim, uglavnom posve nepokretnim ranjenicima, operiranim bolesnicima i sl., a i broj im je bio dosta velik. U planu je spomenuto, da je upravo kirurška bolnica bila prioritetna, a moja je kod toga sudjelovala, upravo kao pandan kirurškoj, jer su moji bolesnici bili uglavnom pokretni, i na izvjestan su način činili zaštitu i osiguranje kirurškoj. O tom detalju moje bolnice već sam ranije spomenuo.

Određen je i dan pokreta. Po povratku sa sastanka razradio sam sve detalje s mojima, izvršili smo sve pripreme, i određenog dana formirali

svoju kolonu sa nekoliko zaprežnih vozila iz sela Vučani, i u određeno vrijeme i mjesto, prema unaprijed razrađenom planu, susreli se sa kirurškom kolonom od nekoliko desetaka kola, i tada smo zajednički krenuli prema Daruvaru. Na čelu kolone uz nekoliko drugova vodiča, smjenjivali smo se komesar kirurške bolnice i ja, ili smo stalno jahali uz kolonu, nadgledajući da li je sve u redu., pomažući gdje je to trebalo, i tako smo pomalo napuštali Moslavinu i dragu nam moslavačku šumu.

Bolničarke su imale pune ruke posla, pomažući teškim bolesnicima i ranjenicima.

To su „tehnički podaci“ o pokretu prema Slavoniji. No, u srcu smo svi bili tužni, a ja naročito. Bio je to rastanak s jednom lijepom fazom mojeg partizanskog života, rastanak s roditeljima koji su ostali i dalje u Moslavini, i za koje nisam znao kada će i kamo otići, bio je to rastanak s novim prijateljima, naročito s Brankom Rajhvajnom, pod čijim sam utjecajem zavolio medicinu. Bio je to rastanak sa mojim vjernim bolničarkama, tetom Micom, kuharicom, ekonomom Štefom i ostalima.

Naposljetku bio je to i rastanak s Marijom, mojom simpatijom.

Kad o tome govorim, da pokušam objasniti. Bila je to neke vrsti ljubavi, ljubavi bez neke posebne strasti. Mogao bi to definirati jednim novim pojmom – „partizanka ljubav“: čini mi se da je to uglavnom bio odraz neke nostalgije za bivšim vremenima, želja za nekim drugim kontaktima i razgovorima, želja za nekakvom pa i skromnom nježnošću u tim ratnim vremenima. Žalost za svim tim rastancima osnivala se na odluci, da ćemo nakon likvidacije bolnice u Daruvaru, prema posebnom rasporedu biti svi raspoređeni u neke druge jedinice i druge dužnosti, i da ćemo se tako svi rastati – svaki na svoju, za sada još nepoznatu stranu. Zato se kod svih nas, od našeg doktora, medicinara, Marije, mene i svih ostalih članova moje bolnice, kuharice, ekonoma, bolničarki osjećala uz neizvjesnost i tuga. Sada konačno mogu sasvim sigurno ustanoviti da smo svi živjeli vrlo složno, prožeti velikim drugarstvom, da smo bili kao jedna velika familija, koja će se – eto sada – raspasti.

U takvim mislima, koje su izvirivali iz svakog pogleda svih nas, pomalo smo se kretali našem cilju, sa čestim zastojima, bilo zbog kvara na kolima, bilo zbog borbi u blizini zbog kojih smo morali zastati na vrijeme, bilo zbog nekih poteškoća kod teških bolesnika, kod kojih su doktori morali nešto intervenirati, itd.

Konačno smo, uz velike napore, koje posebno ne opisujem, koji su već opisani u ranijim pokretima, stigli na odredište. Sada je trebalo sve te bolesnike, a bilo ih je ukupno preko stotinjak, privremeno smjestiti po određenim i za to već pripremljenim kućama, te u toku idućih nekoliko dana po već uspostavljenoj listi prioriteta, smještavati u avione koji su povremeno slijetali i vraća li se . I to je išlo tako cijelim danima.

No, u toku tih dana pojedini članovi bolničkih ekipa pojedinačno su već dobivali i uputnice u neke jedinice, na novi raspored, novu dužnost.

Tako je jednog dana došla naredba za Branka Rajhvajna da se javi u Štab 32. jedinice, odakle će biti upućen u neku brigadu. Slijedio je tužan, i nikad zaboravljen oproštaj dvaju prijatelja. Isti dan je i naš dr. Blahut dobio nalog da se javi u Štab X. korpusa, i ode i on. I tako smo se gotovo svakog dana međusobno opraštali, ne znajući ni kamo tko ide ni što ga tamo čeka.

Uskoro ode i Marija, kao iskusna medicinska sestra morala je u jednu banijsku diviziju, poznatu po borbenosti!

Teška i pretužna vremena, unatoč skorom završetku rata.

MOJA NOVA DUŽNOST Kad su uglavnom svi teži bolesnici bili evakuirani avionima, eto i meni nalog za novu dužnost. Određen sam da idem u OZNU, Pogranično povjerenstvo. Da objasnim: Međimurje je za vrijeme II. rata bilo u sklopu Mađarske, a sada je vraćeno u Jugoslaviju, i tamo je trebalo osigurati i organizirati kompletnu partizansku upravu i vlast.

U gradiću Hercegovcu, u Slavoniji, formiran je jedan centar u kojem su se sakupljali svi drugovi koji su tu dužnost u Međimurju trebali realizirati. Bili su tu budući komandanti i komesari mjesta, predstavnici civilnih vlasti za sva veća mjesta i sve ostalo što je postojalo na ostalim oslobođenim teritorijima.

Uz to je u sklopu OZN-e formirana i skupina oficira koji su trebali osigurati pograničnu vlast uz svu našu granicu, a ja sam dobio dužnost u Pograničnom povjerenstvu Koprivnica, jer je i dio koprivničkog kotara graničio s Mađarskom. Tako se predviđala takova služba i u samoj Koprivnici, kada i ona, odnosno Podravina budu oslobođeni. Bio sam određen za člana budućeg Povjerenstva pogranične službe u Koprivnici, a kako bi što prije u času oslobođenja Koprivnice mogao s ostalim članovima Povjerenstva za Koprivnicu stići u grad, bili smo priključeni drugovima koji su išli u Međimurje osnivati našu, partizansku vlast, i da tamo čekamo dan kada ćemo moći ići prijeko.

Kao što sam rekao centar našeg okupljanja bio je u Hercegovcu, gdje smo po pojedinim grupama, odnosno budućim zadacima dobivali određena uputstva. Tamo sam upoznao i moje buduće „graničare“ predviđene za Koprivnicu – Viktora Tkalca, starog partizana iz 1942, srednjih godina, po zanimanju je bio klesar, a bio je predviđen za šefa budućeg Pograničnog povjerenstva u Koprivnici, te Andriju Zormana, radnika iz Zagreba, budućeg člana, a ja sam trebao preuzeti dužnost za-

mjenika Povjerenstva za Koprivnici. Odvojili smo se od ostalih budućih Međimuraca, i kroz nekoliko dana primali instrukcije o pograničnim dužnostima, koje nam je prenašao jedan stari, penzionirani pukovnik JNA koji je rano prebjegao u partizane.

Razradio nam je pojedinačne uloge i zadatke. Mene je pripalo da na terenu kontroliram pograničnu vojsku (KNOJ) koja će biti raspoređena u napuštene karaule, kako izvršavaju svoje dužnosti (patrole, mrtve straže), opću disciplinu i t.d.

Dogovor je bio da se svi zajedno, preko stotinjak nas, a među njima i mi predviđeni za Koprivnicu, prebacimo u Međimurje, gdje će se formirati sve za što su se ostali pripremili, a mi trojica da u Kotoribi čekamo dan oslobođenja Koprivnice, i da se što prije prebacimo preko u Podravini i primimo se zadanog posla. U Kotoribi je bio Štab neke veće bugarske jedinice, s kojom je već dogovoreno da nas obavijesti o trenutku kada ćemo moći krenuti, što se međutim dosta brzo očekivalo, već za par dana. U tih par dana trebali smo otići u Međimurje, odnosno u Kotoribu.

Lijepo zamišljeno, teško ostvarivo. Prema postojećem planu, krenuli smo iz Hercegovca na dugi put, prešavši i dio Slavonije, Bilogore na Kalnik, sve dakako kroz krajeve koji još ne da nisu bili oslobođeni, već se upravo čitavim našim putovima vodila žestoka borba s već par puta spomenutim jakim uglavnom njemačkim snagama, koje su se povlačile s juga prema Evropi. Konačno nakon nekoliko dana pustolovine, stigli smo na Kalnik, odakle smo se negdje kraj Ludbrega trebali prebaciti preko u Međimurje. Čitavim putom doživljavali smo svakojake poteškoće, no sve tipično za naš partizanski život: spavanje u šumama, korištenje nekih sela za koje smo znali da su nam sklone da se nahranimo i tome slično.

Nakon odmora dan-dva čitava naša stotinjak velika kolona „Međimuraca“ pokušali smo se prebaciti preko Mure i Drave preko, no nismo uspjeli preći ni cestu, jer je danonoćno bila okupirana jakim neprijateljima. Konačno je pala odluka viših vlasti da od toga odustanemo, bilo

je prerizično, morali smo nastojati da nikog ne izgubimo. Odlučeno je da se vratimo u Slavoniju i da idemo u susret oslobođenom teritoriju i da se tamo prebacimo preko Drave.

Krenuli smo, dakle, natrag odakle smo došli – ponovno preko pruge i ceste kod Lepavine, kroz Bilogoru, pokraj Daruvara sve dalje i dalje Slavonijom, koja je tek djelomice bila oslobođena. Upravo kad smo prolazili pokraj Podravske Slatine odvijala se žestoka borba za njeno oslobođenje. Zaobišli smo to ratište i nastavljali sada već po oslobođenijem dijelu Slavonije i tako nakon nekoliko dana marša (ne sjećam se koliko je to dana zapravo trajalo), došli smo do Čađavice, mjesta pokraj Donjeg Miholjca. Taj dio oslobođenog teritorija držali su Bugari i Rusi.

Unatoč svim našim dokumentima – a svi smo bili oficiri – nisu nas baš jako srdačno primili. Odmorili smo se u Čađavici jedan dan, a idućeg dana s motornim čamcima, Bugari su nas prebacili preko u Mađarsku, odakle smo uz Dravu, odnosno uz granicu, krenuli prema Međimurju, dakako, prije toga prema našem Prekodravlju (Gola, Ždala i ostalo). Očekivali smo transport kamionima ili bilo kakvim vozilima, no od svega toga ništa – put pod noge. Jedino što smo redovito dobivali hranu od bugarskih jedinica koje su bile raspoređene duž čitave granice, očekujući svaki dan nalog da pređu preko i da idu prema Zagrebu.

Bilo je putom svakojakih peripetija, za koje nema smisla da ih opisujem, spadaju u vojničku svakodnevicu. Bitno je bilo da smo svi na okupu, i da kroz čitavu tu putešestviju nikog nismo izgubili.

No, da ipak malo dočaram kako je to bilo na putu prema Čađavici, citiram dijelove mojeg pisma mami, pisma kojeg sam uspio napisati u Ždali, ali se uopće ne sjećam kako sam ga poslao preko, preko koga, no pismo je mama dobila i ja ga imam u već spomenutoj zbirki mojih pisama.

Neću prepisati čitavo pismo, evo tek nekoliko citata: „Vraćajući se sa Kalnika prošli pokraj Daruvara i došli na Voćin. Odavde smo krenuli preko „brda i dolina“, raznih sela i gradića, i konačno kad su mi noge

već bile u krvi, stigli na Dravu između Podravske Slatine i Donjeg Miholjca.

Ovaj i naredni dani spadaju u ljepši dio puta.. Do sada smo išli kroz popaljena sela, a seljaci su nam pričali o zvjerstvima, susretali kolone ranjenika Vojvođana koji su se tu borili kod Slatine, a u ovom kraju gdje smo bili sada, sela čitava, lijepa i bogata, i što je najvažnije SLOBODA! Bili smo u selu Čađavica, gdje smo se odmorili i najeli. Sve je puno bugarske vojske, topova, tenkova i sl., pa čovjek mora biti dobre volje unatoč žuljeva i umora….

Bugari nas prebacuju preko Drave čamcima…….

Uživamo u krasnim, žitnim poljima, grofovskim imanjima, s ogromnim štalama i gospodarskim zgradama…..

Uz cestu jablani…..

Nailazimo na grafovske dvorce, vidimo sluge u tipičnim odorama i nošnji….

Sve djeluje osvježavajuće, no rat je ipak i ovdje prisutan. Na mnogo mjesto bugarske jedinice, topovske baterije, straže….

No, unatoč toga čovjek se nehotice sjeti na Javor Palla ….

Nailazimo na puste s onim tipičnim bunarima, a u ušima mi neprestano zvuči glas Zare Leander…..

Sela su lijepa, imaju parkove, trgove …….“ No, unatoč sve te ljepote, unatoč osjećaja slobode i mira, ja sam bio razapet između veselja i radosti, te brige za roditelje koji su ostali u onom „paklu“ preko Drave, i dakako ništa nisam o njima znao.

Tako smo stigli i do Ždale, gdje sam napisao ono pismo mami, no ne sjećam se ni kome sam ga predao i kako je ono prešlo iz ovog mira i inozemstva, preko u „partizaniju“ ostaje trajna misterija. No, mama je pismo primila i ja ga i danas čuvam s ostalima.

Nakon kraćeg odmora krenuli smo dalje, i da ne duljim stigli do Kotoribe u ranim jutarnjim satima. Uskoro se u selu pročulo da su stigli partizani, nastalo je opće veselje, ljudi su izašli na ulice, grlili nas, ljubili, a žene su se za čas organizirale i metlama ispred naše kolone pometale cestu!!

Odavde je najveći dio drugova s kojima smo putovali krenu-

li dalje, već prema zaduženjima, najveći dio u Čakovec, no nas troje „koprivničkih graničara“ ostali smo ovdje. U zgradi carinarnice pripremljena nam je soba, a odmah nam je rečeno da ćemo se hraniti na Župnim dvoru kao župnikovi gosti! Nije to bila loša ideja!

Tu smo plandovali, šetali, dobili konje za jahanje, uglavnom uživali par dana, čekajući dan kada će nam iz bugarske komande javiti da su preko, da je Koprivnica oslobođena i da možemo i mi na novu dužnost.

To se jednog dana uskoro i dogodilo, s time da na svu sreću Bugari nisu išli na Koprivnicu, već su odmah po prelasku Drave i Mure krenuli prema Sloveniji, jer su naše, partizanske snage, uglavnom Vojvođanske jedinice brže napredovale nego se pretpostavljalo, i one su oslobodile Koprivnicu i krenule prema Zagrebu.

Vijest da je Koprivnica oslobođena duboko mi se usjekla u sjećanje, nikad neću zaboraviti glas iz bugarskog štaba, koji je to javio.

Moja Koprivnica je slobodna!

POVRATAK U KOPRIVNICU Doznavši da je moja Koprivnica oslobođena, ništa me nije moglo zadržati. Posudio sam kod susjeda bicikl i u dogovoru sa mojim šefom Viktorom, krenuo sam u moj omiljeni grad. Mislim da nikad ni prije ni poslije nisam tako jurio biciklom, kao ovaj put, ne obraćajući pažnju ni na grabe ni na kamenje Prošao sam kroz neka sela, no uopće nisam obraćao pažnju na ništa, samo što brže naprijed, naprijed…. I tako sam stigao do Đelekovca.

Od početka sela sve do samog centra, gdje je bila kuća Mantarićevih, sreo sam jednu jedinu osobu, igrom slučaja bila je to Darinka Vrančić, supruga mog bratića Šandora, koji je bio u partizanima. Ne znam kuda se ona uputila, no srdačno smo se pozdravili, a od mene je čula da je Šandor živ i zdrav (sreo sam ga neki dan), i da će se i on skoro vratiti doma. Nastavio sam dalje, kroz pusto, kao nenaseljeno mjesto. Stanovništvo je još uvijek u strahu od ratnog razaranja – Bugari su iz Mađarske stalno granatirali područje iza Koprivnice prema Zagrebu – bilo u kućama, nisu se usudili na ulicu.

Došao sam tako do kuće tete Jane i teteca Miške, gdje je bila sklonjena moja omama. Sa ulaznih vrata pogled mi se zaustavi na leđima mi okrenutoj omami koja je hranila piceke – srce mi je zaigralo. Nisam se mogao suzdržati već sam uz suze viknuo: „Omama, omama!“ Potrčao sam prema njoj i što da dalje opisujem – zagrljaj, veselje, radost uz suze radosnice.

Uskoro su se skupili i susjedi i neki od udaljenijih rođaka, koji su imali također po nekog u partizanima, dakako i moja đelekovečka baka, i pričanju nikad kraja. Ispričali su mi da se nedugo pronio glas u selu da sam poginuo negdje u Slavoniji, i moja baka-mamica, kao veliki pobožnjak, dala je u crkvi služiti za mene i misu! Ako nije koristila, nije

mi ni škodila!

Nakon poduljeg razgovora, uz dobar doručak, krenuo sam biciklom dalje prema Koprivnici, pun uzbuđenja, neizvjesnosti ali i radosti.

I tako sam se, eto, vratio „doma“. Stavio sam to u navodnike, ta Koprivnica nije više bila moj dom. Ostao sam u centru grada, sam, osamljen, i pomalo tužan. Bio sam, dakako, radostan što je opet zavladao mir, rat je uglavnom okončan, no moji razdragani osjećaji zbog te činjenice, sukobljavali su se sa tugom, nostalgijom i neizvjesnošću – te pitanjem, gdje su moji roditelji sada?

Otišao sam do našeg hotela – no to nije bio naš hotel! Umjesto njega drveni stolovi i klupe, improvizirana prolazna menza za vojvođanske partizane, koji su preko Koprivnice napredovali prema Zagrebu. I ja sam se najeo „prežgane“ juhe u našem hotelu, na stolu gdje je nekad stajao biljar. Nije bilo ni najmanjeg detalja o nekadašnjem hotelu ili restoranu.

Napustio sam hotel, pun nostalgije za prošlim vremenom, za koji sam sigurno znao da se nikad više neće vratiti! Šetajući tako gradom, u kojem sam proveo najljepše doba djetinjstva, odrastanja i mladosti, a sada sam i osamljen, susretao sam jedino po koju partizansku manju jedinicu, naprosto nisam znao kuda i kamo da krenem. Da se vratim odmah u Kotoribu, razočaran i žalostan?

No, doživio sam ipak dva vrlo dirljiva susreta. Prvo sa mojim bivšim razrednikom prof. A. Čudovanom, pravednim, ali strogim profesorom, inače dosta hladnim i nepristupačnim. Kad me vidio, zagrli me i uzbuđenim glasom me upita da li su živi i ostali dečki koji su na sprovodu nosili mali kovčežić s njegovim mrtvim sinčićem. Naime, kao našem razredniku, mi smo u razredu organizirali čitav taj sprovod, a nas četvero nosili smo lijesić. Bilo je to 1942 g. Igrom slučaja sva četvorica bili smo u partizanima, i svi smo ga preživjeli.

Drugi isto dirljiv slučaj doživio sam nešto kasnije, susreći se u gradu s prof. Ajhlerom, postarijem gospodinu, profesoru crtanja, čiji sam ja bio ljubimac, kako zbog nešto ljepšeg crtanja, tako i izrazito dobrog

ponašanja i poštovanja prema tom inače simpatičnom profesoru. Vidjevši me, i on me zagrli, izrazivši sreću što sam ostao živ.

Zar to nisu doživljaji za sjećanje – naročito u mom dosta otužnom raspoloženju.

Najednom se sjetim dr. Leandera Brazovića, prijatelja naše obitelji, pokraj čijeg sam stana na glavnom trgu šetao, i u tren odlučim – idem ga posjetiti!

Primio me, dakako, vrlo srdačno, dosta dugo smo o mnogo toga razgovarali, od njega sam saznao neke meni nepoznate detalje o Koprivnici za vrijeme ustaške strahovlade. Odjednom se on dosjeti da zna da se u gradu nalazi moj prijatelj Zvonko Wiethe-Vimpi, čiju je mamu dobro poznavao, bila je činovnica na gradu, i da je pobjegao iz domobranstva i da se već dugo sakriva u podrumu njihova stana kod Oružanske ulice.

Oprostio sam se od dr. Brozovića i odmah krenuo do Zvonka, našao sam ga i izvukao iz podruma, i oslobodio ga straha od partizana. I to je bio izuzetno srdačan susret, bili smo zaista dobri i nerazdruživi prijatelji. Od njega sam saznao da se i naš školski kolega Boris Vošicki-Bajkač isto tako pobjegavši iz domobranstva sakriva kod oca, pa smo oboje otišli tamo i tako sam i njega „izvukao“ iz podruma, i sada smo već bili troje dobrih prijatelja, i mene je moje tugaljivo raspoloženje pomalo napuštalo.

Kako je sve unaprijed bilo dobro organizirano, već taj prvi dan formirana je Komanda mjesta sa Ivom Lončarom, komesarom, kojega sam dobro poznavao. Otišli smo sva trojica do komande, i tamo sam ishodio nekakve papire za Vimpija i Bajkača, a od Lončara sam čuo da se Kotarski NOO Koprivnica nalazi negdje kod Bjelovara, i da se sprema u Na novoj dužnosti u Koprivnici Koprivnicu, i da zna da je među njima i 1945.

moj tata. Poznavao je dobro i moju mamu (i on je rodom iz Đelekovca), znao je da je u X. Korpusu, nije znao gdje se sada nalazi, no sigurno negdje blizu Zagreba, a pred manje od mjesec dana ju je i sreo živu i zdravu. Tako sam se oslobodio i te more, i sada je već Koprivnica pomalo postajala moj dom!

No, vrijeme je brzo prolazilo, trebalo se vratiti u Kotoribu. Još sam jednom navratio u Đelekovec, pozdravio se i nastavio prema Međimurju.

Izvršili smo još zadnje pripreme za definitivni odlazak u Koprivnicu, iz Komande grada smo dobili obavijest da nam je za potrebe granične službe ispražnjena djelomice zgrada na Taraščicama (koju smo uvijek, pa još i danas) zvali carinarnicom, od komande u Kotoribi dobili smo tri jahača konja, i nakon par dana odjahali smo u Koprivnicu, na novu dužnost.

U međuvremenu rat je završio u cijelosti, vratio se toliko očekivani mir i pobjeda - radosti i veselju nikad kraja. Mi smo prestali biti partizani, pa i moje partizanske uspomene, nisu više partizanske!

Slijedi mirnodopski život i nova faza u mojem životu, o kojoj možda na drugom mjestu i u drugo vrijeme.

Otvorenje novouspostavljene pruge Koprivnica - Križevci (ekipa Pograničnog pojerenstva i KNOJ-a - ja sam u sredini iznad tajnice Povjerenstva)

NEKOLIKO RIJEČI NA KRAJU Kao što sam već napomenuo, nastupam mira, prestale su i moje partizanske uspomene. No, da bi čitatelj ipak dobio malo uvida u završetak te moje faze u životu, tek nekoliko kratkih napomena.

Prvo o mojoj dužnosti u Pograničnom povjerenstvu. Kao što sam naveo, moj je zadatak bio da konjem – a kasnije i motorkotačem – obilazim karaule od Legrada do Ferdinandovca. To je bio naš sektor djelovanja. Kontrolirao sam opću disciplinu među vojnicima, raspored straža i patrola i o tome podnosio izvještaj.

Mnogo posla nismo imali. Na tom dijelu granice tek su se pojedinci vraćali kući iz dalekih krajeva kud ih je nanio rat – iz Rusije, Njemačke. Viktor i Andrije kontrolirali su eventualne dokumente, vršile istrage u slučaju da takovih dokumenata nije bilo, i po indiciji i stanovitim podacima, odlučivali u većini slučajeve da puste dotičnog da se vrati kući, ili je bio poslat na detaljnije ispitivanje u OZN-u. Sve je to trajalo svega kraće vrijeme, i ta Pogranična povjerenstva su se ukidala, kao nepotrebna. Viktor Tkalec otišao je u mirovinu i živio u Krapini, nismo se nikad više vidjeli. Andrija Zorman je preuzeo dužnost u Gradskom NOO Zagreb, kao šef Povjerenstva za dodjelu stanova!

U kolovozu sam podnio molbu za demobilizaciju radi nastavka školovanja, koja mi je odobrena, i tako sam opet postao civil. No kako nisam još imao ni jedno civilno odijelo, nosio sam stalno uniformu, jedino bez oružja i bez oznake čina.

Inače tih par mjeseci života u službi, ostala su mi u dosta lijepoj uspomeni.

Tata je bio stalno kod mene, često i na hrani, puno smo se družili, često išli u Đelekovec. Moji drugovi, Viktor i Andrija i moj tata, rekviriranom kočijom, a ja jahaćim konjem, jer sam uživao u jahanju, iako sam jednom pretjerano natjerao konja u galop u centru grada, što je završilo padom, no bez posljedica! Pravio sam se malo važnim!

Nakon demobiliziranja, uz pomoć prof. Neimarevića (o tome jednom dru-

gom prilikom), položili smo nas četvero bivših partizana privatno VIII. razred i na jesen stigli na prvu poslijeratnu maturu (razred od Vave). I tako sam se uspio upisati na medicinu, izgubivši svega jednu godinu (od dvije provedene u partizanima). Inače sam kroz to vrijeme bio gost mog prijatelja Zvonka Wiethea Vimpija, a tata pak kod obitelji Tomljenović, sportski prijatelji – sve dok se teta Jetika Loewy nije vratila u svoj stan, a smo se preselili k njoj.

Slijedi nova faza – studij, ljubav s Vavom, koja je završila ženidbom, stvaranjem nove obitelji itd., no sve to zaista više nema veze s partizanskim uspomenama.

Roditelji su se kao što sam i nagovijestio rastali, mama je ostala u Zagrebu i kasnije se udala za Antoljaka, a tata je ostao u Koprivnici, zaposlio se u banki, i kasnije se oženio udovicom Martom Hiršlom, čiji je muž stradao u Jasenovcu, a ona se uspjela spasiti iz Loborgrada, prebaciti u talijanski sektor i kasnije u partizanski zbjeg, odakle se vratila u Koprivnicu.

Ima u tom razdoblju mnogo detalja, uglavnom lijepih, no ovdje spominjem samo na najvažnije. Čini mi se zgodnim spomenuti da je moja mama zadržala dobre odnose sa Šiblom, odnosno Tončikom, njegovom bivšom tajnicom, pa smo jednom kao studenti s mamom, Vava i ja bili kod njih na večeri!

A sada par riječi o mojim najbližim drugovima.

Tonč Sabo i Tatjana Matijaš su se vjenčali i otišli u Poljsku na studij brodogradnje (!?). U međuvremenu, meni iz sasvim nepoznatih razloga, su se rastali, Tanja je završila u Poljskoj studij, a Tonč se vratio kući, no uskoro se preselio u Maribor, oženio se tamo i otvorio radionicu za izradu športskih čamaca i manjih jahta. Dolazio je k mami u Koprivnicu, i tom me prilikom svaki put posjetio. Umro je 2010 g.

Nevenka Milčić-Seka bila je negdje pred kraj rata avionima prebačena na liječenje u Italiju. Nikad nismo saznali o čemu se zapravo radilo, sakrivala je to. Mislim da se radilo o nekakvoj urološkoj deformaciji. Udala se za oficira, ostala udovicom i preselila se u svoje selo na Kalnik (Ludbreški Ivanec) i pred par godina umrla. Katkada smo se susretali na našim partizanskim proslavama na Kalniku. U grad nije htjela doći.

Vatroslav Mimica je poslije rata napustio studij medicine, i posvetio se isključivo umjetnosti. Prvo kao režiser animiranih, a kasnije i igranih filmova, sa velikim uspjehom. Živi u dubokoj starosti u Zagrebu. Nažalost nemam nikakav kontakt s njime. Tek sam mu pred 2-3 g. pisao jedno pismo, na koje mi je vrlo dirljivo odgovorio. Zašto je to tako, ne znam.

Slično je i s Nikolom Rubinićem, školskim kolegom, s kojim nas je vezala zajednička borba još kao Skojevce, a kasnije smo često bili zajedno i u partizanima. Nakon mature u Koprivnici, otišao je u Zagreb, i nikad se više nismo čuli ni vidjeli. Žalosno, zar ne?

Branko Rajhvajn, moj dragi prijatelj je ipak izuzetak, no to zbog činjenice da sam dobio specijalizaciju iz ginekologije, koju sam na njegov nagovor obavio u Petrovoj klinici gdje je on u to vrijeme već bio stariji asistent, uskoro i docent, pa profesor, sve do predstojnika klinike u jednom mandatu. Bio mi je u sklopu moje specijalizacije jako sklon, iako mi službeno nije bio mentor (bio je to prof. Baršić Edo), on se mnogo trudio, učio me, davao mi dosta da operiram, a

sjećam se njegove izjave pred mnogim kolegama, kako sam ja bio u partizanima njegov šef, a sada je, eto, on moj!. Posjećivali smo se i kasnije, bio je kod mene 2-3 puta, umro je ove godine.

Marija Dražić, med. sestra. Kad smo se prilikom rasformiranja naše bolnice rastali, nikad se više nismo vidjeli, osim što je jednom prolazeći svojom jedinicom kroz Koprivnicu, navratila u naše Pogranično povjerenstvo. Pozdravili smo se srdačno i drugarski, i nikad se poslije nismo ni vidjeli ni čuli. Ne znam ništa o njoj. Vremena su se promijenila, pa i interesi?!

Dr. Atena i njezin suprug dr. Milunić, iza rata su neko vrijeme bili u vojsci, no 1948. su se izjasnili za Inform-biro, i odselili u Čehoslovačku. Ništa kasnije o njima ne znam.

Glavni polit.komesar svih moslavačkih bolnica Franjo Čuljak-Crni, nakon rata obavljao je neke važnije političke funkcije u Varaždinu i pred mnogo godina je umro.