Angie, poći ćeš sa mnom u Peru pa makar te morala unijeti u zrakoplov. Samo ti možeš biti toliko glupa i propustiti besplatan odmor! Angela Jorgen pogledala je još jednom svoju sestru koja je sa svojom kosom boje plamena dramatično gestikulirala. Uzdahnula je. - Ti si luda, Jannett! Ne mogu tek tako ostaviti kliniku da bih pošla s tobom u neki egzotični cir- kus. Trina i ja smo pale s nogu od posla. Nađi zamjenu, malena! Svatko se mora ponekad odmoriti! Zamjenu? Jannett, pa mi jedva imamo novca za tekuće troškove. Samo novac koji bi dala za moju kartu bio bi dovoljan da nam održi cijelo odjeljenje idućeg mjeseca. Zbilja, kad već imaš višak novca..• A, ne! - Jannett joj je prišla bliže. - Ne padam više na taj štos! Dala sam već dovoljno u tvoju kasicu Crvenog križa i savjest mi je savršeno čista. Osim toga, ovo mjesto bi moglo progutati cijelo moje imanje, a da se ništa ne promijeni. - Ali, zašto ja, i zašto sada? Zar ima nečeg lošeg u djevojci koja želi svojoj sestri priuštiti malo zabave? Dugujem ti to, Angie! Ti si se zaposlila i omogućila mi studirati ono što sam oduvijek željela. Zamisli samo, Peru! Moj članak, s mojim fotografijama, udarne stranice u najboljem časopisu koji danas izlazi! Taj posao može značiti početak jedne velike karijere. S onim što mi Milti plaća, mogu ako hoću iznajmiti cijeli »boeing 707« samo za nas dvije! Milti?
Milton Woker, izdavača časopisa »Svijet«. Oh, Angie, pogledaj samo na što sličiš! Zaista ti je potreban odmori Angela joj nije dozvolila promijeniti temu. Pozorno je pogledala sestru u oči. - Zvuči kao da ga prilično dobro poznaješ. Ima li nečeg između vas? Nema ničeg! - brzo je odgovorila Jannett. Sviđam mu se, to je sve! Ako želim napredovati u struci, ne mogu se ponašati kao santa leda! - Jannett se nasmiješila kad je vidjela sestrin izraz lica. - Ja sam ionako nepopravljiva. Uostalom, i ti bi bila takva kad bi se izvukla odavde i prestala raditi kao rob za bijednu plaću. Možda će ti Peru p moći. Što kažeš? Već sam ti rekla. Klinika... – Pusti kliniku ! I nemoj sliti da ćeš izvući neki prilog od mene ako se odrekneš puta. Ili ideš sa mnom ili ja kupujem sebi bundu od nerca. Diraj?! . S tim riječima se okrenula i izišla, ostavljajući Angelu samu u uredu . Uzdahnula j e i pogledala se u zrcalo. Ono isto blijedo lice okruženo kosom gotovo boje slonovače, koje joj se u jutro činilo odmornim , sada u usporedbi s Jannettinom kosom i pozorno njegovanom kožom, izgledalo je ispaćeno. Slegnula je ramenima i pošla u čajnu kuhinju. Tamo je zatekla Trinu Martinez, medicinsku sestru, kako toči u šalice svježu jaku kavu. Sjela je pokraj nje i upitno je pogledala. - Čula si cijeli razgovor, zar ne? Trina je kimnula glavom . - Žao mi je , zaista , a li ovi zidovi su tako tanki. Tvoja sestra zvuči veoma odlučno. Nazvati nju odlučnom je zapravo potcjenjivanje. Ako odluči što je najbolje za tebe, nema ti spasa. Jannet je u pravu. Ona ima pravo izabrati kako će potrošiti novac. Bolje je onda da ga potroši na tvoj
odmor. Ako mi zatreba odmor, uzeću tri dana slobodno i prespavati ih. Nije mi potreban Peru... Još kako ti je potreban. Lijepa si i mlada, a sjediš ovdje po cijeli dan i brineš o svemu , svačemu. Vrijeme ti je da pokušaš učiniti nešto sa svojim životom. Poslušaj me, znam što govorim! _ Kako to misliš? _ I ja sam jednom učinila nešto slično. Znaš. moj otac u Meksiku je bio vrlo strog. Nisam smjela ni pogledat nekog mladića i morala sam štedjeti sav zarađeni novac za miraz. Otac mi je odabrao mladoženju koji je imao mesarsku radnju i lice kao krastavac. - Nisu valjda očekivali da ćeš se udati za nekog koga ne voliš? U španjolskim obiteljima se ne smatra da je ljubav potrebna za brak. Ja bih najvjerojatnije poslušala oca i bila nesretna cijelog života da nisam pobjegla. Angela se nasmijala. ~ Kako? Uzela sam svoju ušteđevinu, sakrila se u kamion s voćem i otišla u jedno udaljeno selo na fiestu. Cijelog dana sam se smijala, plesala i jela slatkiše. Kad je izašao mjesec, dopustila sam jednom divljem i naočitom mladić da me poljubi. 0tac bi me udavio da je znao! - Jesi li se zaljubila u tog mladića? _ Te večeri jesam, ali nikada ka više nisam vidjela. No, kad sam otkrila da me nije spržila munja zbog malo zabave i jednog poljupca, svijet je bio moj. Smogla sam hrabrosti reci ocu da se ni mrtva neću udati za Luiza, uzela sam ono malo stvari što sam imala i došla sam ovamo učiti za medicinsku sestru.
Otac nije govorio sa mnom tri godine, ali kad sam diplomirala kočoperio se kao paun i bio je neizmjerno sretan kad je upoznao Charleya, mog novog zaručnika. Od tada do danas nisam prestala biti sretna. - To ti vjerujem. Ipak, za mene će taj put biti samo stanka u poslu. Klinika je cijeli moj život, a ovo će mi samo pomoći ponovo napuniti baterije. - Dobro, idi i napuni baterije! Zar to nije i dalje puno korisnije od bunde od nerca? Angela je podigla ruke. - Evo, predajem se! Zaista će biti puno korisnije! *** Tijekom cijelog ljeta Angela nije ni trenula. Kad se zrakoplov počeo spuštati, priljubila je nos uz prozor i zagledala se dolje. Još uvijek nije vjerovala da se sve to događa baš njoj. čim se uvjerila da je Trina voljna pomoći Angeli oko pakiranja i ispratiti je na zrakoplov, Jannett je odletjela u izvidnicu. - Hoću obaviti što više posla unaprijed. Tako ću moći više vremena provesti s tobom - rekla je. Od tada je prošlo mjesec dar na, a iz Perua je stigla samo jedna razglednica. Angela se nadala da to znači da je Jannett zaista zauzeta i da će stići obaviti cijeli posao do dana njenog dolaska. Iz iskustva je znala da je nemoguće živjeti pod istim krovom sa Jannett dok je obuzeta svojim poslom. Iako je zapravo i očekivala tako nešto, Angela je bila pomalo razočarana kad je shvatila da je Jannett ne čeka u zračnoj luci. Tko zna koliko dugo bi stajala pred vratima da se nosač nije smilovao i pozvao joj taksi. Angela se jedva sabrala da bi vozaču pokazala cedulju sa Jannettinom adresom. Čovjek kimne glavom. Dakle, znao je kuda treba ići. Angela se s uzdahom olakšanja smjestila između kovčega na zadnjem
sjedištu dok je automobil krivudao kroz labirint uličica s bijelo okrečenim kućama i prozorima ispunjenim cvijećem. Takav je bio i pansion senjorite Mercedes: upravo mjesto kakvo bi Angela odabrala za sebe. Pitala se otkuda Jannett ovdje. Njoj bi više odgovarao neki hotel u središtu, pa makar i ne bio prvoklasan. Kad je pozvonila na vrati- pojavila se ljubazna punačka ženica. – Gospođica Jorgen? Oh, uđite, uđite! Sestra vas čeka.Ona znate, ne može sići. Bojim se da je imala... malu nezgodu? Angela je projurila pokraj začuđene žene,potrčala uz stube i uletjeli kroz prva vrata. Bila je u pravu Jannett je sjedila na terasi, udobno zavaljena u fotelji. Jedna noga joj je bila podignuta na stolcu. Članak na njoj bio je tamnoplav. Jannett, što se... Oh, samo sam je uganula - odmahnula je rukom. Jučer sam pala s brončanog konja. Angela je sjela i spremala se saslušati priču. Ispostavilo da se Jannett popela na veliki spomenik Pizaru u gradskom parku da bi mogla izbliza fotografirati njegovo lice i da je pala ravno na glave radoznalaca koji su se okupili u podnožju da je promatraju. Prekinula ih je gospođa Mercedes noseći ledenu limnadu i poslužavnik pun vod Angelini kovčezi preneseni su u susjednu sobu i ona s opustila na terasi. - Već sam zaboravila kako izgledi sunčanje. Kako ide tvoj posao? Skoro je gotov. Milti će biti oduševljen. Neće ni trenutka požaliti novac koji nam je dao da dođemo ovamo. Nama? Milt je uredio da se ti u papirima vodiš kao moja
osobna tajnica fotografski pomoćnik. Jesi li umorna? Ako treba, odmah legni i naspavaj se. Uvečer mi moraš biti u punom sjaju. - Zašto? Jannettje umjesto odgovora pružila sestri ilustrirani č Časopis. Na naslovnoj stranici bila je ogromna tajanstvena i prelijepa,crna orhideja. – Prelijepa je – uzdahnula je Angelina. Je li? To je hibrid, što znači da se ne može razmnožavati. Svaki cvijet se iznova stvara ukrštanjem dvije ili tri orhideje. Zato su tako rijetke, postoji svega desetak crnih orhideja na cijelom svijetu. Dobro, ali kakve to veze ima....
- Svih desetak potječu odavde,iz Lime. Čovjek koji ih
uzgaja živi ovdje. Zamisli kakav bi to uspjeh bio ako
bih ih uspjela snimit.
Angela se nesvjesno povukla malo dalje od sestre. Ja
netti to nije promaklo. - Da, draga moja. Ti ćeš to
učiniti a umjesto mene. Danas! - Stavila joj je pod nos
članak iz časopisa: »Ovu nevjerojatnu , nevjerojatnu
vrstu uzgaja gospodin Huan Alvez de la Kruz, visoki
državni funkcioner Perua. Orhideje su samo hobi i
tajna
crne orhideje ljubomorno je čuvana isto kao i
cjelokupan njegov privatni život. Samo uski povlašteni
krug prijatelja imao je prilike vidjeti staklenik i,
naravno, nitko ga nikad nije snimio«.
-
Pa, dobro, Jannett, kako misliš da ja to izvedem?
- Vrlo lako. Ja sam već sve ugovorila. Danas poslije podne će te sam Alvez provesti kroz staklenik. - Kako si to ugovorila? - Lako. Jesam li ti spomenula Raula del Reja? Dosta smo se viđali otkako sam ovdje. Visok, crn i opasan. E, on je jedan iz tog »uskog kruga«. Meni je ostalo samo telefonirati Alvezu i izjaviti da sam Raulova zaručnica. Nemaš zbog čega brinuti, sve je u najboljem redu. Raul je ovog tjedna na nekom putu, negdje na . svom imanju. Ti si zapravo Opozvana na koktel. Posjet stakleniku je samo posebna usluga. Spremila sam ti specijalnu malu kameru. Trebaš navesti starog da ti okrene leđa za trenutak i sve je sređeno. Snimiš nekoliko snimaka, dovršiš martini i nestaneš. On neće imati pojma ni o čemu sve dok moja priča ne obiđe cijeli svijet!
V
rata pred kojima se zaustavio taksi, izgledala su
opasnije nego u Angelinim najgorim mislima. Trudila se do posljednjeg trenutka odupirati sestrinim navaljivanjima, ali uzalud. - Najavljena si kao gospođica Jorgen. Oni nemaju pojma da postojimo nas dvije s tim imenom i najvjerojatnije će svu krivicu svaliti na mene. Uostalom, na mene, s mojim izgledom, vjerojatno bi obratili puno više pozornosti, a ti se uklapaš u njihove zamisli o idealnoj zaručnici: tiha, nježna i pozorna. Osim toga, samo ti govoriš njihov jezik. Taksist je samo pokazao čuvaru putnicu na zadnjem sjedištu i već su bili propušteni u park koji je okruživao ne kuću nego palaču.
Angela se pitala gdje se kriju vlasnici niza limuzina parkiranih na prilazima. Provjerila je još jednom svoj izgled. Nosila je posuđenu Jannettinu haljinu boje slonove kosti s tankim bretelama i dugim čipkastim šalom. Haljina bi možda izgledala izazovno s Jannettinom crvenom kosom i zelenim očima, ali Angelina bjelina kože i kose davali su joj vilinski izgled.
»Kao s nekog drugog svijeta« zadovoljno je rekla gospođa Mercedes. - Gospođica Jorgen! Drago mi je što ste došli! - pred Angelom se odjednom stvorila krupna dama u crnoj haljini. Tako sam željela upoznati djevojku koja je jednostavno zarobila našeg Raula! Dotična dama, gospođa Al-vez osobno, pozorno je odmjerila Angelu od glave do pete i izgleda da je bila jako zadovoljna. Njen muž, koji se odmah pojavio, reagirao je sasvim drukčije.
Visok i mršav, svim drugačiji s dovoljno napetosti na licu za bar tri španjolske barokne drame, ispitivački je promatrao samo Angelino lice. Ovog čovjeka nitko nikad neće uspjeti prevariti!
- Hoćete li se osvježiti, gospođice? Možda malo vi Mislim da morate poći u staklenik prije nego što po nestajati svjetla. Željeli bismo da zaručnica našeg Raula vidi staklenike u najboljem mogućem izdanju. Što prije počnem, prije ću završiti, pomisli Angela i odbije piće. Gospođa se nasmiješila svojim dvostrukim podbratkom. - Molim vas da me ispričate, moram se vratiti gostima. Čekat ćemo da se vratite, draga moja! Gospodin Alvez je dosta kruto proveo gošću kroz niz hodnika. Bilo je jasno da nije oduševljen. Zaustavili su se pred velikim vratima od mliječnog stakla. Alvez ih je otključao i uveo Angelu u drugi svijet. Na njen nesvjesni uzdah divljenja, osmijeh se prvi put pojavio na njegovu licu. Angela nije obraćala pozornost na njega. Bez daha je gledala stotine tegla ispunjenih vatrometom boja. Čim su se vrata zatvorila, svježi zrak Lime bio je zamijenjen vlažnom toplinom džungle i mirisom zemlje. Angela nije znala kuda da se prija okrene. Gledala je oko sebe obuzeta divljenjem. Prošlo je obuzeta vremena prije nego što se sjetila da kraj nje postoji još neko ljudsko biće u stakleniku. Okrenula se gospodinu Alvezu i pokušala nešto reči.
_ Ah, gospođice, sada shvaćam otkuda vam tako žarka želja da vidite moje orhideje. Opraštam svojoj ženi što me je uporno nagovarala da vas pozovem ovamo. - Ovo... ovo je divno, gospodine Alvez. Ipak, ne razumijem zašto želite sačuvati ovu ljepotu od očiju svijeta. Starac je uzdahnuo. – Vi ne razumijete javni život gospođice. Mene sve vrijeme , promatraju. Moji prijatelji motre da bi na vrijeme dobili neku korist. Moji neprijatelji traže moje slabe točke. Nedavno sam otkrio da su potplatili mog kuhara da bi im odao što jedem i da bi možda na osnovu toga pogodili jesam li bolestan. Čovjek kao ja mora posjedovati makar jedno mjesto gdje će biti samo svoj. Ovo je moje utočište i ne biram sredstva da tako i ostane! Neko vrijeme vladala je neugodna tišina, a onda se Alvez trgnuo i počeo pokazivati Angeli neke od svojih omiljenih orhideja: »Bangkok«, »Zlatna šalica«, »Svjećnjak«... Nijedna druga grupa biljaka, pričao je, ne posjeduje takvu raznolikost oblika. Dok ga je slušala, Angela je slijedila njegove korakei uskoro se našla pred malim vodopadom oko kojeg su bile posude s crnim orhidejama. Zastala je pred njima zadivljeno. _Vidim da ste ih prepoznali - zadovoljno se
smiješio domaćin. - One nisu zaista crne, naravno, jer to je nemoguće, ali njihova ljubičasta boja je tako tamna da razlike skoro i nema. Tako nježno je dotaknuo tamne latice da je Angela morala okrenuti pogled. Kad bi on samo znao zašto je ona ovdje! Još neko vrijeme su kružili po stakleniku i senjor Alvez je uvijek bio tik uz Angelu sve dok se nije začulo prodorno kreštanje i dok mu se na rame nije spustio mali papagaj. - Njih nekoliko se slobodno kreću ovuda - rekao je. - Izgledaju vrlo sretni među cvijećem, a daju malo živosti stakleniku. Angela je pružila ruku
prema ptici, ali u tom trenutku je drugi papagaj zakreštao nad njenom glavom, pa se trgnula. To je
uplašilo prvu pticu, koja je u panici poletjela sa Alvezove ruke, ravno u stakleni zid i ostala ležati potpuno nepokretna. - Oh, povrijedio se! Tako mi je žao! Molim vas, gospodine, učinite nešto! — Samo je malo ošamućen, nemojte se brinuti! To se povremeno događa. Ipak, da vas umirim, pozvat ću Leona koji ih hrani. On će se pobrinuti za pticu. Čim je Alvez izašao iz staklenika, papagaj se podigao na noge, stresao i odletio do prvog drva. Angela se s olakšanjem nasmijala, a onda je shvatila da je ostala sama. Morala je obaviti ono zbog čega je došla. »Ovo je moje utočište... ne biram sredstva da tako i ostane«, začula je Alvezov glas. »Zamisli kakav bi to uspjeh bio!« Kad se sjetila sestrinih riječi, zavukla je ruku u torbicu i izvadila mali fotoaparat. Znala je da lako može napraviti odlične snimke. Zašto joj se onda činilo da joj kamera gori u ruci? Znala je vrlo dobro. Zato što neće biti u stanju to učiniti. Nije mogla izdati gospodina Alveza. Uzdahnula je i vratila kameru natrag u torbu. bu. Za trenutak joj je laknulo, a onda je shatila da ne može više sama ostati u stakleniku. Požurila je prema izlazu i gotovo se sudarila s Alvezom. -Oprostite, što ste me morali čekati. Pođimo, gospođa Alvez i gosti čekaju. Nadam se da će vam se svidjeti malo iznenađenje koje smo spremili za vas. Kad su ušli u salon, Angela se zaprepastila. Tu je bilo najmanje tri stotine gostiju! Upravo je pomislila da je to dobro, jer će moći proći nezapažena, kad je gospođa Alvez uhvati pod ruku i dovede na sredinu prostorije - Nisam mogla
odoliti, draga moja. Vi ste nam došli u posjet, a Raul se neočekivano rano vratio sa svog imanja... pričekajte samo trenutak. Moj suprug će održati govor. Raul? Raul se vratio? Angelu je obuzela panika. Sve će se otkriti! Osjetila je da mora pobjeći. Na žalost, tek što se osvrnula u potrazi za vratima, gospodin Alvez je podigao ruku i svi razgovori su prestali. Dame i gospodo, želim vam predstaviti našu specijalnu gošću, gospođicu Angelu Jorgen. Ona je zaručnica našeg gospodina Raula del Reja. Želim da im, u ime svih vas i u ime obitelji Alvez, čestitam zaruke i poželim sreću u zajedničkom životu. Ispijmo zdravicu u njihovo zdravlje! Nastala je tišina i ljudi oko Angele su se razdvojili da bi propustili visokog, crnog muškarca, svakako Raula del Reja osobno. Stajali su nekoliko trenutaka zagledani jedno u drugo Angela je osjetila na sebi njegov ispitivački pogled i samo je prisustvo gospođe Alvez, čija je krupna figura zaklanjala put
prema izlazu, spriječilo da pobjegne. Nije bilo spasa.
Između nje i Raula pojavio se srebrni poslužavnik s čašama šampanjca. Raul nije obratio pozornost na njega, sav usredotočen promatrao je uplašenu Angelu. U saIonu se već začulo čudno mrmljanje. Angela je bespomoćno čekala da se del Rej pribere i svima objavi prevaru. Već je bila odlučila da će, ako se izvuče živa iz ove sramote, zadaviti Jannett njenim rođenim filmom za fotoaparat. Činilo joj se da je prošla čitava vječnost prije nego što je on načinio prvi pokret. Lice mu je i dalje ostalo nepokretno, ali ispružio je ruku i uzeo čašu. Angela je nesvjesno ustuknula, očekujući prasak slomljenog stakla... - Za gospođicu Jorgen - začule su se njegove riječi - za moju buduću suprugu! Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što je shvatila što se dogodilo. Del Rej je riješio poštedjeti svoje prijatelje javnog skandala, ali
kasnije... Osjetila je nešto hladno u šaci i spustila pogled. On
joj je pružao čašu. - Pij - rekao je - Pij, jedina moja! . Nije se usudila pogledati ga U oči. Samo je kimnula glavom i ispraznila čašu potpuno nesvjesna okoline... dok nije začula glasno odobravanje oko sebe. Njeno oklijevanje, bilo je shvaćeno kao čednost i to je osvojilo goste. Odjednom su oboje bili okruženi ljudima koji su im željeli čestita ti i uputiti komplimente neobično blijedoj djevojci. Upravo se ponadala da će moći iskoristiti gužvu i postepeno se približiti izlazu, kad je osjetila da joj netko čvrsto steže ruku. Nije se morala okrenuti da bi vidjela tko je to. Osjetila je kako Raul upravlja njom i kako se kreće na drugu stranu i uskoro su, ispraćeni osmjesima, izašli na terasu. Čim su se vrata zatvorila za njima, on je grubo okrene prema sebi. Gospođice Jorgen, očekujem objašnjenje! - gotovo je prosiktao, držeći je za ramena. - Strašno mi je žao, gospodine! Ja... sam samo htjela načiniti nekoliko snimaka staklenika za Jannett. Nije mi ni palo na pamet... - Jannett? Mogao sam pomisliti da je ona tu umiješala svoje prste! Kako te je ubacila ovamo? - Ona... rekla je gospodinu Alvezu da je... da sam ja vaša zaručnica. - Pobogu! I sve to zbog nekoliko fotografija! Ta crvenokosa vještica je zaista spremna na sve, ali da izda prijatelja... . -Pa, znate kakva je Jannett. - Net tek sada znam kakva je. Čim je slijedeći put vidim, zadavit ću je!
Izgledalo je da on to ozbiljno misli. Iako je i sama došla na sličnu ideju, Angela se s nelagodom okrenula prema vratima. Nadala se da on neće učiniti ništa slično i s njom. Morala je braniti Jannett da bi obranila i sebe. - Ona pokušava napredovati u teškoj profesiji, gospodine. Primorana je biti kreativna, a... ideje joj nikad nisu nedostajale. - Ideje! Kreativnost! Zar je to kreativnost, iskoristiti na ovaj način sestru koju mi je i sama opisala kao nježnu i prefinjenu i... Uostalom, zašto nije došla osobno obaviti svoj prljavi posao? Angela je na brzinu ispričala o Jannettinom planinarenju po spomeniku i o njenoj povredi. - Pa, pretpostavljam da si iskoristila priliku i ispucala cijeli
film iza leđa domaćina punog povjerenja. - Nisam! Kad sam došla u priliku, ja... jednostavno nisam mogla! - I ja trebam povjerovati u to? - Idućeg trenutka otvorio je njenu torbicu i spretno preselio kameru u svoj džep. Poslije nekoliko sekundi je vratio natrag. - Film ostaje kod mene. Neću nasjesti kao gospodin Alvez. Angela je slegnula rameni ma. Ako će ga to učiniti zađe voljnim, neka samo zadrži njen neiskorišteni film. Okrenula mu je leđa i pošla prema salonu. Prije nego što je na pravila tri koraka, on je sustigne i prepriječi joj put. - A, ne gospođice. Upravo ste dobre voljno ušli u lavlju jazbinu nemojte očekivati da četo izaći tako lako. Čuli ste govor gospodina Alveza. Nas dvoji smo od ovog trenutka i službe no zaručeni. Angela se nije ni pokušala protiviti ovoj besmislenoj izjavi. To kao da je podstaklo govornički dar Reja. - U ovoj zemlji, gospođice, službena objava vrijedi više od stotinu papira s pečatima u Sjedinjenim Državama. Nama su upravo čestitali najugledniji ljudi Perua. Zar očekujete da im možemo reći da je to sve bila samo igra dvije sestre željne slave? - Slušajte, već sam se jednom ispričala. Znam da ste dospjeli u neugodnu situaciju. Ako želite, pomoći ću vam da sve objasnite. - Da, divna ideja! Da pokušamo objasniti gospodinu Alvezu da će sljedećih godinu dana biti predmet podsmjeha u cijelom gradu? Cijeli njegov politički ugled bit će doveden u pitanje! Osim toga, još nečiji ugled je u igri. Moj, senjorita! A mogu ga sačuvati samo na jedan način: skorom ženidbom. - Kakve to veze... -Od gospodina Alvezazavi zavisi financiranje jednog velikoj projekta u planinama koji neće donijeti korist same meni nego i stotinama obitelj koje sada jedva sastavljaju kraj s krajem. Ako ja budete uzrok njegova poniženja večeras, zar misliš da će ikad više htjeti razgovarati st mnom? Čak i ako uspijem uvjeriti ga da su »zaruke« samo laž, on nikad neće povjerovati da je
on nikad neće povjerovati da je prevara izvedena bez mojeg znanja. Kako onda da nabavim neophodne milijune?Angela je zatvorila oči. Začas se ponadala da će ih otvoriti u svojoj sobi n Bostonu i da će se sljedećeg jutra moći smijati svojim besmislenim snovima. Naravno, to nije uspjelo! Pred njom je i dalje stajao čovjek kojeg nije poznavala i tvrdio joj da se mora udati za njega! - Pa, vratimo se među goste. Ti ćeš se ponašati kao sretna zaručnica ili ćeš se vrlo brzo pokajati, kunem ti se! Angela je pošla za njim, osjećajući se kao robinja. Njegova posjednička ruka na njenom struku pekla je kao okov. Na sreću, uskoro joj je proradila mašta. - Ja... moram u toalet - šapnula mu je. - Gdje je? On je namršteno sproveo do hodnika i pokazao joj vrat na dnu. Angela se poveselila. Neće biti teško popeti se i iskočiti kroz prozor pa makar i upropastila Jannettinu haljinu. -Ipak, nešto nije funkciniralo. Nije bilo prozora. Neko vrijeme šetala je okolo u nadi da će joj pasti na um i neka ideja, ali jedino je postigla oslušnuti razgovor nekoliko žena pred zrcalom. - Slatka je, ali zamislite Kad je Huan najavio zdravicu izgledala je kao da će se onesvijestiti! Pitam se odakle je. Isabelle de Kabral će pobjesniti. Tvrdila mi je da je samo pitanje 'dana kad će je Raul zaprositi. - Možda je zaprosio strankinju zbog njene kose. Ne vjerujem da je to prirodna boja. Jako je lijep ruž, Leandra... Kad se čavrljanje udaljilo, Angela je pošla vidjeti i taj dio toaleta. Kao i sve ostalo, bio je veličanstven, s velikim zrcalom, cvijećem... i telefonom. Idućeg trenutka tražila je telefonski broj zapisan u notesu. Jannett, u nevolji sam -brzo je šaputala. - Onaj Raul
se vratio i sve je otkrio. Odmah me vadi odavde ili -Ah, tu ste! - Krupna figura gospođe Alvez ispunila je gotovo bijelo zrcalo. - Siroti Raul napolju je postao tako nestrpljiv, pa sam obećala da pogledati što je s vama. Jeste li dobro? - Da, naravno! Pođimo! Do konca te preduge večeri više nije imala prilike da se udalji od Raula ni za korak. Na sreću, novost o njihovim zarukama je poslije nekog vremena prestala biti najveća zanimljivost. Poslije ponoći prvi su gosti počeli odlaziti i Angela se ponadala da je mučenju kraj, ali Raul je odlučio ostati posljednji, pa se to odnosilo i na nju. Kad su se oprostili s Alvezovima, izašli su u noć držeći se za ruke. Bilo je vrijeme da se predstava završi, ali Raul izgleda nije tako mislio. Odveo je Angelu do automobila i bez riječi joj otvorio vrata. - Kuda me vodiš? - U tvoj pansion, naravno! Ima još puno toga učiniti prije nego što te povedem na svoje, imanje. Bilo je nečeg neobičnog u njegovu glasu i Angela se nelagodno meškoljila u sjedištu sve dok se, na njeno veliko olakšanje, nisu zaista zaustavili pred kućom gospođe Mercedes. Već je izašla iz automobila i pružila ruku prema zvoncu, kad je osjetila kako je njegove snažne ruke hvataju za ramena i okreću tako da ga je morala pogledati u oči. - Jannett je bila mudra, što te je poslala - rekao je Raul čudno dubokim glasom. - Iz gledaš nedužno kao tvoje ime i koža ti sija pod kao alabaster. Ne bi bilo teško zavoljeti nekog kao što si ti. Usne su mu bile toliko blizu njenih da je bila uvjerena da će je poljubiti. Umjesto toga, on se samo nasmiješio i odmaknuo. - Laku noć, draga! Telefonirat
ću ti sutra da te malo provedem kroz grad. Smatraj ovo početkom vrlo neobične veze! Kad je automobil otišao, Angela je još uvijek gledala za njim i pitala se zašto je zadrhtala pred njegovim osmjehom. Brzo se oslobodila tih misli i pojurila uz stube. - Jannett, Jannet, gdje si! Gospođa Mercedes pošla je za njom, puno sporije i sustigla je kad je Angela već stajala u Jannettinoj sobi i zbunjeno promatrala ispražnjene ormare. - Pa gdje je Jannett? -Do sada je već u zrakoplovu - odgovorila je gospođa tonom koji je jasno pokazivao da je više nikakav Jannettin postupak ne može iznenaditi. - Netko joj je telefonirao i poslije toga više nije bilo ničeg što bi je zadržalo, bez obzira na povrijeđenu nogu i nespakirane kovčege. Bar je našla slobodno mjesto u zrakoplovu. Ostavila vam je pismo u sobi. Angela ga je požurila naći. Bilo je očito pisano u velikoj žurbi. »Draga Angie,hvala za upozorenje!Mogu zamisliti koliko je Raul bijesan. On je posljedna osoba na svijetu s kojom bi se voljela osobno sukobiti i zato bježim dok još mogu. Znam da te ostavljam na cjedilu,ali ti ćeš se već snaći. Bit će dovoljno da zatrepneš svojim nedužnim plavim okicama svi Južno-amerikanci će ti jesti iz ruku, čak i veliki del Rej. Ostavljam ti ostatak novca iz časopisa, a ti mi pošalji film što prije. Uživaj u odmoru. Voli te Jannett.« Angela je neko vrijeme u nevjerici promatrala pismo , a zatim je odmahnula glavom . Izgleda da je potcijenila Raulov bijes. Nije bilo lako natjerati Jannett da napusti bojno polje neobavljena posla. Ovako, bila je ostavljena njem u na milost i nemilost, a idući tjedan dana nije mogla koristiti svoju kartu za zrakoplov.
Potpuno nesvjesnim pokretima se svukla i zavukla u krevet. Bar tu će biti sigurna. Nekoliko sati kasnije probudila se s nelagodnim sjećanjem na ružan san koji je sanjala: nešto o orhidejama, zamku i visokom, prijetećem čovjeku koji je tvrdio da se mora udati za njega. Glupog li sna! Okrenula se i nastavila spavati. Kad se idući put probudila, već je bilo skoro podne. Kad je je shvatila gdje je i u kakvoj se situaciji nalazi, naglo se uspravila i sjela. To ipak ne može biti istina! Možda je popila malo više šampanjca sinoć pa je pogrešno razumjela Raulove riječi. No, danas je novi dan i to treba zaboraviti, hrabrila je samu sebe. Pokušala se opustiti i slušati ptice kako pjevaju, ali je ubrzo ustanovila da se umjesto cvrkuta sa svih strana čuje nesnosna galama. Karneval! Prvi dan velikog slavlja koje se ponavlja svake godine! Sada više nije bilo oklijevanja. Ustala je brao iz kreveta i pogledala na ulicu. - Fiesta je rano počela ovog jutra oglasila se gospođa iza -nje. - Uskoro više neće biti nikoga u kućama, a ulice će biti prepune. - Spustila je na stol poslužavnik s doručkom. - Moram to vidjeti! Moram to vidjeti odmah! Gospođa se nasmijala s odobravanjem, ali prvo je biol nekoliko važnih stvari koje su se morale obaviti po njenom mišljenju. Prvo, doručak. Drugo, pratnja, za koju se sama ponudila, i na kraju kostim. Nitko ne ide na karneval bez kostima. Odvela je Angelu niz stube i počela tražiti po velikom sanduku. - Sačuvala sam sve svoje stare kostime... i, aha, evo ga! Ciganska haljina... nosila sam je one godine kad je Alfredo postao moj zaručnik. Obucite je, donijet ću vam sreću! Angela se spretno uvukla u mnoštvo čipki i vrpci i trenutak kasnije se zadovoljno promatrala u zrcalu. Zaista joj je savršeno pristajala, osim...
Nesvjesno je rukom zaklonila grudi. - Senjora, haljina je divna, ali... ali...
Previše je izrezana? Ništa strašno! Ciganska princeza mora stvarati glazbu dok hoda. Ovo ide uz haljinu. Na Angelinu vratu našlo se toliko bogatstvo lanaca i lančića da se zaista nije vidio dekolte. Gospođa je zadovoljno kimnula glavom. - Sad još samo da sakrijemo tu kosu boje mjesečine. Ni ja vas ne mogu braniti ako je muškarci vide! Pružila joj je svilenu maramu i masku. - Masku stalno nosite, nikome ne pokazujte lice i radite sve što vas je volja. To je tajna karnevala. Na kraju su se pojavile i daire, s veselim zvukom i pored toga što su potamnjele od starosti. Senjora je s ljubavlju sklonila suhu ružu koja je stajala preko njih. - I jedno i drugo dobila sam od Alfreda te godine na prvi dan karnevala. Tako je dobro vidjeti ih opet u rukama lijepe djevojke. Malo kasnije, čim se gospođa presvukla, par je izašao na ulicu. Angeli je u početku bilo malo neugodno zbog upadljive odjeće, ali već poslije nekoliko metara naletjele su na veliko prase koje je sviralo valcer na kontrabasu. Poslije toga bila je sigurna da je nitko neće ni pogledati malo pozornije, jer je zapravo konzervativno obučena. Gospođa je pozorno vodila kroz glavnu gužvu. Ostani blizu mene. U vrijeme karnevala mlade djevojke ne trebaju lutati same. Čim su stupile u glavnu aveniju, našle su se okružene raspjevanom i razigranom masom u kostimima svih duginih boja i s mnoštvom instrumenata koji su svi svirali različite melodije, ali su se međusobno sjajno uklapali u jedinstvenu halabuku. Angela je širom otvorenih očiju gledala oko sebe i nesvjesno ubrzavala korak, jer joj se Činilo da se najzanimljivije stvari događaju samo malo dalje. - Hej, zaboravljate s kim ste! - zadihano se smijala gospođa, držeći je pod ruku.
Nisam više tako mlada. - Hej, zaboravljate s kim ste! zadihano se smijala gospođa, držeći je pod ruku. Nisam više tako mlada. Uspjele su se održati zajedno dosta dugo, iako su se nekoliko puta sudarale s velikim grupama razdraganih igrača sve dok Angela nije zastala da bi gospođi pokazala mnoštvo zelenih balona pričvršćenih za ugao krova jedne zgrade. Čim su im se ruke razdvojile, pojavila se velika »zmija« koju je sačinjavalo dvadesetak ljudi i prošla između njih dvije. Nasmijani čovječuljak koji je nosio »rep» uhvatio je Angelu za ruku i povukao sa sobom. Djevojka je vidjela gospođino uplašeno lice i požurila se osloboditi, ali kada se vratila tamo gdje je posljednji put vidjela, ustanovila je da je rijeka ljudi svakako ponijela njenu pratilju dalje. Nekoliko minuta pokušavala se snaći i gotovo ju je obuzela panika. - Znam kojim putem smo došle ovamo - umirivala je sebe. - Ne trebam ići dalje iz ove ulice. Prošetat ću još malo, a - onda ću se polako vratiti do pansiona. Već za desetak minuta je i vedra i raspoložena, lutala ulicom i privikavala samu sebe da se ne plaši kad joj priđe neko nemoguće stvorenje i počne joj davati komplimente na španjolskom. Bilo je vrle jednostavno izbjeći svakog tko bi postao malo napadniji, a Angela je poslije nekog vremena utvrdila da svi oni žele samo vidjeti njen osmijeh i da se poslije toga nastavljaju veseliti sa svojim društvom. I tako je nastavila lutati avenijom i dijeliti osmjehe na sve strane. Kad je osjetila da je ožednila i kad se osvrnula oko sebe u potrazi za osvježenjem, zaprepastila se kad je utvrdila da sunce već zalazi. Je li moguće da je cijeli dan prošao za vrijeme onog što je ona mislila da je najviše jedan sat? Tko zna koliko je daleko od pansiona! Sirota gospođa je sigurno strašno zabrinuta.
Okrenula se natrag. Počela je osjećati posljedice duge šetnje. jer su je noge boljelo a grlo peklo. Svuda, oko nje bilo je mnoštvo malih kafea, a li bili su prepuni ljudi, a ona se nije sjetila ponijeti sa sobom bar malo novca. Osim toga, ustanovila je da je puno teže vraćati se na trag,jer su svi ljudi išli u istom , prema središtu grada. Sada se sudarala sa mnoštvom ramena i laktova. U pravo se bila izmakla jednoj koloni koja ju je pokušala ukliještiti, kad je osjetila kako je netko vuče s leđa. O krenula se i uvidjela da je zarobljena u novoj koloni , između dva debeljuškasta čovjeka. - Ciganka , je li? Igraj sa mnom , Ciganko! - progovorio je jedan i uhvatio je oko struka. - Hej, ostavi me na miru! - Angela se zaboravila i progovorila engleski. - Ah, lijepa Engleskinja! Vidjela je kako se debele usne opasno približavaju njenom licu i očajničkom snagom se otrgla. Osvrnula se još jednom da bi se uvjerila da gnjavator nije pošao za njom i ugledala kako on gazi njene male daire. Odjednom, karneval više nije bio nimalo zabavan. Angela je izgubila prisebnost i počela kao bez glave juriti kroz gomilu, činilo joj se da joj svi namjerno staju na put, svi pružaju ruke da je uhvate i zadrže. Saplela se jednom , pa još jednom i znala je da će idući put pasti i d a će biti izgažena. - U pomoć! Pustite me da izađem ! Ne smijem pasti! Glas joj je od strah a i zadihanosti postao slab i bila je sigurna da je nitko ne može čuti. Tada je zapela ponovo i prepustila se padu . Stigla je samo vrisnuti i padati... padati... Prije nego što je dodirnula tlo nečije snažne ruke su je uhvatile, zagrlile i ponijele u jednu od bočnih ulica gdje je gužva bila puno manja. Tamo ju je nepoznati postavio na noge i nastavio je pridržavati sve dok se nije dovoljno sabrala da prestane jecati i o krene se da vidi spasioce. Bio je to
visok gusar s crnim povezom preko jednog oka i tetoviranom ružom na mišici. - Hvala, gospodine – rekla je drhtavim glasom . On je pozorno pogledao i nasmiješio se. - Nemoj nikuda ići, lijepa cigančice! - rekao je i nestao . Vratio se za minutu s dvije velike čaše limunade. Angela nije čekala da je ponudi nego je uzela čašu i iskapila je. - H vala, bila sam zaista žedna. Gusar se ponovo nasmiješio na neki čudno poznat način.- Da, hladna limunada je pravi lijek za iscrpljene ciganske ljepotice... Hoćete li još jednu, gospođice Jorgen? Zaprepašteno ga je pogledala. - Ti? To si ti? - Brzo si me razotkrila. Pitao sam se koliko dugo će ti biti potrebno... - Znači... pratio si me cijelog dana? Naravno. Znao sam da me nećeš zvati da pođem s tobom, pa sam postavio malu zasjedu pred pansionom. Da si ostala u sobi još nekoliko minuta, došao bih po tebe. Poželjela je pobjeći od njega, ali znala je da se neće imati hrabrosti ponovo umiješati u masu. Tješilo je to što on nije izgledao ljut. - Hvala što si me spasio. Bila sam na putu da se vratim u pansion. Umorna sam. - To je suviše rano. Treba ti kraći odmor, ali ovo je karneval i nitko ne ide na spavanje prije jutra. - O, možda, ali ja sam umorna i... Nije vrijedilo. On je očito već imao plan. - Za početak, pođimo na večeru. - Uzeo je pod ruku i nasmiješio se kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. - Poslije toga ću odlučiti što ću raditi s tobom. Angela je ‘za trenutak razmislila. Nije vrijedilo pokušati se oteti, a osim toga najvjerojatnije bi se izgubila u labirintu uskih ulica. Na izlazak na aveniju nije smjela ni pomisliti. Morala je poći s njim. Kroz nekoliko minuta bili su u restoranu gdje im je, uz puno učitivih osmjeha upućenih poštovanom gospodinu del Reju, bila servirana izvanredna Večera. Raul se uzdržao
od svojih priča o vjenčanju i Angela se poslije nekog vremena opustila i počela uživati u razgovoru o ljepotama Perua. -Iz zrakoplova sam vidjela pješčane dine nedaleko od mora. Što je to? - To je pustinja, i to najsuša na svijetu. Kiše do nas dolaze nošene vjetrovima iz amazonske džungle, ali Ande se podižu kao zid i jednostavno upiju svu kišu koja bi možda prešla preko njih. Na ovu stranu prelazi vrlo malo kišonosnih oblaka. Znači, zato su oni brežuljci iza grada tako smeđi. Mislila sam da je to zbog godišnjeg doba. Raul je zamišljeno gledao vino u svojoj čaši. - Ovdje nema sušne sezone... nema ni kišne. Suša je stalna. Usjevi uvijek mogu podbaciti i uništiti vlasnike. Ali, kad moj projekt... Trgnuo se i pogledao Angelu. - Nisam ti još govorio o tom projektu, zar ne? O projektu koji je gotovo propao zbog lakomislenosti tvoje sestre. Zapalio je cigarilos i zagledao se u plavičasti dim. - Nedaleko od mog imanja nalaze se dvije visoke planine, pokrivene snijegom i ledom. Iz njih izvire jedna od malobrojnih rječica u ovoj oblasti. Moj projekt se odnosi na navodnjavanje. Ako bi se izgradio veliki rezervoar, riječna voda ne bi otekla najkraćim putem u more, nego bi se mogla usmjeriti tako da natapa stotine i stotine kvadratnih kilometara polupustinje. Usjevi bi se mogli udvostručiti i utrostručiti, a stotine ljudi koji se nalaze na granici opstanka imali bi pred sobom budućnost. No, nijedan čovjek na svijetu nije dovoljno bogat da bi sam ostvario takav pothvat. Potrebna mi je financijska podrška vlade, vrlo velika financijska podrška. - To zvuči kao velika zamisao zbunjeno je rekla Angela - ali i dalje ne razumijem... On se nasmijao gotovo nježno. - Vidim da si zaista toliko nedužna koliko izgledaš. Odgojena si s idejama o zajedničkom dobru i pravdi za sve, zar ne? Na žalost, mnoge vlade nimalo ne brinu za dobrobit svog naroda, a velike svote novca prepuštaju se pogrešnim ljudima i tajanstveno nestaju. Gospodin Alvez nije loš čovjek, ali ima shvaćanja iz prošlog stoljeća. On ne razmatra moj
projekt, nego mene. Najmanji znak moje slabosti, ili spremnosti za pronevjeru ili prijevaru - i gotovo! Cijela ideja pada u vodu. To je ono što se zamalo nije dogodio sinoć i što se još može dogoditi ako se uskoro ne vjenčamo. draga moja. Angela je šutjela i gužvala salvetu. A dan je tako lijepo počeo! n počeo! _ Vidim da nisi oduševljena. Mojoj ponudi nedostaje romantika. Projekt navodnjavnja nije dovoljan razlog da se ostane uz nepoznatog čovjeka u stranoj zemlji. Ne, nemoj ništa reći! Još su manje romantični bijeda i beznađe koji vladaju u brdima. Ne namjera vam iznevjeriti svoju ideju i ljude koji vjeruju u mene i samo zbog romantične stran kinje! - Zastao je za trenutak - No, sada je vrijeme karnevala .Hajde, zaboravimo naše brige i provedimo se, lijepa cigančice! Angela se prepustila njegovom vodstvu. Lutali su ulicama, plesali na trgovima i zastajali slušati ulične svirače. Na kraju je Angela spala s nogu od umora. Raul ju je izvukao iz gužve i poveo u jednu sporednu uličicu gdje je strujao svjež povjetarac. - I cigančice se moraju ponekad odmoriti - nasmiješio joj se. - Poznaješ li ovu ulicu? Tu je tvoj pansion. Angela se osvrnula i zaista ugledala poznata vrata nekoliko metara dalje. Idućeg trenutka je osjetila njegove ruke na ramenima. Okrenula se i ustanovila da se u Raulcmm očima pojavio čudan sjaj. Jednom rukom joj je skinuo maramu i razbarušena plava kosa pala joj je preko užarenih obraza. Drugom je privukao bliže sebi sve dok se njene ogrlice nisu priljubile uz njegovu mornarsku majicu ispod koje su se ocrtavali snažni mišići. - Nemoj prošaptala je uplašeno - ne... Njegove usne su pokrile njene i spriječile je da se pobuni. Poljubac je najprije bio nježan, gotovo oprezan, a zatim je postao posjednički čvrst i dubok. Angela je zaboravila da je podigla ruke da bi ga odgurnula i prepustila se njegovim usnama. Nekoliko trenutaka stajali su čvrsto pripijeni jedno uz drugo, a onda je on pustio. Na njegovo lice se vratio
izazivački osmijeh. - Ipak ćeš biti divna mlada. Kakve usne, kakva kosa, kakvo... - Ja... neću se udati za tebe! To je besmisleno! Neću! - Kad je vidjela da on ponovo pruža ruke okrenula se i pretrčala tih nekoliko metara koji su je dijelili od pansiona. Iza sebe je čula njegov smijeh. U kući ju je dočekala zabrinuta gospođa. - Tako sam se brinula! Zaboga, što vam se dogodilo? Angela je zaustila spomenuti Raula,ali je na vrijeme shvatila da će je to natjerati da još više pocrveni i da će je to možda izdati. - Ja ....izgubila sam s,e a onda... sam imala problema sa muškarcima. I... ja sam izgubila vaše daire. Gospoda je za trenutak zastala a onda je čvrsto zagrlila. Nije važno!
Okupajte se, pa u krevet! Sutra morate biti pozorniji. A
poslušala, ali je gotovo cijele noći ležala budna i razmišljala o Raulu. Kad se ujutro probudila, gela je
prvo na što je pomislila bio je visoki gusar i njegov poljubac na rastanku. U prvom trenutku sjećanje je bilo ugodno, a onda se sjetila razgovara za večerom. Udaja! Neću dopustiti da me uvuče u sve to, mislila je. Prebrojila je dana do polaska zrakoplova. Još pet. Tko zna što će joj se sve dogoditi ako ostane u Limi. Dva sata kasnije sjedila je u autobusu koji se lagano probijao kroz karnevalsku vrevu. Gospođa Mercedes bila je više nego iznenađena Angelinom naglom odlukom da posjeti planinske krajeve, ali je ubrzo pronašla adresu svoje prijateljice u jednom udaljenom selu i upotrijebila svu svoju spretnost da bukvalno ubacila djevojku u autobus koji je polazio u tom smjeru. Tijekom kratkih priprema, za put, Angela se plašila Raulove pojave i kad se zvono na vratima oglasilo, malo joj je nedostajalo da otrči i zaključa se u kupaonicu. No, to je bio samo nasmijani dječačić s punim naručjem ružičastih kamelija i paketom na kome je pisalo »La Bella Senorita Gitana«. Znala je od koga je to jedino moglo biti i došla je u iskušenje da vrati paket. Ipak, radoznalost je pobijedila. Pozorno je podigla poklopac i otkrila svoje izgubljene male
daire. Bile su popravljene i izgledale kao nove, a ipak su zadržale miris ruže s kojom su stajale u gospođinom sanduku. Nije dopustila gospođi da se dugo divi nepoznatom junaku koji je spasio njenu uspomenu. Sve je uspjelo! Bila je slobodna! Putnici u autobusu bili su uglavnom Indijanci, šutljivi i dostojanstveni. Kraj Angele je sjedila djevojčica ozbiljnog lica, koja ipak nije mogla sakriti radoznale poglede koje je upućivala neobično svjetlo-kožoj djevojci kraj sebe. Angela joj je namignula jednim okom, pa drugim , i na kraju je uspjela izmamiti stidljiv osmijeh kad joj je ponudila voće iz košarice s hranom koju joj je spremila brižljiva gospođa. Kao da je mahnula čarobnim štapićem. Svi ostali putnici odjednom su se počeli smijati, razgovarati i nuditi jedni druge i Angelu svojim jelom. Cijeli autobus pretvorio se u putujuću zabavu i sati putovanja jednostavno su proletjeli. . Kad su zašli visoko u planine, autobus se češće zaustavljao. Putnici su se promijenili, sada su to uglavnom bili seljaci sa korpama voća, plićim a vezanih nogu, a jedna smirena starica nosila je odojka koji je glasno skičao. Bio je već mrak kad je vozač, ulazeći u još jedno selo , dao Angeli znak. - Tehuana , gospođice! Angela je začas bila spremna da siđe. Čovjek je zaustavio i izašao ispred nje. - Samo trenutak, naći ću vam vodiča! Ipak je izašla na nepravilni mali trg i s čuđenjem promatrala brzinu kojom su se na njemu okupljali ljudi. Dolazak autobusa je očito bio pravi događaj i svi su se okupili vidjeti pridošlice . Vitka plavo kosa djevojka je jednostavno zarobila njihove poglede. Na sreću, vozač se začas vratio s dječakom od desetak godina koji se zbunjeno smiješio . - Ovaj dječak će vas odvesti do gospođe Lopez - smiješio se vozač. - Ona će svakako biti oduševljena. Ovdje su gosti rijetki. Dječak je uzeo njenu torbu i zaputio se jednom od uličica koje su
polazile s trga. Ubrzo je zastao pred drvenim vratima i zakucao. Angela nije stigla ni osjetiti nervozu zbog susreta s nepoznatom domaćicom kad se na vratima pojavila krupna sijeda žena i zapanjeno je pogledala. No, kad je pročitala pisamce jednostavno se topila od ljubaznosti. - Draga moja, ako vas šalje Karmen Mercedes, moja kuća je i vaša. Staroj ženi kao ja će prijati malo društva. Sigurna sam da ste pregladnjeli. Kroz dvije minute Angela je sjedila za stolom prepunim jela i slušala životnu priču svoje domaćice. - Udala sam se za čovjeka iz grada, koji je radio s Alfredom. Tehuana je ipak ostala moj dom. Čim sam ostala udovica, vratila sam se ovamo i nisam nikad požalila zbog toga... iako je pravo zadovoljstvo vidjeti nepoznato lice s vremena na vrijeme! Angela je sada dobro vladala jezikom i njih dvije su pričale sve dok joj se oči nisu počele sklapati. - Aha, vidim da osjećate nadmorsku visinu. Ovo je vrlo visoko selo. Pođite u krevet, draga. Trebat će vam neko vrijeme da se priviknete. U malom, bijelom potkrovlju koje je skoro cijelo bilo ispunjeno krevetom, Angela je otvorila torbu da bi našla spavaćicu, ali ruka joj se zaustavila na pola puta. Nesvjesno je zadržala dah. Na vrhu torbe, ispod same kopče,stajao je polu-skriveni ružičasti pupoljak kamelije. Sigurno je kliznuo unutra dok je primala buket tog jutra. Lagano ga je izvadila u namjeri da ga baci, ali njegov nježni dodir prizvao joj je u sjecanje karneval, nasmijao samouvjereno lice i usne čiji dodir je palio vatru u njenom tijelu. Prišla je poluotvorenom prozoru, ali nije se mogla odlučiti baciti mali pupoljak. Kad je konačno ugasila lampu i zavukla se pod vuneni pokrivač, pupoljak je stajao u posudi s vodom i širio oko sebe miris koji se uvukao i u djevojčine snove. Sutradan ujutro domaćica ju je povela u šetnju selom tako da su svi susjedi imali prilike upoznati se s
nasmijanom plavokosom gošćom iz neobične zemlje daleko na sjeveru. Domaćica joj je objasnila da svi stanovnici sela imaju indijanske krvi u sebi i da žive ovdje valjda još od vremena velikog carstva Inka. - Eno, pogledajte pokazala joj je pravilnu krivinu puta koji se penjao u planinu iznad sela -to je jedan od njihovih starih puteva. Sad vodi samo do Kuja. - Nevjerojatno izgleda - oduševila se Angela. - Moram poći njime i vidjeti što ima iza tog brda. - Možda nekog drugog dana - nasmijala se njena pratilja . - Trebat će vam vremena da se malo naviknete na visinu. Sada će vas Manuel povesti vidjeti polja i lame. Ja sam previše stara za penjanje po brdima. Manuel, koji se nestrpljivo vrtio oko njih, jedva je dočekao uhvatiti za ruku neobičnu gospođicu. Dok su išli prema izlazu iz sela , on je bio predmet zavisti sve o stale djece. Kad su zašli u polja, ljudi su ih izdaleka pozdravljali mahanjem i osmjesima . Angela im je prilazila i razgledala usjeve. Pokušala je zamisliti kako bi polja izgledala kad bi bila navodnjavana, ali Manuel joj nije dao vremena. Vukao je sve dalje, prema onom što je on sam želio vidjeti, prema seoskim lamama na paši. Na njegov zvižduk, lame su prišle bez straha i počele odmjeravati Angelu. Kao da su i one bile iznenađene njenim izgledom. - Slobodno ih pomilujte - rekao je Manuel. Poslušala ga je i zagnjurila šake u mekanu dlaku najbliže životinje. Lame su još neko vrijeme ostale, a onda se razišle u potrazi za pašom. Manuel je poveo Angelu daljelje i do ručka djevojka je već znala gdje se najradije zadržavaju odojci, gdje spava perad i koliko dugo treba da se napravi svirala od drva. Pozornost koju su joj ukazivali seljaci bila je divna, ali se počela bojati da će joj dosaditi što ne može načini ni korak bez desetak ljudi spremnih da joj objašnjavaju sve što vidi. U večer je rekla gospođi Lopez da će sutra poći starim putem Inka u brda . - Ne može te zamisliti koliko
je divno biti izvan grada poslije toliko vremena! Pošla je na spavanje u svoje potkrovlje , obuzeta mislima o planini i šetnji... sve dok nije ugledala zemljanu posudu s Raulovom kamelijom. Nagnula se nad cvijet i odjednom se pred njom stvorila prilika tamnokosog gusara sa blistav im osmjehom . Angela se trgnula kao da je netko udario i brzo se udaljila od kamelije. Ipak, i te noći je sanjala Raula. Ujutro se pojavila na doručku obučena u hlače i ravne cipele, spremna za veliki pothvat. Gospođa je vrtjela glavom dok joj je pružala paket s hranom . – Nemoj te se brinuti - rekla joj je djevojka. - Ne idem daleko. Samo hoću vidjeti čega ima s druge strane brda. Ispostavilo se da je planinski prevoj prema kome se uputila zapravo puno dalje nego što joj se učinilo, no prijalo joj je da se kreće i na svakom koraku je otkrivala nešto novo i zanimljivo. Kad je zastala malo odahnuti, osjetila je da se ozbiljno zapuhala. Srce joj je ubrzano udaralo. - Gospođa je bila u pravu, selo je zaista vrlo visoko! Shvatila je da neće moći stići do vrha toga dana, da ce se morati vratiti u selo i pričekati da joj se tijelo navikne na veliku nadmorsku visinu i puno kretanja. Sjela je na prvi kamen i zagledala se u dolinu iz koje je krenula. I ovaj vidik bio je vrlo lijep, ali obećala je sebi da će se jednog od idućih dana svakako popeti do samog prevoja i pogledati čega ima s druge strane. Vratila se u Tehuanu tek pred večer, umorna, ali zadovoljna i užarenih obraza. Gospođa je zadovoljno promatrala, dok je »uništavala« cijelo pile posluženo za večeru. - Vidim da ste snažni i otporni iako ste tako krhko građeni. I ja sam se kao mlada djevojka voljela penjati po planinama. Iduća dva dana Angela je provela pijući kavu sa seljankama koje su uz put obavljale sitne domaće poslove i komentirale njen izgled nimalo se ne ustručavajući pred njom. Angela je to shvatila kao znak povjerenja, tim prije
što komentari nisu bili zlobni. – Majka te je sigurno kupala u mlijeku – rekla je jedna žena. Kosa ti je boje kukuruzne vlasi – dodala je druga. Tvoj muž će ti dolaziti svake večeri samo da bi držao u šakama tako lijepu kosu. Angela se na ovo nasmijala. Ako se netko oženi s djevojkom samo zbog njene kose, to je prilično šašavo, zar ne? žene su se zagledale i podigle obrve na vrlo tajanstven način. Angela je promatrala tkajne velikih šarenih prekrivača, pratila Manuela na pašu. Dani su joj bili ispunjeni, ali svaku večer u sobi je dočekivala ružičasta kamelija. Izgledalo je da nikad neće uvenuti i da će uvijek podsjećati djevojku na par crnih očiju i na poljubac u karnevalskoj noći. Pokušala je pobjeći od tog sjećanja i narednog jutra izjavila je gospođi Lopez da jednostavno mora poći u selo s druge strane grebena. Očekivala je da će se žena protiviti, ali ona je samo mirno kimnula glavom. - Poći ćete sutra i spavat ćete tamo. Manuel ce vam biti vodič. I tako je idućeg jutra Angela rano ustala i spremila prtljag za dvodnevni put. Ispratilo je cijelo selo, s mnoštvom poklončića u hrani i beskrajno dobrim željama i mahanjem. Gospođa je čvrsto zagrlila. - Pođi sada! Adios! Želim ti svako dobro! Djevojka je bila pomalo zbunjena. Zaista su divni, pomislila je, ali neće me biti samo dva dana! I Manuel se sumnjivo ponašao. Bio je šutljiv i kao da se iz sve snage trudio da ne oda neku veliku tajnu. Tko zna što mu je palo namet, nasmiješila se. U svakom slučaju dan je bio suviše lijep da bi ga pokvarila brigama. Duboko je disala dok se za Manuelom penjala planinskim putem. Primijetila je da napreduje puno brže nego prije dva dana i da se ne umara toliko. U podne su izbili na vrh grebena. U daljini se vidio crveni krov crkve u Kuju. Angela je skinula džemper i spustila se na toplu zemlju. Manuele, hajde da se odmorimo i vidimo što su nam sve spakirali za ručak, hoćeš li? Dječak je i dalje bio šutljiv, ali nije patio od nedostatka apetita. Ogromna količina hrane kao da ga je malo
raskravila, pa je počeo iskosa pogledavati Angelu. Izgledalo je kao da ima neko pitanje na vrhu jezika. Ustala je i počela prikupljati stvari. - Hajdemo, ili nećemo stići u Kujo prije mraka. Selo je izgledalo nadohvat ruke, ali bilo je već kasno poslijepodne kad su stigli do podnožja brda na kojem se nalazilo. Angela je osjećala daje bole noge, a kad se osvrnula oko sebe ustanovila je da je Manuel nestao. Počela ju je obuzimati uznemirenost kad se dječak pojavio iza krivine na putu. Pokraj njega je koračao manji dječak koji je vodio pitomog ponija. Gospođice, ne morate više hodati! Gospodin... mislim, seljani, su vam poslali konja. - Koji gospodin? - pitala je to samo reda radi, jer joj je bilo jasno da neće dobiti odgovor. Bojažljivo je uzjahala, ali pokazalo se da je konjić vrlo miran. Pozorno je koračao kamenitim terenom za dvojicom dječaka koji su uzbuđeno jurili naprijed. Začas su se popeli na brdo. Dočekala ih je zvonjava s tornja idilične crkvice... i najvjerojatnije svi stanovnici sela koji su zažagorili kad su je ugledali. - Manuele , što se to događa? Dječak kao da je nije čuo, zauzet naporom da zajedno s prijateljem održi ponija na putu prema otvorenim vratima crkve. - Dobrodošli! - Mnoštvo ruku se pružalo da je pozdravi i dotakne joj kosu. Idućeg trenutka su se razdvojili i ostavili je oči u oči s visokim čovjekom u nošnji tog kraja. Angela ga je pogledala dala u nevjerici. - Raule!? Što ćeš ti ovdje? — Ono što bi svaki muškarac radio na dan svog vjenčanja rekao je i podigao je s konja s lakoćom - čekam da mi dovedu mladu! Rekao je to mirno, kao neku svakodnevnu primjedbu, ali značenje njegovih riječi pogodilo je Angelu kao udarac. Stajala je tamo gdje je on spustio i zaprepašteno promatrala priliku u bijeloj košulji koja je isticala brončani ten i odlučne crne oči. - Mladu? - Naravno, jedina moja! Pošto si htjela izbjeći udvaranje koje sam
isplanirao, zaključio sam da je vrijeme da prijeđemo na stvar. Sjećaš se, obećao sam ti vjenčanje u roku od mjesec dana. Sve je spremno. Cijelo selo je sudjelovalo u pripremi veselja. Angela nije mogla vjerovati svojim ušima. - Znači... Manu el je to znao? I gospođa Lopez? I cijelo... - Zaboravljaš da je ovo moja zemlja i daje ovo moj narod. Zar si mislila da je duga vožnja autobusom dovoljna da bi pobjegla od mene? Djevojka je počela polako dolaziti sebi. Shvatila je da on zaista očekuje od nje da se povinuje njegovoj volji i da se uda za njega, ovdje u peruanskom bespuću! - Kako si to zamislio? Mi se jedva poznajemo! - Poznajemo se sasvim dovoljno da bismo oboje znali kako moji poljupci utječu na tebe. _ Ali, crkva? Zašto u crkvi?! - Tako se ovdje vjenčava. Nema drugog načina. Pogledaj ove ljude! Zar ih možemo ostaviti bez svadbenog veselja koje očekuju? Osjetila je njegovu ruku oko svog struka. - Ako... ako se i udam za tebe - promucala je - to će trajati samo... samo dok tvoj projekt ne dobije novac. Odmah poslije toga idem- kući. Za to vrijeme hoću... hoću da imamo odvojene spavaće sobe i... i... Oh, pa ne mogu se udati u odjeći za planinarenje! On se nasmijao gotovo s nježnošću, ali pogled mu je i dalje bio čvrst i odlučan. Dakle, i pored svih protesta i dalje si na pravi ženski način zabrinuta zbog svoje garderobe! Ne brini, predvidio sam i to. Odveo ju je do jedne od kuća na trgu i blago je gurnuo unutra. - Imaš deset minuta, ljubavi. Strpljenje me neće držati duže. Čekat ću te u crkvi - nasmiješio se. Vrata su se zatvorila za njom i ostavila je u sobi ispunjenoj nasmiješenim ženama One su začas svukle s nje prašnjave hlače i košulju i obukle joj prelijepu vjenčanicu, ne od čipke i satena, nego od najfinije ručno tkane i predene vune. S tihim uzvicima divljenja su joj očešljle i pozorno je namjestile tako da je padala preko ramena. Angela je slušala njihov razgovor, a nije
razumjela ni riječ. Nije ni bilo potrebno, stavile su joj u ruke buket poljskog cvijeća i okupljene oko nje. gotovo je izgurale na svjetlo dana. Stigle su do crkve u nekolik o koraka. Kad su ušle unutra Angela nije vidjela ni seljane koji su zašutjeli kad su je ugledali u punom sjaju, ni nasmiješenog starog svećenika, vidjela je samo Raula s njegovim širokim ramenima i dugim nogama kako se okreće p rem a njoj i ohrabrujuće se smiješi. Nije skidala pogled s njega kao da je očekivala da će se dogoditi čudo i da će joj on reći kako je sve to samo šala. Trgnula se kad je osjetila hladan dodir metala na ruci. Spustila je pogled i ugledala prsten. Kad je ponovo pogledala Raula, on se nagnuo i svojim usnama dotakao njene. Nekoliko trenutaka su se gledali bez riječi, a onda je njegov poljubac postao dubok, posjednički... i očaravajući. Kad se odmaknuo od nje, Angela je bila bez daha. On se nasmiješio. - Čestitam ti, ženo moja! Znači, sve je bilo istina! Tko zna koliko dugo bi stajala tako nepokretna da je Raul nije uzeo pod ruku. - Ljudi su previše uzbuđeni da bi ostali na svojim mjestima. Vrijeme je da počne slavlje . Izašli su napolje praćeni seIjanima. Odjednom je nastala trka oko njih i za desetak minuta trg je bio ispunjen postavljenim stolovima i improviziranim klupama. Iz svake kuće su se iznosili tanjuri, čaše i jela koja su sigurno od jutros čekala spremna. Mladenci su svečano postavljeni na čelo dugog stola. Galama i smijeh trajali su nekoliko minuta dok se nisu svi smjestili za stolove . Onda je zavladala tišina. Sve oči bile su uperene u Angelu i Raula. On je vješto otvorio zemljanu posudu i napunio čašu vinom. - Nazdravimo uzviknuo je na španjolskom - za najljepšu od svih nevjesta! Raul je ponovo napunio čašu i okrenuo se prema njoj. Nije više bio smrtno ozbiljan , ponovo je podsjećao na
pira ta kojeg je ona poznavala od ranije. - Za ljepotu moje supruge, koja sliči na najljepši biser! Iskapio je čašu jednim gutljajem . Angela je sjedila i glodala ga bez riječi, odjednom bolno svjesna da su njegove riječi potpuno istinite. Ona mu je zaista bila supruga! Izgledalo je da je vrijeme d a i ona nazdravi. O sjetila je da je vrijeme da podsjeti Raula na uvijete pod kojim je pristala na vjenčanje. Pomalo nesigurno je ustala i podigla čašu. Za našu pogodbu, gospodin – rekla je što je mirnije mogla. - To mi izgleda kao najprihvatljivija zdravica u ovom trenutku! Raul joj je svečano pridržao stolac dok je ponovo sjedala. To je prilično neobična svadbena zdravica, draga moja! Osim toga, ne mogu se sjeti nikakve pogodbe! Naravno da se sjećaš! Govorili smo o tome maloprije na stubama pred crkvom. Ah, ono zbunjeno mucanje? Moram priznati da se ne sjećam ni riječi, a i inače, morala bi znati daje za sklapanje pogodbe potreban pristanak obje strane. Ali...... On se počeo smijati i uhvatio je za ruku. - Hajde, zaboravimo takve razgovore, najdraža! Ovo je naše svadbeno veselje, možda mu nedostaje veličanstvenost, ali dobra volja sve nadoknađuje. - Nešto kasnije - lagano je prešao prstom duž njenih usana, pokretom koji se mogao protumačiti samo na jedan način - možemo razgovarati i o pogodbama! Pokušala se buniti, ali tog trenutka su se pojavili dječaci s frulama i gitarama i počela je glazba koja je onemogućavala svaki razgovor. Ustanci poslije prve melodije. Raul joj je napunio tanjur s jelom. - Jedi, draga. Sigurno si jako gladna. Angela nije mogla smisliti ništa za odgovor, pa ga je slušala. Uostalom, zaista je bila gladna. Kad je večera završena gotovo cijelo selo , je ustalo od stola uključilo se u ples neobičnog ritma. - Ovo je vrlo
staro selo - objašnjavao je Raul - i ima, malo dodira s ostalim svijetom. Zato ne možeš razumjeti njihovo narječje. Oni govore »kveha« jezik Inka koji je ostao nepromijenjen od vremena prije dolaska bijelaca Dok su promatrali ples, sa svim se smračilo. Doneseni su lampioni koji su osvijetlili trg i dali mu neobičan izgled, istovremeno svečan i romantičan. Pojavila se mlada djevojka s malom keramičkom posudom . Nasmiješila se Angeli i rekla nešto na svom jeziku dok joj je punila čašu. Angela je nesigurno pogledala Raula. - To je specijalan poklon za tebe - rekao je . Vrlo je rijedak i seljani su morali prijeći puno kilometar da bi ga nabavili. Popij sve! - Ali, što je... - Samo popij! Očekuju to od tebe! Zaista, sve su oči bile uperene u nju. Duboko je uzdahnula i podigla čašu. Piće nije bilo ni gorko ni slatko. Imalo je neobičan miris divljine, kao... kao divlje cvijeće. Raule... to je... što je to? On se blago nasmiješio. - To je sok »hamiosa«, rijetkog plavog cvijeća koje raste samo na vrlo visokim livadama. Kažu da onaj tko ga popije mora zavoljeti Ande i da ih nikad više ne poželi napustiti. - To je lijepa priča i vrlo je lijepo od njih što su mi to donijeli, ali ti i ja znamo da neće proći puno vremena prije nego što ova maskarada posluži svojoj svrsi. Tada ću svakako otići kući. - Ne volim maskarade, draga moja, i ne namjeravam ih praviti u svom privatnom životu uspjeh našeg braka zavisi samo od nas dvoje... a dok smo zajedno, bit ćemo muž i žena. Pravi. Pogledaj - pokazao joj je svježe okrečenu kućicu malo povučenu s trga, jedinu u kojoj je gorjelo svjetlo - pripremili su nam gnijezdo za prvu bračnu noć. Ako ti je veselje dosadilo, možemo poći. Vjeruj mi, oni nam neće zamjeriti. Bilo je jasno kakve su njegove namjere. Angela se iz sve snage uhvatila za rub stola i počela ustajati. - Ti... ne misliš valjda ozbiljno da... Riječi su joj zamrle na usnama kad se uspravila. Pred očima su joj zaigrale žute i crvene mrlje. Koljena su je
izdalala, ali prije nego sto je pala prihvatile su je poznate snažne ruke. Osjetila je kako je Raul privija na grudi. Ja... ja... - Osjetila je kako je on podiže u naručje. Glazba i smijeh oko njih su prestali. – to je »soraše« - reklo je nekoliko prigušenih glasova - planinska groznica! Čula je Raula kako nešto govori na njihovom jeziku, a zatim je sklopila oči. Kad ih je ponovo otvorila nalazila se u polumračnoj sobi. Ležala je na velikom i mekanom krevetu. Osjetila je da joj netko skida veo sa glave. Obuzela je panika. - Da se nisi usudio... - Tek tada je vidjela, da se nad njom naginje nasmiješena starica kojoj se od bora gotovo uopće nisu vidjele oči. Malo dalje, u sjenci, stajala je poznata figura. Starica je ušuškala i izašla bez riječi. Zvuk zatvaranja vrata je odjeknuo u njenoj svijesti, jer je značio da je ostala sama s čovjekom koji je namjeravao postati i ostati njen muž i kojem njeno mišljenje nije bilo važno. On joj je prišao i kleknuo kraj kreveta. - Odlazi odavde! - prošaptala je . - Da mi se nisi usudio prići bliže! U bilo kojoj drugoj situaciji takve riječi ti ne bi pomogle, draga moja, ali sad si umorna i iscrpljena zbog velike nadmorske visine. Moraš se odmoriti i sabrati, pa će i naša prva bračna noć bi malo odgođena. Angela se pokušala pobuniti, ali kad je podigla glavu osjetila je kako joj on naslanja čašu na usne. - Popij ovo, lakše ćeš zaspati! Napitak je bio stravično gorak, ali ona nije imala vremena o tome razmišljati. Zaspala je valjda prije nego što je ponovo spustila glavu na jastuk. Probudila se s osjećajem da joj usne gore od nečijeg poljupca . Smiješila se neobičnom snu sve dok nije otvorila oči i u ustanovila da se ne nalazi u Tehuani, kao što je mislila, nego u prostranom bračnom krevetu . Bila je sama u njemu, ali na prekriavču su ostali tragovi koji s u govorili da je netko ležao kraj nje noćas. Odmahnula je glavom i polako ustala . U selu je vladala tišina . Iz sobe je nestala vjenčanica , ali umjesto nje se
pojavila Angelina putna torba , ista ona koju je ostavila kod gospođe Lopez jučer, i oprane hlače u kojima je došla ovamo. Jedino je pokraj njih , umjesto njene košulje, stajala blistavo bijela seljačka bluza sa širokim rukavima, baš onakva kakvu je priželjkivala još otkad je počela čitati o Peruu. Oprezno je pogledala prema vratima. Bila su zatvorena, a pokraj njih je stajalo veliko metalno korito puno tople vode. Netko ga je morao unijeti i izaći neposredno prije njenog buđenja. Brzo se okupala, a onda više nije mogla svladati radoznalost i uzela je u ruke košulju . Bila je predivna. Malo se dvoumila , pa je ipak odlučila makar probati kako joj stoji. U sobi nije bilo zrcala , ali mogla je osjetiti koliko joj ova odjeća pristaje . Okretala se oko sebe, uživajući u mekom dodiru vunenog materijala. To je poklon od Raula, a ona ne želi primiti bilo što od njega. Odmah je odlučila skinuti košulju i vratiti mu je. Nije stigla izvršiti odluku, jer su se vrata tih otvorila. I na njima se pojavio Raul sa širokim osmjehom. - Vidim da si se konačno odlučila probuditi,draga!Kako se osjećaš? - Što si mi to sinoć dao popiti? Drogu ? - To je samo još jedan od ovdašnjih ljekovitih napitaka. Daju ga grozničavoj djeci i premorenim ženama . Ovog trenutka naša domaćica nam sprema kavu. Nadam se da nemaš ništa protiv ljekovitog napitka čije djelovanje poznaješ? Angelu je malo odobrovoljio miris kave. Sjetila se košulje na sebi i nervozno počela poigravati se ukrasima. On je primijetio njenu zbunjenost. - Nemoj se uznemiravati, malena! To je ionako tvoje. Ali, ne mogu prihvatiti.. Poklon od svog muža? Na ravno da možeš! Muškarci uživaju poklanjati lijepe stvari lijepim ženama, naročito ako te lijepe žene pripadaju njima Prije nego što je Angela mogla smisliti neki odgovor prišao joj je smiješeći se i ispružio ruku da je dotakne, Ona je osjetila val panike, ali on je samo uzeo njenu ruku
i nježno joj poljubio svaki prst. Tek poslije toga je privio uz sebe i zagnjurio lice u njenu svijetlu kosu. Osjetila je
kako joj njegov dah miluje kožu i kako joj se od toga počinje mutiti u glavi. Brzo ga je odgurnula snagom koja je i nju iznenadila i požurila prema vratima. - Potrebna mi je ta kava! - rekla je preko ramena. Nadala se da će bar za doručkom biti ostavljena na miru. Na žalost, nije bilo tako. Raul je ušao u kuhinju za njom i počeo razgovarati s domaćicom. Pred Angelom se začas našla velika šalica kave, a zatim i obilan doručak. Dobro se najedi, imamo dugu šetnju pred sobom. - Šetnju? Izgleda da si zaboravila da se do ovog sela može stići samo pješice. Odmorila si se od jučerašnjih uzbuđenja i sada si u stanju upoznati se s nekim ljepotama moje zemlje prije nego što te odvedem u tvoj novi dom. Angela se trgla na pomisao da će od sada zaista morati ići svuda s njim. - Gdje ti zapravo živiš? - Moja hacijenda je iza ovih planina - pokazao joj je visoke snježne vrhove u daljini. -Put do nje vodi kroz divljinu, ali bit ćeš sa mnom i nemaš se čega plašiti - nasmiješio se i izašao. Ona je osjetila iznenadnu potrebu da istrči iz kuće i da se sjuri niz brdo do Tehuane, da što prije stigne do Lime i simpatične gospođe Mercedes, a onda je vidjela kovčege u uglu kuhinje. Njen prtljag! Njen prtljag iz Lime! To je značilo da je čak i gospođa Mercedes sudjelovala u Raulovoj zavjeri! Bila je bespomoćna. Jedino je još mogla zatražiti pomoć od starice koja je sa smiješkom promatrala. Prišla joj je i počela na španjolskom objašnjavati. Žena je neko vrijeme promatrala bez riječi, a onda je progovorila svojim narječjem. S divljenjem je pogledala Angelinu svijetlu kosu, a onda je iz nabora svoje suknje izvadila jarko crvenu zemljanu figuricu koja je predstavljala ženu i objesila je djevojci oko vrata. Pitala se što bi to trebalo značiti, kad se iza nje začuo Raulov glas. - Starica govori samo »kveba« jezik. Objasnila ti daj je prirodno da nevjesta bude nervozna,ali da se zbog tvoje lijepe kose tvoj muž nikada neće umoriti od tebe. Figurica koju ti je dala je Učma,boginja plodnosti,koja če ti donijeti veliku sreću i puno djece. Podigla je ruku da skine amajliju, ali Raulov glas je preduhitri. - Bolje je nemoj
skidati. Nepoštovanje Ucme donosi veliku nesreću. Osim toga, baka ti nikad neće oprostiti takvu uvredu. - Ne trebaju mi njihova praznovjerja - uzdahnula je. - Raule, kad sam se jutros probudila nisam mogla povjerovati u sve ovo. To je glupo, suludo! Nisam znala što radim kad sam pristala na sve ovo. Hoću se vratiti u Tehuanu i otputovati autobusom u Limu. Ti ćeš sigurno uspjeti spasiti svoj projekt sada kad imaš vjenčanicu bez obzira jesam li s tobom ili ne. - Nije tako. U ovim krajevima jako puno se polaže na bračnu slogu. Morat ćeš ostati sa mnom, jer si mi žena. - Ali, ja te jedva poznajem! - Zar to nije zanimljiv izazov? Već sam ti rekao da ja nisam strpljiv čovjek. Prema tome počet ćemo se upoznavati... vrlo brzo i vrlo duboko. - Nasmijao se kad je vidio koliko ju je zbunila njegova otvorenost. - Vrijeme je da krenemo, draga moja. Drago mi je što znam da i u tom lijepom krhkom tijelu ima snage za fizičke napore. Ne volim razmažene žene. Uhvatio je za ruku i izveo na trg koji se začas ispunio seljanima koji su im naglas čestitali i željeli sretan put. Raul je prebacio preko ramena paket. - Ovo nam je samo hrana. Tvoja prtljaga će krenuti nešto kasnije, ali ce putovati brže i bit će na hacijendi prije nas. -Kad su izašli iz sela, Angela se osvrnula prema prevoju iza kojeg se nalazila Tehuana. Raul je čvršće stegne za ruku. - Bez djetinjarija , molim te! Sad si udata žena i moraš paziti na svoje ponašanje. Ako učiniš nešto pogrešno, nećeš naškoditi samo svom izgledu,nego i mojem. Znala je da je on u pravu. Neko vrijeme su hodali u tišini. Angela je počela osjećati kako kretanje, sunčeva toplina i nepoznata okolina počinju utjecati na nju. Postepeno se razvedrila. - Ovo je dio jednog od mnogih kraljevskih puteva iz vremena Inka - počeo je objašnjavati. – Nekada je cijela njihova ogromna zemlja bila ispresijecana putevima. Uskoro ću ti pokazati ruševine jedne postaje za glasnike. Tamo ćemo zastati i ručati. Angela se iznenadila kako je vrijeme brzo prošlo. Raul je uhvatio za ruku i gotovo povukao iza povelike stijene koja se ispriječila pokraj puta. Pošla je za njim i uzviknula iznenađenja. Usred kamenite polupustinje nalazila se prelijepa oaza zelenila koju je održavao snažan izvor. Oko stijene koje je izbijala voda nalazio i lažni tepih guste zelene trave kroz koju su se presijava plavičasti zvjezdasti cvjetovi.- To su »hamikos«
- rekao , Raul dok se smještao da što udobnije sjedne na jedan kamen. - Jučer si pila napita od njih. Sada možeš nositi njihovu čarobnu moć u svojoj kosi. Ubrao je nekoliko cvjetova zadjenuo ih u njenu kosu, onda zadovoljno pogledao. Lijepo ti stoje, iako imaju po puno pogrešno značenje. I ovim krajevima, cvijeće u kosi ili na šeširu znače da je ona tko ih nosi slobodan i voljan ,za ljubav ili brak... što zaista nije tvoj slučaj. Dok je to govorio, rasprostro je po zemlji deku i na nju rasporedio sadržaj paketa. Hrane je bilo za deset ljudi. Dok su jeli, on je bez prestanka pričao, pokazivao joj vrhove oko njih i objašnjavao kako su dobili imena. Angela je jela i slušala ga, ali je ubrzo postala neugodno svjesna njegova pogleda. On jednostavno nije skidao pogled s nje. Neko vrijeme se vrpoljila, a onda prasnula. - Molim te, prestani buljiti u mene! Što hoćeš , hipnotizirati me? On je odvratio pogled i nasmiješio se. - Sasvim je normalno da se netko tek oženjen ne može nagledati svoje nevjeste ,naročito ako je tako lijepa. Imam dojam da ćeš, ako samo za trenutak skrenem pogled, nestati u pramen u magle. Kad bih sam o mogla nestati, uzdahnula je ona. Poslije nekog vremena Angela se trgla iz misli i pozornije pogledala Raula. Bio je zadubljen u misli i nije obraćao pozornost na nju . Možda bi mogla ustati i počne... Nije uspjela ni stati na noge, kad je on grubo uhvati za ruku i zaustavi u pola pokreta. - Nemoj! Pusti me! Nije vrijedilo. Prije nego što se uspjela snaći, već je bila u njegovom zagrljaju, snažno pritisnuta uz njegove čvrste grudi. - Prvi dan braka, a već bi se svađala - zadirkivao je, ali glas mu je bio dubok i ozbiljan. Laganim pokretom podigao joj je bradu i dodirnuo usnama njen obraz. Angela je zadrhtala od tog dodira. Odakle mu ta moć nad njenim čulima, pitala se dok je nepomično stajala i osjećala kako se njegovi poljupci sve više približavaju njenim usnama. Kad su im se usne spojile, pokušala se buniti, ali joj'je glas zastao u grlu kad je osjetila kako njegove usne razdvajaju njene. Za trenutak se pitala kako da se oslobodi njegovg grubog zagrljaja, a onda je osjetila da zapravo uopće to ne želi.
Skoro istovremeno su se pokrenuli da bi se s kamenih sjedišta premjestili u travu. Miris divljeg bilja podizao se oko njih dok je Raulova ruka putovala ispod Angeline košulje, prema njenim grudima. Nije ga ni pokušala zaustaviti. Podigla je ruke koje je dotle držala kruto ispružene i obavila ih oko njegova vrata. Raul se od tog dodira trgnuo i naglo odvojio od nje, teško dišući. - Ne sada - šapnuo je promuklo ne još! Hodi, draga, pođimo prije nego što se potpuno zaboravim! - Pružio je ruku prema njoj i ne gledajući je i ona je s uzdahom ustala i pošla prema njemu. Veći dio puta prošao je u tišini, ali to im nije smetalo. Angelase pitala kako će izgledati njihova naredna zajednička noć,Raul je sve manje gledao put pred sobom, a sve više kondore u visinama Anda. Počela je padati večer kad joj je Raul pokazao gdje će noćiti. Angela je u nevjerni promatrala dvije kućice na uzvisini do koje je vodio viseći most. Ispod njega je zjapila provalija kojoj se nije vidjelo dno. -Nećemo valjda- preko to-ga? Pa to bi bilo kao hodanje po žici! - Glas joj je drhtao i prvi put se nije toga stidjela. - To je vrlo čvrsta žica. Ne brini, draga, bit ću odmah iza tebe i pridržat ću te ako se prepadneš. Da pokušamo ovako. Vezat ćemo se oko pojasa. Tako jednostavno nećeš moći pasti,ako čak pogledaš dole. Odmah je to i učinio. - Sad kreni naprijed. Čvrsto se drži i ne gledaj dolje, dobro? Poslušala ga je bez riječi. Bila je već na pola puta kad negdje ispod nje proletjela ptica. Nagonski je ispratila pogledom, a onda je shvatila što je učinila. Stajala je sleđena i gledala u zapjenušanu vodu duboko na dnu provalije. - Samo nastavi, malena! Skoro smo stigli! Ne razmišljaj gdje se nalaziš! Koračaj, korak po korak, dok ne stigneš na drugu stranu! Zaboravila si da smo vezani? Gdje ti je hrabrost! Vezani! Kad se sjetila konopca, malo se sabrala. Osjetila je daje on ispružio ruke pokraj nje da bije pridržao. Iznenadila se kad je utvrdila da to djeluje. Zaista se osjećala sigurnije. Uzdahnula je i počela pozorno koračati. Začas su stigli na drugu stranu. Jedva je dočekala sjesti na čvrsto tlo. Raul je odveza i sjeo pokraj nje. Izgledao je zadovoljan. - Vrlo dobro si ponijela, ispast će od tebe pravi planinar jednog dana! Malo kasnije već su se penjali krivudavom stazom i koliba gdje su ih već očekivali. Za nekoliko trenutaka oko nje se okupilo bar desetak djece koja su bez daha promatrala
nevjerojatnu boju njene kose. Odrasli su bili uzdržaniji, kad su iza nje vidjeli Raul požurili su mu u susret. Uvedeni su u veću kolibi smješteni na tepihe na podu posluženi jednostavnim, a obilnim obrokom iz zemljanog posuđa. Raul je vidio Angelinu uznemirenost. - Ne boj se, draga! Bit ćeš pošteđena još je dnu noć. Lijepi odgoj zahtijeva da prespavaš u drugoj kolibi, sa ženama i djecom, u njihovom jedinom krevetu. Zbunjeno ga je pogledala. -Oni su vrlo siromašni, zar ne? Sigurno je zemlja loša. -Nije zemlja, nego ljudi. Najveći dio žetve ove trojice muškaraca odlazi na isplatu zakupa zemljovlasniku. Jesu li i oni odavde? -Zemljoposjednici? Oni žive u gradovima. To su potomci osvajača ove zemlje. I dva sata kasnije, kad su je smjestili u zaista smjestili u jedan krevet, zajedno sa dvije male djevojčice i bebom, nije se mogla na oteti dojmu koji je na nju sveo i to ostavilo. Ipak, duga šetnja po planinskom zraku je brzo učinila svoje i ona je zaspala. Sunce je bilo vrlo visoko kad se probudila. U kolibi je ostala samo jedna žena koja ju je, smješeći se, poslužila doručkom. Kad je pošla potražiti Raula, odjednom je bila okružena djecom. Već se počela navikavati na pratnju. On je nije ni pogledao kad se spustila na klupu pokraj njega, ali je bio svjestan njenog prisustva, jer je odmah počeo govoriti. - Ovo je bio vrlo neobičan način da se provede druga bračna noć, ali želio sam da uvidiš prave razloge našeg vjenčanja. Pođimo malo dalje da vidiš kako se ovdje obrađuje zemlja. Jesi li čula za ručni plug? Odmahnula je glavom i pošla za njim. Popeli su se na malu terasu koja je očito pozorno oteta od divljine. Dvoje je radilo na njoj. Muškarac je prevrtao veliko grumenje zemlje malo većom lopatom, a žena je išla za njim usitnjavajući grumenje. Napredovali su bolno sporo, korak po korak. Raul je promatrao Angelu i izgleda bio zadovoljan iznenađenjem i sažaljenjem na njenom licu.- Kad bi ovaj kraj navodnjavao i zemlja pripadala onima koji je obrađuju, ovaj čovjek bi mogao školovati svoju djecu : pružiti im nadu u budućnost - Glas mu je podrhtavao - od navale osjećaja. Trebalo inu je dosta vremena da se smiri.
Okrenuli su se i pošli natrag. Kad su izbili pred kolibe, Angela je zapanjeno zastala. Iza zaklona, koji je vjerojatne služio kao prenoćište za stoku, nalazio se pravi pravcati džip! Na bočnim vratima imao je amblem: mač nad planinom. Raul je požurio ispred nje i otvorio joj vrata. - Moji prijatelji su mi dopustili da se parkiram ovdje dok ne obavim neke hitne poslove zbog kojih sam morao u Kujo. Trebaš vidjeti još neka mjesta prije nego što te konačno zaključam u svoju tvrđavu. Angela je ušla u automobil i krenuli su. Uskoro su stigli u malo, ali vrlo živo selo. Raul se parkirao na početku jedine ulice. - Danas je sajmeni dan. Idemo malo razgledati. Automobil i Angelin izgled odmah su privukli opću pozornost. Nisu napravili ni prve korake kad je Angela otkrila da je Raul čvrsto drži za ruku. Kad su uglavnom sve razgledali, Raul je rekao. - Vrijeme je za ručak! Pošli su prema krupnoj ženi koja je prodavala neku vrstu paprikaša u drvenim posudama. Raul je iznenađeno pogledao Angelu kad je prionula na jelo. Mahnuo je nekom preko njene glave i uskoro su se pred njima pojavile čaše s crvenom tečnosti. - Kukuruzno pivo - objasnio je. -Počeli smo se spuštati i sada se možeš opet privikavati na alkohol. Pružila je ruku prema čaši, ali Raul je rekao. - Prije nego što počneš piti, izlij malo na zemlju iza sebe. To je lokalni običaj. Tako se odaje poštovanje Velikoj majci zemlji od koje sve dobivamo. Kad su završili s jelom, lutali su još neko vrijeme trgom. Raul je zastao i kupio ogrlicu s pticom u letu izrađenom od savijene srebrne žice. - Tako mi izgledaš - rekao je Angeli kad je stavio oko njenog vraća - kao srebrna ptica koja jasno svjetluca između mnogih crnih krila. Okrenuli su se i lagano pošli prema automobilu. Kad bi samo znala što će se dogoditi večeras! Dugo su putovali, spuštajući se sve niže u veliku dolinu. Prije prvog sumraka zaustavili su se na proplanku koji se ukazao usred šume. Pred njima se nalazila savršeno očuvana kamena kuća, djelomično obrasla puzavicama. Raul ju je uveo u jedinu prostoriju koja je bila pregrađena debelom zavjesom. U prvoj sobi se nalazio stol sa stolcima i svjetiljka.
- Kuća je pripremljena da dočeka malobrojne sretnike koji znaju da ona postoji ovdje nasmiješio se. - Provest ćemo noć pod zvijezdama džungle, ljubavi! Vrlo romantično za tek vjenčani par, zar ne? - Romantično? Cisto sumnjam da ti znaš što ta riječ znači! Nemoj me slučajno dotaknuti, inače ću... - Inače ćeš što, draga? Tvoji najglasniji protesti teško da bi probudili neku obližnju pticu. On ju je malo promatrao, a zatim joj prišao. - Vidim da si umorna, draga! Vjerojatno bi ti prijalo kupanje! Ako pođeš stazom, samo desetak metara duboko u šumi naći ćeš mali bazen. Preporučujem ti da malo požuriš, jer će s prvim mrakom noćna stvorenja krenuti u šetnju. Pomisao na kupanje bila je vrlo privlačna. Osim toga, tako će bar malo biti ostavljena nasamo, a kad mu jednom ne bude pred očima... On kao da joj je pročitao misli. - Nemoj da ti padne na pamet bježati, malena! Ovo nije pitoma zemlja. Za nekoliko minuta ćeš zalutati, a onda će biti samo pitanje vremena kad će jaguari naići na svoju večeru. Vjeruj mi, noćno lutanje džunglom je puno opasnije od ostanka sa mužem koji je već pokazao da mu je stalo do tebe. Znala je da je u pravu. Već na nekoliko koraka od kuće zelenilo se sklapalo u neprohodan zid. Brzo je izgubila orijentaciju, ali je pred sobom čula primamljiv zvuk vode koja pada. Ono što je ugledala oduzelo joj je dah. Mali bazen imao je bar deset metara u promjeru i okružen zavjesom raslinja. Začas je skinula svu odjeću i zaronila. Voda je sprala prašinu i umor s njenog tijela. Otplivala je do vodopada i pustila da joj bistra voda ispere raspletenu kosu. Zatim se vratila na sredinu bazena i pokušala stati na dno. Voda joj je dopirala do brade. Ispružila se na leđa uz dubok uzdah i zagledala se u tropsko cvijeće nad svojom glavom. Okrenula se i zaronila još jednom, a onda se uspravila. Otresla je vodu sa trepavica da bi mogla otvoriti oči... i gotovo vrisnula kad je srela par crnih očiju koje su nepomično gledale u nju s obale. Njen uzvik je izmamio Raulu blag osmijeh dok je promatrao naslonjen na drvo. - Kako se samo usuđuješ promatrati me! - Zagnjurila se što je dublje mogla da bi se bar malo zaklonila. - Kako se usuđuješ došuljati ovamo i špijunirati me!
- Nisam se došuljao. Ni jedan se muž ne mora šuljati ako želi promatrati svoju ženu. Izgledaš divno u bazenu sunčevih nevjesta. - Kakvom bazenu? - Bazen sunčevih nevjesta. Vjerojatno si shvatila da je bazen načinjen zajedno sa kućom. Izvor koji ga puni je svet. Legenda kaže da su se svake godine na dan ljetne dugodnevice u ovom bazenu kupale djevice prije nego što su žrtvovane bogovima. - Šala ti nije uspjela - rekla je drhtavim glasom. - Nije šala. Legenda tako kaže. Kad su došli konkvistadori, običaj je ukinut, ali ga je zamijenilo nešto drugo. Oni su se rado ženili plemenitim damama Inka. Hajde, izađi sada, draga! Prehlada nije ugodna stvar, čak ni po ovoj vrućini. Ostavio bih te da sjediš ovdje cijele noći kad ti se toliko sviđa, ali uskoro će se pojaviti prve zmije. One imaju običaj piti plivajući pod vodom. Angela se stresla i izašla iz bazena. Htjela je uzeti ručnik i ogrnuti ga oko sebe, ali prije nego što je to stigla on je jednim širokim pokretom umotao od glave do pete. Ruke su joj ostale zarobljene pod ručnikom i nije se mogla osloboditi njegova zagrljaja. - Pusti me! Moram osušiti kosu. - Eto, sad zar nisi zadovoljna Sto te tvoj muž grli? pa, ovo je prvi put da smo sasvim sami, vilo moja. Dopusti mi da osjetim tvoje poljupce. Imam puno pravo na to. - Nitko nema pravo... Njegove usne su je spriječile da završi rečenicu. Pokušala se boriti, ali već poslije nekoliko sekundi zabacila je glavu i prihvatila poljubac. Njegov zagrljaj postao je čvršći. Njoj se činilo da će je povući na zemlju ovdje, usred šume, ali on je uskoro odvojio usne od njenih i zagnjurio lice u njena njedra. - Draga, mirišeš kao divlji cvjetovi džungle. Dođi, moramo paziti da trnje ne ozlijedi tvoje nježne noge. Podigao je u naručje, još uvijek umotanu u ručnik i ponio prema kući koja ih je čekala sa svojim tužnim kamenim domaćicama. Angela nije gledala kuću. Nije gledala ništa. Bila je svjesna samo vreline Raulova tijela i čvrstine ruku koje su je nosile. Kad su ušli u kuću, spustio je na pod i čvrsto zagrlio. Sada se nije više otimala. Podigla je lice i dopustila mu da joj ljubi
obrve, oči, blijede obraze. Kad su se njegove usne približile njenim, prepustila mu se bez razmišljanja. Srce joj je udaralo sve jače dok je osjećala kako je obuzima želja za njegovim dodirom. Raulovo tijelo bilo je pripijeno uz njeno. Milovanja su postala grublja, ručnik je pao na pod nije obrat pozornost na to. Grleno je dahnula kad je podigao ruke i ponio je iza zavjese koja je dijelila sobu. Ne, nemoj! - prošaputala je - Nemoj, obećao si... Umjesto odgovora, on ispruži na krevet kraj nje, - Ja sam ti obećao jedino muža., to ćeš i imati! Noćas! Ponovo je poljubio i njegove ruke su počele lutati njenim tijelom, ostavljajući za sobom plamenu želju. Angela nije bila svjesna da je i sam počela uzvraćati milovanje. U usamljenoj kući usred peruanske džungle dva tijela si se spojila nošena valovima strasti. Angela se probudila iz dugog, nemirnog sna sa osjećajem da je netko promatra. Okrenula je glavu i susrela Raulove oči. On j ležao naslonjen na lakat i skoro sasvim otkriven. Gledao je sa osmijehom i nečim trijumfalnim u očima. Događaji prethodne noći si joj se vratili u sjećanje i izazvali neobičnu drhtavicu. Naglo je okrenula glavu od čovjeka koji je tako strašno ponizio. Zar je to njemu tako jednostavno? On treba samo ispružiti ruke i uzeti sve što poželi? Zbunjeno je ustanovila da je naga i počela prikupljati pokrivač ,oko sebe. Pri tom je uspjela sasvim otkriti Raaula kome to kao da nije smetale. - Dobro jutro, vilo moja! – Već sam mislio da se nikad nećeš probuditi. - Ja... ja... Oh, ostavi me , miru! — Stidljiva? I poslije ove noći? Osjetila je kako je oblijeva rumenilo. Kad je Raul pružio ruku prema njenom licu okrenula je glavu i pokušala ustati. Uspjela se jedino upetljat pokrivač, i prije nego što oslobodila, Raul se već svim približio i nagnuo iznad nje. Izgledao je istovremeno nasmijan i odlučan i bilo je jasno da očekuje jednako laku pobjedu kao i prvi put. - Pusti me! - uspjela se oteti i prije nego što je shvatila što čini, istrčala je iz kuće i stigla do bazena. Kad je zastala i malo se sabrala, shvatila je da , zapravo nema drugog izbora nego se vratiti Raulu. S uzdahom se pozornije umotala u prekrivač i polako pošla natrag.
Raul je u međuvremenu zapalio vatru u ognjištu i postavio stol. Zrak je bio ispunjen mirisom kave. - Nismo stigli večerati sinoć - rekao je vedro, dok je raspoređivao po stolu ono što je kupio na sajmu - ali zato danas imamo sjajan doručak, zar ne? Okrenuo se i vidio Angelin napet, optužujući pogled. Istog trenutka toplina iz njegova glasa nestala i ustupila mračnoj ozbiljnosti. - Stići ćemo do moje hacijende danas popodne – kruto je rekao. - Tvoja odjeća je tamo. Bez riječi je pošla iza zavjese. Nije mogla zadržati tihi uzdah divljenja kad je na krevetu vidjela prelijepu, jednostavnu, a ipak elegantnu haljinu od prirodne svile. Sigurno je vrijedila čitavo bogatstvo. Kraj nje je stajalo rublje i cipele, sve točno po njenoj mjeri. Kad je prošlo prvo oduševljenje i kad je vidjela da uz haljinu ide i pojas ukrašen polu-dragim kamenjem, shvatila je da je on to zapravo plaća za njenu sinoćnju »uslugu«. Obukla se drhtavim rukama i oklijevajući pošla. Raul je zadovoljno gledao od glave do pete. Angeli je na vrh jezika bilo nekoliko otrovnih primjedbi, ali se na vrijeme sjetila da je zapravo sama s njim usred džungle i da nije pametno izazivati ga. On je ipak po izrazu njenog lica pogodio u kakvom je raspoloženju, pa su jeli u tišini i brzo pošli. Tek kad joj je otvorio vrata džipa, Raul se nasmiješio. - Ta haljina kao da je pravljena za vas, gospođo del Rej. Izazvat ćete dubok dojam na hacijendi. - Da, haljina je dušu dala za arenu! Sigurna sam da će dopasti lavovima! - Jaguarima, možda! U Peruu ne postoje lavovi samo jaguari! Uostalom za tebe je opasan samo jedan od njih! Izbili su na širok, dobro i održavan put. Raul je za trenutak zaustavio vozilo. - Lijevo se ide u Limu, a desno na hacijendu. Vozili su se stalno naviše u tako oštrim zavojima da se ona uskoro neprestano objema rukama držala za sjedište. On je očito bio naviknut na ovakvo putovanje, jer je smireno sjedio za volanom i vozio ponekad i jednom rukom. Kad joj se već činilo da putovanju nema konca, automobil se još jednom oštro zavinuo, provukao se između dvije stijene i odjednom se pred njima otvorio vidik na prostranu zelenu dolinu.
Raul je zaustavio džip da bi Angela mogla pozornije pogledati oko sebe i vidi vrijedno obrađena velika polja i prostrane pašnjake sa mnoštvom stoke na ispaši. -Moja dolina - rekao je jednostavno, ali s tolikim ponosom da ga je Angela iznenađeno pogledala. - A ono - pokazao je rukom - je kuća. Angela je raširila oči kad je ugledala veličanstvenu kamenu zgradu uz jedan rub imanja. - Del Rejovi žive ovdje otkad su prvi konkvistadori pronašli ulaz u dolinu - rekao je i pokrenuo automobil. Angela nije mogla skinuti pogled s Ogromne, elegantne zgrade. Znala je da je Raul bogat, ali ovo…. Kad su se malo približili, čuđenjem je zaključila da ne postoji ulaz u kuću. Cijeli prizemini nivo je bio jedinstven kameni zid. Prozori su se nalazili samo na katu. Raul ni usporavao i kad je već izgledi lo da će udariti u zid, naglo j okrenuo volan i sigurnim uvježbanim pokretom ušao tijesan i nizak prolaz. Ova ulaz je napravljen tek i našem vijeku - objasnio je. Prije toga se ulazilo kroz maskirani prolaz širok možda pedalj. Sve što nije moglo tud« proći, unosilo se konopcima. Ušli su u prostrano unutrašnje dvorište. Bilo je takt veliko da Angela uopće nije imala dojam da se nalazi u zgradi. Zidovi, koji su izvan bili čvrsti i masivni, unutra su bili izvedeni u bezbroj lukova koji su velikoj građevini davali prozračnost. Džip se zaustavio pred velikim drvenim vratima koja su bila uglačana do visokog sjaja. Istog trenutka ona se rastvore i pred njih je izašao onizak čovječuljak sa izraženim jagodicama koje su odavale porijeklo Inka. Držao se vrlo dostojanstveno, ali to mu nije smetalo da obaspe Raula ljubaznim osmjesima. - Dobro došli kući, gospodine Raule! Dobro došli! Kad se okrenuo Angeli, postao je uzdržaniji i ispitivački je pogledao. - Dobro, došli gospođo! Želim vam da vaš boravak Ovdje bude pun radosti! Raul joj je predstavio Hozea kad je pogledao naviše i jednostavno sinuo kad je vidio da mu se približava vrlo stara žena, tapkajući i žmirkajući na suncu. Prišao joj je i čvrsto je zagrlio. - Pa, Amita, jesi li čuvala naše orlovo gnijezdo dok me nije bilo? Prešla si sve stube samo da bi vidjela moju mladu?
Starica je pozorno osmotrila Angelu sa svih strana. Izgledala je vrlo sumnjičavo. - Nikada nisam vidjela nekog tako blijedog, Raule! Jesi li siguran da ona ima dovoljno krvi da bi bila tvoja žena? Raul je klimnuo glavom starici i značajno pogledao Angelu koja je pocrvenjela. – Moja dadilja ne vjeruje da u tebi ima puno života, vilo moja! Da joj kažem da imaš dovoljno krvi? Da joj kažem da postoji jedno mjesto na tvom vratu koje trebam samo dotaknuti usnama pa da tvoje krhko tijelo postane vatreno i ...... -Ti... nećeš valjda... - Malo je trebalo pa da Angela eksplodira od bijesa pred svima koji su se okupili da ih pozdrave. Osjetila je kako joj obrazi gore... a to se izgleda i vidjelo, jer se starica nasmijala i uhvatila Raula za ruku. -Sad vidim, dječače moj! Nisi je još pripitomio, je li? Možda u njoj ima puno više nego što si želio dobiti! Ovo će biti vrlo zanimljivo! - zaključila je i bez pozdrava se okrenula i vratila u kuću. Raul se nasmiješio Angeli. - Ne obraćaj puno pozornosti na Amitu, vilo moja! Ima otrovan jezik, a starost joj dopušta da uvijek kaže ono što misli. Danima se ne miče od ognjišta i pojavljuje se kad je najmanje očekujemo. Hoze ih je uveo u prostrano predvorje. Široko stubište vodilo je na kat, a pred njim je bila postrojena posluga. Sve oči bile su uperene u Angelu u potpunoj tišini. Bilo joj je jasno da su vijesti o gospodarevoj iznenadnoj ženidbi strankinjom pobudile njihovu maštu. Na Hozeov mig, iz grupe se izdvojila punačka djevojka od oko osamnaest godina. - Huanita će te odvesti u tvoje odaje i bit će tvoja osobna sobarica - rekao je Raul. - Kasnije, kad se odmoriš, večerat ćemo zajedno. Ja imam obaviti neke poslove dotle. Pošao je sa Hozeom prema vratima u dnu predvorja, a osoblje se nevoljno razišlo za svojim poslovima pogledajući preko ramena još po koji put novu gospodaricu, nježnu i blijeda kao neki neobičan cvijet. Jedino je Huanita ostala i Angela je pomalo zbunjeno pogledala, pitajući se što treba raditi sa osobnom sobaricom.
Pošto je Huanita izgledala isto tako zbunjeno, morala je nešto učiniti. Pokušala se nasmiješiti. - Dugo sam putovala, pa... Huanitina stidljivost je odmah nestala i djevojka se široko nasmiješila. - Da, naravno, gospođo! Pođite za mnom! Vaše odaje su gore. To su naljepše sobe u kući i nitko ih nije koristio još od smrti sirote dona Karmele. Vaša prtljaga već je tamo. Okrenula se i požurila uz stube. Izgledalo je da je vrlo zadovoljna što njena gospodarica nije hladna i ukočena kao što je na prvi pogled izgledala, nego samo pomalo zbunjena kao što je i sama Huanita bila prvog dana kad je iz očevog doma došla ovamo raditi u velikoj kući. Odaje su se sastojale od spavaće sobe, kupaonice, garderobe i male dnevne sobe čiji prozori su gledali na zelenu dolinu koja kao da se pružala u beskraj. »
Huanita joj nije dala vremena da sve polako razgleda. Pozvala je u garderobu i počela uzbuđeno otvarati plakare. Pogledajte, senjora, koliko prelijepih stvari za vas. Sve je to stiglo iz Lime jučer ujutro. Angela je promatrala mnoštvo kostima, haljina, bluza, sve pozorno obješeno. Latice su bile pune rublja, torbica, cipela i sve to za djevojku koja je sve do prošlog mjesec brinula odakle naći novac za stanarinu! -Gospodin Raul ima diva ukus, zar ne? Sa dona Karmilom bilo je drugačije. Ona j nosila samo... . Dona Karmela? Tko je to Huanita je zapanjeno pogledala. Angela je porumenila Znala je da je napravila svoji prvu grešku. Dona Karmela bila je ženi prije vas. Umrla je. U dnevno sobi visi njen portret. Da van pripremim kupaonicu? - Da, molim te! - Angela je jedva dočekala da djevojki izađe, pa je požurila u dnevni sobu. Iznad kamina visio je portret. Zagledala se u oči ozbiljne crnokose žene i stresla se kad je uočila koliko si pune tuge. Brzo se vratila ušla za Huanitom u kupaonicu. - Bit će u redu. Voljela bit malo ostati sama.
Huanita je iznenađeno pogledala. - Ako vam išta zatreba, samo zazvonite. Haljina koju gospodin želi da obučete, već je spremljena u garderobi. Angela se uspjela brzo opustiti u kupaonici punoj zelenila i mirisa jasmina, ali kad je, umotana u ogrtač, pošla prema garderobi, morala je proći pokraj dnevne sobe odakle je sa zida ponovo presjekao tužni pogled dona Karmele. Tko je to bio? Raulova majka, ili njegova žena, dovedena ovamo da umre od samoće? Nije htjela razmišljah je li Raul već bio ranije oženjen. Pošla je u spavaću sobu i sklupčala se na krevetu. Namjeravala se samo malo ispružiti, ali čim je spustila glavu na jastuk, oči su joj se same sklopile. Sanjala je neobičan, ugodan san. Zatim je sanjala neke l druge usne kako se spajaju s njenim u poljupcima. Uzdahnula je i zabacila glavu. Željela je da taj san potraje što duže... A onda je podigla ruku i ustanovila da dodiruje sasvim stvarno muško rame. Otvorila je oči. Raul je ležao pokraj nje. - Kako se samo usuđuješ! Kakav je to način da se ušuljaš ovamo dok spavam i da... i da me... On se nasmijao i ispružio na leđa. - Ma hajde, sve vi uspavane ljepotice sanjate da budete probuđene poljupcima. Maločas si uzdisala kao malo dijete kad dobije bočicu. Možda ako probamo još jednom... -Ne! Skočila je sa kreveta i počela brzo namještati ogrtač koji se rastvorio i otkrio joj grudi. Pa dobro - slegnuo je ramenima - možda imaš i pravo. Prvo večera i vino. Naredio sam da večera bude nešto ranije nego što je običaj u tvojoj zemlji. To će nam ostaviti puno slobodnog vremena da ga večeras posvetimo jedno drugom. Angela je podigla pogled i ukočila se. Ranije uopće nije primjetila još jedna vrata u spavaćoj sobi. Sada su bila, otvorena i vidjela se još jedna spavaća soba, s krevetom još većim od njenog. Raul je pratio njen pogled. – Prirodno,moje odaje su odmah pored tvojih,a na vratima nema brave ni ključa. Pa, hoćeš li se sada obući za večeru?
A
ngela se borila s posljednjom kopčom na haljini,
visoko na leđima koja su ostala otkrivena, kad je osjetila dodir toplih prstiju kako joj pomažu da se zakopča. Podigla je pogled i u zrcalu ugledala Raula u večernjem odijelu čiji je bijeli ovratnik isticao brončanu boju njegove kože. - Kad je tvoja bijela koža tako blizu... i kad je tako izazovno otkrivena... Prevukao je prstom duž nje nih ramena i ostavio rečenici nedovršenu. Druga ruka je is džepa izvukla ogrlicu od plavog kamenja, koje se presijavalo kao da u sebi ima zarobljenu vatru. Ti si prva nevjesta del Rejovih kojoj će ovi safiri zaista pristajati. Njihova boja je kao boja tvojih očiju, nalik na ne poznata mora u kojima se neoprezni lako mogu utopiti. - s tim riječima je zakopčao ogrlicu oko Angelinog vrata. Ona je podigla ruku i dotakla nakit. Nikad ranije nije nosila dragulje. Njena prethodnica žena koja ih je nosila prije nje, sigurno je bila dona Karmela. - Hodi, draga, kamenje će se brzo ugrijati na tvojoj prelijepoj koži. Večera nas čeka. Bez riječi je dopustila da je odvede u blagovaonicu, veliku i bogato namještenu prostoriju. Stol je bio postavljen kao za banket. Angela se pitala kako će izaći na kraj s ogromnom količinom različitog pribora za jelo postavljenom pokraj njenog tanjura.' Raul je uočio njenu zbunjenost. - Objedi nisu uvijek tako službeni, slatka moja. Samo sam htio vidjeti kako bi izgledala kao prva dama moje kuće. - I, jesam li prošla? - ledeno je upitala čim je Hoze natočio vino i izašao. -Pa naravno! S takvim pogledom očarala bi i najizbirljivije muškarce. Večeru je posluživala punačka žena, koja je imala tremu zbog prisustva nove gospodarice. Angela je bila uvjerena da uopće nije gladna,ali uskoro je na svoje veliko iznađenje otkrila da jednostavo prazni tanjure. Tijekom večere Raul se smiješio
i pričao s njom kao da je on zaista njegova voljena supruga, a ne samo strankinja koja je gledala samo u stol pred sobom. Kad su kasnije prešli u SALon popiti kavu, Angela je nelagodom primijetila da ta prostorija, iako vrlo udobno namještena, ima vrlo ne obične razmjere. Podsjeća je na središte tvrđave. - Imaš pravo - rekao ji Raul. - Ovo je nekad zaista bila tvrđava Inka. Moji preci su zaključili da su vremena nesigurna i sagradili su kući na temeljima napuštenog utvrđenja. Pokazalo se da si bili u pravu: konkvistadorski ratovi, rat za oslobođenje od španjolske vlasti, razbojnici i brdima... Mogu zamisliti - upala mu je u riječ - nitko ne smije unutra, ni napolje, dok veliki gospodin to ne odobri. - To je točno. Ovu kuću je teško napustiti čak i po vlastitoj slobodnoj volji. Nisu ni počeli piti kavu kad se pred kućom začuo topot kopita i Hoze je ponovo ušao. -Gospođa Isabelle de Kabral rekao je sa prilično neslaganja u glasu. Preko Raulova lica je preletio neobičan izraz. Polako je ustao kad je u prostoriju ušla krupna prilika u jahaćem odijelu i gotovo odgurnula Hozea. - Raule, cijeli kraj priča da si se oženio. Odmah sam dojahala da... - Tek tada je ugledala Angelu i lice joj se skamenilo. Raul joj je pošao u susret. - Da, Isabelle, to je istina! Oženio sam se prilično... iznenada! Ovo je moja nevjesta, Angela! - Izgledalo je da ne primjećuje otvoreno neprijateljstvo s kojim je Isabelle promatrala zbunjenu Angelu. Nastavio je sa upoznavanjem. Isabelle je naša susjeda. Njena hacijenda se nalazi s druge strane planinskog prevoja koji se vidi i odavde. Ona je vodi sasvim sama poslije nesretne smrti svog muža prije tri godine.
Isabelle je bila krupna, crnokosa i lijepa kao paganska boginja plodnosti. Promatrala je neobičnu strankinju s toliko mržnje da Angeli nije bilo potrebno da se prisjeća detalja razgovora koji je načula u kući Alvezovih. Bilo je jasno da je ova žena bila sigurna da će Raul pripasti njoj. Isabelle se uskoro sabrala i sjela na fotelju pokraj Raula. Dok je govorila, doticala je njegovu mišicu s otvorenošću koja je govorila da želi istaknuti njihovo dugogodišnje poznanstvo i da neće dozvoliti da takva sitnica kao što je nevjesta, poremeti njene planove. - Pa, ti si oduvijek volio rijetkosti! rekla je dubokim, zavodljivim glasom. Raul je zadovoljno promatrao Angelu. - Da, Angela je zaista rijetkost naročito u našim provincijskim predjelima. Tako je blijeda,Raule! Jesi li siguran da će moči izdržati naše andske vjetrove i sunce? . ~.. Baul je napola zatvorio oči i Angela se uplašila da ce on početi govoriti o njenoj vatrenosti, kao što je prijetio pred starom dadiljom. Na sreću, pojavio se Hoze i spasio je. - Oprostite, gosp. Raule, ali upravo je stigao kamion za snabdijevanje. Ako biste mogli odvojiti trenutak i potpisati papire, mogli bismo ga istovariti prije mraka. Kako da ne! Moje dame, molim vas da me ispričate! Izašao je brzim koracima i Angela je poželjela potrčati za njim, samo da ne bi bila ostavljena nasamo s ovom ženom. Poželjela je još jednu šalicu kave, ali nije se usudila natočiti je, jer bi se primijetilo koliko joj drhte ruke. No, Isabelle je to primijetila i sama. -Pa, miliš li da si uspjela u životu zato što
si se udala za Raula? Moram te razočarati! Ovdje ljudi ne boluju od romantike. Južno-amerikanci se žene zbog ugleda, iz šale ili zato da bi osigurali zdravu majku za svoje potomstvo, ali nitko se ne nada da bi se iz takvih brakova moglo razviti nešto više. Zato slušaj! Između Raula i mene postoji veliko i duboko razumijevaj. Mi imamo iste interese. On ĆE se igrati s tobom neko vrijeme, ali će te se brzo zasititi. Ako želiš znati tko je žena njegovog života, pogledaj portret iznad kamina u maloj dnevnoj sobi... Zašutjela je trenutak prije nego što se Raul vratio u sobu. Poslije nekoliko minuta razgovora ležerno se oprostila i otišla. Angela se nije usudila postaviti Raulu i jedno od stotinu pitanja koja su joj se motala po glavi. Neko vrijeme vladala je tišina. Kad je Angela podigla pogled, ustanovila je da je Raul zadubljen u misli... i bila je sigurna da se te misli ne odnose na nju. Tiho je ustala i pošla u svoje odaje, gdje je zatekla šampanjac i spremljene čaše. Otišla je do prozora i zagledala se u noć. Tko zna koliko dugo će biti sama... -Hajde, ljubavi, probaj najbolje plodove andskih vinograda! Trgnula se i okrenula. Nije znala je li joj srce ubrzano udara od iznenadne Raulove pojave ili od zadovoljstva što više nije sama. - Ja... ne znam... hvala... To je šampanjac, draga! Ulit će ti vatru u krv! - rekao je i pozorno savio njene prste oko čaše. Otpio je iz svoje, a njenu je podigao tako da je i ona morala okusiti piće. On joj ni poslije toga nije pustio ruku, nego je povukao da sjdne pokraj njega. Polako je iskapio svoju čašu.
Znala je da griješi, da ne trebala sjediti tako blizu njega ali njegov pogled je hipntizirao i nije bila u stanju udaljiti se. Sjedili su zagledani jedno u drugo nekoliko dugih trenutaka, a onda je on polako podigao njenu ruku i poče joj ljubiti prst po prst. Ona je zadrhtala, ali nije se ni pokušala osloboditi. Njego usne su napredovale duž ruke prema ramenu, a za to vrijeme pogledi im se nisu rastajali.
Kad su njegove usne stigle do njenog grla, Angela je napravila prvi pokret. – Molim te... Zabacila je glavu i dopustila mu da lagano usnama miluje osjetljivu kožu njenog nježnog vrata. Zatvorila je oči prepustila se zadovoljstvu Osjetila je poljupce oko ušiju na očnim kapcima.
On je zagnjurio ruke u njenu dugu kosu. - Hodi, zlatni anđele moj! Istopio se tvoj ledeni štit! Hodi bliže! - Ne, ne... ja... Njegove usne su je spriječile da govori dalje i uskoro su se njene ruke podigle da ga zagrle i uzvrate milovanja. Taj pokret kao da je oslobodio jaguara iz kaveza. Začuo se zvuk razbijenog stakla kad su čaše pale na pod. Raulovim tijelom je prošao drhtaj i privio je Angelu uz sebe što je mogao čvršće. Angela se upitala hoće li se ugušiti, ali onda je osjetila da joj on otkopčava haljinu na leđima i odjednom više ništa nije bilo važno osim dodira njegovih prstiju koji su polako napredovali niz njena leđa, oslobađajući jednu po jednu kopču. Kad je ustao i podigao je u naručje, haljina je ostala na podu, a Angelina duga kosa se lelujala dok je nosio prema spavaćoj sobi. Bili su već na vratima kad se Angela trgla i pokušala uspraviti. Slučajno je opet uhvatila tužan pogled dona Karmele. - Ako želiš znati tko je žena njegova života, pogledaj portret! - rekla je Isabella . Angela se ponovo sjetila Raulovog zamišljenog lica prije jednog sata. Pa, ovo je njemu samo razbibriga. On je već položio na krevet i njegove usne su se polako približavale njenim grudima. - Prestani! Odmah da si prestao! Pusti me! - Smiri se, smiri se, malena! - šaputao je on. Opusti se! Noćas ćemo biti u raju, obećavam ti...
- Volio bi to, zar ne? Na istom krevetu na kome si bio i sa... onom s druge strane planine, i sa dona Karmelom! Ti i tvoj projekt, tvoja briga za siromašne! Zapravo živiš i ponašaš se kao neki barun pljačkaš i razbojnik iz prošlosti. Ova kućerina je prepuna….. Bujica njenih riječi je presahnula kad je shvatila da je on više ne drži. I dalje je bio on nagnut nad njom, ali s nekim neobičnim smirenim smiješkom. Iako se nije pomaknuo Angela je znala da nikad ranije u životu nije vidjela nekog tako divlje bijesnog. - Vlastitim rukama ću zadaviti onog tko se usudi širiti tako otrovne priče o mojoj voljenoj tia Karmeli. Izašao je i zalupio vrata za sobom. Angela je još dugo gledala za njim. Jedini zvuk koji se čuo u sobi bilo je udaranje njenog srca. Tia Karmela! Njegova strina! Sutradan joj je trebalo dosta vremena dok se nije odvažila sići na doručak. Nije imala pojma kako će Raul reagirati kad je bude vidio. Na kraju je Huanita počela tako zabrinuto gledati daje ipak morala izaći iz sobe. U blagovaonici je dočekao ugodno namješten ugao sa pogledom na planine i postavljenim samo jednim mjestom za stolom. Nehotice je upitno pogledala Hozea. - Gospodin Raul je otišao rano jutros... poslom. Neće se vratiti nekoliko dana, preporučio vam je da iskoristite vrijeme i polako razgledate imanje. Ako znate jahati, imamo u štalama vrlo pitomu kobilu. Mladi Pedro će vam vrlo rado biti vodič. Angela je razmislila . Nije znala puno o jahanju ako se ne računaju ljeta na selu i pitomi tegleći konji. S druge strane , to je mogla biti zanimacija, a ako uspije ostati sama blizu izlaza iz doline... — Poći ću na jahanje čim se presvučem — rekla je i požurila s doručkom. U garderobi joj je Huanita brzo pronašla jahaće odijelo. - Divno vam stoji! Prava jahačica! Pedro će biti
ponosan da vas vodi. Pedro je moj zaručnik. Vjenčat ćemo se na proljeće. Štale su bile udaljene od glavne zgrade i usječene u živu stijenu. Pedro je bio visok, mršav momak s nevjerojatno dugačkim rukama i kovrčavom dugom kosom. Pozdravio je Angelu prilično stidljivo. - Trenutak, gospođo! Osedlat ču Floru!
Angela je ostala sama u predvorju štale. Provirila je preko jedne pregrade i ugledala velikog vranca koji je zafrktao kad mu se približila. -Mirno, mališa, što si tako plašljiv? Konj je ponovo zafrktao i iskrenuo glavu da bi se jednim okom pozornije zagledao u nju. Angela se okrenula i u uglu ugledala korpu s jabukama. Uzela je jednu i vratila se vrancu,Trudila se da joj glas bude miran ravnomjeran, kao da je na klinici imala posla s uplašenom djecom. – Vidi što imam za tebe! Zar ne voliš jabuke? Konj se premještao s noge nogu dok su potkovice odjekivale u zatvorenom prostoru.- Angela se nagnula preko ograde i ispružila ruku s jabukom na dlanu kad se iza nje razlijegao Pedrov uzvik. - Ne, gospođo! Tog konja jaše samo gospodin Raul. Opasan je! Može vas... Tada je životinja prišla krak bliže i brzim pokretom uzela ponuđenu poslasticu Peđro je zapanjeno gledao konja, pa Angelu, pa opet konj - Gospođo, tko bi pomislio tako nešto!? Baron nikad ni dopustio nikome osim gospodinu Raulu i meni da mu se i nekažnjeno približi. A vi, sve prvog dana ovdje... Sad se Pedro već smiješi. Stidljivosti i ukočenosti je nestalo. Nestao je i začas se vratio sa srebrenom-sivom omanjom kobilom koja je sitno, ali čvrsto gazila. - Florita je bila prilično usamljena, otkako j dona Karmela umrla. Prijat će joj da ponovo ima jahačicu. Dok je govorio, Pedro je uzjahao jednog dorata i krenuo ispred Angele, na sreću sasvim polako. Ona nije htjela pokazati koliko se nesigurno osjeća u sedlu i zato je potrajalo neko vrijeme dok se nije dovoljno oslobodila da
bi smjela i pogledati oko sebe. Prolazili su kroz brižno održavana polja ispunjena radnicima koji su na kratko prekidali posao da bi ih pozdravili. Pedro joj je nekoliko puta ponosno pokazao traktore. - Ranije smo sav posao obavljali volovskim zapregama, ali to je bilo prije gospodina Raula i njegovih divnih novih ideja. On dovodi pametne ljude koji sve pozorno razgledaju i kažu nam kako da radimo bolje. Sada imamo dvostruko veće prinose, a polja obrađuje manji broj ljudi. Angela se sjetila siromašne kolibe u kojoj su zanoćili na dolasku. Je li to cijena Raulove modernizacije? Bijeda otpuštenih radnika? Pedro joj je i dalje pokazivao. Postepeno je postajao sve uzbuđeniji i govorio sve brže. Konačno, kad su stigli skoro do ruba doline, otkrila je razlog takvom ponašanju. Oprostite, gospođo, dozvolite mi da vam pokažem nešto zaista divno! Poveo je malo uzbrdo i ubrzo zaustavio konja pred dijelom zemlje označenim kolčićima. U sredini su se vidjeli temelji i napola završeni zidovi kuće. Iako još nije bilo vrata ni prozora, kraj budućeg ulaza već su bile zasađene dvije voćke. 0vo Je moja kuća - objasnio je momak - moja Huanitina. Bit će gotova do svadbe. Angela je bila dirnuta ljubavlju koja je se ocrtavala na njegovom licu. -To će biti lijepa kuća,Pedro! Zemlju si iznajmio? Zemlja je moja! Svi ljudi gospodina Raula mogu imati zemlju ako to žele. Osim toga, svi sudjelujemo u diobi prinosa, pa je u našem interesu da dobro radimo. Njegov stric bio je težak čovjek. Kad je moj otac umro, sve što smo imali bilo je nekoliko komada namještaja. A sada, cijeli ovaj kraj doline pripada ljudima koji su radili ili i sad rade za gospodina Raula. Momak je nastavio pričati, a Angela se zadubila u misli. Znači, Raul je ipak dobar čovjek? Onda je možda i njegov projekt o navodnjavanju stvaran... onda se sjetila uvreda koje mu je rekla prošle noći i pocrvenjela. Ipak, bilo je načina da
to popravi. Može biti dobra kao što je on dobar. Može pridonijeti Alvezovom mišljenju o Raulu. Kasnije, kad se vrati kući u Boston, moći će se toga sjećati s ponosom. Kasnije poslije podne, Angela je sjedila u svojoj dnevnoj sobi i zamišljeno promatrala portret dona Karmele. Izgledala je krhko, ali u izrazu oko njenih usta vidjelo se daje imala snage vladati svojim i tuđim životima. - Ohol - iza njenih leđa začuo se starački glas. – Već te je opčinio portret? I treba Dona Karmela bila je jedinstvena žena. Mrzila je svaku minutu što gaje provela u braku sa starim gospodinom. Bila je to stara dadilja. Angeli se učinilo da je ovo pravi trenutak da sazna malo više 0 Raulovoj obitelji. - Zašto je mrzila muža? - Njen otac je upao u kartaške dugove. Tako je trampio ruku svoje kćeri za spas iz bankrota. Kasnije, kad se pokazalo da neće biti djece da nastave plavu krv, stari Almindo je uvidio daje on u cijeloj stvari najgore prošao. Bio je zelen od zavisti kad god bi ugledao Raula kako raste ravan i snažan kao mladi hrast u planini. Bar je Karmela učinila da dječaka prestanu ćuškati i gurati iz ugla u ugao kao staro sedlo. Ali, zar njegovi roditelji... Kakva si ti žena kad ne znaš ništa o roditeljima svog muža? Raulov otac oženio se siromašnom Indijankom. Morao je prepustiti imanje bratu da bi mu obitelj to dozvolila. Sagradio je sebi kućicu iza planine E1 Tigre i naselio se tamo. Jedino što je imao od toga bili su bol i tuga. Žena je umrla rađajući Raula. Tri uzastopne žetve su podbacile. Na kraju je i on umro od tuge, a bebu su donijeli ovamo. Almindo bi radije pod svoj krov primio bijesnog psa! Dječak je imao jadno djetinjstvo! Angela nije
mogla zamisli kako se itko usuđuje mučiti janjiti Raula. _ već sa jedanaest godina bio je pravi Rej, ponosan otresit nastavila je dadilja. Poslije jednog od mnogih sukoba sa stricem, pobjegao i od njega i pridružio se siromašnim rođacima svoje majke, tamo na poljima.
Radio je na poljima? Naravno da je radio! Kako bi inače preživio? U siromaštvu nema kruha za on koji ne rade! - promrmljala i starica i pošla prema vratim] Ako je pobjegao, ako i bio siromašan, kako je onda postao gospodar svega ovoga? Žena se okrenula i pogledala je kao da je prvi put vidi. - Pa, stric mu je umro! Dona Karmela dovela je istog dana dječaka natrag. Počela ga je poučavati, onda ga je poslala u školu. Tih dana smo prvi put ponovo vidjeli vatru u njenim očima i čuli je kako pjeva. Kad je umrla, gospodin Raul je u bijesu razbio veliki stol u salonu. - Starica je nastavila govoriti, ali glas joj se polako gubio niz hodnik. Angela više nije obraćala pozornost na nju. Ponovo je, sada sasvim drugim očima, promatrala portret na zidu. - Hvala, dona Karmela! - tiho je rekla. - Gospođo, molim vas! - Huanita je uletjela u blagavaonicu i prekinula Angelin doručak. - Molim vas dođite, a izbila je svađa! - Ne razumijem. - U kuhinji. Kuharica je strašno bijesna, a Manuel, koji nas snabdijeva povrćem, Prijeti da će napustiti hacijendu ako ga ona nastavi vrijeđati. Nije bilo izbora. Angela je bila gospodarica i morala je učiniti nešto. Ustala je pošla za Huanitom, pokušavajući otjerati nervozu. -Vika je prestala čim je stupila u kuhinju. Manuel je stajao u sredini grupe, oči u oči i sa Lucijom, kuharicom. Sada se okrenuo Angeli. Imao je izraz lica kao uvrijeđeno dijete. - Lucija vrijeđa moje povrće -požalio se. - Kaže da je suho i ili trulo. Zar ja, Manuel Orteiga, koji snabdijeva ovu kuću najboljim povrćem u Peruu već sedamnaest godina! U pokretima kuharice nazirala se histerija. Svaki trenutak je trljala oči. - Zašto onda ne donosiš pristojno povrće? Na ovom se odmah vidi da ne valja! Ili možda hoćeš nama dati loše, a dobro prodati na drugoj strani? Možda... - Čekajte! Vika neće pomoći - podigla je Angela glas. - Hoću razgovarati sa Lucijom nasamo. Kuharica se bez riječi okrenula i povela je u pomoćnu kuhinju, gdje je stajala i košara s optuženim
povrćem. Sjedni. Lucija – nasmiješila se Adgela. Nesvjesno se ponašala kao da na klinici razgovara sa zbunjenom staricom koja nikad ranije nije bila kod liječnika. Lucija je poslušala. Bila je na oprezu. Sad mi reci što nije u redu s povrćem? Lucija je dohvatila košaru. Pogledajte boju! Sivo je! A ovo? Trulo! Samo pogledajte! Vadila je iz košare jedno po jedno i stavljala na stol. Angela je vidjela da povrće izgleda savršeno. Koliko dugo već imaš problema s očima, Lucija? Nije to od očiju! To je pokvareno povrće! Lucija! Kuharica je pokrila lice rukama. - To traje već mjesecima, gospođo! Ne izgleda mi samo povrće strašno... sve gubi boju i oblik... bojim se! Bojim se za svoje oči! - zajecala je. Angela je pružila ruku i zagrlila je. - Nemoj se brinuti! Čim se gospodin Raul vrati, poći ćeš u grad kod liječnika. Dobit ćeš naočale i Manuelovo povrće će izgledati isto tako lijepo kao nekad. Liječnik će mi pomoći? Zaista? Učinit će sve što može! Lucija je čvrsto uhvatila Angelu za ruke. - Bit ćete divna gospodarica. Gospodin Raul je vrlo sretan što vas je našao! Angela je otišla potražiti Hozea. - Luciji je oslabio vid. Kad se gospodin Raul vrati reci mu da ona mora u grad kod liječnika. - Nema potrebe da se čeka gospođo! Vi ste ovdje gospodarica i možete narediti sve što je potrebno. I za Luciju je bolje da što prije krene, zar ne? Angela se trgnula. Nije smjela pokazati ono što je osjetila kad je shvatila kakva šansa joj se ukazuje. Moći će otići odavde! Kasnije, u sigurnom utočištu kod gospođe Mercedes, moći će se lakše izboriti sa cijelom nemogućom situacijom. - Vrlo dobro - rekla je mimo i odlučno - neka kuharica pođe što je prije moguće. Još ovog popodneva. Ja ću... poći ću s njom da se uvjerim da je sve u
redu. - Bojim se da to neće biti moguće, gospođo! Kuharica će poći kamionom za voće koji odlazi u zoru i ima mjesta samo za jednog putnika. Osim toga, nije potrebno da se brinete za nju. U gradu postoji klinika koja se već odavno brine za zdravlje svih sa hacijende, ako zatreba. Jedva se svladala da ne zaplače. Ono što je Hoze zaista rekao bilo je da ona ne smije ni pod koju cijenu napustiti imanje. - Imaš pravo - tiho je rekla - zaista nema potrebe da idem i ja. Dani su prolazili, a od Raula ni glasa. Poslije uspješno riješenog sukoba u kuhinji, Angelu su sve češće zvali i pitali za odobrenje da učine ovo ili da sastavi jelovnik, da odredi slobodne i radne dane za osoblje. Svakog dana je odlazila u šetnju, ponekad sama, jer je već upoznala puteve, ali najčešće s Pedrom. Tako ie bilo i onog jutra kad su našli mladunče lame zapletena krzna u šiblje. Zapravo, našla ga je Angela. Pedro je bio zaostao da porazgovara s nekim znancem, a ona je začula očajničko blejanje iz gustiša i pošla za tim. zvukom. Pedro je malo kasnije zatekao kako puzi ispod žbunja na koljenima. Molim vas, gospođo, nemojte! Nećete moći sami! Samo ćete ga još više zakočiti! -Onda dođi i pomozi mi! Idem po Ramona, nas dvojica ćemo... Vi ćete se sasvim isprljati! - Samo ćemo izgubiti vrijeme! Hodi ovamo i pomozi mi! Začas ćemo osloboditi siroto malo. Ionako sam već prljava. Pedro je malo oklijevao, a onda se zavukao u grmlje za njom i čvrsto uhvatio malu lamu dok joj je Angela pozorno oslobađala krzno jednog po jednog trna. Zajedno su iznijeli uplašeno stvorenje na slobodan prostor. Čim su ga pustili, ono je, očajnički blejeći, pojurilo prema velikom voćnjaku i začas im nestalo sa očiju. “ Pedro, pa ono će se izgubiti u voćnjaku! Stado u kome mu je sigurno i majka, je na sasvim drugoj strani! Pokušaj ga prestići i
potjerati nazad! Momak je začas poslušao već je galopirao za mladunčetom. Angela se sagnula uzeti uzde svog konja kad je iza sebe začula preziran smijeh. - Divno izledate, gospođol Provodite li uvijek jutra u grmlju sa štalskim momcima? Okrenula se i ugledala Isabelle kako zlobno odmjerava njeno prašnjavo odijelo i kosu u neredu. - Tamo je bilo mladunče... - Na vrijeme je shvatila da ne vrijedi ništa objašnjavati i zašutjela. Ipak, osjetila je kako crveni. Isabelle se zlobno nasmijala. - Ne trebaš se pravdati preda mnom. Poznata je velika slabost američkih turistkinja prema našim muškarcima. Strašno bih voljela biti prisutna kad te Raul vidi takvu! - Raul? - O, ne znaš još? - bilo je ironije u njenom glasu. - Raul je otišao od mene rano jutros i trebalo bi da je već stigao. Ja ću se vratiti kasnije, pozvana sam na večeru - nadmoćno se nasmiješila i obola konja. Angela je ostala gledati za njom i pitati se zašto je uopće ta žena i dolazila ovamo. Angela je požurila uz stube da bi se presvukla prije nego što je Raul vidi i počne postavljati pitanja. No, čim je otvorila ta posljednja vrata, ugledala je poznate obrise u prozoru. Zastala je. On je nagonski krenuo korak prema njoj, a kad je vidio
u kakvom se stanju nalazi zastao je. – Pobogu, što se dogodilo? Je li te ta tvrdoglava kobila zbacila na zemlju? ’ „ Bila je u iskušenju da kaže i skrati priču, ali sjetila se Isabellinog zlobnog lica. – Spašavala sam lamu iz trnja. Sad bi se htjela okupati. Očekivala je rafal pitanja, ali nije ih bilo. - Da. učini to, i požuri! Gosti uskoro stižu i ne bih želio da im predstavim svoju ženu sa blatom razmazanim po nosu. - Gosti? Tko dolazi? - Senjor Alvez i njegova žena. On je vrlo ljubazno pristao pogledati teren za izgradnju rezervoara danas popodne. Za večerom će razmisliti, procijeniti i odlučiti. Bio je oduševljen kad je saznao daje lijepa gospođica Jorgen sada moja žena. Možda ćeš imati još koju priliku pogledati njegove orhideje. Znači, Isabelle... - Da, i ona je pozvana. Kako znaš? - Srela sam je na jahanju. Rekla mi je to.
Imao je čudan izraz lica Učinilo joj se da se pokušava opravdati. - I ona sudjeluje i projektu. Dio kanala prelazi preko njenog imanja. Angela je mogla zamisliti intimne večeri i njih dvoje zajedno nadnijete nad planovima... slučajne dodire ruku crvene usne koje jednostavno pozivaju da budu poljubljene……. Stresla se od te pomisli, .. Moram požuriti s kupanjem Trebam vidjeti Luciju i poragovarati sa Hozeom i... 0, toliko poslat On se zadovoljno nasmiješio. - Dakle, postala si domaćica? Vidim da se i Lucija promijenila, opet je ona stara Možda sok od »hamikosa< ipak djeluje na tebe. Sljedeći sat je jednostavne proletio u grozničavim pripremama. Angela je znala da je ova večera razlog zbog kojej se Raul oženio s njom i namjeravala mu se odužiti za objavljivanje »zaruka« u Alvezovoj kući. Ipak, u trenutku kad s pred kućom zaustavio luksuzan automobil, uspjela je stajati pokraj svog muža, smirena i nasmiješena. Gosti su bili dostojni svog visokog porijekla i ugleda. Oboje su bili vrlo hladni i ispitivački, čak i dok su se smiješili čestitajući mladom paru vjenčanje. Poslije kratke užine, svi četvoro su ušli u džip, opremljeni planovima i mapama. Angela je sasvim zaboravila na goste dok je slušala Raula kako vatreno objašnjava detalje svog plana. Na kraju su se zaustavili nad suhom udolinom u čijem središtu su se vidjele ruševine kuće. - Ovdje će biti rezervoar objavio je Raul. - Milijuni lita ra vode! Odlično poznajem ovu dolinu! Po podrhtavanju u njegovi; glasu Angela je mogla pogoditi da je to kuća u kojoj je on rođen i u kojoj su mu umrli roditelji. Pogledala ga je još jednom. Sad je mogla razumjeti koliko mu taj projekt znači? Dovoljno da bi se oženio nepoznatom djevojkom, dovoljno da bi se trudio oko dvoje uobraženih aristokrata koji mu mogu osigurati novac. Na povratku su vodili beznačajne razgovore. Alvez nije dao ni naslutiti kakva je njegova odluka.
U spavaćoj sobi čekala je uzbuđena Huanita. - Pogledajte kakva prelijepa haljina je stigla danas iz Lime! Molim vas, brzo je obucite! I Angeli se žurilo kad je vidjela tkaninu koja je izgledala kao da je sačinjena iz tankih zlatnih niti. Kada je obukla i podigla kosu, izgledala je kao statua neke boginje Inka, sačinjena od slonovače i zlata. Još uvijek je stajala pred zrcalom kad je u sobu ušao Raul i jednim pokretom glave poslao Huanitu napolje. - Haljina ti pristaje čak više nego sam mogao zamisliti. Večeras bi bacila u zasjenak i svoju nametljivu riđokosu sestru. Bilo je nečeg mekog i istovremeno prijetećeg u njegovom glasu. Angela je znala što to znači. Večeras, kad se gosti raziđu na spavanje, ona neće biti sama u svom krevetu. - Još jedan detalj, draga moja! - Raul je iz kožom presvučene kutije izvadio nešto što se zlatno presavijalo i brzim pokretom ga stavio oko i njenog vrata. Angela je pogledala u ogledalo i uzdahnula od divljenja. Ogrlica je bila sastavljena od mnoštva zlatnih i ptica. Svaka je bila drugačija, a nešto u njihovu izgledu odavalo je porijeklo. Da, to je rad Inka. Nađena je u temeljima tvrđave dok je građena kuća. Od tada se prenosi s koljena na koljeno. Ti si posljednja koja će nositi ogrlicu. Ona odlazi kao zalog za izgradnju sistema za navodnjavanje. Zalog? Baš tako. Gospodin Alvez ima oko za ovakve stvari i morao sam obećati da ću je predati Nacionalnom muzeju u Limi. To je zaista dio nacionalne povijesti, ali... -Ali? Grdna je šteta da stoji u staklenoj kutiji i da se više nikad ne ugrije na koži lijepe žene. Pustio je da prođe trenutak i da Angela postane svjesna značenja njegovih riječi, a onda je uzeo pod ruku i poveo niz stube. Gosti su ih čekali. Angela nije bila svjesna tišine koja je nastala kad su je ugledali. Vidjela je jedino Isabelle,njeno čvrsto, snažno tijelo u izazovnoj haljini crvenu ružu na njenom obnaženom ramenu.
Raul je jedva da je obratio pozornost na njene pokušaje da se približi. Je li se pretvarao zbog Angele i Alvezovih? Usvakom slučaju, tijekom duge i svečane večere Angela je bila u središtu pozornosti. Isabelle kao da je punila svoju čašu kad god bi se Raulov pogled zadržao na njegovoj ženi i do vremena kad je poslužen desert, piće je prilično uhvatilo. Angela je bila svjesna njenih otrovnih pogleda. Ako joj se pruži prilika, Isabelle će upropastiti sve, pomislila je. Već je izgledalo da će večera završiti mimo, kad je gospodin Alvez nesvjesno dao Isabelli šansu. - Jašete li? -obratio se Angeli. - Ova dolina je kao stvorena za to, a Raul ima sjajne konje. - Nisam imala puno iskustva kad sam došla ovamo nasmiješila se ona - ali brzo sam naučila. Imala sam sreću da se odmah lijepo složim sa Floritom... to je moj konj, i Isabelle nije čekala da se rečenica završi. - Nova gospodarica vrlo brzo uči - upala joj je u riječ. - Jutros sam je zatekla kako otkriva sitna uzbuđenja u dolini... i to ne sama. Angeli je zastao dah . Isabelle je bila spremna igrati opasnu igru i bilo je jasno da joj nimalo nije stalo do Raulovog projekta kad je spremna ocrniti Angelu pred glavnim financijerima. Morala je brzo djelovati. Pogledala je Raula s toliko ljubavi da su se njegove obrve digle u nevjerici, a ledene maske Alvezovih propustile su blag osmijeh. - Da, dragi - procvrkutala je - trudim se upoznati svaki kutak doline! Tako je lijepa, a bit će mi dom! - Baš lijepo od tebe! - prosiktala je Isabelle. - Upoznaješ dolinu, zar ne? Mogla bi se potruditi naučiti nešto i o lijepom ponašanju. Nije uobičajeno da gospodarica provodi vrijeme u grmlju sa štalskim momkom! Zavladala je napeta tišina. Na kraju se oglasio Raul, glasom toliko neprirodno mirnim da se Angela stresla. -Što to pokušavaš reći, Isabelle? Isabelle je odjednom problijedila. Izgledalo je da su alkohol i ljubomora izblijedili i da je postala svjesna težine svojih riječi. Ipak, nije se predavala. - Samo to da sam jutros pošla ovamo i zatekla poštovanu senjoru kako izlazi iz grmlja raščupana i umazana dok je onaj naočiti mladć i Pedro galopirao na drugu stranu što je brže mogao. Zanimalo me kakvo bi moglo biti objašnjenje za njihovo ponašanje.
Raul se okrenuo Angeli. Nasmiješio joj se, ali ona je osjećala da u tom izrazu lica ima isto toliko topline kao i u uperenom revolveru. - Zaista, draga, jesi li stvarno bila sa Pedrom u grmlju jutros? Ona je bila vrlo zadovoljna što ranije nije automatski slagala Raulu da je pala s konja. - Pretpostavljam da sam zaista strašno izgledala. Uostalom vidio si me i sam. Nisam ti imala vremena ispričati, ali spomenula sam mladunče lame, sjećaš se? Pedro i ja našli smo ga upletenog u trnje i jedva smo ga oslobodili. Da se Isabelle pojavila malo ranije, mogla nam je pomoći i tako spriječiti kasnije nesporazume... Otvoreno je pogledala Raula u oči. Znala je da neće ni trenutka sumnjati u njenu iskrenost. Vidjela je da se bijes u njegovim očima smiruje. Polako se okrenuo prema Isabelli. - Nedužni najčešće stradaju u trnju! - hladno je rekao. Isabelle je znala da je pobijeđena i jedva se savladala da ne eksplodira. Umjesto toga, ponovo je iskapila čašu. Alvezovi su pozorno pratili ovu malu dramu čije značenje ini nije izmaklo. Sada su se, Prvi put otkako su došli, počeli smiješiti, što je imalo isto značenje kao i aplauz. Gospođa je potapšala Angelu po ruci, a gospodin se jednostavno istopio. - Dobrota i hrabrost u pomaganju bespomoćnima su divne osobine rekao je. - Volim ljude koji ih posjeduju. Rado bih vam ponovo pokazao svoj staklenik , gospođo! Možda ćemo imati priliku za to kad vaš muž dođeu Limu na potpisivanje ugovora o njegovom projektu. Znači, uspjelo je! Navodnjavanje je imalo budućnost! Angela je ispunila svoj zadatak! Kasnije te večeri, kad su se svi gosti povukli na spavanje, jer je i Isabelle ostala da ne bi noću jahala preko planine, Angela je u svojoj sobi pozorno skidala odjeću i nakit. Znala je da će se svakog trenutka pojaviti Raul. To će biti sasvim normalan nastavak predstave o »zaljubljenom paru« koju su igrali cijele večeri. Kakva šteta, pomislila je, što će zavjesa biti spuštena, a publika u dubokom snu. Raul će svakako doći, znala je to. Doći će se poigrati sa svojom igračkom dok još može, dok mu ona još pripada.
Pokušala je biti bijesna, ali nekako joj nije uspijevalo. Mogla je misliti samo na njegove usne na svom vratu i slatku vatru kako joj se razlijeva tijelom. Zar ne bi bilo divno jednom zaboraviti na sutra i prepustiti se željama svoga tijela? Da možda, ali sutra ipak postoji. Sutra će se morati prisjetiti svih detalja obračuna s Isabelle. Sutra će se morati probuditi pokraj Rauia koji,okrenut leđima njoj,zadovoljno spava i skuplja snagu da se posveti stvarima i ženama koje ga zaista zanimaju. Dugo je besciljno koračala po sobi osluškujući, ali u susjednoj prostoriji nije se čuo ni zvuk. Na kraju je uzdahnula i ipak legla. Možda je i Raul već zaspao. Pokušala je i sama to učiniti, ali, nije joj polazilo za rukom. Dio njene svijesti je odbijao zaspati i poslije svih uzbuđenja toga dana. Stalno joj se činilo da čuje kako snažna šaka pritiska kvaku na vratima. Neko vrijeme se prevrtala po krevetu, a onda se ponadala da možda ne može zaspati zbog mjeseca koji je sijao ravno u sobu. Ustala je navući zavjese i u tom trenutku čula tihe korake, ne u Raulovoj sobi, nego u hodniku. Srce joj je brže zakucalo, ali to nisu bili muški koraci. Pomislila je da je možda nešto potrebno gospođi Alvez, ogrnula se i odškrinula vrata. Suočila se sa Isabellinom čipkanom spavaćicom i odlučnim licem. - Tražite svog muža, gospođo?To sam ja vas htjela pitati hladno je odvratila. Nije smjela dozvoliti lsabelli da bude gospodarica situacije, „ Zar vam nije udobno u sobi? - Oh, sasvim je udobno, ali kad netko poznaje ovu kuću dobro kao ja, onda zna da ima i udobnijih mjesta. Ovo se nije moglo pogrešno razumjeti. Angeli se grlo steglo. Nemojte pokušavati uvjeravati me u tako nešto. Naročito ne poslije načina na koji ste se ponašali za večerom. Isabella je zabacila svoju dugo kosu i bezglasno se nasmijala. Baš ste vi strankinje neobične! Uopće ne uspijevate razumjeti naše ponašanje! Ovdje muškarac voli duh svoje žene i ne smeta mu poneki udarac tu i tamo. To samo dodaje ulje na plamen njegove strasti. Angela je problijedila. -Valjda ne mislite... ovdje, pod ovim krovom... -
Pa, gospođo, jasno je da vi ne uživate Raulovu naklonost noćas! - zlobno je odvratila Isabelle. Angela je zalupila vrata i naslonila se na njih teško dišući. Zar nikada neće biti u stanju saznati što se zaista događa! Neka rade što god žele, oboje, pomisli. Preživjet ću nekako ovu noć, a sutra odlazim. Sutra definitivno odlazim odavde! Jedva je savladala suze. Zavukla se u krevet i sklupčala kao malo dijete. Bila je toliko obuzeta svojim očajem da nije ni čula tiho kucanje na vratima. Uskoro se tanina sjenka približila krevetu i sjela pokraj nje. - Čestitam, draga! - rekao je njegov meki glas. - Bila si sjajna za večerom! Oženio bih se s tobom i samo zbog ove noći! Ona nije odgovorila. On je za trenutak oklijevao, a onda se sagnuo i počeo joj ljubiti lice i vrat. Angela se nesvjesno trgla od zadovoljstva zbog njegova dodira. Bila je bespomoćna i znala je to. Bio je dovoljan jedan njegov pokret, pa da sva njena odlučnost nestane i ustupi mjesto želji za njim. Mogla je priznati sebi prvi put da je oduvijek željela ovo. Još od karnevalske noći u Limi kad su se novi svjetovi otvorili pred njom u naručju tamnokosog gusara. Ta želja je odvela u crkvu. Ta želja je držala ovdje kao savjesnu gospodaricu, iako je sve vrijeme govorila sebi da je to sve samo za dobro gospodina Alveza i projekta za navodnjavanje. A Isabelle? Isabelle koja je bila u Raulovu naručju do prije pola sata! Želje je začas nestalo i ostao je samo bijes. Svom snagom je odgurnula Raula i pokrila se do brade. - Odlazi odavde! Učinila sam ono što si očekivao od mene i učinila sam to dobro! Sad bi mogao učiniti makar to da me ostaviš na miru! Ako se hoćeš zabavljati, vrati se kod Isabelle! On se nije ni pomaknuo. Je li Isabelle bila... Naravno da jeste! Kako je lijepo od tebe što me držiš zatvorenu u ovom mauzoleju gdje misliš da možeš staviti svoje šape na mene kad god poželiš... kad god te iznevjere tvoje stalne ljubavnice. Idi... ostavi me... pusti me na miru... - Slušaj...
Ne, neću slušati! A ako me samo dotakneš, počet ću vrištati i neću prestati dok se svi ukućani ne sakupe pred vratima. Baš me zanima kako ćeš to objasniti svojim gostima, ti... ti... Zanijemila je kad je Raul ustao. Činilo joj se da to veoma dugo traje. Bilo je neke strašne odlučnosti na njegovu licu. - Trebalo bi da te ljubim i mazim noćas - rekao je muklo - jer si mi žena! Ali, čini mi se da nije vrijeme za to dokle god imaš takve ideje u svojoj lijepoj glavi. Možda... možda nikad ni neće biti vrijeme za to! Nikad! Vidjela je njegove obrise kad je prošao pokraj prozora i nestao u svojoj sobi. Neko vrijeme je napeto osluškivala, a onda se zarila u jastuk da bi prigušila jecaje. Znala je, da nije vidjela Isabelle u hodniku, noćas bi mu svakako pripala, i to po svojoj želji. Nije bila sigurna plače li zbog toga što je bila svjesna svojih osjećaja ili zato što se njene želje nisu ispunile. Ništa od šminke koju je našla u toaletnom stoliću nije moglo sakriti Angeline tamne podočnjake. Pošto je popila kavu u svojoj sobi, svijest o dužnostima domaćice natjerala ju je da izađe i suoči se s Raulom dok budu ispraćali goste. Hoze ju je sreo na stubama i obavijestio da je Isabelle rano jutros otišla i da su Alvezovi još u svojim odajama. Nije se usudila upitati za Raula, nego je odsutno odlutala na terasu. Stajala je i dugo gledala u dolinu pred sobom. - Možda bi - oglasio se poznati glas iza nje - mogla poći u Limu sa Alvezovima. Naglo se okrenula i vidjela Raula kako žmirka na suncu. Skoro da je prihvatila njegove prijedloge prije nego što je shvatila sarkazam u njegovom glasu. Naravno da je zamisao bila sasvim besmislena. Mogla je zamisliti lica njegovih gostiju i štetu koja bi nastala poslije velikog uspjeha sinoć. Raul se izazivački nasmiješio kad je vidio da njegova »šala« uspjela. - Molim te, Raule! Pokušavam zadržati bar malo dostojanstva! Kad dođe vrijeme da odem...
Oprostite! - Hoze je prekinuo početak možda najozbiljnije svađe. - Gospodin i gospođa Alvez su u predvorju Oboje su začas »uskočili« ulogu sretnog para i ruku pod, ruku pošli za Hozeom da se rukuju sa gostima i mašu im dok su prolazili kroz uska vrata. Onog trenutka kad je automobil nestao s vidika, osmijeh je spao s Raulovog lica. Čini mi se da si propustila svoju vožnju u slobodu! Pošto sam već dosad igrala tvoju igru, imam pravo vidjeti i kako će se završiti! Očekivala je provalu bijesa, ali on je samo pogledao sa dobro znanim plamenom u očima i bez riječi se vratio u kuću. Angela je stajala i gledala za njim sve dok se nije vratio obučen za jahanje. Bez riječi je prošao pokraj nje i uputio se prema štalama. Polako je ušla u kuću. U predvorju je srela Hozea kako sklanja posuđe od kave. Na katu su Huanita i još dvije sobarice imale pune ruke posla oko prostorija koje su Alvezovi upravo napustili. Kuca je bila puna pokreta, pa ipak ……. Ipak je bila prazna, jer Raul nije bio u njoj. Nije bilo njegove muževnosti i životne energije koja je zračila svuda oko njega. Zadubljena u misli nesvjesno se uputila u svoju malu dnevnu sobu i bez razmišljanja sjela pokraj prozora koji je gledao na dolinu. Imala je vremena da primijeti kako Raul na svom vrancu nestaje u daljini. Pojavio se Hoze sa poslužavnikom u ruci. - Lucija van šalje sok i kolače. Kaže da uopće niste doručkovali jutros. Nije bila gladna, ali nije imalo smisla uvrijediti Luciju - Da, ima pravo. Ostavi poslužavnik, jest ću malo kasni je. - Nije ga ni pogledala. 0či su joj bile usmjerene na jedva prepoznatljive obrise konja i jahača u daljini. Hoze joj je ulio sok i suosjećajno je pogledao. - Gospodin Raul uvijek jaše kad je pred njim neka važna odluka! Angela je stegnula šake. Trebala je znati da u ovoj velikoj kući ne mogu postojati tajne. Hoze se povukao i zastao ne vratima. - Upravo je stigle pošta... pogledat ću ima li nešto za vas, gospođo!
Uzdahnula je. Pošta za nju! Kao da itko od njenih prijatelja ima pojma gdje se ona nalazi! Počela je već žaliti što nije zaista pošla sa Alvezovima. Pitala se dokle su stigli na putu u grad kad se Hoze vratio. Na srebrnom poslužavniku svečano je nosio pismo. - Pismo? Za mene? Ovdje? Pitanja su ipak bila suvišna. Hoze je samo klimni glavom. Iz Sjedinjenih Američki Država, gospođo! Rukopis na koverti bio joj je poznat. Kako je Trina Maritinez uspjela saznati gdje se ona nalazi, i to tako brzo? Nije obraćala pozornost na Hoze koji se diskretno povukao. Brzo je otvorila pismo, nasmiješila se kad je vidjela papir s zaglavljem klinike i počela čitati. »Draga, draga, Angie!e Prije svega da ti čestitam udaju! Sjećaš li se što sam ti pričala, kako trebaš učiniti nešto sa svojim životom? Jednostavno te ne mogu zamisliti j kako zavodiš svog veličanstvenog princa Inka. Pravo da ti kažem, svi smo pomalo zbunjeni, a Jannett je jednostavno izbezumljena. Kaže da će ti pisati čim prikupi hrabrost. Kad smo razgovarale o tvom Raulu, najveći dio vremena bila je zelena od zavisti. Izgleda mi da nikad neću saznati o čemu se tu zapravo radi... ali nije ni važno. Svi smo sretni zbog tebe, luckasta djevojčice! uskoro ćemo se naći svi zajedno da smislimo prikladan svadbeni dar i vjerojatno ćeš ga dobiti idućeg tjedna... ako pošta stiže toliko često u vaše kondorovo gnijezdo. U odnosu na sve ono što sada imaš, to neće biti ništa naročito, ali bit će od srca, naročito poslije veličanstvenog priloga za kliniku koji si nam poslala. Sada ćemo biti u stanju uzeti spremačicu i tajnicu i pedijatrijsku sestru…..i znaš već kako to ide kad se klinika obogati. Hvala ti što si mislila na nas i u svom ružičastom oblaku od života, života, jer to...« Prilog! Angela je tek tada postala svjesna značenja te riječi. Samo je Raul to mogao učiniti... Grlo joj se steglo. Iako zaokupljen brigama, Raul je imao vremena pomisliti na dobrobit ljudi u dalekoj zemlji koja nije njegova.
Niz obraze su joj potekle suze. Ispružila se na krevetu i zagnjurila lice u ruke. Sada je znala što se događalo s njom posljednjih tjedana. Nije bila željna kuće, nije željela pobjeći, nije mrzila Raula! Bila je zaljubljena! Zaljubljena u izazivačke crne oči i poljupce koji su raspaljivali vatru u njenom tijelu! Raul, dragi Raul, koji sada najvjerojatnije jaše na sastanak sa ženom koju zaista voli! Ta misao ju je jednostavno presjekla. Skočila je i pošla do prozora. U daljini, skoro na rubu doline, prepoznala je obrise konja, Raulovog konja! Ali, pokraj njega... napregla je pogled, pokraj njega je bio još jedan konj. Isabellin. Angela se bez razmišljanja sjurila niz stube do terase sa koje je pucao vidik na taj dio doline i gdje su stajali dvogledi. Dohvatila je prvi i drhtavim rukama ga prinijela očima. Prilike su joj bile toliko blizu da je skoro očekivala da će im čuti i glasove. Izgledalo je da Raul bez žurbe razgleda voćnjak. Kao da mu se nije žurilo sresti lsabelie. lsabelie je brzo jahala prema njemu. Kad su se sreli, tako ga je čežnjivo pogledala da se Angeli grlo steglo. Konj pod njom je poigravao i koljeno joj se očešalo o Raulovo. Isabelle se smiješila. Raul jedva da joj je klimnuo glavom. Bilo je vrlo neobično promatrati pokrete njihovih usana, a ne čuti ni zvuk. Angela nije skidala pogled s njih. Isabelle se otvoreno nudila Raulu. Zabacila je glavu sa dugom crnom kosom koja se presijavala na suncu i tako izložila njegovom pogledu svoj vrat i izazovno raskopčanu bluzu. Angela je jeknula i spustila dvogled. Sjećanje na proteklu noć bilo je suviše svježe. Noć, čak i s ove daljine se moglo vidjeti da Raul nije prihvatio Isabellinu ponudu... bar ne još. Polako je ponovo podigla dvogled. Isabelle je jednom rukom gladila svoje obline, a drugom Raulovo rame. Lijepe usne bile su nedvosmisleno rastavljene. Raul se nagnuo prema njoj. Bilo je jasno da je namjerava poljubiti. Angela je poželjela baciti dvogled i pobjeći glavom bez obzira iz ove strašne kuće, ali nije to učinila puna
nemoćnog bijesa, gledala je kako se Raul sasvim približava Isabelli... a zatim Kako ona trza glavu, problijedila ,okreće konja i odlazi. Paul je ostao gledati za njom Izgledao je kao isklesan u kamenu. Isabelle se okrenuh još jednom i bilo je jasno de govori uvrede. Njemu to kao da nije smetalo. Sjedio je uspravno u sedlu i čekao da se ona izviče. Kad je bilo gotovo, ona je sa nemoćnim bijesom počela šibati svog konja i uskoro je nestala u oblaku prašine. Raul se polako okrenuo i uputio prema kući. Angela je spustila dvogled dok se u njoj rađala nada. Bilo joj je jasno da nije bilo ničega između njega i Isabelle. Raule - šapnula je - najdraži moj Raule! No, to što je on odbacio jednu ženu nije značilo da voli drugu, podsjetila je samu sebe. Za trenutak je zaboravila da je njihov brak od početka bio farsa, da su se čak i upoznali tako što je ona pokušavala izdati Alvezove. Uzdahnula je i odlučila da, je vrijeme da počne s pakiranjem. Neće joj trebati puno vremena. Uzet će samo svoju prtljagu s kojom je i dovedena ovamo. Vratit će se u Boston kao da se vraća s malo pro duženog ljetovanja. Jedino će njeno srce znati koliko promjena se odigrale za to vrijeme. Upravo je pošla u svoje oda je kad se pojavio Hoze. - Želi te li možda čašu vina? Zrak je kao stvoren za peruansko vino. Malo je oklijevala, a onda je sjela na kamenu klupu. -Zašto da ne? Ispit će posljednju zdravicu za zemlju u kojoj je našla i iz gubila svoje najveće blago. Tko zna koliko dugo je sjedila na terasi, sa dvogledom i vinom u rukama. Bila je sa svim izgubila pojam o vremenu, ali kad joj je Raul prišao i stavio joj ruku na rame, naglo je ustala kao uplašena životinjica i izlila vino na ugrijani kamen terase. - Vidim da ti i dalje ne mogu prići, a da se ne trgneš! Jesam li ti zaista toliko odvratan, Angela? - Ja... - nije mogla govoriti, grlo joj se steglo. - Stigla je pošta, i s njom poklon za tebe. Dođi ga vidjeti!
Poklon? Sigurno opet hrpe haljina i nakita. Već se umorila od toga, ali poslušno je pošla za njim. Zašto je tako čudno gledao? Zašto mu je glas bio tako gorak? Odveo je u unutrašnje dvorište. Iznenađeno je stajala i gledala crveni sportski automobil koji je izgledao nestvaran u usporedbi sa starim zidovima oko njega. - Raul joj je stavio ključeve u ruku. – Kažeš da si ovdje kao u kavezu! Ovaj ključ te vodi u slobodu! Leti odavde, kad već moraš……. Zgrabila je ključeve. Sloboda! A onda je shvatila da nije u stanju to učiniti. Otvorilaje prste i pustila da ključevi padnu na zemlju. Promatrale je kako se Raulovo lice otkravljuje i poprima izraz nevjerice. - Draga... znači li to da neželiš otići? Želiš li... ostati? Osjetila je kako je cijelu prožima toplina njegove nade i radosti. - Da, Raule, da! Samo mi reci! Samo... Nije mogla završiti rečenicu, jer je on nevjerojatnom brzinom i snagom zagrlio. Zagnjurio je lice u njenu svilenu kosu. - Oh, najdraža, ljubavi, vilo moja! Mislio sam da moraš biti nesretna ovdje! Nisam mogao biti strpljivi Plašio sam te! Ja... Dvije nježne ruke su se sklopile oko njegovog vrata i prekinule ga. Ipak, bilo je još nešto što je Angela jednostavno morala pitati, čak i u ovakvom trenutku nepomućen sreće. Raule... da... da je umjesto mene na prijem kod Alvezovih otišla Jannett, bi i s njom... - Ni za svo zlato Perua, slatka moja! - Njegove usne milovale su njene obraze i uglove njenih usana. Bojim se da sam ti predstavio situaciju puno gorom nego što je bila, Već sam imao spremnu ispriku za gospodina Alveza, ali kad sam vidio da sam ti oduzeo neupotrebljen film i da su tvoje srce i tvoje tijelo čisti kao planinsko nebo, morao sam te imati! Mislim da bih te kidnapirao da nisi dobrovoljno ušla u onu seosku crkvu!
- Oh, Raule! Oh, dragi moj! Nije stigla to ni izgovoriti, a već je bila nošena uz stube pokraj zapanjenog Hozea. Za nekoliko sekundi za njima su se zalupila vrata spavaće sobe. Nikad više neće biti mračnih sumnji ni surovih riječi koje će ih razdvajati! Pripadali su jedno drugom, od sad pa zauvijek.
KRAJ
- NaÄ&#x2018;i zamjenu, malena! Svatko se mora ponekad
odmoriti!