Iskrica br.35 (2007./2008.) by Knjiznica OS Mladost

INTERVJU S RAVNATELJEM S našim novim ravnateljem razgovarale smo jedno jutro u njegovom prostranom uredu. Prvo što smo primijetile bio je zid prekriven mnogobrojnim diplomama i zahvalnicama koje je škola dobila na natjecanjima i smotrama. Kad ste postali ravnatelj? Prvo sam bio zamjenik ravnatelja. U prošloj školskoj godini tijekom prvog polugodišta bio sam još učitelj i uz taj posao obavljao i poslove ravnatelja, a drugo polugodište je stigla zamjena u moj razred i tada sam potpuno preuzeo poslove ravnatelja, ali još uvijek kao zamjenik. Ravnatelj sam službeno postao 1.8. 2007. godine. Što ste radili prije nego što ste postali ravnatelj? Bio sam učitelj i defektolog. Pet godina sam radio sam s djecom s motoričkim teškoćama i tjelesnom invalidnošću u dječjoj bolnici. To su bila djeca s cerebralnom paralizom, mišićnom distrofijom i sličnim teškoćama. Nakon toga radio sam kao učitelj u redovnoj osnovnoj školi. Volite li posao ravnatelja? Zašto? Da, volim posao ravnatelja. Zanimljiv je, raznolik i dinamičan. Obuhvaća rad u mnogim područjima škole, a uključuje i stalne susrete sa različitim ljudima. Jeste li oduvijek željeli biti ravnatelj? Ne, kao dijete sam dugo godina želio biti veterinar i liječiti životinje, ali nakon studija - Pedagoške akademije i Fakulteta za defektologiju - želio sam nastaviti raditi s djecom, podučavati ih i pomagati im. Da niste ravnatelj, što biste voljeli raditi? Danas bi možda želio biti liječnik jer mislim da je odličan osjećaj kad nekom spasiš život ili mu pomogneš da ga što kvalitetnije živi. Kako izgleda Vaš radni dan? Radni dan mi počinje u 8 sati kao i drugim profesorima. Nakon jutarnjeg dogovora s pedagoginjom škole, tajnicom i defektologinjom započinje dinamičan dan ispunjen raznim događajima. Često mi dolaze roditelji djece koji imaju problema u školi, predstavnici raznih tvrtki koji bi željeli surađivati sa školom, predstavnici Ministarstva i Gradskog ureda, raznih gradskih službi itd. Osim toga, tu su i mnogi sastanci, aktivi i seminari za ravnatelje. Nadalje, ravnatelji moraju redovito pratiti pravnu i pedagošku literaturu, kao i sve događaje vezane uz školstvo. Dio mog posla je i povremeni posjet nastavi i svim učenicima u školi i mnogo toga drugoga. Radni dan završava u 16 sati, ali često se dogodi da u školu moram zbog nekog izvanrednog događaja doći ponovo, navečer ili čak vikendom. Sve u svemu posao mi je zanimljiv i raznovrsan. Jeste li voljeli ići u školu kao mali? Kako kad. Školski život i prijateljstva sam volio, pogotovo kad sam dobro naučio ono što bi me taj dan u školi mogli pitati. Tada sam dolazio u školu siguran i s veseljem. Ali znalo je biti i trenutaka kada mi znanje nije bilo sjajno pa se te dane baš i nisam veselio odlasku u školu. Zbog toga bi uvijek bi preporučio svoj djeci da marljivo i redovito uče, da budu savjesni jer će im to dati i sigurnost koja iz toga proizlazi pa će bezbrižnije provoditi dane u školi. Jeste li ikad markirali? Jesam. Koji je bio Vaš najdraži predmet, a koji najgori? Najviše sam volio povijest, a nisam baš volio tjelesni. Jeste li praznovjerni i vjerujete li u uroke? Nisam praznovjeran. Koji su Vaši planovi za školu? Očekuju li nas možda neke promjene? Volio bih uvesti neke nove slobodne aktivnosti, ali to ne ovisi samo o meni nego i o učiteljima i učiteljicama koji bi svojim idejama, maštovitošću i radom znatno pridonijeli tome. Što se tiče uređenja škole, za sada planiramo na jednom dijelu urediti jedan mali park koji bi uljepšao našu školu, a i u kojem bi mogli uživati i profesori i djeca. Uskoro bi trebali napraviti i garderobu u kojoj će stvari ostavljati djeca produženog boravka. Ostale ideje za promjene će dolaziti tijekom

vremena, a u znatnoj mjeri ovise i o novčanim sredstvima s kojima ćemo moći u tom trenutku raspolagati. Osobno bih volio da nam je škola obojana i izvana življim bojama. Hvala Vam, to bi bilo sve! S ravnateljem su razgovarale: Dorotea Knežević i Sanja Savić, 6.b

ANKETA - NAJBOLJI PROFESOR S nama su iz dana u dan, trude se, nesebično dijele ono što znaju, vjeruju u nas…To su naši profesori! Iako je ocjenjivanje njihov posao, odlučili smo, iz znatiželje, napraviti obratno. Pitali smo sve učenike viših razreda da naprave svoju top listu najboljih profesora. Trebali su istaknuti one na prva tri mjesta. Kojim su se kriterijima u svom izboru vodili, neka ostane za razmišljanje. Evo kakve smo rezultate dobili: 7. razredi 5. razredi 1. mjesto: Željko Krstanac, biologija 1. mjesto: Erin Ramić, tjelesni 2. mjesto: Erin Ramić, tjelesni 2. mjesto: Božica Curić, geografija 3. mjesto: Eva Lokotar, engleski jezik 3. mjesto : Jasmin Hutinović, povijest 8. razredi 6. razredi 1. mjesto: Željko Krstanac, biologija 1. mjesto: Maša Rimac, hrvatski jezik 2. mjesto: Ruža Mlikota, hrvatski jezik 2. mjesto: Željko Krstanac, priroda 3. mjesto: Jasmin Hutinović, povijest 3. mjesto: Dejan Brnić, matematika Mladi knjižničari

GEA NA INTERLIBERU Učenice naše škole Eda Jovičić, Sara Štetić, Bruna Matić i Dorotea Knežević sudjelovale su u igri Gea na štandu Školske knjige za vrijeme sajma knjiga Interliber. U natjecanju su, osim naše škole, sudjelovale i OŠ Zapruđe, OŠ A. Augustinčića i OŠ Žitnjak. Učenice su osvojile zemljopisnu kartu svijeta koju su poklonile profesorici geografije Božici Curić. U prvom krugu su ispale Sara, Bruna i Eda. Do finala je došla Dorotea. Igra Gea izašla je u dječjem časopisu Modra lasta i možete ju pronaći i u našoj knjižnici. Igra se s dva ili više sudionika. Na karticama su prikazane države, njihove zastave, geografski položaj, površina, broj stanovnika, glavni grad i BDP po stanovniku. Igra Gea je zabavna igra uz koju se može naučiti raspoznavati zastave različitih država i gdje se one nalaze na karti. Dobru zabavu uz Geu! Dorotea Knežević i Bruna Matić, 6.b

KVIZ ZNANJA ZA ŠESTAŠE U našoj školskoj blagovaonici 19.12. 2007. organiziran je kviz znanja za sve šeste razrede. Svaki razred bio je podijeljen u više grupa koje su se sastojale od 3 do 6 učenika. Cijeli kviz organizirali su i vodili prof. Maša Rimac i prof. Željko Krstanac, a svojim pitanjima su pripomogli i prof. Hutinović i prof. Brnić pa su se stoga u kvizu mogla naći pitanja iz četiri nastavna područja: hrvatskog, prirode, povijesti i matematike. Kviz se sastojao od tri kruga. U prva dva kruga rješavali su se samo testovi iz navedena četiri područja, a u zadnjem krugu, u finalu, u koje su mogle ići samo tri najuspješnije grupe, igrala sa igra asocijacija. Grupe koju su uspjele doći do finala bile su: 3.5 mozga, Tratinčice i Luzeri. Pobijedila je grupa 3.5 mozga u koju su sačinjavali: Bruna Matić, Vinko Brdarić i Ivan Kolarek (6.b). Sve je završilo slatkim poklon-paketima za prve tri plasirane grupe te slikanjem! Donatella Knežević, 6.b

DANI FRANKOFONIJE Povodom Dana frankofonije dramska skupina francuskog jezika Atelier theatre 15. ožujka je nastupila u Narodnom sveucilistu Dubrava na priredbi koju je organizirala udruga roditelja dvojezicne djece "Jedan drugi svijet". Učenici su izveli komediju "La mauvaise note" koju su pripremali s profesoricom francuskog jezika Danijelom Dautović i francuskim lektorom Alexisom Messmerom. Danijela Dautović, prof. nađene informacije o Zagorki, a prof. Jerković nam je odala kako je bila jedna od onih koja je željno iščekivala svaki novi nastavak Zagorkinog romana na kioscima, kao što mi danas iščekujemo svaki novi nastavak sapunice.

MJESEC KNJIGE Mjesec knjige, kao i svake godine obilježavali smo od 15. listopada do 15 studenog. Osim posjeta Interliberu, o kojem možete također čitati u našoj Iskrici, u školskoj knjižnici priređen je program u spomen našoj najpopularnijoj hrvatskoj književnici, našoj prvoj novinarki. Naravno, radi se o Mariji Jurić Zagorki, kojoj je Mjesec knjige bio i posvećen. Učenici sedmog i osmog razreda istražili su Zagorkin život i djelo, ali i njeno vrijeme kroz različita područja. Tako su osim plakata o Zagorki, nastali plakati o povijesti Zagreba početkom 20. st., političkim zbivanjima, glazbi i slično, koje su učenici - autori predstavili odabranoj publici tada okupljenoj u knjižnici. Uspoređivale su se

Ove godine po prvi put uspješno smo proveli akciju «Jedan razred, jedna knjiga» koja će se, nadamo se, ponoviti i dogodine. Svaki razred skupljao je novac kako bi kupio jednu knjigu za školsku knjižnicu po želji. Više od 24 nove knjige (neki su skupili i za više naslova!) stiglo je u knjižnicu (i to jedna privlačnije od druge): svih 7 nastavaka Harryija Pottera, Guinessova knjiga rekorda, Vjerovali ili ne, višestruko nagrađena slikovnica Velika knjiga portreta… Ne dopustite da knjige skupljaju prašinu na policama već navalite! I dakako, smišljajte želje za sljedeću akciju! Iva Šišak, knjižničarka

LIDRANO

Uskoro je došao dan nastupa. Svi smo bili uzbuđeni. Natjecanje se održalo u Osnovnoj školi Trnsko. Naša grupa je prošla pa smo bili pozvani na nastup u kazalištu «Vidra». Iako tamo nismo prošli dalje to nas nije rastužilo jer smo znali da smo se puno trudili i zabavili. Zahvalni smo učiteljici što nas je poticala na rad i što nije prigovorila što nismo prošli nego je bila sretna kao i mi! Matilda Elizabeta Štilinović, 4.c

Jednog lijepog, sunčanog dana učiteljica je ušla u razred i rekla nam da će se uskoro održati smotra LiDraNo. Svi koji su htjeli glumiti, mogli su probati. Učiteljica je odabrala najprikladnije učenike. Svi smo to ozbiljno prihvatili i zato smo zajedno napisali tekst prema bajci Pepeljuga i glumili. Jednog utorka okupili smo se s roditeljima u školi i dogovorili se za izradu kostima. Roditelji i djeca su zdušno davali ideje.

NAŠI USPJESI I ove godine su naši učenici sudjelovali na školskim natjecanjima iz svih predmeta i slobodnih aktivnosti. Sljedeći učenici su na županijskom natjecanju ostvarili zapažene rezultate: Hrvatski jezik: Filip Kašuba (7.a), Ivan Jakovac (7.a) Matematika: Lucas Talonić (4.a), Ivan Jakovac (7.a), Zvonimir Jurelinac (7.c) Engleski jezik: Anja Zergollern (8.b), Domagoj Šebečić (8.b), Dora Holbling (8.b), Iva Anušić (8.c), Monika Dabo (8.a), Dorian Skokić (8.b), Magdalena Cvijanović (8.c), Filip Vinković (8.b)

Fizika: Dominik Galić (8. b), Domagoj Šebečić. (8.b). Dominik Galić se sa 7. osvojenim mjestom plasirao na državno natjecanje Povijest: Fran Vrandečić (7.b) Geografija: Marin Mlinarević (5.a), Ana Jurelinac (6.b), Zvonimir Jurelinac (7.c), Domagoj Šebečić (8.b) Kemija: Zvonimir Jurelinac (7. c ), Ivan Jakovac (7.a ), Magdalena Cvijanović (8.c). Zvonimir Jurelinac se sa 4. osvojenim mjestom plasirao dalje, na državno natjecanje. Streljaštvo: Antonia Hmelina (6.c), Marta Travica (8.a), Dorotea Martinec (7.a) sudjelovati će na državnom natjecanju u kategoriji zračni pištolj za kadete. Košarka: Marko Novković (5.c) je na košarkaškom Božićnom turniru u Zapruđu proglašen najboljim igračem turnira. Boks: David Ferjanić je u ožujku na Državnom prvenstvu u Zadru osvojio srebrnu medalju u kategoriji od 57 do 60 kilograma.

RAZGLEDAVANJE GRADA ZAGREBA Jednog utorka u veljači, ne mogu se baš sjetiti kojeg datuma, išli smo mi, treći razredi u razgledavanje grada Zagreba. U 9 sati izašli smo iz škole, ukrcali se u autobus i krenuli. Kada smo stigli u centar grada krenuli smo prema Gornjem gradu. Otišli smo u Katedralu i razgledali tu divotu. Vidjeli smo tijelo blaženog Alojzija Stepinca. Bili smo na Trgu bana Jelačića i u fontanu Manduševac bacali novčiće za sreću, a neki su ih i vadili. Išli smo na tržnicu Dolac, pa u Tkalčićevu ulicu gdje je nekad tekao potok Medveščak. Zatim smo prošetali do Gričkog topa, pogledali ga i krenuli do Crkve sv. Marka, a vodič nam je pričao o Matiji Gupcu koji je vodio Seljačku bunu, kako su ga mučili i ubili. Nakon priče uzeli smo mali predah, sjeli na klupice i pojeli ono što smo ponijeli. Nakon odmora krenuli smo do Hrvatskog sabora, razgledali zgradu i sabornicu. Nakon toga bilo je 30 minuta do 12 sati. Pa nemojte mi reći da ne znate što se događa u 12 sati?! Naravno - puca Grički top! I mi trećaši žurili smo do Gričkog topa i stigli pet minuta ranije: 5, 4, 3, 2, 1, 0! Bum! Da ste barem čuli kako je puknuo! Iznenadila sam se kad sam vidjela da su iz topa izletjeli neki papirići jer sam mislila da je to pravo oružje. Nakon toga smo krenuli nazad u školu. Bio je to prekrasan doživljaj mog rodnog grada, voljenog Zagreba. Gabrijela Matković 3.a

S MOGA PROZORA I ona je postala dio te simfonije. Picikato, tiho, tiho, pa jako glasno. A moj prozor zviždi: fijuuuuu! Čovjek, stisnut od zime žuri. Jedan pas šeće lijevo - desno. Vrapčići izgledaju kao note na granama hrasta. Oblaci su stisnuli nebo. Sivi su. Na jednom komadiću neba bljeska sunce. Pokušava otopiti oblake. Vjetar, oblaci i jesen jači su ovaj put. Otkinuli su skoro sve listove. Ostali su samo poneki i glume zvončiće. Možda zvoneći sutra pozovu sunce. Rafael – Leopold Grabovica, 3.c

Jedan trenutak na mom prozoru. Uhvatio sam igru vjetra. Vjetar trči kroz krošnje u mom parku. Lipe, hrastovi i breze su postali instrumenti vjetrosimfonijskog orkestra. Sada njihove žice grane gude i zvone dok se vjetar igra sa dirigentskim štapićem i odnosi preostale listove. Padaju listići na kape, šešire, u koševe na klupe i plešu. Jedan se crni kos čudi jer u perju ima vjetra. Potrči mala mačkica mijaučući iz sveg glasa.

SLIKARICA JESEN STIŽE S PALETOM BOJA Šišmiš je žutom listu rekao «Laku noć», sklopio pospane oči i okrenuo se naopačke. Bio je to njegov pozdrav šarenom jesenskom lišću.Dani su sve kraći, a noći sve duže. Jutra

oblače svoje bijele kapute od mraza. Jesen je sve hladnija i mračnija. Grane su gole, ali su zato svi putovi kao šareni tepih od otpalog lišća. Lastavice i rode već su nas pozdravile i otišle, ali su nam zato tu sjenice i vrapčići. Strašilo je obuklo svoj najtopliji kaput i uvukao smrznuti nos pod šareni šal. Jedna treperava svijeća priča nam o dolasku blagdana i zime. Laku noć, zima će doć. Marta Brkljačić, 3.b

Martina Drvar, 8.b

Antonela Knežević, 8.b

JESEN U jesen su boje različite. Meni se sviđa vrijeme u jesen zato što je hladno. Ptice su otišle na jug. Drveću je opalo lišće. Volim jesen zato što ima miris čistog zraka. Vrijeme je kišovito, a ponekad sunčano. U jesen kada pada kiša idem kod prijatelja i igramo se u kući. Volim jesen zato što u jesen slavim rođendan. Frano Šooš, 2.b

«TIHO, O TIHO GOVORI MI JESEN: ŠUŠTANJEM LIŠĆA I ŠAPATOM KIŠE» Jesen je rastvorila vrata svoje kuće u grmlju sa crvenim bobicama. Obukla je novu šarenu haljinu i ponijela kist i boje. Napisala je na lišće da je stigla i to dala poštaru vjetru da lišće raznese po gradu i šumi. I krenula je na posao. Prvo je otišla u grad i počela raditi. Maglila je stakla i pozivala gradske listiće i grane na igru. Plela je kosu djevojčicama na ulici. Pjevala sa drvećem i ljuljala se na ljuljačkama. Kad je sve to napravila, otišla je u tihu šumu. „Ovdje će biti više posla“, mislila je. Otišla je do sljedećeg potoka, umočila kist i počela bojati. Listići su se radovali novim haljinama. Zečići su radosno skakutali, a vjeverice su se radovale novim lisnatim poplonima. Jesen je obavila posao i otišla. Došla je do kuće otvorila vrata i ušla. Obukla je mucastu pidžamu, legla u slamnasti krevet, pokrila se pokrivačem i otišla spavati. U snovima je sanjala o novom radnom danu. Kako je krasno biti jesen.“Bok, vidimo se sutra!“ Mia Čičak, 4. c

KESTEN I KESTENIKA Kesten se veselo dokotrljao do nje i pozdravio je. Kestenka ga nije htjela pozdraviti jer joj je toga jutra vjetar pokvario frizuru. Kesten uzme veliku kapicu koju je pronašao i da je Kestenki. Sigurno ju je neki žir izgubio. Ona je sada bila zadovoljna. Veselo ga je pozdravila i upitala kako se našao ispred škole. Malo pomalo sprijateljili su se. Razgovarali su o svemu i svačemu. O vremenu, godišnjim dobima, školi.... Odjednom začuju dječji glasić. «Učiteljice, pronašao sam dva prekrasna kestena.» Kesteni su se uplašili ali kada ih je nježna dječja ruka stavila u košaricu, s njihovim rođacima i prijateljima, prvobitni strah je potpuno nestao. Kasnije toga dana, svi kesteni zajedno krasili su školski hodnik stvarajući predivnu sliku. Lea Mišak, 5.c

Bila je jesen. Iako je već okitila šumu i grad svojim baršunastim haljinama lijepih boja i iako je već obojila lišće u sve nijanse crvene i žute, bilo je vrlo toplo. Bablje ljeto. Bio je vjetrovit dan. Lišće se razletjelo po asfaltu i ulicama stvarajući šuškavi sag. Čak bi i pokoji žir pao sa stabla pa bi se, ljutito namještajući svoju «kapicu», odšetao dalje. Među svim tim lišćem, žirevima i njihovim «kapicama» našao se jedan Kesten. Zbunjeno se koturao po stazi koja je vodila u školu. Tom stazom jutros je išlo mnogo djece, a Kesten je morao paziti da ga netko ne bi zgazio. U tom trenutku ispod jednog stoljetnog hrasta ugleda na velikom šarenom listu lijepu Kestenku. Ona je toga dana također pala sa stabla, bila je usamljena ali se zbog toga nije previše zabrinjavala. Uzela je malo boje s lista i našminkala se.

Domagoj Lovrić, 6.a

JESEN U ŠUMI Došla je u šumu u šarenom plaštu, pobijala grane, otvorila maštu. Po cijeloj šumi šara, bara, barata kistom s puno dara. Zapuše vjetar, napravi kišu i smoči glavu malome mišu. Kos se šćućurio pokisla kljuna, a pokraj njega pjeva žuna. Vjetar njiše grane, zec skakuće uz malo lane. Kesten iskočio iz svoje ljuske, pao na put gospođe guske. Lovro Strmo, 4.c

KNJIGA Svaki put kad čitamo knjigu, idemo na putovanje. Uz knjigu možemo otputovati u prošlost, budućnost ili bilo koje mjesto na svijetu, stvarno ili izmišljeno. knjiga je djetetu prijatelj jer je zabavna, može ga nasmijati ili utješiti i mnogo toga naučiti. Josip Mirković, 5.b

KNJIGE I DJECA Već od malih nogu djeca se susreću s knjigama. još dok ne znaju čitati igraju se slikovnicama, a stariji im čitaju priče prije spavanja. Kada nauče čitati djeca se vesele što mogu sami puno toga naučiti iz knjiga. U svakoj knjizi skrivaju se zanimljivi događaji i susreću razni likovi. Postoje sretne i tužne knjige. Neke su nam tako zanimljive da ih čitamo nekoliko puta. Iz knjiga možemo puno toga naučiti. Svaka priča ima neku poruku. Ako smo tužni neka lijepa knjiga može nam uljepšati dan. Gabrijela Galović, 5.b Dječji romani imaju ove dijelove: uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i završetak radnje… Kad dođem do zapleta, vrhunca i raspleta radnje ne mogu prestati čitati i jedva čekam da okrenem stranicu Mnoga djeca umjesto čitanja knjige ipak odaberu pogledati film. Meni je knjiga draža, jer dok čitam, prema opisu pisca mogu sama zamišljati likove, mjesto radnje i sl., dok je na filmu sve to napravljeno. Volim knjigu i zato što ima puno više detalja i opisa nego sažeti filmovi napravljeni prema romanu. Nakon što pročitam knjigu uvijek analiziram likove, odredim temu, mjesto i vrijeme radnje, smislim pouku, i uvijek nešto naučim. Jako je dobro stvarati dobre čitalačke navike jer što više budemo čitali to ćemo više naučiti analizirajući što više postupaka i likova. Knjiga nam uvijek pruža svo svoje znanje, no mi, djeca, moramo odlučiti hoćemo li ga primiti. Pa ne treba baš toliko vremena za pročitati knjigu, zar ne? Petra Sarić, 5.b

ŠTO KNJIGA ZNAČI DJETETU? Neki ljudi kažu da su knjige prozor u svijet. Ja se s time potpuno slažem. Zašto? Zato što u knjizi uvijek pronađemo zanimljivu poruku, temu i iz nje uvijek nešto naučimo. Knjige nam govore o svijetu, o njegovim manama, vrlinama, i kroz nju se mi također susrećemo sa svijetom. Neke stvari tek upoznajemo, a neke još čvršće utvrđujemo. Razni pisci nam u tome pomažu. Djeci je upućeno mnogo knjiga. Najviše volim čitati dječje romane. U tim dječjim romanima uvijek se govori o doživljajima djece i o situacijama u kojima se nalaze. Kroz dječje romane, upoznajem živote likova koji su uglavnom djeca. saznajem imaju li sretno djetinjstvo, kakvi su im prijatelji, jesu li sretni, tužni, dobri, i ostale dječje osobine. U tim dječjim knjigama uvijek je i «negativac» od kojeg učimo kakvi ne bismo trebali biti.

PUTOVANJE Ja sam mala crna lastavica. Živim u kućici od blata. Ona se nalazi ispod krova velike kuće. Tu žive moji najbolji prijatelji: jež, zec, gavran, golub i dječak koji me hranio cijelo ljeto. Jednog jutra kada sam se probudio po zraku je lepršalo lišće. Znao sam. Došla je rana jesen. Osjećao sam se tužno jer moram napustiti kuću i svoje prijatelje. Ne mogu ostati jer bih uginuo od hladnoće i gladi. Brzo sam pospremio stvari, pozdravio se s prijateljima i spremio na putovanje. Na putu sam upoznao nove prijatelje: rode, divlje guske, patke. Zajedno smo nastavili dugi put prema jugu. Ivan Zatezalo, 3.c

KAD ZAZVONI ZADNJE ZVONO Kad zazvoni zadnje zvono iz dotad tihih učionica čuje se žamor, a onda sve glasniji i glasniji glasovi koji se žure van učionica. Učenici i profesori čekaju jedni duge, da ne moraju ići sami, gdje god se uputili. Profesori u zbornici na brzinu pretresaju neke važnije događaje dana i također žure kući… No, kad zaista svi odu, sve je nekako pusto. Više se ne čuju očajni glasovi što na brzinu pokušavaju od prijatelja izvući odgovor na pitanje. Nema više onog tračanja prijateljica: «Jesi li znala da je ona s njim?» Nema više komentiranja jučerašnje nogometne utakmice. Sve je nekako neobično tiho. Pokoji zgužvani šalabahter na podu ili zaboravljene knjige pod klupom tek daju privid da je tu, još prije par sati, bilo života. Kao da vrijeme stane, dok se idućeg dana ponovno pokreće zajedno s prvim školskim zvonom. Katarina Marjanović, 8.c

OLOVKA I BOJICA U pernici su živjele bojica i olovka. Često se iz pernice čula svađa. Djeca više vole crtati - derala se bojica. Nije istina, djeca više vole pisati - vikala je olovka. Svađa je išla na živce drugim stanarima u pernici. Bojica je tvrdila da je ljepša jer njom djeca crtaju i bojaju. Olovka je tvrdila da je ona korisnija i bolja jer njom djeca pišu zadaće. Čuo je to vlasnik pernice i rekao im da su mu obje jednako važne jer bez njih ne bi mogao pisati i crtati i treba ih svaki dan. U pernici je zavladao mir. Damjan Štor, 3. c

MOJA UČITELJICA Moja učiteljica nije mučiteljica. Ona je dobra, nije kao kobra. Ona ima srca za sve dobre ili loše učenike. Pod nastavom nikad ne spava nit' je boli glava. Druge učiteljice nisu joj ravne, nit' će ikad biti tako slavne. Moja učiteljica ima dobar stav, kao neki strašan lav. Zato je moja učiteljica zakon. Meni, učeniku četvrtog razreda, a i nakon. Ona mi je jako 'kul', kao onaj Red Bull. Vesna Sulimanec, 4.b

PEKAR U ŠKOLI U našu učionicu 16. listopada stigao je pekar. Pekar je htio napraviti tijesto. Da bi napravio tijesto trebao je staviti brašno, sol, šećer, germu i vodu. Pekar je umijesio i dobio je tijesto. Napravio je svakakve oblike. Onda je odnio u pekarnicu, ispekao i donio opet u školu. Mi smo svi probali i bilo je fino. Ida Pribanić 2.b

OD ZRNA DO KRUHA Ratar sije zrno. Zrno će obasjati sunce. Pšenica će narasti. Ratar će obaviti žetvu i odnijet će je mlinaru. Mlinar će je samljeti u mlinu. Nastat će brašno. Mlinar će brašno odnijeti pekaru. Pekar će raditi tijesto. Tijesto će staviti u peć. Onda će izvaditi mirisan kruh. Ja ću darovati prijatelje, a oni će se radovati hrani. Hana Dragun, 2.b

U KRUHU SJAJE TOPLE SRPANJSKE ŽETVE Kruh je ono što nam je uz vodu najpotrebnije za život. U kruhu je sva ljubav i dobrota. Sunce i kiša njegovali su žito, a znoj i mukotrpan rad ljudi koji su ga žnjeli kruhu daju najbolji okus. Zato možemo reći da u kruhu sjaje tople srpanjske žetve. Jer sve se te blagodati u kruhu isprepliću. Ništa ne ostaje nezapaženo. Svaki trud, napor, kap kiše i zraka Sunca su jednako bitni. Neki ljudi i danas ne mogu uživati u kruhu i zato moramo biti zahvalni za ono što imamo. Najmanji komadić kruha može se iskoristiti i zato ga ne smijemo baciti. Tada će se sve uloženo u taj kruh isplatiti, a mi ćemo biti sretni. Matea Cvijanović 5.c

KRUH Kruh je u životu važna namirnica. Bez njega ne bi bilo života. U davnini su ga ljudi pekli sami, jer još nisu postojale pekarnice u kojima danas možemo kupiti tek pečeni kruh kojeg su pekli zaposlenici u pekarnicama. *** Za izradu kruha potreban je svježi kvasac, voda, i kukuruzno ili crno brašno. Može se ispeći puno vrsta kruha, na primjer: kukuruzni kruh, bijeli kruh, crni kruh, lizika, pogačica, itd. Stari ljudi još uvijek peku sami kruh, jer su na to naučeni, i tako su prije radili, dok su još bili mladi. *** Kada ljudi sami peku, stave gotovo tijesto u pećnicu. Nakon nekog vremena, dok je kruh u pećnici, cijela kuća počne po njemu mirisati. Oni ljudi koji su u kući, sigurno zamišljaju rast pšenice kako ju vjetar češlja, sunce grije i kiša umiva. A kada se kruh donese na stol, ljudi kao da se probude iz sna, prestanu razmišljati, i krenu probati kruh. *** On je izvana žut kao polja puna pšenice, a iznutra bijel kao livada puna cvijeća. A kada mu se proba korica ona u ustima pucketa kao potoci koji žubore kroz livade. I tada ljudi uživaju u njegovom okusu i slasti. Ivana Peris 5.c

KUĆNI LJUBIMCI Kućni ljubimci su naši mezimci. Mi ih pazimo i mazimo. Moramo ih kupati, ali ne lupati. Bacimo im loptu, a oni nam donesu coctu. Moramo ih voliti, ali i da budu dobri moliti. Marta Rogošić, 4.b

MOJI KUĆNI LJUBIMCI Moji kućni ljubimci su ribice u akvariju. Ribica ima puno, više vrsta, više različitih boja. Svako jutro prije škole ih nahranim. Kada im dajem hranu otvaraju usta kao da me pozdravljaju, a onda plivajući traže hranu. Zovem ih: Šarko, Darko, Mia, Ivana, Maja … Meni je najljepša ribica Šarko jer ima puno žutih, ljubičastih i plavih šara. Kad dođem iz škole kucnem na staklo akvarija da ih pozdravim. Onda one plivaju prema mojoj ruci i to me jako veseli. Mia Vupora, 3.c

MOJ KOKO Moj kućni ljubimac zove se Koko. On je veliki papagaj. Svaki dan mu mijenjam vodu, očistim ga, očistim zdjelice od hrane i stavim mu novu hranu. Najviše voli jesti svježe voće i povrće. U slobodno vrijeme razgovaram s njim. Moj Koko voli pričati, ali i glasno vikati. Zna deset riječi, a najčešće govori: ˝Koko kuha kavu˝. Kad je tužan plače. Volio bih imati: mačku, vjevericu, koalu i sovu. I o njima bih brinuo. Rafael – Leopold Grabovica, 3.c

MOJA KORNJAČA Jako sam dugo željela svog kućnog ljubimca. Prvo sam htjela mačku, pa psa, papigicu ili kornjaču. Kornjaču sam nekako jako željela i dobila sam je, što mi je bio jedan od najsretnijih dana u životu. Ona se izlegla iz jajeta 9.rujna, a dobila sam je sa samo dva mjeseca, 6.studenog. Ona sada ima pet godina, zove se Kornelia, a nadimci su joj razni: Zvekica, Zvek, Zvekana... Kada je bila mala bojala sam se držati ju, a kada sam je prvi put primila u ruku ispala mi je, ali na sreću sa jako male visine pa joj se ništa nije dogodilo! U svom cijelom životu bila je samo dva puta bolesna. Prvog se puta ne sjećam, ali drugog puta itekako. Došla sam iz škole i mama i tata su mi rekli da moja Zvekica privremeno ne vidi, a ja sam se uplašila i rasplakala, tako da mi nisu uspjeli do kraja ni reći. Kad sam se smirila rekli su mi da su je već odveli veterinaru. Svaki dan smo joj mazali oči i ubrzo je ozdravila. Katkad se ljutim na nju, ali onda razmislim što bih bez nje, pa sada iskreno kažem da mi je ona nešto najljepše što mi se dogodilo u životu. Jako ju volim! Dora Antić, 5.c

ZEČIĆ BUNNY Moj najsretniji događaj je bio kada sam za Božić 2006. godine dobila od mame i tate kunića. Kada sam ga dobila bio je još sasvim mali, toliko mali da je stao u šaku. Izgledao je kao mala, meka, crna loptica. Nazvala sam ga Bunny, što na engleskom znači kunić ili mali zeko. Obožava se maziti i jesti zečje slatkiše. Razigran je i stalno skakuće. Rođen je 14.12. Sada već ima godinu dana i četiri mjesca, ali je i dalje presladak. Jako je dobar i obožavam ga. Sve mi je zanimljivije s Bunnyem. Dorotea Zadro 5.c.

Ivana Prpić, 8.a

KAKO SAM PROVEO ZIMSKE PRAZNIKE Badnjak je. Počeli su praznici i konačno sam mogao dugo spavati i ležati u krevetu. Pogledao sam prema prozoru. Bio je pun velikih, bijelih pahulja koje su veselo i užurbano padale na zemlju. Potrčao sam u kuhinju, doručkovao i toplo obučen izašao na snijeg. Uzeo sam sanjke i s prijateljima iz susjedstva krenuo prema obližnjem brdu. Uživali smo spuštajući se sanjkama niz brijeg. Umoran, ali sretan , vratio sam se kući. Poslijepodne smo svi zajedno kitili bor i čekali Božić. Nakon Božića , s obitelji sam krenuo na Vlašić, planinu u Bosni i Hercegovini, gdje imamo vikendicu. Lagano smo se penjali uzbrdicama i zavojima. Veselio sam se što ću zimske praznike provesti na planini. Uživao sam u prekrasnim vidicima i raznolikim krajolicima. Sve je bilo bijelo. Snijeg je prekrio drveće, livade i ceste. Svjetlost i bjelina snijega okruživali su me sa svih strana. Na Vlašiću su nas dočekale zrake zalazećeg sunca. Svaki dan sam uživao u skijanju. Volim kada na skijama jurim ravnim, bijelim stazama. Nakon skijanja bih se sanjkao ili bih se s prijateljima grudao, klizao, trčao, padao u snijeg, pa smo ubrzo svi izgledali kao snjegovići. Nakon desetak dana , došao je i dan našeg povratka u Zagreb. Bilo mi je žao što moramo ići, ali sam bio sretan što sa sobom nosim uspomene na prekrasne dane provedene na planini. Dominik Dragun, 5.a

MOJ SNJEGOVIĆ Moj snjegović je narastao u dvorištu kod bake. Napravio sam ga sam. Bio je veći od mene. Na glavu sam mu stavio Dinamovu šiltericu. Oko vrata sam mu stavio Dinamov šal. Oči sam mu napravio od crnih gumbi. Nos mu je bila mrkva, usta zeleni bombončići, a od kamena sam mu napravio gumbe. Umjesto metle imao je Dinamovu zastavicu. Bruno Liber, 3.b

U KOČIJI SVETOGA NIKOLE Šesta je noć u prosincu. Vani je snijeg i hladno je. Sveti Nikola je došao po mene da mu pomognem podijeliti darove dobroj djeci. Na glavi mu je kapa sa zlatnim križem. Teško hoda pa ima i pozlaćeni štap. Ja ću mu pomoći nositi vreću punu darova: crvenih jabuka, čokolade, bombona i drugih slatkiša. Krenuli smo ranije kako bismo stigli sve obići. Prošli smo kroz sva sela i na svakom prozoru, gdje u kući ima djece, napunili očišćene čizmice. Kočijom smo se dovezli do grada. Tu su djeca bila vrijedna, napravila snjegoviće, očistila čizmice i stavili ih na prozor ili balkon. I njima smo podijelili darove. Nakon obavljena posla Sveti Nikola me odvezao kući. Bila sam umorna, ali sretna. Zaspala sam u svom toplom krevetiću. Ujutro su i mene dočekali darovi u čizmici. Bila sam presretna. Martina Zebić, 3.c

MOJI RODITELJI Moji roditelji su predivni. Uvijek me čuvaju i paze. Pomažu mi u pisanju zadaća. Šale se sa mnom. Kad nešto ne znam pomognu mi to naučiti. Stalno smo zajedno. Na putu uvijek razgovaramo o svemu. Često šetamo oko Travnog. Tada svi uživamo u svježem zraku i razgovaramo. Stalno mi kupuju sladolede. Oduvijek mi pomažu prijeći cestu, upozoravaju me na stepenice. Tata me vozi svugdje i pomaže mi kad nešto ne znam. Uvijek mi nešto želi kupiti. Mama mi pomaže u učenju i pisanju zadaća, sprema mi torbu i brine se za mene. Dozvoli mi da gledam televizor i igram se. Oni su uvijek takvi. Vidi se da me vole. Zato i ja njih volim i zahvalan sam im za sve. Hvala im. Lovro Bračević, 5. a

MOJA BAKA Ja opisujem svoju baku koja se zove Ksenija. Ona ima 60 godina i dobrog je zdravlja. Moja baka je srednje visoka, plavih očiju i svijetle, kovrčave kose. Uglavnom je sportski obučena. Ja se prema svojoj baki odnosim lijepo i pristojno i volim joj pomagati. Ja svoju baku zovem „draga“ a ona mene „najbolji unuk“. Ja svoju baku jako slušam i ona mene sluša. Moja baka je jako dobra, vesela, pristojna i najbolja baka. Kada dođem k njoj, uvijek mi skuha nešto što volim jesti. Nikad se ne svađamo. Volim svoju baku i ona mene voli. Mislav Krešić, 4.A

O PRIJATELJIMA S prijateljem uvijek treba dijeliti dobro i zlo. I ja to radim. Kada zajedno gradimo bazu od zemlje, pijeska i dasaka uživamo u tome, ali kada nas mame kazne jer smo se uprljali jedan drugoga branimo pred našim mamama. Zato i imamo prijatelje da zajedno uživamo, ali i zato da budemo zajedno i kada nije sve dobro. Filip Sakač, 4.b

NAJBOLJA PRIJATELJICA Moja najbolja prijateljica je Iris. Zajedno izlazimo van. Volimo slatkiše i igrati se u parku. Kada smo vani mnogo razgovaramo. Kada je ona vesela i ja sam vesela. Ponekad zaboravimo što imamo za zadaću. Tada se čujemo telefonom. Kada smo vani podijelimo ono što imamo. Drago mi je što imam najbolju prijateljicu. Gabriela Puklavec, 4.b

MOJ ODNOS S BRATOM Moj brat ima 17 godina. Jači je od mene stoga on zapovijeda našom zajedničkom sobom. Kad ga tražim da čuva neku tajnu, nikada ne kaže nikome. Govori mi neke poučne stvari, pomaže oko škole i daje mi dobre savjete. No nekada mu moram platiti. Stalno posuđuje novce od mene, a nikada ih ne vrati. S njim gledam filmove, idem na nogomet, probe njegovog benda i zabavljamo se. Super je brat jer se imam na koga osloniti u težim situacijama. Jako dobro svira gitaru, zna igrati nogomet, ima super prijatelje i pametan je, ali previše lijen. Loša strana je to što mi zapovijeda, ponekad me ošamari ili zakuca u zid, baca po sobi, uzima mi kompjutor i ponekad se dere na mene. Ali nema veze, super nam je i zabavno. Sretan sam što imam super brata. Matej Vidiček, 7.c

Što se sve događa kad se dječak zaljubi Sve se čini besmisleno kada vidim nju, glava mi je u oblacima, a tijelo mi je tu. Kada prođe pokraj mene postajem sav čudan, ne znam da li sanjam ili sam budan. Ta njena plava kosa, baš kao jutarnja rosa, taj njezin svjež miris, kao na izboru za miss..

Ništa više nije važno, samo da je pokraj mene, i ništa više nije bitno, nego da su skupa naše sjene Pa, cure, promjena gledišta, u ovoj pjesmi, sa ženskog na muško neka vam pomogne pri traženju dečka, tek toliko da znate što vas sve čeka. Bruna Matić, 6.B!

A h, t a l j u b a v Jedva sam dočekao jutro, da vidim svoju princezu na bijelom poniju. To jutro sam ustao ranije, složio krevet, doručkovao i tako dalje, da ne nabrajam. Kad je na red došla kupaonica, duže sam se vrijeme dvoumio koji 14

parfem staviti. Na obraze sam stavio jedan, na vrat drugi, a na zapešća treći. Sam sebi sam smrdio, ali nema veze. Ovaj dan je bio poseban jer je Valentinovo. Izašao sam iz zgrade i na kiosku kupio čokoladicu. I sve je bilo u redu dok nije počeo sat i dok mi redari nisu rekli da moja princeza nije u školi. Skoro sam se onesvijestio. Moja draga na današnji dan nije došla u školu!!! Cijelo vrijeme sam čamio sam, a baš kad sam onu čokoladicu pojeo za veliki odmor, ona je došla u školu. Dorotea Knežević 6.b PRIČA STAROG PANJA Stari sam panj. Nekada sam bila ogroman hrast. Imala sam najukusnije žirove za vjeverice koje su skakutale po mojim granama i veprove koji su mislili da će im vjeverice sve pojesti pa će ostati gladni. Bila sam najveći hrast u cijeloj šumi. Imala sam sto godina. Pokraj mene su rasle gljive i pravile mi društvo. Ptice su svaki dan dolazile pjevati na moje grane. Jednom su došli namršteni ljudi s pilama i sjekirama i odsjekli moju krošnju. Ptice su odletjele, vjeverice odskakutale, a veprovi otrčali rokćući u šumu. Ti su ljudi ubrali i gljive pokraj mene, a mene ostavili samu i tužnu. Životinje se nisu vraćale. Ljudi koji su prolazili znali su sjesti na mene ili staviti hranu, a poslije ostaviti smeće. Danas se više ne smije ostavljati smeće u prirodi i sjeći bespravno stabla. Ja sam dobila novog prijatelja. To je mladi hrast. Sada na njegovim granama pjevaju ptice, skakuću vjeverice, a vratili su se i veprovi. Opet sam sretna. Pamela Benković. 3.c

Žuti kukurijek Ja sam cvijet Mali kukurijek Šuma moj je dom Oduvijek živim Na mjestu tom Imam pet latica Žutih kao repatica

Šest zelena lista Po tri uvijek ista Helleborus moje latinsko je ime Macranthus latinsko prezime Al' ovdje znala sam čut' Da zovu me kukurijek žut Tea Lađarević 6.a

U MENI SE BUDI PROLJEĆE - PRIČA JEDNE GRANČICE Jednog hladnog dana probudila sam se iz sna. Bilo je tako hladno da sam mislila da ću se slomiti od zime. Sunca nije bilo, svugdje okolo bijelilo se inje. Bila sam tužna i čeznula sam za proljećem. Iznenada sam osjetila neko čudno škakljanje od glave do pete. Neka čudna toplina širila se mojim žilama. Prvo sam se začudila, a onda me škakljanje potjeralo u smijeh. Što sam se više smijala bila sam sve zelenija. Stotine malih pupova ukrasilo je moje grančice. Ana Vidović, 4.c

BUBAMARA Ali joj krila ne poljeću. Tako mala bubamara Prebacila se na pisanje romana. Sada ona piše na papiru i Shakespeare joj slaže rimu. Anamarija Gjud, 6.b

Jedna mala bubamara Pala jednom usred bunara Išla po nova krila i Srela Shakespeara. Jadna zuji pokraj, Ispred,iza i po cvijeću

STARI PANJ Stari panj živi na rubu šume. Velik je i topao. Kao da je stvoren za sjedenje. Prišao sam panju i dugo ga gledao. Sjeo sam na njega. Tada sam osjetio kako je zakucalo njegovo staro i umorno srce. Razmišljao sam koliko je imao godina kada je bio drvo. Odjednom mi se učini da čujem šapat. Slušao sam. Stvarno priča. - Trebaš li nešto? – upitao sam ga. - Malo pažnje i društva – prošaputao je. A kako se ti, dječače, zoveš? - Rafael – rekao sam. A koliko godina imaš i znaš li koju priču? - O, da, znam ih puno: o ljudima, o životinjama, o biljkama, o pticama, o svemu. Imao sam dvjesto četiri godine kada su me posjekli. Moja krošnja je uvenula, ptice su prestale u njoj pjevati, pčelice više nisu zujale oko mene.

Od debla i grana su napravili namještaj. Nisam se više osjećao korisno. U prošlosti sam hranio pčelice, one su od mojeg peluda napravile svaku godinu najbolji med. Med je bio ljekovit. Zatim su dolazila djeca. Jako su voljeli moje ukusne crvene plodove. I ptice su se njima hranile. A tek moji listići? Svake godine novi. Dok sam živio proizvodio sam mnogo kisika. U hladu moje krošnje odmarali su se ljudi i šumske životinje. Vjeverice su skakutale po mojim granama, a sada su moje grane kutije za čuvanje svega i svačega. Moje srce sada kuca za djecu koja slučajno dođu do mene kao i ti. - Moram krenuti kući – rekao sam mu - Idi – odgovorio je panj. Imam tisuće priča i bio bih sretan kada bi ponekad došao i sjeo na mene da ti ih ispričam. Rafael – Leopold Grabovica, 3.c

DOLAZAK PROLJEĆA Joj, vidi! Odlazi zima! Ptice selice se vraćaju s juga. Gle, dolazi proljeće! Leptiri sa svojim ticalima sišu pelud s cvijeća. Drveće počinje pupati. Livade se šarene bijelim, ljubičastim i žutim bojama. Vidjela sam gnijezdo kako je palo. Unutra je samo ostala hrana. Također sam čula cvrkut ptica. Zapamtila sam samo miris ruže, ali sam ga skoro zaboravila. Dolaskom proljeća kao da osjećam neku toplinu, i veselim se svome rođendanu. Karla Šoštarko, 3.b

PROLJEĆE Dolazi proljeće. To svatko može osjetiti predivnim mirisom. Šetala sam s tatom i u jednom trenutku sam poletjela. Letjela sam visoko iznad oblaka koji su jurili poput divljih konja. Za njima je išla baka Zima. Letjela sam i srela sam rode koje su se vratile iz toplih krajeva. Iz visine sam gledala predivna polja puna cvijeća i djecu koja su puštala zmajeve. Morala sam sletjeti jer se bližila noć. Sunce je u jednom trenutku bila okrugla, narančasta lopta. Otišla sam kući spavati. Istu tu večer sam sve to sanjala i od tada je svaki dan bio sve topliji i sve jače su se osjećali mirisi. Marta Brkljačić, 3.b

ČAROBNI MRAV Mrav je preko noći dobio moći.

Obukao je ljudske tajice i pseće majice.

Mogao je čarati i drugima živce parati.

Brzo je došla noć i mrav je trebao poć'. Marta Rogošić, 4.b

DA SAM ZAŠTIĆENA ŽIVOTINJA Uvijek kad sam gledala svoje kućne ljubimce - zeca, zamorca, hrčke - padala mi je napamet jedna stvar: da barem mogu biti koji dan u njihovoj koži. Uvijek su tako mekani, nježni, lijepe sjajne dlake. Djelovali tako opušteno, smireno, bez ikakvih briga. Osim toga životinje se većinu svoga vremena samo igraju, spavaju, hrane se i u svemu tome neizmjerno uživaju. Valjda ih je takve priroda stvorila. Žive bez puno kompliciranja i usmjereni su uglavnom na preživljavanje. Naravno, vole se i maziti. Barem su moji ljubimci uvijek bili umiljati. A biti zaštićena životinja - nisam sigurna što to uopće znači, ali na prvi pogled zvuči odlično. Recimo, mogla bih biti, čovječja ribica (pa da živim samo u spilji); panda mali umiljati australski medvjedić; zatim dupin, najljepše stvorenje svih svjetskih mora itd. Vjerovali ili ne, ja ne želim biti ništa od toga. Ja sam zamislila da sam bjeloglavi sup. Možda zvuči neobično, ali je tako. Lijepa, velika, ponosna životinja. Spada u ptice, ali nikako obične ptičice, nego ogromne rijetke, velikog kljuna, velikih nogu, jednom rječju - posebna vrsta. Moglo bi se reći impozantna životinja, izgleda vrijednog divljenja. Bjeloglavi sup živi u mojoj domovini Hrvatskoj. Naravno, ne samo kod nas, ali kada sam čula za njega, spominjali su se samo neki djelovi Hrvatske. Primjerice, otoci Cres i Rab, zatim Velebit, i to je sve. Zaštićen je, jer je godinama stradavao na razne načine i od raznih uzroka. Postalo je očito da se netko mora što brže pobrinuti da bjeloglavi sup ne izumre tj. ne nestane jer bi to zaista bila velika šteta i gubitak. On se hrani uginulim životinjama, ne napada živi plijen. Pomaže u prirodi na taj način što pronalazi strvine. Hraneći se njima zaustavlja zarazu i tako sprječava epidemije. U potrazi za hranom kreće se u grupama.

Zadnjih petnaestak godina provodi se markiranje i prstenovanje mladih bjeloglavih supova jer su zaista postali ugroženi. Njihovo ubijanje i uznemiravanje je krivično djelo i kažnjava se novčanom kaznom. Da sam ja bjeloglavi sup, da barem neko vrijeme mogu biti u njegovoj koži, to bi za mene bila uživancija. Sigurno bih živjela na predivnim otocima, na morskoj pučini, u uvalama, na stijenama, recimo, na Cresu. Uživala bih u visinama, da; posebno u letu. A tek onaj pogled s Velebita u daljinu. Pa vidi se cijela Hrvatska! Lijepo raširim krila do nevjerojatnih tri metra i još budem živući primjer ekološkog čistača prirode. Ima toga još! Vidjela bih čovjeka na šest kilometara udaljenosti, letjela bih brzinom do 120 kilometara na sat ili samo jedrila bez mahanja krilima brzinom od četredesetak kilometara na sat. Kad mi dosadi, malo bih odletjela do Alpa preko Slovenije i Italije, na jug do Bugarske, Grčke, Izraela, Afrike itd. Na kraju bi se uvijek vraćala na onu liticu na kojoj sam rođena. Samo da mi se ne dogodi da me zatvore u zoološkom vrtu. Tamo možda jest lijepo, ovako za razgledavanje posebnih životinja i za prošetati se, ali da budem u kavezu, to ne bih željela. Iako bih onda zaista bila istinski zaštićena. O meni bi se brinuli na poseban način, samo nikako ne bih sve to mijenjala za slobodu. Ona mi je najvažnija. Iskreno se nadam da ste me razumjeli, da shvaćate zbog čega želim biti zaštićena vrsta i kako bih se u tom slučaju ponašala i osjećala. Općenito je lijepo maštati kako bi bilo biti netko drugi, a pogotovo neka tako neobična, egzotična životinja. U svakom slučaju, jako bih se čuvala kao tako rijetka životinja, ugrožena, na meti svih loših utjecaja i loših ljudi, koji su me prošle godine čak pokušali otrovati. Eto, takav bi bio moj ptičji život! Lea Mišak 5.c

Taj miris me doveo do trošne kolibe. Kada sam pokucao, osjetio sam da su vrata otvorena i ušao sam te produžio do sobe u kojoj se nalazila ta čudna i nepoznata stvar. U sobi me je čekala starica koja je rekla: ne znam tko ste no odakle ste, no kad ste već tu podijelite sa mnom komad toplog i mirisnog kruha. Kruh je bio tako ukusan da sam kleknuo pred staricu i zamolio ju da bude moja glavna pekarica. Starica je pristala i zajedno smo otišli u moj dvorac. Borna Leš, 4.c

BAJKA O KRUHU Jednom davno, u dalekoj i nepoznatoj zemlji iza devete gore, živio je jedan kralj. Taj kralj sam bio ja, Borna Treći. Živio sam sam u raskošoj palači. No jednog dana u mojoj palači zavladala je teška dosada i sam sam, bez pratnje odlučio izaći u šetnju da nešto promijenim. Kad sam zakoračio dublje u šumu, osjetio sam miris nečega nepoznatog.

dvorana u koju je stalo oko dvjesto ljudi. Ta dvorana služila je za plesanje, a bila je i pozornica na kojoj su ljudi pjevali. Pošto smo bili dobri, zaista smo vidjeli šišmiše. U toj plesnoj dvorani ljudi više nisu smjeli pjevati i plesati jer tu šišmiši spavaju zimski san. Malo dalje smo vidjeli kameni slap, a nedaleko njega kosti od medvjeda. U zadnjoj prostoriji vodič nam je pokazao grafit. Tu je bilo više grafita, ali su ih paleontolozi izbrisali. Prema priči, taj grafit je ostavio čovjek koji je želio postati vatrogasac. Od vodiča smo saznali da se točno iznad nas nalazi planinarski dom od kojeg smo krenuli u špilju. Kada je obilazak špilje završio, vratili smo se ponovo do planinarskog doma. Čekali smo da se vrati druga ekipa. Svi zajedno smo imali malu provjeru znanja. Ponovili smo strane svijeta, orijentaciju u prostoru, matematiku, a na kraju smo i zapjevali. Laganom šetnjom kroz šumu vratili smo se do autobusa. Doma smo se vratili sretni i umorni. Damjan Štor , 3. c

PARK PRIRODE MEDVEDNICA – ŠPILJA VETERNICA U srijedu, 17. listopada 2007. išli smo na izvanučioničnu nastavu na Medvednicu vidjeti špilju Veternicu. Bio je lijep sunčan, ali hladan dan. Na put smo išli autobusom. Iz autobusa smo gledali obzor. Naš prvi cilj bio je planinarski dom. Tu smo pojeli svoje sendviče i malo se poigrali. Nakon igre smo se spremali za polazak u špilju, a s nama je išao i vodič. Put do špilje bio je jako strm. Prije ulaska u špilju vodič nam je na karti pokazao koliko je dugačka špilja. Rekao nam je da je dugačka oko sedam kilometara. Trebali smo dobiti zaštitne kacige, ali nas je bilo previše pa nitko nije dobio. Obećao nam je, ako budemo dobri da će nam pokazati šišmiša. Ušli smo u špilju. Stropovi u špilji su bili jako niski. Malo sam se bojao. Došli smo u jednu veliku prostoriju u kojoj je bila rupa poput fontane. Tu je nekad bila voda i ljudi su u nju bacali novčiće za sreću. U drugoj prostoriji bila je velika

smo čak promijenili put, kako bi nas prestali slijediti, ali oni su ipak nanjušili tragove auta. Nismo razumjeli zašto stalno trče za nama.Na kraju su se umorili i prestali nas slijediti. Kada smo se vraćali tim istim putem kojim smo i krenuli,vidjeli smo nekakvu hranu i crnu vreću u smeću. Shvatili smo da ih netko hrani. Oni su stalno trčali za nama jer su mislili da ćemo im dati hrane! Kada smo se vratili iz šume, stalno smo pričali o tome. Moja prijateljica ih je čak i slikala. Ja se još uvijek dobro sjećam toga događaja, kao da je bio jučer. Ivana Peris 5.c

PUSTOLOVINA S VUKOVIMA Zanimljiv događaj mi se dogodio kada sam bila kod prijateljice u Gorskom kotaru. Bilo je to jednog sunčanog dana. Susjed nam je došao javiti kako je u šumi vidio vukove.Tada smo odlučili da idemo i mi. Zamolili smo susjeda neka ide s nama da nam točno pokaže gdje su ti vukovi. Kada smo došli u šumu, vidjeli smo ih. Tamo su bili ženka i dva mlada. Mladi vučići su izgledali kao mali njemački ovčari. Krenuli smo dalje da vidimo što će učiniti. Počeli su ići za nama. Što smo mi više ubrzavali autom, oni su više trčali. Mi

KUĆE IZ SNOVA Moja kuća iz snova bi izgledala ovako: imala bi tri kupaonice, tri WC-a, pet dječjih soba, šest balkona, dva podruma, četiri garaže, pet kuhinja, tri tavana, dva vrta, pet spavaćih soba. I bila bi u obliku psa. Dora Šikulec 2.b

Moja kuća iz snova bila bi u obliku električne gitare. Na gitari bi bilo istetovirano AC/DC. U mojoj kući bi se puštala rock glazba. Moja soba bi bila u obliku slova A, dnevna soba u obliku slova C, WC bi bio u obliku slova D, a kupaonica u obliku slova C. Na svim zidovima bi pisao AC/DC. Eugen Kalebić 2b

Moja najdraža prostorija je moja soba. Zato što je lijepa, u njoj imam mir i tamo se bavim čitanjem i pisanjem. Ja već imam kuću iz snova. To je kuća moga djeda u Zadru. Frano Šooš, 2.b

Moja kuća iz snova bila bi u obliku Ronaldinha. Imao bih jacuzzi. Imao bih nogometno igralište s umjetnom travom da mogu igrati nogomet. Bila bi puna pehara i imala bi bazen od četrnaest metara. Marko Rukavina 2b

SAN

Pošto sam bila znatiželjna ušla sam i počela razgledavati. Činilo mi se da je unutrašnjost bila raskošna i skupocjena. Zalazila sam u svaku prostoriju i nalazila nakit. Biserne ogrlice i zlatne naušnice, sve je to bilo tamo. U jednoj sam prostoriji našla kovčeg. Otvorila sam ga, a zlato je zablistalo. Malo sam uživala, a onda se dogodio potres. Naravno taj potres uzrokovala je moja sestra. Odjednom je sve nestalo, a ja sam shvatila da je sve bio samo san. Bilo je neobično. Nedostajat će mi taj san. Matea Cvijanović 5.c

Bilo je to jako davno, prije možda par godina. To što mi se dogodilo bio je san koji ću uvijek pamtiti. Sve se dogodilo jedne zvjezdane noći. Otišla sam u krevet i ubrzo zaspala. Počela sam sanjati. U snu sam ja bila sirena, ali sam bila jedina. Plivala sam s dupinima, kitovima, ribama, morskim konjicima i morskim psima. Dok sam se tako igrala naišla sam na stari drveni brod koji je vjerojatno potonuo još u Prvom svjetskom ratu.

Bok buraz! Si kupil' novi komp? A telku Il' šulju neku?

BOK BURAZ! Bok buraz! Si čul' novu mjuzu Sa stiha dva koja plešu cha-cha-cha!

Bok buraz! Danas si baš mrak. Takvog buraza nema svak.

Bok buraz! Kaj ima novo? Zanima me Si vidil' ovo?

Mislav Šebečić, 6.a teret. Moj pra, pra, pra pradjed je pomogao Isusovoj majci da krenu tražiti mjesto gdje će se Isus roditi. A ti samo trčiš i ne pomažeš ljudima. Tebe čak i psi svuda traže, ne za savjet, već za jelo. Klara Banić 3.a

MAGARAC I ZEC Dobar dan, gospon magarac!- podrugljivo će zec magarcu. – Opet isto, ti nosiš veliki teret, a ja sam prvi u utrkama. I stalno sam najbrži. Magarac mu reče: - E, moj mali zeče. Ja pomažem ljudima da prenose

ČUDNA ZEMLJA

ZOOM, ZOOM

U Španjolskoj su škole u obliku coca cole. Tamo čovjek stoji i zvijezde na nebu broji, a kad dođe do sedam vrati se na jedan. Tamo djecu ostavljaju zecu. U Španjolskoj je tako Kada dijete nosi sako. Marta Rogošić, 4.b

Ja sam mali Zoom, i svi me zovu Zoom. Zato stalno pijem i brijem se na ćelavo. Kad ćelave glave izađem u park svi misle kak’ mi je frizura mrak. Pišem pjesme po cijeli dan i onda padnem u san umoran. Kad odem drugi dan s pjesmom u park Cijeli park mi se veseli zato što sam mrak. Marko Delač, 4.b

MOJA HRVATSKA

MOJA DOMOVINA HRVATSKA

Lijepa je naša Hrvatska, puno bi se moglo reći mala je, ali posebna i svatko u nju poželi doći.

U svojoj domovini bijah uvijek sretna, dobar narod, dobri ljudi. Svi se uvijek slažemo i ne ratujemo, lijepa priroda, miris cvijeća i cvrkut ptica.

Podravina ima svoju Dravu, Međimurje svoju Muru, Posavina svoju Savu, a mi, Hrvati, ljepotu pravu.

U mojoj domovini pomažemo jedni drugima, svi se volimo i slažemo. Nema ratovanja i svađa.

Zagreb, Bjelovar, Rijeka, Varaždin, Šibenik, Split, povezani su u jednu neraskidivu hrvatsku nit.

Dora Ružić 4.a

Bogate zelene šume, čisto i plavo more, prostrana, zelena polja, kako nam se ne bi odmah popravila volja! Lara Bajrektarević, 4.c

BAKA 007 James Bond se razbolio. Dobio je azijsku gripu na zadatku u Aziji. Pozvao je svoju baku da ga zamijeni. Trebalo je uhvatiti grupu zločinaca koji su prijetili da će baciti otrov na velike gradove i zbog toga su tražili puno novaca. Baka je odmah sjela u specijalni 007 avion. Pomoću odašiljača našla je na autocesti vozilo sa zločincima. Jurili su velikom brzinom. Pomoću motornog zmaja koji je bio priključen na avion spustila se baka 007 ispred jurećeg automobila. Zločinci su u čudu stali i izašli iz automobila. Baka im je rekla: ''Ja sam baka 007 i vi ste svi uhićeni zbog prijetnje otrovom.'' Zločinci su se počeli smijati, a onda sjeli u auto i odjurili velikom brzinom. Međutim, nisu daleko stigli jer su se neprestano smijali baki 007. Izgubili su kontrolu nad vozilom i sletjeli su s autoceste. Ubrzo je do njih stigla baka 007 s policijskom patrolom. Baka je rekla: ''Tko se zadnji smije, najslađe se smije. Uhićeni ste! Ha, ha!'' Vesna Sulimanec, 4.b

LET IZNAD MOG GRADA Leteći iznad mog grada vidim koliko je velik. Po cesti vidim puno automobila i kamiona. Vidim i rijeku Savu koja vijuga kroz moj grad. Vidim Maksimir i stadion Dinama. Puno zgrada koje svoje katove uzdižu do neba. Kada malo osluhnem čujem buku automobila, žamor ljudi na ulicama, viku djece na igralištima i parkovima. Čujem i ptice na granama. Iz restorana i stanova čuje se glazba. Čujem i mamu koja zove svoje dijete na ručak. Filip Štetić, 3.c

ULICE MOGA GRADA Moj grad ima mnogo ulica. Neke su široke, neke uske, neke su dugačke, neke su kraće, a neke tko zna kamo vode. Ulicama jure automobili, tramvaji, autobusi i kamioni. Najduža ulica grada Zagreba je Ilica. Ona ima mnogo dućana i po cijele dane je puna ljudi. Velike ulice imaju i velika križanja. Na njima je stalno živo i zanimljivo. Ja najviše volim svoju ulicu jer nema puno automobila i tiha je. Ivan Zatezalo, 3. c

Matija Kudoić, 5.a

SRETNO DIJETE Zovem se Lucija. Skoro uvijek sam radosna. Radosna sam kad dobijem peticu u školi, kada slavim svoj rođendan ili kad idem na neko uzbudljivo putovanje. Tada budem sretna jer znam da će mi biti lijepo i da ću se zabaviti. Kada osjećam sreću po cijele sam dane vesela i zaigrana. Takve mi dane ništa ne može pokvariti. Imam osjećaj da sam u nekoj zemlji mašte i priče. Tada mislim da nitko ne može biti sretniji od mene. Voljela bih da su svi ljudi često sretni jer je to prekrasan osjećaj. Lucija Čorak 4.c

S TINOM U PJESMI U mom gradu stoji spomenik. Čovjek u jednostavnom kaputu, šešir mu na glavi, pogled uprt negdje iznad glava prolaznika, zaustavio se u hodu. Prolaze pokraj njega ljudi i ne obaziru se, tek poneko dijete povuče majku za skut i naivno zapita: »Tko je to?« Dobije brz odgovor: »Tin.« To Tin, zazvonilo kao kad lupiš cipelom u nogu brončanog, zaustavljenog pješaka. Zvonilo, zvonilo, zvonilo i odzvonilo u mojoj čitanci ispod pjesme »Odlazak« piše: ispjevao Augustin-Tin Ujević. Tih dvanaest stihova dugo je bljeskalo u tami, gnijezdilo se u mom srcu i nutkalo me da upoznam bolje tog Tina. Kako upoznati čovjeka koji je davno, davno živio. Ta kroničari pišu rodio se 1891. umro 1955. Uh, to je bilo stvarno davno. Ali, u Odlasku on je tako živ i meni blizak. Ja putujem s njim i s njegovom čežnjom čeznem, s njegovom tugom tugujem. Rekli su mi da pjesnika treba tražiti u pjesmama i potražih ga. Pronađoh Tina koji stoji zadivljen i prestrašen fenomenom prirode u »Buri na Braču.« Zanesen Tin i pun nade u »Predznacima proljeća« on piše: »Na ariju obećanja otvara se proljeće.« Ja znam i moje proljeće otvorit će ariju obećanja. Upoznah njegove djetinje snove i teškoće života i oporost njegova djetinjstva u »Uspavanki iz Krivodola.« Mada se mnogo toga promijenilo od tada, ali još uvijek vrijedi njegova: »Treba da utremo nove utrenike i da otvorimo svježe brazde, jer je daleko od sna do jave ; jer ima milja od Jadrana do Pacifika.« Ponosan, uspravan, stabilan, čvrst i osamljen je Tin jablan u pjesmi »Visoki jablani.« Što naglašava stihovima: »Ali u samoći njihova je glava ispravna i čista povrh mračne rulje gdje ih ne razumiju glupani i hulje.« Sretoh Tina uz obale mora i na kamenu, i ojađena i ljuta i žalosna i osamljena, ali uvijek tako mi bliska. U posljednje vrijeme srećem ga preplavljena ljubavlju, zaljubljenog i ožalošćenog zbog nedostižne ljubavi. Vraćam se ponovno onom zaustavljenom Tinu i poželim ga uhvatiti za ruku i povesti ga još jednom kroz Vrgorac, Imotski, Makarsku, Split, Pariz, Beograd, Sarajevo i opet kroz Zagreb. Ma što trebalo bi proći sva ona mjesta koja je opjevao. Tepam mu: »Hajdemo samo do Tip-Topa.« Ne može, kipovi su nepomični iako u njima sjećanja žive. Zato Tin stvarno ne šuti, on pjeva, on viče: »Velegrad je klupko, no ne ću da me njegove niti spetljaju oko grla ja što hodam sitnim bašamacima kradom do crvotočnoga praga visoko povrh spratova - do vrha.« Obećavam ti, Tine da ću pokušati da tvoje pjesme budu biserna kolajna oko moje duše.

Amalija Vinković 7.c

BROJALICA ZA ODRASLE

BRZOJAVI ODRASLIMA

Odrasli! Kad ćete jednom shvatiti već da i mi djeca imamo svoja prava reć!

Svi koji po cestama brzo voze, neka se čuvaju da djecu ne ugaze. Svi oni koji se mnogo ljute, neka paze da im lica ne požute.

Pokušajte biti malo popustljiviji pa ćete i nama biti zanimljiviji!

Svi koji na posao žure, neka paze da predaleko ne odjure.

Vi volite samo red i disciplinu, a mi živimo za predstavu finu!

Svi oni koji vremena nemaju neka se pobrinu, da vrijeme spremaju.

Vi volite na sve i bitno i nebitno paziti, a mi djeca se volimo puno maziti!

Tako će moći svojoj djeci izaći pred oči. Ana Vdović, 4.c

Lara Bajrektarević, 4.c

RODITELJI

BRZOJAV IZ DJEČJE POŠTE

Roditelji, ne pravite se važni što ste tako snažni.

Ako djeca nešto žele, neka odraslima kažu i neka nikada ne lažu.

Čuvajte malu djecu kao želju najveću.

Batine potrebne nisu, ako mislite da ste jaki dajte im savjet svaki.

Mama i tata, ja vas volim jako ali kad pogriješim, nemojte vikati tako.

Svaki rat pretvoriti u mir, neka radost zavlada svijetom i cijelim našom planetom.

Obećajem da ću spremati svoju sobu i u perilicu stavljati svoju prljavu robu. Kristina Milić, 4.c

Poslušajte poruku moju, zagrlite djecu svoju.

SVIMA KOJI NA DJECU VIČU

Lovro Strmo, 4.c

Svima onima koji djecu tući vole tu apsolutno nema nikakve fore.

BRZOJAVI Roditelji koji se svađate trebali bi znati dijete slušajući svađu pati!

Onima koji misle da sve znaju, ja im kažem, sigurno se varaju.

Vaše dijete je tužno, jer prema njemu postupate ružno!

Odrasli ljudi koji djecu naganjaju, niti jednu noć lijepo ne sanjaju.

Mi djeca imamo razna prava, a najvažnije nam je da budemo s vama!

Svima koji na djecu viču, bolje bi im bilo da im ispričaju neku priču.

Roditelji, učite svoju djecu da je različitost bogatstvo! Lucija Čorak, 4.c

Filip Žutić, 4.c

Patricia Janjić, 7.b

NEKA MIR I NENASILJE POČNU OD NAS Mir je bitan čimbenik u svijetu. Svaki čovjek želi biti siguran u svojoj domovini bez ratova i sukoba. Mnogi vojnici ginu u ratovima samo zato što su ljudi sebični. Cijeli svijet bi trebao biti u miru i sigurnosti. U školama diljem svijeta postoji puno nasilnika koji tuku manju djecu od sebe, a u srcu su kukavice, jer nikada ne napadaju nekoga većeg od sebe. SAD je započeo rat s Irakom samo zato što oni nisu više htjeli davati naftu SAD-u. Svaki dan na vijestima čujem kako pogine puno civila i vojnika. Kada će prestati ratovi, pitam se ja? U rujnu prije par godina teroristi su oteli dva aviona i zabili se u nebodere «blizance» u SAD-u. To su rezultati ratovanja u svijetu. Samo se nadam da će doći vrijeme kad neće biti ratova i kad će u svijetu vladati mir i nenasilje. Mateo Šanjić 7.c

NEMA SUNCA BEZ SVJETLOSTI, NI ČOVJEKA BEZ LJUBAVI Bez obzira na to koliko su neki ljudi katkad hladni i ne znaju koliko njihove riječi mogu zaboljeti, sigurna sam da i u njima ima barem malo ljubavi i dobrote. U svakom čovjeku ima ljubavi, čovjek je jednostavno takav. Ne bih mogla zamisliti čovjeka kojemu istinski nije stalo do neke osobe, koji ne osjeća nikakvu povezanost. Čovjek kojemu je ljubav postao nepoznat osjećaj, ne zna što zapravo propušta. Ljubav je stvarno nešto najljepše na svijetu. Ona je jednostavna, ne traži puno, ulijeva sigurnost…Postoji još mnogo riječi kojima bismo mogli pokušati opisati ljubav, no «leptirići u trbuhu», onaj osmijeh i radost kada nakon nekog vremena vidiš osobu koja ti se sviđa, do koje ti je stalo, koju voliš…Neopisivo. Nitko od nas ne može opisati te osjećaje. Ljubav je neopisiva i nepredvidiva. Sigurna sam da će svatko od nas bar jednom doživjeti ljubav. Čovjek kojemu se ljubav «nije dogodila», koji ne zna kako je to zapravo voljeti nekoga, nije potpun. Kako Sunce ne može sijati bez svjetlosti, tako nema ni čovjeka koji neće pružiti i doživjeti ljubav. Iva Anušić, 8.c

Lidija Juzbašić, 6.a

KAD ZAZVONI ZADNJE ZVONO Kad zazvoni zadnje zvono svi istrče iz škole. Nastane zbrka i galama, svi se guraju i žure izaći van. A onda, pet minuta poslije, škola je prazna. Nema više nikoga. Stara ploča, išarane klupe i hodnici tada ostanu sami. Oni tada počnu pričati svoju, uvijek istu priču. Priču o sretnim i manje sretnim ljubavima, o svađama i prijateljstvima..Sve to zna stara škola. A mi, osmaši, zauvijek odlazimo iz škole misleći da smo bili najbolji i najluđi razred. Znamo da će sljedeće godine doći još novih učenika, da će misliti kako je škola bez njih bila dosadna i glupa, ali ipak je lijepo misliti kako smo nakon osam godina ipak najbolji. Svi ćemo krenuti svojim putem. Upisat ćemo se u srednju školu, naći nove prijatelje, bit ćemo odrasliji. Neki od nas više nikada neće doći u osnovnu školu. Školu u kojoj smo proveli najveći dio svojega djetinjstva, u kojoj se sve činilo lijepim i bezbrižnim. Profesore ćemo zaboraviti iako su jednim dijelom i oni zaslužni za sve što ćemo postići u životu. Zapravo, u želji da budemo odrasli i samostalni zaboravit ćemo važan dio života. Možda se sjetimo tek kada svojoj djeci budemo pokazivali slike iz nekog starog, prašnjavog albuma. Magdalena Cvijanović, 8.c

RASKRŠĆE NA MOM PUTU Od kada znam za sebe morao sam birati svoj put. Kao mali, mislim da sam odabrao dobar put: ne pušim, ne pijem, hvala Bogu, nisam probao drogu što i ne kanim, u školi imam solidne ocjene, prijatelje koji me poštuju jednako kao i ja njih. Ali, sada sam osmi razred i sve je za sada čisto, pred mojim putem nema magle, ali polako se bliži srednja škola. Tamo je jedno od moji raskršća. No, to nije jednako kao ono u djetinjstvu, na ovom nema semafora i znakova, samo zebre. Morat ću paziti, a onda i odabrati. Jednim sam putem došao, dakle, ostala su tri, od ta tri samo mi je jedan nepoznat. Sada su ostala dva puta, a mislim da svi znamo o kojim se putovima radi. Jedan je dobar i znam da bih uživao ići tuda, no ovaj drugi vodi u neku tamnu uličicu i dalje ne znam. Ali, znam neke ljude koji su otišli onim prvim putem. Zapravo, znam mnogo njih, kao na primjer moji roditelji, tete i ujaci, neki stariji poznanici koji su mojoj obitelji jako dobri prijatelji, moj polubrat, razrednica itd.

No, znam, to jest, upoznao sam neke koji su otišli onim drugim putem, onim mračnijim. Oni su sada povučeni i sami. Njih, nažalost, najbolje poznaju radnici u kafićima i klubovima. Neću više o tome, vratimo se mojoj odluci. Zasada bih htio krenuti onim prvim putem, onim sigurnijim, a sada sigurno kažem da će tako i ostati. Za to su zaslužni moji dragi prijatelji, naravno roditelji, tete i ujaci i profesori od kojih jedan ima jako veliku ulogu u mojoj odluci. To je moja draga razrednica Ruža Mlikota koje je ujedno i profesorica hrvatskog jezika pa joj odgoj jako dobro ide. Tako je moja odluka i donesena. Sada moram samo pažljivo prijeći cestu. Ići ću pažljivo po zebri, naravno, prije toga ću provjeriti ide li koji automobil ili neko dugo vozilo. Ne smijem ići popreko trčeći, što bi moglo biti jako opasno. Ne smijem žuriti već moram biti strpljiv. U svojim odlukama moram biti jednako pažljiv kao i u prometu. Preporučujem svima da odaberu onaj prvi put i neka budu strpljivi i pažljivi. Onima koji su prvi put već odabrali, svaka pohvala i sretno! Oni koji su odabrali drugi put neka se potrude i vrate na prvi put. Budite oprezni i pažljivi u donošenju svojih odluka, jer je lakše živjeti svoj život nego ga stalno mijenjati Posvećeno svoj djeci na Zemlji koja donose svoje odluke. Kristijan Sekulić, 8.b

ESPERANTO U ŠKOLI - Mia nomo estas Sanja. Mi lernas esperanton. Ĉu vi ankaŭ? - Mia estas Petra. Jes, mi estas komencantino.

- Esperanto estas internacia lingvo. Ĉu ĝi estas facila? - Jes, ĝi estas facila.

- Ni iros en Kostrena, por konkurso pri scio de esperanto! - Ni certe venkos! Jes ,jes, jes!

- Venu ankaŭ vi!

VORTARO=rječnik komencantino= početnica lerni= učiti lingvo= jezik facila= lagan iri= ići konkurso= natjecanje

scio= znanje certe= sigurno venki= pobijediti venu= dođite

JEDRA U DALJINI Bio je sunčan dan, onako lijep, ali nekako čudan. Ustao sam, protrljao oči, zijevnuo i istegnuo se, ustao i sjeo u salon. Tako sam sjedio jedno 10-ak minuta i buljio u prazno ne razmišljajući o ičemu. Trgnuo sam se, ustao, otišao u kabinu, obukao sam se i izišao van. Otišao sam u "office". Tamo su već bili Jaka, Kokač, Tomas, Milan, moj stari, buraz i Luka... Sjeo sam i popio čaj. -Kad krećemo? - pitao je Kokač. -Čim budemo spremni. - odgovorio je Milan. - Kojim brodom idemo? - ponovno je upitao Kokač. Pa,vjerojatno s četrdesetdvojkom. Sa Salonom. rekao je Milan. -Jel' spremna? - pitao je Tomas. Je. Jučer smo Bosanac i ja slagali jedra i užad, Marko je promijenio naftu i napunio tank za vodu, a Paško je dignuo bum-odgovorio je Milan. Super, jedva čekam. - rekao je Luka. Ustao sam, otišao van iz "officea" i otišao na livadu. Stao sam, skinuo hlače i pomokrio se k'o čovjek. Vratio sam se u "office" i ponovno sjeo. Stari je pripremao doručak. Nisam bio gladan, nisam uopće imao potrebu jesti. Otišao sam šetati, malo udahnuti svježeg zraka... U međuvremenu ekipa iz "officea" je doručkovala i počela se spremati. Vratio sam se i krenuo prema "swingu". Tamo su bili svi, osim Jake i Milana. Oni su bili na svojim brodovima. - Bit će ludo danas. - rekao je Kokač. -Naravno da hoće. Ima vjetra, lijep je dan... Mora biti... -odgovorio je Milan koji se stvorio niotkud. Toplo sam se obukao i "roknuo" "Draminu" protiv povraćanja. Kad smo svi bili spremni zaputili smo se do "Ramandea". Ukrcali smo se, kad evo ti Jake. Skoro smo zaboravili na njega. Ukrcao se i on i krenuli smo. Tomas je upalio brod, Kokač, stari i Milan su odvezali konope, buraz i ja smo odvezali bokobrane i spremili ih u kokpit. Otisnuli smo se. Prošli smo pored kontrolne kućice i izašli iz marine. Izašli smo na otvoreno more. - Rolaj genou (đenovu),pripremi se za dizanje glavnog jedra! -zaderao se kum Milan. Svi su stali na svoje pozicije. -Tri, četiri, SAD!!! zaderao se kum. Tomas je bio za timunom. Tomas, skreni u vjetar. U VJETAR! - proderao se kum. - Diži jedro! Kokač je zgrabio uže i počeo natezat ko konj. Stari mu je skočio u pomoć. Za tren oka jedro je bilo propeto i napeto. U međuvremenu, kum je izrolao genou. Brod se jako nagnuo pa smo buraz i ja sjeli Čim sam došao k sebi pokušao sam ustati, ali je aparat počeo pištati. Brzo je dotrčala sestra i polegla me natrag u krevet. Htio sam toliko toga znat, toliko toga pitat, saznat sve. Sestra kao da mi je pročitala misli te rekla: -Ostali članovi posade su dobro.

Odahnuo sam. -Osim jednog - nadovezala se onaj Australac, Luka, njega nisu našli... Skamenio sam se... -Potraga još traje-rekla je. Molim vas odite - rekao sam - želim biti sam. Otišla je. Nakon nekog vremena samoće, mir mi je poremetio tata. Brzo je došao do mene, izgrlio me i izljubio... - Sad su dojavili, našli su Luku... Tu je zastao. - Mrtav je...- tiho je rekao. Nisam mogao vjerovati. Sve je stalo. Suze su mi počele teći same od sebe. Dali su mi tablete za smirenje, zaspao sam. Kad sam se probudio tata je još uvijek bio uz mene... Zajedno smo se ponovno isplakali. Nakon 2 tjedna u bolnici, otpustili su me. Kokač, kum, stari, buraz i Tomas su par dana prije bili otpušteni pa su me svi čekali ispred bolnice. Pozdravio sam se sa svima i šutke sjeo u kombi. Odvezli su me doma i rekli da se spremim. Pokupili su me za 2 sata. Bio sam sasvim sređen i spreman. Išli smo na Lukin sprovod. Došli smo tamo, izrazili sućut rodbini i stali u red. Gledali smo kako Lukino mrtvo, bezvoljno i umorno tijelo suprotno od nagnutog. - Vjetar je 20 čvorova. -rekao je kum. - Kokač, zategni malo genou. Rečeno - učinjeno. - Baca na buru... Otpusti malo glavno jedro. Stari je primio uže glavnog jedra i otpustio za kojih 10-ak centimetara. -Tako. Tomas, ciljaj onaj otok.-rekao je kum. Jedrili smo tako malo po malo. -10 čvorova. Super idemo!-rekao je stari. Od silnog uzbuđenja nitko osim mene nije primjetio da se približava nevera. -Gumbek, pogle one oblake tam, idu drito na nas. - rekao sam. -Niš ti ne brini, ide na buru, zaobići će nas.-odgovorio je. Ali prevario se, uletjeli smo ravno u neveru. Vjetar je puhao brzinom od 40-50 čvorova, valovi - 4 m visoki... -SPUŠTAJ JEDRA!!! - zaderao se kum. Kokač je jurnuo pridržavajući se za "Bum". -Ne mogu, vjetar je prejak... -Daj makni se. Ja ću.rekao je kum i odgurnuo Kokača. Ali nije ni on mogao... -Morat ćemo rezat uže! - rekao je kum. Ali vjetar ih je preduhitrio. Zapuhao je jako, strgao jedro i brod se prevrnuo. Dobio sam jak udarac u glavu i onesvijestio se... Ne znam koliko sam bio u nesvijesti, ali kad sam se probudio bio sam u bolnici, spojen na aparate, glava teška k'o kamen... polako spuštaju u zemlju. Posmrtna muzika još je pogoršavala situaciju. Kad su ga spustili svako je bacio komad zemlje. Bacio sam komad zemlje i otišao. Sprovod k'o sprovod... Kasnije smo otišli do kuma doma gdje smo imali ručak. Kad smo pojeli, razišli smo se. Danas svi živimo normalno, kum i dalje ima charter, i dalje jedrimo. Ali nešto je drugačije u "officeu": na jednom regalu, na jednom sasvim dobro vidljivom mjestu stoji Lukina slika i posveta. Možda njega nema, ali sjećanje i uspomena na njega zauvijek žive... Boris Trifunović 7.b

NEMA SUNCA BEZ SVJETLOSTI, NI ČOVJEKA BEZ LJUBAVI

NA JEDAN DAN VOLJELA BIH BITI... PTICA

Bez obzira na to koliko neki ljudi katkad hladni i ne znaju koliko njihove riječi mogi zaboljeti, sigurna sam da i u njima ima barem malo ljubavi i dobrote. Čovjek je jednostavno takav. Ne bih mogla zamisliti čovjeka kojemu istinski nije stalo do neke osobe, koji ne osjeća nikakvu povezanost... Čovjek kojemu je ljubav postao nepoznat osjećaj ne zna što zapravo propušta. Ljubav je stvarno nešto najljepše na svijetu. Ona je jednostavna, ne traži puno, ulijeva sigurost... Postoji još mnogo riječi kojima bismo mogli pokušati opisati ljubav, no „leptirići u trbuhu“, onaj osmijeh i radost kada nakon nekog vremena vidiš osobu koja ti se sviđa, do koje ti je stalo, koju voliš... Neopisivo. Nitko od nas ne može opisat te osjećaje. Ljubav je neopisiva i nepredvidiva.

Na jedan dan voljela bih biti ptica. Da letim prema Suncu te da me vjetar nosi u neotkrivene krajeve. Da se pružam uz sve brijegove i da se prepustim struji rijeke da me vodi gdjegod poželi. Voljela bih iskusiti sve što mi se pruža kao ptici. Na svaku granu bih sletjela te krošnju njezinu promatrala. Cvrkutala bih taj dan kao da je prvi dan proljeća te bih živjela „punim plućima“. Svaku zgradu bih preletjela brzinom munje poput najbrže rakete. Plodove bih sve kušala, a na kraju dana bih pokušala proći još jednom sve to. Još jednom doživjela bi taj prekrasan osjećaj letenja. Ipak, smogla bih još snage da odletim u stari grad, gdje bih promatrala ljude koji se kući žure te kako svjetla se pale i žmirkaju poput krijesnica. Odletjela bih do Gričkog topa i promatrala još jednom za kraj taj prekrasni stari grad.

Sigurna sam da će svatko od nas bar jednom doživjeti ljubav. Čovjek kojemu se „ljubav nije dogodila“, koji ne zna kako je to zapravo voljeti nekoga nije potpun. Tako, kako ni Sunce ne može sjati bez svjetlosti, Usnula bih u san te se probudila kao nema ni čovjeka koji neće pružiti i doživjeti novi čovjek, pun sreće i ljubavi s novim ljubav. iskustvima. Iva Anušić, 8.c Ivona Vrhovac, 7.c

Ema Živković, 7.b

Budite ljubazni, puni ljubavi i razumijevanja Ljubaznost. Ljubazni moramo biti svi mi, makar i prema onima koji prema nama nisu. Kada si ljubazan, osjećaš se dobro jer znaš da se drugima ljubaznost sviđa te ih na neki način usrećuje. Ljubav. Ljubav je kada mariš za svoju obitelj jer ju voliš. Ljubav je kada mariš za nekoga tko ti je prirastao srcu. Ljubav je i kada voliš osobu suprotnog spola. Ljubav mogu povezati samo sa još nečim, a to je s Bogom. Ljubav prema Bogu je jača od svega ostaloga. Razumijevanje je kada nekoga poslušaš te mu pomažeš preboljeti ili spriječiti neki problem. To je kad razumiješ neku osobu kao sebe samoga. Razumijevanje je za mene još i usrećivanje ljudi jer tada znaju da mariš za njih. Evo, to su moje definicije za: ljubaznost, ljubav i razumijevanje. Tomislav Lež, 7.c

JESENJI MIRISI Ljeto je prošlo, jesen je došla. Vrućina i sparina odlaze, a hladan zrak i vlaga dolaze. Nešto nam šuma muti, da, to se lišće žuti. Razni jesenski plodovi se rađaju, a topli i hladni vjetar se svađaju. Sunčevih zraka ima sve manje, a iz škola se čuje vikanje. Jesen nam donosi i školu, za svakog đaka noćnu moru. Sve manje na moru ima kupača, a bura stalno jača i jača. Kiša stalno pljušti, a lišće sve više šušti.

Na nebu je naoblaka, a iz njih se lije kiša jaka. Kad ideš iz škole, vani napadala kiša do koljena. Došao si doma, tu te čeka obitelj voljena. Uskoro i baka zove i pita: «Je li sve u redu?» Tata na to: «Da, sve je OK, klinci jedu.» Mrači se već dan, uskoro je polazak na san. Medvjedi su u zimskome snu, a rakovi spavaju na morskome dnu. Vani kiša kao iz kabla lije, a moja obitelj se uz radijator grije. Eh, tek kad dođe mećava i zima, onda će biti još gore svima! Matej Gorup, 7.c

SLATKI MALI GNJAVATORI Pričaju dva frenda preko telefona: - I tako, znaš ono, kažem ti ja njemu, ono, kužiš, kažem ti ja njemu da si on ode doma, kužiš ono!? - Kužim, prika, kužim! Smo zakaj, mislim ono, te tak, ono, gnjavil? Mislim, kaj si on umišlja, koji mu je vrag?! - Ne znam, stari, ne znam. Tak ti on mene gnajvil, ono, kužiš, i onda, ono, tko bi ga više trpil, stari? Ono, kužiš kaj hoću reć!? - Kužim, prika, kužim! - Tak ti on mene svaki dan, znaš kaj hoću reć, mislim, prika- bil si tam, sve si videl, doživil, znaš kak je, mislim prika, mi se razmemo! - Trebalo bi ga upoznat s nekom malom, mislim, ono, kužiš, stari, kaj spikam: trebamo ga upoznat s nekom malom slatkom. Ono, razmeš? - Razmem, prika, razmem! Sam, di ćeš naći malu, prika? - Ima jedna, stari, ima u susjednoj zgradi, mislim, ono, mala je slatka- ko bombon!!! - Sretno prika s tom malom!! Ajde, prika, moram ić'! Opet me gnjavi moj cucak kao i svaki dan. Ono, kužiš o čem' ti pričam cijelo vrijeme! - Kužim, stari, kužim! Ajde bok, stari! Sretno s cuckom, nadam se da ćeš mu naći malu slatku! - Nadam se da hoću prika! Bok! - Bok, stari! Eda Jovičić, 6.a

JESEN Boje jeseni su predivne. Listovi imaju boje: crvenu, narančastu i žutu. Plodovi jeseni su predivnog okusa. meni se najviše sviđa jabuka. Drveće ima sve golije i golije grane. Vinogradi su puni grožđa. Kada grožđe dozrije počinje berba bijeloga i crnoga grožđa. Vrijeme je jako kišno, u gorju ima snijega, a poneki dani budu i sunčani. U poljima ima jako puno pšenice. Ratari kombajnima beru pšenicu. Ratar pšenicu odnosi mlinaru. Mlinar pšenicu stavlja u mlin i na kraju dobije brašno. Onda se dobije kruh i bezbrojne vrste peciva. Toga najviše ima za Dane kruha. Jesen ima puno blagdana. Sviđa mi se Dan neovisnosti. Borna Boris Baletić, 2.b

Marta Travica, 8.a

Dorotea Grozdanović, 7.b Magdalena Klarić, 7.b

List učenika OŠ Mladost, Zagreb, broj 35, šk. g. 2007/2008. ISSN 1332-4470 Uređuju: Voditeljica novinarske grupe: Iva Šišak, prof. Voditelj likovne opreme: Zdenko Mrčela, prof. Unos teksta: učenici i voditelj informatičke grupe Dražen Marković, prof. Slika na omotnici: Mateo Šanjić, 7.c

Alan Vučković 7.a Ivan Palian 7.c