Djeca Himalaje

BRANKO KLADARIN

Hej, haj! Zdravo da ste, dragi moji mali čitatelji. Pozdravljam sve redom, visoke i niske, tanane i debeljuškaste, svijetlih i tamnih kosa, okruglih i izduženih glava i vodim vas među vaše vršnjake koji žive na dalekoj Himalaji.

SIGURNO SE PITATE STO JE TO HIMALAJA?

Himalaja nije država niti neki grad, nego najveći planinski lanac na svijetu u kojem se nalaze mnogi divovi među planinama. Divovi čiji su vrhovi pokriveni kapama od snijega i leda! Među njima je i Mount Everest s visinom, zamislite, od 8848 metara. To je najviša planina na našem planetu.

8848 m

2

Možda ste čuli da na Himalaji živi jedna lijepa, ali tajanstvena i plašljiva životinja, snježni leopard, no vjerojatno ne znate da među visokim planinama žive i rastu djeca koja su po mnogo čemu nalik na vas! Djeca željna igre i čije je djetinjstvo, kao i vaše, prepuno tajni i neponovljivih čari.

Ali, moram vam reći - život na Himalaji nije nimalo lak! Na Himalaji nema gradova, nema nebodera, nema kina, nema igraonica i kazališta, nema knjižnica niti tramvaja, a ljudi žive u malenim kućama, u selima raštrkanim visoko po planinama.

Zbog dugačkih i jakih zima ta sela su veći dio godine potpuno odsječena od ostatka svijeta. Kao da ih prekriva snježna zavjesa!

3

Iako biste mogli pomisliti da djeci među planinama ne treba škola niti neko posebno znanje, prevarili biste se! Gotovo u svakom himalajskom selu postoji mala škola, puno manja od vaše, koja se gotovo i ne razlikuje od običnih kuća.

4

Osim u te seoske škole, mnoga djeca s 5-6 godina kreću u malo drugačije škole u budističkim samostanima (oni ih zovu gompe) kojih ima jako puno na Himalaji.

Tu djecu možete lako prepoznati po odjeći boje kestena, a izvan škole preko glava svi navuku raznobojne vunene kape jer na Himalaji i ljeti zna biti jako hladno. Osim toga, svi oni briju glave tako da su često potpuno bez kose. Pravi pravcati ćelavci!

Osim za dječake, na Himalaji ima samostana u kojima žive i školuju se djevojčice, a budući da su jednako odjevene kao i dječaci i jednako izbrijanih glava, ponekad ih je teško razlikovati od njihovih vršnjaka – dječaka.

5

6

Iako su mnoga djeca koju sam sretao u gompama u pokrajini Ladakh, u indijskom dijelu Himalaje, vesela i uvijek nasmiješena, njihov život je prilično naporan: bude se jako rano, prije izlaska sunca, u 5 sati.

Zatim odlaze u učionice u kojima uče engleski jezik, pa hindski jezik (koji se govori u većem dijelu Indije), pa povijest i geografiju, zatim matematiku i nešto jako komplicirano – budističku filozofiju. Osim toga imaju obavezne molitve u budističkim hramovima koji se nalaze u svakoj gompi.

I u takvim danima kada su im glave pune tablice množenja, povijesnih ličnosti i teških filozofskih zagonetki, himalajska djeca uvijek nađu vremena za igru. Donese li netko loptu na školsko igralište, iz svakog kutka samostana dotrče buduće lame (budistički učitelji) i uskoro uz ciku i viku započnu igrati nogomet ili odbojku.

7

8

Kada dođe vrijeme ručka, svi hitro uzmu svoje zdjelice i zajedno s učiteljem posjedaju na pod (nemaju stolove i stolce kao mi) i strpljivo čekaju da im netko od učenika naspe jelo. Nije to neki ručak za polizati prste, koji završava kolačem ili sladoledom!

Naprotiv, djeca u samostanima svaki dan dobivaju gotovo isti skromni obrok: šaku kuhane riže s malo povrća, s grahom, lećom i graškom, koji se mogu uzgajati na surovoj himalajskoj klimi. Nakon što pojedu ručak i operu svoje zdjelice svi oni piju velike količine čaja, i to ne bilo kakvog, nego slanog gur-gur čaja (već vidim kako se mrštite i govorite – bljak!), u kojem je rastopljen maslac dobiven od posebne vrste tibetskog goveda – jaka.

Probao sam gur-gur i, vjerujte mi,

okus mu je nadasve… čudan!

9

10

Nakon objeda, za sunčana dana, učenici kratko odmaraju u dvorištu, leže na klupama upijajući tople sunčeve zrake, a onda opet ulaze u svoje učionice u kojima nemaju školske ploče, nemaju ravnala, trokute niti šestare! Nemaju karte svijeta, atlase niti globuse! Nemaju čak niti obično računalo! A što će im računalo kad električne struje uglavnom nema, jednako kao ni interneta!

11

12

Kad dođe vrijeme školskih praznika, pogotovo zimi, učenici se vraćaju u sela do kojih pješače danima. Nećete vjerovati, ali djeca iz pokrajine Zanskar svake zime po nekoliko dana hodaju kližući se po zaleđenoj rijeci Zanskar kako bi došla do svojih domova. Planinske staze tada su zatrpane snijegom, pa zaleđena rijeka postaje jedina „cesta“ kojom se može putovati.

Kada se na tom dugotrajnom, opasnom i napornom putovanju spusti mrak, a temperatura od –30 stupnjeva zaledi cijeli krajolik, sva ta djeca prespavaju u spiljama kojih na Himalaji ima puno. A da se ne bi smrznuli, od suhog granja u spiljama nalože vatru i tako se griju cijelu noć.

Zvuči vam zanimljivo?

13

14

Iako je Himalaja više tisuća kilometara udaljena od Europe, mnogo europskih planinara, alpinista i pustolova putuje među te visoke planine. Ali nije to obično putovanje, kao, primjerice na Jadransko more, u Pariz, Beč ili London! Ako biste i vi zaželjeli posjetiti Himalaju trebali biste se dobro pripremiti za tako dalek i opasan put: uzeti veliki ruksak i u njemu ponijeti rezervne majice, hlače, čarape i gaćice. Ponijeti i šator, pa vreću za spavanje, baterijsku lampu i štapove za hodanje. Naravno i fotokameru, a dobro dođe i čokolada kad ste na kraju snaga!

Kad ste sve to prikupili i spakirali onda sjednete u avion i letite sve do indijskog glavnog grada New Delhija, a dalje se do Himalaje tri dana drndate autobusom po opasnim uskim kamenitim cestama punim zavoja, iznad dubokih provalija.

Mnogima se diže kosa na glavi od tih vožnji!

15

16

Ako ih zamolite, djeca Himalaje rado će vam biti vodiči po planinama, jer tko bi bolje od njih znao sve pa i one najmanje staze, po kojima često skaču vodeći domaće životinje (goveda, jakove, ovce, koze i magarce) na ispašu.

Te životinje su im i prijatelji u igri, pa je jahanje magaraca jedna od najomiljenijih zabava za djecu iz himalajskih sela. Oni koji su premali da bi jahali često samo sjede u pijesku i bacaju kamenčiće. I tako im prolaze dani djetinjstva, bez plastičnog autića, lutke, romobila, bicikla ili saonica. Bez čokolade, bombona ili sladoleda!

No, nitko se ne žali na to.

Jednostavno, ne znaju za bolje!

1717

Ako se ikad nađete u selu Hikkim moći ćete poslati pismo iz najvišeg poštanskog ureda na svijetu, koji se nalazi na visini od 4440 metara! Odavde planinari i turisti obavezno napišu razglednice i šalju ih svojim kućama. Razglednice iz najviše pošte na svijetu! Nije to mala stvar!

18

Himalaja je, kao što sada već znate, jako visoki planinski lanac koji poput zavjese skriva malena sela, oko kojih šibaju jaki vjetrovi i često se, u trenu, spuste sivi oblaci pa i ljeti znaju iznenada zavijoriti sitne snježne pahulje. U tim selima nema telefona niti interneta, pa ako se želite javiti roditeljima ili prijateljima u Europi, jedino vam preostaje poslati pismo ili razglednicu.

19

20

Kada se nad Himalajom spusti noć i u toploj seoskoj kući vaši domaćini posjedaju po kuhinjskom podu, uz niski stolić, slijede dugački razgovori uz nezaobilazan gur-gur čaj.

A djeca? Koliko god bila pospana, ona uporno žele biti prisutna i čuti o čemu to odrasli pričaju, no uskoro im se polako počnu sklapati oči i glava klone, pa ih, onako snene, majke nose u spavaću sobu. I u gompama se u to doba gase svijeće, samostani tonu u mrak, a uz brižljivo složenu odjeću boje kestena sva djeca tonu u san. Miran san, jer himalajsko noćno nebo s tisućama tihih zvijezda bdije nad njima i ovim našim uzburkanim svijetom. A sutradan ujutro, kada se novi dan polako budi i prve zrake sunca kroz malene prozore osvijetle i zagriju dječje sobičke, svi oni hitro iskaču iz svojih kreveta, jer započinje nova himalajska avantura s veselim pozdravom JULLEY HI MALAJA!

Do skorog viđenja, dragi moji mali čitatelji.

Možda se jednoga lijepoga dana i sretnemo na Himalaji! Do tada vas pozdravlja i želi vam vesele i sretne dane, vaš putopisac Brane.

21

22

Na ovom našem čarobnom planetu, gdje kojekakvih ljepota ima, svak’ bi putovati htio samo da je malo bolja – klima!

U Africi i Aziji strašno je vruće, a siromasi ljudi nemaju ni vlastite kuće.

Kud god kreneš komaraca rojevi ne daju ti mira čak i ako naglas pjevaš, a na glavi ti marama od svilâ.

Pa ipak, smogneš li nade, možda majmuna vidiš koji ti sendvič krade!

Možda slona od sto tona!

Ili žirafu koja pije kafu!

Ili strašnog bengalskog tigra koji skače baš kao da se – igra!

Na sjevernom polu, dragi moji, sasvim je druga priča.

Tamo su vječni snijeg i led, brkati tuljan i bijeli medvjed, i pingvin u svečanom fraku, koji se gega po polarnom mraku.

A i daleki Sibir, to carstvo leda, nerado goste prima, i na sve nekako hladno gleda.

Nema u njem jabuka ni krušaka, nema trešanja nit’ lješnjaka, ma nema ni obične orahove ljuske, al’ zato nebom plove ždralovi i guske.

A tek Himalaja!

Pustolove i alpiniste ona k sebi zove, u visine gdje kisika nema i nikad ne znaš što ti se sprema!

Hoćeš li snježnog leoparda sresti koji će te cijeloga u slast pojesti?

Il’ ćeš izbjeći sve zamke, provalije i rupe, pa se na Everest hrabro popeti bez puno muke?

Pa ipak, ako nakon svega i ti putnik želiš biti, ne brini - kad svane zora znat ćeš da putovati se mora!

Ne moraš ići u krajeve daleke, u pustinje, džungle, tajge niti stepe, nego ruksak na leđa stavi i hrabro svoju sobu istraži!

Ispod kreveta čega svega nema!

Brdo igračaka koje nitko ne sprema, prljave čarape, ispuhana lopta, čak i malo zemlje k’o ispod nokta.

A u ladicama tek košmar je pravi: stare knjige, spomenar plavi, dnevnik snova, pikule sjajne i ljubavna pisma od djeve bajne!

A kad sve to pregledaš tad papir i olovku uzmi i piši, piši dokle god mašte imaš, sve dok se sjajna zvijezda na nebu pojavi.

Eto tako se postaje putopisac pravi!

23

impressum

Branko Kladarin DJECA HIMALAJE © tekst i fotografije Branko Kladarin Nakladnik: KREATIVNA MREŽA Email: kreativnamreza21@gmail.com Za nakladnika: Alma Pongrašić Biblioteka: SLIKOVNICA - PROZOR U SVIJET Urednica biblioteke: Ana Đokić Lektura: Ema Pongrašić Ilustracije, dizajn i grafičko oblikovanje: Nina Mašina Tisak i uvez: AKD d.o.o Zagreb, ožujak 2020.

ISBN 978-953-8244-18-6

Objavljeno uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Tiskano uz potporu Grada Zagreba

Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ili na bilo koji drugi način reproducirati bez dopuštenja autora ili nakladnika