DJECA INDIJE – Aruši

ANA ĐOKIĆ

MAMA FARA

TATA HAMSA

MLAĐI BRAT ČANDAR ARUŠI

2

STARIJI BRAT ARMAN

ARUŠI ima osam godina. S obitelji živi u malom selu u pustinji Tar, u Radžastanu u Indiji. Njezino ime na hindskom jeziku kojim govori znači PRVA ZRAKA SUNCA. Pa neka Aruši bude prva zraka sunca koja će nam osvijetliti Indiju!

KUĆA U KOJOJ ŽIVI ARUŠI

3

AKO ŽELITE UPOZNATI ARUŠI:

1.

Krenite avionom iz Hrvatske do glavnog grada Indije, New Delhija.

Za putovanje će vam trebati desetak sati leta.

Ako imate sreću da sjedite pokraj avionskog prozorčića i da je vani vedar dan, iz zraka ćete vidjeti Hrvatsku, Srbiju, Bugarsku, Tursku, Iran, Afganistan, Pakistan i Indiju.

3.

4

2.

2. Kad sletite u New Delhi, ukrcajte se na vlak za grad Džaisalmer.

Vozit ćete se između četrnaest i devetnaest sati (ovisno o tome jeste li izabrali ekspresni ili putnički vlak). Nekad vlakovi znaju kasniti i po deset sati (u polasku i/ili dolasku), pa budite strpljivi. Vlakovima se u Indiji svakodnevno vozi 23 milijuna ljudi pa je u njima prilična gužva i buka. Srećom, ne putuju svi u pustinjski grad Džaisalmer (koji se nalazi blizu granice s Pakistanom), pa je vjerojatnost da nađete slobodno mjesto u vagonu prilično velika.

Kad konačno stignete u Džaisalmer, zajašite devu.

Nakon sat i pol jahanja kroz pustinju Tar (u kojoj ćete konačno uživati u tišini ali nešto manje u vrućini) deva će vas svojim sporim hodom dovesti do sela u kojem živi Aruši.

4.

Ili… umjesto svega navedenog… možete s ovom knjigom u ruci krenuti na putovanje!

JE GUŽVA U K A L V M O V O U

DRAGI PUT NICI, PRIPR SLIJETANJE EMITE SE ZA U INDIJU

OVDJE MOŽETE UNAJMITI DEVU I STEĆI PRIJATEL JE

5

OTINJE, IV Ž E N A V O T Š AVE PO U INDIJI SU KR LUTAJU I ODMARAJU SE PA SLOBODNO IM SE PROHTIJE GDJE GOD

Indija je golema zemlja koja se smjestila na cijeli potkontinent na kojem se prostiru i užarena pustinja i neprohodne džungle i strmi planinski masivi i zelene ravnice, na kojem ima i obožavanih rijeka i opasnih mora i sunca i snijega i monsunskih vjetrova i kiša i tigrova i zmija i slonova i još mnogo čega drugog što vam pada i ne pada na pamet!

6

Iako zemlja u kojoj se Aruši rodila spada u jednu od najzagađenijih na svijetu, iako je nebo nad New Delhijem, Agrom, Džaipurom sivo od smoga, iako na ulicama gradova i sela ima puno, jako jaaaako puno smeća po kojem neprekidno ruju indijske svete krave i nešto manje svete deve, divlje svinje i šugavi ulični psi (mljackajući ostatke hrane i plastičnu ambalažu), topli indijski zrak miriše na začine i mirisne štapiće!

Kad zapuše pustinjski vjetar, Aruši voli osjetiti krckanje zalutalih zrnaca pijeska pod svojim zubima.

7

PUSTINJA TAR obuhvaća površinu od preko 200.000 km2.

U njoj živi šesnaest milijuna ljudi (što je čudnovato velik broj stanovnika za jednu pustinju, zar ne?)

PUSTINJA TAR

RADŽASTAN u kojem se nalazi dio pustinje Tar je još veći. Obuhvaća površinu od 350.000 km2.

U Radžastanu živi sedamdeset milijuna ljudi.

New Delhi

RADŽASTAN

Mumbai

Calcutta INDIJA u kojoj se nalaze najveći dio pustinje Tar i savezna država Radžastan je još mnogo, mnogo veća. Ona obuhvaća površinu od 3.300.000 km2.

U Indiji živi 1.500.000.000 (da, da, dobro ste pročitali - milijardu i petsto milijuna!!!) ljudi.

Indija je, nakon Kine, druga najmnogoljudnija država na svijetu.

8

NAMASTE

GOOD MORNING

Službeni jezici u Indiji su hindski i engleski, ali se u ovoj zemlji govori preko stotinu različitih jezika i dijalekata. Urdu, tamilski, pandžabi, gujarati, malajalam, odia, bengalski, telugu, marati, samo su neki od njih.

Pozdrav koji u Indiji koriste i hinduisti i muslimani i buddhisti i sikhi i mnogi drugi. Izraz je poštovanja. Koristi se i prilikom susreta i prilikom rastanka.

VIŠNU, JADAV, VARUN, SARASVATI, ŠIVAM

Imena koja se daju djeci često su imena nekog od hindskih božanstava koja štuje preko osamsto milijuna stanovnika Indije.

Uz hinduiste, u Indiji žive i buddhisti, muslimani, kršćani, jainisti, sikhi…

Sve bi ove podatke, kao i mnoge druge, Aruši znala kad bi išla u školu. Aruši nije išla u vrtić.

Nije krenula ni u osnovnu školu (koja u Indiji traje pet godina), neće ići ni u srednju školu, a još manje na fakultet.

9

Bez uniforme se u školu može doći samo na Dječji dan 14. studenoga, te na vlastiti rođendan - tad je običaj da se prijateljima iz razreda podijele slatkiši.

Mnoga djeca, baš kao i Aruši, ne pohađaju nastavu jer im to vlastiti roditelji ne dopuštaju.

Moja djeca imaju pametnijeg posla nego ići u školu!

Ona moraju zarađivati za život! – kaže Arušin otac.

Srećom, ne razmišljaju svi roditelji jednako, pa u Indiji ipak ima sve više djece koja se školuju.

10

Aruši je čula od Dipaka, prijatelja svoga starijeg brata, čiji je bratić išao tri godine u seosku školu, da je učiteljima dopušteno kažnjavati učenike. Najčešće kazne su udarci ravnalom po dlanovima i stajanje u kutu. Najvećom sramotom i najgorom kaznom smatra se kad učitelj pozove roditelje u školu, što je noćna mora svih učenika.

No, Aruši nema takvih briga. Ona ne ide u školu.

1

3

4

5 6

7

9

8

2

11

Aruši je plesačica na užetu!

Ona i njezina obitelj pripadaju nomadskom plemenu Kavaz.

Na hindskom jeziku kavaz znači akrobat.

Još od starih vremena, kada su radže kraljevale gradovima u Radžastanu, mlade djevojke iz plemena Kavaz plesale su na užetu uz ritam bubnjeva na kojima su ih pratila njihova braća ili očevi. Tako su zarađivale novac i hranu za cijelu obitelj.

12

Čuvene po svojoj gipkosti i ljepoti, mlade plesačice na užetu znale su dobiti i komadić zemlje na dar ako bi se njihov ples (i izgled) jako svidio nekom od lokalnih vladara pred kojima su nastupale na mnogobrojnim svetkovinama.

Danas u Indiji nema više radža (tu i tamo nađe se tek poneki potomak koji je nekadašnju velebnu palaču svojih predaka pretvorio u hotel za bogate turiste), ali su svetkovine i dalje jednako popularne kao u davna vremena.

I zato Aruši, kao i njezina mama nekada, kao i mama njezine mame još ranije, kao i mama mame njezine mame kada je imala osam godina, putuje od grada do grada, od svetkovine do svetkovine, i pleše na užetu uz zadivljene poglede promatrača.

13

Aruši je jako uzbuđena.

U obližnjem Džaisalmeru upravo počinje Festival pustinje na kojem i ona nastupa!

14

Festival pustinje je svetkovina na kojoj se slavi vrijeme kada je vladar po imenu Maharaval Džaisal odlučio sagraditi gradtvrđavu Džaisalmer na brdašcu usred pustinje.

Džaisalmer ili, kako ga još zovu Zlatni grad, bio je važno trgovačko središte karavanskog Puta svile. I bio je to sve do kraja devetnaestog stoljeća kada je trgovina preusmjerena na nove, morske puteve, u dalekom Mumbaiju. Vremenom, bogati stanovnici Džaisalmera su otišli ili osiromašili, neke palače su se srušile neke postale muzeji, a u tvrđavu bez vladara naselio se običan puk koji i dan-danas tamo živi.

15

Tek pristigla u grad, Aruši sa znatiženjom promatra šarenilo oko sebe. U njezinom selu i u njezinom plemenu svi su skromno odjeveni. Jedini ukras koji ona ima je kamenčić u nosu.

I u Džaisalmeru i u cijelom Radžastanu svi se vole ukrašavati, naročito za vrijeme svetkovina!

Ukrašavaju se i djeca i odrasli.

I mušarci i žene.

Ukrašavaju se deve.

Ukrašavaju se čak i kamioni.

Nakit je na velikoj cijeni. Što ga je više i što je šareniji, to bolje.

16

I ja imam brkove!

ARCIMA K Š U M A N S A R K U I IJ NAJDRAGOCJEN I BRKOVI! K Č A G U U U U U U D U S U RADŽASTANU

Svaki muškarac ove! mora imati brk

Do 18. stoljeća samo je muškarcima iz viših kasta (brahmanima – svećenicima / kšatrijama – vladarima i ratnicima / vajšijama – trgovcima) bilo dopušteno da nose brkove. Muškarci koji su pripadali nižim kastama (šudrama – radnicima i parijama - nedodirljivima) morali su biti svježe obrijani. Iako današnja Indija ne priznaje kastinski sustav, i dalje vrijede nepisani zakoni po kojima se pripadnici jedne kaste ne miješaju s pripadnicima drugih kasta.

17

18

Dok čeka vrijeme za svoj nastup, Aruši krišom gleda Nardika. Nardik je vodič deva.

Ima trinaest godina i ne nosi brkove. Ni lažne ni prave. Nardik pripada nomadskom plemenu koje također živi u pustinji Tar. Ali Nardik nije Kavaz. Kada se jednoga dana bude udavala (a to će biti tek kad napuni petnaest godina), Aruši će smjeti poći isključivo za muškarca iz plemena Kavaz. Tad će prestati plesati na užetu. Živjet će uz svoga muža, služeći i njega i cijelu njegovu obitelj. Možda će i ona roditi djevojčicu koja će čim prohoda početi vježbati za plesačicu na užetu.

Mnogim djevojčicama u Indiji roditelji dogovore vjenčanje kad im kćeri napune 11 ili 12 godina. Iako zakon zabranjuje brak prije osamnaeste godine, kao što jednako tako propisuje obvezno osnovno školovanje, velik broj roditelja ne mari za propise. Više od zakona oni poštuju stare plemenske običaje!

RADOST. SU E IC JČ O EV DJ AZ AV K U U PLEMEN KASTAMA NISU. I A IM EN EM PL M GI U DR M U MNOGI Zbog gomile novca koji moraju prikupiti kao miraz kćerki prilikom njezine udaje, mnogi roditelji nisu sretni kad im se rodi djevojčica. Tek rođene ženske bebe ponekad bivaju ostavljene. A puno puta se dogodi da ni ne budu rođene.

Kad začuje bubanj svoga oca, Aruši zna da je došlo vrijeme za njezinu točku. Ustaje i zaboravlja na Nardika.

19

20

Aruši ne skida svoje gumene natikače kad zakorači na uže.

U visini, ona više ne misli ni na što. Niti osjeća poglede okupljenih promatrača koji u potpunoj tišini, bez daha, prate svaki njezin korak.

Jedino čega je svjesna jest neka neobjašnjiva radost koja je sa svakim korakom sve više obuzima. Aruši pleše sama za sebe. I nitko joj drugi nije potreban!

Nakon pola sata akrobacija u zraku (čak se i na limenom kotaču provozala po užetu!), ona se konačno spusti na tlo.

Predstava je završena. Nema naklona.

Nema pljeska. Samo žamor ljudi koji se polako razilaze. Tek rijetki od njih ubace novčić u platnene vrećice koje Aruši i njezin otac drže u rukama.

21

22

Dan nakon nastupa, dok se još ne vrati kući, Aruši najviše voli gledati majmune! Oni su joj jako zabavni. U njezinom selu ih nema. Ali ih zato ima puno na kamenim ruševinama Džaisalmera. Otimaju hranu i fotoaparate turistima.

Aruši i njezinom tati majmuni nemaju što oteti.

Nekad je dobro kad nemaš ništa, misli Aruši. Onda nemaš što ni izgubiti.

23

24

108 kn

ISBN 978-953-8244-12-4

25