Djeca Sahare by Kreativna mreža

DAMIR VUJNOVAC

DJECA

SAHARE

RA AHA

AFRIKU ZOVU CRNIM KONTINENTOM, A JA NE ZNAM ZASTO.

Možda zato što je nisam vidio cijelu i nisam istražio svaki njezin djelić, zavirio ispod svakog stabla ili grma, prevrnuo svaki kamenčić ili zrnce pijeska? No, ono što znam nikako nije crno. Na sjeveru Afrike nalazi se Sahara – najveća pješčana pustinja na Zemlji. Ona nije crna, boje je pijeska. Proteže se cijelim sjeverom afričkog kontinenta i na fotografijama načinjenim visoko iz svemira čini se da u njoj nema ničega. Ili nikoga. A ima! U njezinom zapadnom dijelu (to je tamo gdje sunce zalazi, gdje odlazi sjati nekim drugim radoznalim očima) žive Saharci. Oni sebe zovu Saharawi. Žive u izbjegličkim naseljima, u malim kućama od blata ili u šatorima, podignutim u pustinji. Nemaju puno stvari, ali imaju život. Imaju jedni druge i to ih čini sretnima.

AGAILA JE DESETOGODISNJA SAHARKA

KOJA ZIVI U KUCI S RODITELJIMA I BRACOM. Ustaje ujutro prije sedam, pomoli se i započinje dan umivanjem i češljanjem svoje duge kose (ne biste vjerovali, u saharskim osnovnim školama djevojčice uče i kako kosu pravilno počešljati!). Ponekad doručkuje kruh i marmeladu, a katkad odluči tek popiti čaj. Zatim preko hlača i majice samo još navuče roza školsku kutu, kakve nose djevojčice što idu u četvrti razred pa, pozdravljajući ukućane, izjuri iz kuće da bi se pridružila prijateljicama. Odrasli, iz samo njima poznatih razloga, misle da djeca na putu do škole pričaju o domaćim zadaćama, o tome jesu li naučila gradivo iz matematike ili slično. Ne znaju da je puno važnije pitati prijateljicu kako je, ispričati susjedu novu šalu ili čuti tko se u koga zaljubio. Zaboravili su to odrasli, već je puno godina prošlo otkad su bili đaci. Nakon učenja arapskog i španjolskog jezika, povijesti ili likovnog odgoja, Agaila oko podneva odlazi kući na obiteljski ručak. Kada se nakon tjestenine s povrćem i pilećim mesom odmori, vrućina (kojoj sunce pomaže podići temperaturu na pedeset Celzijevih stupnjeva) joj ne smeta toliko da bi zbog nje propustila popodnevnu igru s prijateljicama. Budući da nemaju igračke, one same smišljaju igre u pijesku ili oponašaju svoje majke kako brinu za njihovu mlađu braću i sestre pa ih hrane, presvlače i nose na rukama, osjećajući se važnima i odraslima.

Nisu se ni naigrale, a već se bliže popodnevna četiri sata - vrijeme za drugi dio školske nastave. Nakon geografije i tjelesnog odgoja svi konačno mogu krenuti kući, znajući da je školi za taj dan odzvonilo. Pisanje raznih imena kamenčićima u pijesku putem do kuće, pomoć majci oko pečenja jaja pomiješanih s kuhanim krumpirom ili oko pripreme nekog drugog večernjeg jela i spremanje na počinak, uobičajene su večernje aktivnosti kojima mala Saharka ispraća dan i sunce što se preselilo sjati djeci u Južnoj Americi. Kada umorna od napornog dana Agaila zaklopi oči, sanja malu bijelu susjedovu devu kako joj dolazi u sobu i svoju glavu posutu još mekom, paperjastom dlakom, spušta na njezin jastuk pa u snovima zajedno putuju daleko, gdje još nisu bile, ali gdje će jednom sigurno stići.

DJECA STO ZIVE U IZBJEGLICKIM NASELJIMA NEMAJU PUNO TOGA. KAO, UOSTALOM, NI ODRASLI.

Dokaz je to da je i bez mnogo osobnih stvari život moguć. Jedini namještaj u kućama su niski stol za kojim se objeduje, prostirke na kojima se danju sjedi a noću služe kao madraci za spavanje, te raznobojni jastučići. A gdje djeca drže igračke? Paaaa... igračaka baš i nemaju. Često se može vidjeti nekog dječaka kako kotrlja staru automobilsku gumu ili sjedi za volanom napuštenog vozila pretvarajući se da vozi svoje prijatelje. Braća i sestre ponekad se igraju vani u pijesku, susjedi dijele jedan bicikl i izmjenjuju se vozeći ga oko kuća. Kamenčićima crtaju po pijesku ili od tih kamenčića prave mozaike ili skulpturice. Dok se dječaci najčešće igraju loptom glumeći poznate nogometaše, djevojčice se bave mlađom braćom i sestrama i igraju se oponašajući svoje majke. 9

U PUSTINJI JE VODA RIJETKOST, A VODA KOJA SE MOZE PITI PRAVO JE BOGATSTVO. BEZ NJE NEMA ZIVOTA.

Ni za ljude, ni za njihove životinje koje im daju mlijeko ili jaja, ni za psića po imenu Džems koji ljudima nema što dati za jelo, ali im daje svu svoju ljubav dok djecu iz kvarta prati u školu i natrag njihovim kućama. Odrasli su znali pričati o vodi što ponekad pada s neba, a zovu je kišom. Abdi je dugo zamišljao tu kišu, kapi vode što mu padaju po licu dok gleda u nebo i što padaju po dlanovima kada ruke diže prema oblacima koje vjetar ponekad donese nad njegovu kuću. Prije nekoliko mjeseci konačno je pala i ta kiša. Prva u Abdijevom životu. Padala je tjedan dana i namočila suhu zemlju kojom svakoga dana hoda i igra nogomet. Ponekad se, kada nogom udara loptu, oko njega digne oblak, ali ne onaj s neba. Taj je Abdijev oblak pun prašine i pijeska koje vjetar donosi iz drugih dijelova Sahare. Kišnih se dana prašina nije dizala. Lopta se zaustavljala u lokvama vode koju čak ni žedna pustinjska zemlja nije mogla upiti. Te su se lokve ubrzo pretvorile u jezerca po kojima su djeca skakala, prskajući sve oko sebe i, padajući u njih, blatna ustajala smijući se i uživajući u nesvakidašnjoj prilici za igru.

Dok su Abdi i društvo skakutali na kiši i gacali po lokvama vode, roditelji su zabrinuto pogledavali prema nebu i odmahujući glavama stiskali usnice, nadajući se da će kuće u naselju izdržati toliku kišu. A brinuli su s razlogom. Njihove kuće nisu građene od betona i stakla, čak ni od cigle, već od blata stavljenog u kalupe i sušenog na suncu. Takve se kuće zato moraju bojati kiše, jer voda rastapa blatne blokove od kojih su sagrađene. Tih se dana većina kuća u naselju raspala, jer nisu izdržale silne nalete kiše nošene vjetrom. Krovovi su se urušili, a kuće su ubrzo izgledale poput starog djeda kojem se preostali zubi u ustima svađaju, okrenuti jedni od drugih na suprotne strane. Sreća u nesreći je što Saharci nemaju puno stvari, no prostirke na kojima spavaju i deke kojima se pokrivaju bile su potpuno mokre. Kamionima kojima inače dovoze hranu i odjeću, humanitarci su u naselje dopremili šatore i svaka je obitelj što je ostala bez kuće dobila novi krov nad glavom. U šatoru je zabavno živjeti, ali samo kada si na izletu negdje u pustinji. Kada baš svake noći moraš spavati u njemu, pronađe te vjetrić što miluje uho i ometa san, a sitne grbe na zemlji u dvorištu koje nitko ranije nije ni primjećivao odjednom nisu ugodne za ležanje na njima. Dok je za Abdija to bilo novo iskustvo, njegov se djed Mohamad sjetio svoje mladosti kada je, putujući Saharom, podizao šator za boravak od nekoliko dana, a onda ga spremao devi na leđa za daljnje putovanje. Kada je kiša prestala padati odrasli su iz srušenih kuća izvlačili preostale stvari, nadajući se da će pronaći još ponešto upotrebljivo. Samo su djeca vidjela sreću što se rađala oko njih. Ugledala su biljke što su počele rasti u pustinji. To je bila najljepša godina u ovom stoljeću – pomislio je Abdi i poveo svoje dvije male koze na gozbu svježom travom.

BIJELI JE KRUH SASTAVNI DIO

SVAKOG OBROKA SAHARACA. Za doručak ga jedu s margarinom i pekmezom, i uz to piju čaj ili kavu. Čaj zovu jednako kao i mi, ali pri tome misle na onaj što se dugo kuha i pretače iz jedne malene staklene čašice u drugu. Dodaje mu se puno šećera, a u posebnim prigodama i listić ili dva mente, s posebnom pažnjom uzgojene u skrivenom kutku dvorišta. Ovo što mi zovemo čajem, kad vrećicu sušenih listića čaja umočimo u vrelu vodu, oni zovu Lipton. Ručak je najčešće ukusan ali kratak. Objedovanje kuskusa s finim umakom punim mrkve, rajčice, paprike i začina nikad nisam stigao pretvoriti u dugi i polagani objed. Umjesto poslijepodnevnog izležavanja i razmišljanja o tome kako je ručak bio ukusan, stalno sam nekamo žurio, želio nešto vidjeti, negdje biti, nekoga upoznati, nešto novo naučiti... Često mi se događalo da se već spremam na spavanje, prostirem svoju vreću i uzimam četkicu za zube, kada na stol stiže večera. Puno tjestenine, umak od povrća i pileći batak sa zabatkom – jedan za nas troje ili četvero. I brdo pečenih krumpirića. Ponekad, u posebnim prigodama, pustinjska večernja gozba sadrži devine ražnjiće, pečene na plamičcima otvorene vatre. Koliko god malo hrane imali, Saharci će je uvijek podijeliti s onima koji su im došli u goste.

IBRAHIMOV SUSJED KORI NE VOLI SKOLU. U vrijeme kada djeca odlaze na nastavu i on izlazi iz kuće, no ne dolazi svaki dan do škole. Umjesto toga Kori odlazi do samog kraja naselja, tamo gdje u malenim torovima žive koze, i onda baca kamenčiće što dalje u pustinju ili jednostavno leži u hladovini kozjeg skloništa. Ponekad samo luta uokolo, ruku nabijenih u džepove hlača i pljucka u prašinu. Jednoga je dana, ne obazirući se na Ibrahimove molbe da dođe u školu, Kori ponovno izbjegao nastavu i otišao do napuštenih kuća, srušenih za vrijeme velikih kiša. Kopao je po ostacima nekadašnjih domova i tražio ostavljene ili izgubljene predmete, no nije pronašao ništa njemu zanimljivo. Stari televizor, neispravan nakon što je dobro pokisnuo, otvorena konzerva umaka od rajčice i šarena zdjela okrenuta naopačke, nisu mu se činili zanimljivima. No penjanje po zidu… o, da! „To bi mogla biti baš prava avantura!“ – pomislio je. Pogled s nekadašnjeg krova nekadašnje kuće sigurno otkriva nešto što još nikad nije vidio! Kori je bio u pravu. Pogled s vrha zida na koji se bio popeo otkrio mu je sliku naselja u kojem je rođen – no sada iz sasvim drukčije perspektive. Uživao je u tom pogledu sve dok se zemljani blok nije izmaknuo pod njegovom nogom i cijeli se zid, zajedno s

Korijem, srušio uz oblak prašine što se vinuo više i od mjesta na kojemu je neustrašivi istraživač do maloprije stajao. Kori također nikada do tada nije vidio ni kako izgleda bolesnička sobica u ambulanti, ni kako izgleda gipsom omotana noga. Padajući zajedno sa zidom udario je glavom o pod i izgubio svijest. Srećom, netko od odraslih je čuo tresak i ugledao prašinu nastalu rušenjem zida i Korija izvukao odande pa ga odnio u ambulantu. Slomljena noga dobila je gips, a bolesnik maminu jezikovu juhu. Po dolasku kući, Kori je ležao dok mu noga ne zaraste i nije morao u školu. Zato je imao puno vremena za razmišljanje i večernje razgovore s Ibrahimom. Čvrsto je odlučio, čim mu liječnik skine gips s noge, ponovno će krenuti u školu i redovito učiti, a Ibrahimu pokazati kako kamenčiće bacati daleko, što je moguće dalje u pustinju.

U SVECANIM PRIGODAMA KAO STO JE POSJET

SPORTASA IZ CIJELOG SVIJETA NEKOJ

OD SAHARSKIH SKOLA ILI VRTICA, mali Saharci na svoje uobičajene hlače i košulju odijevaju široku svijetloplavu halju i crni šal, njihovu tradicionalnu svečanu odjeću, a malene Saharke jednostavnu dugu crnu haljinu. Djevojčicama kosa biva ukrašena crnim vunenim pletenicama s pokojom perlicom, dok na vrhu glave nose posebnu traku s pozlaćenim metalnim ukrasima nalik malim dukatima. U znak dobrodošlice ponudit će goste slatkim datuljama i devinim mlijekom iz velike drvene zdjele, iz koje svi kušaju pomalo. Svi sjede ili kleče na podu jedva čekajući kraj svečanosti kako bi izjurili van igrati se, trčati ili razgovarati. Nije im zanimljivo slušati što odrasli pričaju, pogotovo kada se pretvaraju da je to jako važno i govore nekim nerazumljivim jezicima. Saharci govore hassanijom, jednom od inačica arapskog jezika, no svi govore i španjolskim jezikom, budući da su još njihovi djedovi i pradjedovi živjeli u zemlji zvanoj Španjolska Sahara. Pišu arapskim znakovima i latinicom, a dobro se snalaze i ako sugovornik ne govori nijednim od jezika kojima se oni služe. Samo otvore srce, nasmiješe se i želja da razumiju ono što drugi govori u trenu im se ostvari. Kada slušaš srcem, možeš razumjeti cijeli svijet. 21

BILA JEDNOM MAMA KOZA I IMALA SEDAM KOZLICA. Kada su dovoljno narasli da mogu sami ostati kod kuće, njihova majka odluči poći u potragu za hranom. Prije no što je zatvorila vrata rekla im je: - Zaključajte se iznutra. Kada se vratim, pokucat ću i reći vam – Daga i Mdegiga, otvorite mi vrata! (Daga i Mdegiga bile su mlade koze kojima je mama najviše vjerovala. Nije da ne bi vjerovala i drugima, no ove su dvije bile nekako ozbiljnije, nisu samo skakutale uokolo i meketale po cijeli dan. Vodile su važne, ozbiljne razgovore i slušale mamine savjete.) No, tu je važnu uputu čula i lisica što se skrila iza ugla njihove kuće i čekala da mama ode i ostavi kozliće same. Čim je mama koza zamakla za ugao, lija je odmah pokušala: - Daga i Mdegiga, otvorite mi vrata! - Bježi, tko god da si, ti nisi naša mama, ne otvaramo ti! – odgovoriše joj njih dvije. Prošli su tjedni u kojima je lisica učila kozji jezik, vježbala imitirati mamu kozu i čekala svoju novu priliku. - Daga i Mdegiga, otvorite mi vrata! – sad važnim kozjim glasom progovori lisica stojeći pred vratima kozje kućice, nakon što je majka koza otišla po hranu.

Daga i Mdegiga pomislile su da se mama uistinu vratila, no mala sestrica Eregat bila je sigurna da to nije mamin glas. Velike sestre otvoriše liji koja skoči na njih i u tren oka ih proguta, zajedno s još četvero braće. Eregat se sakrila u malu ostavu u kojoj su čuvali travu i slane kamenčiće, a pohlepna je lisica nije ni tražila, zadovoljna upravo progutanim plijenom. Vrativši se, mama koza je našla otvorena kućna vrata i samo Eregat šćućurenu u ostavi. Zajedno sa susjedom pošla je tražiti lisicu i našla je kako sita i umorna spava u hladovini pješčane dine. Rasporile su joj trbuh i izvukle neoprezne kozliće. - Kada već ne slušate mamu, slušajte barem ovu najmanju sestricu koja je očito i najpametnija među vama! – prekori ih majka i povede ih kući. – Neka vam ovo bude dobra lekcija za sve opasnosti koje vas još čekaju u životu. Pamet u glavu, djeco moja! – zagrli ih i sve redom izljubi. Ova vam se priča sigurno učinila poznatom. Pričaju je saharske mame i tete svojoj djeci i nećacima prije spavanja. Neka ona bude još jedan dokaz da djeca cijeloga svijeta odrastaju slično i da su razlike samo u temperaturi zraka, krajoliku ili boji pijeska. Dječja je mašta slična u svakom dijelu svijeta, djeca su jednaka u želji da svi žive dobro i sretno.

U PUSTINJI JE UOBICAJENO

DA SUSJED SUSJEDU POMAZE. Treba li pomoći izravnati dvorište, napraviti put ili prevesti nešto vozilom, tu su susjedi koji će rado pomoći. Nemaju svi automobile kojima treba bolesnog člana obitelji odvesti liječniku ili prevesti nešto teško, ali nemaju svi niti zdrave ruke ili potrebne vještine kojima mogu izgraditi kuću ili popraviti motor automobila. Majka obitelji spremit će ručak ili večeru svima koji pomažu u radovima, a zajedno će popiti i čaj. Onaj pravi čaj, koji se priprema sat vremena i pije u tri navrata iz malih staklenih čašica. Vodu koju piju i od koje pripremaju čaj dovoze kamioni - cisterne i pretaču je u velike plastične spremnike nalik golemim jastucima, koji se sve više i više debljaju što je veća količina vode u njima. No, voda posljednjih godina dolazi i u plastičnim bocama pa prazne boce postaju sve veći problem u čuvanju okoliša. Plastika se teško i sporo razgrađuje i takav otpad vjetar dugo raznosi pustinjom, donoseći opasnosti rijetkim pustinjskim životinjama koje bi mogle stradati odluče li pojesti dio plastične ambalaže.

10.

IAKO ZIVIMO USRED PUSTINJE VAZNO JE ZNATI

GDJE I KAKO ZIVE OSTALI LJUDI NASTANJENI

NA PLANETI ZEMLJI - REKLA JE UCITELJICA FATMA NA SATU GEOGRAFIJE. Ali je zapamtio tu rečenicu, ne zna zašto, no ostala je odzvanjati u njegovoj glavi i hraniti mu želju da nauči što više o ljudima na njegovom, afričkom, kontinentu, ali i na svim drugim kontinentima. Alija zanima žive li ljudi i na morima između kontinenata? To će istražiti pa razgovarati s učiteljicom. Ona djecu uči da čuvaju okoliš u kojem žive, da ne bacaju papiriće od karamela uokolo i da svoje roditelje podsjećaju urednosti i važnosti čistoće. Na drugim kontinentima tome djecu uče roditelji, pa je zadatak Alija i njegovih prijatelja u Sahari puno važniji. Oni znaju što njihovi roditelji još ne znaju ili su u međuvremenu zaboravili. Alijev susjed Tateh dosjetio se da bi plastične boce u kojima je bila pitka voda mogao iskoristiti za gradnju kuće. Punio je jednu po jednu bocu pijeskom kojeg u pustinji ne nedostaje i počeo ih slagati u krug, gradeći tako jednu okruglu građevinu. To je smislio vrativši se sa školovanja o

čuvanju energije i okoliša pa krenuo u gradnju kuće svojoj baki. Neobična okrugla kuća puno je čvršća od šatora ili kuća građenih blatnim ciglama. Za vrijeme pustinjskih pješčanih oluja, kada jak vjetar diže limene krovove običnih kućica, u njoj je sigurnije boraviti, a kada pustinjsko sunce jako ugrije zrak, u njoj nije vruće. Budući da je Tateh, nakon bakine, izgradio još nekoliko kuća, dopala mu se ideja da izgradi još jednu u kojoj će Ali urediti svoju malu učionicu geografije. Svakog popodneva, uz pomoć nekolicine prijatelja, Tateh i Ali gradili su tu kućicu nikom u školi ne rekavši ništa o tome. Uredili su je nacrtavši kartu svijeta na njezinim unutarnjim zidovima, a kada su sve očistili Ali pozove učiteljicu i cijeli razred da razgledaju njegov Svijet usred Sahare. Ali će, kada odraste, postati učitelj geografije, siguran sam, a učiteljica Fatma u tome će mu nesebično pomoći.

11.

SADA, KADA SJEDIM

U SVOM UDOBNOM DOMU I PISEM, NEDOSTAJU MI ZNATIZELJNE OCI SAHARSKIH MALISANA. Bez obzira koji je dan, je li jutro ili večer, idu li u školu ili pomažu roditeljima oko kuće ili oko pokoje koze koju hrane i piju njezino mlijeko, veseli i radoznali pogled zajednički je svima. Nedostaju mi smijeh i vika koji prate svaku pustinjsku nogometnu utakmicu, u kojoj polovica malih nogometaša trči bosa po terenu od pijeska i sitnih oštrih kamenčića, udarajući loptu svom snagom, nezaštićenim nožnim palcem. Nedostaje mi i pijesak, iako ga tamo ima i više no što bi čovjek poželio. Htio – ne htio, poneseš ga sa sobom u ustima, u ušima, a poneko sitno zrnce tog pijeska sigurno ostane i u oku pa mu treba suza da bi izišlo van. Nedostaje mi taj pijesak, jer sam svoje srce posadio duboko u njemu.

RJECNIK: HRVATSKI / [PANJOLSKI / HASSANIA

Broj

Hrvatski

Španjolski

Hassania

Jedan

Uno

Uahed

Dva

Dos

Aznain

Tri

Tres

Azlaza

Četiri

Cuatro

Arbaa

Pet

Cinco

Hamsa

Šest

Seis

Seta

Sedam

Siete

Sabaa

Osam

Ocho

Azmania

Devet

Nueve

Tesaa

Deset

Diez

Achra

Kako se zoveš? Zovem se... Koliko ti je godina? Kako si? Dobro Vrlo dobro, hvala Mir / Pozdrav Dobar dan Dobra večer Laku noć Do sutra / Vidimo se sutra Doviđenja Više Manje Da Ne Ja Ti On, Ona Mi Vi Oni, One Otac Majka Brat

Cómo te llamas? Asmek? Yo me llamo... Ana Asmi... Cuantos años tienes? Cam Andac Min Sanna? Cómo Estás? Achanabtac? Bien Le bes Muy bien, gracias Bijair, Chucran La Paz Salam Buenos Días Sabah El-Jer Buenas Tardes Emsaljeir Buenas Noches Leilatuka Saika Hasta mañana Ila-Lgad Adiós Bat Best Más Akzar Menos Aqal Si Hag (Naam) No Abda (La) Yo Ana Tú Enta / Enti (fem.) Él, Ella Hua / Hia Nosotros Ahna (Nahnu) Vosotros Antuma Ellos, Ellas Huma / Humati Padre Elbu (Eleb) Madre Lum (Um) Hermano Elju (El-Aj) 35

Asmek? KAKO SE ZOVE[? Asmek? KAKO SE ZOVE[? COMO TE LLAMAS?

SALAM Mir / Pozdrav Mir / Pozdrav SALAM LA PAZ LA PAZ

COMO TE LLAMAS?

SABAH EL-JER DOBAR DAN DOBAR DAN SABAH EL-JER BUENOS DIAS BUENOS DIAS

EMSALJEIR? DOBRA VECER DOBRA VECER EMSALJEIR? BUENAS TARDES

AnA Asmi... Zovem se... Zovem se... AnA Asmi... YO ME LLAMO...

BUENAS TARDES

YO ME LLAMO...

LEILATUKA SAIKA LAKU NOC LEILATUKA SAIKA LAKU NOC BUENAS NOCHES BUENAS NOCHES

ACHANABTAC? KAKO SI? ACHANABTAC? KAKO SI? COMO ESTAS?

DO SUTRA / VIDIMO SE SUTRA DO SUTRA / VIDIMO SE SUTRA ILA-LGAD HASTA MANANA ILA-LGAD HASTA MANANA

COMO ESTAS?

Le bes Dobro Le bes Dobro BIEN

MANJE AQAL MANJE AQAL MENOS

BAT BEST DOVIDENJA BAT BEST DOVIDENJA ADIOS

MENOS

ADIOS

BIEN

AKZAR VI[E VI[E AKZAR MAS MAS

CAM ANDAC MIN SANNA? KOLIKO TI JE GODINA? CAM ANDAC MIN SANNA? KOLIKO TI JE GODINA? CUANTOS ANOS TIENES? CUANTOS ANOS TIENES?

DA HAG (NAAM) SI

NE ABDA (LA) NE ABDA (LA) NO NO

BIJAIR, CHUCRAN VRLO DOBRO, HVALA VRLO DOBRO, HVALA BIJAIR, CHUCRAN Muy bien, gracias Muy bien, gracias

impresum Damir Vujnovac © Djeca Sahare Nakladnik: KNJIGA U CENTRU knjigaucentru@yahoo.com Biblioteka: Slikovnica – prozor u svijet Urednica biblioteke: Ana Đokić Za nakladnika: Zoran Pongrašić Fotografije: Damir Vujnovac Ilustracije, dizajn i grafičko oblikovanje; Nina Mašina Tisak: Studio Moderna Zagreb, studeni 2017. ISBN 978-953-7514-94-5

Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ili na bilo koji drugi način reproducirati bez dopuštenja autora ili naladnika Tiskano uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba