Amoris laetitia - Radost ljubavi (D171) by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

PAPA FRANJO

AMORIS LAETITIA RADOST LJUBAVI

Dokumenti

171

Prijevod: Slavko Antunović Teološka lektura: Stjepan Baloban Lektura i korektura: Katica Majdandžić-Stupac Karmela Prosoli

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Izdaje se s dopuštenjem crkvenih vlasti. Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 2000 ISBN 978-953-11-1003-7 Tiskano u lipnju 2016. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000935445.

PAPA FRANJO

AMORIS LAETITIA RADOST LJUBAVI Posinodalna apostolska pobudnica biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama, kršćanskim supruzima i svim vjernicima laicima o ljubavi u obitelji

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2016.

Naslov izvornika: Esortazione Apostolica postsinodale Amoris laetitia del Santo Padre Francesco ai vescovi, ai presbiteri e ai diaconi, alle persone consacrate agli sposi cristiani e a tutti i fedeli laici sull'amore nella famiglia © Libreria Editrice Vaticana, 2016. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2016.

1. RADOST LJUBAVI koja se živi u obiteljima također je radost Crkve. Kao što su primijetili sinodski oci, usprkos brojnim znakovima krize braka, »želja za obitelji i dalje je živa, osobito među mladima, i iz toga Crkva crpi nadahnuće«.1 Kao odgovor na tu težnju »kršćanski navještaj o obitelji uistinu je radosna vijest«.2 2. Sinodalni hod omogućio je da razmotrimo stanje u kojem se nalaze obitelji u današnjem svijetu, da proširimo naše poglede i oživimo našu svijest o važnosti braka i obitelji. Istodobno, složenost predloženih tema pokazala nam je nužnost da nastavimo slobodno produbljivati neka doktrinarna, moralna, duhovna i pastoralna pitanja. Razmišljanje pastirâ i teologâ, ako je vjerno Crkvi, iskreno, realistično i kreativno, pomoći će nam da dostignemo veću jasnoću. Rasprave koje kruže u sredstvima društvenog priopćivanja ili tiskovinama pa čak i među službenicima Crkve kreću se od neobuzdane želje da se sve mijenja bez dovoljnog razmišljanja ili osnovanosti do stava koji teži riješiti sve primjenjujući opće norme ili izvlačeći pretjerane zaključke iz nekih teoloških razmišljanja. 1

III. OPĆA IZVANREDNA SKUPŠTINA BISKUPSKE SINODE, Relatio Synodi, 18. listopada 2014., 2. XIV. OPĆA REDOVITA SKUPŠTINA BISKUPSKE SINODE, Relatio finalis, 24. listopada 2015., 3 (Zaključno izvješće, KS, 2016.). 5

3. Podsjećajući da je vrijeme važnije od prostora, želim potvrditi da ne treba sva doktrinarna, moralna ili pastoralna pitanja rješavati intervencijama učiteljstva. U Crkvi je, naravno, potrebno jedinstvo učenja i prakse, ali to ne isključuje različite načine tumačenja nekih vidova učenja ili nekih posljedica koje iz toga proizlaze. Tako će biti sve dok nas Duh ne uputi u svu istinu (usp. Iv 16, 13), to jest dok nas potpuno ne uvede u Kristovo otajstvo, kada budemo gledali sve njegovim očima. Osim toga, u svakoj zemlji ili kraju mogu se tražiti rješenja koja su više inkulturirana, pozornija na tradicije i mjesne izazove. Naime, »kulture su međusobno vrlo različite i svako opće načelo [...] treba biti inkulturirano ako se želi da se poštuje i primjenjuje«.3 4. U svakom slučaju moram reći da je sinodalni hod nosio u sebi veliku ljepotu i pružio mnogo svjetla. Zahvalan sam za mnoge doprinose koji su mi pomogli u 3

Govor na zaključenju XIV. opće redovite skupštine Biskupske sinode (24. listopada 2015.): L’Osservatore Romano, 26.–27. listopada 2015., str. 13; usp. PAPINSKA BIBLIJSKA KOMISIJA, Fede e cultura alla luce della Bibbia. Atti della Sessione plenaria 1979 della Pontificia Commissione Biblica [Vjera i kultura u svjetlu Biblije. Radovi plenarnog zasjedanja Papinske biblijske komisije iz 1979. godine], Torino, 1981.; DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Konstitucija Gaudium et spes, 44; IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio (7. prosinca 1990.), 52: AAS 83 (1991.), 300; Apostolska pobudnica Evangelii gaudium. Radost evanđelja (24. studenoga 2013.), 69, 117: AAS 105 (2013.), 1049, 1068–1069.

potpunosti sagledati probleme s kojima se susreću obitelji u cijelom svijetu. Razne intervencije sinodskih otaca, koje sam pozorno slušao, predstavljale su, da tako kažem, dragocjeni poliedar, koji čine mnoge opravdane zabrinutosti i iskrena pitanja. Zato sam držao uputnim sastaviti posinodalnu apostolsku pobudnicu u kojoj će biti sabrani doprinosi dviju nedavnih sinoda o obitelji, pridružujući tome neka druga promišljanja kao pomoć za razmišljanje, dijalog i pastoralnu praksu i istodobno pomoć, poticaj i ohrabrenje obiteljima u njihovim svakodnevnim obvezama i izazovima. 5. Ova pobudnica poprima posebno značenje u kontekstu ove Jubilejske godine milosrđa. Ponajprije zato što predstavlja poziv kršćanskim obiteljima da cijene darove braka i obitelji i čuvaju ljubav snažnom i ispunjenom vrednotama kao što su velikodušnost, predanost, vjernost i strpljivost. Na drugome mjestu, jer pokušava sve potaknuti da budu znakovi milosrđa i blizine tamo gdje obiteljski život nije savršen ili u njemu nema mira i radosti. 6. Tekst započinje poglavljem nadahnutim Svetim pismom, koji daje odgovarajući ton. Polazeći od toga promatrat ću današnje stanje obitelji, kako bismo bili čvrsto utemeljeni u stvarnosti. Podsjetit ću zatim na neke bitne vidove crkvenog učenja o braku i obitelji, čime se utire put dvama središnjim poglavljima posvećenim ljubavi. U nastavku ću istaknuti neke pastoralne pristu7

pe koji nas mogu usmjeravati u izgrađivanju čvrstih i plodnih obitelji u skladu s Božjim naumom a jedno poglavlje posvetit ću odgoju djece. Zatim ću uputiti poziv na milosrđe i pastoralno razlučivanje onih stanja koja ne odgovaraju potpuno onome što Gospodin traži od nas te, na kraju, zaključiti kratkim crtama o obiteljskoj duhovnosti. 7. Zbog bogatih plodova dvogodišnjega sinodalnog razmišljanja u pobudnici se, na različite načine, obrađuju brojne i različite teme. To objašnjava njezinu neizbježnu opsežnost. Zato ne preporučujem da se tekst čita površno i na brzu ruku. Obitelji i oni koji se bave obiteljskim pastoralom najveću će korist izvući ako budu dio po dio čitali strpljivo i oprezno ili ako budu u njoj potražili i posvetili pozornost onim dijelovima koji odgovaraju njihovim konkretnim potrebama. Vjerojatno je da će se, primjerice, bračni parovi više prepoznati u četvrtom i petom poglavlju, da će se pastoralni djelatnici posebno zainteresirati za šesto poglavlje, a da će svi osmo poglavlje doživjeti kao izazov i poticaj na preispitivanje. Nadam se da će svatko, kroz čitanje, osjetiti pozvanim s ljubavlju se posvetiti životu obiteljî, jer one »nisu problem, one su u prvom redu prilika«.4

Govor na susretu s obiteljima u Santiago de Cubi (22. rujna 2015.): L’Osservatore Romano, 24. rujna 2015., str. 7.

P R V O P O G L AV L J E

U SVJETLU RIJEČI

8. Biblija obiluje obiteljima, pokoljenjima, ljubavnim pričama i obiteljskim krizama, i to od prve stranice, gdje se pojavljuje obitelj Adama i Eve, sa svojim bremenom nasilja ali također snagom života koji dalje teče (usp. Post 4), pa sve do posljednje stranice, gdje promatramo svadbenu svečanost Zaručnice i Jaganjca (usp. Otk 21, 2.9). Dvije kuće koje opisuje Isus, sagrađene jedna na stijeni a druga na pijesku (usp. Mt 7, 24–27), predstavljaju bezbroj obiteljskih stanja koja svojom slobodnom voljom oblikuju njezini članovi, jer kao što piše pjesnik, »svaki je dom svijećnjak«.5 Uđimo sada u jedan od tih domova, pod vodstvom psalmista, pjesmom koja se dan-danas razliježe bilo na židovskom bilo na kršćanskome ženidbenom bogoslužju: »Blago svakome koji se Gospodina boji, koji njegovim hodi stazama! 5

JORGE LUIS BORGES, »Calle desconocida«, u: Fervor de Buenos Aires, Buenos Aires, 2011., 23 (tal. pr.: Fervore di Buenos Aires, Milano, 2010., 29). 9

Plod ruku svojih ti ćeš uživati, blago tebi, dobro će ti biti. Žena će ti biti kao plodna loza u odajama tvoje kuće; sinovi tvoji k’o mladice masline oko stola tvojega. Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek koji se Gospodina boji! Blagoslovio te Gospodin sa Siona, uživao sreću Jeruzalema sve dane života svog! Vidio djecu svojih sinova, mir nad Izraelom!« (Ps 128, 1–6). Ti i tvoja supruga 9. Prijeđimo dakle preko praga toga mirnog doma, s njegovom obitelji okupljenom oko svečanog stola. U središtu nalazimo oca i majku s njihovom ljubavnom pričom. U njima se ostvaruje onaj praiskonski naum koji je sam Krist snažno dozvao u svijest: »Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih« (Mt 19, 4). U njima se nastavlja poslanje iz Knjige Postanka: »Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo« (Post 2, 24). 10

10. Dva veličanstvena početna poglavlja Knjige Postanka prikazuju ljudski par u njegovoj temeljnoj stvarnosti. U tome tekstu, koji nalazimo na početku Biblije, izlaze na vidjelo neke vrlo jasne tvrdnje. Prva, koju je u sažetom obliku citirao Isus, kaže: »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih« (1, 27). Upada u oči iznenađujuća činjenica da se »slika Božja« dovodi u izravnu vezu s parom »muško i žensko«. Znači li to da je i Bog spolno biće ili da uza se ima božansku družicu, kao što su vjerovale neke drevne religije? Očito da ne, jer znamo s kolikom je jasnoćom Biblija odbacila kao idolatrijska ta vjerovanja raširena među Kanaancima u Svetoj zemlji. Čuvala se Božja trancendentnost, ali, budući da je on istodobno Stvoritelj, plodnost ljudskog para živa je i djelotvorna »slika«, vidljivi znak njegova stvaralačkog čina. 11. Bračni par koji voli i rađa život pravi je živi »kip« (ne od kamena ili zlata zabranjenih Dekalogom), kadar očitovati Boga stvoritelja i spasitelja. Zato je plodna ljubav simbol Božjih intimnih stvarnosti (usp. Post 1, 28; 9, 7; 17, 2–5.16; 28, 3; 35, 11; 48, 3–4). To je razlog zbog kojeg se kroz Knjigu Postanka, slijedeći takozvanu »svećeničku tradiciju«, provlače razna rodoslovlja (usp. 4, 17–22.25–26; 5; 10; 11, 10–32; 25, 1–4.12–17.19–26; 36). Naime, sposobnost ljudskog para da rađa put je po kojem se povijest spasenja razvija. U tome svjetlu plodni odnos para postaje slika za razumijevanje i opisiva11

nje otajstva samog Boga, koja je od temeljne važnosti u kršćanskom shvaćanju Trojstva, gdje se Boga promatra kao Oca, Sina i Duha ljubavi. Trojstveni Bog zajednica je ljubavi, a obitelj je njegov živi odraz. Sveti Ivan Pavao II. objašnjava tu stvarnost riječima: »Naš Bog, u svojemu najdubljem otajstvu, nije samoća, već obitelj, jer u sebi ima očinstvo, sinovstvo i bit obitelji koja je ljubav. Ta ljubav, u božanskoj obitelji, jest Duh Sveti.«6 Obitelj nije dakle nešto tuđe samoj Božjoj biti.7 Taj trinitarni vid nalazi novi izraz u Pavlovoj teologiji kad Apostol muža i ženu povezuje s »otajstvom« jedinstva Krista i Crkve (usp. Ef 5, 21–33). 12. Ali Isus, u svojemu razmišljanju o braku, upućuje nas na jednu drugu stranicu Knjige Postanka, točnije na drugo poglavlje, gdje se donosi divan i detaljan prikaz para. Izabrat ćemo samo dva detalja. Prvi je nemir muškarca koji traži »pomoć kao što je on« (rr. 18.20), koja će ga moći osloboditi one samoće koja ga muči i koju ne ublažava blizina životinja i svega stvorenog svijeta. Izvorni hebrejski izraz upućuje nas na izravan odnos, gotovo »frontalan« – oči u oči – u nekoj vrsti šutljiva dijaloga, jer su u ljubavi šutnje često rječitije od riječi. To je susret s jednim licem, jednim »ti« koji je odraz Božje ljubavi i koji je »blago… pomoć njemu slična i stup potporni« 6

Homilija na misi u Puebli de los Ángelesu (28. siječnja 1979.), 2: AAS 71 (1979.), 184. Usp. isto.

(Sir 36, 24), kao što kaže biblijski mudrac ili kao što također kliče zaručnica iz Pjesme nad pjesmama u divnoj ispovijesti ljubavi i darivanja u uzajamnosti: »Dragi moj pripada meni, a ja njemu […]. Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni« (2, 16; 6, 3). 13. Taj susret, koji liječi samoću, dovodi do rađanja i obitelji. To je drugi detalj koji želimo istaknuti: Adam, koji je također čovjek svih vremena i svih dijelova našega planeta, zajedno sa svojom ženom zasniva novu obitelj, kao što ponavlja Isus citirajući Postanak: »i dvoje njih bit će jedno tijelo« (Mt 19, 5; usp. Post 2, 24). Glagol »prionuti« u hebrejskom izvorniku označava tijesni sklad, tjelesno i duhovno prianjanje, do te mjere da se ta riječ upotrebljava za opisivanje jedinstva s Bogom: »Duša se moja k tebi privija« (Ps 63, 9), pjeva molitelj. Bračno sjedinjenje evocira se tako ne samo u njegovoj spolnoj ili tjelesnoj dimenziji već također u njegovu dragovoljnom darivanju ljubavi. Plod je te ljubavi da dvoje »postaju jedno tijelo«, bilo u tjelesnom zagrljaju bilo u jedinstvu srcâ i života i, možda, u djetetu koje će se roditi od njih dvoje i koje će nositi u sebi, ujedinjujući ih bilo genetski bilo duhovno, dva »tijela«. Sinovi tvoji k’o mladice masline 14. Vratimo se ponovno pjesmi psalmistovoj. U kući gdje muž i žena sjede za stolom vidimo uz njih 13

djecu »k’o mladice masline« (Ps 128, 3), to jest punu snage i vitalnosti. Ako su roditelji u nekom smislu temelji kuće, djeca su poput »živog kamenja« obitelji (usp. 1 Pt 2, 5). Znakovito je da je riječ koja se najviše puta javlja u Starome zavjetu nakon izraza JHVH (»Gospodin«) upravo »sin« (ben), riječ koja upućuje na hebrejski izraz koji znači »graditi« (banah). Zato se u Psalmu 127 veliča dar djece slikama koje se odnose bilo na građenje kuće bilo na društveni i trgovački život koji se odvijao kod gradskih vrata: »Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Jahve grad ne čuva, uzalud stražar bdi. […] Evo: sinovi su Jahvin dar, plod utrobe njegova je nagrada. Strelica u ruci ratnika – to su sinovi mladosti. Blago čovjeku koji njima napuni tobolac, neće se postidjeti kad se preo bude s dušmanom na vratima« (rr. 1.3–5). Istina je da te slike odražavaju kulturu jednoga drevnog društva, no prisutnost djece u svakom je slučaju znak punine obitelji u kontinuitetu same povijesti spasenja, od pokoljenja do pokoljenja. 15. U toj perspektivi možemo vidjeti također drugu dimenziju obitelji. Znamo da se u Novome zavjetu govori o »Crkvi koja se okuplja u kući« (usp. 1 Kor 16, 19; Rim 16, 5; Kol 4, 15; Flm 2). Životni prostor neke obitelji mogao se pretvoriti u kućnu crkvu, u sjedište euharistije, prisutnosti Krista koji sjedi za istim stolom. Nezaboravna je slika koju nalazimo u Otkrivenju, gdje 14

Gospodin kaže: »Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom« (3, 20). Tako se opisuje kuća ispunjena Božjom prisutnošću, zajedničkom molitvom i Gospodinovim blagoslovom. To je smisao Psalma 128, koji smo uzeli kao polazište našeg razmišljanja: »Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek koji se Gospodina boji! Blagoslovio te Gospodin sa Siona« (rr. 4–5). 16. Biblija promatra obitelj također kao mjesto kateheze za djecu. To se zorno vidi u opisu proslave Pashe (usp. Izl 12, 26–27; Pnz 6, 20–25) i poslije je izraženo u židovskom haggadah, to jest dijaloškoj naraciji koja prati obred pashalne večere. K tomu, u jednom od psalama veliča se navještaj vjere u obitelji: »Ono što čusmo i saznasmo, što nam kazivahu oci, nećemo kriti djeci njihovoj, predat ćemo budućem koljenu: slavu Gospodinovu i silu njegovu i djela čudesna što ih učini. Svjedočanstvo podiže on u Jakovu, Zakon postavi u Izraelu, da ono što naredi ocima našim oni djeci svojoj objave, da sazna budući naraštaj, i sinovi koji će se roditi da djeci svojoj kazuju« (Ps 78, 3–6). Obitelj je, dakle, mjesto gdje roditelji postaju prvi učitelji vjere za svoju djecu. To je zadaća »prenošenja« od osobe do osobe: »Kad te sin tvoj sutra zapita […] odgovori mu« (Izl 13, 14). Tako će razni naraštaji moći uzdići svoju pjesmu Gospodinu, »mladići i djevojke, starci s djecom zajedno« (Ps 148, 12). 15

17. Roditelji su dužni ozbiljno obavljati tu svoju odgojnu zadaću, kao što često podsjećaju biblijski mudrosni tekstovi (usp. Izr 3, 11–12; 6, 20–22; 13, 1; 22, 15; 23, 13–14; 29, 17). Djeca su pozvana prihvatiti i provoditi zapovijed: »Poštuj oca svoga i majku svoju« (Izl 20, 12), gdje glagol »poštivati« označava potpuno ispunjavanje obiteljskih i društvenih dužnosti koje se ne smije zanemarivati pod izlikom religijskih razloga (usp. Mk 7, 11–13). Naime, »tko štuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago« (Sir 3, 3–4). 18. Evanđelje nas podsjeća također da djeca nisu svojina obitelji, nego da imaju pred sobom osobni životni put. Ako je istina da se Isus predstavlja kao uzor poslušnosti svojim zemaljskim roditeljima, kojima bijaše poslušan (usp. Lk 2, 51), također je sigurno da on pokazuje kako djetetov izbor života i sâm njegov kršćanski poziv mogu zahtijevati odvajanje radi ostvarivanja vlastitog posvećenja Božjem kraljevstvu (usp. Mt 10, 34– 37; Lk 9, 59–62). Usto, on sâm, kad je imao dvanaest godina, odgovara Mariji i Josipu da treba ostvariti neko veće poslanje izvan svoje povijesne obitelji (usp. Lk 2, 48–50). Na taj način on ističe nužnost drugih dubljih veza također unutar obiteljskih odnosa: »Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše« (Lk 8, 21). S druge strane, u pozornosti koju posvećuje djeci – koju se u drevnome bliskoistočnom društvu smatralo subjektima lišenim posebnih prava pa čak dijelom obi16

teljskog vlasništva – Isus ide tako daleko da ih predstavlja odraslima kao učitelje, zbog njihova jednostavnog i spontanog povjerenja prema drugima: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom« (Mt 18, 3–4). Trag patnje i krvi 19. Idilična slika predstavljena u Psalmu 128 nije u opreci s gorkom stvarnošću koja označava sve svetopisamske stranice. To je prisutnost patnje, zla, nasilja, koji razdiru život obitelji i njezino duboko zajedništvo života i ljubavi. Nije slučajno da je Kristov govor o ženidbi (usp. Mt 19, 3–9) uvršten u raspravu o rastavi. Božja je riječ stalni svjedok te mračne dimenzije prisutne od samog početka, kad se, s grijehom, odnos ljubavi i čistoće između muškarca i žene preobražava u gospodarenje: »Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom« (Post 3, 16). 20. Trag patnje i krvi provlači se kroz mnoge biblijske stranice, počevši od Kajinova ubojstva brata Abela, preko raznih sporova između djece i ženâ patrijarhâ Abrahama, Izaka i Jakova, pa sve do tragedija koje označavaju krv Davidove obitelji ili mnogih obiteljskih teškoća koje nalazimo u Tobiji i gorke ispovijesti napu17

štenog Joba: »Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici. […] Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe« (Job 19, 13.17). 21. Sâm Isus rodio se u skromnoj obitelji, koja je brzo morala pobjeći u stranu zemlju. On ulazi u Petrovu kuću u kojoj je njegova punica ležala bolesna (usp. Mk 1, 30–31) i pokazuje suosjećanje kad dozna za smrt u Jairovoj kući i kući Lazarovoj (usp. Mk 5, 22–24.35– 43; Iv 11, 1–44); sluša očajnički vapaj udovice iz Naina zbog njezina umrlog sina (usp. Lk 7, 11–15); prihvaća poziv oca padavičara u jednome malom selu (usp. Mk 9, 17–27). Susreće se s carinicima poput Mateja i Zakeja u njihovim kućama (usp. Mt 9, 9–13; Lk 19, 1–10) kao i grešnicima, poput žene u kući nekog farizeja (usp. Lk 7, 36–50). Poznaje tjeskobe i napetosti obitelji i uključuje ih u svoje prispodobe: od djece koja odlaze od kuće u potrazi za avanturom (usp. Lk 15, 11–32) sve do problematične djece s neprotumačivim ponašanjima (usp. Mt 21, 28–31) ili žrtava nasilja (usp. Mk 12, 1–9). Osjetljiv je i na neugodnosti uzrokovane pomanjkanjem vina (usp. Iv 2, 1–10) ili nedolaskom uzvanikâ (usp. Mt 22, 1–10), a poznata mu je i tjeskobnost zbog gubitka novca u siromašnoj obitelji (usp. Lk 15, 8–10). 22. Iz ovoga kratkog pregleda možemo vidjeti da Božja riječ nije niz apstraktnih tekstova, već suputnica za obitelji koje su u krizi ili prolaze kroz neku patnju, i 18

pokazuje im cilj puta, kad će im Bog »otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti« (Otk 21, 4). Plod tvojih ruku 23. Na početku Psalma 128 predstavlja se oca kao radnika, koji radom svojih ruku uzdržava tjelesno blagostanje i spokoj svoje obitelji: »Plod ruku svojih ti ćeš uživati, blago tebi, dobro će ti biti« (r. 2). Već iz prvih stranica Biblije može se zaključiti da je rad temeljni dio dostojanstva ljudskog života; ondje se kaže da »Gospodin, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva« (Post 2, 15). Čovjek je predstavljen kao radnik koji preobražava materiju i iskorištava prirodne sile i proizvodi »kruh muke« (Ps 127, 2), uz to što njeguje vlastite darove i talente. 24. Rad omogućuje istodobno razvoj društva, uzdržavanje obitelji kao i njezinu stabilnost i plodnost: »Uživao sreću Jeruzalema sve dane života svog! Vidio djecu svojih sinova, mir nad Izraelom« (Ps 128, 5–6). U Mudrim izrekama predstavlja se također zadaća majke obitelji, čiji se rad opisuje u svim njezinim svakodnevnim pojedinostima, zasluživši pohvale muža i djece (usp. 31, 10–31). Sâm apostol Pavao ponosio se time što nije bio na teret drugima, jer je radio vlastitim rukama osiguravajući si tako uzdržavanje (usp. Dj 18, 3; 1 Kor 4, 12; 9, 19

12). Bilo je toliko uvjeren u nužnost rada da je postavio strogo pravilo za svoje zajednice: »Tko neće da radi, neka i ne jede!« (2 Sol 3, 10; usp. 1 Sol 4, 11). 25. Nakon svega rečenoga lako je razumjeti da nezaposlenost i nestalnost zaposlenja zadaju patnju, kao što se vidi u maloj Knjizi o Ruti i kao što podsjeća Isus u prispodobi o radnicima koji sjede, u prisilnoj dokolici, na gradskom trgu (usp. Mt 20, 1–16), ili kao što je on sâm iskusio susrećući ljude koji su trpjeli neimaštinu i glad. Upravo je to ono što društvo na tragičan način proživljava u mnogim zemljama gdje nedostatak mogućnosti zapošljavanja na razne načine narušava obiteljski spokoj. 26. Ne smijemo isto tako zaboraviti izobličenost koju grijeh unosi u društvo, kao kad se, primjerice, čovjek ponaša poput tiranina prema prirodi, uništavajući je na sebičan pa čak i divljački način. Posljedice su istodobno desertifikacija tla (usp. Post 3, 17–19) i ekonomske i društvene neravnoteže, protiv kojih se jasno podizao glas prorokâ, od Ilije (usp. 1 Kr 21) pa sve do riječi koje je sâm Isus izgovorio protiv nepravde (usp. Lk 12, 13– 21; 16, 1–31). Nježnost zagrljaja 27. Krist je uveo kao znak po kojem se prepoznaju njegovi učenici prije svega zakon ljubavi i davanje sebe 20

drugima (usp. Mt 22, 39; Iv 13, 34), i to je učinio kroz jedno načelo koje otac i majka obično svjedoče u svome životu: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Iv 15, 13). Plodovi su ljubavi također milosrđe i opraštanje. U tome smislu vrlo je simboličan prizor žene uhvaćene u preljubu; na prostoru ispred jeruzalemskog hrama okružena je svojim tužiteljima, ali poslije ostaje sama s Isusom, koji je ne osuđuje i poziva je da vodi dostojanstveniji život (usp. Iv 8, 1–11). 28. Na obzorju ljubavi, koja ima središnju ulogu u kršćanskom iskustvu braka i obitelji, ističe se još jedna vrlina, koja se često ignorira u našem svijetu užurbanih i površnih odnosa. To je nježnost. Razmotrit ćemo blage i dirljive riječi Psalma 131. Kao i u drugim biblijskim tekstovima (npr. Izl 4, 22; Iz 49, 15; Ps 27, 10), jedinstvo između Gospodina i njegovih vjernika opisuje se izrazima očinske i majčinske ljubavi. Ovdje vidimo delikatnu i nježnu prisnost između majke i djeteta: novorođenče spava na grudima svoje majke nakon što ga je podojila. Kao što sugerira hebrejska riječ gamûl, riječ je o djetetu koje je već podojeno i koje se svjesno drži svoje majke koja ga drži na svojim grudi. To je dakle blizina koja je svjesna, a ne samo biološka. Nadahnjujući se na toj slici, psalmist pjeva: »Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke« (Ps 131, 2). Možemo spomenuti i drugi, s ovim paralelan prizor, gdje 21

prorok Hošea stavlja u usta Boga kao oca ove dirljive riječi: »Dok Izrael bijaše dijete, ja ga ljubljah […] hodati (sam ga) učio, držeći ga za ruke njegove […]. Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi; bijah im k’o onaj koji dijete podiže k svojim obrazima; nad njega se saginjah i davah mu jesti« (11, 1.3–4). 29. Ovim pogledom vjere i ljubavi, milosti i vjernosti promatrali smo odnos između ljudske obitelji i božanskog Trojstva. Božja riječ kazuje nam da je obitelj povjerena muškarcu, ženi i djeci da tvore zajednicu osoba koja će biti slika jedinstva između Oca, Sina i Duha Svetoga. Rađanje i odgoj djece odraz je Očeva djela stvaranja. Obitelj je pozvana svakodnevno se okupljati na molitvu, čitati Božju riječ i sudjelovati u euharistijskom zajedništvu te tako rasti u ljubavi i sve više postajati hramom u kojem prebiva Duh. 30. Pred svakom obitelji pojavljuje se slika nazaretske obitelji, s njezinom svakodnevicom koju čine napori pa čak i veliki strahovi, kao kad se susrela s neshvatljivim Herodovim nasiljem. Ovo potonje iskustvo na tragičan se način i danas ponavlja u mnogim obiteljima izbjeglica koje se osjećaju odbačenima i bespomoćnima. Poput mudraca, obitelji su pozvane promatrati Dijete i Majku, pasti ničice i klanjati mu se (usp. Mt 2, 11). Poput Marije, pozvane su hrabro i radosno živjeti svoje obiteljske izazove, žalosne i oduševljene, i čuvati i me22

ditirati u srcu Božja čudesa (usp. Lk 2, 19.51). U riznici Marijina srca nalaze se također svi događaji svake od naših obitelji, koje ona brižno čuva. Zato nam ona može pomoći shvatiti značenje tih iskustava i čuti poruku koju nam Bog želi prenijeti preko života naših obitelji.

S E D M O P O G L AV L J E

POJAČATI ODGOJ DJECE

259. Roditelji uvijek utječu na moralni razvoj svoje djece, bilo pozitivan bilo negativan. Iz toga slijedi da oni trebaju prihvatiti tu neizbježnu odgovornost i ostvarivati je svjesno, s oduševljenjem, razumno i prikladno. Budući da je odgojna uloga obitelji toliko važna i da postaje sve složenija, posebno ću se zadržati na toj temi. Gdje su djeca? 260. Obitelj se ne može odreći toga da bude mjesto potpore, vođenja i usmjeravanja, koliko god da morala pronalaziti nove metode i otkrivati nove izvore. Ona treba promisliti o tome čemu želi izložiti svoju djecu. U tu svrhu mora se neizbježno pitati tko su ti koji pružaju zabavu, koji ulaze u njihove domove putem televizije i elektroničkih uređaja i s kojima provode svoje slobodno vrijeme. Samo ako budemo posvetili vremena svojoj djeci, razgovarali s njima jednostavno i s ljubavlju o važnim stvarima i pronalazili zdrave načine na koje će provoditi 198

svoje vrijeme, moći ćemo izbjeći prodor štetnih utjecaja. Budnost je uvijek potrebna i zanemarivanje nikada nije korisno. Roditelji moraju usmjeravati i pripremati djecu i adolescente da se znaju suočiti sa situacijama u kojima im, primjerice, prijete opasnosti od agresije, zlostavljanja ili ovisnosti o drogama. 261. Ipak, pretjerana briga nije dobra za odgoj i ne smije se imati kontrolu nad svim situacijama u kojima se dijete može naći i kroz koje može prolaziti. Ovdje vrijedi načelo po kojem je »vrijeme važnije od prostora«.291 Drugim riječima, važnije je otpočinjati procese nego dominirati prostorima. Ako je jedan roditelj opsjednut time da u svakom trenutku mora znati gdje mu je dijete i kontrolirati sva njegova kretanja, time će nastojati samo zavladati njegovim prostorom. No tako neće odgajati, jačati i pripremati svoje dijete za suočavanje s izazovima. Ono što je najvažnije jest potaknuti u djetetu, s puno ljubavi, procese rasta u slobodi, zrelosti, cjelovitom razvoju i njegovanju autentične autonomije. Samo će na taj način dijete steći sredstva koja su mu potrebna da se zna braniti i djelovati pametno i razborito u teškim okolnostima. Pravo pitanje, dakle, nije gdje je naše dijete fizički, s kim je u ovom trenutku, nego gdje je u egzistencijalnom smislu, gdje se nalazi sa stajališta svojih uvjerenja, ciljeva, želja i 291

Apostolska pobudnica Evangelii gaudium. Radost evanđelja (24. studenoga 2013.), 222: AAS 105 (2013.), 1111. 199

životnih planova. Zato pitanja koja postavljam roditeljima glase: »Pokušavamo li shvatiti ‘gdje’ su djeca doista u svome hodu? Gdje je stvarno njihova duša, znamo li to? I prije svega: želimo ti to znati?«292 262. Kad bi zrelost bila tek razvoj nečega što je već prisutno u našemu genetskom kodu, ne bi se imalo mnogo za činiti. No razboritost, dobra prosudba i zdrav razum ne ovise o čisto kvantitativnim čimbenicima rasta, nego o cijelom nizu stvari koje se objedinjuju duboko u nutrini svake osobe ili, preciznije govoreći, u samom središtu njezine slobode. Neizbježno je da nas svako dijete iznenadi s idejama i planovima koji su plod te slobode, da razbija naše sheme, i dobro je da je tako. Jedna je od odgojnih zadaća poticanje odgovornog korištenja slobode kako bi djeca kad se nađu pred nekim problemom donosila dobre, smislene i pametne odluke. To znači odgajati osobe koje će lako shvatiti da je njihov vlastiti život i život zajednice u njihovim rukama i da je ta sloboda velik dar. Etički odgoj djece 263. Premda se roditelji trebaju osloniti na školu kako bi ona osigurala temeljnu naobrazbu njihove djece, 292

Kateheza (20. svibnja 2015.): L’Osservatore Romano, 21. svibnja 2015., str. 8.

200

nikada ne smiju u potpunosti povjeriti moralni odgoj svoje djece drugima. Afektivni i etički razvoj osobe u konačnici se temelji na jednome temeljnom iskustvu, a to je da se mogu pouzdati u roditelje. To za sobom povlači odgojnu zadaću: roditelji su, svojom ljubavlju i primjerom, dužni djeci uliti povjerenje i probuditi u njima poštovanje i ljubav. Kad dijete više ne osjeća da je za svoje roditelje dragocjeno i važno unatoč svim svojim nesavršenostima ili da se oni iskreno za njega ne brinu, to stvara duboke rane i ima za posljedicu mnoge teškoće na koje nailaze u svome kasnijem sazrijevanju. Ta fizička ili emocionalna odsutnost više boli od moguće kazne koju dijete može dobiti zato što je nešto loše napravilo. 264. Roditelji su također odgovorni za oblikovanje volje svoje djece, razvoj dobrih navika i spontanog opredjeljenja za dobro. To podrazumijeva da se vladanja koja treba usvojiti i sklonosti koje treba poticati predstavljaju kao poželjne i vrijedne, kao dio postupnog procesa rasta jer je uvijek riječ o procesu koji se kreće od nesavršenosti do veće punine. Želja za prilagodbom u društvu ili navika odricanja od neposrednog užitka radi priklanjanja nekom pravilu ili uživanja dobrog suživota u zajednici, sama po sebi je početna vrijednost koja stvara raspoloživosti za kasnije uzdizanje prema višim vrednotama. Moralna formacija uvijek bi se trebala provoditi aktivnim metodama i odgojnim dijalogom koji uključuje osjetljivost i jezik razumljiv djeci. Osim toga, ta se 201

izgradnja mora ostvarivati na induktivan način, tako da dijete može samo od sebe shvatiti važnost određenih vrednota, načela i normi, umjesto da mu ih se nameće kao apsolutne i nepobitne istine. 265. Za ispravno postupiti nije dovoljno »donijeti prikladan sud« ili znati jasno što treba učiniti, ma koliko to bilo važno. Često smo nedosljedni u vlastitim osobnim uvjerenjima, koliko god čvrsto stajali iza njih. Ma koliko nam savjest nalaže jasnu moralnu odluku, pokatkad se drugi čimbenici pokažu privlačnijima i snažnijima, ako nismo došli do toga da se dobro shvaćeno umom ukorijeni u nama kao duboka afektivna sklonost, kao želja za dobrom koja odnosi prevagu nad drugim stvarima koje nas privlače i pomaže nam shvatiti da je ono što mi držimo objektivno dobrim također dobro »za nas« ovdje i sada. Djelotvoran etički odgoj podrazumijeva pokazati osobi da je za nju samu dobro činiti ono što je ispravno. Danas je često neučinkovito tražiti nešto što zahtijeva napor i odricanja, ako se jasno ne pokaže dobro koje se time može postići. 266. Potrebno je razvijati dobre navike. I navike stečene u djetinjstvu imaju pozitivnu ulogu jer omogućuju da usvojene velike vrednote prerastu u zdrave i ustaljene načine djelovanja. Netko može biti druželjubiv i otvoren prema drugima, ali ako ga stariji tijekom dugoga vremenskog razdoblja nisu naučili reći »molim«, »smi202

jem li« i »hvala«, njegova dobra nutarnja raspoloživost neće lako doći do izražaja. Jačanjem volje i ponavljanjem određenih radnji izgrađuje se moralno vladanje. Bez svjesnog, slobodnog i poticanog ponavljanja određenih obrazaca dobrog ponašanja odgoj za moralno vladanje ostaje nepotpun i nedovršen. Sama želja ili privlačnost koju osjećamo prema određenoj vrednoti nisu dovoljne da se usadi vrlina ako nema tih pravilno motiviranih radnji. 267. Sloboda je nešto veličanstveno, ali je možemo izgubiti. Moralni je odgoj povezan s njegovanjem slobode pomoću prijedloga, poticaja, praktičnih primjena, podražaja, nagrada, primjera, modela, simbola, razmišljanja, ohrabrenja, stalnog preispitivanja našeg načina djelovanja i dijaloga koji pomaže osobama razviti ona čvrsta nutarnja načela koja ih vode do toga da spontano čine dobro. Vrlina je uvjerenje koje je preraslo u nutarnji i čvrsti princip djelovanja. Kreposni život, stoga, gradi, jača i oblikuje slobodu i izbjegava da osoba postane rob dehumanizirajućih i antisocijalnih kompulzivnih sklonosti. Naime, sámo ljudsko dostojanstvo zahtijeva da svatko »postupa prema svjesnom i slobodnom izboru, to jest osobno iznutra potaknut i vođen«.293 293

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 17. 203

Vrijednost kazne kao poticaja 268. Također je prijeko potrebno senzibilizirati dijete i mladog čovjeka da shvate kako nedolično ponašanje za sobom povlači posljedice. Trebaju razviti sposobnost staviti se u kožu drugoga i pokajati se za bol koju su mu nanijeli nekim svojim lošim postupkom. Nekim se kaznama – za agresivna i antisocijalna ponašanja – može djelomično postići taj cilj. Važno je odlučno učiti djecu da traže oprost i poprave štetu koju su učinili drugima. Kad odgojni proces pokaže svoje plodove u rastu osobne slobode, sámo dijete u određenom trenutku počinje shvaćati sa zahvalnošću da je za njega bilo dobro odrastati u obitelji, pa i izdržati zahtjeve koje nameće cijeli odgojni proces. 269. Opomena je ujedno poticaj kad se istodobno cijene i priznaju dječji napori i kad dijete osjeti da njegovi roditelji postupaju prema njemu sa stalnim i strpljivim povjerenjem. Dijete koje se ispravlja s ljubavlju osjeća se cijenjeno, osjeća da je netko, opaža da njegovi roditelji prepoznaju njegove mogućnosti. To ne zahtijeva da roditelji budu savršeni, već da znaju ponizno priznati vlastite granice i pokazati da se osobno trude biti bolji. Ipak, jedna od stvari koje djeca trebaju naučiti od svojih roditelja jest da ne dopuste da ih ponese srdžba. Dijete koje učini nešto loše mora se kazniti, ali nikada se s njim ne smije postupati kao s neprijateljem ili onim na kojeg se iskaljuje vlastita agresivnost. Odra204

sli također trebaju znati da su neke vrste lošeg ponašanja povezane s krhkošću i ograničenjima tipičnim za djetetovu dob. Zato bi bio štetan stav stalne sklonosti kažnjavanju, koji neće pomoći djeci da shvate kako su neki postupci ozbiljniji od drugih i koji bi izazvao obeshrabrenost i ozlojeđenost: »Očevi, ne srdite djece svoje« (Ef 6, 4; usp. Kol 3, 21). 270. Od temeljne je važnosti da stega ne dovodi do obeshrabrenja, nego da umjesto toga bude poticaj za daljnji napredak. Kako povezati stegu i unutarnji razvoj? Kako zajamčiti da stega bude konstruktivna granica postavljena djetetovim postupcima, a ne prepreka koja koči njegov rast i razvoj i odgoj koji čine same zabrane? Treba znati naći ravnotežu između tih dviju jednako štetnih krajnosti: jedne u kojoj bi se težilo izgraditi svijet po djetetovoj želji, jer će takva djeca odrastati s osjećajem da imaju samo prava, ali ne i odgovornosti. Druga bi krajnost bila lišiti dijete svijesti o njegovu dostojanstvu, osobnom identitetu i pravima; takva djeca na kraju bivaju zagušena dužnostima i prisiljena ostvarivati želje drugih ljudi. Strpljivi realizam 271. Moralni odgoj podrazumijeva da se od djeteta ili mlade osobe traže samo one stvari koje ne predstavljaju za nju nerazmjernu žrtvu i zahtijeva samo onoliko 205

truda i napora koji neće izazvati kod nje ozlojeđenosti ili dovesti do toga da nešto čini samo zato što ju se na to prisiljava. Redovito se to čini tako da se predlažu mali koraci koji se mogu razumjeti, prihvatiti i poštovati, a uključuju i proporcionalnu žrtvu. U protivnom, ako se bude tražilo previše, neće se postići ništa. Jednom kad se osoba oslobodi našeg autoriteta, vjerojatno će prestati činiti dobro. 272. Etička izgradnja pokatkad izaziva prezir zahvaljujući iskustvima zanemarivanja, razočaranja, nedostatka ljubavi ili lošim slikama roditelja. Etičke se vrednote povezuju s negativnim slikama o ocu ili majci ili slabostima odraslih. Zato treba mladima pomoći da povuku analogiju: vrednote na poseban način u sebi utjelovljuju neke vrlo uzorne osobe, ali se one ostvaruju također na nesavršen način i u različitim stupnjevima. Istodobno, budući da su otpori mladih snažno vezani uz loša iskustva, treba im pomoći proći put ozdravljenja od ovoga svijeta ranjenog u svojoj nutrini; tako mogu rasti u sposobnosti razumijevanja i pomirenja s drugima i društvom. 273. Vrednote treba predlagati postupno, uzimajući u obzir dob i konkretne mogućnosti osobe, izbjegavajući primjenjivati stroge i nepopustljive metode. Korisni doprinosi psihologije i odgojnih znanosti pokazuju da promjena djetetova ponašanja uključuje postupan pro206

ces, ali i da slobodu treba kanalizirati i poticati, jer sama po sebi ne osigurava rast u zrelosti. Ispravno shvaćena, stvarna je sloboda ograničena i uvjetovana. Ona nije samo sposobnost izabrati dobro potpuno spontano. Ne razlikuje se uvijek na odgovarajući način »dragovoljni« od »slobodnog« čina. Netko može jasno i svjesno željeti nešto zlo, ali je to posljedica uvučenosti u vrtlog strasti kojoj se ne može odoljeti ili lošeg odgoja. U takvim slučajevima, odluka pojedinca neosporno je dragovoljna, budući da nije u opreci sa sklonošću njegova htijenja, ali nije slobodna, jer mu je gotovo nemoguće ne izabrati zlo. Vidimo to u slučaju prisilnog ovisnika o drogi. Kad želi uzeti drogu, želi to svim silama, ali je toliko uvjetovan da u tom trenutku nije sposoban donijeti drukčiju odluku. Stoga je njegova odluka dragovoljna, ali ne i slobodna. Nema smisla »pustiti ga da slobodno izabere«, jer zapravo ne može birati i izlaganjem drogi samo se povećava njegova ovisnost. Potrebna mu je pomoć drugih i proces rehabilitacije. Obiteljski život kao odgojna sredina 274. Obitelj je prva škola ljudskih vrednota, gdje učimo mudro koristiti slobodu. Određene sklonosti razvijaju se u djetinjstvu i tako se duboko ukorijene da se zadrže tijekom cijeloga života, bilo kao privlačnost prema određenoj vrednoti bilo kao spontano odbacivanje određenih vladanja. Mnogi ljudi cijeli život misle i 207

djeluju na određeni način, jer drže ispravnim taj način djelovanja koji su, kao nekom osmozom, usvojili još od malih nogu: »Tako su me naučili«; »to su mi usadili«. U obitelji se može također naučiti biti kritičan prema porukama koje odašilju razni mediji. Nažalost, neki televizijski programi ili oblici oglašavanja često negativno utječu i oslabljuju vrijednosti usađene u obiteljskom životu. 275. U naše doba, kojim dominiraju stres i strelovit tehnološki napredak, jedan je od najvažnijih zadataka obitelji naučiti djecu sposobnost čekanja. To ne znači zabranjivati djeci igrati se elektroničkim uređajima, nego pronaći način kako im pomoći da se u njima odnjeguje sposobnost da razlikuju različite logike i da digitalnu brzinu ne primjenjuju na sva područja života. Odgađati želju ne znači nijekati je, već jednostavno odgađati njezino ispunjenje. Kad djeca ili adolescenti nisu naučili da neke stvari moraju čekati, postaju bahati, sve podvrgavaju zadovoljavanju svojih neposrednih potreba i dok rastu, u njima pušta sve dublji korijen porok da žele »sve i odmah«. To je velika iluzija koja ne pospješuje, nego truje slobodu. Naprotiv, kada ih se odgaja tako da nauče odgađati neke stvari i čekati pravi trenutak, nauči ih se samokontroli i neovisnosti o vlastitim nagonima. Tako, kad dijete shvati da mora biti odgovorno prema samom sebi, obogaćuje vlastito samopoštovanje. To ga istodobno uči i da poštuje slobodu drugih. To naravno 208

ne znači očekivati od djece da se ponašaju kao odrasli, ali se isto tako ne smije podcjenjivati njihovu sposobnost da rastu u odgovornoj slobodi. U zdravoj obitelji taj proces učenja obično se odvija kroz zahtjeve koje postavlja zajednički život. 276. Obitelj je područje primarne socijalizacije, jer je prvo mjesto gdje se uči odnositi prema drugima, slušati i dijeliti, biti strpljiv i pokazati poštovanje, jedan drugom pomagati i učiti se suživotu. Odgojna zadaća mora pobuditi osjećaj da su svijet i društvo »obiteljsko okruženje«, to je odgoj u kojem nas se uči kako živjeti zajedno izvan zidova vlastitog doma. U obitelji se uči blizini, brizi i poštivanju drugih. Tu se razbija prvi krug pogubne zaokupljenosti samim sobom i spoznajemo da živimo zajedno s drugima, s drugima koji su vrijedni naše pažnje, naše ljubaznosti i naše ljubavi. Ne postoji društvena veza bez te osnovne, svakodnevne, gotovo mikroskopske dimenzije: živjeti zajedno blizu jedno drugom, susretati se u različitim trenutcima dana, brinuti se oko onoga što svima koristi, pomažući jedni drugima u običnim malim stvarima. Obitelj mora svakodnevno iznjedriti nove načine poticanja uzajamnog poštivanja i uvažavanja. 277. U obiteljskom ambijentu mogu se preispitati potrošačke navike i tako se pridružiti brizi za zajednički dom. »Obitelj je subjekt protagonist cjelovite 209

ekologije, jer je primarni društveni subjekt, koji u sebi sadrži dva temeljna načela ljudske civilizacije na zemlji: načelo zajedništva i načelo plodnosti.«294 Jednako tako, teški i bolni trenutci obiteljskog života mogu njezine članove naučiti važnoj lekciji. To je ono što se, primjerice, događa kad dođe bolest, jer »kad dođe bolest, također u obitelji javljaju se teškoće zbog ljudske slabosti. Ali, općenito govoreći, vrijeme bolesti učvršćuje obiteljske veze. […] Odgoj u kojem se ne uči biti osjetljiv na ljudsku bolest, čini srce suhim. I dovodi do toga da djeca postaju neosjetljiva na tuđu patnju, nesposobna suočiti se s trpljenjem i živjeti iskustvo ograničenosti.«295 278. Odgojni proces između roditelja i djece mogu olakšati ili ometati sve sofisticiranije tehnologije komunikacije i zabave. Kad se dobro koriste, mogu biti korisne za povezivanje članova obitelji koji su daleko jedni od drugih. Omogućuju česte kontakte i mogu pomoći u prebrođivanju teškoća.296 Mora, međutim, biti jasno da ta sredstva ne mogu zamijeniti ili nadomjestiti potrebu osobnijeg i dubljeg dijaloga, koji zahtijeva fizičku prisutnost ili bar čuti glas druge osobe. 294

Kateheza (30. rujna 2015.): L’Osservatore Romano, 1. listopada 2015., str. 8. 295 Kateheza (10. lipnja 2015.): L’Osservatore Romano, 11. lipnja 2015., str. 8. 296 Usp. Relatio finalis, 2015., 67. 210

Znamo da pokatkad ta sredstva, umjesto da približavaju ljude, udaljavaju ih jedne od drugih. To se događa, primjerice, kad je za vrijeme objeda svatko prignut nad svoj mobilni uređaj ili kad jedan bračni drug zaspi čekajući drugoga koji provodi sate uz neki elektronički uređaj. To je također nešto o čemu se u obitelji mora razgovarati i pronaći rješenja koja će omogućiti da se dadne prednost susretu članova obitelji bez nametanja besmislenih zabrana. U svakom slučaju, ne možemo zanemariti opasnosti koje ti novi oblici komunikacije predstavljaju za djecu i mladež, koji katkad zbog njih postaju bezvoljni i otrgnuti od stvarnoga svijeta. Taj »tehnološki autizam« lako ih izlaže manipulacijama onih koji bi htjeli prodrijeti u njihov intimni svijet vođeni egoističnim interesima. 279. Nije isto tako dobro da roditelji postanu svemoćna bića za svoju djecu tako da djeca jedino u njih mogu imati povjerenja. To ometa odgovarajući proces socijalizacije i afektivnog sazrijevanja. Da bi proširenje očinstva i majčinstva prema široj stvarnosti bilo uspješno, »kršćanske su zajednice pozvane pružiti potporu odgojnom poslanju obitelji«297, na poseban način katehezom inicijacije. Da bismo pospješili cjelovit odgoj, trebamo »oživjeti savez između obitelji i kršćanske 297

Kateheza (20. svibnja 2015.): L’Osservatore Romano, 21. svibnja 2015., str. 8. 211

zajednice«.298 Sinoda je htjela istaknuti važnost katoličkih škola, koje »obavljaju iznimno važnu zadaću potpore roditeljima u dužnosti odgoja djece. […] Katoličke škole treba poduprijeti u njihovu poslanju pomaganja učenicima da izrastu u zrele odrasle osobe koje će moći sagledati svijet pogledom Isusove ljubavi i život poimati kao poziv služiti Bogu.«299 U tome smislu, »treba odlučno ustvrditi slobodu Crkve da podučava svoj nauk, kao i pravo odgojitelja na prigovor savjesti«.300 Potreba za spolnim odgojem 280. Drugi vatikanski koncil govorio je o potrebi za »pozitivnim i razboritim spolnim odgojem« koji će se dati djeci i mladima »u skladu s napredujućom dobi« i »uzimajući u obzir napredak psihologije, pedagogije i didaktike«.301 Morali bismo se zapitati jesu li naše odgojne ustanove prihvatile taj izazov. Nije lako pristupiti pitanju spolnog odgoja u vremenu u kojem se spolnost teži banalizirati i osiromašiti. Smije ga se promatrati samo u širem okviru odgoja za ljubav i uzajamno darivanje. Na taj način jezik spolnosti ne bi bio tužno osiro298

Kateheza (9. rujna 2015.): L’Osservatore Romano, 10. rujna 2015., str. 8. 299 Relatio finalis, 2015., 68. 300 Isto, 58. 301 Deklaracija Gravissimum educationis, 1.

212

mašen, već prosvijetljen i obogaćen. Spolni nagon može se pravilno usmjeravati kroz proces rasta u samospoznaji i samokontroli, koji može odnjegovati dragocjene sposobnosti radosti i susreta u ljubavi. 281. Spolni odgoj treba pružiti informacije, ali pritom treba imati u vidu da djeca i mladi ljudi još uvijek nisu stekli punu zrelost. U to ih treba uputiti u pravom trenutku i na način koji odgovara njihovoj dobi. Nije korisno zasuti ih podatcima a da im se ne pomogne da razviju kritički smisao s obzirom na najezdu novih ideja i prijedloga, neobuzdano širenje pornografije i preopterećenja podražajima koji mogu unakaziti spolnost. Mladi trebaju postati svjesni da su bombardirani porukama koje nisu za njihovo dobro niti su korisne za njihov rast prema zrelosti. Treba im pomoći da prepoznaju i traže pozitivne utjecaje te da u isto vrijeme izbjegavaju stvari koje sakate njihovu sposobnost za ljubav. Jednako tako, moramo prihvatiti da se »potreba za novim, prikladnijim jezikom ponajprije vidi kod uvođenja djece i mladih u temu spolnosti«.302 282. Spolni odgoj koji pomaže osobi sačuvati zdrav osjećaj stida ima golemu vrijednost, ma koliko neki danas mislili da to pripada nekim drugim vremenima. Stid je prirodno sredstvo kojim osoba brani svoju nutrinu i štiti se od toga da bude pretvorena u puki objekt. 302

Relatio finalis, 2015., 56. 213

Ako nema stida, može se dogoditi da se ljubav i spolnost svedu na opsjednutosti genitalnošću i bolesnim stanjim koja izobličuju našu sposobnost za ljubav, kao i oblicima seksualnog nasilja koji vode do nehumanog postupanja ili do toga da se povrijedi drugoga. 283. Često se spolni odgoj usredotočuje na to kako se »zaštititi« i pobrinuti se za »siguran seks«. Takvi izrazi prenose negativan stav prema prirodnoj prokreativnoj svrsi spolnosti, kao da bi moguće dijete bilo neprijatelj od kojeg se treba zaštititi. Na takav se način promiče agresivni narcizam umjesto prihvaćanja. Uvijek je neodgovorno pozivati adolescente da se igraju sa svojim tijelima i svojim željama, kao da imaju zrelost, vrijednosti, uzajamnu predanost i ciljeve koji su svojstveni braku. Tako ih se lakoumno potiče da koriste druge osobe kao sredstvo zadovoljavanja svojih potreba ili za kompenziranje nedostataka i osjećaja velike praznine. Važno je, naprotiv, učiti ih da steknu osjetljivost za različite izraze ljubavi, uzajamne brige, nježnosti i poštivanja te duboko smislene komunikacije. Sve to, naime, priprema osobu za cjelovito i velikodušno sebedarje koje će se izraziti, nakon javnog prihvaćanja obveze, u daru tijelâ. Spolno sjedinjenje bit će tako znak sveobuhvatne predanosti, obogaćene svime onim što je tome prethodilo. 284. Mlade ljude ne bi trebalo obmanjivati zbunjujućim miješanjem dviju razina stvarnosti: »seksualna 214

privlačnost stvara, na trenutak, iluziju sjedinjenja, ipak, bez ljubavi, to ‘sjedinjenje’ ostavlja dva bića strancima koji su daleki jedno drugomu kao što su i prije bili«.303 Jezik tijela zahtijeva strpljivo učenje koje omogućuje interpretirati i usmjeravati vlastite želje radi istinskog darivanja. Kad se želi dati sve odjednom, moguće je da se ne dadne ništa. Jedno je razumjeti krhkost i zbunjenost mladih ljudi, a nešto sasvim drugo poticati adolescente da produže svoju nezrelost u načinu na koji pokazuju ljubav. Ali tko uopće danas govori o tim stvarima? Tko je kadar uzimati za ozbiljno mlade? Tko ih ozbiljno priprema za veliku i velikodušnu ljubav? Spolni se odgoj shvaća previše olako. 285. Spolni bi odgoj trebao uključivati također poštivanje i uvažavanje različitosti, kao način da se pomogne mladima da prevladaju svoje zaokupljenosti samim sobom i da budu otvoreni prihvaćanju drugoga. Bez obzira na razumljive teškoće kroz koje svaki pojedini može prolaziti, mladim ljudima treba pomoći da prihvate vlastito tijelo takvo kakvo je stvoreno, jer »kada mislimo da uživamo apsolutnu moć nad vlastitim tijelom, to, često suptilno, prerasta u mišljenje da uživamo apsolutnu moć nad stvorenim svijetom. […] Također, potrebno je cijeniti vlastito tijelo u svojoj ženskosti i muškosti kako bismo se mogli prepoznati u susretu s 303

ERICH FROMM, The Art of Loving, New York, 1956., str. 54. 215

nekim tko je drukčiji. Na taj način moguće je s radošću prihvatiti specifičan dar drugog muškarca ili žene, djelo Boga Stvoritelja, i uzajamno se obogaćivati.«304 Samo otklanjajući strah od različitosti može se prispjeti do oslobađanja od imanencije vlastitog bića i očaranosti samim sobom. Spolni odgoj mora pomoći osobi da prihvati vlastito tijelo tako da osoba ne teži za »brisanjem spolne razlike jer se ne zna s njom suočiti«.305 286. Ne možemo isto tako zanemariti činjenicu da na oblikovanje našeg bića, bilo muškog bilo ženskog, nemaju utjecaj samo biološki ili genetski čimbenici, nego također mnogi elementi vezani uz temperament, obiteljsku povijest, kulturu, proživljena iskustva, stečeno obrazovanje, utjecaj prijatelja, članova obitelji i osoba kojima se divimo, kao i druge okolnosti koje iziskuju napor prilagodbe. Istina je da ne možemo odvajati ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati. Ali je također istina da muškost i ženskost nisu nešto što je strogo određeno. Zato je moguće, primjerice, da se suprug kao muško može fleksibilno prilagoditi radnomu vremenu supruge. Preuzimanje na sebe kućanskih poslova ili nekih vidova podizanja 304 305

Enciklika Laudato si’ (24. svibnja 2015.), 155. Kateheza (15. travnja 2015.): L´Osservatore Romano, 16. travnja 2015., str. 8.

216

djece ne čini ga ništa manje muškim niti predstavlja neuspjeh, popuštanje ili nešto čega bi se trebao sramiti. Djeci treba pomoći da prihvate kao normalne takve zdrave »razmjene«, koje nimalo ne umanjuju dostojanstvo oca. Krut pristup u tome pogledu pretvara se u pretjerano naglašavanje muškosti ili ženskosti i time se djecu i mlade ne uči istinskoj uzajamnosti utkanoj u stvarne okolnosti bračnog života. Takva krutost, pak, može ometati razvoj sposobnostî svakog od njih i dovesti do toga da misle, primjerice, kako ne priliči previše muškarcu posvetiti se umjetnosti ili plesu odnosno da ne priliči previše ženi biti na rukovodećem položaju. To se, hvala Bogu, promijenilo, ali na nekim mjestima određena neprikladna shvaćanja i dalje uvjetuju legitimnu slobodu i priječe istinski razvoj konkretnog identiteta djece i njihovih mogućnosti. Prenositi vjeru 287. Odgoj djece mora biti obilježen urednim procesom prenošenja vjere, kojeg otežava današnji način života, radno vrijeme i složenosti današnjeg svijeta, gdje se mnogi, da bi osigurali puko preživljavanje, izlažu bjesomučnom ritmu života.306 Usprkos tome, obitelj mora i dalje biti mjesto gdje ćemo učiti cijeniti smisao i ljepotu vjere, moliti i služiti bližnjemu. To započinje 306

Usp. Relatio finalis, 2015., 13–14. 217

s krštenjem, u kojem, kako je govorio sveti Augustin, majke koje donose djecu na svijet »surađuju u svetom rađanja«.307 Potom započinje hod rasta novog života. Vjera je Božji dar, primljen na krštenju, a ne plod ljudskog djelovanja. Ipak, roditelji su sredstvo kojim se Bog služi za njezin rast i produbljivanje. Zato »lijepo je kad mame uče svoju malu djecu poslati poljubac Isusu ili Gospi. Koliko je samo nježnosti u tome! U tome trenutku se srce djece preobražava u mjesto molitve.«308 Prenošenje vjere pretpostavlja da roditelji žive stvarno iskustvo vjere u Boga, da ga traže i trebaju, jer samo na taj način »naraštaj naraštaju kazuje djela tvoja« (Ps 144, 4) i »otac naučava sinovima tvoju vjernost« (Iz 38, 19). To zahtijeva da molimo Boga da djeluje u srcima, tamo gdje mi ne možemo doprijeti. Zrno gorušice, koje je tako sitno, postaje veliko stablo (usp. Mt 13, 31–32), i to nam daje shvatiti nerazmjernost između djelovanja i njegove posljedice. Tada spoznajemo da nismo gospodari toga dara, već njegovi brižni upravitelji. Ipak, naše je kreativno zauzimanje doprinos koji nam omogućuje surađivati s Božjom inicijativom. Stoga »treba paziti da se parove, majke i očeve… vrjednuje kao djelatne subjekte kateheze […]. Obiteljska je kateheza vrlo korisna kao djelotvorno sredstvo izgradnje mladih roditelja 307 308

De sancta virginitate, 7, 7: PL 40, 400. Kateheza (26. kolovoza 2015.): L´Osservatore Romano, 27. kolovoza 2015., str. 8.

218

i osvješćivanja njihova poslanja kao evangelizatorâ svoje obitelji.«309 288. Odgoj u vjeri mora se prilagoditi svakom djetetu, jer naučene metode ili recepti ne djeluju uvijek. Djeca trebaju simbole, geste i priče. Budući da adolescenti obično imaju problema s autoritetom i pravilima, dobro je poticati ih da iznose vlastita iskustva vjere i pružati im svijetle primjere i privlačna svjedočanstva koji se nameću samom svojom ljepotom. Roditelji koji žele voditi svoju djecu putem vjere pozorni su na promjene kroz koje ona prolaze, jer znaju da se duhovno iskustvo ne nameće, već se slobodno predlaže. Od presudne je važnosti da djeca vide na konkretan način kako je za njihove roditelje molitva nešto zaista važno. Zbog toga trenutci zajedničke molitve u obitelji i izrazi pučke pobožnosti mogu imati veću evangelizacijsku snagu od svih kateheza i prodika. Želim izraziti napose svoju zahvalnost svim majkama koje neprestano mole, kao što je činila sveta Monika, za djecu koja su se udaljila od Krista. 289. Prenošenje vjere djeci, u smislu olakšavanja njezina izražavanja i rasta, omogućuje da cijela obitelj bude nositeljem evangelizacijskog poslanja te ona spontano počinje širiti vjeru na sve koji joj dolaze, pa i izvan kruga 309

Relatio finalis, 2015., 89. 219

Oca koji nas vodi, koji nas podupire, koji se očitovao u potpunom predanju Isusa Krista, koji je i sada živ u našoj sredini i osposobljava nas da se zajedno uhvatimo u koštac sa svim olujama života i svime onim što nas snalazi na našemu životnom putu. U svim obiteljima također treba odjekivati kerygma, u dobrim i lošim vremenima, da nas prosvjetljuje na našem putu. Svaki bi od nas trebao moći reći, na temelju iskustva doživljenog u obitelji: »I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj« (1 Iv 4, 16). Samo polazeći od toga iskustva, obiteljski će pastoral moći postići to da obitelji budu istodobno kućne Crkve i evangelizacijski kvasac u društvu.

221