Kana, travanj 2015. by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Pitanje sadašnjeg trenutka

Postoji li još sloboda savjesti?

to će učiniti liječnik kršćanskoga svjetonazora od kojega se zahtijeva da učini nešto što je u suprotnosti s njegovim ljudskim i kršćanskim načelima? Što znači apel koji opetovano slušamo prije svakih izbora kako bi kršćanin trebao glasati prema vlastitoj savjesti? Ima li još mjesta za slobodu savjesti ili je to postala svojevrsna utopija? Možda bismo, na prvi pogled, trebali zaključiti kako je riječ o utopiji, jer smo u svemu tako ograničeni da je teško zamisliti čovjeka koji je sposoban potpuno autonomno odlučiti o tome što činiti. Previše je svačime ograničen. No, je li tomu tako? Pitanje postaje to aktualnije što mi u svakodnevnom govoru često prebrzo poistovjećujemo pojam savjesti s pojmom vjere ili religioznosti. Ispada kao da je vjernikova savjest sputana izričajima vjere i njezinim istinama, normama i zapovijedima, dok se kod nevjernika često savjest poistovjećuje s relativizmom, kao neki poklopac kojim se pokrivam kada želim samoga sebe postaviti kao vrhunsko mjerilo moralnosti. »Anđeo i zakon« »Anđeo i zakon«, naslov je jednog teksta koji pokazuje što se događa kada savjest prestaje biti dimenzija ljudskog dostojanstva, a postane paravan za činjenje zla. Ljudi u crnoj odori, na obali plavog mora, drže noževe pod vratom ljudi u narančastoj odori. Oni prvi su muslimanski fundamen-

talisti, ovi drugi koptski kršćani iz Egipta. Masovno klanje crveno je obojilo morski žal. Nema anđela koji bi intervenirao kao u slučaju Abrahama dok je kanio žrtvovati sina Izaka. Ali ni Abraham se tada nije bunio kada mu je Jahve naredio žrtvovanje Izaka. Zašto? Jer je to bilo ondašnje rašireno vjerovanje kako Bog ima pravo tražiti bilo kakvu žrtvu u ime zaštite ili provjere autentične vjere. No, tada je nastupio Božji anđeo koji je şpriječio takvu okrutnu žrtvu. Je li time Jahve samo htio testirati Abrahamovu vjeru? Ili samo potvrditi vrijednost ljudskog života? Zacijelo nije. Cilj je bio mnogo veći. Abraham je morao odustati od prakse koja je tada bila uobičajena. Abraham je morao potpuno promijeniti svoje poimanje Boga, izmijeniti sliku Boga u koju je vjerovao. Narančasto, crno, krvavo, prestravljeni ljudski pogledi oči u oči s vlastitom smrti – i to je neka religija: vjerovati kako postoji dužnost u ime Božje ubijati druge ljude, kako bi opstao samo čisti Božji narod, samo čista ortodoksna vjera. Slijepa poslušnost zakonu jedan je od temeljnih problema religije uopće. On je tijekom povijesti postojao i u kršćanstvu. Odsijecanje glava, razapinjanja, kamenovanja: sve su to oblici ljudske ludosti, patologija čovjeka koji je uvjeren da umjesto Boga mora uvesti reda u ovosvjetska religijska uvjerenja. »Mi imamo zakon i po tom zakonu on mora umrijeti«, viču Židovi. Ovakva, samo na zakonu utemeljena religija, odvela je Krista na križ. Ona priznaje samo slijepu poslušnost. Nije joj važna funkcija ljudskoga razuma u odlučivanju što ću učiniti. Stravičnim po-

sljedicama takvog poimanja svi mi svjedočimo posljednjih mjeseci. U takvim situacijama sloboda savjesti postaje čista utopija. Još gore se događa kada društvo djelovanje savjesti svede na poslušnost zakonu. Kršćanin i savjest Savjest je sud praktičnog razuma o tome je li ono što kanim učiniti dobro ili zlo. Moralno je ponašanje odgovorno ponašanje čovjeka koji u konkretnoj situaciji nastoji razumski otkriti što je volja Božja za njega u ovom trenutku. Dakle, kršćanski moral nije moral samo za heroje. On od čovjeka zahtijeva da učini ono što mu je sada moguće učiniti. Ne može se kršćanski moral živjeti dan za danom ako takav život zahtijeva nadljudski napor. Ne znači, a priori, da je sve što je u etičkom smislu riječi dobro, istodobno dobro i u moralnom smislu riječi za mene hic et nunc. »Filtar« kroz koji vrednujemo ono što je dobro ili zlo jest savjest. To što se ja ne uspijevam uvijek ponašati sukladno normi, ne znači da ona ne vrijedi. To što se uvijek ne uspijevam ponašati u skladu s diktatom vlastite savjesti, ne znači da ona ne postoji. Za kršćanina, pak, savjest je glas Božji u čovjeku. Razum i Bog. Dva izvora savjesti. Kršćanska etika stoga bitno podrazumijeva ljudski moralni razum, u smislu posrednika između objavljenih istina i moralnih istina. Bog i moj razum izvor su moje moralne neporočnosti. Zato u kršćanstvu između mene i Boga nema posrednika koji bi mogao zamijeniti Božji glas u meni. No, da bi kršćanin taj glas mogao prepoznati i »dešifrirati«, savjest mora biti prilagođena i formirana suGODINA XLVI br. 4/497

Piše: Josip Grbac

kladno nekim objektivnim kriterijima moralnosti. Za kršćane je to Božji zakon, koji preneseno nazivamo i prirodnim moralnim zakonom. Ponašati se po savjesti ne znači »činiti što me volja«, nego činiti ono za što sam uvjeren da je Božji nalog meni u ovom trenutku. Glas Božji ne može nikada narediti povredu onoga što je sâm Njegov zakon. A njegov zakon jesu neke vrijednosti i načela koja imaju univerzalnu vrijednost, kao što je, npr. dostojanstvo čovjeka, vrijednost ljudskog života bez ikakvih vremenskih, razvojnih ili drugih ograničenja, temeljne dimenzije braka. Sukladno tome, za kršćanina je neprihvatljivo pozivanje na vlastitu savjest kada je riječ o opravdavanju ponašanja koje nije u skladu s ovim temeljnim vrednotama i principima. Prigovor savjesti Za kršćanina vjera nije samo dogma nego i etika. Bog na Sinaju nije izmislio norme kao što je ona »Ne ubij!«. On samo potvrđuje ovu razumsku etiku kao svoj Zakon. Neke od tih vrijednosti jesu apsolutne. To su vrijednosti iz druge ploče Dekaloga: Ne ubij! Ne kradi! Ne laži!… Za kršćane stoga vrijedi načelo: Ako je Dekalog zakon Božji, a savjest je Njegov glas, ne može se dogoditi da odluka po savjesti bude suprotna onome što Bog nalaže. Takve se odluke ne smije ni ozakoniti. Specifičnost kršćanske etike upravo je u tome da savjest valja odgajati sukladno objektivnim kriterijima moralnosti. U suprotnom savjest postaje sinonim za relativizam. Logično je dakle da će se kršćanin suprotstaviti odlukama koje krše ova temeljna načela, ali i Travanj 2015.

da će se uteći prizivu na savjest kada ga se prisiljava da čini nešto suprotno ovim načelima. To znači da nije dovoljno na priziv savjesti u medicinskoj praksi gledati samo kao na prigovor koji je vjerski motiviran. On može biti i čisto razumski motiviran. Zato se problem priziva na savjest ne tiče samo vjernika. Pravo prizivanja na savjest prestaje ondje gdje ono evidentno krši temeljna prava drugoga, kao što je pravo na život. Nitko, osim Boga, nije apsolutni gospodar života nekoga drugoga. Priziv na savjest u načelu nastupa s obzirom na djelovanje koje krši temeljna načela prirodnoga moralnog zakona ili temeljna prava drugoga, kao što je to primjer kod pobačaja. Sama vjerska uvjerenja ne moraju uvijek imati prednost pred prizivom na savjest. Pravo na život u načelu ima prednost pred prizivom na savjest iza kojega stoje isključivo vjerska uvjerenja. Nije moralno, isključivo zbog vjerskih uvjerenja, zabraniti transfuziju krvi koja će nekome drugome spasiti život, pa bilo to i vlastito dijete. To vrijedi i za druge primjere djelovanja po savjesti. Tako će za kršćanina »glasovati prema vlastitoj savjesti« značiti »glasovati sukladno savjesti koja poštuje neke objektivne norme moralnosti«. Kršćanin tako neće glasati za nekoga tko te norme krši ili ih nameće, npr. za onoga tko propagira pobačaj, koji je dokazano lagao, koji je dokazano krao, koji niječe vrijednost braka, obitelji, prokreacije. Kod kršćana je ova fraza »glasovanje po savjesti« sasvim jasni naputak. Anestezija savjesti Nijedan ljudski zakon nije apsolutno

dobar ni nepogrešiv. Zato mora dopustiti mogućnost prigovora savjesti. Time društvo svjedoči da nije apsolutno kompetentno odlučivati o temeljnim etičkim vrijednostima i o moralnosti čovjeka. Zato je institut prigovora savjesti jedna od najjasnijih barijera protiv ukidanja čovjekove autonomije i dostojanstva, protiv pokušaja »anesteziranja« savjesti. Bez mogućnosti prigovora savjesti društvo neizbježno klizi u totalitarizam. Kakve posljedice izaziva anestezija savjesti, dokazuju Auschwitz i Gulazi ili pak činjenica da su se i ratni zločinci u Nürnbergu opravdavali pozivajući se na savjest. Za kršćanina glas Božji nikada ne postaje utopija. Za istinskog humanista njegov razum nikada ne postaje samo fikcija. Savjest se, međutim, na razini suživota ljudske zajednice i njezina zakonodavstva trajno nastoji gurnuti u pozadinu, pretvoriti je u utopiju ili fikciju. Svako zakonodavstvo zazire od savjesti. I ljudi koji su se ponašali sukladno nalogu vlastite savjesti, konstantno su bili na meti progona. Sjetimo se apostola iz Djela apostolskih (»Ne možemo ne navješćivati ono što smo vidjeli i u što smo uvjereni«), Thomasa Moora (»ne mogu zanijekati vjernost papi ako sam u savjesti siguran i svjestan da moram biti vjeran«), blaženih A. Stepinca ili M. Bulešića. Ovi su ljudi uvijek bili na meti sustava koji ljudsku zajednicu želi pretvoriti u antropomorfnu masu izvršitelja naloga ljudskog zakonodavca. Ali, i to ne smijemo zaboraviti, upravo su ti i takvi ljudi bili kritička savjest društva i spriječili da savjest ne postane samo utopija ili fikcija. 5

Kako razumijemo Crkvu?

Piše: Bono Zvonimir Šagi

to nama, svakom pojedinom i svima zajedno kao vjerničkome narodu, znači Crkva? Danas velika većina, i deklariranih vjernika, Crkvu promatra samo izvana i doživljava je tek kao moćnu religijsku instituciju ili kao neku međunarodnu društvenu organizaciju. Ono nutarnje duhovno, otajstveno kao da je zasjenjeno blještavilom izvanjskoga, manifestativnog. Zato je potrebno osvježenje svijesti crkvenosti u samim vjernicima – osjetiti se Crkvom u konkretnim okolnostima svoga života. Na to sada često svojim vrlo jednostavnim, neposrednim nastupima upozorava papa Franjo.

Trajni poziv: nađite se i ostanite zajedno! Isus, dok je bio u smrtnome tijelu, kao mi sada, pozivao je i oko sebe sabirao ljude. Mnoštvo ga je slijedilo. Od toga mnoštva neke je odabrao, koji su mu se pridružili kao učenici, a potom je od tih učenika odabrao Dvanaestoricu kao apostole. Dvanaestorica, to je jezgra Crkve kao organizirane institucije. To 10

je u organizacijskome smislu ono jedino što je Isus učinio. Tu Dvanaestoricu nije zamislio kao zatvorenu vladajuću instituciju, nego kao prvu poslanu, da se preko nje širi Radosna vijest, da je Bog s nama. Rekao im je: »Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas« (Iv 20, 21, usp. Iv 17, 18)! Čitamo iz njegove Velikosvećeničke molitve (usp. Iv 17, 11–19) kako govori Ocu: »Predao sam im tvoju riječ…«! Neka je raznesu među narode, među sve puke i jezike…! Neka sve saberu u jedno. Marko je ovako zapisao

upravljeni onamo kamo je uzašao On, naš Gospodin. On je Glava svemu (usp. Kol 1, 18), sada u slavi Božjoj! Na odlasku moli, neka svi koje mu je Otac dao budu jedno, kao što su on i Otac jedno. Šalje im od Oca Duha Svetoga da ljude neprestano sabiru i povezuju s njime i međusobno kao jedno tijelo s mnogo udova (usp. Rim 12, 4–5). Kao ljudi različiti smo, govorimo različite jezike, pripadamo i razvijamo različite kulture, u mnogočemu se razlikujemo tako da često jedni druge

Crkva je prije svega otajstvo zajedništva. Ova riječ

otajstvo pomaže nam izraziti ono što se ne može u potpunosti svesti ni na kakvu pojmovnu kategoriju. U tome zajedništvu na određen su način i oni koji još Krista nisu upoznali, koji na različite načine tragaju za spoznajom Boga

njegove riječi poslanja: »Pođite po svemu svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju« (Mk 16, 15). Neka se sav svijet, sva stvorenja zajedno s ljudima nađu

odbacujemo, mrzimo, ratujemo i ubijamo se. Duh nas zato neprestano sabire, po riječi što ju je Krist predao apostolima i po njima Crkvi, koju oni organiziraju GODINA XLVI br. 4/497

kroz vrijeme kao djelotvornu, dinamičnu instituciju. Uvijek nas poziva na međusobno prihvaćanje u miru, pravednosti i ljubavi. A »Crkva je znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga roda ljudskoga…« (LG, 1). Ona je dakle kristološka institucija koju Krist, po onima koje Duhom Svetim odabire, gradi kroz povijest. Otajstvo zajedništva Imajući ovo na pameti, Crkva je prije svega otajstvo zajedništva. Ova riječ otajstvo (mystérion) pomaže nam izraziti ono što se ne može u potpunosti svesti ni na kakvu našu ljudsku pojmovnu kategoriju, ono je uvijek i nešto neizrecivo, ono skriveno u vanjskim znakovima. Otajstvo zajedništva u Kristu, Sinu Božjemu, koji je sada s desne strane Božje i kao čovjek. To je zajedništvo koje Duh Sveti – treća Božanska osoba – Bog sam, sabire u Sinu, drugoj božanskoj osobi, Kristu, koji je radi nas ljudi postao čovjekom. Trojedini Bog nas je za sebe stvorio i hoće nas imati zajedno kao obitelj. Crkva kao otajstvo toga svetog zajedništva, Božje obitelji proteže se zato sve do Boga samoga. U tome zajedništvu na određen su način i oni koji još Krista nisu upoznali, koji na različite načine tragaju za spoznajom Boga, kako bi našli put onamo kamo sve teži, prema punini, vječnome životu. Crkva je zato istodobno i vidljiva i nevidljiva. Ta je spoznaja veoma važna i treba je imati uvijek na pameti. Crkva je vidljiva, jer je na svijetu sabrana od ljudi i u tom je smislu uvijek ograničena na one koji su u Krista povjerovali, vjerom mu pristupili i ispovijedaju tu, jednu vjeru. Nevidljiva, jer su tu i oni koji žive po svojoj savjesti u ljubavi Božjoj. Njih Duh, koji puše gdje hoće (usp. Iv 3, 8), nevidljivo posvećuje i pridružuje zajedništvu svetih. Krist je za sve! On je za sve život svoj položio. Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji, u Kristu se spašavaju (usp. Rim 8, 14). Putujuća zajednica i u vremenu nedovršena gradnja Crkva je u svome vidljivome elementu povijesna i probija se kroz povijest. Često se u tome smislu kaže da je hodočasnica, Travanj 2015.

putujuća zajednica. Isus je, evo, rekao: »Oče, molim za njih. Ja idem k tebi, a oni ostaju u svijetu. Oni nisu od svijeta, ali su u svijetu« (usp. Iv 17, 13–16). Tako mi – Crkva istodobno smo i nebeski i zemaljski! Imamo Duha Božjega, zato smo nebeski, a još smo u tijelu i imamo zemaljske, tjelesne potrebe, vremeniti smo i probijamo se kroz vrijeme. Doživljavamo protivštine. Podložni smo i grijehu. No ne bismo se smjeli tako čvrsto držati zemaljskih vrijednosti da ne bismo vidjeli one nebeske. Ovdje smo u prolasku. Tu nije naša trajna domovina, naša je domovina ondje gdje je naša glava – Isus Krist. Zbog toga se ne smijemo dijeliti ni po kakvim zemaljskim kriterijima, svađati, mrziti, ratovati kako bismo se nametnuli jedni drugima. Sve nas Bog želi svojom ljubavlju obuhvatiti. Ne smijemo se otimati njegovoj beskrajnoj ljubavi, koju Duhom svojim izlijeva u nas, i tako obnavlja lice zemlje. Sve nas ljude tom svojom ljubavlju – Duhom želi zaogrnuti. Kaže Ivan: »Bog je ljubav, i tko u ljubavi ostaje u Bogu ostaje i Bog u njemu« (usp. 1 Iv 4, 11–16)! Svi smo braća i sestre! Crkva se, međutim, u svome vidljivome elementu u svakome povijesnom razdoblju mora primjereno organizirati za djelo Kristovo koje je dobila u zadaću. Crkva je to znala činiti u prošlosti, od samog početka. Čitamo iz Djela Apostolskih (Dj 1, 15–17.20–26) kako su apostoli brzo shvatili svoju organizacijsku zadaću i ulogu. Crkva se dakle dalje razvija i kao institucija, stvara svoja pravila i praktične oblike zajedništva i služitelja u pojedinim zajednicama, ali ne samo po ljudskom kriteriju nego i po onome što je primila od Krista. Duh Sveti o tome poučava Crkvu (usp. 14, 26–27). Ona je prije svega kristološka institucija, ali uvijek dinamična po ispravno odabranom ključu od ključeva što ih je Krist dao Petru (usp. Mt 16, 19). Duh Sveti poučava i vodi, gradi Crkvu kao djelotvornu zajednicu u svakom vremenu. Crkva je poziv u živo zajedništvo, ona je u povijesti kao nedovršena gradnja koja se gradi od nas, »živoga kamenja, na kamenu živome – Kristu«, kako se slikovito izrazio Petar (usp. 1 Pt 2, 4–5).

Ikona koptskih mučenika

gipatski kršćani koje su 15. veljače ove godine u Libiji ubili pripadnici Islamske

države bit će slavljeni kao mučenici Koptske Crkve. Egipatsko-američki umjetnik, Tony Rezk, izradio je Ikonu, po stilu vjernu koptskim ikonama, na kojoj su prikazane žrtve koje nose crvenu štolu mučenika (ovdje je također nose i anđeli i Krist), a imaju i aureole poput anđela. Ti su Kopti umrli izgovarajući Kristovo ime, tvrdi mons. Antonios Aziz Mina, koptski katolički biskup iz Gizeha. Koptski pravoslavni patrijarh Tawadros II. najavio je da će imena tih Egipćana biti upisana u Synaxarium, koji je u Koptskoj Crkvi pandan rimskom martirologiju, što znači da su oni već kanonizirani. Prema internetskoj stranici Terrasanta. net, njihovo mučeništvo slavit će se 8. dana Amshira prema koptskom, odnosno 15. veljače prema gregorijanskom kalendaru. Mons. Angaelos, koptski pravoslavni patrijarh u Ujedinjenom Kraljevstvu, izjavio je kako je spreman oprostiti teroristima. »Mi ne praštamo čin, zato što je on užasan, ali istinski, iz dubine srca opraštamo ubojicama. Inače bi nas izjele ljutnja i mržnja pa bismo održavali spiralu nasilja kojemu nije mjesto u ovome svijetu.« Priredila: Snježana Kirinić 11

Iz drugoga kuta

Leteći fratar, broj 4745 Piše: Vladimir Pavlinić

ali dalmatinski fratar, imenom Julijan Ramljak, dobio je brončani spomenik pred crkvom rodnoga kraja, u Drnišu, iako nikada neće biti proglašen barem blaženim – što bi zasigurno po svim mjerilima zaslužio. No, bio je osobito blizak s drugim jednim malim fratrom, na čijoj se beatifikaciji sada radi. Čak je mene u osobitoj prilici bila dopala uloga dostavljača Julijanove povjerljive poruke rečenom izglednom blaženiku. Poruka je išla iz kaznionice Stara Gradiška fra Anti Antiću u samostan u Vrbanićevoj u Zagrebu. Iako smo rođeni istoga dana u studenom, Julijan nekoliko godina prije, taj škorpijski podatak ne pruža nikakvu astrološku potvrdu o sličnosti naravi. Njegova trajna veselost, otvorena druželjubivost sa svakakvim tipovima i karakterima, podnošenje i najtežih udaraca s neuklonjivim smiješkom, neslomiv optimizam ... nema usporedbe ni s kime koga sam u životu upoznao. Nakon onoga Božića 1957., kad sam ga ostavio u Gradiški da odrobija svojih petnaest godina, do 1962., putovi nam se više nisu ukrižali. Kad sam 2005. čuo za njegovu smrt osjetih krivnju i tugu zbog nenadoknadiva propusta da se nikada poslije nisam s njime sreo. Znao sam ga spomenuti u različitim prigodama, a kad je do mene dolutala skromna knjižica njegovih uspomena, Nečastiva urota, bijaše mi to poticaj da se osvrnem na njegov lik i kroz njega na luda vremena koja tonu u zaborav. Jedini preostao »Uzbudljiva« dionica Julijanova životnog puta počinje veljače 1944. sa slikovitog

otočića-samostana Visovca na rijeci Krki, kamo su ga sa studija iz Makarske kao novozaređenog svećenika poslali na službu. Upao je u ratni kovitlac. Partizani su redovito dolazili čamcem u samostan po svoju prehrambu, pa Nijemci odlučili partizanske opskrbljivače fratre potjerati. Sukob je razriješen tako da su se fratrima u samostan uselili ustaše. Fra Julijan dobio je dvije okolne župe, koje je obilazio pješačeći kamenjarom. Tako se danomice miješao s obje zaraćene vojske, a vrtjeli su se tuda i četnici. Jednom je čuo seljake kako pjevaju: »Mi četnici ne pijemo vina, nego krvi od ustaškog sina.« »Kome vi to pivate?«, upitao ih je. »Ne tebi«, rekoše. Isti su poslije novoj vlasti išli tužiti njegove Ramljake za protunarodna djela. U listopadu 1944. u Drnišu je Julijan naišao na kamion pun Siverićana koje su

Nijemci pokupili i uz pratnju ustaša vozili na strijeljanje. Otišao on ravno njemačkom zapovjedniku i jamčio za te ljude da nemaju veze s partizanima, iako nikoga od njih nije poznavao. Spasio ih je. Nije mogao spasiti Siverićane koje su, mjesec dana kasnije, u bukovičku jamu pobacali partizani. Kao ni drniškog župnika fra Žarka Careva, kojega je kninski vojni sud NOV‑a, uz dvadesetitrojicu drugih, poslao u noći ravno na strijeljanje. Fra Andriju Zjačića živa su zakopali na groblju u Nuniću. Fra Julijan našao se u Drnišu kad je tu stigao kamion s mnogo fratara. Završili su u jami Golubinki, uz mnoštvo drugih. Poslije je tu podignut spomenik – žrtvama fašističkog terora. Kako je pastoralni kler redom nestajao u jamama, naglo se širilo prostranstvo pastoralne djelatnosti fra Julijana, sve od Drniša do Muća i Lećevice. Slijedila su mu redom nova imenovanja za upravitelja župa. U Gradcu su dugo sumnjali da je on uopće fratar, nije im išlo u glavu da ima još koji živi. Govorkalo se da je prerušeni provokator. Da bi teren napokon bio sasvim očišćen, bio je red riješiti se i toga preostalog, letećeg fratra. Ali smetnja bijaše njegova omiljenost kod naroda, valjalo je to izvesti krišom. Noćio je u različitim kućama. Jedne noći digao ga čovjek iz postelje da dođe ispovjediti bolesnu baku. Stigoše u selo Vuliće, kad tamo – nema bake. Hoće s njime tajno razgovarati neki Goreta koji se odmetnuo u šumu. Fra Julijan nanjušio stupicu pa pobježe u mrak. Onda, na procesiju u Kljacima došla dvojica iz Ogorja i Muća s bombama da bace na njega, što su Julijanovi zaštitnici osujetili. GODINA XLVI br. 4/497

Jednoga dana dođe mu seljak znanac i kaže da će noćas doći on s još nekima da ga pozovu bolesniku i da će ga ubiti. Uvečer on zapali svjetiljku, ostavi nezaključana vrata i popne se na čempres pred kućom. Istom negdje pred zoru začuje korake i vidi petoricu, penju se uza stube, kucaju. »Oče, bolesnik!« Nema odgovora. »Sigurno je zaspao kraj sviće«, kaže jedan. Otvore vrata, obiđu kuću. Zorom im je sinulo da su se i opet uzalud trudili. U ime naroda I još drugim takvim prepadima i sačekušama, nakon završena rata, fra Julijan je izmaknuo živ, da bi onda u mrak jedne nedjelje listopada 1947. u njegovu dvorištu »stalo nekakvo auto«. Iziđu trojica i srdačno pružaju ruke: »Došli smo vas posjetiti i ujedno uhapsiti.« »U redu«, odgovori on. »Pa vi se ne plašite?« »A zašto bih se uznemirivao? Mi svećenici svjesni smo da ćete nas progoniti...« Reče im da je spreman na sve, i na smrt. U premetačini jedan slavodobitno izvuče koferić s hrpom ispisana papira: »Evo za nas materijala!« Bile su to njegove propovijedi kojima se uvježbavao za vrijeme studija. Odvezli su ga u Drniš. Pješke su sitnoga fratra dječačkoga lica u habitu proveli ulicama do zgrade Ozne (Odjel za zaštitu naroda). Pun mjesec dana držali su ga u samici, da bi 18. studenoga počelo ispitivanje, koje je vodio kapetan Srećko Peran. Morao je stajati, bez naslona, dok sve ne prizna. »Nemam što priznati«, ponavljao je fra Julijan. Nevjerojatna 123 sata izmjenjivali su se dan i noć da ga drže stojeći budnim, da sluša njihova izderavanja i prijetnje. Um i svijest poremetili su mu se, halucinirao je. Došlo mu je da se baci kroz prozor, kojemu ga je stražar priveo da mu puca pištoljem kraj uha. Na kraju Peran stavi preda nj papir i turi mu pero u ruke: »Piši: Nema Boga.« Fra Julijan je pisao: »Nema Boga«. Zatim: »Biskupi i svećenici sve lažu.« Isto tako da je postupak prema njemu bio korektan. Kapetan mu se smijao kako će sada narod drniškoga kraja ovo čitati u Slobodnoj Dalmaciji. »Iskreno priznanje« nagradiše mu da odspava puna dva dana. Poslije ga je razdiralo kajanje što je ono pisao. Samo je želio umrijeti. Uslijedilo je javno suđenje u drniškoj Travanj 2015.

kinodvorani. Cirkus dobro poznat s većine političkih procesa kroz idućih tridesetak godina. Uz šibenskog suca porotnici su domaći, Tonči Nakić i Mate Bračić. Andrija Vučičević čita optužnicu: pomagao je oružane bandite »križare«; nagovarao ljude da stupe u oružanu bandu; za lakše kretanje bandita po terenu izdavao im krsne listove; s oltara napadao narodnu vlast. Julijan želi progovoriti o postupku u zatvoru, no sudac otklanja potrebu za takvim nečim. Od svjedoka koje je optuženi predložio nijedan nije bio saslušan ni doveden, nego sve neki nepoznati iz daljine. Nekoji od tih izabranika izjaviše da su istražiteljima lagali, jer su bili mučeni. Na kraju su uveli nekog Turaliju »križara«, s velikom bradom i rukama vezanima na leđima. Od težine njegova svjedočenja najviše su očekivali. A on je bio kratak: »Ovoga svećenika nikada u životu nisam vidio, a niti čuo za njegovo ime.« Tužilac se nije zbunio: »To je sigurno fratar, pa neće protiv svoga.« A taj fratar nije znao čitati ni pisati. Sinoć su mu, reče, u Splitu na Ozni pročitali papir i dali da udari na nj palac; obećali mu da će mu istraga biti lakša. U sudnici podiže se velika vreva. »Sudi se u ime naroda. Mi smo narod! Nevin je. Na slobodu s fra Julijanom!« U ime naroda u kasnu je noć objavljena osuda: osam godina lišenja slobode s prisilnim radom. Još zločina, još kazne Tu počinje glavnina fra Julijanova zapisa, koji bi se, poput knjige svećenika Frana Biničkoga iz vremena one prve Jugoslavije, mogao nasloviti »Moje tamnovanje«. Otpremljen je u logor Staru Gradišku. Stražar, premećući mu stvari po dolasku, našao je časoslov i bacio ga u kut, uz pouku: »Ovdje nema Boga ni molitve.« Julijan je dobio matični broj 4745. Taj će mu odsad služiti kao ime: njime te prozivaju i na nj se odazivaš. Nakon svega, fra Julijan još nije dao mira onima dolje u njegovu kraju. U međuvremenu otkrili su mu nove, još teže zločine. Doveden je iz Gradiške na novo grupno suđenje u Šibenik, kao član bande desetorice. Optužba: osnivanje ustaško-križarske organizacije; oružani napad na barutni magazin i rudnik u Siveriću; tiskanje neprijateljskih letaka; bacanje bombe na grupu ljudi u Drnišu; ispisivanje ustaških parola; oružani napad na kamion s novcem;

Spomenik u Drnišu. Rad Anđelka Odaka

priprema atentata na srpsko stanovništvo. I više nego dosta za osudu na smrt. Opet uobičajeni igrokaz svjedočenja: ljude isprebijali, rekli im da je fratar priznao, oni priznali, a kad su došli na oči fra Julijanu porekli. Julijanov branitelj na kraju je predočio sudu spis po kojemu je za točno ista djela prije sedam mjeseci osuđena na smrt jedna druga skupina, s visovačkim gvardijanom fra Ćirom Vrcanom. To otkriće spasilo je fra Julijana od osude na smrt. Izvukao se sa svega osamnaest godina robije. Pustili su ga nakon petnaest. Iz Stare Gradiške, gdje sam bio s njime u istoj sobi od 40 ljudi, ostalo mi je živo 19

Izlog Kršćanske sadašnjosti

Živa vjera u Živoga

Scena susreta Marije Magdalene s Uskrslim slika je želje svakog kršćanina: doživjeti susret koji ispunja i prepunja sav preostali život na zemlji. Paralelu tome nalazimo u naslovu knjige profesora Ivančića: Susret sa živim Bogom. Kako je ovdje riječ o katekumenatu, to je još jedna poveznica s Uskrsom i uskrsnim blagdanima, osobito Bijelom nedjeljom kada su odrasli novokrštenici bili odjeveni u bijele haljine.

njiga nam dolazi iz pera karizmatskog duhovnog vođe i profesora teologije. Autor je mnogobrojnih knjiga, a po količini napisanih djela ubraja se među najplodnije duhovne pisce u nas, a po broju izdanja nekih od svojih uspješnica, pripada i najčitanijim pisce u nas uopće. Razlog više da ga se pomno čita. Zajednica iz susreta S obzirom na 14. izdanje ove metanoje, o ovoj knjizi nije potrebno pisati kako bi je se reklamiralo, nego kako bi se nakon tolikih koji su prepoznali njezinu vrijednost, proširio krug Božanskim susretom usrećenih ljudi. Tajna je njezine uspješnosti njezina zajednica »MiR« (Molitva i Riječ) proizašla iz vjeronaučne zajednice u crkvi sv. Vinka, koju autor okuplja. Nije, dakle, riječ o nekom teorijskom razglabanju iz područja askeze,

nego je to istina vjere utemeljena na iskustvu života osviještenoga neokatekumenskog kršćanstva našeg podneblja. U vremenu kada smo svjesni da u Crkvi živi mnoštvo ljudi koji nisu primili »prvi navještaj« i žive svoje kršćanstvo po inerciji i iz običaja, pokazuje se potreba obnavljanja prakse katekumenata prvih kršćana kako bi »njihova vjera postala zrela, iskusna i slobodno izabrana«. Stoga u uvodu piše: »Društvo u kojem su živjeli stariji naraštaji bilo je vjerničko; danas je nevjerničko. Prijašnjih se godina praktični vjernik osjećao u većini; danas je u manjini.« Zatim postavlja važno pitanje: »Što je razlog da kršćani napuštaju Crkvu, a nekršteni ne žele u nju ući?« Razlog, sigurno, nije u Bogu, nego u čovjeku koji ne zna naći smisao ili je, jednostavno, potonuo u mlakost nezainteresiranosti. Iako sav svemir »viče« o Božjoj stvarnosti, samo susret

Tomislav Ivančić: Susret sa živim Bogom Zagreb, 2013. Format: 11 × 20 cm. 277 str. Cijena: 40 kn

GODINA XLVI br. 4/497

se s pogledom i milosrđem Božjim. Naposljetku, susresti se sa samim sobom kao što je i ona, objasnio je o. Iván de Jesús Mora. Koordinatorica svjetskoga hodočašća novinarka Amaya Álvarez Benfele, objašnjavajući samu ideju hodočašća, istaknula je: »Terezija je sveopća, njezina riječ i njezin primjer stigao je do svih krajeva svijeta. I mi smo ovim hodočašćem željeli doći do svih tih

karmelskoj obitelji koju čine karmelićani i karmelićanke, ali i Treći red i druge zajednice koje prenose terezijansku duhovnost. Kako je odabrana baš Hrvatska? Želja međunarodnoga tima bila je ovim hodočašćem obuhvatiti karmelske samostane s dugom tradicijom, ali i dotaknuti i mjesta gdje je tradicija mlađa, kao i pohoditi udaljena mjesta poput Samoe, ili pak misiju u Africi. Odabrano

područja u svijetu. No, također smo htjeli doći do ljudi do kojih ne možemo doći, jer je odabrano samo 30 zemalja. U želji da cijeli svijet može pratiti ovaj put, kreirali smo mrežnu stranicu na adresi www. stj500.com/camino-de-luz.« Kamerman Montesinos Soudry u istom duhu dodaje: »Ovim svjetskim hodočašćem željelo se pokazati da je Terezijina riječ otprije 500 godina, koja je, zapravo kao Kristova riječ, i dalje živa.« Cristina Marcos De Frutos, liječnica u timu, prenoseći iskustvo hodočašća, istaknula je kako su susreli mnogo naroda, kultura, različitih običaja i, iako su oni njima donijeli Terezijinu relikviju štapa, stekla je dojam da međunarodni tim više prima nego daje. Nakon toliko mjeseci izvan vlastite kuće, bez udobnosti na koju smo redovito naviknuti postajemo svjesni onoga što je doista bitno, a što je sporedno, nepotrebno, rekla je, te naglasila važnost osjećaja pripadnosti velikoj

je 30 zemalja na svim kontinentima, a među njima je samo šest europskih zemalja. Hrvatska je odabrana kao zemlja u kojoj je karmelska prisutnost relativno mlada, no jaka. Ipak, nakon dolaska, a osobito na odlasku članovi međunarodnoga tima nisu pronalazili riječi kojima bi opisali ono što su doživjeli. Amaya Álvarez Benfele pohvalila je organizaciju, ali i sam odaziv i sudjelovanje vjernika u pobožnosti. Sva događanja koja smo proživjeli bila su puna iskrenosti, pobožnosti i ljubavi, ustvrdila je, te na odlasku priznala da se zaljubila »u ovu zemlju i narod« koji je susrela i da će se, sigurno, vratiti. O. Iván de Jesús Mora na to se nadovezuje riječima: »Oduševljeni smo vjerom Hrvata. To je čista, iskrena vjera koja nije licemjerna, već stvarna. Nosimo vas kao Hrvate u srcu i molit ćemo za vas.«

Travanj 2015.

Marija Belošević

Vjekoslav Bajsić 43

Vjera – umjetnost – provokacija – tolerancija

a Teološkom četvrtku, održanom 26. ožujka u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu o temi »Vjera – umjetnost – provokacija – tolerancija« raspravljali su relevantni uvodničari Rene Medvešek, glumac i redatelj, dr. Nino Raspudić, profesor talijanistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, književni kritičar te politički analitičar, i dr. Željko Tanjić, rektor Katoličkog sveučilišta u Zagrebu te član Međunarodne papinske teološke komisije. Brojne slušatelje u navedenu je temu uveo Rene Medvešek, i to kroz svoje iskustvo u kazališnoj umjetnosti. Govorio je o tome na koji se način vjera i umjetnost tretiraju u kazalištu. Za njega je kazališna umjetnost pokušaj čovjekova oslobođenja i neka vrsta duhovnog puta u kojem je najveći izazov skidanje vlastite maske. Njegovo ga je profesionalno iskustvo potaknulo da počne drukčije promišljati o pojmu osobe, a u odabiru uloga nije se libio predložiti poznate kršćanske duhovne osobe jer mu je, kako je istaknuo, vjera previše bitna. Međutim, pritom je nailazio na nerazumijevanje jer su takve teme neuobičajene u kazalištu. Istaknuo je, međutim, pozitivna iskustva u stvaranju kazališnog čina upravo na toj, pozitivnoj i afirmativnoj matrici, što je prepoznala i kritika i kulturna javnost. Takva svoja iskustva potkrijepio je detaljima iz rada na, sada već kultnoj, predstavi »Brat magarac« o životu, djelu i spisima sv. Franje Asiškog. Dr. Ninu Raspudića na razmišljanje o atraktivnoj temi potaknula su prije svega dva povoda, performans stanovitoga Janeza Janše i, kako ga je nazvao, pseudoumjetnika u Rijeci prilikom kojega je

taj izrezao hrvatsku zastavu te blasfemični plakat za predstavu »Fine mrtve djevojke« u Zagrebu. Uvodničar smatra da su provokacije ovakvog tipa manipulacije kojima se želi izazvati reakcija onih koji su emocionalno vezani za simbole kojima manipulatori posreduju provokaciju. Smatra da u zamku upadaju oni koji se isprovociraju te je istaknuo kršćanske vjernike koji bi trebali biti imuni na takve provokacije, jer se blasfemijom ne može uništiti dublji smisao simbola kojim se posreduje provokacija. U tom je pogledu naglasio kako na provokaciju burno i bučno uglavnom reagiraju fundamentalisti. Naposljetku je svoje razmišljanje iznio dr. Željko Tanjić za kojega je i vjera sama po sebi provokacija. Međutim, on smatra kako provokacija sama po sebi nije nešto negativno, da je njezina svrha ili da razara ili da upozori na nešto negativno te na taj način potakne promjene u ustaljenom načinu razmišljanja ili djelovanja, a da se nitko ne bi trebao naći uvrijeđen. U tom je pogledu naglasio važnost tzv. pozitivne provokacije kojoj je pokretač želja da se pridonese boljitku, a ne da se razara, vrijeđa ili šteti. Izlagač smatra kako smo u našoj kulturi odvojili unutarnju vjeru i izričaj te iste vjere te je potrebno pronaći suglasje, a to je kršćanstvo pokušalo povezati. Smatra kako nije problem kritizirati stanje u Crkvi ili bilo gdje drugdje, nego u tome što se prikazuje isključivo negativno, a uglavnom prešućuje pozitivno i vrijedno. Sljedeći Teološki četvrtak, zbog prvosvibanjskih praznika održat će se tjedan dana rajije, 23. travnja, o temi »Prešućeni genocid nad Armencima i istočnim kršćanima«. Lea Ogulinac

dr. Željko Tanjić, Rene Medvešek i dr. Nino Raspudić

GODINA XLVI br. 4/497

Riječ čitatelja

Nastavak sa str. 25

Zašto slaba primljivost vjerskih informacija!

a Katoličkom radiju, u korizme-

masovnost opća obilježja, valja podsjeti-

no vrijeme, jedan župnik (vodi-

ti na riječi velikog teologa iz prošlog sto-

telj emisije) tugaljivo se zapitao: –

ljeću Karla Rahnera da će kršćanin u dva-

Zašto moji župljani, osobito mladi, imaju

deset prvom stoljeću biti kontemplativac i

slab interes za vjerske informacije, dok za

mistik ili ga neće biti, a naš religiolog, po-

svjetovne, one iz šoubiznisa i estrade ima-

znati poznavatelj ekleziologije Drugoga va-

ju neizmjerno veći interes, i zašto od više

tikanskog koncila Željko Mardešić reče

od osamdeset posto krštenih u župi, njih

da budućnost Crkve i kršćana vidi u ma-

svega desetak posto dolazi na nedjeljne sv.

njim vjerničkim skupinama s izgrađenom

mise?

osobnom vjerom. Ako ova dva, kvalificira-

Može se reći: prava pitanja na pravom

na mislioca, i njihova stajališta o kršća-

mjestu, s obzirom na brojnost slušateljstva,

nima i Crkvi, uzmemo ozbiljno, onda pri-

a također se može zamijetiti i iskrenost i

mjećujemo svu neprimjerenost postojećeg

poniznost župnika, koja je nožna za suo-

crkvenog pastorala, koji se temelji na vjer-

čavanje s istinom i pronalaženje rješenja.

skom informacijskom poučavanju, održa-

U pronalaženju odgovora na ova bitna

vanju liturgijskih obrazaca i često sakra-

pitanja, prisjetih se nekih stajališta Drugo-

mentalnom formalizmu. Shvaćamo da ovo

ga vatikanskog koncila, na kojemu su na

nije dostatna podloga za obraćeničku vjeru,

više mjesta istaknuti posadašnjenje uloge

vjeru koja mijenja životne nazore i rađa te-

Crkve u svijetu i inkulturacija u naviješta-

meljitom promjenom, metanojom. U stvar-

nju evanđelja. Oba su ta stajališta podjed-

nosti, zasigurno, ima i nekih iznimaka, ali

nako aktualna i danas, nakon pedeset go-

govorimo o onom pretežitom.

dina od Koncila i traže konkretne odgovore

Sve ovo došlo je na poseban način do

u djelovanju Crkve i navještaju evanđelja.

izražaja u trenutcima, kada se na brojne

S obzirom na ubrzanu sekularizaciju svi-

vapaje svih postkoncilskih papa, pa i sa-

jeta nakon Koncila i neprimjerenost tra-

dašnjeg pape Franje, trebalo krenuti u »no-

dicionalnog navještaja evanđelja (preteži-

vu evangelizaciju«. No, kada se i pokušalo

to s ambona) promjene su postale žurne i

nešto činiti, otišlo se u katehizaciju, a ne

neodgodive.

u evangelizaciju, a to nije ni približno isto.

Glede navještaja evanđelja, najpotpu-

Naime, za evangelizaciju je nužna obraće-

niji su odgovori dani u pobudnici Evangelii

nost evangelizatora i moguća je samo kao

nuntiandi pape Pavla VI., gdje se naglašava

djelo Duha Svetoga.

svjedočki navještaj evanđelja, navještaj či-

Stoga u odgovoru na zabrinutost župni-

tavim životom pojedinca i crkvene zajedni-

ka, voditelja emisije na HKR-u smijemo

ce. Što to znači i praktično, najprimjerenije

podsjetiti na riječi Evanđelja, da usta govo-

pokazuje papa Franjo u tijeku svog ponti-

re iz punine srca, ali vrijedi i druga inačica,

fikata. No čini se da nije prevelika gužva

da srce prihvaća informacije koje su srodne

među onima koji ga slijede u crkvenoj hi-

onom sadržaju koji je već u srcu. Žalopoj-

jerarhiji, pa se potvrđuje ona o »prvoj lasti

ke i dobre nakane tu puno ne pomažu, već

i proljeću«.

smilovanje Božje po molitvi »pravednika«

S obzirom na postojeći pastoral Crkve, onaj tradicijski, u kojemu su obrednost i

i obraćenička evangelizacija, o kojoj nam svjedočki govori papa Franjo.

Jure Gabrić Travanj 2015.

Franjo mogao ubrzati taj proces, i da će o tome razgovarati s mons. JeanLouisom Bruguèsom, arhivistom i knjižničarem svete Rimske Crkve, kao i s mons. Sergiom Paganom, upraviteljem vatikanskih arhiva. U to je vrijeme u razgovoru za jedan britanski dnevnik argentinski rabin Abraham Skorka, dugogodišnji prijatelj pape Franje, najavio da će arhivi uskoro biti otvoreni. Otac Federico Lombardi, ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice, podsjetio je tada kako je otvaranje predviđeno, ali da je nužno razvrstati dokumente. No i tada je rečeno da u tim arhivima nema ništa senzacionalnog, i da je većina dokumenata već dostupna kroz arhive drugih država. Osim toga, službeni dokumenti su već objavljeni. Otvaranje vatikanksih arhiva iz vremena pontifikata Pija XII. najavljeno je već potkraj 2008., kad je ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice objavio da će do otvorenja arhiva trebati još najmanje šest ili sedam godina rada. Tada je predviđeno da se tajni arhiv otvori potkraj 2015. ali je, navodno, početkom prošle godine IMedia iz vatikanskih izvora saznala da bi se to moglo dogoditi i ranije, a za što da se osobito zalaže kardinal Pietro Parolin, novi državni tajnik Svete Stolice. On je dugo radio u bilateralnoj radnoj komisiji koja se bavila izradom sporazuma o pitanjima od zajedničkog interesa Izraela i Svete Stolice. Podsjetimo, u rujnu 2013. Memorijalni muzej Holokausta u Jeruzalemu, Yad Vashem, na temelju rada jednog povjerenstva povjesničara, izmijenio je i ublažio negativni tekst posvećen ulozi pape Pija XII. u razdoblju nacizma, U svibnju 2007. stručnjaci Kongregacije za kauze svetaca priznali su herojske kreposti Pija XII. Međutim, Benedikt XVI. odlučio je pokrenuti dodatno povijesno istraživanje, upravo na ovim još uvijek tajnim dokumentima. Godine 2009. on je potpisao dekret kojim se Piju XII. pripisuju herojske kreposti, što je bio dodatni korak prema njegovoj beatifikaciji. Priredila: Snježana Kirinić 47

Zdravlje

Višak kilograma

Foto: Ove Tøpfer

šteti i zdravlju i džepu

este li se ikad zapitali što će one dvije

tra neprivlačnima za kontakte s kupcima.

milijuna Amerikanaca, dakle otprilike tre-

dodatne kriške torte, koje ste halaplji-

Te su predrasude posebno usmjerene pre-

ćina populacije, smatra patološki debelima

vo pojeli ili ono dodatno jaje, zapravo

ma debelim ženama.

(rezultat viši od 30). I gotovo deset miliju-

višak kalorija, učiniti vašem zdravlju. Me-

Sociolozi u razvijenim zemljama već su

na njih moglo bi se smatrati da imaju vrlo

đutim, to nije sve. A jeste li ikad razmišlja-

odavno upozorili da su poslovni ljudi na vi-

opasne, rizične zdravstvene probleme zbog

li kakve će to imati posljedice i na vaš nov-

šim statusnim položajima, u većini sluča-

svoje bolesne debljine.

čanik? Šećer i masnoće pridonijet će višku

jeva, vitki, a oni s nižim položajima češće

tjelesnih kilograma, što onda može dove-

deblji. Debeli ljudi teže se i vjenčaju.

sti do srčanih bolesti, dijabetesa, depresije, problema sa zglobovima, poremećaja sna i

Zanimljivo, velika većina pacijenata, neki analitičari kažu da je to čak 90 posto od onih koji su došli k liječniku zatražiti

Indeks tjelesne mase

pomoć zbog prekomjerne tjelesne težine, je-

kraćem životnom vijeku. Sva ta oštećenja

Liječnici se koriste indeksom tjelesne

su žene. Međutim, poznato je da gotovo isti

zdravlja stoje i puno novca. Ljudi s izrazi-

mase kako bi procijenili ima li osoba samo

broj muškaraca muku muči s problemima

to prekomjernom tjelesnom težinom plaća-

prekomjernu tjelesnu težinu ili je opasno

debljine, ali se u većini slučajeva ne kon-

ju mnogo više i za životno osiguranje, teže

debela. Taj se indeks izračunava tako da

zultiraju sa stručnjakom, sve dok voda ne

pronalaze posao, imaju manje plaće i rje-

podijelite svoju težinu sa svojom visinom

dođe do grla i dok se ne pojave za život opa-

đe budu promovirani na radnom mjestu.

u metrima na kvadrat (npr. 65 podijeljeno

sne komplikacije. Čini se da muškarci ma-

Osim toga, više troše na recepte, lijekove,

s 1,74 x 1,74). Što se tiče rezultata, sve izme-

nje razmišljaju o cijeni viška kilograma ne-

češća bolovanja i gubitak vremena. Struč-

đu 18,5 do 25 smatra se zdravom težinom,

go žene. Muškarci često zanemaruju da će

njaci ne razmišljaju mnogo o takvim troš-

između 25 do 30 je prekomjerna tjelesna te-

ih veliki, izbočeni trbuh činiti neatraktiv-

kovima koje ima pojedini pacijent. Umje-

žina, a više od 30 patološka je debljina. Oso-

nima za drugi spol, da ih prekomjerna de-

sto toga, oni samo procjenjuju koliko je

be s rezultatom višim od 40 izloženi su vrlo

bljina može zaustaviti u njihovoj karijeri i

debljina trošak za društvo i osiguravajuće

ozbiljnim zdravstvenim problemima.

da ih zapravo može ubiti prijevremeno.

kompanije. Neki poslodavci ne žele biti op-

Neki nutricionisti kritiziraju taj indeks

Supruge koje pomažu svom mužu da do-

terećeni većim troškovima zdravstvenog

zbog njegove nemogućnosti da razlikuje

đe u bolju formu, utvrdit će da time otvara-

osiguranja takvih rizičnih osoba. U nekim

osobu s dobro razvijenim mišićima od one

ju put prema zdravlju, boljem zajedništvu

je slučajevima u pitanju i sam izgled osobe

koja ima uglavnom debele naslage masno-

i boljoj ljubavi.

ili pogrešno mišljenje, to jest predrasuda da

ga tkiva. Bez obzira na to, američki su liječ-

su debeli ljudi lijeni, bezvoljni ili ih se sma-

nici s pomoću tih mjera procijenili da se 97

dr. Ivo Belan GODINA XLVI br. 4/497

Film

Zvuk, glazba, pokret, crta, boja...

roljeće na velika filmska platna donosi i slike i zvukove, i glazbu i pokrete, u filmovima koji se bave umjetnošću i nagovješćuju nadolazeće festivale. No prije negoli uronimo u poetičnost boja i plesa, u nove unutarnje i maštovite svjetove, moramo se suočiti s najcrnjom, šokantnom stvarnošću u dvjema socijalnim dramama. Dobro je što se od početka ove godine konačno počeo označivati dopušteni uzrast gledatelja uz filmove na kinoprogramu. Oznaku 18 ima snažna slovenska socijalna drama u manjinskoj hrvatskoj koprodukciji Inferno. Krajnje je potresna, ali, nažalost, i realna u današnjim uvjetima života, kad se ne može ni preživjeti, a posvuda iskorištavanje i korupcija. To je film koji bi svakako trebale pogledati sve punoljetne osobe, posebice odgovorni u društvenim, crkvenim i privatnim institucijama i organizacijama. Možda će im savjest proraditi i pokrenuti promjenu. Drugi je danska kriminalistička drama Druga šansa, s oznakom 15, koja propituje tko i do kojih te preko kojih granica može i kako ići, kada je posrijedi roditeljstvo, a pritom su upitni zdravlje i ovisnosti. Film je dobio nagradu katoličke udruge SIGNIS na festivalu u San Sebastianu. Redateljica je oskarovka Susanne Bier. U kina je došao argentinsko-talijansko‑slovenski dokumentarac Ples s Marijom. On toplo, suptilno i iskreno donosi plesno-terapijsku metodu 93-godišnje Marije Fux, balerine i koreografkinje. Zvukovima, glazbom i pokretom stvara nove unutarnje ritmove, svjetove i sklad u ljudima, te vodi prema obilježavanju Svjetskoga dana plesa. U zagrebačkim kinima Europa i Tuškanac održava se 9. festival tolerancije ili Židovskoga filma, od 12. do 18. travnja. U sklopu Edukacijskoga jutra bit će prikaTravanj 2015.

zan dobar film Belle i Sébastien, koji je lani kratko bio u kinima, a retrospektiva će biti mađarskoga redatelja Istvana Szabe. U istim kinima od 23. do 26. travnja održavaju se 24. dani hrvatskoga filma. Uz bogat filmski program, bit će održano nekoliko radionica i izložbi fotografija. Također se u tim dvama kinima i u multipleksu Cineplexx Centar Kaptol održava naš najznačajniji svjetski festival – Animafest, od 9. do 14. lipnja. Na njemu će sudjelovati i kratkometražni i dugometražni animirani filmovi. Na otvorenju će nagrada za životno djelo biti dodijeljena istaknutom francuskom animatoru Michelu Ocelotu, osebujne slikovite poetike i estetike, koji je čak dvaput bio pobjednik Animafesta: 1980. za kratak film Troje izumitelja i 2007. za dugometražni Azur i Asmar. On je dobitnik i nagrada BAFTA i César. Prikazat će se i retrospektiva njegovih novijih djela. A od animiranih filmova na kinoprogramu navedimo simpatičan Kod kuće, prvi dugometražni film o popularnom liku kratkih crtića Spužva Bob Skockani: Spužva na suhom te novu pustolovinu znatiželjne vile: Zvončica i čudovište iz Nigdjezemske. Glazba će biti okosnica u dvama filmovima: Danny Collins, o ostarjelom pjevaču koji pronalazi zagubljeno pismo Johna Lennona (to podsjeća na odličan španjolski film Život je ljepši zatvorenih očiju, također u vezi s Lennonom, prikazan na ZFF‑u); i Iz sveg glasa, o dječačkom zboru i njegovim pjevačima. Stižu romantične drame: nastavak uspješnog filma Marigold hotel 2; Bezvremenska Adaline, o djevojci koja ne stari, i Najduže putovanje, prema romanu Nicholasa Sparksa. Godina nasilja drama je o poštenom poslovanju unatoč korupciji, a nagrađivani njemački film Križni put intrigantna je, sjajno režirana priča.

Azur i Asmar

Spužva Bob Skockani: Spužva na suhom

Marigold hotel 2

Ples s Marijom

Iz sveg glasa

Marijana Jakovljević Belle i Sébastien

ALBUM MOJE PRVE SVETE PRIČESTI Biblioteka: Izvan nizova; format: 23x24 cm; tvrdi uvez; 40 str.; cijena: 70,00 kn Album je slikovna knjiga u koju prvopričesnici upisuju najvažnije događaje, uspomene i osobe u svome vjerskom odrastanju, lijepe fotograje, mogu se kreativno izražavati ispisujući molitve, misli i osjećaje ili opisujući poticajna događanja. U svaki je album umetnuta i Uspomena koju će svećenici ili roditelji moći ispuniti te je potom i uokviriti. Album je ukusno ilustriran tako da će prvopričesnici iz njega moći i učiti, ali i iskazivati svoje sposobnosti, unositi brojne događaje ili datume koji će mu tako ostati kao uspomena na najvažniji dan njegova života nakon krštenja. Riječ je, dakle, o albumu za čuvanje riječi, slika i uspomena jednog posebnog dana u životu djeteta. Tvrde korice albuma jamče i njegovu trajnost.

Marion Thomas i Paola Bertolini Grudina

MOJA PRVOPRIČESNIČKA BIBLIJA Biblioteka: Kana klub; format: 19,7x23,2 cm; tvrdi uvez; 157 str.; cijena: 80,00 kn Nakon „Moje krsne Biblije“, dobili smo i „Moju prvopričesničku Bibliju“. Biblija je Božja riječ i upoznavati nju znači upoznavati Boga. A upoznavati Boga znači upoznavati i sebe i svijet u pravom kontekstu. No, Biblija predstavlja i temelj zapadne civilizacije i kulture pa njezinim upoznavanjem dijete od najranije dobi ulazi u taj vjersko-civilizacijskokulturološki svijet u kojem će živjeti. Prvopričesnicima je u ovoj Bibliji ponuđen izbor iz najvažnijih biblijskih knjiga, dakako prepričan i primjereno ilustriran, kako bi upoznajući Bibliju i biblijske, posebice novozavjetne, likove postupno ulazili i taj posvećeni duhovni krug u kojem prvom svetom ispovijedi i prvom svetom pričesti sve potpunije počinju sudjelovati.

Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Marulićev trg 14, p.p. 434, HR-10001 Zagreb

Knjižare:

Zagreb Kaptol 1, Kaptol 29 • Rijeka Fiorello la Guardia 10c Karlovac Stjepana Radića 4 • Osijek Trg slobode bb Split Kralja Zvonimira 16 • Marija Bistrica Trg Ivana Pavla II. 32

Narudžbe: tel: 01 63 49 030 • fax: 01 48 11 118 ks-prodaja@ks.hr •

www.ks.hr

Ispunite narudžbenicu na 64. stranici ili željena izdanja naručite telefonom, e-mailom, odnosno putem naše web-knjižare.