Katoličko svećeništvo i žene by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Sadržaj

Zahvale

........................................................................ 7

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kratice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14 Poglavlje 1.: Crkveno naučavanje i sadašnja rasprava. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Pitanje: Zašto pridržati svećeništvo muškarcima? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Službeni odgovor: Ordinatio sacerdotalis (1994.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 Noviji crkveni dokumenti i neke značajke rasprave . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Neke ključne tvrdnje apostolskoga pisma Ordinatio sacerdotalis. . . . . . . 28 Početna analiza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Poglavlje 2.: Položaj žena u društvu i u Crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Jednaka prava žena u društvenom poretku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Jednaka prava žena u Crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 Poglavlje 3.: Tri prigovora crkvenomu nauku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 Prigovor 1.: Isključenje žena je nepravedno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 Prigovor 2.: Isključenje se temelji na »pogrešnoj antropologiji« . . . . . . . . 67 Prigovor 3.: Ako žene mogu biti krštene, mogu biti i zaređene . . . . . . . . 76 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Poglavlje 4.: Temeljni razlozi Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Moguće je pratiti postojanu tradiciju Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 Reakcije na inovacije gnosticizma i montanizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86 5

Tradicija je ukorijenjena u Isusovu načinu djelovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 Način djelovanja apostola potvrđuje tradiciju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Tradicija vrijedi kao norma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Poglavlje 5.: Teološki argumenti Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Argumenti utemeljeni na »analogiji vjere« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Kristološki argument u izjavi Inter insigniores . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 Doprinosi Ivana Pavla II.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Ministerijalno svećeništvo i bračna simbolika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Poglavlje 6.: Dodatni prigovori crkvenomu nauku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Prigovori temeljnim razlozima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Prigovori teološkim argumentima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128 Opće vrednovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 Poglavlje 7.: Ordinatio sacerdotalis i razvoj nauka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Ova tradicija nije otvorena razvoju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Bibliograﬁja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155

Poglavlje 1.

Crkveno naučavanje i sadašnja rasprava Pitanje: Zašto pridržati svećeništvo muškarcima? Zašto Katolička Crkva pridržava svećeničko ređenje muškarcima? To pitanje postavljaju katolici, drugi kršćani, osobito naši partneri u ekumenskom dijalogu, te mnogi znatiželjni i kritički promatrači koji ne dijele našu vjeru. Ako potražimo dokumente iz kojih bismo nešto doznali na osnovi izjava koncila ili papa, možda ćemo se iznenaditi kad otkrijemo da se o tom pitanju nije izravno službeno razgovaralo sve do našega doba. To ne znači da se teolozi nikad nisu bavili tom temom – neki jesu, posebno skolastički filozofi u srednjem vijeku. Čak i u prvim stoljećima kršćanske ere pojedini crkveni oci i stručnjaci u kanonskom pravu donekle su mu poklonili pozornost. Ali sudovi tih svjedoka moraju se pažljivo odvagnuti jer oni govore o situacijama koje su nama danas prilično daleke (primjerice, o praksama drevnih heretičkih zajednica) ili prihvaćaju stajališta glede odnosa između spolova koje sada Crkva odbija kao neprihvatljive. Zapravo, službene intervencije učiteljstva datiraju tek iz razdoblja nakon Drugoga vatikanskog koncila (1962.–1965.) te pontifikata Pavla VI. (1964.–1978.) i Ivana Pavla II. (1978.–2005.). 15

Službeni odgovor: Ordinatio sacerdotalis (1994.) Najautoritativniji odgovor učiteljstva na to pitanje dao je Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Ordinatio sacerdotalis (O pridržanosti svećeničkoga ređenja muškarcima),1 objavljenom na Duhove, 22. svibnja 1994. i upućenom njegovoj braći biskupima. U ovom poglavlju pomno ćemo razmotriti tekst toga vrlo kratkoga papina dokumenta kako bismo upoznali njegove razne elemente i stavili ih u kontekst suvremene rasprave. Glavno stajalište Najprije obratimo pozornost na »glavno stajalište« – zaključak apostolskoga pisma Ordinatio sacerdotalis (br. 4). Nakon gotovo tri desetljeća teološke rasprave i zalaganja javnosti za ređenje žena, papa Ivan Pavao II. svečano objavljuje da »Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama«. On također propisuje da se »te odluke kao konačne moraju pridržavati svi vjernici«. K tomu objašnjava da primjenjuje svoj apostolski autoritet kako bi otklonio svaku sumnju u crkveno naučavanje o pitanju koje se odnosi na njezino »božansko ustanovljenje«. Apostolska pismo ne iznosi to kao neki novi nauk, nego tvrdi da samo potvrđuje – nakon razdoblja u kojem je on doveden u pitanje – nauk koji »je očuvala stalna i univerzalna tradicija Crkve, te ga je čvrsto naučavalo njezino naučiteljstvo u najnovijim dokumentima«.2 Od

»Apostolic Letters on Ordination of Women«, Origins (24. lipnja 1994.): 49.51– 52. Tekst, svu relevantnu dokumentaciju i članke o toj temi vidi u: Kongregacija za nauk vjere, From »Inter Insigniores« to »Ordinatio Sacerdotalis«: Documents and Commentaries (Washington, D.C.: United States Catholic Conference, 1998.) (ubuduće From »Inter Insigniores«). Ordinatio sacerdotalis 4 (ND 1760).

početka našega promišljanja trebamo obratiti pozornost na središte ove tvrdnje: ono se tiče granica crkvene vlasti nad sakramentima svetoga reda.3 Konačni nauk kojega se valja pridržavati je: Crkva nema vlast rediti žene za svećenice. Dakle, katolici to više ne mogu držati otvorenim pitanjem niti javno zagovarati promjenu crkvene prakse. Ali zašto? Koji je razlog pridržanosti svećeničkoga ređenja muškarcima? U prva tri broja pisma Ordinatio sacerdotalis papa vrlo sažeto objašnjava osnovu za svoj sud, naime, da se tradiciji pridržanosti svećeničkoga ređenja muškarcima može naći početak u volji Kristovoj. Slijedeći uobičajenu formu ove vrste dokumenta, on najprije izlaže nauk prijašnjih dokumenata učiteljstva. Onda taj nauk povezuje s dokazima u Svetom pismu i predaji. Potom vrlo precizno tumači te prijašnje izjave kako bi odgovorio na neke općenite suprotne argumente. Konačno potvrđuje jednako dostojanstvo žena u Crkvi i ukazuje na težinu samoga dokumenta. Početna točka Već u prvoj rečenici pastoralnoga pisma Ordinatio sacerdotalis papa Ivan Pavao II. izjavljuje da je u Katoličkoj Crkvi svećeništvo »od početka bilo pridržano isključivo muškarcima«. Također pojašnjava da se svećeničkim ređenjem predaje služba »što ju je Krist povjerio svojim apostolima da poučavaju, posvećuju i upravljaju vjernicima«. Tim riječima on podsjeća na vjeru Crkve – što ju je odlučno postavio Drugi vatikanski koncil4 – da ministerijalno svećeništvo potječe od Krista, da je najprije povjereno apostolima, da se prenosi na njihove nasljednike i da zaređenoj osobi podjeljuje dužnost obavljanja 3

Govorimo o nauku o »svećeništvu« radije nego o nauku o »svetom redu« jer ne namjeravamo razmatrati odnosi li se ta odluka i na đakonat. Vidi Lumen gentium 18–21. 28 i Presbyterorum ordinis 2. 17

Kristove trostruke službe u odnosu na ostale vjernike. Dakle, prema Ivanu Pavlu II., početna je točka za mjerodavno razmatranje toga pitanja nauk o ministerijalnom svećeništvu, nauk koji je nužno povezan s Gospodinom Isusom, apostolima i njihovim nasljednicima. Nauk o svećeništvu, kao što ćemo vidjeti, određuje sud Katoličke Crkve u vezi s mogućnošću ređenja žena. Odgovor na pitanje »Zašto?« tijesno je povezan s vjerovanjem da je sveti red sakrament koji je ustanovio Krist, da se njegova namjera s obzirom na svećeništvo ogleda u poslanju koje je namijenio dvanaestorici, i da se ta služba prenosi apostolskim nasljedstvom. Ako Crkva nema ovlasti da promijeni svoju tradiciju, to je zato što je ta služba dar koji je Gospodin »povjerio apostolima« i koji ona mora čuvati. Taj stav Crkve o svećeništvu nije novi nauk, a pridržanost svećeničkoga ređenja u muškarcima nije nova praksa. Prije pokoncilske kontroverze nauk je Katoličke Crkve o tom pitanju bio tako čvrst da nije bilo potrebe pobliže ga određivati.5 No objašnjenje koje se danas daje stavljeno je u nov fokus – fokus koji zapravo odgovara izazovu našega vremena. A taj se izazov očituje ovako: crkvena predaja prakse i teologija koja ju je opravdavala odražavale su zastarjelo poimanje žene. I praksu i teologiju valja uskladiti sa suvremenim učenjem o jednakom dostojanstvu žena i muškaraca. Drugim riječima, razvoj nauka nije samo moguć nego i potreban. Na taj izazov papa odgovara: Crkva nije slobodna – nema ovlasti – mijenjati praksu jer je ona utemeljena u volji Kristovoj. To uvjerenje »očuvano« je u predaji, iako ga, priznaje on, »učiteljstvo čvrsto naučava« tek u »novijim dokumentima« (br. 4).

Vidi Inter insigniores 1. Učiteljstvo nije držalo potrebnim »da iznese načelo koje nije nikako napadano, ili da brani zakon koji nije nitko osporavao«. Tu su tradiciju vjerno očuvale istočne crkve. »Vatican Declaration: Women in Ministerial Priesthood«, Origins 6,33 (3. veljače 1977.): 517. 519–524.

Noviji crkveni dokumenti i neke značajke rasprave Dokumenti na koje se Ivan Pavao II. poziva nastali su povodom dvaju događaja. Jedan je bio ređenje žena u nekim zajednicama Anglikanske Crkve, a drugi razvoj pokreta koji se zauzima za ređenje žena unutar same Katoličke Crkve. Ta novija posredovanja učiteljstva uzimaju se kao svjedočanstvo trajnoga uvjerenja Crkve i kao dokaz da se to uvjerenje iznova pažljivo razmatralo u svjetlu suvremenih pitanja. Pismo Pavla VI. nadbiskupu od Canterburyja U srpnju 1975., preuzvišeni F. Donald Coggan, nadbiskup Canterburyja i primas Anglikanske Crkve, pisao je papi Pavlu VI. tražeći »ekumenski savjet« glede pitanja svećeničkoga ređenja žena. Dr. Coggan obavijestio je papu o sve većoj suglasnosti među anglikancima o tome da »u načelu nema temeljnih prigovora« ređenju žena za svećenice.6 Molio je papin »savjet« s obzirom na napredak koji je Međunarodna anglikansko-rimokatolička komisija već postigla prema doktrinarnoj suglasnosti o svećeništvu i ređenju,7 i s obzirom na zajedničke nade katolikâ i anglikanaca u obnovu »potpunoga zajedništva«. Zato je prvi citat u pastoralnom pismu Ordinatio sacerdotalis upravo odgovor pape Pavla canterburyjskomu nadbiskupu. U svom pismu (30. studenoga 1975.), papa podsjeća da Katolička Crkva drži da »nije moguće svećeničko ređenju žena zbog doista temeljnih razloga«. On ih izdvaja tri: Kristov primjer – njegov odabir samo muškaraca za apostole (argument iz Svetoga pisma), ustaljenu praksu Crkve, koja 6

Vidi »Letters Exchanged by Pope and Anglican Leaders«, Origins 6,9 (12. kolovoza 1976.): 129. 131–132. Godine 1973. Komisija je dala »Canterburyjsku izjavu« – usuglašenu izjavu o svećeništvu i ređenju. 19

je nasljedovala Gospodina (argument iz tradicije), i dosljedno učenje da je ta praksa »u skladu s Božjim planom za njegovu Crkvu« (svjedočanstvo učiteljstva). Papino pismo samo navodi razloge; ono ne daje dokaze za njih niti ih tumači pomoću teoloških argumenata. Širi ekumenski kontekst Kako bi se ispravno vrednovala važnost ove korespondencije i odluke pojedinih zajednica Anglikanske Crkve da rede žene za svećenice, potrebno je znati nešto o široj ekumenskoj raspravi o tom pitanju. Tradicija pridržanosti svećeničkoga ređenja muškarcima neprekinuta je u crkvama Istoka i Zapada koje podržavaju sakramentalno poimanje svećeništva. Sredinom dvadesetoga stoljeća, međutim, pokret za ređenje žena uzeo je maha među reformiranim kršćanima.8 U to vrijeme katolički teolozi nisu tomu obraćali puno pozornosti. Postupno pripuštanje žena u svećeništvo u protestantskim crkvama nisu promatrali kao prekid ustaljene tradicije jer protestantsko svećeništvo – kao, uostalom, i sami protestanti – nisu smatrali dijelom te tradicije. Reformatori su nijekali sakramentalnost svetomu redu i inzistirali na tome da protestantski »pastor« nije »svećenik« u skladu s katoličkim shvaćanjem toga pojma. Ekumenske studije redovito su potvrđivale da većina crkava reformacijske baštine ima »proročki« model svećeničke službe koji se jasno razlikuje od »svećeničkoga« modela koji je na snazi u Katoličkoj Crkvi i pravoslavnim crkvama. Prije početka bilateralnih ekumenskih dijaloga koji uključuju Katoličku Crkvu – to jest, prije Drugoga vatikanskog koncila – katolički teolozi bili su relativno nezainteresirani za raspravu o ređenju žena kod protestanata. Bili su uvjereni da je ta služba u koju se pripuštaju žene propovjednička služ8

Vidi John E. LYNCH, »The Ordination of Women: Protestant Experience in Ecumenical Perspective », Journal of Ecumenical Studies 12,2 (proljeće 1975.): 173–177.

ba svojstvena crkvama reformacijske baštine, a ne katoličkomu svećeništvu.9 Da bi se shvatio tijek te polemike, korisno je znati da se među samim protestantima rasprava o ređenju žena usredotočila uglavnom na normativnu vrijednost novozavjetnoga nauka o položaju žena u odnosu na muškarce i o njihovu sudjelovanju u Crkvi. Sporna su mjesta, u bîti, bila tumačenje učenja svetoga Pavla glede božanskoga plana o odnosima između muškaraca i žena (»poredak Stvaranja«)10 i tumačenje »Pavlove zabrane« da žene poučavaju i vladaju nad muškarcima u Crkvi (1 Kor 14,33–35,11 1 Tim 2,11–15). Onima koji su zagovarali tvrdnju da se potpuna jednakost žena i muškaraca može zadovoljavajuće braniti pozivanjem na druge novozavjetne tekstove kao što je Poslanica Galaćanima 3,28 (u Kristu više nema »muško – žensko«), činilo se da više nema nikakva prigovora ređenju žena12 koji bi se temeljio na Bibliji. Elementi izravnije vezani za katolički nauk o svećeništvu (primjerice, poziv dvanaestorici, uprisutnjivanje Krista, apostolsko nasljedstvo), nisu odveć utjecali na raspravu i općenito se nisu smatrali odlučujućima. Razvoj u Anglikanskoj Crkvi Situacija među anglikancima bila je, međutim, kompleksnija zbog njihova tradicionalnoga poštovanja prema elitnom ili »katoličkom« gledanju (high Church) na svećeništvo. Drugi vatikanski koncil potvrdio je »posebno mjesto« Anglikanske Crkve među odijeljenim 9

10 11 12

Vidi Kathleen BLISS, The Service and Status of Women in the Church (London: S.C.M. Press, 1952.), 136. V. 1 Kor 11,3–9 i Ef 5,22–24. Mnogi egzegeti drže da je r. 34 naknadno umetnut. Klasična studija Krister STENDAHL, The Bible and the Role of Women (Philadelphia: Fortress, 1966.) izvještava kako se rasprava odvijala u Luteranskoj Crkvi u Švedskoj pedesetih godina 20. stoljeća. 21

kršćanima na Zapadu i priznao da među njima i dalje postoje mnoge katoličke tradicije i ustanove.13 Sedamdesetih godina 20. stoljeća uspostavljen je službeni bilateralni dijalog te su se gajile velike nade da će konačno doći do pomirenja s obzirom na poimanje svećeništva. Uspješno donošenje zajedničke izjave o svećeništvu i ređenju koje je postigla Međunarodna anglikansko-rimokatolička komisija 1973. godine potaknulo je uvjerenje da anglikanci zapravo namjeravaju rediti svoj kler kao »svećenike« u duhu katoličke tradicije.14 No kad su neke zajednice u Anglikanskoj Crkvi počele pripuštati žene svećeništvu, katolici su se iznova počeli baviti tim pitanjem. Više nije bila riječ samo o pripuštanju žena u propovjedničku službu svojstvenu crkvama reformacijske baštine; namjera anglikanskih biskupa bila je da povjere ženama svećeničku službu. U to su doba mnogi katolički teolozi držali odgovor Pavla VI. canterburyjskomu nadbiskupu tek formalnom potvrdom tradicije koja je očito trebala daljnje produbljivanje, no papino pismo upozorilo je na to da će zaređivanje anglikanskih vjernica za svećenice unijeti »element velike težine« u dijalog između tih dviju zajednica. Valja napomenuti još jednu spornu točku u vezi s papinim pismom nadbiskupu Cogganu. Riječ je o sljedećem: općenito je uvjerenje da »temeljni razlozi« koje je papa naveo ne objašnjavaju položaj Katoličke Crkve. U to doba katolički teolozi ponovno su razmatrali biblijske dokaze i istraživali je li možda tradicija oblikovana povijesno uvjetovanim gledanjem na narav žene. Bili su kritični prema objašnjenju sv. Tome Akvinskog po kojem su žene isključene jer su zbog svo-

13 14

Unitatis redintegratio 13. Godine 1979. »Elucidation« (br. 5) objašnjava da se o pitanju ređenja žena, jer ono nije bilo predmetom podjele u 16. stoljeću, nije raspravljalo. Vidi moj članak »The Ordination of Women: A New Obstacle to the Recognition of Anglican Orders«, Anglican Theological Review 78 (zima 1996.): 96–113.

ga spola nesposobne da »označuju uzvišenost«. Papa nije citirao ni Pavlove tekstove ni objašnjenje sv. Tome. On se umjesto toga pozvao na evanđelja (Kristov primjer odabira samo muškaraca za apostole), tradiciju (ustaljenu praksu Crkve, koja je nasljedovala Gospodina) i učiteljstvo (dosljedno učenje da je ta praksa »u skladu s Božjim planom za njegovu Crkvu«). Deklaracija Inter insigniores Dokaz kojim podupire svoj odgovor canterburyjskomu nadbiskupu papa je iznio sljedeće godine. Zatražio je od Kongregacije za nauk vjere da potpunije objasni tradiciju, ne samo zbog naših partnera u ekumenskom dijalogu nego i zato da usmjeri – i obuzda – sve žešću raspru unutar Katoličke Crkve. Kongregacija je odgovorila izjavom Inter insigniores (o pitanju pripuštanja žena u ministerijalno svećeništvo). Pavao VI. ju je prihvatio i naredio njezino proglašenje, te je objavljena 27. siječnja 1977., iako je sastavljena 15. listopada 1976., na blagdan sv. Terezije Avilske. To je drugi dokument koji Ivan Pavao II. citira u svojemu apostolskom pismu Ordinatio sacerdotalis. Izjava Inter insigniores odražava papin stav u pismu canterburyjskomu nadbiskupu, a također se poziva na samu tradiciju kao na ono što Crkva ne može mijenjati jer je utemeljena u primjeru Kristove volje. Kako piše u izjavi, »nužno je sjetiti se da Crkva, prema primjeru koji joj je dao Krist, ne smatra sebe ovlaštenom pripustiti žene svećeničkomu ređenju«.15 Inter insigniores (br. 1–4) izlaže u potpunosti »temeljne razloge« za taj sud. U prilog predaji izjava nudi »teološke argumente« iz analogije vjere16 (br. 5–6). U apostolskom pismu Ordinatio sacerdotalis 15 16

Inter insigniores, uvod (kurziv je moj). Ovi su se argumenti razvili pod utjecajem implikacija vezanih za druge istine vjere. Oba izraza stavljam u navodnike kako bi se obratila pozornost na razliku između njih. 23

Ivan Pavao II. spominje izjavu Inter insigniores, ali ne iznosi pobliže njezin sadržaj. Mi ćemo je ovdje ukratko izložiti, a potpunije ćemo je razmatrati u trećem i četvrtom poglavlju. Izjava iznosi »temeljne razloge« za sud Crkve u četiri broja. Ti su razlozi: 1) postoji neprekinuta, univerzalna predaja isključivoga pripuštanja muškaraca u ministerijalno svećeništvo; 2) ta je predaja utemeljena na Kristovu načinu djelovanja, to jest u njegovu odabiru apostola; 3) tu su predaju održavali apostoli, vjerni njegovu primjeru; 4) ta je predaja crkvena norma. Što su ti argumenti? Izjava razlikuje »temeljne razloge« od »teoloških argumenata«, iznesenih njima u prilog. Ti drugi, nazvani i »argumentima prikladnosti« izlažu se da bi objasnili zašto je Gospodinov izbor muškaraca, a ne žena primjeren, a ipak nije diskriminirajući prema ženama. Najpopularnija izlaganja katoličkoga nauka o tom pitanju ne osvrću se na »temeljne razloge«, već umjesto njih nude razlučivanje na osnovi »teoloških argumenata«. Stoga je važno shvatiti da je autoritet naučavanja izjave vezan za »temeljne razloge«, a ne za »teološke argumente«. Prvo, postoje argumenti koji se odnose na otajstvo Krista: oni se bave pitanjem sakramentalnoga simbolizma i, povezano s tim, teološkom važnošću Isusove muškosti (primjerice, argument da samo muškarac može djelovati in persona Christi). Drugo, postoje argumenti koji se odnose na otajstvo Crkve. Oni se bave naravi Crkve, jednakošću krštenih i mjestom ministerijalnoga svećeništva u Crkvi. Nagovor pape Pavla VI. uz molitvu Anđeo Gospodnji Ordinatio sacerdotalis zaključuje svoj kratki izvještaj o učenju izjave Inter insigniores pozivajući se na komentar pape Pavla VI. o ulozi žena u planu spasenja, koji je dao u nagovoru tijekom molitve Anđeo Gospodnji 30. siječnja 1977. – tri dana nakon objavljivanja izjave. »Pravi 24

razlog« za predaju Crkve, rekao je, Kristova je volja glede »ustrojstva Crkve« i »njene teološke antropologije«.17 Dakle, prema Pavlu VI., to pitanje ne odnosi se samo na sakramentalnu disciplinu; ono je povezano s temeljnim istinama vjere Crkve. Poslije će učiteljstvo naučavati da ta predaja »pripada pologu vjere« do te mjere da njezino nijekanje ugrožava druge članke katoličkoga vjerovanja. Inter insigniores: Problem prihvaćanja Izjava Inter insigniores nije riješila pitanje ređenja žena, nego je samo potaknula daljnju raspravu unutar katoličke zajednice. Brojne promjene koje je Koncil uveo, društveni i politički učinak liberalnoga feminizma i opći optimizam glede napretka u ekumenskom dijalogu – sve je to zajedno stvorilo klimu u kojoj su mnogi držali da je razumno postaviti pitanje ne bi li Katolička Crkva mogla »izmijeniti svoju disciplinu i dopustiti ženama svećeničko ređenje«.18 Povoljno razmatranje te mogućnosti ohrabrila je studija Hayea van der Meera, nastala pod vodstvom isusovačkoga teologa Karla Rahnera 1962. godine.19 Van der Meer opsežno je istražio povijesne dokaze i teološku argumentaciju o ređenju žena. Pronašavši mnoštvo tekstova koji su pokazali vrlo negativno vrednovanje žena tijekom povijesti Crkve, pretpostavio je da su možda upravo takvi ženomrzački pogledi u konačnici odgovorni za crkvenu praksu. Moguće je, zaključio je, da isključenje žena iz svećeništva nije izvorno teološka tradicija, već samo uobičajen način djelovanja koji nalažu društveno-kulturna promišljanja. 17 18 19

»Women in the Plan of God«, The Pope Speaks 22 (1977.): 124–125. Inter insigniores, uvod. Women Priests in the Catholic Church? (Philadelphia: Temple University Press, 1973.; njemački original, Priestertum der Frau?, 1969.) Van der Meer je opozvao svoju tezu u članku »De vrouw en hot priesterschap« (International), Communio 14 (siječanj 1989.): 72–76. 25

Van der Meerova znanstvena pretpostavka i dokazi koje je skupio njoj u prilog utjecali su na prihvat izjave Inter insigniores među mnogim katolicima. Zagovornicima ređenja žena pozivanje Pavla VI. na druge argumente i teološko razlučivanje Kongregacije za nauk vjere (1977.) nisu se činili primjerenima. Umjesto toga, činilo im se da je tradicija pridržanosti svećeničkoga ređenja za muškarce usko povezana s krivim vrednovanjem žena. U skladu s tim, činilo se logičnim pretpostaviti da će inicijative za poboljšanje položaja žena u društvenom poretku i u Crkvi unijeti promjenu u praksi, promjenu koja zahtijeva tek ublaživanje discipline ili čak dosljedno pravocrtan razvoj nauka. Zagovornici promjene ohrabrili su se kad je netom ustanovljena međunarodna biskupska sinoda na svojoj skupštini 1971. zatražila da se svjedočenje Crkve o pravednosti prema ženama temeljito ispita i zatražila od pape da radi toga cilja osnuje međunarodnu komisiju. Godine 1972. Biskupska konferencija Sjedinjenih Američkih Država objavila je izvještaj svoje doktrinarne komisije, Teološka razmatranja o ređenju žena, u kojem je podržala tradicionalnu praksu ali i objavila da je ozbiljno proučavanje nekih aspekata toga pitanja tek počelo. Druga udruženja – bilateralne ekumenske komisije, radne skupine i skupine zagovornika – bila su izuzetno optimistična u pogledu moguće promjene. Nekoliko istaknutih katoličkih teologa20 javno je izrazilo mišljenje da nema teoloških razloga koji bi branili ženama svećeničko ređenje. Sve je to pridonijelo dojmu da je pitanje otvoreno za ponovno razmatranje i mogući razvoj. U isto vrijeme, pitanje položaja žena i ženskih prava trajno je privlačilo pažnju diljem svijeta: Ujedinjeni narodi odredili su 1975. godinu kao Međunarodnu godinu žena. Pavao VI. održao je u javnosti nekoliko govora u vezi s tom proslavom. Tijekom jednoga govora Međunarodnoj radnoj komisiji Svete stolice o ulozi žena u društvu i Crkvi 20

Primjerice Hans Küng, Karl Rahner i Edward Schillebeeckx.

iznio je, gotovo u očinskom tonu, prosudbu koju će nastaviti promicati kao osnovu crkvene prakse: »Iako žene nisu pozvane u apostolsku službu dvanaestorice i stoga ni u svećeništvo, one su ipak pozvane da slijede Krista kao učenice i suradnice ... Mi ne možemo mijenjati ono što je činio naš Gospodin, pa tako ni njegov poziv ženama.«21 Papin je sud, čini se, doveden u pitanje kad je neautoriziran nacrt izvještaja Papinske biblijske komisije o ulozi žena u Bibliji postao dostupan tisku u srpnju 1976.22 S jedne strane, članovi Komisije potvrdili su da Novi zavjet neosporno dokazuje »muški karakter hijerarhijskoga poretka koji je ustrojio Crkvu od njena početka«. No, s druge strane, zaključili su da samo Novi zavjet ne može jednom zauvijek riješiti »problem mogućega pripuštanja žena prezbiteratu«. Taj je izvještaj u mnogima podržavao vjerovanje da je za katolike to pitanje još otvoreno. U razdoblju neposredno poslije objavljivanja izjave Inter insigniores znanstvenici su proučavali svaku njezinu tvrdnju i napisali mnoge studije od kojih se većina usredotočila na ponudu alternativnih objašnjenja i zaključaka. Mnoge kritičke studije ne uključuju argumentaciju izjava o nazivima koje rabi. One su sklone mišljenju da je nemoguće utvrditi »temeljne razloge« na osnovi kritičkoga znanja i umjesto toga usredotočuju se na opovrgavanje »teoloških argumenata« – kao da su oni najvažniji element nauka. Pojedine studije dovode u pitanje točke ustaljenoga nauka koje se odnose na sveti red i ustrojstvo Crkve. U prilog izjavi pojavila se samo jedna cjelovita studija i nekoliko zbirki eseja.23 21

22 23

Vidi PAVAO VI., »Women/Disciples and Co-workers«, Origins 4,45 (1. svibnja 1975.); 718–719, ovdje 719. »Can Women be Priests?«, Origins 6,6 (1. srpnja 1976.): 92–96 Manfred HAUKE, Women in the Priesthood?A Systematic Analysis in the Light of the Order of Creation and Redemption (San Francisco: Ignatius Press, 1988.), The Order of the Priesthood: Nine Commentaries on the Vatican (Huntington, Indiana: 27

Apostolsko pismo Ivana Pavla II. Mulieris dignitatem U apostolskom pismu Ordinatio sacerdotalis (br. 2), Ivan Pavao II. navodi zaključak izjave Inter insigniores. On ne ponavlja »teološke argumente«, nego umjesto toga svraća pozornost na važnost »Kristova djelovanja«, naime, na njegovu slobodu u izboru dvanaestorice. Naglašavajući iznova tu činjenicu, citira odlomak iz svoga apostolskog pisma Mulieris dignitatem (O dostojanstvu i pozivu žene, 1988.).24 Odlomak doziva u pamet suverenu slobodu kojom je Gospodin prekinuo s običajima, tradicijama i zakonima svoga vremena u odnosu na žene. Papa drži da je Krist isto tako slobodno djelovao pri izboru isključivo muškaraca koji će pripadati zboru dvanaestorice. Ne može mu se priznati sloboda u vezi s tim normama, a onda misliti da će se dokazati kako je isključio žene iz apostolske službe kao ustupak tim istim normama. Sloboda u jednom slučaju argument je za slobodu u drugom. U apostolskom pismu Mulieris dignitatem papa donosi prilično opširno »razmatranje« o katoličkom učenju s obzirom na to pitanje. On ne raspravlja samo o »temeljnim razlozima« iznesenim u izjavi Inter insigniores nego i o »teološkim argumentima« prikladnosti, ističući osobito logiku metafore zaručništva (Krist zaručnik i Crkva zaručnica) u odnosu na euharistiju, slavlje novoga saveza. U Ordinatio sacerdotalis, međutim, ta se argumentacija spominje samo u bilješci (br. 5). Neke ključne tvrdnje apostolskoga pisma Ordinatio sacerdotalis Dakle, rekapitulirajući to novije učenje, Ivan Pavao II. usredotočuje se na Kristovu suverenu slobodu u izboru dvanaestorice muškaraca,

Our Sunday Visitor, 1978.) i The Church and Women, ur. Helmut Moll (San Francisco: Ignatius Press, 1978.). »Ivan Pavao II. ’ Mulieris dignitatem’, On the Dignity and Vocation of Women«, Origins 18,17 (6. listopada 1988.): 261, 263–283.

izboru koji Crkva uvijek uzima kao normu za svećeničku službu. On ponavlja vjerovanje Crkve da taj plan ne protuslovi crkvenomu učenju o dostojanstvu žena i ne uzrokuje njihovu nepravednu diskriminaciju. Na kraju objavljuje da taj njegov nauk valja držati konačnim. Krist je svojim pozivom apostolima postavio normu Apostolsko pismo Ordinatio sacerdotalis (br. 2) naglašava neka važna doktrinarna razmatranja glede poziva apostola. Gospodinov izbor, papa tvrdi, »nije proizašao iz socioloških ili kulturoloških razloga speciﬁčnih za njegovo vrijeme«. Isusov izbor dvanaestorice slobodan je čin, učinjen nakon molitve. Poziv se može shvatiti kao trojstveni događaj: Sin je izabrao »one koje je htio« u jedinstvu s Ocem i »po Duhu Svetom«. Budući da taj izbor odražava »Božji vječni plan«, ne može se odbaciti kao povijesno uvjetovana odluka otvorena daljnjemu razvoju. Crkva je, zapravo, uvijek držala da Gospodinov primjer u izboru muškaraca, koji su postali temelji Crkve (usp. Otk 21,4), osigurava trajnu normu u pitanju pristupa kandidata u ministerijalno svećeništvo. Naglašene su i posljedice toga izbora: dvanaestorici muškaraca nije jednostavno dodijeljena služba koju bi poslije mogao obavljati bilo koji član Crkve, nego su se na poseban i osobni način združili s Kristom; dano im je »poslanje ponazočivanja Krista Gospodina i Otkupitelja«. U taj izbor nisu bili uključeni samo oni nego i njihovi suradnici kojima će oni povjeriti tu službu (usp. 1 Tim 3,1s.; 2 Tim 1,6; Tit 1,5) i svi koji naslijede apostole u njihovu poslanju. Teme koje su u ovoj razradi dobile novo značenje nadahnjuju se na tradicionalnom nauku Crkve o svetom redu, naime, kako je taj sakrament nastao kao Kristov dar dvanaestorici i da se prenosi apostolskim nasljedstvom; da zadaće koje proizlaze iz svetoga reda nisu povjerene svima krštenima, te da poslanje povjereno zaređenima uključuje i ponazočivanje Gospodina. Bilješke u kojima se citira 29

dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium (br. 20 – 21) dozivaju u pamet učenje Drugoga vatikanskog koncila koje kaže da su biskupi pozvani da »imaju ulogu samoga Krista, Učitelja, Pastira i Svećenika, i da rade u njegovo ime«.25 Bilješke također dozivaju u pamet učenje Koncila o analogiji apostolskoga zbora i biskupskoga zbora, vezu koja osobito dolazi do izražaja u br. 1577 Katekizma Katoličke Crkve, također citiranom u bilješci, a govori o pridržanosti svećeničke službe muškarcima: Gospodin Isus izabrao je muškarce (viri) za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako činili i apostoli pri izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u službi. Zbor biskupa, kojima su prezbiteri pridruženi u svećeništvu, uprisutnjuje i posadašnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato ređenje žena nije moguće.

Božji plan nije u suprotnosti s dostojanstvom žena Prema apostolskom pismu Ordinatio sacerdotalis (br. 3) nauk Crkve u ovom pitanju slijedi plan Božje mudrosti i ne smije se tumačiti kao diskriminiranje žena. Dostojanstvo Blažene Djevice nije ugroženo time što nije bila pozvana u apostolsku službu i ministerijalno svećeništvo; jednako tako, nepripuštanje drugih žena svećeničkomu ređenju ne znači da im se poriče dostojanstvo. Svetice tijekom cijele povijesti Crkve svjedoče da žene sudjeluju u apostolskom poslanju cijeloga naroda Božjeg i daju svjedočanstvo o svetosti vjernika koji su pozvani na ministerijalno svećeništvo. U tom kontekstu papa podsjeća na opomenu iz izjave Inter insigniores (br. 6) da najviši položaj u kraljevstvu nebeskom ne pripada svećenicima nego svecima. 25

Lumen gentium 21.

Nauka se kao konačnoga moraju pridržavati svi vjernici Budući da se nauk koji Crkva čuva u trajnoj i univerzalnoj predaji i koji postojano naučava suvremeno učiteljstvo i dalje dovodi u pitanje, papa – na temelju službe da »učvrsti svoju braću« (Lk 22,32) – izjavljuje da Crkva nema ovlasti za ređenje žena i nalaže da se »te odluke kao konačne moraju pridržavati svi vjernici«. No sama ta odluka izazvala je daljnju raspravu i teološke nesuglasice. U listopadu 1995., u odgovoru na službeni upit o statusu apostolskoga pisma Ordinatio sacerdotalis, Kongregacija za nauk vjere odgovorila je kako njegov nauk spada u polog vjere i da zahtijeva deﬁnitivno prihvaćanje »budući da je utemeljen na pisanoj riječi Božjoj i da je od početka neprekidno čuvan i prenošen u crkvenoj predaji, te da ga je nezabludivo iznijelo redovito i univerzalno učiteljstvo«.26 Početna analiza Zagovaranje ređenja žena u dvadesetom je stoljeću tijesno povezano sa ženskim pokretom. Budući da je svećeništvo u kršćanskim crkvama zvanje tradicionalno pridržano muškarcima, pitanje pripuštanja žena ređenju postavilo se posve prirodno istom kad su žene počele zahtijevati jednaka prava kao i muškarci. Kao što smo istaknuli, među protestantima je rasprava o pripuštanju žena u svećeničku službu općenito završena – s pozitivnim ili negativnim ishodom – pozivanjem na nauk svetoga Pavla o položaju žena u ekonomiji spasenja. Pažljivim iščitavanjem Svetoga pisma pojedini su teolozi ustvrdili da Pavlov nauk, osobito u Gal 3,28, podržava stajalište da žene imaju jednaka prava i dostojanstvo kao i muškarci, ne samo pred Bogom nego i u

»Doctrinal Congregation, ’Inadmissibility of Women to Ministerial Priesthood’«, Origins 25,24 (1955.): 401. 31

društvenom poretku i u Crkvi; zaključili su da »u Bibliji nema nijedne prepreke« ređenju žena. Imajući u vidu prihvaćene teorije o ređenju i svećeničkoj službi među protestantima, oni su držali da je jednakost koja proizlazi iz krštenja dovoljna da bi se kvaliﬁcirane žene mogle zarediti u crkvenu službu. Do ponovnoga tumačenja novozavjetnih tekstova došlo je djelomično zbog toga što su opomene svetoga Pavla o ponašanju žena u braku i u Crkvi jednostavno odražavale vjerske i društveno-kulturne pretpostavke njegova vremena o položaju žena. Kad su anglikanski i katolički teolozi počeli ponovno istraživati dokaze iz predaje, upitali su se nisu li crkveni oci i skolastički naučitelji, koji su održavali i branili praksu pridržanosti ređenja muškarcima, možda bili više pod utjecajem propisa svoje kulture nego evanđeoskih načela. Ako bi tradicija pridržanosti svećeničkoga ređenja muškarcima bila samo neistražena praksa ukorijenjena u društveno-kulturno mnijenje o nesposobnosti žena za određene službe i upravljačke zadatke, kao što sugerira Van der Meer, ne bi bilo teološke zapreke ređenju žena za svećenice. Upoznati sa studijama koje su se na zahtjev Crkve provodile pedeset godina, anglikanski su biskupi, sastavši se 1968. godine na Lambetskoj konferenciji, prosudili da su biblijski dokazi neuvjerljivi te da su patristička i srednjevjekovna objašnjenja tradicije opterećena zastarjelim pretpostavkama o inferiornom položaju žena i odgovarajućim društvenim ulogama. Po njihovu sudu, te pretpostavke nisu dovoljne za teološku zapreku. Anglikanske zajednice koje su poslije glasale u prilog ređenja žena općenito su prihvatile tu argumentaciju. Prema njihovu gledištu, riječ je o pitanju discipline koja se sada, kako je pravedno, mora promijeniti kako bi se ženama priznalo jednako dostojanstvo. Katolički zagovornici ređenja žena također su postavili tu temu u okvire položaja žena i zagovarali je kao pitanje jednakih prava žena u Crkvi. Uzevši u obzir da je Drugi vatikanski koncil osudio diskri32

minaciju na osnovi spola s obzirom na osnovna ljudska prava u društvenom poretku27 i porekao postojanje diskriminacije na osnovi spola u Crkvi,28 činilo se razumnim očekivati da će »razvoj nauka« voditi ređenju žena za svećenice. No u dokumentu Ordinatio sacerdotalis učiteljstvo jasno iznosi svoj sud da Crkva nema ovlasti mijenjati postojanu predaju pridržanosti svećeničkoga ređenja muškarcima. Učiteljstvo naučava da je ta tradicija vjernost volji Krista koji je utemeljio svećeništvo povjerivši apostolima svoju službu svećenika, učitelja i pastira. Ordinatio sacerdotalis uzima kao polazište katolički nauk o svećeničkoj službi. No zagovornici promjena obično postavljaju to pitanje u kontekstu položaja i prava žena i krštenih vjernika. Budući da je to njihovo konkretno polazište, o njemu ćemo raspravljati u sljedećem poglavlju. Dokazi pokazuju da suvremeno učiteljstvo čvrsto zagovara jednaka prava i dostojanstvo žena i muškaraca u društvenom poretku i u Crkvi.

27 28

Vidi Gaudium et spes 29. Vidi Lumen gentium 31, citat iz Gal 3,28. 33