Svaka se ulica zove Strasse by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Mirko Juraj Mataušić

Svak a se ulica zove Str asse

K sa r š d ća a šn n s jo k a st

Bilješke iz tuđine

MALA KNJIŽNICA KANE 62

Korektura: Heni Felber Graﬁčko uređenje: Marijan Tkalec Oprema: Tomislav Alajbeg

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić © Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2015. Tisak: Kerschoﬀset Zagreb d.o.o. Naklada: 500 ISBN 978-953-11-0909-3 Tiskano u lipnju 2015. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000906691.

Mirko Juraj MatauĹĄi

SVAKA SE ULICA ZOVE STRASSE BiljeĹĄke iz tuÄ&#x2018;ine Odabrala i uredila: Suzana Vrhovski-Peran

KRĹ Ä&#x2020;ANSKA SADAĹ NJOST ZAGREB, 2015.

Predgovor

Radosna srca prihvatio sam poziv da u posljednjim danima u službi ravnatelja Ureda HBK i BK BIH za hrvatsku inozemnu pastvu napišem nekoliko uvodnih riječi u knjizi koja je sabrala tekstove fra Mirka Mataušića na temu života naših ljudi u iseljeništvu, a objavljivanih u Kani prije 40 godina. Budući da sam baš u to doba, doduše, nekoliko godina poslije, i sam prvi put došao u Njemačku na rad u hrvatsku inozemnu pastvu, poznate su mi sve teme i sve sretne i nesretne životne okolnosti koje fra Mirko obrađuje u ovim tekstovima, jer sam se i ja susretao s mnogima od njih, a neke ljude imenom spomenute u knjizi i osobno poznajem. Unatoč tomu, ove sam fra Mirkove crtice zbog topline i detalja u opisima te zbog njegove iznimne spisateljske i komunikološke spretnosti, pročitao »u jednome dahu«. Naime, hrvatski narod spada u izrazito iseljeničku skupinu naroda. Razlozi naših iseljavanja svima

su uglavnom dobro poznati i mijenjali su se tijekom određenih povijesnih razdoblja. Činjenica je da je iseljavanje bilo koje vrste uvijek sa sobom nosilo goleme žrtve i odricanja, kako za pojedinca, tako i za cijele obitelji, što je zorno prikazano i u tekstovima u knjizi. Iako su se svi ovi događaji zbili prije 40-ak godina u Njemačkoj i u Austriji, čini mi se da je emotivni naboj iseljeničke problematike i danas isti i poprilično živ. Iz Hrvatske je u posljednjih nekoliko godina, uglavnom zbog sveopće gospodarske krize, iselio novi val uglavnom mladih obrazovanih ljudi u Europu, ali i u prekomorske zemlje. Razlika je današnjih iseljavanja u odnosu na vrijeme opisano u knjizi, što Hrvati većinom više ne iseljavaju pojedinci sami, nego zajedno idu cijele obitelji, i što danas odlaze iz domovine i visoko obrazovani pojedinci koji su iznimno cijenjeni u svojim strukama i na tržištu rada diljem svijeta. Povezanost s domovinom i svojim sunarodnjacima pojednostavnjena je zbog napretka tehnologije i mrežnih komunikacija, a pastoral iseljenih Hrvata tako je kvalitetno postavljen unutar 180 hrvatskih katoličkih misija diljem svijeta da ih s pravom možemo zvati »najboljim obrambenim bazama katoličanstva i hrvatstva u svijetu«. Kada bi se u nekim idealističkim projekcijama u Hrvatsku jednoga dana vratili svi iseljeni Hrvati, prve, druge, treće, četvrte i pete generacije, koje sam imao sreću upoznati diljem svijeta, Hrvatska bi bila jako na-

seljena, bogata i sretna zemlja jer bi to ujedinjenje, povezanost i razmjena iskustava, uvjeren sam, urodilo blagoslovom na svim razinama života. Budući da okolnosti za povratak zasad nisu ni blizu toga, sve hrvatske političke, znanstvene i vjerske institucije, a osobito Crkva u Hrvata, ne smiju nikada zaboraviti na potrebe svih naših ljudi u iseljeništvu koji su ostali vjerni Bogu i svojoj domovini te na različite načine pomagali u najtežim trenucima povijesti i koji su uvijek budni i spremni uskočiti kao naš »dvanaesti igrač«. Hrvati izvan domovine su, kako to voli reći predsjednik Vijeća HBK i BK BIH za hrvatsku inozemnu pastvu biskup Pero Sudar, bili i ostali »hrvatska blagoslovljena stvarnost«. Fra Josip Bebić U Zagrebu, dana 5. kolovoza 2014., na Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti.

Riječ urednika

Pripremajući se za prvi Hrvatski iseljenički kongres, iznova sam listala stare brojeve kršćanske obiteljske revije Kana. U njima sam u rubrici Svoji svojima pronašla i reportaže i priče iz života hrvatskih iseljenika koje je pisao Mirko Mataušić, a objavljivane su prije četrdesetak godina. Iščitavajući ih, shvatila sam da ništa nisu izgubile od svoje novinarske ali i tematske svježine. Tema iseljeništva danas je itekako aktualna jer ponovno u potrazi za poslom i boljim životom iz Hrvatske odlaze, ovaj puta visoko školovani, mladi ljudi i cijele obitelji. Ove se reportaže dotiču svih aspekata života hrvatskih iseljenika. Napisi prate iseljeničke sudbine – ponekad potpuno dokumentaristički s pravim imenima, ponekad prepričano, ali bez uljepšavanja, bilježeći kakav je život hrvatskoga čovjeka koji je pošao trbuhom za kruhom u inozemstvo doista bio. Zabilježene su poteškoće zbog nepoznavanja jezika i zako-

na, obiteljski i bračni problemi koji nastaju zbog odvojenosti supružnika, bolna razdvojenost od djece, žrtva kako bi se djeci omogućio lakši i kvalitetniji život, ali i stranputice koje je donosio život u tuđini mladim ljudima, koji su došli iz patrijarhalne i siromašne sredine. Te su reportaže i priče također vrijedan prinos vrednovanju svega onoga što su hrvatske katoličke misije i hrvatski svećenici činili da bi pomogli »našem čovjeku« u lakšem snalaženju u novoj sredini. Iz tih napisa može se saznati koliko su vjera i Crkva značili hrvatskim iseljenicima i koliko im je značio katolički tisak kao poveznica s Domovinom, ali i kako su se pred izazovima novoga udaljavali od vrijednosti koje ih je naučila obitelj i Crkva. Osim vrijednosti za proučavanje povijesti hrvatskoga iseljeništva i hrvatske inozemne pastve, ovdje prikupljene priče i reportaže imaju i novinarsku vrijednost. Riječ je o novinarskim vrstama: reportaži i crtici, koje polako izumiru pred instant novinarstvom, a napisane su prema pravilima struke, kvalitetnim stilom koji čitatelja drži zainteresiranoga do posljednjega retka. Stoga su one i vrijedan prinos izučavanju povijesti hrvatskoga katoličkog tiska. Naslovi reportaža i priča, spomenimo samo neke – Možda se ipak vrati, Moj križ u Austriji, Da djeci bude bolje, Kad naša djeca nauče njemački... – vrsno su odabrani i svjedoče o kvaliteti i profesionalnosti katoličkoga tiska sedamdesetih godina, ali i sažimaju

iseljeničku tematiku pokazujući kako su se mijenjali prioriteti i stvarnost naših radnika u Njemačkoj i u Austriji. Tekstovi su poredani kronološki, uz naznaku broja Kane i godine kada su objavljene. Razlog je tome što se na taj način vidi razvoj problematike hrvatskoga iseljeništva, od 1972. i prve reportaže naslovljene vrlo simbolički Vlak za Baden-Baden, do posljednje iz 1983. godine koja govori o posjetu pape radnika Ivana Pavla II. Beču, kad se susreo i s hrvatskim gastarbeiterima. Upravo ta reportaža zaokružuje priču o radnicima – kruhoborcima kako ih jedan napis u Kani naziva – koji odlaze iz Domovine u potrazi za poslom i boljim životom, a na kraju postaju stranci i u tuđini i kod kuće. Premda su napisani prije četrdesetak godina, vjerujem da će ovdje sakupljeni tekstovi svojom kvalitetom naći odjeka i kod današnjih čitatelja i to ne samo onih koji su na bilo koji način dotaknuti iseljeničkim temama. dr. sc. Suzana Peran

Uvod

Ovi su tekstovi objavljeni prije četrdesetak godina u obiteljskoj reviji Kršćanske sadašnjosti Kani u redovitoj rubrici Svoji k svojima. Dragi su mi ti moji prvi novinarski radovi jer su nastali spontano. Počeo sam studij novinarstva u njemačkom gradu Münsteru. Preko ljetnih praznika želio sam nešto zaraditi za džeparac. Zaposlio sam se na gradilištu Njemačke banke u Frankfurtu, gdje sam radio s našim radnicima. Susreti s njima upravo su mi se nametali da ih zapišem. Kana, s tadašnjom nakladom od oko sto tisuća primjeraka, moje je reportaže rado objavljivala, a čitatelji su ih odlično prihvatili. Sabrane sada u jednoj knjizi želim ih sačuvati od zaborava i učiniti dostupnima široj publici. U starim brojevima časopisa našao bi ih tek poneki stručnjak za povijest novinarstva. Publicistika i teorija komunikacije, kako se tada zvao moj studij, davao mi je teoretske temelje bavljenja medijima. Pisanje ovih tekstova bila mi je prigoda

da osjetim nešto od novinarske prakse. Za klasične vijesti, s kojima se u ovoj struci počinje, nije bilo puno interesa u našim katoličkim tiskovinama, a u društvenima kao katolički redovnik nisam ni pokušavao. Tekstovi su različiti. Narav im je nametao moj doživljaj neke situacije koja me se dojmila. Nakon tri godine našao sam se na raskrižju, otići posve u praksu novinara, ili završiti studij. Odlučio sam se za ovo drugo, jer sam mislio da mi je dužnost steći znanstvenu, stručnu kompetenciju i donijeti je Crkvi u Hrvatskoj, gdje je bila potrebna. Osim toga, godine 1975. napustio sam Njemačku. Prešao sam u Austriju, za svojim profesorom koji je preuzeo katedru u Salzburgu, te sam došao u okruženje domaćih austrijskih vjernika. Naše sam ljude prvih godina ondje susretao rijetko. Kasnije sam djelovao kao dušobrižnik hrvatskih katolika u Beču, ali tada sam bio pod pritiskom dovršenja disertacije i bavio se stoga katoličkim periodičnim tiskom 19. stoljeća. Tek bih povremeno izvijestio o nekom događaju, ako bi koji naš list to tražio. Prošlo je mnogo vremena, ali sudbine naših ljudi, prisiljenih da traže posao i bolji život u tuđini, kao da se ponavljaju. Jesu li ove priče poučne za potomke onih o kojima je ovdje riječ ili za one koji danas idu njihovim stopama, ne znam. Ali vjerujem da će mnogima biti zanimljive, jer svaka opisuje neki od brojnih problema koje je život u tuđini nametao našim sunarodnjacima. Zahvaljujem subraći o. Kruni Bekavcu i o.

Albinu Novaku koji su ove tekstove, u doba njihova nastanka, strpljivo čitali i davali mi sugestije. Zahvaljujem i urednici dr. Suzani Vrhovski Peran koja je tekstove ponovno otkrila i priredila ih za tisak. Lecturis salutem, pisali su stari, a mi bismo preveli slobodno: Srdačan pozdrav čitateljima! fra Mirko Mataušić

Vlak za Baden-Baden

09 (16) 1971.

aden-Baden poznat je u svijetu kao turistički

centar, oporavilište, mjesto za zabavu i odmor

bogatih ljudi. Onome tko ima novaca ovaj njemački gradić smješten u vinorodnom kraju u dolini Rajne, sa svojim hotelima, oporavilištima, kupalištima i poznatom kockarnicom pruža obilje prilika da taj novac potroši. I kad netko kaže da ide u Baden-Baden to redovito znači da nije baš siromašan. Tako je netko neupućen, koji je možda 21. ožujka ove godine (1971. op. ur.) putovao vlakom od Karlsruhea prema jugu, mogao postaviti pitanje: »Otkud ovim jednostavno obučenim ljudima, naboranih lica i žuljevitih ruku, mogućnost da si priušte bogatu razonodu ili oporavak?« No, tim ljudima vjerojatno ni na kraj pameti nije bio ni kasino, ni hoteli, ni zabava, ni oporavak. To su bili naši radnici na povratku iz domovine ili možda

prvi puta na putu u Njemačku. Većina je od njih već sutra opet morala biti na svojim radnim mjestima. Neobično je bilo to prijepodnevno putovanje za onoga koji je prvi put u Njemačkoj. Vagone su ispunili uglavnom naši ljudi. Svuda se čuje naša riječ. Gdjekoji Nijemac doimlje se u ovom vlaku kao stranac, kao da ovo nije Njemačka. No, Nijemci se nimalo ne čude, naučili su posljednjih godina na takvu situaciju. Stiftskirche na njemačkom jeziku znači crkvu koja pripada nekom samostanu ili odgojnom zavodu. Koja je od te dvije mogućnosti bila točna u slučaju velike katoličke crkve na brijegu nisam se raspitivao. Kad sam se nešto prije tri sata poslije podne penjao strmim stepenicama prema njoj, znao sam sigurno to da će za nekoliko minuta u njoj biti misa na hrvatskom jeziku za naše radnike koji rade u Baden-Badenu. U crkvi se već okupilo nekoliko ljudi. Jedna časna sestra sjedi u klupi i čita »Kanu«. Saznajemo da se zove s. Zorislava. Ovdje se nalazi na studiju. Nikad ne propušta priliku da se sastane s našima. Polako se okuplja sve više ljudi. Uskoro je došao i dušobrižnik o. Danijel Milas, franjevac. Zakasnio je desetak minuta jer je morao tražiti čovjeka koji će mu otvoriti sakristiju. O. Danijel u ovom kraju djeluje od 1966. godine. Do kolovoza prošle godine bio je sam u pastoralnoj brizi za Hrvate na području cijele Freiburške nadbiskupije. Sada na tom području djeluju četvorica hrvatskih svećenika.

U svojoj propovijedi poticao je vjernike na ozbiljnost u radu i dolično ponašanje. Valja marljivo štedjeti da bi se što prije mogli vratiti u domovinu. Premda je većina od njih prisiljena doći u Njemačku zbog siromaštva i nezaposlenosti, ipak ima i takvih koji su došli ovamo tražiti »kruha nad pogačom«. »Istina je, ima takvih mnogo« – kažu radnici u razgovoru poslije mise – »ostavili su ondje i posao i obitelj i zemlju, misleći da će ovdje naći nešto bolje. Mnogi se takvi danas kaju.« Inače su radnici ovdje uglavnom zadovoljni s radom i plaćom, što ne znači da ne bi moglo biti bolje. Ima ih ovdje iz svih krajeva Domovine, a najviše iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije. U području gradova Oﬀenburg, Baden-Baden, Gaggenau, Rastatt i Pforzheim ima oko 7380 naših radnika, od toga su 68 posto Hrvati. Muškarci uglavnom rade na građevinama i po tvornicama, a žene po bolnicama, hotelima i tvornicama. Od domaćeg tiska mogu na kolodvoru kupiti »VUS«, a u crkvi »Glas Koncila« i »Kanu«. Na »Kanu« se tek privikavaju. Kažu da im se sviđa, ali bi morala više pisati o našim radnicima u svijetu... »Pa kako je kod vas tamo?« – pitaju me. »Hoće li onaj naš Zagreb kada postati zaista ’bijeli’ Zagreb? Kadgod dođem kući, uvijek je jednako prljav« – kaže Slavonac koji je prije radio u Zagrebu. – Neka je on kakav jest, ja bih ipak više volio raditi i živjeti u njemu nego ovdje. Ovdje ti je meni sve crno

kako god uredno i čisto bilo – kaže radnik rodom iz Dalmacije. – A jest, brate – kaže netko iz grupe – volio bih se ja popeti na ono naše brdo u Hercegovini, pa omirisati vjetra. Odmah bih ja bio drugi čovjek. – Pa zašto se onda ne vraćate, ljudi...? – E! Ne da se od vjetra živit! S. Zorislava dijeli radnicima papire na kojima je ciklostilom umnožen raspored službe Božje za cijelo ovo područje, te adrese i radno vrijeme socijalnih staratelja. U Oﬀenburgu je misa na hrvatskom svake nedjelje, a u ostalim mjestima svake druge. Na ovom području rade tri socijalna staratelja. Namješteni su pri Caritasu, a stanuju jedan u Oﬀenburgu, drugi u Baden-Badenu, a treći u Karlsruheu. Putuju i u druga mjesta gdje budu četiri ili više sati tjedno na raspolaganju radnicima za njihove potrebe. U Baden-Badenu posljednja dva mjeseca radi mladi socijalni staratelj Miho Litić. Svakog ponedjeljka i petka od 14 do 18 sati mogu u njegov ured pri Caritasu doći naši radnici, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Njegov se posao sastoji uglavnom u posredovanju između radnika i poslodavaca. U tome može vrlo mnogo učiniti jer nastupa uime Caritasa. Najteže je s onima koji su ovamo došli s djecom – školskim obveznicima. P. Milas i staratelj rade sada na tome da bi ta djeca polazila njemačke škole. Ali još treba naći nastavnike za nacionalnu grupu pred-

meta – hrvatski jezik, povijest i sl. – da bi im se škola priznala kasnije u domovini. Glavnina ljudi radi ovdje tri godine, ali ima nekih koji su ovdje već i sedam godina. Međutim, veliki broj radnika još je pod ugovorom, tj. samo na godinu dana, a onda moraju tražiti produženje. Većina ih živi solidno, misli na povratak i želi što više uštedjeti. No nađu se i grupice onih koji žele malo više popiti, napraviti nered u gostionici ili izgubiti novac na kocki... Na povratku opet mogu čuti našu riječ. Kako se vlak približava Stuttgartu, ulazi sve više naših ljudi. Na peronu između 15. i 16. kolosijeka stuttgartskog Hauptbahnhofa vlada ozračje kao na zagrebačkome Glavnom kolodvoru. Kvare ga jedino glas koji iz razglasa najavljuje dolazak i odlazak vlakova i kondukteri koji daju informacije na njemačkom jeziku. U 17.25 sati polazi Dalmacija-express. Jedna obitelj: otac, majka i tri kćeri vraćaju se kući, izgleda za stalno. Nose sa sobom cijelo brdo kofera. Ni lutku nisu zaboravili. Pokušavaju se smjestiti u jedan kupe, gdje je bilo još pet mjesta. Ali kad su unijeli svu prtljagu ostalo je još mjesta samo za jednu osobu. Morali su kofere rasporediti po drugim kupeima. Muž i žena četrdesetih godina vraćaju se kući za stalno. Imaju kod kuće zemlju, uredili su kuću, nabavili poljoprivredne strojeve. Muž pripovijeda: »Imao sam ovih šest godina u Njemačkoj lagan posao kakav nisam nikad do sada imao, niti ću ga imati. I plaća je

bila dobra. Ipak sam sretan što se vraćam. Ogadilo mi se u Njemačkoj sve: i posao, i hrana, i pivo i zrak... Jedva čekam da opet počnem sa starim životom.« Među ostalom prtljagom nosio je i električnu šivaću mašinu, brižno zapakiranu u kofer. Nadao se da je carinik neće primijetiti. Ipak je platio 590 dinara carine. »Dobro, zar sam zato šest godina radio u Njemačkoj i slao u Jugoslaviju devize da sada ne mogu ni ovakvu sitnicu prenijeti bez carine?« – prosvjedovao je čovjek. »Razumijem vas ja, drug, ali što vam mogu«, rekao je carinik, ispunjavajući formular. Vlak je Slovenijom klizio tračnicama uz jednolični šum bez velike buke. Kad je prešao most na Sutli, vagoni se počeše tresti, a kotači poskakivati po spojevima tračnica u poznatom ritmu: dum, ta, ta, dum, ta, ta... »Počel je horvaški takt!« – rekao je jedan Slovenac. Koliko godina, koliko desetljeća prati taj hrvatski takt Hrvate na putu iz domovine i na povratku! I uvijek ima manje onih koji se vraćaju nego je bilo onih koji su otišli...

Mato iz Brčkog u »Maloj Americi«

5 (24) 1972.

oga sam jutra kao i obično prolazio posljednjom

ulicom američke kolonije na sjeveru Frankfurta,

gledajući velike osobne automobile sa zelenim registarskim tablicama Sjedinjenih Država. Zanimalo me koliko su oni zapravo veći od prosječnih europskih kola. I najradije bih bio stao te im izmjerio širinu i dužinu. Bile su to poznate američke marke: Ford, Buick, Chevrolet, Dodge, Pontiac... ali svaki je imao još poneko dodatno ime koje je označavalo tip i godinu proizvodnje. Ta imena nisam mogao u prolazu ni pročitati a kamoli upamtiti. Najradije bih ih bio zapisao, ali sam se bojao da bih tu svoju znatiželju mogao platiti tako da budem osumnjičen kao špijun te onda imati posla s policijom, a možda čak i izgubiti posao. Zato sam tu želju uvijek iznova potisnuo i naposljetku odložio njezino ispunjenje za posljednji dan kad

Reportaže i priče sakupljene u knjizi Svaka se ulica zove Strasse dotiču se svih vidova života hrvatskih iseljenika. One prate iseljeničke sudbine – katkad potpuno dokumentaristički, katkad prepričano, ali bez uljepšavanja, bilježeći kakav je doista bio život hrvatskoga čovjeka koji je pošao u inozemstvo trbuhom za kruhom. Ova je knjiga doprinos vrednovanju svega onoga što su hrvatske katoličke misije i hrvatski svećenici činili da bi pomogli »našem čovjeku« u lakšem snalaženju u novoj sredini. Iz reportaža i priča koje ni nakon četrdeset godina nisu izgubile ništa od svoje novinarske i tematske svježine, može se saznati koliko su vjera i Crkva značile hrvatskim iseljenicima i koliko im je značio katolički tisak kao poveznica s domovinom. Pisane izvrsnim novinarskim stilom, čitaju se u jednom dahu.

Cijena 80 kn

  

ISBN 978-953-11-0909-3