Paul Tillich BIBLIJSKA RELIGIJA I POTRAGA ZA KRAJNJOM ZBILJNOŠĆU
ESEJI Svezak 42
Recenzenti:
Iva Mršić Felbar Danijel Tolvajčić
Prijevod:
Iva Mršić Felbar Danijel Tolvajčić Lektura:
Jasenka Frelih Korektura:
Marija Baričević Grafičko uređenje i oprema:
Christian T. Belinc
PAUL T IL L IC H
BIBLIJSKA RELIGIJA I POTRAGA ZA KRAJNJOM ZBILJNOŠĆU Pogovor
Danijel Tolvajčić
KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2016.
Naslov izvornika: Paul Tillich, Biblical religion and the search for ultimate reality © The University of Chicago Press 1955. All Rights reserved. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2016.
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.
Izdaju:
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Vlaška 38 Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnike:
Tonči Matulić Stjepan Brebrić Tisak:
Kerschoffset Zagreb d.o.o. Naklada:
1000 ISBN 978–953–11-0931–4 Tiskano u studenome 2016. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000946227.
Posvećeno
Johnu Dillenbergeru
PRED GOVOR
Ova je knjiga ponešto proširena verzija predavanja iz zaklade James W. Richard Lectures koja sam održao na Sveučilištu Virginije u jesen 1951. godine. Tema knjige je središnji problem sustavne teologije, te, osobito, neodloživo pitanje moje vlastite teološke misli. Filozofski jezik koji koristim u svojem teološkom radu počesto je bio kritički uspoređivan s konkretnim predodžbama biblijskog jezika. Veći dio ove knjige opisuje tu usporedbu u njezinu najradikalnijem obliku. No ne držim, kako to čine neki od mojih kritičara, da se teologija mora suzdržati od korištenja filozofskih termina. Držim da to niti je moguće, niti je poželjno, te kako pokušaj da se to provede vodi u samoobmanu ili primitivizam. Naprotiv, pokušavam pokazati kako svaki od biblijskih simbola neizbježno vodi do ontološkog pitanja, te da odgovori koje teologija pruža nužno sadržavaju ontološke elemente. Razvijanje odgovora, naravno, nadmašivalo bi opseg ovih predavanja; on može u potpunosti biti izveden jedino unutar teološkog sustava. To je razlog što su posljednja poglavlja relativno kratka. 7
Izražavam svoju zahvalnost Sveučilištu u Virginiji i Richard Lecture Foundation za upućeni poziv da održim predavanja, te tiskari Sveučilišta u Chicagu, koja je omogućila ovu publikaciju; kao i mojem prijatelju i kolegi Johnu Dillenbergeru (kojemu je ova knjiga posvećena), koji je – kao i mnogo puta u prošlosti – na najkorisniji način revidirao tekst mojega rukopisa. New York City, lipanj 1955.
8
I.
OSNOVNI POJMOVI
1. ZNAČENJE »BIBLIJSKE RELIGIJE«
Sâm naslov »Biblijska religija i potraga za krajnjom zbiljnošću« može izazvati nekoliko skeptičkih pitanja. Ovaj se skepticizam može povećati kad kažem da, usprkos ogromnoj napetosti između biblijske religije i ontologije, one stoje u ultimativnom jedinstvu i dubokoj međuovisnosti. Reagirajući na ovakvu izjavu, neki će zasigurno pitati: Nije li sama narav biblijske religije protivna filozofiji? Ne uništava li biblijska religija uporišta ljudske misli po snazi božanske objave o kojoj svjedoči? Nije li veliki teološki događaj posljednjih desetljeća bio proročanski protest Karla Bartha protiv sinteze kršćanstva i humanizma? Nije li Barth za naše vrijeme reinterpretirao radikalnu odvojenost kršćanstva i filozofije, ustanovljenu u prošlome stoljeću kod Kierkegaarda? Nije li uvjerenje da su napredak i primjena evanđelja poslužili u pokušaju povezivanja filozofije i biblijske religije, svojevrsni nesretni povratak na teološku situaciju s kraja prošlog i početka ovog 9
stoljeća? To su neka od pitanja kojima ćemo se baviti u ovoj analizi. Pojam »biblijska religija« postavlja neke probleme. Ako se Biblija smatra dokumentom Božjeg konačnog samoočitovanja, u kojem se smislu može govoriti o biblijskoj religiji? Religija je funkcija ljudskog uma; prema suvremenim teolozima, ona je uzaludan pokušaj čovjeka da dosegne Boga. Religija se kreće od čovjeka prema Bogu, dok se objava kreće od Boga prema čovjeku i njezino je prvo djelo to da miješa čovjekove religiozne aspiracije. Mnogo je studenata teologije, osobito u kontinentalnoj Europi, koji suprotstavljaju božansku objavu ne samo filozofiji već i religiji. Za njih, i religija i filozofija stoje pod istom osudom, jer, obje predstavljaju pokušaje čovjeka da bude kao Bog; obje su demonska uzdizanja čovjeka iznad njegove stvorenosti i konačnosti. I od njih dvije, religija je opasnija, jer filozofija, bar u načelu, može biti ograničena na tehničke probleme logike i epistemologije. Kad bi to bila istina, sučeljavanje filozofije i biblijske religije bilo bi nemoguće, jer ne bi bilo nečeg takvog kao što je biblijska religija. I filozofija bi bila ili bezopasno logičko istraživanje ili demonsko samopouzdanje. Pridjev »biblijski« zahtijevao bi »objavu«, a ne religiju kao svoju imenicu. Taj argument moramo uzeti ozbiljno. Može biti iznenađujuće za Amerikance, no njemački su me čitatelji mojih knjiga žestoko kritizirali zbog toga što se u njima često pojavljuje riječ »religija«. Iako ti kritičari gledaju blagonaklono na moje opće gledište, oni ne mogu 10
razumjeti da bi moderni teolog koristio riječ »religija« u pozitivnome smislu. Za njih je veći dio onoga što nazivamo »religijom« djelo đavla. Govoriti o »biblijskoj religiji« znači lišiti Bibliju njezine objaviteljske naravi i smatrati je ljudskim djelom, ili još gore, demonskom tvorevinom. No govoreći to, ti ljudi pokazuju da i oni također imaju religiju. Oni zaboravljaju da objava mora biti primljena i da se primanje objave naziva »religija«. Zaboravljaju da objava to više objavljuje što više govori čovjeku u njegovoj konkretnoj situaciji, posebnoj prijemčivosti njegova uma, posebnim uvjetima njegova društva i posebnom povijesnom razdoblju. Objava nikada nije uopćena, bez obzira koliko univerzalan njezin zahtjev može biti. To je uvijek objava za nekoga i za grupu u određenom okružju pod jedinstvenim okolnostima. Stoga, onaj tko prima objavu, svjedoči o njoj u kategorijama vlastite individualnosti, kao i u socijalnim i duhovnim uvjetima u kojima mu se ona manifestirala. Drugim riječima, čini to u kategorijama religije. Poradi toga, koncept je »biblijske religije« smislen. Svaki je redak Staroga i Novoga zavjeta ujedno i objava i religija. Biblija je istodobno dokument božanskog samoočitovanja kao i način na koji su to očitovanje ljudska bića primila. Ovdje nije riječ o tome da bi neke riječi i rečenice pripadale jednome a neke drugome, već su u jednom te istom objava i recepcija objave nerazdvojivo ujedinjene. Tko priznaje božansku objavu, istodobno ističe vlastitu religiju. Osnovna pogreška fundamenta11
lizma sastoji se u tome što previđa doprinos receptivne strane u situaciji objave, i shodno tome, poistovjećuje jedan individualni i uvjetovani oblik prihvaćanja božanskog s božanskim sâmim. Ali postoje i drugi oblici. Čak i u Bibliji nalazimo razlike između svećeničkih i proročkih spisa, kao i između ranih i kasnih tradicija u četiri evanđelja. Također ih nalazimo u klasicima crkvene povijesti kao i u denominacijskim interpretacijama Biblije danas. Ti različiti putevi karakteristični su za religioznu stranu biblijske i crkvene tradicije; oni su prebivališta objave. Objava se od njih ne može razdvojiti. Oni koji ignoriraju ovu situaciju, prisiljeni su nijekati različitosti s receptivne strane kao i miješati vlastiti oblik recepcije s pretpostavljenom nerazrijeđenom i nepromijenjenom objavom. Ali, ne postoji čista objava. Gdje god se božansko očituje, to je očitovanje u »tijelu«, odnosno, u konkretnoj, fizičkoj i povijesnoj zbiljnosti, kako je to bilo i u religioznoj prijemčivosti biblijskih pisaca. To je značenje biblijske religije. Ona je sâma u velikoj mjeri dijalektički koncept. 2. ZNAČENJE FILOZOFIJE
Zbog takve naravi biblijske literature, moguće je i nužno sučeljavanje biblijske religije s filozofijom. Ali sučeljavanje bi bilo nemoguće ukoliko bi filozofija bila pûka logička analiza i epistemološko istraživanje, bez obzira koliko bi bio važan razvoj tih alata za filozofsko mišlje12
nje. Pa ipak, filozofija, »ljubav prema mudrosti«, znači mnogo više od toga. Čini se da je najstarija definicija filozofije, koja je istodobno i najnovija, oduvijek bila i uvijek će biti valjana: filozofija je onaj spoznajni pokušaj u kojem se postavlja pitanje o bitku. U suglasju s tom definicijom Aristotel je izveo sažetak razvoja grčke filozofije, anticipirajući sljedeća razdoblja sve do renesanse i pripremajući suvremene putove postavljanja tog istog pitanja. Pitanje o bitku nije pitanje o nekom posebnom biću, njegovoj egzistenciji i prirodi, već je to pitanje o tome što znači biti. To je najjednostavnije, najdublje i apsolutno neiscrpno pitanje – pitanje o tome što znači kada kažemo da nešto jest. Ta riječ, »jest«, u sebi skriva zagonetku svih zagonetki, misterij da nešto uopće jest. Svaka se filozofija, neovisno o tome postavlja li ili ne postavlja otvoreno pitanje o bitku, kreće oko tog misterija, ima djelomični odgovor na njega, bilo da to priznaje ili ne, i općenito je na gubitku pokušava li u potpunosti odgovoriti na njega. Filozofija je uvijek u onome što su Grci nazivali aporia (»slijepa ulica«), to jest u stanju zbunjenosti s obzirom na narav bića. Za ovo istraživanje volim koristiti riječ »ontologija« koja proizlazi iz riječi logos (»riječ«) i on (»biće«); tu se radi o riječi o biću, riječi koja zahvaća bitak, koja čini da se manifestira njegova priroda., koja bitak dovodi iz njegove skrivenosti na svjetlo znanja. Ontologija je središte svekolike filozofije. Ona je, kako ju je već Aristotel nazvao, »prva filozofija« ili, kako je također nesretno nazvana »metafizika«, ono što slijedi nakon 13
spisa iz fizike u kolekciji aristotelovskih djela. To je ime (metafizika, op. prev.) bilo i jest nesretno zato što prenosi zabludu kako se ontologija bavi s nadiskustvenim zbiljnostima, sa svijetom iznad svijeta koji postoji jedino u spekulativnom zamišljanju. U svim područjima teologije – povijesnoj, praktičnoj i sustavnoj – ima teologa koji vjeruju kako mogu izbjeći suprotstavljanje filozofije i biblijske religije poistovjećivanjem filozofije s onime što oni nazivaju »metafizičkom spekulacijom«, koju oni potom mogu baciti na hrpu smeća koja se sastoji od prethodnih pogrešaka, intelektualnih i moralnih. Želim, na najžešći mogući način, izazvati sve one koji koriste takav jezik kako bi nam rekli što oni podrazumijevaju pod metafizikom i spekulacijom, i kako bi, nakon što su to učinili, usporedili svoj opis s onime što su učinili klasični filozofi od Anaksimandra do Whiteheada. Speculari, korijen pojma »spekulacija«, znači »gledati u nešto«. To nema nikakve veze sa stvaranjem izmišljenih svjetova. To je optužba koju bi filozofi, s jednakim pravom, mogli izreći protiv teologa. Razdražujuće je vidjeti kako biblijski teolozi, kad tumače koncepte starozavjetnih i novozavjetnih pisaca, koriste pojmove koje je stvorilo filozofsko zalaganje i dosjetljivost spekulativnoga uma, da bi potom, uz jeftine denuncijacije, odbacili ono iz čega se njihov vlastiti jezik beskrajno obogatio. Nijednog se teologa ne bi smjelo uzeti ozbiljno kao teologa, čak i ako je veliki kršćanin i veliki učenjak, ukoliko se u njegovom radu ne očituje kako filozofiju uzima ozbiljno. 14