GILBERT LE MOUËL
Bog u metrou
Četvrto izdanje
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB 1996
Naslov originala: DIEU DANS LE MÉTRO, Les Éditions ouvrières, Paris 1973.
Preveli:
LJILJANA MATKOVIĆ-VLAŠIĆ
VATROSLAV
HALAMBEK, D. I.
Izdaje:
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Marulićev trg 14
Odgovara:
Dr. Aldo Starić © Les Éditions ouvrières, Paris 1973; za hrvatski prijevod: Kršćanska sadašnjost, Zagreb
Tisak:
Kršćanska sadašnjost, Zagreb
Naklada: 3.000
ISBN 953-151-096-2
Knjiga, to je pomalo kao pecanje: iznenađenje se katkad dogodi na kraju. Kao kad, recimo, putujemo metroom.
Kad Bog saznade preko svojih specijalnih službi pa i, valja priznati, vrlo specijalnih da se u istom tjednu dogodio u metrou jedan kvar, dvije nesreće, tri neuspjela samoubojstva, četiri pokušaja ubojstva, pet napada na javni moral, šest otmica malodobnih, sedam tučnjava među emigrantima, osam srčanih napadaja, devet slomova živaca, deset obećanja ženidbe, dvanaestak obraćenja, stotine zahvaljivanja, tisuće psovki i kletvi, te milijun uzdaha od umora i malodušnosti, pomisli da stanje počinje bivati ozbiljno, pa odluči skoknuti dolje
da se sam uvjeri u situaciju.
Uzme notes i načrčka nekoliko riječi za Petra, svog vjernog svetog Petra, koji mu je učinio toliko usluga: »Neka se nitko ne uznemirava.
Odlazim na vikend.
Za moje odsutnosti snađi se kako najbolje znaš.«
Kad Petar nađe poruku, Bog je već bio otišao.
Incognito, kao uvijek.
Petar kimnu glavom i reče u sebi
da Bog, doista, ima katkada neobične ideje i kadšto je odsutan zbog čudnih razloga.
— Samo da mu se ništa ne dogodi — reče u sebi.
— Kad se ne bi vratio, bili bismo frigani!
I tako mudrujući pripremi se da još jednom osigura privremenu upravu.
PRVA STANICA
Bog sretno stigne na peron.
Valja reći da nije bila velika gužva.
A imao je golemu prednost pred svim onim ljudima koji su toga petka
žurili na posao da stignu na vrijeme: on nije imao radnog vremena ni šefa službe da mu prigovara.
Njemu se neće uskratiti od plaće jedna satnica za zakašnjenje od deset minuta.
A osim toga, kako nitko nije obraćao pažnju na njega i kako ga u svakom slučaju nisu mogli prepoznati, jer da bi ga prepoznali nije dovoljno imati oči, on se neopazice ugura u gomilu.
Čak se i prošvercao
i tako vozio bez karte, govoreći sam sebi da mu, na kraju krajeva, to i duguju i da je on ovdje zapravo kod kuće, jer on je Bog, a Bog je posvuda. Uostalom, bio je pošten.
Zar nije rekao: »Kad ponovno budem došao, doći ću kao tat«?
Vlak stigne drndajući se.
Bio je to stari vlak, klimav, koji je počeo bivati staromodan i trebale su mu sve kočnice
da bi se zaustavio.
Pa ipak se zaustavio i bila je navala, gužva, velika gužva kao uvijek u osam sati ujutro.
Bog uđe u drugi razred zbog onoga što je jednoga dana rekao o ljudima koji izabiru najbolja mjesta a nađu se na najgorima.
Bio je stisnut između mlade prodavačice
koja je čitala reviju Nas dvoje i bankovnog činovnika koji je gutao roto-roman Pljačkaši velikog stila. Vlak krene dupkom pun. A vani
psovali su ljudi za koje nije bilo mjesta, ostali su na peronu i gubili strpljivost.
U vagonu bijaše parna kupelj. Strašan smrad od znoja pomiješan s mirisom kolonjske vode. Bogu se od toga preokretao želudac, makar, ako je itko imao dobar želudac, onda ga je sigurno imao on.
Polazak bijaše nagao, tako nagao da se mlada prodavačica našla oči u oči s Pljačkašima velikog stila, a bankovni činovnik na osamnaestoj stranici Nas dvoje. Bilo je, dakako, nemoguće pomaknuti se. Bog u sebi reče da u usporedbi s ovim sardine u svojim konzervama imaju još i sreće.
Bog baci pogled na Pljačkaše velikog stila.
ČETRNAESTA
I POSLJEDNJA
STANICA
Na kolodvoru Lyon
bilo je mirno, sasvim mirno, kao uvijek na uskrsnu nedjelju.
Jučer i prekjučer
oseka je odnijela prema dalekim obalama tisuće muškaraca i žena, stiješnjenih, nabitih u prepunim vlakovima.
To će ih malo oporaviti od metroa .. .
Plima će se podići
tek sutra, na kraju uskrsnog vikenda. Tada će opet biti gužva, gužva kao u osam sati navečer.
Stigavši na kolodvor, Bog uđe
u telefonsku govornicu i okrene tajnoviti broj
koji je uzalud pokušavao dobiti prije dva dana.
Ovaj put linija je bila slobodna.
Bog upita Petra bi li mogao produžiti dva dana
svoj boravak na zemlji.
Petar reče da se to ne može: »Stvarno nisu mogli više bez Njega u raju; novodošli su bili nestrpljivi: htjeli su ga svakako upoznati; obećano im je da će ga gledati licem u lice, pa su ga tražili.
Ostali, već navikli, koji se mjesecima godinama, stoljećima, kap po kap, naslađuju svojom Vječnošću, počeli su se dosađivati u njegovoj odsutnosti; čak su i anđeli bili nervozni.«
Bog pomisli kako je ono
što je čovjeku očito moguće: od vremena do vremena produžiti neki vikend ili putovanje
za dan, dva — Bogu ipak nemoguće.
A kako je imao u najvećoj mjeri razvijen osjećaj odgovornosti,
reče Petru, svom vjernom svetom Petru, koji mu je učinio toliko usluga, da će se bez zakašnjenja vratiti, da se može s njim računati i pripremiti kao obično njegov povratak u raj.
U metrou koji ga je odveo na stanicu, tajnu stanicu gdje je sve bilo predviđeno
za njegovo uzašašće, za »prinebljenje«, kako je govorio sveti Petar — koji je uvijek s velikim zanimanjem pratio
sada već obredni način kojim se privode Zemlji kozmonauti, zdravi i čitavi — Bog je mislio na sve one muškarce,
na žene i djecu
što ih je susreo u metrou ovih posljednjih dana; mislio je na susrete što ih je doživio, na ono što je vidio i čuo.
Neke scene i neki događaji
podsjetili su ga na Muku, onu bolnu muku koju je proživio jednog vikenda kao što je ovaj. Vidio je suze i patnje, naslutio muke i tjeskobe u pogledima i u srcima. Ali također, tu i tamo, i tihe radosti i skromne sreće.
Sve će ovo jednoga dana stvoriti stručak cvijeća, stručak cvijeća za vječnost, vječnost blaženu čiju će tajnu tada svatko znati, veliku tajnu:
Davati onaj dio sebe koji je drugima potreban
da bismo bili zajedno sretni, svi zajedno uvijek.
Yerres, o Uskrsu 1973.
SADRŽAJ
Kad Bog sazna preko svojih specijalnih službi
što se sve zbiva na zemlji, u metrou, odluči sam skoknuti dolje da izvidi situaciju.
Potkraj drugog poslijepodneva vratiše se
Bog i Ruis u baraku. Ruis uze gitaru ispod kreveta i poče pjevati dubokim glasom tužaljke iz svoje zemlje.
Kad su se opraštali, Ruis je bio pomalo tužan. — Vidjet ćemo se opet, nadam se — reče Ruis. — Svakako — odvrati Bog. Ja nikada ne napuštam svoje prijatelje! — Znam — reče Ruis. Uostalom, ako jednoga dana ne budeš znao gdje bi proveo noć, znaš gdje stanujem. Bit će uvijek mjesta za tebe u mojoj baraci. — Znam — odvrati Bog.
ISBN 953–151–096–2