Četiri mačketira by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Sonja Tomić

ČETIRI MAČKETIRA

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.

I. DIO

TRI HOFIRANTA Dočula tri mačketira, Mac, Kac i Žac, da Mica Princezica traži mladoženju. Sva tri bila su naočita i plemenite duše, ako već ne i roda, a u vragolijama i vratolomijama nije im bilo premca. Mica je Princezica slovila kao ljepotica i mudrica, no nažalost i kao poprilična izbirljivica. Stoga su tri mačketira tri dana mozgala kakve dare da joj podare. I tako je Mac u bakrom okovan sandučak stavio stručak mačje trave. Kac je u svoju srebrom okovanu škrinjicu zatvorio sjenicu, a Žac je u zlatom optočen kovčežić položio nožić za otvaranje pisama, sav optočen draguljima. Umjetnim, dakako, jer prave nije imao čime kupiti. Sva tri odjenula su najbolju mačketirsku odoru, opasala sablje i krenula na put. Nije im bilo teško pješačiti kroz polja i šume, uz obale potoka i rijeka. Godilo im je svako vrijeme. Veselili su se sunčevoj toplini, kišinoj mokrini, fijuku vjetra i tišini snijega. I sve je bilo dobro dok nisu prispjeli do trnovitoga guštika koji je poput moćnih zidina opasivao perivoj usred kojega se bijelio dvorac Mice Princezice. Guštik je bio neprohodan, vidjelo se to na prvi pogled. No sablje bi morale sasjeći draču, pomislili su mačketiri i razmahali se sabljama. Ali uzalud. Čim bi jedna trnovita grana bila posječena, druga bi se pojavila na njezinu mjestu. Možda su negdje nekakva vrata, ponadali su se sada mačketiri pa su krenuli obilaziti guštik. Već se smrkavalo kad su stigli na mjesto s kojega su krenuli, a da nikakva ulaza ili prolaza nisu otkrili. – Jutro je pametnije od večeri pa zato lezimo i odmorimo se – predložio je Mac. A u zoru skočio je Žac i vrisnuo: – Braćo mačketiri, baš smo šupljoglavci kada tražimo prolaze i siječemo draču umjesto da poletimo! 5

Mac i Kac od stida nisu ispustili ni najtiši „mijau“. Ta kako su samo mogli s uma smetnuti kakve sablje imaju! Smjesta na leđa prebace škrinjice, iz korica izvuku sabljice pa ih zajašu, polete i učas prelete trnoviti guštik. Pred njima se usred mirisnoga cvijeća i sjenovitoga drveća bijeli uzdigli dvori Mice Princezice. – Eno je na prozoru. Kako je samo lijepa – uzdahnu sva trojica, pojure uza stube, uđu u prostranu dvoranu pa, položivši kovčežiće pred noge Mice Princezice, umilno mijauknu: - Visosti vaša, dare vam nosimo i prosimo ponizno, podajte svoju ljupku šapicu i usrećite jednog od nas trojice hrabrih mačketira! – Rado ću i obje šapice dati onomu koji se pokaže toga vrijednim – odmijauče Mica Princezica pa, otvorivši Macov sandučak, izvuče stručak mačje trave i upita: - Možete li učiniti isto što i ja? – Jasno da mogu, visosti – izmuca Mac očarano zureći u Princezicu kao u kolač od tek okoćenih miševa. A ona uzme vlat trave, pomiriše ga i zagrize pa znalački ustvrdi: – Od ove će kuhar pripremiti osobito ukusan umak. Mac sav sretan zbog lakoga zadatka ponovi isto i učini isto (tako je mislio), ali Mica Princezica samo frkne nosićem i odrecitira: – Ne trebam mačketira koji slabo zapaža! Kad niste primijetili da sam lijevom, a ne kao vi, desnom šapom uzela vlat, kako biste zapazili jedva vidljive tragove miša? Mac se pokunji, a Kac hrabro iskorači pred Princezicu. Upravo je otvorila njegovu škrinjicu, pustila sjenicu da prhne pod svod dvorane i pomalo s visoka kazala: – Ni kao dijete nisam ludovala za sjenicama! Možete li mi donijeti polarnu papigicu? 6

– Jasno da mogu – razmetljivo izvali Kac, a Princezica se namršti i hladno odrecitira: – Ne trebam mačketira koji iz neznanja daje obećanja-ludom radovanja! Papigice žive u toplim krajevima, a ne na polovima. Kac se pokunji, a Žac se duboko pokloni pred Princezicom. – Krasan nožić za pisma ste odabrali, ali mi niste ni razglednice napisali, a kamoli pisma. – Htio sam, ali sam zapeo već na vašem imenu jer nisam bio u školi kad se učilo slova od p do ž! – Znači da ne umijete napisati ni miš! Žalim, ali s takvim ne mogu baš niš! Žac se pokunji. Sva trojica nevoljko zajašu svoje sabljice i polete. A Mica Princezica sjetno uzdahne pa mijaukne: – Ah, što mi drugo preostaje nego strpljivo čekanje princa na bijeloj sablji!

PRINC OD MAČKISTANA – Dečki, dobili smo još jednu priliku – nakon večernjih vijesti na mačkoviziji svečano objavi Mac. – Kakvu priliku? – začude se Kac i Žac koji su radije igrali igrice na računalu nego gledali mačkoviziju. – Pa Mica je Princezica kazala da će onoga koji pobijedi na Mačorchefu učiniti princem i udati se za nj, a mi smo sva trojica vrsni kuhari i to nam je nova prilika – objasni Mac. – U pravu si – složi se Kac. – Mojemu džemu od mačje trave nema premca u cijeloj Mačkoviji. – A moj ukiseljeni medvjeđi luk prija uz mišćevap bolje i od čega na svijetu – nadometne Žac. – Skromnost na stranu! Kada ja upržim ajvar, i najvećim sladokuscima pocuri slina. Samo ga na kruh mažu ne mareći za roštiljske špecijalitete – izjavi Mac, skromno oborivši oči. Te noći Kac pođe u polje tražiti mirisavu mačju travu. Pred zoru Žac odbrza u šumu kako bi pod jelama i smrekama našao rosnoga medvjeđeg luka. A Mac odšeta do tržnice i kupi pet kila mesnatih crvenih papričica, kilu patlidžana i dvije glavice crvenog luka. Već u prvom krugu natjecanja u spravljanju juha otpale su dvije ljupke mace, sestre blizanke, Mica Pekarica i Mica Medičarica. U drugom je iz igre ispao mladi zabavni Micko Vicko, a treći, gdje su se pripremale raznovrsne salate, nisu prošli Jauko i Mijauko, dva stara iskusna mačka. I tako su se u četvrtom, ujedno i posljednjem krugu, u kojemu je valjalo pokazati umijeće u pripremi jela po vlastitu izboru, 8

tri mačketira našla s Dracom, poprilično mršavim mačkom, odjevenim u olinjali krzneni kaputić s kojega su dlake visjele kao dronjci. – Ma zato me i zovu Drac – mačketirima je objasnio dronjavi. – Čini se da smo mi najbolji od svih, ali tko je od nas bolji od najboljih, pitanje je sad – pomalo nehajno reče Mac. – A vidjet ćemo – odgovori Drac pripasujući mačorchefsku pregaču. I sva četvorica maše se noževa, dasaka za sjeckanje namirnica, kuhača i zdjelica pa režu i kosaju, miješaju, mućkaju, prže i pretresaju da se sve praši. Macani kušači hrane obilaze i nadgledaju, došaptavaju se, njuše i dobacuju primjedbe. A velika zidna ura neumoljivo otkucava zadano vrijeme. I kad je zazvonila, Mac, Kac, Žac i Drac smjesta su odložili sav pribor za kuhanje i stupili korak unatrag. Tada su se otvorila vrata i u mačorchef dvoranu ušla je – na golemo iznenađenje vrlih natjecatelja – prelijepa Mica Princezica. – Ah, kako zanosno miriše mačja trava – mijauknula je i prišla staklenki s Kacovim džemom. Umočila je šapicu pa olizala, frknula nosićem i pomalo s visoka odrecitirala: – Miris je naj, a okus promašaj! Gricnuvši potom Žacov medvjeđi luk, protisnula je kroz stisnutu njuščicu: – Prekiselo! Ne valja jelo u kojemu jedan okus nadjača ostale! Živa narančasta boja Macova ajvara izmami joj osmijeh. Umoči u nj šapicu, poliže i prijekorno reče: 9

– Čudim se doista! U prošlogodišnjoj mačorchef kuharici mogli ste pronaći recept za ajvar što mi ga je poslala stara Princeza od Mačkistana. Tada biste saznali da ajvar treba začiniti češnjakom, a ne crvenim lukom! Mac se sav skupi od nelagode. Da popravi situaciju, Drac se nakloni i zamoli: – Kušajte, Princezice, moje slane srdelice! I Mica Princezica zarije svoje prebijele zubiće u jednu podeblju srdelicu. – Mmm… savršeno! Doista je umijeće odmjeriti količinu soli tako da okus i miris ribe ne oslabi ni za mišju dlaku. Dakle, gospodine Drac, kao što sam javno i obećala… - ne uspje Princezica dovršiti govor jer se širom otvoriše vrata i mačorchefskom dvoranom zaori glas: – Visosti, upravo je u otmjenoj kočiji od češnjaka prepunoj skupocjenih darova stigao Princ od Mačkistana. – Ah, moja simpatija još iz mačjih dana – obveseli se Mica Princezica pa, umah zaboravivši i natjecanje i natjecatelje, jurne svomu princu u šapice. Mac, Kac i Žac ispod oka virnu u Draca očekujući urlik što mu je izmaknuo prinčevski naslov, a uza nj i prelijepa nevjesta. No Drac se na njihovo iznenađenje bezglasno smijao te su mu brci poskakivali. A onda je mijauknuo: – Ako nemate ništa protiv, momci, rado bih postao četvrti mačketir. – Super – uglas će Mac, Kac i Žac vadeći sabljice iz korica. I sva četvorica pruže si šape, ukrste sablje i odmijauču: – Svi za jednoga! Jedan za sve! 10

NOĆ U KULI - Princ od Mačkistana vrlo je pristao mačak – povjeri se Mica Princezica Sluškici, svojoj družbenici. – Usto i bogat, što uopće nije za odbaciti u ova recesijska vremena – otpovrne Sluškica. – Kakva vremena? – uščudi se Mica Princezica. – Pa to, znate, kad sve poskupi, a plaće se smanje i kupuje se manje. Onda se nužno manje i proizvodi pa manje treba radnika i sve je više jadnika koji nemaju ni mlijeka za svoje mačiće, a kamoli kolačiće za goste i ribe za gozbe. – Hm… bogat… hm… a da ga šarmiram pa proglasimo zaruke? – upita Mica Princezica. – Sjajna ideja – oduševi se Sluškica. – Mogli bis… – Iris za vas, ljupka Princezice – dubok mijauk Princa od Mačkistana prekide Sluškicu u pol’ riječi. – Ah, žut je kao sunce – uzdahne Princezica prinoseći cvijet svom finom nosiću, a Princ nadoda: – Koje blista u vašim čarnim zjenama. Najsretniji bih bio kad bih ga smio motriti od zore do mraka. – Moglo bi biti, u nekoliko koraka, dakako – osmjehne se Princezica. – Prvo upoznavanje, potom zaruke, a onda vjenčanje. – Čas posla! U tri je dana sve gotovo – obveseli se Princ. – A to nikako! – odbije Princezica. – Upoznavanje barem mjesec-dva, zaruke trostruko duže… 11

– Na vašu zapovijed, Princezo! Stavljam vam na raspolaganje svoja četiri mačketira. Mrkaču, Frkaču, Brkaču i Trkaču, smjesta ovamo! „O“ je još odjekivao kad su u dvoranu upala četiri mačka: jedan mrka pogleda i crn kao mrak, drugi drhtav kao da se sama sebe boji, treći s dugim brčinama, a četvrti mišićavih nogu. – Oni će vas, Princezice, čuvati i od zla braniti kamo god pošli. Iznenađena i ne baš oduševljena Mica Princezica promuca tek „Hvala“, a princ od Mačkistana duboko se pokloni i natraške iziđe iz dvorane. – Moram se sada malo odmoriti pa ću se povući u svoje odaje – reče Princezica Sluškici, a onda, iskosa odmjerivši Mrkača, Frkača, Brkača i Trkača, odrecitira: - Vama kažem samo „voljno!“ Čim je zatvorila vrata, mijaukne Mrkač: – Premda nije pristojno, svi smo prisluškivali i svi smo čuli da je svojeglava. Sve mora biti kako ona hoće. – A usto je sporovozna. Što bi naš princ u tri dana, ona bi mjesecima otezala – dometne Trkač. – Treba je zastrašiti – predloži Frkač. – I to muški! – zaključi Brkač. – Namamit ćemo je u onu napuštenu kulu na rubu Mačkovije – reče Mrkač. – Kad pođe u šetnju, ja ću joj reći da je Princ onamo poziva kako bi joj pokazao jedan neobični iris koji… koji samo tamo raste – dosjeti se Frkač. – I ondje ćemo je zaključati – domisli se Brkač. 13

– A ja ću trčati oko kule i mijukati kako sam ukleti princ i može me spasiti samo princeza koja bi bila savršeno poslušna princu za kojega se uda – zaokruži namisao Trkač. I doista. Rumeno se sunce spremalo zaći za brda kad je Princezica sišla u perivoj kako bi prošetala. – Visosti – kliknuo je Mrkač iznenada se stvorivši pred njom – šalje me Princ od Mačkistana s molbom da smjesta pođete do kule na rubu Mačkovije. Želi vam darovati čudesan iris koji ondje raste. Mica Princezica nikad nije uspijevala odoljeti radoznalosti pa je odmah pošla s Mrkačem. A čim je prekoračila prag kule, vrata su se za njom zalupila i ključ je zagrgljao u bravi. Zaletjela se u vrata, gurala ih, udarala šapicama i vrištala „Upomoć!“, ali odgovora nije bilo. Čula je tek nekakvo došaptavanje, a potom tihe korake koji se udaljavaju. Razočarano se ogledala. Prostorija je bila okrugla, a između kamenih ploča na podu rasle su travke. Uske strme stube vodile su dolje i gore. No Mica Princezica više je voljela uzlaziti nego silaziti. I tako se našla u okrugloj prostoriji na katu. Kroz otvor u kamenu zidu na pod je pala pa zatitrala rumen posljednje sunčeve zrake. I kad je utrnula, kulu su omotale tmina i tišina. A onda, iznenada, posve nenajavljeno, oko kule nastala je strka i zbrka kao da neka zvijer goni svoju žrtvu. Potom hrapav i hripav mijauk zapara zrak: – Ima li igdje na svijetu princeza milosrdna srca koja bi mi savršeno poslušna bila i tako me oslobodila užasne čarolije? Mica Princezica pritrči otvoru na kuli i virne. U mraku nije mogla razabrati ništa doli neko stvorenje koje strahovitom brzinom juri oko kule. – Voljela bih vam pomoći, ali sam ovdje zatočena i ne mogu izići – mijauknula je. 14

– Pustite onda svoje zlatne kose niza zid i ja ću se popeti k vama – odmijukne onaj hrapavi i hripavi glas. Kakve kose, tužno pomisli Princezica. Taj je valjda čitao zlatokosu Matovilku pa sad mašta. Svašta! Krzno mi nikad nije bilo dugo, a još manje zlatno. Od jada se nasloni na zid. Noge joj zadrhte i ona spuzne na studeni kameni pod. – Tko to u ovo doba budi poštene spavače te viče da je zatočen pa ne može izići? – začuje strog mijauk u tami, u blizini, i shvati da u prostoriji više nije sama. Srce joj ludo zalupa i Mica se Princezica od straha obeznani.

ZAŠTO VOLJETI SVAKOGA? Zašto je Mac takav, iščuđavao se Drac. Baš kao što pričaju Mrkač, Brkač, Frkač i Trkač! Razgovara samo s Kacom… ili je tako činio i prije, ali je i meni bio ljubazan pa nisam primijetio sve dok mi ta četvorica nisu navalila o tome mijaukati… pa da, s Kacom uvijek mijauče, s njim je jahao na sabljici, s njim je lovio vjevericu, Kac se s njim sjurio na onaj potok… hej, jesam li ja to zavidan? Moguće… jer me boli… pa ipak siguran sam da nije dobro, ako si glavni, pred svima isticati samo jednog mačketira. To je kao kad bi se Mica Učiteljica u razredu prema samo jednom mačetu ponašala kao prema učeniku. Ili kad bi Mica Liječnica svako jutro na viziti uvijek prilazila samo jednom, uvijek istom bolesniku i pitala ga kako mu je, a ostale ne bi ni pogledala, a kamoli pozdravila. I Drac, žalostan, potraži papir i olovku pa napiše: „Voliš reći, Mac, da mi mačketiri uvijek moramo opaziti tko nas treba. Pa zar ne vidiš da te trebamo i Žac i ja? A sad je tu i Brkač. Shvaćam da najviše voliš Kaca. Ali kad s njim odrazgovaraš, molim te, dođi malo i k nama. Sjeti se: Nitko ti nije slučajno poslan na put. Svi moramo voljeti jedni druge. Voli te Drac.“ – Uh, sav sam se preznojio pišući – puhne Drac brišući čelo. ****** – Ne srdi se, stari moj – nasmije se Frkač potapšavši Brkača po plećima - uvježbat ću trbuhozborstvo pa će naša svračica samo otvarati kljunić, a ja ću izgovarati njezinu ulogu. Uspjet će. Vidjet ćeš. – Ajme meni – zabugari Brkač – kakvu ulogu? 91

Frkač se duboko zamisli. Šutio je nekoliko minuta, a onda vrisne: – Znam! Kad sam bio mali, učitelj nam je rekao da svatko od nas nosi u sebi zvijezdu. Netko veću i sjajniju, netko manju i manje blistavu. Netko je umije pokazati svima, a netko ne umije pa se kadšto dogodi da se ovdje na zemlji vidi manje sjajna zvijezda, a ona blistavija da ostane skrivena. Baš kao zvijezda vidre Vihore. – Koje sad Vihore – zine Brkač. – Vidre – odgovori Frkač – koja je bila zavoljela jelena Plamena pa je molila Stvoritelja da ju učini košutom. On je odgovorio da je uvjet takve preobrazbe da ona zanijemi. Pristala je. No Plamen nije uspio zavoljeti nijemu košutu. Zagledao se u drugu s kojom je mogao razgovarati. A onda su nadošle jesenske kiše i potopile šumu u kojoj su živjeli. Plamen se sa svojom izabranicom u zadnji čas uspeo na vrh planine. I Vihora se uspela, no znala je da će vode prekriti i vrh ne zaustavi li se kiša. Sad je Stvoritelju ponudila svoj život. Neka on nju pretvori u vihor koji će rastjerati kišne oblake. Stvoritelj je uslišao njezinu molbu. Kiša je stala. Vode su počele opadati. Plamen i njegova draga bili su spašeni. I te noći na nebu se užgala presjajna zvijezda. – Prekrasna priča. Nakon što si posrkao glas Orkanske planine, zbilja govoriš najljepšim jezikom – frkne Brkač – samo ne vidim kakve veze to ima s mojim problemom. – I te kakve – nasmije se Frkač. – Napravit ću od priče dramu. A jer vidra mora onijemiti, svraka je kao stvorena za tu ulogu. Ja ću biti jelen, a ti moja draga. – Ha, ha, draga ti je krasotica brkatica – prasne u smijeh Mica Čarobnica. 92

****** Čuvši korake, Drac se trgne i ugleda Macovo lice. Bilo je čudno. Bez ikakva izraza. – Nemoj mi više pisati! To je hrpa uvreda i poniženja. Nemoj mi više pisati! – rekao je tiho, no glas mu je bio nabijen nekakvom odbijajućom snagom. – Neću – zbunjeno šapne Drac, pa sjetivši se da je kao pridošlica primljen u uhodano mačketirsko društvo i da je tu Mac glavni, upita: - Hoćeš li da istupim iz mačketira? – Ne! Hoću da i dalje surađujemo. Ali nemoj mi više pisati! – odreže Mac i ode. Nikad se još Drac nije osjećao tako bijedno. Ni miš, ni muha nisam bio u njegovim očima, a kamoli mačak! Bio sam tek mrska stvar na koju je šteta trošiti riječi, koju bi najradije bacio, ali ipak neće… uvrijedio sam ga… jer sam napisao kako se ponaša i da mi je to žao… jest, žao mi je jer nije savršen mačketir kakvog u njemu vidim od prvoga dana… da dalje surađujemo… ostat ću i raditi što rekne da treba. A suze ću, kao što sam kao mače činio kad god sam bio odbačen, pretakati u smijeh. Koliko god boli, ja se želim smijati, ako je Stvoritelj sa mnom! Molim te, Stvoritelju, sačuvaj mi u srcu ljubav, onu bezuvjetnu, iako zapravo više ne shvaćam zašto to uopće hoću. – Hoćeš zato što u najdubljoj svojoj dubini znaš da ja hoću – javi se u Dracovoj nutrini onaj blagi glas – da svakog mačketira, koji ti stane na put, svim srcem voliš ili zato što već jest savršen, ili zato da takav postane!

STVORITELJ SVE NA DOBRO OKREĆE! Brkač nikako nije uspijevao iz misli izbiti onu priču o Vihori. Kakva je to ljubav koja ni života ne žali da spasi onoga koji ju ne voli, upita se pa uzdahne: – Ne, ja to ne bih mogao! – Što ne bi mogao? – otužno upita Drac koji se tu kao nekim čudom stvorio. – Ma ništa – promrmlja Brkač hitro promijenivši temu: Izgledaš prilično jadno. – Pa… jadno se i osjećam – šapne Drac. – Kako bi se ti osjećao da… da na primjer Trkač razgovara s Mrkačem, a tebe i Frkača zaobilazi? I kad mu to spočitneš, on te nemilosrdno otpili! - A – nasmije se Brkač – u tom grmu leži zec! Nismo mi slijepi... pa rekli smo ti da se Mac druži najradije s Kacom, a vas ostale, kao ni nas, ne šiša ni dva posto. Krivo ti je, je l’ da? – Nije! Volim ja da je on s njim, ali bih htio da je i sa mnom, i sa Žacom, i... – Da vas voli, bio bi – odreže Brkač. – Znam. Zato me i boli… a učinio bih sve što bi tražio da učinim. Pa i više nego što bi tražio. Htio sam mu ponuditi još… – izmuca Drac. – Bah! Mac me uopće ne zanima – puhne Brkač, a onda promrmlja sebi u bradu: - ali bi te bilo dobro udaljiti da mu se ja kao glavnomu mogu bliže primaknuti. – Što kažeš? – smeteno će Drac. – Ma to… - zastane Brkač tražeći riječi – da Mac više uopće neće trebati ni Žaca, ni tebe. 94

– Otkuda to znaš – zine Drac. – Zar je Mac to rekao? – Pa jest… ovaj… - otegne Brkač, a onda zabrza: - znam da nam u jesen glavni svima podijele dužnosti… – Ali – zine Drac – tek je proljeće… – Nije bitno – presiječe ga Brkač – u jesen će neke poslove ukinuti, a neke nove uvesti i tako… pa će… ukinuti i ono što radite Žac i ti! Ako bi Žacu zbog mene zabranio raditi, teško bi ga povrijedio. Zar se smije kazniti nekoga samo zato što je prijatelj onomu koji nam je postao mrzak? Ne, dobar glavni ne smije tako! A ja vjerujem da on jest dobar. Žac treba nastaviti bez mene, pomisli Drac, ali ne reče ništa. Što mi je bilo da svoju tugu pokažem mačketiru koji se samo pričinjao da bi mi postao prijateljem? Kao da sam s pameti sišao, gorko zaključi, prisili se na osmijeh, pozdravi i ode.

****** Nekoliko dana nakon toga razgovora u predvečerje skupio se Drac pod grmom na rubu proplanka. Molit ću Stvoritelja da iz mene izagna svu tugu jer… – Nemoj to više raditi! Ti lažeš! Ti si me oklevetao! zaskoči ga tvrdi glas i Drac razjapi oči. – Nisam – vikne. – Jesi! Mačketire si gnjavio govoreći da sam… - izrekne Mac jednu ružnu riječ tako žestoko da se Dracu učinilo kao da je dobio čekićem u čelo. – Što si govorio Kacu? – Ništa – jedva istisne Drac jer mu se od boli grlo stegnulo. 95

– I bolje da nisi – vrisne Mac – ja dugo izgrađujem to prijateljstvo. Savjetovao sam se s nekim pametnim mačcima i prekidam svaku suradnju s tobom! I da znaš da me tvoje laži bole. – I mene boli što se ponovno ponašaš kao da sam predmet – krikne Drac. – Oprosti – pomalo s visoka zamoli Mac. – Oprosti i ti meni laži i klevete – vrisne Drac sabravši svu bol u ponos i prkos. Ogorčenost ga pogna da zabrza šumskim puteljkom ne mareći kamo ide. – I prije sam zbog onog pisma u njegovim očima bio stvar, a sada sam i neupotrebljiva! Stvar koju treba zgaziti i baciti u smeće! Ni u jednom času nije mu palo na um upitati me je li moguće da sam tako govorio o njemu. I to jezivo boli. Jer to znači da je o meni od početka mislio loše. Da nije, ne bi odmah povjerovao da sam klevetnik… izabrao je komu će vjerovati… osudio me… i to bez suđenja... kao što su nekoć u Mačkoviji osuđivali na smrt sve koji im nisu pljeskali… i to on koji tvrdi da živi zavjet „Svi za jednoga, jedan za sve!“ Da se potrudio upoznati me, znao bi da ono nisu mogle biti moje riječi, da mi se laži gade. Sjetio bi se da sam mu uvijek sve što mislim i osjećam odmah ili rekao u brk, ili mu napisao… Očito me nije ni malo cijenio, a kamoli volio… Sjetio bi se da mu nikada ni o komu nisam ružno govorio. Ni o onima koji mi se baš ne sviđaju… Da sam za nj išta vrijedio, zatražio bi da preda mnom reknu što su to od mene o njemu čuli… – Što ti je, sinko, da sam sa sobom razgovaraš? – dopre mu do svijesti miran glas pa stane kao da je naletio na zid i silno se iznenadi. 96

Gledale ga blago oči što ih je poznavao još iz mačjih dana. Oči njegova učitelja kojeg je od milja zvao „tata Stijena“ jer se na nj uvijek smio osloniti i biti siguran da će dobiti pravu riječ. I Drac izlije svu svoju dušu. Starac je pomno slušao, a onda je rekao polako izgovarajući svaku riječ kako bi Drac dobro upamtio: – Ti si pred Stvoriteljem i svim mačketirima odgovoran za svoje i samo za svoje riječi! A kako ih je tko Macu prenio, za to je odgovoran sam! Otiđi od mačketira na neko vrijeme, a Kaca i sve s njim u vezi izbriši iz svojih misli! Za Maca se svednevno moli Stvoritelju da vrsno živi svoje mačketirstvo! Da ga Stvoritelj oslobodi prilijepljenosti na ma koga kako bi mogao zavoljeti sve koji ga trebaju! Svima biti sve! – I onda će se on i prema meni promijeniti? – upita Drac. – To ne znam – osmjehne se starac. – Stvoritelj poštiva svačiju slobodu pa neće mijenjati Maca sve dok je uvjeren da svoje mačketirstvo živi najbolje što može. No budeš li za nj molio, Stvoritelj će mu pomoći da vidi sebe kakav sada jest, ali i kakav bi mogao biti. Jer Stvoritelj sve na dobro okreće onima koji ga ljube!

DRAGI SVI, koji ste zavoljeli mačketire, sigurna sam da vas, kao i mene, raduje što su se Mac i Drac napokon pomirili. To je veličanstvena pobjeda Ljubavi! No treba znati da u životu nije uvijek kao u romanu. Ponetko se neće htjeti s tobom pomiriti (izmotavat će se da niste u svađi i slično), premda ga voliš i ni u mislima mu nisi skrivio/skrivila ono što misli da jesi. I neće opaziti da ne vidi stvarnoga/ stvarnu tebe, nego sliku koju su stvorili loši osjećaji. I ta će nepravda jako boljeti. No i u boli moraš živjeti Isusovu riječ da njemu činiš ono što činiš bližnjima. I to – PAZI! - bližnjima za koje osjećaš najmanje, možda čak ni mrvu naklonosti! Znači da je jedini smisao našega života Ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ljubav pisana velikim slovom jer Ona je tvoj izbor kako ćeš se ponašati i što ćeš činiti bližnjima. Ona je i osjećajnost. Ali Ona nije samo hrpa osjećaja prema ponekim, nego prema svim bližnjima. Ona se izražava djelima. I stoga je Ljubav važnija od svega što možeš misliti, osjećati, željeti, očekivati, izreći, sagraditi ili imati! Zato bez pomirenja ne bismo smjeli ni mise slaviti jer Isus kaže da se prvo moramo izmiriti s braćom koja imaju nešto protiv nas. A ne mi protiv njih! No što učiniti ako se ti želiš pomiriti, a sestra (brat) ne želi? Tada poštivaš tu želju, bol prikazuješ za bližnje i moliš od Isusa spremnost da priđeš, i zagrliš (ako ti dopusti), da pružiš ruku, iskažeš ljubav, da želiš razgovarati, pomoći ili zatražiti pomoć. Neka ruke tvojega srca uvijek budu spremne svakoga zagrliti! Voli te i grli srcem, ali, ako se susretnemo i dopustiš mi, i objema rukama Sonja Tomić

204