Danteov hodočasnik - Zapisi iz Rima by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Boženka Bagarić DANTEOV HODOČASNIK Zapisi iz Rima

MALA KNJIŽNICA KANE 63

Prijelom i oprema: CHRISTIAN T. BELINC

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1007-5 Tiskano u srpnju 2016. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000937352.

Boženka Bagarić

DANTEOV HODOČASNIK Zapisi iz Rima

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2016.

»Qual è colui che forse di Croazia viene...« Dante, Paradiso, XXXI, 103

»Ko onaj koji iz Hrvatske možda dolazi...« Dante, Raj, XXXI., 103

Predgovor

Pred nama su trideset i tri »prozorčića« iz Rima, tekstovi objavljivani u mjesečniku Kana između 2001. i 2006. godine. Boženka Bagarić piše u Kani od 1990., a od veljače 1991. do prosinca 2015., četvrt stoljeća, nije propustila nijedan broj. Ovi su tekstovi nastali zahvaljujući činjenici da je autoričin suprug poslan na diplomatsku službu u Rim, a ona »zaledila« svoje radno mjesto i pridružila mu se. Kroz zadivljeni pogled nekoga tko »iz Hrvatske možda dolazi«, kako reče Dante (Raj, XXXI., 103), autorica nam prenosi svoj doživljaj Vječnoga Grada. Ne prepisuje tek poznate podatke iz turističkih vodiča po Rimu, nego pozornost usmjeruje, osim na neke od najistaknutijih spomenika, na niz onih manje poznatih, ali nipošto beznačajnih. Sve povezuje s povijesnim događajima i suvremenim doživljajima. Tako do izražaja dolaze i grob sv. Ćirila, i Milvijski most, i ključanica Malteških vitezova, i Trg Petra iz Ilirika, i crkvica Domine, quo vadis... Ipak, svi ti tekstovi skupljeni u knjigu mogu na kraju poslužiti i kao osebujan hodočasnički vodič. 5

Na ovim stranicama naći ćemo i važne događaje iz Rima toga vremena, kao što su: smrt pape Ivana Pavla II., izbor pape Benedikta XVI., proglašenje nadbiskupa zagrebačkog Josipa Bozanića kardinalom, izložba arheoloških dragocjenosti Augusteuma iz hrvatske Narone u Vatikanskim muzejima, koncert zbora i orkestra Ruske armije u Dvorani Pavla VI. kao dar ruske države papi Ivanu Pavlu II. Svi »prozorčići« omogućuju da se nazru i obrisi života u obitelji, a u svemu se osjeća onaj michelangelovski dodir Božjeg i čovječjeg prsta. Tekstovi se mogu čitati pojedinačno ili napreskokce. Sabrani kronološki u cjelinu dobivaju pak novo značenje i vrijednost.

Albert Turčinović

1. ProsinaÄ?ke mijene

12/2001.

Bilo je vedro, tek jedan runasti bijeli oblak iznad Sljemena, kad smo ga pratili na aerodrom. U odjeljku za međunarodne letove, dugi red pred šalterom za Frankfurt. Pred šalterom za Rim, s naznakom »Roma via Split«, tek moj suprug. – Želite mjesto do prozora ili...? – Do prozora! »Kadšto bude da Bog ili Usud smjeste prave ljude na prava mjesta – tiho, ali logično«, napisali su mu u oproštajnoj čestitki kolege s posla. Večer prije okretanja nove stranice u životu naše obitelji, suprug i ja smo, te prosinačke večeri 2001., otišli na koncert u »Lisinski«. Beethovenovom Trećom simfonijom, »Eroicom«, svečano je obilježena 30. obljetnica Hrvatskog proljeća, ugušenog u prosincu 1971. Dok je orkestar zvucima slikao sjetu i ushit, prividjela nam se slika Hrvatske – samosvjesne, a nenametljive – kakva nikad dosad nije ni bila moguća: ili joj nisu dopuštali da se sjeća ili su njezino sjećanje grlato prisvajali. A sjećanja su navirala. 9

Početak prosinca 1971. Mrači se. Na radiju, odjeci Karađorđeva. Ostavke, uhićenja, duge liste izbačenih članova Partije... Gasim radio. Moram učiti. Profesor koji ne trpi fraziranje. Na prvom seminaru, ponudio nam je izbor pjesama neimenovanih autora. »Izaberite onu koja vam se najviše sviđa pa ćemo je analizirati...« Većina studenata iskazala je hipermoderni senzibilitet opredijelivši se za stihove u stilu: Iz trave izbija voda. Od neba, samo jedna zvijezda. S mog ramena na tvoje. »Ali, kolege, kako ne vidite da to nije pjesma?« zgranuo se profesor. »To su stihovi različitih pjesnika uzeti iz šešira!« Sljedeći put, na sličnom pokusu, većina se opredijelila po srcu. Od predloženih pjesama, među kojima i nekih zanimljivih suvremenih pjesnika, odabrali su – srcedrapateljni pjesmuljak iz 19. stoljeća! »Ali, kolege...!« Kako steći kriterije da možemo prepoznati pravu vrijednost? Janja, cimerica, vratila se iz grada. – Sve je puno milicije – kaže. – Na licima prolaznika takva je tjeskoba kao da se odvija neki strašni pogreb... 10

Početak prosinca 1981. Grijem se kaloriferom. Lož-ulja nema. Bilo ga je samo za Dan Republike, jer tada veliki potrošači ne rade. Na benzinskoj crpki, red kilometarski. Kao za kavu ili deterdžent. A kišica sipi. Kad stigoh na red, lož-ulja više nije bilo. Slažem stvari u paket. Uskoro selim iz ove podstanarske sobice u vlastiti stan. Otac je podigao sav novac s bankovne knjižice. On, koji nikada nije htio ulaziti ni u kakav kredit, sad kad je u mirovini nema više ni rezerve na računu: sve za moju garsonijeru! I moja prijateljica, s obitelji, seli u vlastiti stan. Trosobni. Dobili su ga od poduzeća. Ja nemam šanse dobiti od poduzeća ni kredit, a kamoli stan… Tranzistor krči. Okrećem gumb da pročistim zvuk. »Rukovodstvo Solidarnosti poziva na generalni štrajk«, čujem iz zvučnika. Poljska! Upiremo oči u poljski pokret »Solidarnosti« s nadom i strepnjom. I kod nas se počelo otvorenije govoriti kako je situacija loša. Privredna, dakako. Politička je »sjajna«. U Korekturi vole reći da nosimo glavu u torbi. Doista, jedna pogreška – »neizvjesna Jugoslavija« na novinskoj naslovnici umjesto »nezavisna Jugoslavija« – stajala je kolegicu radnog mjesta. Radim u noćnoj smjeni, do dva po ponoći. Kad Vjesnikov kombi, koji noćnjake razvozi kući, krene prvo 11

na zapad, još se uspijem i naspavati do jutra. A onda stignem i prevoditi. Bibliju u stripu, koju su izdali Francuzi, sa stripovnim dijelom i tumačenjima – predivno napravljeno, i za male i za velike… Nekidan sam odnijela prijevod u Kršćansku sadašnjost i upoznala dr. Antu Kresinu, profesora s Teologije u Rijeci. On obavlja stručnu reviziju Biblije u stripu. Reče mi kako će neke stvari promijeniti – ne zato što prijevod ne bi bio dobar nego što se neki hvataju za određene riječi, izraze, da bi ustvrdili kako je cijelo to izdanje preslobodno, kako nije u skladu s tradicijom. »A upravo je to biblijska znanost«, ustvrdio je, »i ja s užitkom radim reviziju.« »A ja s užitkom prevodim«, nasmiješila sam se. Zašto često »sladunjavi pjesmuljci« nađu masovnijeg odjeka nego kvalitetna literatura, nego prava vrijednost? Početak prosinca 1991. Petar piše zadaću: »Osoba koja upravlja vlakom zove se vlakovođa. Osoba koja vodi vojsku zove se vojskovođa...« Ivan jede svoj čokolino. Jučer je njegova učiteljica zarobila lego-viteza koji se pod satom mačevao i odvlačio drugoj djeci pozornost, te priprijetila Ivanu da mu ga neće vratiti dok ne dođe u školu mama ili tata... 12

Izišao novi broj lista u kojemu radim. Na jednom mjestu promaknula pogreška: VBR (višecijevni bacač raketa) umjesto RB (ručni bacač). – E, da su naši imali VBR – uzdahnuo je kolega iz redakcije – možda bi još i sad bili u Vukovaru! Na radiju odjeci tragedije Vukovara, Škabrnje... pakao Dubrovnika, Zadra, Osijeka... I vijest da je Rusija priznala Ukrajinu. – Rusija Ukrajinu – ponavlja zamišljeno suprug, oblačeći se za dežurstvo u Civilnoj zaštiti. – Pa zašto onda ne priznaju Hrvatsku? Zašto nas puštaju toliko umirati? Početak prosinca 2001. Palimo prvu svijeću na adventskom vijencu. »Odložimo djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti!« (Rim 13,12) – Što li sad radi naš tata? Osjećamo radost i ponos zbog njegova novog radnog mjesta (u Rimu, u službi Hrvatske), ali i tjeskobu jer pred nama je novo iskustvo odvojenog života, makar i privremeno.

2. Jedna, ljepĹĄa od svih

1/2002.

»Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku...« Ponoćka u bazilici sv. Petra u Rimu. Držim u ruci knjižicu s naslovom »Natale del Signore 2001«. Papa Ivan Pavao II. propovijeda. »Božić kao blagdan svjetlosti... Svjetlost koja zrači iz priprostosti jaslica... Prihvatiti Isusovu logiku služenja i poniznosti...« Negdje naprijed u klupama sjede gospodin i gospođa Z. Pričala je gospođa danas kako su je kolege u poduzeću, dobrostojećem, vezanom za industriju nafte, pitali gdje radi njezin suprug. »Na Institutu za ﬁlozoﬁju«, rekla je. »Ha, glavno da se radi«, bio je sućutni komentar. »Znaš, mama«, primijeti Petar poslije, dok smo se smijali tom komentaru, »i mnogi bi među mladima danas tako rekli.« Biti ili imati? Mnogi misle da je važnije imati, da se bez imati ne može ni biti. Na glavnom oltaru, ispod veličanstvene Michelangelove kupole, sve blista u mramoru, zlatu, brokatu. Četiri tordirana stupa nose baldahin. Berninijev barok. 17

U američkom ﬁlmu »Grimizno i crno« (redatelj Jerry London), Gregory Peck glumi irskog svećenika u Vatikanu, koji 1943., kad Nijemci okupiraju Rim, upreže sve svoje snage i domišljatost da spasi tisuće ugroženih od nacista. Gestapo prosvjeduje, a spominje i »vatikansko blago«... Papa Pio XII. odbija njemačke prosvjede, ali upozorava mons. Hugha da mu Crkva neće moći pomoći ako ga uhvate. I dodaje: »A crkveno blago? Pravo blago zbog kojega je Crkva neiskorjenjiva jest to da joj tu i tamo pristupi netko poput tebe.« Da, pravo je bogatstvo u onome što jesmo, a ne u onome što imamo. Izmjenjuju se molitve i čitanja na latinskom, engleskom, ruskom, ﬁlipinskom, svahiliju... A onda blagoslov i završna pjesma. Jednom u djetinjstvu, pitao nas je don Vjeko koja je božićna pjesma najljepša. Hrvati imaju tako bogat repertoar božićnih pjesama da nije bilo lako odlučiti se. »U se vrime godišća... Narodi nam se Kralj nebeski... Radujte se, narodi...!« izvikivali su vjeroučenici. »Jest, jest, sve su lijepe«, smješkao se don Vjeko, »ali ima jedna, ljepša od svih... Tiha noć!« Nakon pada komunizma, božićne su pjesme počele odzvanjati s radija, televizije, s gradskih trgova... Ali ona »jedna, ljepša od svih«, primjećivala sam sa žaljenjem, kao da je gurnuta u stranu, postavši sumnjiva 18

poput svega čime se nije moglo busati da je izvorno naše. Izvorno naše? Je li nešto vrijedno samo zato što je izvorno naše? Zar sve što je dobro i lijepo nije i naše? I nije li cijela Crkva jedan narod Božji?! Ponoćka u vatikanskoj bazilici završava s pjesmom »Tiha noć«. Dvije kitice ponuđene u knjižici na nekoliko jezika: talijanskom, francuskom, engleskom, njemačkom, španjolskom i poljskom. I stapaju se tisuće glasova u istoj melodiji, svaki pjevajući na svom jeziku: Astro del ciel... O, nuit de foi... Silent night... Stille Nacht... Noche feliz... Cicha noc... Tiha noć... * * * Šetamo Rimom. U Bramanteovim dvoranama uz crkvu Santa Maria del Popolo – izložba »Sto jaslica«. Jaslice iz cijelog svijeta. I nekoliko hrvatskih ravnopravno se nosi s njima. Jedne napravljene od hrastova panja. – Kako li se autor samo dosjetio – reče moj suprug. – Gledaš panj i vidiš jaslice... – Pa nije se morao puno domišljati – misli Ivan. – Panj je već imao taj oblik. Trebalo je samo pratiti liniju. Hm, samo pratiti liniju... I dijete u roditeljskoj ruci nalikuje na komad drveta. Ima svoj potencijal. Roditelj bi trebao prepoznati zadanu liniju i slijediti je. Biti potpora da se isteše pravi oblik, da se izvuče ono najbolje. Zašto je to toliko puta, 19

unatoč svesrdnoj volji i trudu roditelja, tako teško, ponekad i nemoguće? Lunjamo po gradu. Između točaka koje smo odredili vidjeti, nebrojene manje točke vrijedne zaustavljanja. U augustinaca, »manzonijevske jaslice«. – Ništa posebno – kažu moji dečki i brzaju dalje. A meni privlači pogled knjiga naslonjena uz jaslice. Manzonijevi »Zaručnici«. Za Talijane, kaže Ivo Frangeš, taj roman je nacionalna Biblija, molitva sviju dana, lektira za cijelu građansku i crkvenu godinu. Čitam ispisani citat: »Nebo obećavaše lijep dan... lombardsko nebo...« Opažam: pastiri su u narodnim nošnjama. Očito iz Lombardije. Jer Isusovo je rođenje smješteno u ambijent iz romana. Renzo i Lucija, dvoje mladih koji se vole, morali su proći svakojake peripetije dok nisu ostvarili svoju sreću. Na kraju, Manzoni ističe da »nesreće dolaze često stoga što smo im mi bili uzrok i povod, ali da ni najsmotrenije i najnevinije vladanje nije uvijek dovoljno da ih otkloni«, te dodaje da »kad nas već nesreće snađu, bilo našom krivicom, ili bez nje, onda ih uzdanje u Boga ublažava i čini ih korisnima za bolji život«. * * *

»Deset. Devet. Osam. Sedam...« Odbrojavanje sekundi na televiziji. U godini na odlasku, našoj su se obitelji kockice tako posložile da su neke stvari oko kojih smo se trudili, često naoko bez uspjeha i bez svrhe, poprimile nepredvidiv smisao. »… Dva. Jedan. Sretna vam nova godina!« Nova godina 2002. Neka je sretna i blagoslovljena svima!

3. Na sedam breĹžuljaka

1/2003.

Laganom šetnjom penjemo se na Monte Mario. Duga zavojita cesta vodi sve do vrha. A što ima na vrhu? Zvjezdarnica. I što još? Uređeni vidikovac. Naslonjeni na ogradu, promatramo panoramu Vječnoga Grada. – Eno kupole Sv. Petra! – A ono tamo je Quirinale, predsjednička palača! – A ono što se onako nerimski bjelasa, nije li to Oltar domovine i spomenik Viktoru Emanuelu, prvome kralju ujedinjene Italije? Pogled na Rim s ovoga pitomog brda izazivao je udivljenje i onda dok na karti grada još nisu bile ubilježene točke koje danas prve plijene pozornost. O tome svjedoče u stijeni uklesani stihovi starorimskog pjesnika Marcijala: »Odavde se vidi sedam brežuljaka...« Palatin, Kapitol, Aventin, Celij, Eskvilin, Viminal, Kvirinal – učili smo u gimnaziji tih sedam brežuljaka na kojima je nastao Rim. Ali, gle, zvijezda repatica od svijetlećih žaruljica, obješena iznad naših glava, upućuje nas na »betlehemsku štalicu«. – Vidi, mali Isus u kontejneru za smeće! 25

U kontejner, okružen prekrasnim crvenim cvijećem koje nosi ime božićne zvijezde, do vrha su posložili napunjene vrećice i na njih položili jaslice s Isusom. – Što to znači? – čudi se Ivan. – Da nije šala? – pita se Petar. Ne, nije. Na kontejneru je okrugli, koso prekrižen znak, znak zabrane: »Zabranjeno bacati djecu u smeće!« Djecu u smeće, hm. Nedavno je i u jednom zagrebačkom kontejneru pronađeno – srećom, još živo – novorođenče. Mediji su danima živjeli od te vijesti i svi su se pitali: Kakvo li je čudovište majka tog djeteta? Baciti se kamenom, doista, nikada nije bilo lakše. Dijete baciti u smeće?! Mi koje život nije okrutno ukliještio uvjereni smo da tako nešto drastično nikada ne bismo učinili. Ali djecu možemo ubiti čak i kad ih luksuzno njegujemo. I djecu, i odrasle – možemo ubiti i na drugi način. Zanemarivanjem, jezikom... Koliko li samo zla može napraviti jezik! Kaže Biblija: Udarac bičem ostavlja masnicu, udarac jezikom lomi kosti. Mnogi su pali od mača, ali ne toliki kao od jezika. (Sir 28,17–18) * * *

Guste okrugle krošnje pune upravo dozrelih naranača. U gradskom parku kraj crkve sv. Sabine na Aventinu, nazvanom Vrt naranača. Prvu je naranču, prema predaji, zasadio sam sv. Dominik. Nedjeljno je jutro između Božića i Nove godine. Blagdan Svete obitelji. Nas četvero, u tijeku godine raspršeni – suprug u Rimu, mi u Zagrebu – danas smo okupljeni. Ulazimo u crkvu. Crkva sv. Sabine, mučenice iz prvih stoljeća, kad za kršćane nije bilo slobode u društvu, sjedište je dominikanaca već od njihova utemeljenja. Venite, fedeli... Misno slavlje započinje s pjesmom. Uz pomoć tiskanih listića možemo i mi sudjelovati. Svjetlo svijeta svijetli u jednoj špilji, vjera nas vodi u Betlehem. Dođite, poklonimo se... Misi predsjeda visoki crni svećenik. Kamena ograda oko prostora za nekadašnju scholu cantorum (pjevački zbor) malo ometa pogled. Ali čini se da su na ogradi zanimljivi reljeﬁ. Moram ih poslije pogledati... Crni dominikanac penje se na propovjedaonicu. Tumači čitanja u svjetlu današnjeg blagdana. U mnogočemu je obiteljski život danas posve drukčiji nego u Isusovo doba. I problemi su drugi. Ipak, nisu li osnovne vrednote ostale iste? Starac Šimun uputio je Mariji riječi: »I tebi će samoj mač probosti dušu.« 27

Riječi koje odjekuju u duši svakog roditelja. Radosti i uspjesi naše djece naše su radosti i naši uspjesi, ali i žalosti i problemi naše djece naše su žalosti i naši problemi. – Baš mi je dobar onaj crni svećenik – govori Ivan poslije mise. Jest, a sad možemo izbliza pogledati moju ogradu. Gle, u plitkom reljefu isklesani križevi, njih pet, svi ukrašeni ornamentom koji djeluje veoma poznato. Pa nije li to...? – »Hrvatski« pleter – dobacuje sa smiješkom suprug. Ah! Nisu li upravo takav križ bučno propagirali kao nešto što bi bilo vrhunsko oličenje baš naše tradicije? Tradicija. Nedavno se poveo razgovor u društvu. – Moramo nabaviti neku dobru ribu. Badnjak, ne mrsi se. – Ne mrsi? Pa još je Ivan XXIII. ukinuo obvezu badnjeg posta. – Ali to je naša tradicija... Tradicija. Pa zar nije i Ivan XXIII. naša tradicija? U vatikanskoj bazilici ni pred jednim papinskim grobom, izuzev sv. Petra, nisam primijetila da se tiska toliko mnoštvo kao pred grobom toga pape koji je pokrenuo II. vatikanski koncil. Listam vodič kroz Sv. Sabinu. Bazilika je sagrađena u 5. st., iznutra uređena u 9. st. Portal, klaustar... O pleteru ništa. Što Talijanima uopće znači pleter kraj 28

svih čudesa kojima obiluju, čudesa starog vijeka, čudesa srednjeg vijeka, čudesa novog vijeka? Opet gledam ogradu. »Hrvatski« pleter u Rimu. – Što to znači? – To samo znači – kaže suprug – da pleter potječe iz vremena ikonoklastičkih borbi i da su Hrvati bili uključeni u kulturu svoga vremena. * * * Snijeg zameo Zagreb. Uz naša prozorska okna napadao do visine 15 centimetara. Gledam fotograﬁje iz Rima. Monte Mario, Vrt naranača... mnoštvo na Trgu sv. Petra za vrijeme božićnog blagoslova Gradu i svijetu, Božić 2002., mnoštvo kišobrana... a nasred trga visoka vitka jela, ukrašena hrvatskim licitarima.