Djelovanje po nčelima - Tomistička perspektiva u donošenju moralnih odluka by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Studia Thomistica

JANKO ŽAGAR

DJELOVANJE PO NAČELIMA Tomistička perspektiva u donošenju moralnih odluka

IZDANJA IZDANJA INSTITUTA INSTITUTA SV. SV. TOME TOME AKVINSKOG AKVINSKOG Biblioteka Biblioteka Studia Studia Thomistica Thomistica 11 Izdaju: Izdaju: Filozofsko-teološki Filozofsko-teološki institut institut Družbe Družbe Isusove Isusove uu Zagrebu, Zagrebu, Jordanovac Jordanovac 110 110 Kršćanska Kršćanska sadašnjost sadašnjost d. d. o. o. o., o., Zagreb, Zagreb, Marulićev Marulićev trg trg 14 14 Za Za nakladnike: nakladnike: Pero Pero Vidović Vidović Stjepan Stjepan Brebrić Brebrić Recenzenti: Recenzenti: dr. dr. sc. sc. Tonči Tonči Matulić Matulić dr. dr. sc. sc. Anto Anto Gavrić Gavrić Stručna Stručna redaktura: redaktura: dr. dr. sc. sc. Tonči Tonči Matulić Matulić Lektura: Lektura: Boženka Boženka Bagarić, Bagarić, prof. prof. Korektura: Korektura: dr. dr. sc. sc. Ivan Ivan Šestak Šestak dr. dr. sc. sc. Miroslav Miroslav Čadek Čadek Grafičko Grafičko uređenje uređenje ii oprema: oprema: Blaženka Blaženka Matić Matić Tisak Tisak Denona Denona d. d. o. o. o., o., Zagreb Zagreb ISBN ISBN 978-953-11-1296-3 978-953-11-1296-3 (KS) (KS) ISBN ISBN 978-053-231-180-8 978-053-231-180-8 (FTI) (FTI) Tiskano Tiskano uu veljači veljači 2020. 2020. CIP CIP zapis zapis je je dostupan dostupan uu računalnome računalnome katalogu katalogu Nacionalne Nacionalne ii sveučilišne sveučilišne knjižnice knjižnice uu Zagrebu Zagrebu pod pod brojem brojem 001056415. 001056415.

Janko Žagar

DJELOVANJE PO NAČELIMA Tomistička perspektiva u donošenju moralnih odluka

S engleskoga prevela Marina Novina

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2020.

Naslov izvornika Janko Zagar, OP, Acting on Principles. A Thomistic Perspective in Making Moral Decisions, University Press of America, 2010. ÂŠ Wipf and Stock Publishers, Eugene, Oregon.

SADržAJ Predgovor hrvatskom izdanju Predgovor Zahvale Uvod Moralni kontinuitet i promjene

9 11 13 15 15

PRVI DIO: Smisao ljudskog života 1. Svrhovito djelovanje Terminologija Podjela svrha Konačna svrha Svrha: što označuje Svrha: što je kad se ostvari Fundamentalna opcija 2. Sreća kao temeljna motivacija Shvaćanje sreće Suma i temeljna razlikovanja Objektivna sreća Subjektivna sreća Zaključne napomene 3. Kršćansko Shvaćanje sreće Kraljevstvo nebesko „Gledanje“ Teološka i sociološka razgraničenja Desiderium naturale Ljudsko značenje vremenitoga Ostvarenje

33 35 38 40 40 41 43 44 49 50 51 54 57 61 63 65 68 71 72 76 84

Janko Žagar: DJELOVANJE PO NAČELIMA

DRUGI DIO: Uvjeti odgovornosti 4. Narav slobodne volje Ljudski čin i čin čovjeka Psihološko ustrojstvo ljudskoga čina Vrste ljudskih čina Slobodna volja Nakana Vrste slobodne volje 5. Ustrojstvo ljudskih čina Nasilje Strah Strast / Požuda Neznanje Navika Patološki i psihološki poremećaji Okolnosti Zaključno promišljanje o slobodi i odgovornosti Objekt Sredstva Pokretalo volje

89 91 92 94 96 98 98 99 105 105 106 108 109 112 113 117 118 121 121 122

TREĆI DIO: Moralno dobro i zlo 6. Narav razlikovanja dobra i zla Temeljno pojmovlje Problem i njegov kontekst Skolastička tradicija Klasična shema moralnog određenja Narav moralnog zla Značenje objektivnog morala Moralno indiferentni čini Zaključne napomene

125 127 129 130 131 135 138 142 148 149

sadržaj

7. Moral situacije Tradicionalno shvaćanje okolnosti Etika situacije Bit morala i egzistencija Zaključna razmatranja 8. Savjest Biblijsko i ranokršćansko shvaćanje savjesti Svjetovna shvaćanja savjesti Teološko shvaćanje savjesti Akvinčevo shvaćanje savjesti Moderno legalističko shvaćanje savjesti Podjela savjesti Praktičke smjernice glede savjesti Suvremena teologija i Drugi vatikanski koncil Zaključne napomene Autoritet i odgoj savjesti 9. Društvena i duhovna dimenzija ljudskog djelovanja Narav vanjskih čina Čin povezan s voljom Čin po sebi Moral učinaka Načelo čina s dvostrukim učinkom Akvinac i načelo čina s dvostrukim učinkom Ispravno i pogrešno – grijeh i krivnja

155 155 158 160 163 169 171 173 176 179 185 186 188 189 192 196 199 200 202 204 207 209 214 219

ČETVRTI DIO: Emocije 10. Općenito o naravi i moralnosti emocija Narav emocija Podjela emocija Moralnost emocija

227 229 231 239 242

Janko Žagar: DJELOVANJE PO NAČELIMA

11. Ljubav, užitak i bol Ljubav Užitak i bol Užitak Bol i tuga

251 252 259 261 265

PETI DIO: Moralni odgoj 12. Sklonosti Narav sklonosti Podrijetlo, rast i propadanje sklonosti Suvremena strujanja Suvremena psihologija

269 271 273 277 280 282

13. Ljudska krepost Narav kreposti Umne kreposti Umijeće i razboritost Moralne kreposti Stožerne kreposti Podjela i značajke moralnih kreposti

289 290 295 297 300 304 306

14. Nadnaravna dimenzija morala Teologalne kreposti Darovi Duha Svetoga

315 316 319

Bibliografija

325

PrEDgOVOr hrVAtSkOM IzDANJu Hrvatski prijevod knjige hrvatskoga teologa i filozofa, dominikanca Janka Žagara (Prezid u Gorskom kotaru, 23. rujna 1921. – Berkeley, SAD, 1. svibnja 2013.) ostvaren je u okviru projekta na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti uz potporu Sveučilišta u Zagrebu. Voditelj projekta je izv. prof. dr. sc. Anto Gavrić, a suradnici prof. dr. sc. Ivan Šestak, doc. dr. sc. Marina Novina i dr. sc. Miroslav Čadek. Postojeći prevedeni tekstovi Tome Akvinskoga preuzeti su iz: Toma Akvinski, Izabrano djelo, preveo Tomo Vereš, 2. znatno prošireno i dotjerano izdanje priredio Anto Gavrić, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2005. Pri prevođenju s engleskog ispravljeni su svi netočni navodi pojedinih djela, kao i navodi dokumenata Drugoga vatikanskog koncila. Svi ispravci, promjene i dodaci, u tekstu i u bilješkama, stavljeni su u uglate zagrade [ ]. Također i manja, ali potrebna pojašnjenja. Veće, cjelovite dopune i pojašnjenja u bilješkama su označene kraticom Op. prev., što ovdje znači: opaska prevoditeljice. Sam autor navodi da je izdanje Tomine Sume teologije, koje je rabio, plod rada različitih prevoditelja. To je ponekad stvaralo teškoće zbog nedosljednosti u terminologiji. Stoga je na nekoliko mjesta, radi jasnoće, u bilješkama donesen i latinski tekst. Knjigu je s engleskoga prevela profesorica filozofije Marina Novina. Tomine citate usporedio je s latinskim izvornikom profesor filozofije Anto Gavrić. Stručnu redakturu učinio je profesor moralne teologije Tonči Matulić.

PrEDgOVOr Svrha je ove knjige prikazati osnovnu moralnu teologiju Tome Akvinskoga, ne kao povijesnu studiju srednjovjekovnog teologa, već kao vrednovanje njegova doprinosa iz perspektive suvremenih promjena i trendova. Budući da je Akvinac dio kršćanske moralne tradicije, ali i drukčiji od onoga što se ponekad stavlja pod tu tradiciju, te se kao takvo i kritizira, naše istraživanje izlaganjem i tumačenjem autentičnih Akvinčevih načela donošenja moralnih odluka popunjava prazninu u suvremenoj literaturi o moralu, ne kao zanimanje za starinu, već kao djelatna uputa za donošenje moralnih odluka. Knjiga je rezultat dvadesetak godina poučavanja i može se korisno upotrijebiti u istu svrhu na seminarima i kolegijima. Počevši s uvodnim pregledom kontinuiteta i promjena shvaćanja morala, knjiga je podijeljena na pet dijelova, a svaki dio na poglavlja i odlomke, te obuhvaća osnovne moralne teme, od smisla ljudskog života do duhovnog oblikovanja ljudske osobe. Neki od korištenih primjera moralnih problema ili dilema preuzeti su iz dvomjesečne publikacije The Hastings Center Report. Koristili smo se McGraw-Hillovim izdanjem Sume teologije jer sadrži i latinski izvornik, iako samom prijevodu ponekad nedostaje usklađenosti terminologije budući da su na njemu radili različiti prevoditelji. Prikaz zaključujemo s bibliografijom citiranih djela.

zAhVALE Ova je knjiga rezultat više od dvadeset godina podučavanja. Bile su to godine u kojima je došlo ne samo do korjenitih promjena glede moralnih stajališta i novih izazova moralnim normama, već i do napetosti između onoga što se počelo nazivati starim odnosno novim moralom. Objavljivanjem knjige želim zahvaliti svojim studentima, koji su me tijekom tih godina poticali na istraživanje i podupirali da ga objavim. To bi, kako engleski nije moj materinski jezik, bilo nemoguće bez znatne pomoći mnogih drugih osoba. Posebno želim spomenuti fr. Fabiana S. Parmisana, OP koji je strpljivo, ulažući svoje vrijeme, izgladio moj grubi stil pisanja i dao mi mnogo vrijednih sugestija.

uVOD Moralni kontinuitet i promjene Ljudi koji djeluju po načelima izazivaju poštovanje i divljenje. No djelovanje po načelima, ako načela shvaćamo kao univerzalno obvezujuće norme, postalo je teško, čak i upitno, u našem društvu koje se neprestano mijenja. Moralni apsoluti nisu u modi, čak ni kao predmet proučavanja. Postoje vrijedne rasprave o pojedinačnim moralnim problemima, ali malo se toga čini kako bi se sustavnom pripravom pomoglo njihovu rješavanju. Razlog tomu možda leži u sumnjičavosti što su je pobudili tradicionalni moralni priručnici, koji su za moderni svijet previše legalistički i zastarjeli. Drugi bi razlog mogao biti opće shvaćanje kako su ljudske situacije toliko osobne i jedinstvene da ih se nikad ne može pretočiti u načela i norme. Ipak, proučavanje moralnih načela nameće se već činjenicom da se moralne odluke ne mogu donositi u vakuumu. Kako donosimo moralne odluke? Pri traženju odgovora na moralne dileme možemo učiniti više toga: možemo nagađati; možemo moliti; možemo se savjetovati; možemo slijediti ustaljenu praksu ili poštovati postojeći zakon; i naposljetku, možemo pokušati oblikovati vlastitu savjest. Nagađanje je rizično, posebice u teškim stvarima. Molitva je dobra, ali ona čovjeka ne oslobađa vlastita znanja i odgovornosti. Zakoni i običaji možda ne obuhvaćaju nove probleme, a s obzirom na to da su povijesno uvjetovani, ljudi mogu propitivati njihovu trenutačnu vrijednost. Posljedično, iako nam sve te stvari pomažu, ipak, one nas

Janko Žagar: DJELOVANJE PO NAČELIMA

ne oslobađaju obveze učenja i oblikovanja vlastite savjesti za donošenje moralnih odluka. Ali savjest, kojoj smo i za koju smo u konačnici odgovorni, nije neki izolirani, na sama sebe usredotočen kriterij svega s čime se susrećemo. Sud savjesti mora zrcaliti stvarnost u kojoj postojimo, autentičnost dobra za kojim težimo i poštovanje prema zajednici u kojoj živimo. Moralne odluke, ma koliko bile osobne, moraju stoga uzeti u obzir egzistencijalno ljudsko stanje, koje ne obilježava samo naravna težnja za osobnom srećom, već i težnja za ljudskim zajedništvom. Stoga, traganje za zajedničkim vrednotama ili moralnim načelima ostaje moralni imperativ. Cilj proučavanja moralnih načela, ili discipline kao što je moralna teologija, nisu neki gotovi odgovori koji bi bili prototip za svaku situaciju. Riječ je prije o okviru ili opsegu djelovanja koji će nam pomoći u donošenju prave odluke u pravom trenutku. U tom smislu, dakle, moralna teologija ili fundamentalna moralna teologija, ako se bavi fundamentalnim načelima, „znanost“ je, premda svoje vrste, koja se može dijeliti. S obzirom na to da se odnosi na kontingentno područje ljudskog djelovanja, ona nikad ne može osigurati matematičku točnost, ali to ne umanjuje njezinu racionalnu pouzdanost i praktičnu korisnost. Termin „moral“ dolazi od latinske riječi mos, koja može značiti dvije stvari: običaj, ili način na koji ljudi žive, i sklonost [disposition], odnosno način na koji je osoba sklona djelovati. Oba se značenja odnose i istovjetna su s ljudskim djelovanjem, te su tako ljudsko i moralno djelovanje jedno te isto. No termin „moral“ ne koristi se uvijek u tom smislu. „Moral(no)“ se često poistovjećuje s dobrim, a „nemoral(no)“ s lošim ponašanjem. „Moral“ odnosno moralnost može značiti i normu ili sustav, kao kad kažemo kršćanski moral ili sekularni moral. Engleska riječ u množini morals obično znači znanost o moralu, a morale, kao u 16

uvod

izrazu good morale, ukazuje na dobar duh i sklonost osobe. Bilo bi korisno prisjetiti se tih značenja kad na njih naiđemo u različitim tekstovima ili prilikom vlastite uporabe. Budući da su ljudski život i moralni život istovjetni, svako proučavanje ljudskog ponašanja mora uzeti u obzir zbiljnosti koje tvore ljudsku narav i okolinu. Jedna je takva zbiljnost djelatni ljudski um, inteligentan i slobodan, ili ljudska osoba kao subjekt. Druga je zbiljnost svijet kao njegov objekt: poredak stvari s obzirom na to kako se one odnose jedne prema drugima i prema zajedničkoj svrsi. Posebno je područje te zbiljnosti moralni red, odnosno ljudski čini s obzirom na to kako su povezani međusobno i sa zajedničkom svrhom. Tako um može percipirati nježnost kao vrednotu u odnosu na drugu osobu, a jedno i drugo, nježnost i međusobni odnos, kao zajedničku ljudsku potrebu i ispunjenje. Treća je zbiljnost prirođenost društvenih odnosa, Aristotelov naturaliter sociale, kao normalni uvjet ljudske egzistencije i napretka. Činjenica da smo svi rođeni u vremenu i prostoru, tj. u određenom društvenom okruženju, od najvećeg je moralnog značenja. Budući da društva i kulture obično nadžive svoje pojedinačne članove, znanost o moralu mora razmatrati sadašnjost u odnosu na prošlost i budućnost. Mi smo povijesna bića. To se osobito mora prepoznati u moralnoj teologiji. Okvir trenutačnih moralnih odluka moralna teologija crpi iz prošlosti i treba gledati prema budućnosti, jer je njezino utemeljenje Krist, koji „i jučer i danas isti je – i uvijeke“ [Heb 13,8]. Evanđelje je, kao što se kaže u Dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi Drugoga vatikanskog koncila, „vrelo svekolike spasonosne istine i moralnog učenja“.1 Ipak, postoji i povijesni Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum, br. 7. – Op. prev. 1

Janko Žagar: DJELOVANJE PO NAČELIMA

razvoj Radosne vijesti Isusa Krista. Ako su korijeni isti, drvo raste s ljudskim uvidima i s iskustvom, prošlim i sadašnjim. Imajući na umu kontinuitet i promjene, predlažemo da se ispitaju temeljna moralna načela Tome Akvinskog, da se provjeri njihova vrijednost u svjetlu suvremenog razvoja, posebice u svjetlu moralnih učenja Drugoga vatikanskog koncila. Veličina je katoličkog teologa u dvjema glavnim kvalitetama: njegovoj vjernosti evanđelju i njegovoj zauzetosti za konkretne ljudske potrebe. Vjerujemo da Toma Akvinski zadovoljava te kriterije. On je važan ne samo zbog svoga jedinstvenog mjesta u katoličkoj tradiciji, već i zbog svoje metode i suvremenosti iskaza za mnoga aktualna pitanja. Budući da moralna načela nisu prototip, već okvir moralnih odluka, važnom postaje vrsta metode kojom se koristimo pri formuliranju takvih načela da bismo postigli maksimum razumljivosti, prihvatljivosti i primjenjivosti. Kako su moralni život i ljudski život istovjetni, najbolji je početak proučavanja morala samo ljudsko iskustvo. Čini se da je to čovjekova glavna zaokupljenost: smisao njegove egzistencije; „čovjek će, naime, uvijek željeti barem nejasno saznati koje je značenje njegova života, njegove djelatnosti i njegove smrti“.2 Na sličan način, Toma Akvinski počinje dio Sume teologije3 koji se odnosi na Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, br. 41.

Suma teologije (Summa theologiae) sastoji se od tri dijela. Prvi dio bavi se Bogom u sebi te stvaranjem kao onim što dolazi od Boga. Drugi dio bavi se ljudskim bićima kao onima koja se vraćaju Bogu po svome slobodnom odgovoru na njegov poziv. Taj dio djela bavi se moralom, a podijeljen je na dva dijela naslovljena I-II (Prima-Secundae) i II-II (Secunda-Secundae). I-II bavi se općim načelima, nutarnjim (moći i sklonosti) i vanjskim, kao što su zakon i milost. II-II bavi se pojedinačnim krepostima i njihovim posljedicama. Treći (III) dio Sume posvećen je Kristu kao posredniku našeg spasenja 3

uvod

moral. Pretpostavimo li da je ljudska osoba razuman i slobodni djelatni subjekt, dva su temeljnija pitanja: „Za što živim?“ i „Kako to postižem?“. Ta egzistencijalna pitanja temelj su prve osnovne podjele proučavanja moralnih načela: pitanje o konačnoj čovjekovoj svrsi (de fine ultimo) i pitanje o ljudskim činima (de actibus humanis) kao onomu što nas vodi ili udaljava od te svrhe. U odnosu na svrhu, važno je istražiti ne samo činjenice [postojanja] i vrste svrha što ih ljudi imaju, već je te svrhe potrebno i vrednovati, i iz ljudske i iz kršćanske perspektive: postoje li neke zajedničke svrhe, trebaju li ih ljudi imati, postoji li neka konačna svrha za sve nas itd. U odnosu na ljudsko djelovanje, moramo prvo istražiti što „možemo“ činiti odnosno koliko smo slobodni u donošenju moralnih odluka. O tome govorimo u dijelu o „pred-moralnom uvjetu“ ljudskih čina. Kao drugo, moramo ispitati što bismo „trebali“ činiti s obzirom na ljudske svrhe i određenje, a to uključuje moralno vrednovanje ljudskih čina. To je središnje pitanje u sklopu kojega ćemo raspravljati o moralnom određenju, normama i savjesti, etici situacije, nutarnjim i vanjskim činima i o njihovim posljedicama. Kada to učinimo, vratit ćemo se još jednom dubinski promotriti ljudsko djelovanje i odgoj karaktera. Tu ćemo istražiti narav i moralnost emocija, podrijetlo i rast moralne sklonosti, naravne i nadnaravne kreposti i posebnu Božju pomoć koju nalazimo u darovima Duha Svetoga. S obzirom na to da su ljudska bića moralna temeljem toga što su djelatne ljudske osobe, povijest znanosti i sakramentima. Svaki dio sastoji se od pitanja i članaka. Svaki članak započinje sa skupom primjedaba, a završava s odgovorima na njih. Naše navođenje Sume slijedi ustanovljenu praksu navođenja pitanja [hrv. pit.; lat. q.], članka [hrv. čl.; lat. a.], te prigovora ili odgovora [hrv. odg.; lat. ad.], ovisno o čemu je riječ. [Npr. III, pit. 5, čl. 3, odg. 3.]

Janko Žagar: DJELOVANJE PO NAČELIMA

o moralu stara je koliko i povijest samog čovjeka. Obje povijesti podložne su rastu i promjenama. Moralna teologija uzima u obzir te promjene i način na koji različiti naraštaji i kulture formuliraju svoje etičke kodekse. No, to nije jedino što ona uzima u obzir. Još je važnija objavljena riječ Božja. I Stari i Novi zavjet obiluju moralnim uvidima, nadahnućima i zapovijedima. Zapravo, načelo koje prožima sav kršćanski moralni nauk oduvijek je zakon ljubavi što ga je proglasio Krist, prema kojemu su nastavili živjeti njegovi učenici. Znakovit je već prvi susret između navlastito kršćanskog i svjetovnog odnosno poganskog morala. Prvi kršćani, počevši od samih apostola, nisu se suočili samo s poganskom moralnom tradicijom, nego u slučaju Grka, čak i sa sustavnom znanošću o moralu. Prva reakcija bila je sumnja, ne samo u pogansku moralnost, već i u pogansko nastojanje oko formuliranja znanosti o moralu. Za kršćane moralnost nije bila stvar znanosti, već života i ljubavi. Stoga je ono što nazivamo moralnom teologijom dugo postojalo na marginama sustavnog skupa kršćanskih dogmi formuliranih na ranim koncilima. No, to ne znači da je moralnost bila ignorirana i zanemarena: rano patrističko razdoblje obiluje raspravama, propovijedima i nagovorima, često humanijima i oštroumnijima nego u nekim kasnijim razdobljima. Do sustavnijih bavljenja moralnim pitanjima dolazilo je polagano, no neki rani početci su postojali. Jedan takav početak bio je spis Didahe (1. st.), vjerojatno najstariji pokušaj sustavnijeg prikaza kršćanskog morala. Njegovo izlaganje o „dvama putovima“, putu dobra i putu zla, anticipira kasniju strukturu moralne teologije kreposti i mana. Još sustavniji prikaz može se naći u djelu Stromata [Zbirka različitih tekstova] Klementa Aleksandrijskog i u Origenovu djelu Peri archon [O počelima]. Zanimljivo je da je Klement o hebrejskoj Bibliji i grčkoj filozofiji 20

uvod

govorio kao o „dvama starim zavjetima kršćanstva“, što je misao koja je poslije imala pobornika i protivnika. Njezin pobornik Reinhold Niebuhr uočava da su sva suvremena gledišta o ljudskoj naravi varijacije tih dvaju izvora, te da se savršeni izraz njihova jedinstva nalazi u tomističkoj sintezi Augustinove i Aristotelove misli. Stoljeća što su slijedila razdoblje ranog kršćanstva obilježile su dvije struje odnosno dva pristupa moralnosti, koji su ostali obilježja moralne teologije tijekom njezine povijesti. Iako je takva povijest nauka o moralu složen predmet, što svjedoči postojanje mnoštva etičkih sustava, ipak možemo izdvojiti dvije polarizirane struje. Prva slijedi osobni, nutarnji i duhovni odnos prema vrednotama, moral kreposti [etika vrlina]. Druga se sastoji u pridržavanju normi, zapovijedi i rituala, legalistički moral. Rani crkveni oci, sv. Bazilije i sv. Ivan Zlatousti (Krizostom) na Istoku, te Augustin, Ambrozije i Grgur Veliki na Zapadu pripadaju prvoj struji; iako su se ujedno brinuli i za praktičko poučavanje svoga klera. Ambrozije je iz klasične poganske literature preuzeo podjelu stožernih kreposti. Augustin je nesumnjivo najoriginalniji i najutjecajniji mislilac toga razdoblja. Postavivši temelj budućim proučavanjima morala, njegove rasprave o istočnom grijehu, milosti, vječnom zakonu, blaženstvima, krepostima i sakramentima ostat će trajni doprinos kršćanskom teološkom naučavanju. Njima se i Akvinski uvelike poslužio. Oko šestog stoljeća, kada su se irsko-škotski misionari posvetili evangelizaciji Europe, njihalo se zanjihalo na drugu stranu. Posvećenost misionarskom poslu nije im ostavljala vremena za neki drugi stvaralački rad; dijeljenje sakramenata i prakticiranje kršćanske stege zaokupljali su njihove umove. Iz tog su vremena sačuvani mnogobrojni pastoralni priručnici, znani kao Libri poenitentiales, koji su služili kao pomoć ispovjednicima. 21

Janko Žagar: DJELOVANJE PO NAČELIMA

Oživljavanje kreativnije moralne teologije započelo je u dvanaestom stoljeću s tzv. knjigama sentencija, koje su moralna pitanja razmatrale kao dio općega teološkog studija, često usporedo s dobro poznatim obrascima članaka vjere. Najpoznatija je bila Knjiga sentencija Petra Lombardskog. Jedan od Akvinčevih ranih radova bio je komentar te knjige. No, gledano u cjelini, moralna je teologija ostala uglavnom pijetistička. Ni Petar Lombardski, pa čak ni sv. Bonaventura i sv. Albert Veliki nisu osmislili nešto usporedivo s Aristotelovom Etikom. A upravo se u to vrijeme, kada su se stara i dobro poznata pitanja postavila na novim sveučilištima, Aristotelova Etika pojavila kao ozbiljan izazov: Mogu li ljubav, sreća i ljudsko vladanje uopće biti predmet sustavnog znanja? Akvinac je prihvatio izazov. To je, kao i uvijek, značilo rizik, ne samo u duhovnom smislu, već i zbog ljudskog obzira – uzeti s jedne strane božanski sadržaj, ljubav i milost, a s druge kontingentno ljudsko djelovanje, te oboje, kako se može činiti, podrediti racionalnoj argumentaciji i sustavnom istraživanju. Ali nije bila riječ o podređivanju. Bilo je to radije otvaranje uma prema ukupnosti Božje stvaralačke prisutnosti na naravnoj, ali i na nadnaravnoj razini. Sveto je pismo zadržalo svoje duhovno i teološko prvenstvo. No sada njegovo moralno naučavanje nije bilo samo izloženo metodom Nikomahove etike, već i obogaćeno kršćanskom predajom, povijesnim referencama i individualnim psihološkim i sociološkim iskustvom osobe, u mjeri u kojoj su ti podatci bili kritički dostupni u to doba. U svemu tome najvažnije je bilo načelo tog otvaranja, a ono je glasilo: Bog koji govori kroz Sveto pismo govori i kroz ljudsko iskustvo, i oboje se mora slušati. Ta dva izvora uputa jesu komplementarna u jednoj nedjeljivoj znanosti o Bogu: u teologiji, koje je moralna teologija sastavni dio. 22

uvod

Upitno je bilo sljedeće: Možemo li misliti, razmatrati, rasuđivati i raspravljati o Bogu kakav je on sam po sebi? Dogmatske definicije tradicionalne teologije već su dale pozitivan odgovor: Da, možemo. Možemo li misliti, razmatrati, rasuđivati i raspravljati o Bogu kakav jest po sebi? Dogmatske definicije moralne teologije već su dale pozitivan odgovor: Da, možemo. Možemo li misliti, kontemplirati, rasuđivati i raspravljati o Bogu kakav jest u svom djelu, posebice ljudskoj osobi, njegovoj slici? Sveti Toma kaže: Da, možemo. On glede toga iznosi dvije kratke i važne tvrdnje: jednu na početku Sume teologije, a drugu u uvodu u dio koji govori o moralu. Budući dakle da je glavna zadaća ove svete nauke priopćiti spoznaju o Bogu, i to ne samo s obzirom na to što je on u sebi nego također ukoliko je počelo i svrha svih stvari, a napose razumskog stvorenja […], pristupajući izlaganju te nauke prvo ćemo raspravljati o Bogu, drugo o težnji razumskoga stvorenja prema Bogu i treće o Kristu koji je kao čovjek put naših težnji prema Bogu.4

To su tri dijela Sume. Integriranjem čovjeka, kakav jest u svojoj ljudskoj i povijesnoj uvjetovanosti, u taj totum teologija je dobila novu dimenziju. Proslov I-II iznosi to na sljedeći način: Čovjek je stvoren na Božju sliku, a pod tom slikom razumijeva se, prema Damaščaninu, „biće obdareno umom, slobodnim rasuđivanjem i samoodlukom“ (per se potestativum). Prema tome, pošto smo raspravljali o uzroku (de exemplari), tj. o Bogu i svemu što je proizašlo iz Božje moći u skladu s njegovom voljom, preostaje da raspravljamo o njegovoj slici, tj. o čovjeku ukoliko je i on začetnik svojih djela [...]5 Suma teologije I, pit. 2, Proslov, u: Toma Akvinski, Izabrano djelo, preveli Tomo Vereš i Anto Gavrić, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2005, str. 286. 5 Suma teologije I[-II], Proslov, u: Toma Akvinski, Izabrano djelo, str. 431; pit. 1, čl. 1, odg. 2. 4

Janko Žagar: DJELOVANJE PO NAČELIMA

Te uvodne tvrdnje sadrže nekoliko obilježja važnih za moralnu teologiju i njezino proučavanje. Obratimo pozornost na sljedeće: 1. Neodvojivost ljudske osobe u svijetu od „slike Božje“, što se odražava i u neodvojivosti duše i tijela, bitna je pretpostavka Akvinčeve psihologije. Ljudska je osoba jedno; naravne i nadnaravne vrednote, iako različite, ipak su isprepletene. Svaka ljudska osoba je „slika Božja“ i u svakoj ljudskoj osobi proučavamo, tako reći, sudbinu Božju u razumnom stvorenju, koja nije samo dio univerzuma, već nešto veoma jedinstveno u univerzumu. 2. Moralnost, odnosno moralni red, jest ljudska tvorevina različita od ostatka prirode, npr. od fizičkog poretka i zakona. Slika Božja, kako je vidi sv. Toma, sastoji se od ljudske osobe koja je „počelo svojih djela“, kao što je Bog počelo svih stvari. Pod „počelom“ ovdje se misli na uzrok ili tvorca. Kao što je Bog stvoritelj svega svemira, tako je i čovjek tvorac svoga moralnog univerzuma, moralnog reda, svijeta slobodnoga ljudskog djelovanja. 3. Moralna teologija je refleksija, razmatranje, ali ne apstraktno mišljenje. Ona je sustavno proučavanje ljudskog vladanja koje polazi od činjenica razuma i vjere, a cilj joj je dati cjelovit pogled na život. Pojam „sustavno“ uvijek je pomalo sumnjiv kada je posrijedi znanost o moralu i čovjekov život. Već smo to zamijetili kod ranih kršćana, a isto uočavamo i u današnjoj egzistencijalističkoj kritici sustavne moralnosti. No, pitanje je možda jednostavno u tomu želimo li živjeti donoseći moralne odluke na temelju konzistentnih načela ili koristiti se samo metodom pokušaja i promašaja. Neki filozof pronicljivo je primijetio da bi vrag rado žrtvovao grijehe cijelog stoljeća za jednu lažnu teoriju. Činilo se da socijalistički pokreti devetnaestog stoljeća, a posebice marksizam, imaju ideološku prednost pred inicijalno katoličkim pristupom

2. SrEćA kAO tEMELJNA MOtIVAcIJA Moralnost je sam ljudski život; preciznije rečeno, slobodno čovjekovo djelovanje. Sve što se odnosi na tu aktivnost ima moralno značenje. Stoga kao polaznu premisu uzimamo činjenicu „svrhovitog djelovanja“, jer ono je najočitije i najosnovnije ljudsko iskustvo. Iz istog razloga, uzimamo „potragu za srećom“ kao sastavni dio te premise, zato što je i to očiti psihološki i sociološki fenomen. Zapravo, svrha i sreća praktički su ista stvarnost, jer svrhovito djelovanje podrazumijeva djelovanje poradi nekog dobra ili sreće, bilo stvarne ili prividne. Zlo, kao ni bol, nikada nije objekt težnje; čini li se da jest, to jest samo pod vidom nekog dobra. Za razliku od fizičke stvarnosti, kao što je voda ili zrak, sreća se ne može znanstveno definirati. Ipak, riječ je o iskustvenoj činjenici koja se određuje kao „ono čemu svi teže“. No, nije neuobičajeno, ni u javnom mnijenju ni u etičkim učenjima, da se sreća poistovjeti s nekim pojedinačnim zadovoljstvom. Tako shvaćena, sreća može biti bilo što, od kakva večernjeg koktela do slušanja glazbe ili razmišljanja o istini. Posljedično, pitanje nije traže li ljudi užitak, već je li ono u čemu uživaju najbolji užitak. Stara izreka de gustibus non disputatur (o ukusima se ne raspravlja) samo je donekle opravdana, jer se uglavnom naši ukusi i naša zadovoljstva moraju uskladiti i s našim dugoročnim interesima i s interesima drugih. Zbog toga naše razumijevanje sreće kao temeljne motivacije poziva na realističko viđenje nas samih kao ljudskih osoba. Takvo shvaćanje, pak, uključuje dvije važne činjenice.

I. dIo: smIsao ljudskog žIvota

Jedna je da sami sebe moramo sagledati u cjelokupnosti vlastita postojanja, što znači da moramo imati na umu ne samo sadašnje i neposredno zadovoljstvo, već i buduće posljedice. Druga je činjenica ljudsko zajedništvo ili naša društvena međuovisnost koja ograničava individualne zahtjeve.

Shvaćanje sreće Ako je sreća ili dobro naravna i legitimna moralna motivacija, koje su nam mogućnosti otvorene? Sveti Augustin piše u Državi Božjoj (knjiga 8.) da postoje dva temeljna gledišta na izvanjsko traganje za srećom: jedno je naravno ili filozofsko; drugo je nadnaravno ili teološko. Naravno ili filozofsko gledište usmjereno je na prolazne [vremenite] i ovozemaljske mogućnosti ostvarenja sreće. Nadnaravno ili teološko gledište usmjeruje našu pozornost na Boga i onostranu stvarnost kao na konačnu sreću. Oni koji ograničavaju svoje traganje za srećom na naravne ili filozofske mogućnosti mogu tražiti sreću tijela, duše ili humanistički sklad toga dvoga. Čovjekovo traganje za srećom složenije je nego što to bilo kakva podjela može predočiti. U Sumi teologije I-II21 Akvinac razmatra neke od najčešćih ljudskih težnji i propituje može li njihovo ostvarenje osigurati čovjeku istinsko ispunjenje. Nedvojbeno je da su ljude oduvijek motivirali bogatstvo, čast, slava, moć, tjelesno zdravlje i zadovoljstvo, kao i intelektualna i moralna izvrsnost. Naglasak na ovu ili onu od tih vrijednosti ne određuje samo karakter osobe, već veoma često i mentalitet čitavih društava. Tako i individualistički kapitalizam devetnaestog stoljeća i njegov pandan marksistički materijalizam, 21

Usp. Suma teologije I-II, pit. 2, čl. 1-8.

2. sreća kao temeljna motivacija

koji se zasnivaju na prvenstvu materijalnih i tjelesnih interesa, i dalje prožimaju mentalitet i stanje suvremenoga društva. No uvijek postoje osobe koje se suprotstavljaju takvom materijalizmu, ističući religiozne i duhovne vrednote, i traže sreću u osobnom povlačenju, u mističnom iskustvu, u vjerskim zajednicama i obraćenju, te sličnim fenomenima, koji nisu nepoznati suvremenom svijetu. Iako sve te vrednote mogu imati legitimno mjesto među ljudskim težnjama, neke više od drugih, ipak nijedna ne može potpuno zadovoljiti ljudsko srce i većina od njih je nepouzdana. Kao što je to istaknula francuska spisateljica iz osamnaestog stoljeća Madame de Puisieux: „Sreća je lopta za kojom trčimo dok se kotrlja i koju udaramo nogom kad se zaustavi.“22 To stoljeće bilo je poznato po svome zanimanju za sreću, za neposrednu i potpunu sreću, te su doslovno stotine knjiga i članaka objavljene pod istim naslovom: Sreća. O sveopćem traganju za srećom ne svjedoči samo svjetovno ljudsko iskustvo. Postoji, kako piše sv. Augustin, i teološko gledište, odnosno ono što ćemo nazvati kršćanskim shvaćanjem sreće. No, to je posebno pitanje, koje ćemo razmotriti poslije.

Suma i temeljna razlikovanja U raspravi o konačnoj svrsi s kojom počinje I-II dio Sume teologije, Akvinac posvećuje prvo pitanje svrsi općenito, a četiri sljedeća pitanja temi sreće. Ta se pitanja, u prvi mah, mogu činiti kao svojevrstan etički klišej, što je možda razlog tako očitog izostanka sličnih rasprava u većem dijelu suvremene moralne teologije, kao da bismo trebali izbjegavati ono što nas po naravi pokreće te svoje ljudske i kršćanske težnje. 22

Madeleine de Puisieux, Les caractères, str. 170. – Op. prev.

I. dIo: smIsao ljudskog žIvota

Istina je da u određenom smislu, govoreći teološki, promišljanje započinjemo od unaprijed prihvaćene ideje, naime ideje da je Bog naša konačna sreća. Ali ima još mnogo toga što moralist i teolog trebaju proučiti i objasniti što to znači u konkretnom smislu, u sadašnjem ljudskom stanju. Kao što Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium kaže: „Neka po svoj zemlji svjedoče o Kristu te onima koji to budu zahtijevali obrazlažu onu nadu u vječni život koja je u njima.“23 To je ono što Akvinac kao teolog hoće učiniti, dati prikaz specifično kršćanske nade sreće. Ali ta je nada ponuđena u vremenu i prostoru naše ljudske egzistencije i u kompetitivnom svijetu različitih i neposrednijih mogućnosti. Stoga naše razumijevanje i vrednovanje sreće općenito mora zaći dublje. Kako bi to učinili, Akvinac nudi niz razlikovanja i razjašnjenja, koja stvari i vrednote stavljaju u bolju perspektivu i red. Traktat o sreći ili beatitudo razvija se oko dva glavna pitanja: Što tvori sreću, odnosno koja nas osoba ili stvar može usrećiti24; i Kako do nje dolazimo, odnosno kako je prisvajamo za sebe.25 Polazeći od pretpostavke da govorimo o konačnoj sveobuhvatnoj sreći, prvo pitanje postupno uklanja, jednu za drugom, sve vremenite mogućnosti i vodi k teološkom zaključku da ako postoji nešto kao što je apsolutna sreća, tada ona može biti samo Bog. Kada je to rečeno (i u kršćanskoj vjeri prihvaćeno), drugo pitanje – kako ostvarujemo sreću – postaje intrigantna teološka spekulacija o tome u čemu se sastoji vječni život. Vratit ćemo se tome pitanju. Drugi vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, [br. 10.] 24 Suma teologije I-II, pit. 2-4. 25 Suma teologije I-II, pit. 5. 23

2. sreća kao temeljna motivacija

Na temelju naših dvaju izvora znanja, ljudskoga iskustva (razuma) i objave (vjere), a usporedno s dvostrukim gledištem na sreću sv. Augustina, Akvinac može uvesti svoje prvo razlikovanje između naravne ili nesavršene i nadnaravne ili savršene sreće. Naravna sreća je ostvariva na ovomu svijetu i pripada ovomu svijetu. Ali što god izabrali za svoju sreću na ovomu svijetu, ograničeno je svijetom i našim vlastitim egzistencijalnim ograničenjima, te je stoga nesavršeno s obzirom na naše neograničene želje. Činjenica je da svojim naravnim sposobnostima i snagama možemo ostvariti mnoge dobre stvari u životu: zdravlje, znanje, mir, visok životni standard itd. Ali mi poznajemo njihova ograničenja. Nadnaravna je sreća, kako sama riječ kaže, onkraj ovoga svijeta, nezasluženi Božji dar onima koji vjeruju. To je savršena sreća, koja ne može biti ostvarena bez milosti i koja je na koncu pridržana za život u nebu. Druga bitna razlika je razlika između objektivne i subjektivne sreće. Pod objektivnom srećom podrazumijevamo osobu ili stvar koje nas usrećuju, npr. bogatstvo, drugi ljudi, sam Bog. Pod subjektivnom srećom mislimo na način na koji smo sretni, npr. kada vidimo koliko mnogo posjedujemo, kada se osjećamo zdravo, kada što dodirujemo, slušamo, kada o čemu razmišljamo itd. Istoznačnice za isto to razlikovanje jesu materijalna i formalna sreća. Tako, novac može biti naša materijalna sreća, a naše korištenje tim novcem i uživanje u njemu naša formalna sreća. Ovdje valja istaknuti: samo je Bog u sebi oboje, i objektivna i subjektivna sreća (njegovo postojanje je njegova sreća); sve drugo, a posebice ljudska bića u nekoj su vrsti odnosa i ovisnosti o nečemu ili nekomu kako bi bili sretni. Treba spomenuti još nekoliko razlikovanja kao pomoć za čitanje Sume na ovu temu. Akvinac govori o beatitudo per se i beatitudo per participationem. Sreća 53

jelovanje po načelima, rezultat više od trideset godina rada u nastavi, pruža sveobuhvatan prikaz moralne teologije sv. Tome Akvinskoga, dovodeći je u dijalog sa suvremenom etičkom teorijom i razvojima u katoličkoj teologiji nakon Drugoga vatikanskog koncila. Djelo je prikladno za studente etike i moralne teologije, te općenito čitatelje koji traže kršćansko vodstvo u formaciji savjesti i pri donošenju moralnih odluka, a iznosi klasičnu katoličku etičku tradiciju jasnim i slikovitim stilom.

Djelovanje po načelima, u svojoj biti, duboko poštuje moralnu teologiju sv. Tome Akvinskoga, njezinu relevantnost za suvremenu etiku u svjetlu Drugoga vatikanskog koncila i kulminacija je više od trideset godina proučavanja, podučavanja i molitve. Cjeloživotno podučavanje o. Žagara čini njegovo pisanje lucidnim i pristupačnim. Emmerich Vogt, OP Djelovanje po načelima Janka Žagara, djelo koje se počelo oblikovati u prvim desetljećima poslije Koncila, predstavlja trenutačno traganje za sintezom vjernom i tomističkom nasljeđu i koncilskom duhu personalizma. Richard Schenk, OP

JANKO ŽAGAR (1921. – 2013.), dominikanac, bio je profesor moralne teologije i dekan Dominikanske škole filozofije i teologije u Berkeleyju, u Kaliforniji. Autor je djela Bentham et la France te brojnih članaka o moralnoj teologiji i misli sv. Tome Akvinskoga.

INSTITUT ZAGREB

SV. TOME AKVINSKOG

ISBN 978-953-11-1296-3

Cijena 160 kn