Ekumenizam pape Franje by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

EKUMENA Svezak 39

Recenzenti: prof. dr. MILAN ŠPEHAR prof. dr. NEDILJKO ANTE ANČIĆ Lektura: KARMELA PROSOLI Korektura: MARIJA BARIČEVIĆ Prijelom: MARIJAN TKALEC Oprema: CHRISTIAN T. BELINC

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić © Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2015. Tisak: Zrinski d.d., Čakovec Naklada: 600 ISBN 978-953-11-0932-1 Tiskano u listopadu 2015. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000913896.

IVAN MACUT

Ekumenizam pape Franje S uvodnim tekstom Gianluigija Pasqualea

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2015.

EKUMENSKI DIJALOG KAO PROROŠTVO SAME BITI CRKVE Uvodni tekst Gianluigija Pasqualea, ofm cap.

Jedina Crkva Isusa Krista, već od početka, živi u mnogim Crkvama utjelovljujući se u različitim surječjima i stvarajući različita duhovna, kulturološka i disciplinarna iskustva. Već u svojim prvim koracima kršćanstvo je, međutim, doživjelo nastajanje brojnih unutarnjih podjela, zbog grijeha i ljudskih ograničenosti, neslaganja i proturječja na teološkom planu, te zbog društvenih, političkih i kulturoloških uvjetovanosti. Neka od tih cijepanja tvore velike lomove koji još razdiru Gospodinovo tijelo, koje je Crkva u sebi. Najveća podjela od davnine jest ona nastala uzajamnim izopćenjem, 1054. godine, rimskoga pape i patrijarha iz Konstantinopola, žalostan svršetak stoljetnoga slijeda udaljavanja i otuđenja dviju crkvenih i kulturoloških povijesti. Godina 1521. označava početak drugoga velikog razdora, ovog puta unutar zapadnog kršćanstva, a odnosi se na misao i djelo njemačkoga monaha augustinca Martina Luthera (1483.–1546.). S obzirom na prvi raskol, zemljopisni položaj pravoslavlja danas se na Zemljinoj kugli ocrta5

va kao jedna vrsta križa, kako dosjetljivo opisuje francuski pravoslavni teolog Olivier Clément (1921.–2009.), poznati proučavatelj i svjedok.1 Sintetizirajući ponešto metaforu, premda slikovitu, koju koristi, okomiti krak naslanja se na mjesta biblijske objave i ranog kršćanstva, s pravoslavnim Arapima »apostolskih« patrijarhata Antiohije i Jeruzalema, kojima je vrlo blizu deset milijuna Kopta, »pretkalcedonskih« pravoslavaca iz Egipta. Sjevernije, u samim mjestima Pavlova propovijedanja, imamo snažno grčko pravoslavlje (samostalne Crkve Grčke i Cipra, nezavisne Crkve iz Krete i »ekumenskog patrijarhata iz Konstantinopola, primus inter pares«). Okomiti krak križa prolazi potom »latinskim« pravoslavljem Rumunjske i kavkaskim pravoslavljem Gruzije, kako bi se proširio na grozd slavenskih Crkava: Srbije i Bosne, Makedonije, Bugarske, Slovačke, Poljske, Bjelorusije, a poglavito Ukrajine i Rusije. Baltičko pravoslavlje (Finska, Estonija) broji oko stotinu tisuća krštenika. Na jugu, isti okomiti krak uključuje grčku dijasporu i žive misije crne Afrike i Madagaskara, uz »pretkalcedonske« pravoslavce Egipta i Etiopije. Istočni krak križa predstavlja, međutim, povijesni put ruske misije: preko visoke Azije do Crkava iseljenih u Kinu, Japan, na Aleutske otoke i na Aljasku. Preostale zajednice, danas stidljivo oživljuju grčka Crkva i ona iz Sjeverne Amerike. Zapadni krak, vrlo snažan, odgovara velikim seobama XX. stoljeća, kako gospodarske (slavensko i mediteransko 1 O. CLÉMENT, L’Église orthodoxe, Press Universitaire de France, Pariz, 1961., str. 33–34.

iseljavanje prema zapadnoj polutci) tako i političke naravi (komunističke revolucije, slom Grčke, Male Azije, izraelska osvajanja, rat u Libanonu). Tako imamo oko dva milijuna pravoslavaca u Zapadnoj Europi, od kojih oko tri stotine tisuća u Francuskoj (s tristo tisuća »pretkalcedonskih« Armenaca), sedam milijuna u Sjevernoj Americi, dva milijuna u Srednjoj i Južnoj Americi, kojima valja dodati oko milijun u Australiji. Na teološkoj razini, najdelikatnija i najvažnija tema danas u odnosima između Katoličke i Pravoslavne crkve, osim dodatka »Filioque« u Vjerovanju (koji tvori više komplementarnu nego oprječnu tvrdnju), jest pitanje rimskoga prvenstva. To ostaje najozbiljnijom zaprjekom, zajedno sa složenošću kulturalnih i geopolitičkih čimbenika na polju, nakon »potresa« iz 1989. godine. U toj doglednici, u svojoj ekumenskoj enciklici »Ut unum sint« (1995.),2 sv. Ivan Pavao II. (1920.–2005.) pozvao je na bratski dijalog o budućem obavljanju prvenstva. Osim toga, »unijatizam«, to jest postojanje istočnih Crkava u punom zajedništvu s Rimom, zahtijeva veliki zajednički napor da se nadiđu nerazumijevanja i predrasude. U pozadini, odlučujući teološki čvor jest, naime, shvaćanje pojma communio (koinonía): s jedne strane je Petrova služba i univerzalističko poimanje, a s druge strane, ideja o samostalnosti nacionalnih Crkava. 2 IVAN PAVAO II., Enciklika Da budu jedno (25. svibnja 1995.), u: Enchiridion Vaticanum, 14, Edizioni Dehoniane, Bologna, 1997., str. 2671–2873.

S obzirom na crkvene zajednice oslikane na pozadini luteranske reforme, u kojoj se skrivaju korijeni, kaleidoskop njihove mnogolike i raznolike podijeljenosti, prilično je dobro artikulirano i ispitivanje na tom području i to bilo na povijesnim bilo na zemljopisnim područjima. Ono se ne provodi napadima,3 nego, naprotiv, u temeljitom istraživanju poput ovoga rada mladoga hrvatskog teologa dr. Ivana Macuta, OFM, a čiju novu knjigu u ovom Uvodnom eseju s ponosom predstavljam. U toj se mnogolikosti istraživanja Macut već prokušao s izvrsnim radom Ekumenska misao Oscara Cullmanna.4 Uza sve to, ne možemo izostaviti ono što se dogodilo: već je prošlo petnaest godina otkako je, 31. listopada 1999. godine, u Augsburgu, u Njemačkoj, potpisana Zajednička izjava o nauku o opravdanju.5 Dok je počinjao veliki jubilej, koji je

3 Upućujem, glede toga, na vrijednu studiju isusovca P. Gamberlinija »Una nuova figura ecumenica di vescovo di Roma? Il dialogo cattolico-luterano«, u: Credere Oggi, 34 (2014.), 6, br. 204, str. 85–86. Cijeli posljednji broj znamenitoga teološkog časopisa iz 2014. godine ima temu »Ekumenizmu na kušnji«. Među člancima, vrlo dokumentirana, i na neki način nova, jest rasprava ekumenskog teologa, subrata kapucina P. Coccoa, »Successione apostolica: limite o sfida alla comunione?«, u: Credere Oggi, 34 (2014.), 6, str. 97–107. 4 Riječ je u potpunosti o prvom radu, napisanom pod mojim vodstvom, barem koliko je poznato onomu koji piše, i suautoru valdeškom teologu prof. Fulviju Ferrariju, u kojem je samo u jednom svesku prikupljena sva ekumenska misao Oscara Cullmanna te prikazana, na teoretski način, teologija glasovitog egzegeta i povjesničara kršćanstva iz Bazela (1902.–1999.). 5 O kronici i podrobnoj analizi dokumenta potpisanoga u Augsburgu 31. listopada 1999. vidjeti G. MARCHESI, »La Dichiarazione congiunta tra cattolici e luterani sulla dottrina della giustificazione«, u: La Civiltà Cattolica, 150 (1999.), br. 4, str. 592–601.

obilježavao prijelaz iz prvoga u drugo tisućljeće kršćanskoga doba,6 učinjen je vrlo važan korak: nakon opsežnog pripremnog posla predstavnici Katoličke crkve i luteranskih Crkava svečano su potpisali zajedničku izjavu, čija važnost ne može biti podcijenjena, jer »ona izražava suglasje oko osnovnih istina o nauku o opravdanju i pokazuje da objašnjenja koja ostaju različita nisu više razlog za doktrinarne osude« (br. 5). Vraćajući se na iskaz pape Ivana Pavla II., ona predstavlja zaglavni kamen, ali ne još kraj puta. Na osnovi jednoga bitnog, iako različitog, suglasja, pojedine razlike neće više dijeliti Crkve kao prije; i čak će moći biti shvaćene ne kao suprotne, nego kao dopunjujuće, u okviru različitosti u trajnom hodu pomirenja. Nakon Drugoga vatikanskog koncila (1962.–1965.) ekumenizam je postao, najzad, za katoličku teologiju »točka s koje nema povratka«.7 Od tada do danas kako u Katoličkoj crkvi tako i u bilateralnom i multilateralnom dijalogu između različitih Crkava i crkvenih zajednica, nastali su brojni ekumenski dokumenti. Svi pape, počevši od sv. 6 Dopuštam si, s obzirom na to, uputiti na moj članak »Beyond The End of History. The Christian Consciousness in The Western World«, u: Academia Philosophical Studies, 47, Academia Verlag, Sankt Augustin, 2011., str. 146–157. 7 Izraz, koji je postao glasovit za stručnjake, bilježi novo doba započeto susretom iz 1964. godine između blaženoga pape Pavla VI. (1897.–1978.) i carigradskog patrijarha Atenagore (1886.–1972.). On je pomogao dozrijevanju svijesti da je traženje jedinstva »točka nepovratna« u odnosima između kršćanskih vjera: F. SANTI CUCINOTTA, »L’VIII Concilio ecumenico: l’ecclesiologia ecumenica di S. Bulgakov«, u: R. LA DELFA, La teologia tra Chiesa e scienze umane, Collana di Teologia 52, Facoltà Teologica di Sicilia, Città Nuova, Palermo – Rim, 2005., str. 217–260, ovdje str. 260.

Ivana XXIII. (1881.–1963.) do današnjih dana, bili su djelatno zauzeti u ekumenskom dijalogu. Sve to dokazuje da je ekumenizam, kako je rečeno, točka s koje za Katoličku crkvu nema povratka.8 Naime, otkada je kardinal Jorge Mario Bergoglio izabran za papu (13. ožujka 2013.) i uzeo ime papa Franjo, on ne prestaje zanimati široki krug osoba, među kojima su i nevjernici, s izraženom nakanom da može bolje obavljati Petrovu službu, u svojstvu »Kristova zamjenika«. Dakle, u teološkoj međunarodnoj literaturi nitko se dosad nije odvažio istražiti ekumenizam pape Franje kako ova knjiga Ivana Macuta to čini. Iz ovoga točnoga vidnog kuta sve stranice koje slijede su, bez zaboravljene teme, nove te imaju znanstvenu težinu jer je na njima prikupljena, ne samo na sustavan način nego radije na teorijski način, ekumenska teologija pape Franje. Otuda vrijednost ove zasigurno prve knjige koja sadržava taj specimen. Svaka njegova tvrdnja, pa čak i čin, ispitani su s velikom pomnjom. Njegov stil i njegovo ponašanje – recimo slobodno, pomalo neobičan, ali stoga učinkovit – izazivaju oduševljenje mnoštva. Njegovo ponizno i siromašno služenje u Crkvi daje uistinu snažno i istinsko svjedočanstvo vjere koja se polako budi i u onima koji su već odavno ostavili kršćansko »vjerovanje« i Crkvu. Promatrajući znakove i nedavne događaje otkako je izabran za papu, možemo se u potpunosti složiti s riječima jednoga biskupa, prema kojima 8 Usp. G. PASQUALE, Teologija povijesti spasenja u XX. stoljeću, prijevod na hrvatski Darko Perković, Volumina Theologica 28, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011., str. 489–511.

papa Franjo uistinu jest plod Godine vjere, koju je otvorio njegov prethodnik, papa u miru Benedikt XVI. U stvarnosti, papa Franjo se u svojim ekumenskim istupanjima, nalazi u savršenom kontinuitetu sa svojim prethodnicima: papama Ivanom XXIII., Pavlom VI., Ivanom Pavlom II., i na kraju Benediktom XVI.; s druge strane, dosljedno slijedi ekumenske upute iznesene na Drugom vatikanskom koncilu i u njegovim dokumentima. Papa koji je došao »s kraja svijeta« doslovno tvrdi: »S moje strane, želim zajamčiti, na tragu mojih prethodnika, čvrstu želju da nastavim na putu ekumenskoga dijaloga«, a potom glede Drugoga vatikanskog koncila dodaje kako je svjestan »koliko značenje ima taj Sabor za ekumenski put«.9 Kako smo naznačili, autor se u ovoj knjizi nosi ex professo s ekumenskom teologijom pape Franje. Kako je moguće pročitati, ekumenska teologija pape koji nosi ime asiškoga Siromaška nalazi se kako u enciklici Lumen ﬁdei10 tako i u govorima koje je izgovorio u različitim prigodama u kratkom razdoblju otkada je izabran kao prvosvećenik, jamačno glede ekumenizma.11 9 FRANJO, Incontro con i rappresentanti delle Chiese e delle Comunità Ecclesiali, e di altre Religioni (20. ožujka 2013.), u: L’Osservatore Romano, 153 (2013.), br. 87, 23. ožujka 2013., str. 6–7. 10 FRANJO, Lettera Enciclica Lumen Fidei (29. lipnja 2013.), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2013. 11 Možemo reći da je riječ o tridesetak govora što ih je izgovorio u različitim prigodama, u kojima je tema ekumenizam kao takav i njegovi problemi. Oni najvažniji su: Incontro con i rappresentanti delle Chiese e delle Comunità Ecclesiali, e di altre Religioni (20. ožujka 2013.); Alla Delegazione del Patriarcato Ecumenico di Costantinopoli (28. lipnja 2013.); A S.S. Moran Baselios Marthoma Paulose II, Catholicos

Knjiga je podijeljena na dva dijela. U prvom dijelu nalazimo četiri naslova: 1. Jorge Mario Bergoglio – papa Franjo, 2. Ekumenski naglasci pape Franje i 3. i 4. Zajednička izjava pape Franje i ekumenskog patrijarha Bartolomeja I; U drugom dijelu donose se svi govori s ekumenskim prizvukom koje je papa Franjo izgovorio u različitim prigodama, na hrvatski jezik, što nije beznačajna pojedinost - i određeni napor - jer sadašnji Papa radije govori na talijanskom, pa i onda kada je riječ o međunarodnim i međuvjerskim susretima. To će pomoći onima koji ne poznaju talijanski, kao ni druge suvremene jezike, sa svrhom da bolje mogu slijediti ekumenizam – tako reći – »svisoka« kako bi svi mogli raditi na jedinstvu kršćana, slušajući Isusovu zapovijed, koja je zapovijed ljubavi. Papa Franjo je postao poznata osobnost jer je jasan kako u Katoličkoj crkvi tako i s onu stranu njezinih vidljivih granica. Njegove se riječi slušaju s velikom pozornošću te dell’Oriente e Metropolita della Chiesa ortodossa sira malankarese (5. rujna 2013.); Alla Delegazione della Federazione Luterana Mondiale e ai membri della Commissione luterano-cattolica per l’unità (21. listopada 2013.); Ai Membri del Comitato Cattolico per la collaborazione culturale con le Chiese Ortodosse e le Chiese Ortodosse Orientali (11. siječnja 2014.); Alla delegazione ecumenica dalla Finlandia, in occasione della festa di Sant’Enrico (17. siječnja 2014.); Exeunte hebdomadaprecationis pro unitatechristianorum (25. siječnja 2014.); Alla Delegazione del Consiglio Ecumenico delle Chiese (7. ožujka 2014.); A Sua Santità Karekin II, Patriarca Supremo e Catholicos di tutti gli Armeni, e Seguito (8. svibnja 2014.); Dichiarazione comune tra Papa Francesco e il Patriarca Ecumenico Bartolomeo I – Incontro privato con il Patriarca Ecumenico di Costantinopoli nella Delegazione Apostolica a Jerusalem (25. svibnja 2014.); Alla Delegazione dell’Alleanza Evangelica Mondiale (6. studenoga 2014.); Benedizione Ecumenica e Firma della Dichiarazione congiunta (Carigrad, 30. studenoga 2014.).

se proučavaju i ponavljaju u različitim prigodama, pa i u onima koje nisu isključivo crkvene. Može se čak ustvrditi da papa Franjo stvara vrlo zanimljiv »teološki i ekumenski neologizam«. Njegove tvrdnje u području ekumenizma pokazale su se vrlo važnima. Ova knjiga ima nepobitnu zaslugu da stavlja sve skupa i, uostalom, obnavlja elemente za ekumensku teologiju prisutnu kod pape Franje, nudeći čitatelju vlastite metodološke kriterije za njezino razumijevanje. I ne samo na hrvatskom jeziku ova knjiga je jedina koja se bavi ekumenizmom pape Franje na sustavan način i, čak, duboko mislen. Nema, dakle, dvojbe o nezaobilaznoj vrijednosti koju ova knjiga donosi u sadašnju teološku arenu i u neiscrpnu ekumensku raspravu. S nadom da ova autorova dragocjena građa »olimalumnus, hodieamicus«, koja je sada ugledala svjetlo na jeziku kršćanske nacije Hrvata, i u izdanju ugledne izdavačke kuće iz Zagreba »Kršćanske sadašnjosti«, može uskoro biti prevedena i na druge jezike, čineći tako ono dragocjeno služenje obogaćenja, iz kojega je i pisac ovih redaka zahvatio nakon što sam sâm zapazio da sam kao ponesen u rudnik zlata, koji je sadašnje »franjevačko papinstvo« učinilo još blistavijim i neistraženijim. Sveučilište u Detroitu (SAD), 15. siječnja 2015. Gianluigi Pasquale, ofm cap. Profesor na Papinskom lateranskom sveučilištu Država Vatikanskoga Grada (Tekst s talijanskog jezika preveli: fra Dragan Ružić i fra Stipo Kljajić.)

UVOD

Svaki je papa na svoj način te u većoj ili manjoj mjeri obilježio povijest u kojoj je djelovao. Tako će, uvjeren sam, i papa Franjo zasigurno ostaviti dubok trag na početku trećega tisućljeća. Njegov je pontiﬁkat, može se reći, još uvijek na samom početku, ali njegovi potezi, govori, način života, komunikacija i sl. već su ga učinili prepoznatljivim ne samo u Katoličkoj crkvi nego i daleko izvan nje, tj. kod onih koji nisu katolici. Njegove riječi i djela izazivaju pozornost i nevjernika i agnostika te će malo tko ostati ravnodušan na ono što želi poručiti svijetu. Sigurno je da se njegove riječi i promišljanja slušaju i unutar drugih Crkava i crkvenih zajednica. Predstavnici drugih kršćanskih konfesija također rado dolaze k papi u Rim, ali i sam papa gdje god da putuje nastoji se susresti i s drugim kršćanima kako bi svijetu posvjedočio da smo već jedno u Kristu te da bi sve strane ohrabrio kako bi ono što nas kršćane još uvijek dijeli što prije prevladali i konačno postigli jedinstvo Kristove Crkve ovdje na zemlji. Ova se knjiga bavi ekumenizmom pape Franje. U prvom dijelu knjige, nakon kratkog životopisa pape Franje, 15

s ciljem da bismo mogli bolje upoznati njegov život, pa i shvatiti njegove poteze i riječi, teološki sam obradio središnju temu knjige: ekumenizam pape Franje ili, bolje rečeno, elementi njegove ekumenske teologije. Njegovu ekumensku teologiju pronalazimo u njegovim govorima, susretima i dokumentima. To je ekumenizam koji podupiru svi ili gotovo svi katolici koji promišljaju i koji se bave ekumenskim temama, jer se odvija na najvišoj crkvenoj razini. Nadalje, s tim ekumenizmom nemaju puno problema ni oni katolici koji nisu toliko »zagrijani« za ekumenska pitanja i rješavanje problema ekumenske naravi nije dio njihova vjerskog ili teološkog promišljanja. Uvjeren sam kako je cilj toga ekumenizma odozgor potaknuti sve niže razine, bilo biskupe bilo svećenike te vjernike laike da svatko na svojem području i u skladu sa svojim mogućnostima zauzetije počne činiti ono što može kako bi postao dio velike ekumenske obitelji, čija je nakana pomirenje i ujedinjenje razjedinjenih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica.12 Drugi dio knjige bavi se Papinim govorima i izjavama koje je potpisao, izričito posvećenima ekumenskoj tematici. Tako se u knjizi po prvi put na hrvatskom jeziku nalaze prijevodi Papinih ekumenskih govora izrečenih u raznim prigodama i pri različitim susretima s visokim predstavnicima drugih Crkava i crkvenih zajednica. Te sam tekstove uglavnom preuzeo sa službenih internetskih stranica Vati12 O ovom konkretnom i zauzetom pastoralnom djelovanju klerikâ i laikâ pisao sam u knjizi Jedno u Kristu. Ekumenska promišljanja i konkretni pastoralni poticaji, Kršćanska sadašnjost, 2015.

kana, osim onih koji su objavljeni u Acta Apostolicae Sedis, i koje sam preveo kako bih omogućio i onima koji ponajprije ne poznaju talijanski jezik, na kojem su uglavnom ti tekstovi i izrečeni i objavljeni, te onima koji ne poznaju ni ostale svjetske jezike, a žele pratiti ekumenska zbivanja u Katoličkoj crkvi, da se mogu iz prve ruke upoznati s onim što papa Franjo govori o ekumenizmu, te kojim putem treba ići Crkva s obzirom na ekumenizam u pontiﬁkatu pape Franje. Osim toga, ti će prijevodi vjernicima i svima zainteresiranima omogućiti da se izbliže susretnu s ekumenizmom na najvišoj razini u Katoličkoj crkvi, te da se čitajući papine tekstove i ekumenska promišljanja i sami oduševe za ekumenizam te počnu više moliti, ali i činiti za približavanje razjedinjenih kršćana. Ovu knjigu predajem čitateljima da bih im izložio katoličko učenje i smjernice o ekumenizmu i da bih ih potaknuo da se i sami više zanimaju i aktivno zauzimaju, naravno koliko je to moguće, za približavanje razjedinjenih kršćana, za bolje upoznavanje svih kršćanskih konfesija te, na posljetku, da svojim aktivnim djelovanjem u župnoj zajednici oduševe i potaknu i druge vjernike da se aktivnije uključe u veliku ekumensku obitelj, koja ima samo jedan glavni cilj: ujedinjenje razjedinjenih kršćana u vidljivu Crkvu ovdje na zemlji. Ako ova knjiga nekoga od čitatelja potakne i više zainteresira za ekumenska pitanja, onda je već postignut cilj njezina izdavanja. Autor

Prvi dio

EKUMENIZAM PAPE FRANJE

I. JORGE MARIO BERGOGLIO – PAPA FRANJO

Životni put Jorge Mario Bergoglio13 rodio se 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu od oca Marija i majke Regine Sivori, u obitelji s petero djece. Roditelji su mu bili talijanski imigranti. Nakon što je diplomirao kemijsku tehnologiju, odlučio se za svećenički poziv te je ušao u dijecezansko sjemenište. Dana 11. ožujka 1958. ušao je u novicijat Družbe Isusove. Papa Franjo sam govori zašto je izabrao baš isusovački red: »Želio sam nešto više; međutim, nisam znao što. Ušao sam u sjemenište. Dominikanci su mi se sviđali i imao sam prijatelje dominikance. No onda sam odabrao Družbu, koju sam dobro upoznao jer je sjemenište bilo povjereno isusovcima. Kod Družbe su me se dojmile tri stvari: misijski rad, zajednica i disciplina. To je čudno jer sam nediscipliniran rođen, rođen, rođen. No njihova disciplina, način 13 U ovom kratkom životopisu uglavnom se oslanjamo na podatke iz L’Osservatore Romano, godište LXIII., br. 12.

organiziranja vremena, duboko su me se dojmili. K tomu, uistinu temeljna stvar za mene je zajednica. Uvijek sam tražio zajednicu. Nisam vidio sebe kao samotnoga svećenika: potrebna mi je zajednica.«14 Po završetku humanističkih studija, odlazi u Čile. Godine 1963. vraća se u Buenos Aires, gdje je završio filozofiju na Filozofskom fakultetu kolegija »Sv. Josip« u San Miguelu. Iduće dvije godine bio je profesor i predavao književnost i psihologiju na kolegiju »Bezgrješna« u Santa Feu, a 1966. godine predavao je iste predmete na kolegiju »Spasitelj« u Buenos Airesu. O svojem iskustvu profesora književnosti papa Franjo kaže: »Bila je to pomalo rizična stvar. Trebao sam postići da moji učenici proučavaju El Cida [Cid, španjolski nar. junak]. No, djeci se to nije sviđalo. Tražili su da čitaju F. Garcíju Lorcu. Tada sam odlučio da će El Cida čitati kod kuće, a na nastavi sam obrađivao autore koji su se mladima više sviđali. Razumljivo, mladi su željeli čitati ’pikantnija’ književna djela, suvremena poput La casada infiel [Nevjerna žena], ili klasična poput La Celestina

14 A. SPADARO, »Razgovor s papom Franjom«, u: Obnovljeni život, 68 (2013.), br. 4, str. 439. Upravo to je razlog zašto je papa Franjo odlučio ostati stanovati u Domu sv. Marte, a ne u papinskoj palači: »Kad sam izabran, stanovao sam (izvučen ždrijebom) u sobi 207. Ova gdje smo sada, bila je soba za goste. Izabrao sam živjeti ovdje, u sobi 201, jer kada sam ušao u posjed papinskoga stana, u sebi sam jasno osjetio ’ne’. Papinski stan u Apostolskoj palači nije raskošan. Star je, uređen s dobrim ukusom i velik, ali ne i raskošan; međutim, na kraju je poput lijevka okrenutoga naopako. Velik je i prostran, ali ulaz je stvarno uzak. Ulazi se na kapaljku, a ja bez ljudi ne mogu živjeti. Potrebno mi je živjeti život zajedno s drugima.« A. SPADARO, »Razgovor s papom Franjom«, str. 440.

[Svodilja] Fernanda de Rojasa. No čitajući te stvari koje su ih trenutačno privlačile, općenito su više uživali u književnosti, u poeziji, te su prelazili na druge autore. I za mene je to bilo veliko iskustvo. Proveo sam program, ali na prestrukturiran način, odnosno ne redoslijedom kako je to bilo predviđeno, nego redoslijedom koji je prirodno proizlazio iz čitanja pojedinih autora. Taj mi je način prilično odgovarao: nisam volio kruto programiranje, nego u krajnjem slučaju znati kamo više ili manje stići. Tada sam počeo tražiti od njih da pišu.«15 Od 1967. do 1970. godine studirao je teologiju na kolegiju »Sv. Josip« u San Miguelu. Za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969., a zaredio ga je nadbiskup Ramón José Castellano. Nastavio je pripravu između 1970. i 1971. u Španjolskoj, te je 22. travnja 1973. položio svoje doživotne zavjete u isusovačkom redu. Ponovno se vraća u Argentinu te je postavljen u službu magistra novaka u Villa Barilari u San Miguelu, profesor je na Teološkom fakultetu, savjetnik u svojoj isusovačkoj provinciji te rektor Kolegija. Dana 31. srpnja 1973. god. izabran je za provincijala svoje provincije, i tu je službu obnašao šest godina,16 da bi se potom ponovno vratio na sveučilište, gdje 15

A. SPADARO, »Razgovor s papom Franjom«, str. 453.

O svojoj službi provincijala papa Franjo svjedoči: »U svojem iskustvu poglavara u Družbi ja se zapravo nisam uvijek ponašao tako, tj. provodeći nužna savjetovanja. To nije bilo dobro. Moje upravljanje kao isusovca na početku je imalo mnogo nedostataka. To je bilo teško vrijeme za Družbu: nestao je čitav jedan naraštaj isusovaca. Zbog toga sam još vrlo mlad postao provincijalom. Imao sam 36 godina: ludost. Trebalo se suočiti s teškim situacijama, a ja sam svoje odluke dono-

je između 1980. i 1986. godine ponovno rektor kolegija »Sv. Josip«, a ujedno je i župnik u župi »San Miguel«. U ožujku 1986. odlazi u Njemačku kako bi dovršio svoju doktorsku disertaciju. Poglavari su ga smjestili u kolegij »Spasitelj« u Buenos Airesu, a odande je premješten u crkvu Družbe Isusove u gradu Cordobi, gdje je obnašao službu duhovnika i ispovjednika. Kardinal Quarracino želio ga je za svojega uskog suradnika u Buenos Airesu. Tako ga je 20. svibnja 1992. godine papa Ivan Pavao II. imenovao naslovnim biskupom Auca i pomoćnim biskupom Buenos Airesa. Dana 27. lipnja u katedrali u Buenos Airesu primio je biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina. Suzareditelji su bili apostolski nuncij Ubaldo Calabresi i biskup Mercedes-Lujana Emilio Ognjenović. Kao svoj moto izabrao je riječi Miserando atque eligendo i u grb stavio kristogram IHS, simbol Družbe Isusove. sio na grub i personalistički način. Da, moram ipak dodati jednu stvar: kad nešto povjeravam nekoj osobi, potpuno se pouzdajem u tu osobu. Ona treba stvarno počiniti veliku pogrešku da bih je ukorio. No, unatoč tome, ljudi se na kraju umore od autoritarnosti. Moj autoritativan i brz način donošenja odluka doveo me do ozbiljnih problema i do toga da budem optužen kao ultrakonzervativac. Proživio sam vrijeme velike unutarnje krize dok sam bio u Cordobi. Evo, ne, nisam sigurno bio poput blažene Imelde, ali nikad nisam bio desničar. Moj autoritativan način donošenja odluka stvarao je probleme. (...) S vremenom sam naučio mnogo toga. Gospodin je dopustio tu pedagogiju upravljanja i preko mojih nedostataka i grijeha. Tako sam kao nadbiskup Buenos Airesa svakih petnaest dana imao sastanak sa šest pomoćnih biskupa, nekoliko puta godišnje s Prezbiterskim vijećem. Postavljala su se pitanja i otvarao se prostor za raspravu. To mi je mnogo pomoglo u donošenju boljih odluka.« A. SPADARO, »Razgovor s papom Franjom«, str. 443.

Dana 3. lipnja 1997. imenovan je nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa, a 28. veljače 1998., nakon smrti kardinala Quarracina, naslijedio ga je u nadbiskupskoj službi. Postaje primat Argentine te veliki kancelar Katoličkog sveučilišta. Sveti Ivan Pavao II. dana 21. veljače 2001. godine na konzistoriju ga je imenovao kardinalom, a naslovna mu je crkva bila crkva sv. Roberta Belarmina. Na 10. redovitoj općoj skupštini Sinode biskupa u listopadu 2001. bio je generalni relator. Godine 2002. odbio je postati predsjednikom biskupske konferencije Argentine. Ipak, od 2005. do 2011. bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije. Godine 2005. sudjelovao je u konklavama koje su izabrale kardinala Josepha Ratzingera za papu.

Izbor za papu Kardinal iz reda đakona Jean-Louis Tauran oko 20,15 sati, 13. ožujka 2013. godine pojavio se na svečano urešenoj loži vatikanske bazilike sv. Petra, i nakon tradicionalne objave na latinskom: »Habemus Papam!« Gradu i svijetu objavio da su kardinali taj dan na konklavama za novog papu izabrali argentinskog kardinala Bergoglia, koji je izabrao ime Franjo. Poslije je sam papa Franjo rekao da je ime odabrao u čast svetom Franji Asiškom. U jednoj je prigodi papa Franjo sam posvjedočio što je osjetio kada je postao svjestan da će kardinali upravo njega izabrati za papu: »Na 25

secondo la dottrina cattolico-romana ed evangelico luterama. Studi teologici, Lateran University Press – Mohr Siebeck, Rim, 2007. MACUT, I., »Duhovni ekumenizam«, u: Služba Božja, 53 (2013.), 2, str. 203–209. MACUT, I., »Ekumenizam pape Franje«, u: Služba Božja, 55 (2014.), 1, str. 52–67. MACUT, I., »Ekumenska povelja (Charta Oecumenica). Prikaz i tumačenje«, u: Služba Božja, 53 (2013.), 2, str. 134–155. MACUT, I., »Ekumenski blagoslov i Zajednička izjava svetog oca Franje i ekumenskog patrijarha Bartolomeja I. Prijevod i kratko tumačenje«, u: Diakovensia, 20 (2015.), 1, str. 107–117. MACUT, I., »Zajednička izjava svetog oca Franje i ekumenskog patrijarha Bartolomeja I.«. Prijevod i kratko tumačenje, u: Služba Božja, 55 (2014.), 2, str. 188–207. SPADARO, A., »Razgovor s papom Franjom«, u: Obnovljeni život, 68 (2013.), br. 4, str. 437 – 456. TOMAŠEVIĆ, L., »Bioetika iz rusko-pravoslavne perspektive«, u: Služba Božja, 55 (2014.), 1, str. 35–51.

282

SADRŽAJ

EKUMENSKI DIJALOG KAO PROROŠTVO SAME BITI CRKVE .................................................................................... 5 UVOD ........................................................................................................... 15

Prvi dio

EKUMENIZAM PAPE FRANJE

I. JORGE MARIO BERGOGLIO – PAPA FRANJO ......................... 21 Životni put .............................................................................................. 21 Izbor za papu ....................................................................................... 25 Papa Franjo i umjetnost ................................................................... 26 Papa Franjo i molitva ........................................................................ 27 II. EKUMENSKI NAGLASCI PAPE FRANJE ..................................... 29 Papa Franjo polazi od svojih časnih prethodnika ................. 31 Drugi vatikanski koncil ..................................................................... 35 Papa – biskup Rima i nasljednik sv. Petra ................................ 38 Podjele nisu normalne – one su djelo Sotone ......................... 42 Učinkovitost kršćanskog navještaja ........................................... 44 Jedinstvo u pomirenoj različitosti ............................................... 47 Jedinstvo je Božji dar ........................................................................ 49 Ekumenizam mučenikâ .................................................................... 54 Krštenje djece ...................................................................................... 60 Odnos Svetoga pisma i tradicije .................................................. 62

283

Duhovni ekumenizam ...................................................................... 66 Ekumenizam je imperativ Crkve ................................................. 68 Put jedinstva jest put opraštanja ............................................... 72 Ekumenska teologija pape Franje – poticaj na zauzetije ekumensko djelovanje i življenje ............................. 75 III. ZAJEDNIČKA IZJAVA SVETOG OCA FRANJE I EKUMENSKOG PATRIJARHA BARTOLOMEJA I. ................. 85 Uvodne napomene ........................................................................... 85 Broj jedan – kratak uvod u Izjavu ................................................ 87 Važnost susreta ................................................................................. 89 Zajedničko sudjelovanje za stolom Gospodnjim .................. 92 Što je do sada učinjeno? ................................................................. 95 Zajedničko svjedočanstvo svijetu .............................................. 97 Kršćanstvo i druge religije ............................................................102 Kršćanski doprinos miru među narodima ..............................103 Blažena Djevica Marija – zaštitnica ekumenskog puta .....105 Značenje Zajedničke izjave ...........................................................105 IV. EKUMENSKI BLAGOSLOV I ZAJEDNIČKA IZJAVA SVETOG OCA FRANJE I EKUMENSKOG PATRIJARHA BARTOLOMEJA I. ..............................................................................109 Značenje druge Zajedničke izjave .............................................. 119

284

Drugi dio

PRIJEVODI EKUMENSKIH IZJAVA, AUDIJENCIJA, SUSRETÂ I GOVORÂ PAPE FRANJE I. SUSRET S PREDSTAVNICIMA CRKAVA I CRKVENIH ZAJEDNICA I DRUGIH RELIGIJA .................................................. 125 II. GOVOR SVETOG OCA FRANJE DELEGACIJI CARIGRADSKOGA EKUMENSKOG PATRIJARHATA ........... 131 III. GOVOR SVETOG OCA FRANJE MORANU BASELIOSU MARTHOMA PAULOSU II., KATOLIKOSU ISTOKA I METROPOLITU MALANKARSKO SIRIJSKE PRAVOSLAVNE CRKVE .................................................................................................. 135 IV. GOVOR SVETOG OCA FRANJE IZASLANSTVU SVJETSKE LUTERANSKE FEDERACIJE I PREDSTAVNICIMA LUTERANSKO-KATOLIČKE KOMISIJE ZA JEDINSTVO .... 139 V. PORUKA NJEGOVOJ SVETOSTI EKUMENSKOM PATRIJARHU BARTOLOMEJU I. ................................................. 143 VI. GOVOR SVETOG OCA FRANJE HODOČASNICIMA GRČKO-MELKITSKE CRKVE ....................................................... 147 VII. GOVOR SVETOG OCA FRANJE ČLANOVIMA KATOLIČKE KOMISIJE ZA KULTURNU SURADNJU S PRAVOSLAVNIM CRKVAMA I PRAVOSLAVNIM ISTOČNIM CRKVAMA ...... 151 VIII. RIJEČI SVETOG OCA FRANJE EKUMENSKOJ DELEGACIJI FINSKE U PRIGODI SLAVLJA SV. HENRIKA ....................... 155

285

IX. PORUKA PO ZAVRŠETKU TJEDNA MOLITVE ZA JEDINSTVO KRŠĆANA .................................................................. 159 X. GOVOR SVETOG OCA FRANJE DELEGACIJI EKUMENSKOG VIJEĆA CRKAVA ............................................... 165 XI. GOVOR SVETOG OCA FRANJE NJEGOVOJ SVETOSTI KAREKINU II., VRHOVNOM PATRIJARHU I KATOLIKOSU SVIH ARMENACA ........................................................................... 167 XII. ZAJEDNIČKA IZJAVA SVETOG OCA FRANJE I EKUMENSKOG PATRIJARHA BARTOLOMEJA I. .............. 171 XIII. GOVOR SVETOG OCA FRANJE DELEGACIJI EKUMENSKOGA CARIGRADSKOG PATRIJARHATA ....... 177 XIV. PRIVATNI POSJET SVETOG OCA CASETRI ZA SUSRET S EVANGELIČKIM PASTOROM GIOVANNIJEM TRAETTINOM. GOVOR SVETOG OCA FRANJE ................ 181 XV. KATEHEZA PAPE FRANJE NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Crkva: 4. Jedna i sveta ................................................................. 187 XVI. KATEHEZA PAPE FRANJE NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Katolicitet i apostolstvo Crkve ................................................ 191 XVII. APOSTOLSKO PUTOVANJE SVETOG OCA FRANJE U TIRANU (ALBANIJA). SUSRET S VOĐAMA DRUGIH RELIGIJA I DRUGIH KRŠĆANSKIH DENOMINACIJA GOVOR SVETOG OCA FRANJE ............................................ 195 XVIII. GOVOR SVETOG OCA FRANJE ČLANOVIMA SVJETSKOGA BIBLIJSKOG SAVEZA PRI

286

PREDSTAVLJANJU BIBLIJE NA TALIJANSKOM JEZIKU »RIJEČ BOŽJA – INTERKONFESIONALNI PRIJEVOD NA SUVREMENOM JEZIKU« ................................................ 201 XIX. GOVOR SVETOG OCA FRANJE NJEGOVOJ SVETOSTI MAR DINKHI IV., KATOLIKOSU PATRIJARHU ISTOČNE ASIRSKE CRKVE .......................................................................... 205 XX. KATEHEZA PAPE FRANJE NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Crkva je Kristovo tijelo ................................................................. 209 XXI. GOVOR SVETOG OCA FRANJE IZASLANSTVU »ORIENTALE LUMEN FOUNDATION« U AMERICI .......... 213 XXII. GOVOR SVETOG OCA FRANJE DELEGACIJI MEĐUNARODNE KONFERENCIJE STAROKATOLIČKIH BISKUPA UJEDINJENJA IZ UTRECHTA ............................... 217 XXIII. GOVOR SVETOG OCA FRANJE ČLANOVIMA »KATOLIČKOG BRATSTVA KARIZMATSKOG SAVEZA ZAJEDNICA I SLJEDBENIKA« ............................. 221 XXIV. GOVOR SVETOG OCA IZASLANSTVU EVANGELIČKOGA SVJETSKOG SAVEZA .......................... 227 XXV. GOVOR SVETOG OCA FRANJE SUDIONICIMA EKUMENSKOG SUSRETA BISKUPI PRIJATELJI POKRETA FOKOLARINA ......................................................... 231 XXVI. EKUMENSKI BLAGOSLOV I ZAJEDNIČKA IZJAVA SVETOG OCA FRANJE I EKUMENSKOG PATRIJARHA BARTOLOMEJA I. ...................................................................... 235

287

XXVII. GOVOR SVETOG OCA FRANJE NJEGOVU BLAŽENSTVU IGNACEU YOUSSIFU III. YOUNANU, PATRIJARHU ANTIOHIJE SIRIJSKE, S BISKUPIMA I VJERNICIMA SIRIJSKO-ANTIOHIJSKE ZAJEDNICE ....239 XXVIII. GOVOR SVETOG OCA FRANJE DELEGACIJI NJEMAČKE EVANGELIČKE LUTERANSKE CRKVE ... 243 XXIX. GOVOR SVETOG OCA FRANJE EKUMENSKOJ DELEGACIJI FINSKE U PRIGODI SLAVLJA SV. HENRIKA ............................................................................... 247 XXX. GOVOR SVETOG OCA FRANJE SUDIONICIMA EKUMENSKOG KOLOKVIJA REDOVNIKÂ I REDOVNICÂ, PROMOVIRANOGA OD KONGREGACIJE ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA ..................... 251 XXXI. SLAVLJENJE VEČERNJE NA SVETKOVINU OBRAĆENJA SVETOG PAVLA APOSTOLA HOMILIJA SVETOG OCA FRANJE ....................................... 255 XXXII. GOVOR SVETOG OCA FRANJE MJEŠOVITOJ MEĐUNARODNOJ KOMISIJI ZA TEOLOŠKI DIJALOG IZMEĐU KATOLIČKE CRKVE I ISTOČNIH PRAVOSLAVNIH CRKAVA .................................................... 261 XXXIII. GOVOR SVETOG OCA FRANJE ČASNOM JOHNU P. CHALMERSU, MODERATORU ŠKOTSKE CRKVE (REFORMIRANE) .................................................................... 265

288

XXXIV. GOVOR SVETOG OCA FRANJE ČLANOVIMA MEĐUNARODNE ANGLIKANSKO-KATOLIČKE KOMISIJE ................................................................................... 269 XXXV. GOVOR SVETOG OCA FRANJE ZAJEDNIČKOM ODBORU KONFERENCIJE EUROPSKIH CRKAVA (KEK) I VIJEĆA EUROPSKIH BISKUPSKIH KONFERENCIJA (CCEE) ........................................................ 273 LITERATURA ........................................................................................... 277 I. Papa Franjo ..................................................................................... 277 II. Ivan Pavao II. ................................................................................. 277 III. Papa Benedikt XVI. .................................................................... 277 IV. Ekumenski dokumenti .............................................................. 278 V. Knjige ................................................................................................ 279 VI. Članci .............................................................................................. 280

289