Bernardin Robert Škunca
FRA BONAVENTURA U RAJU
Razgovori u raju fra Bonaventure s fra Ilijom
IZDAJU
Krš anska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Maruli ev trg 14
Franjeva ka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, Zadar, Trg sv. Frane 1
Hrvatska franjeva ka provincija sv. irila i Metoda, Zagreb, Kaptol 9
ZA NAKLADNIKE
Stjepan Brebri fra Tomislav Šanko fra Milan Krišto
PRIREDILI
Stjepan Lice fra Ivan Maji
FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI
Svod crkve svetoga Franje na Kaptolu prije potresa 2020. (Juraj Lütze)
GRAFI KI UREDNIK
Miroslav Salopek
GRAFI KA PRIPREMA
Durieux d. o. o., Zagreb
TISAK
Og grafika d. o. o.
NAKLADA 500 PRIMJERAKA
TISKANO U SRPNJU 2024.
ISBN 978–953–11–1916–0
CIP ZAPIS JE DOSTUPAN U RA UNALNOME KATALOGU NACIONALNE I SVEU ILIŠNE KNJIŽNICE U ZAGREBU POD BROJEM 001233263.
Bernardin Robert Škunca
FRA BONAVENTURA U RAJU
RAZGOVORI
U RAJU
FRA BONAVENTURE S
FRA ILIJOM
ZAGREB, 2024.
Ho u li i ja u raj?
Htio bih, al’ sve se bojim, Jer tamo e biti slava i sjaj, A ja na niskom stojim!
Ve ako imaš gdjekoji kuti , I to je dosta za me: Stisnut u tamo se suhi k’o pruti , Usko je moje rame.
Nikomu ne u praviti sjene, Bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene, Ako to ti je milo.
Ako ti nije milo prisu e Takova odrpanca, Pusti da bar na vratima ku e ekam kog tvoga znanca.
Pa da ga molim da za me moli. Ako se ni to ne da, Ja u svejedno ekati doli, Ve i poradi reda.
Pa kada uđu, kojim je dato, I mjesta biti ne e: Nebo je malo, al’ ništa zato — Srce je Tvoje ve e!
Nadahnu e
Fra Bonaventura Duda na nesvakidašnji je na in mnogima koje je susretao — privatno i u javnosti — otkrivao ljepotu stihova »Ho u li ja u raj« fra Bonaventure uka, franjevca iz njegova srednjoškolskog vremena u franjeva koj Klasi noj gimnaziji u Varaždinu. Ti stihovi izražavaju najdublje obrise puta vjere i duhovnosti fra Bonaventure Dude, što je piscu ovog djelca — između ostalog — bio poticaj za pisanje.
Bernardin Robert Škunca
OVJEKOV VJE NI RAJ PO INJE NA ZEMLJI
Svjedok sam rajskih razgovora fra Bonaventure i fra Ilije. Bit u tuma njihovih razgovora i vjeran prenositelj kazivanja dvojice rajske bra e. Ja sam, u stvari, tre i brat–fratar, blizak obojici bra e u ovim rajskim razgovorima. Doduše, ja sam još na zemlji, ali moji dodiri s rajem sve su ja i i jasniji, tek što i ja nisam ve tamo. Na taj na in sam u dobrom položaju za prenošenje ovih razgovora. Događanje pak u tim razgovorima jednako je neobi no koliko i udesno. Zato se stavljam u ulogu tuma a. Naime, ovo moje prenošenje možda može biti ljudima na zemlji pomo u hodu prema raju, što neka Svevišnji Otac svima milostivo udijeli. Evo o emu je rije . Fra Bonaventura u raju kazuje mlađemu rajskom fratru, fra Iliji, rajske doživljaje, esto u sje anju na one, također ‘rajske’, iz života na zemaljskom putovanju. Fra Ilija je zagledan u fra Bonaventuru, kako bijaše i za života na zemlji. Znade se i zašto. Fra Bonaventura je poznati franjevac, bibli ar i pisac, radosni i proro ki navjestitelj Isusove radosne vijesti, s radoš u i stru noš u nazo an posvuda u Hrvata, u Domovini i po svijetu. Fra Ilija je jednostavan franjevac zagreba ke franjeva ke zajednice svetih irila i Me-
toda, u vremenu fra Bonaventurinih poznih godina i provincijalni ministar te provincije. Žarko i zauzeto promicao je fra Bonaventurino višestruko djelovanje još za njegova života na zemlji, a nakon fra Bonaventurina odlaska svesrdno se zauzimao za sabiranje i prou avanje fra Bonaventurine pisane i objavljene ostavštine. Prenosim, dakle, rajske razgovore između fra Bonaventure i fra Ilije, obojice odnedavno u raju.
»Dragi brate Ilija, naš razgovor stavimo u snagu milosti i zaštitu Svete Trojice onako kako smo poueni u bogoslužju putuju e Crkve na zemlji: MILOST
GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA, LJUBAV BOGA
I ZAJEDNIŠTVO DUHA SVETOGA.«
»Dragi fra Ilija, ponesen sam beskrajnom ljepotom, blaženstvom i neopisivim novostima stanja u raju. udesno. udesno. Gledaj, u raju smo svi sunarodnjaci, svi smo doista Božji rod, ali tek sada, u nebu, doživljavamo puninu i ljepotu rajske blizine. I još: svi smo suvremenici, svi baštinici raja, svi smo u Božjoj sadašnjosti i sveprisutnosti. A nebeski jezik, jezik Ljubavi… Ah, kako je razumljiv, ugodan i sladak! U svima nama ostvaruje se ono što je bio i vazda jest naš Gospodin Isus: Isti ju er, danas i uvijek«, u zanosu kaza fra Bonaventura.
»Da, novosti, novosti u ovom našem novom stanju... Potpuna je rajska novost, da i ja istaknem, dragi fra Bonaventura, da one zemaljske vremenske udaljenosti ne postoje. Poput tebe i ja u s divljenjem
re i: u raju su sve duše uvijek sadašnje, iste kao u asu njihove stvorenosti. Prostor i vrijeme, stolje a i godine u raju ne zna e ništa. Ali, stojim o aran i radostan s još jednom rajskom o aravaju om novosti: svi rajski ljudi, naime, imaju sposobnost istodobne multilokacije, ne samo bilokacije, kakav smo slu aj susretali ili za njega uli na zemlji. Kao iste duhovne duše stanovnici raja imaju silno uve ane božanske osobine, od kojih je sposobnost da u istom asu budu na mnogim mjestima, da ne kažem posvuda«, s o itim divljenjem re e fra Ilija.
»Oh, dragi fra Ilija! Sve te udesne rajske novosti sada doživljavam kao da sam za njih stvoren i rođen. Te novosti su divan Stvoriteljev plan za nas. Djelo smo Božje, udesna smo slika Svete Trojice, da, Svete Trojice. Nalik smo im i sada u njima možemo zauvijek biti. A onda, dragi fra IIija, re i u odmah i ovo: život u raju nije nipošto prekid s onim što je prošlo. Jedna od bitnih razlika ipak je o ita: na zemlji su se svi događaji odvijali u okvirima ograni enosti tijela i lokaliteta u kojima se ovjek — svaki ovjek — kretao i djelovao; na nebu je ovjekova duhovna duša — imenovana sakramentom svetoga krštenja — slobodna od granica svoga tijela i življenja u materijalnim mjestima kretanja; sada je ‘obu ena’ samo u Boga. U nebu je posve isti i svemogu i Bog ‘tijelo’ ovjekove duhovne duše. Ve je za naše zemaljsko putovanje re eno da ‘u Bogu živimo, mi emo se i je-
smo’ (Dj 17, 28), ali to se u punom o itovanju događa tek prijelazom u rajsko stanje, u potpunu i istu obuenost u Boga, što obojica doživljavamo. ovjek tek u raju dosiže božanske oznake svenazo nosti, ulazi u novo gledanje i doživljavanje svih stvarnosti koje su na nebu i na zemlji i pod zemljom. Izabranici rajskoga blaženstva žive po djelu Spasitelja Krista, nalaze svoj pravi identitet i vlastito ime (KKC, 1025). ovjek, to izabrano dijete Božje, tek je u raju bi e u punoj slobodi. Hrana pak svih u raju samo je jedna: božanska ljubav. Nekvarljiva, bez ikakve primjese interesa, sebedarna, vje na. Upravo takva Ljubav apsolutna je vladarica raja. Izvana i iznutra nosi je Sloboda, Istina, Ljepota, Svetost, Pravednost i sve božanske tajne koje istovremeno supostoje i pletu udesno božansko pletivo vje noga blaženstva. Sva Božja svojstva slijevaju se u Ljubav i imaju samo jedno ograni enje: neograni ena su kao što je i Ljubav. Takva ljubav ne može pobje i, ne može se odvojiti. Stopljena je s neizmjernom Ljubavlju koja je po Božanskoj Trojici bȋt Božjeg bitka. Ta Ljubav je doista neiscrpiva, u isti mah najdublja, najljepša i ovjeku najbliža Božja tajna. S tom Ljubavlju ovjek se rađa i s njom postoji u vje nom trajanju. Na takvu Božju ljubav možemo sa zahvalnim uzdahom kazati samo ovo: ‘O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedoku ivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!’ (Rim 11, 33). Božja ljubav po Bogu i po svakom rajskom
ovjeku tvori vje ni rajski ples beskrajne rajske sree…«.
»U takvoj silnoj obdarenosti rajski ovjek je novi ovjek, pa i u nebu ‘vidi’ ono dobro iz vremena življenja na zemlji, zar ne, fra Bonaventura?«.
»Da, takav se novi ovjek u raju s veseljem spominje svojih zemaljskih doživljaja i lokaliteta. Znakovito: rajski se ovjek sje a samo dobrih i svijetlih događaja. Oni ružni, tamni i grešni nestali su. Ta novost života u raju jedna je od drugih novosti u koje smo obu eni mi rajski ljudi«, istakne fra Bonaventura, pa na posve uživljeni na in — kao da je tamo ‘stvarno’ nazo an — zapo e kazivati drago sje anje iz dana svojega djetinjstva: »Brate Ilija, kada sam onih zemaljskih dana u Krasu — imao sam tada nešto više od etiri godine — odlazio na jutarnju svetu misu i djetinjim oduševljenjem i velikom revnoš u posluživao kod oltara, itavo je moje malo bi e bilo obu eno u slavu i sjaj Božjega raja. Ve i sama crkva meni je izgledala kao rajski prostor, posve druga iji od ljudskih ku a i stanova, obilježena svetim slikama i kipovima. Obuzimala me je udesna radost, neopisivi ugođaj bivanja kod oltara u svetištu župne crkve. Sve mi je u tom prostoru izgledalo preobraženo, druga ije od svakoga drugog prostora u kojemu sam provodio svoje dje a ke dane. Ta ponesenost — kako sada u raju doživljavam — bijaše doista rajska slava i sjaj, uzdignu e u misti ni zanos koji me je svega ispunjao
mirom i radoš u Duha Svetoga, pa i usprkos prisjeanju na bolne injenice mojega zemaljskog života. Svevišnjemu Ocu neizmjerna hvala da sam relativno brzo mu ne događaje po djelovanju Providnosti druga ije vidio. Brojne utjehe Božje ljubavi obasipale su me za itava životnoga puta. Divnu utjehu nađoh i u rije i knjige Otkrivenja: ‘Evo Šatora Božjeg s ljudima! On e prebivati s njima: oni e biti narod njegov, a On e biti Bog s njima. I otrt e im svaku suzu s o iju te smrti više ne e biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više ne e biti jer — prijašnje uminu’ (Otk 21, 3–5). No, dragi fra Ilija, isti em i dalje da me ovaj dragi sveti prostor župne crkve u mom Krasu i sada oduševljava, sada, doduše, na rajski na in. Zagledan sam prema postajama križnog puta na zidovima unutarnjeg prostora crkve. Ve u vremenu mojega dje aštva moju su dušu te postaje obuzimale sve do potresenosti. O kako me je duboko dirala ta pobožnost u vremenu korizme! Kad bijah u tre em razredu pu ke škole — imao sam tada tek osam godina — u toj sam pobožnosti nerijetko bio u službi nositelja svije e–voštanice, sad s lijeve sad s desne strane nositelja Gospodinova raspela. I pjevanje Gospina pla a, oh,do ganu a me je zahva alo. Jednako tako osje ao sam o boži nim blagdanima, o slavljima u ast Kristove majke. I sva druga bogoslužja silno su me privla ila.«
»Da, brate Bonaventura, po svojem biljegu Bogoslužitelja i Bogoslavitelja — svi su fratri to opažali i
cijenili — ti si se ve od malena najbolje snalazio u svetom okolišu, nadasve u crkvi. Po daru Božje providnosti imao si i glasovnog i glazbenog dara. Bio si i ina e ovjek ponesenosti i svetog zanosa u širokom spektru doživljaja Boga, stvorenoga svijeta, iznad svega ovjeka«.
» uđenje i divljenje pred ljudima i pred svekolikim stvorenjem, zahvaljivanje i ljubav pred Bogom, u tome sam se doista najbolje osje ao za itava svojega puta na zemlji, takore i od svoje dje a ke dobi. Nisam sve to uvijek izražavao na sveti na in. Naprotiv, kadšto bijah daleko od željene razine svetosti, ali sam u svojoj revnosti želio da te vrline stavim na prvo mjesto svojega životnoga hoda, da hodim po Njegovoj svetoj zamisli. O da, bio sam bi e ežnje, uđenja i zahvaljivanja. Vazda sam eznuo za onim ‘što oko ne vidje, i uho ne u, i u srce ovje je ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube’ (1 Kor 2,9). Nezaustavljivo sam nosio ežnju za rajem. O ito, iz takvoga stanja svoje duše zavoljeh do o aranosti pjesmu subrata mi fra Bonaventure uka pod naslovom ‘Ho u li ja u raj’. Svima sam na zemlji kazivao te udesne stihove. Naslov sam pak tih stihova sve eš e pretvarao u afirmaciju: Ja ho u u raj! I dođoh u željeni raj. Da, po nezasluženom daru Svevišnjega dođoh da u raju nastavim — sada u neslu enoj visini i beskrajnoj ljepoti — one divne doživljaje koje sam po daru Providnosti nerijetko imao u zemaljskom hodu. Dragi fra Ilija, iz
sje anja takvih nezaboravnih doživljaja opet idem u župnu crkvu u mom Krasu. U duši promatram veliku i lijepu sliku svetog Antuna nad glavnim oltarom u župnoj crkvi mojega Krasa. Nije rije o kakvoj slici od velike povijesno–umjetni ke važnosti. U središtu je doživljaj moga života s tom slikom. Po etak ide u moje djetinjstvo i dje aštvo. Valjda s tog razloga i jest tako snažan trag te slike u mom životu. Ponukan sam od Duha da ti prenesem dodir i drugovanje s tom slikom. Druga ija je od uobi ajenog ikonografskog prikazivanja. Prema poznatom baroknom slikaru Van Dycku iz prve polovice 17. stolje a, za našu župu ju je 1904. godine preslikao Josip Pava i , profesor u Zagrebu. Mene je od samih po etaka moje svijesti, dakle od dje aštva, zahva ala poruka i duhovni izraz te slike. Re i u što me s te slike hvatalo za dušu. Na slici su tri lika: Majka, Dijete i sv. Antun. Lik Majke ponešto je pompozan, barokni. Na mene je ostavljao utisak Marijina milosnog izraza. Ona je, naime, Majka milosti puna. Donijela nam je puninu milosti, Krista Gospodina, Spasitelja našega. Na licu Maj inu ita se božanska radost. Potom, jasno se vidi da Majka u radosti, u miru i dostojanstvu pruža Dijete sv. Anti. Svetac je sav zaogrnut slavom i sjajem što izlazi iz dražesnog lika Djeteta. U središtu slike je, dakle, Dijete. Sve sam to ve u dje aštvu slutio, a kasnije sam — prou avaju i Stari i Novi zavjet — mnoge asove posvetio tom Djetetu. Ta lijepa slika s Djetetom u sre-
dištu povela me do najljepših izri aja o Djetetu. Našao sam ih u liturgijskoj pripravi za Boži , u divnim O–antifonama. Te antifone — ima ih sedam — predviđene su u molitvi Ve ernje za uvod u Marijin slavospjev Veli a. U tim antifonama sro en je najljepši proro ki Navještaj obaju Zavjeta o dolasku Spasitelja Isusa. One su istinsko uobli enje nade za sva ljudska srca, za putnike Izraela i Svijeta o dolasku Boga na zemlju. U isti mah one su neprolazne u svojoj poruci. One su Glas i Rije za vazda. S veseljem navodim prvu i posljednju od tih antifona: O, Mudrosti, što Svevišnjem iz usta vje nih izvireš, i s kraja jednog do drugog po cijelom svijetu dopireš, sve snažno, blago rede i: među nas dođi, u i nas, da prav put nam pokažeš; ili pak posljednja: O Emanuele, Spase blag, Zakonošo i Kralju naš, ti nado sviju naroda, što milostiv ih izbavljaš: o dođi, dođi sa neba, Gospodine i Bože naš, da spasenje nam vje no daš! Osim što sam u zajedni kom pjevanju Ve ernje s posebnim veseljem molio i pjevao te antifone, nerijetko i osobno predvodio, do zanosa duše esto sam ih i sam meditativno molio i potiho pjevušio, napose u vremenu Došaš a. Kada sam se našao u franjeva kom Redu, uz to, ta slika me podsje ala na veliko štovanje sv. Franje prema Isusovu utjelovljenju–rođenju u Betlehemu. Zacijelo je i sv. Antun na tom Franjinom tragu u ‘Betlehemskom Djetešcu’ — kako je sv. Franjo u Grecciu 1223. o Boži u imenovao malog Isusa — i u tom Djetešcu
našao Spasitelja, U itelja, Raspetoga i Uskrsloga. Eto zašto me je ta slika uvijek privla ila i zašto me — pored drugih poticaja — povukla u franjeva ki Red.«
»Svjedok sam, dragi fra Bonaventura, kako je ta slika odsijevala u tvome zemaljskom hodu. O tome si mnogima govorio. Re i u u slijedu tvojeg doživljavanja slike: Oh, kako naoko nebitne pojedinosti — kao
što je jedna oltarna slika — mogu biti važno svjetlo na ovjekovu putu«, re e fra Ilija.
»Bilo je i drugih događaja koje su mi u dje a koj dobi bile poput nekog uspinjanja u rajske visine. Oh, kako i koliko sam kao dje ak s udesnim veseljem išao Majci na Trsat, nerijetko i kao ‘poštar’ između samostana asnih sestara Svetoga Križa — kod kojih sam neko vrijeme stanovao — i fratara uz Svetište. Iz tog vremena — imao sam tada desetak godina — pamtim osobe i događaje koji su u mene utisnuli neizbrisivi pe at za itav zemaljski i vje ni život. Ovdje u re i da je sestra Danila, sakristanka u crkvi Srca
Isusova na Sušaku, uz samostan i konvikt sestara Svetoga Križa, svojom vjerom i dubokom pobožnoš u dizala moju dušu, razgarala moju ljubav prema oltaru i prema službi ministranta, a time i prema sveeništvu. Mene je prigrlila kao Božje dijete koje ezne za duhovnim vrijednostima. U samostanu franjevaca uz svetište Majke Božje na Trsatu, kamo sam odlazio sve eš e, po istom daru Providnosti susretao sam se s fra eslavom, kuharom i vratarom samostana.
Svojom franjeva kom jednostavnoš u, dobrotom i molitvenim duhom postao mi je istinski brat u Kristu i u sv. Franji. O aralo me njegovo franjevaštvo te mogu s radoš u re i da je on u meni probudio želju da i ja budem franjeva ki brat. Gvardijan pak u samostanu na Trsatu, fra Leonard Novakovi , u en i razboriti fratar, ubrzo je opazio da sam dobre i vesele naravi i sposoban za u enje. Kad je uo io da njegujem i težnju prema duhovnom pozivu, ponudio mi je da pođem u franjeva ku gimnaziju u Varaždin. Tako sam po Božjem daru ušao u franjeva ki Red, najbolje mjesto koje mi je darovala sveta Providnost. No ima nešto posebno u tom mom dje a kom hodu što me u vrstilo prema franjevaštvu. Bile su to poznate Kruži eve skale ili stube, i moj tajni zavjet dragoj Majci Trsatskoj…Kruži eve skale koje vode do svetišta Majke Božje Trsatske za mene bijahu kao uspon prema raju.«
Svjedok. Stube, skale ili škaline dao je graditi Petar Kruži , usko ki junak s Klisa, godine 1531. Prema namisli Petra Kruži a i njegovih suradnika stube su u po etnoj varijanti imale 118 stepenica. Tijekom povijesti, međutim, grad Sušak se razvijao i — što je još važnije — svetište Majke Božje Trsatske hvatalo je sve snažnije srca hodo asnika, iji broj je ustrajno rastao. Takvi razlozi su potakli daljnje pove anje trsatskih stuba. Godine 1725. carski zapovjednik
Gabrijel Aichelburg dao je obnoviti stube i pove a-
ti njihov broj na 417 stuba. Do pove anja broja stuba došlo je još jednom: godine 1930. umnožene su na broj 561 i taj broj stuba ostao je do naših dana. Ta trajna povijesna briga oko stuba svjedo i o snažnom vjerni kom iskustvu hodo asnika u stalnom porastu. Škaline nisu bile prepreka nego, naprotiv, snažni simboli ki duhovni poticaj uspinjanja prema vrhu, prema cilju svih hodo asnika. Na vrhu, na portalu crkve Majke Božje Trsatske stajao je i danas stoji natpis: Consolatrix aflictorum — Tješiteljica žalosnih. Iskustvo nebrojenih hodo asnika stolje ima potvrđuje da ih je Majka tješila i utješila, ula i uslišavala. Uspon stubama bio je prosidbeni, pokajni ki, zahvalni ki i slavljeni ki. Veoma je znakovito s tim u vezi svjedo anstvo Rije anina, biskupa Franca Ksaver Marottia, koji u svojoj knjizi–disertaciji iz 1710. godine tvrdi da po trsatskim stubama mnogi hodaju na golim koljenima te se »tamo esto vide tragovi krvi«. Snažna privla nost Trsatske Majke stolje ima je stvarana iz tradicijske slike anđeoskog donošenja Nazaretske ku ice na Trsat, potom prenesene u Loretto pored Barija u Italiji, ali iznad svega po duhovnim, nerijetko i fizi kim, uslišanjima Trsatske Majke. Iz tih i takvih pobuda došlo je do trsatskih stuba, što je duhovno–simboli ki stvaralo misti no zna enje Svetišta. Odatle i brojne legende oko Trsatskih škalina i Svetišta. Legende su trag događaja, stvarnog, povijesnog događaja te im valja s poštovanjem pri-
stupati. Ako kadikad posve zamagle povijesni događaj ili ga pak posve iskrivljuju, svejedno ih ne treba olako odbaciti, nego se prema njima kriti ki odnositi, mudro razlikovati povijesnost od legende. Ovdje pak, kao svjedok rajskih razgovora fra Bonaventure i fra Ilije, legende zamjenjujemo sa živim događajem našega fra Bonaventure, odnosno s njegovim kazivanjem o sebi kao dje aku imenom Roko oko njegove desete godine.
»Znaš, fra Ilija, kad sam ono oko svoje desete godine života boravio kod asnih sestara Svetoga Križa, koje su imale samostan i konvikt podno našega Svetišta na Trsatu, u mojoj se duši odvijao duhovni boj o mojoj budu nosti. Ho u li krenuti prema svjetovnim težnjama — a bilo ih je napretek, iako tada u nejasnim crtama — ili u pak krenuti putem duhovnog poziva. Godinu–dvije ranije svjetovnost me je privlaila sve ja im mamcima, napose kad ono bijah prognan iz Rijeke na Sušak, osjetih se tako re i sâm na svijetu, bez roditelja, bez svojih divnih teta, Marije u Krasu i Kate u Rijeci, ali sve bliže uli nom društvu. To ipak nije trajalo dugo. Putevima Providnosti došao sam u dodir sa asnim sestrama Svetoga Križa podno Trsata, gdje su one — uz po etni dio Kruži evih stuba — imale samostan, crkvu i konvikt, i s fratrima na Trsatu. Najbliži su mi bili sestra Danila kod asnih sestara i fra eslav, franjeva ki brat u samostanu na Trsatu, potom u određenoj mjeri i drugi kod sestara i
u samostanu fratara. Sestra Danila me maj inski pratila, ulijevala mi duh udesne dobrote i otmjene pobožnosti, fra eslav je plijenio moju dušu jednostavnoš u, i on kao i sestra Danila iskrenom pobožnoš u i istaknutom susretljivoš u prema meni. O, kako je velika Božja dobrota: na put moga dje aštva darovala mi je to dvoje posve enih osoba koje sam doživljavao kao stariju sestru i starijega brata. S njima sam se osje ao opušteno i ugodno, s njima sam mogao opušteno pri ati i voditi duhovne razgovore. I asna sestra i asni brat slutili su da bih mogao krenuti prema duhovnom pozivu, kadikad uzgred bi to i spomenuli. Pred sobom sam imao uzore duhovnog poziva te sam — posve samostalno — po eo misliti da i ja krenem prema duhovnom pozivu. A onda, u tom djea kom hodu, svakim danom sve zrelijem, re i u da sam — pored u enja, trenutaka dje a ke opuštenosti, igre u konviktu ili kod fratara — volio hodati sâm i maštati, moliti i pjevati. Misao o duhovnom pozivu sve ja e me je hvatala. Na trenutke sam bio siguran: bit u fratar kao i fra eslav. Takvo moje raspoloženje zapazio je i gvardijan samostana, o. Leonard. Ipak, odluka još nije donesena. U dubokoj želji da moja odluka bude sigurna, odlu io sam — ne govore i o tome drugima — da obavim devetnicu dragoj Majci
Trsatskoj: devet dana redom pro i u sve Kruži eve stube, njih 561, pred svakom od tri kapelice uza stube zastat u, izmoliti jednu deseticu krunice Blažene
Djevice Marije, a završno u Svetištu — ili ispred crkve, ako bi bila zatvorena — izmolit u posebnu molitvu koju me je nau ila sestra Danila, a glasi:
Pod obranu se Tvoju utje emo, sveta Bogorodice. Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli vazda oslobodi.
Djevice slavna i blagoslovljena, Gospođo naša, Posrednice naša, Zagovornice naša!
Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporu i, svojemu nas Sinu izru i. Amen.
Stube sam prolazio sad brzim hodom, sad tr anjem, zanosno i veselo. Stubama je prolazio i pokoji hodo asnik. Opazio sam da moju hitrost neki nisu voljeli. Kada bi me pak neki vidjeli kako zastajem kod triju kapelica i skrušeno molim, veoma bi se obradovali. Nakon obavljene devetnice, u dragom Svetištu, pred svetim likom Gospe Trsatske osjetih se veoma radostan, upravo sretan: bit u fratar kao fra eslav. Svjedo im da je to bio doživljaj raja, stanje u kojem se živi slava i sjaj Božje ljepote. To moje tr anje Trsatskim stubama — sada to jasno vidim — bijaše moja dubinska težnja za Nebeskim, za onim stanjem u koje je zaogrnuta Majka našega Gospodina. Pa da, dragi fra Ilija, ja sam u tom asu lebdio, bio sam ponesen Maj inom blizinom. Odluka dje aka,
skoro mladi a, da bude fratar kao brat eslav došla je pred poglavara–gvardijana, mudrog i iskusnog fratra, o. Leonarda. On je u dje aku–mladi u Roku vidio posebno nadarenu mladu osobu, naglašeno sklonu duhovnom pozivu. Predložio mi je da pođem u Varaždin, u franjeva ku gimnaziju. Pošao sam u franjeva ko okruženje, postupno, dosta ubrzano, postao i zauvijek ostao franjevac.«
POHVALA EVANÐEOSKOM BRATOLJUBLJU
(POGOVOR)
»Želim sve poslati u raj!« — rekao je, kako je zapisano u diplomi asiškoga biskupa Tebalda, sveti Franjo Asiški kada je 1216. godine okupljenima pred crkvicom Svete Marije od Anđela objavio da je papa Honorije III. odobrio potpuni oprost za svakoga tko dođe u tu crkvicu, ispovjedi se i pokaje. Svetomu Franji Asiškomu bilo je silno stalo da jednostavni ljudi, kojima nije bilo mogu e ispuniti onodobne zahtjevne uvjete za potpuni oprost, u svojim danima rastere eni pođu dalje.
Uz to, još i prije nego što je sve poželio poslati u raj, sveti Franjo Asiški je želio ‘udomiti’ Evanđelje u ovomu svijetu, ‘udomiti’ ga u svakoj duši i, jednako tako ‘udomiti’ svijet, baš svaku dušu u Evanđelju. Tomu je posvetio svoje djelovanje, sav svoj život. U svojoj zauzetosti da svatko uzraste »do mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4,13), on je svakoga ovjeka doživljavao putnikom i pridošlicom u ovom svijetu. Putnikom i pridošlicom, baštinikom — i po tome svjedokom — Evanđelja na putu u raj. Sveti Franjo je znao da taj put biva razumljiviji i prohodniji, usklađen s Božjom voljom, ako su ljudi u prilici iskusiti »kako je dobro i
kako je milo kao bra a zajedno živjeti« (Ps 133,1). Ako se potrude oko toga.
Sve otada sljedbenici svetoga Franje, itava franjeva ka obitelj, nastoje živjeti tu evanđeosku baštinu i nebesku usmjerenost i osobno i zajedni ki, u odnosu prema svakomu. Ta karizma temeljna je odrednica franjeva kog identiteta i egzistencije.
Fra Bernardin Robert Škunca, lan Franjevake provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, vjeran franjeva komu pozivu i poslanju, duboko ga je utkao u svoj život i djelovanje, uklju uju i i spisateljsko djelovanje. Vrijedno je ukazati na njegov trud oko posvjedo enja odlu enosti za Isusa Krista i njegovo Evanđelje njegove franjeva ke subra e fra Bernardina Luke Sokola (20. svibnja 1888. — 28. rujna 1944.), kojega su nedužnoga ubili partizani, i fra Ive Sre ka
Perana (25. lipnja 1920. — 14. rujna 2003.), kojega su komunisti ke vlasti nakon Drugoga svjetskog rata nedužnoga zato ili.
Ova knjiga — »Fra Bonaventura u raju« — nadovezuje se na prethodnu knjigu fra Bernardina Roberta Škunce »Vjeropoj Rije i — Roman esej o fra Bonaventuri Dudi« u kojoj on, kao sugovornik fra Bonaventure Dude (14. sije nja 1924. — 3. kolovoza 2017.), na sustavan, ali istodobno i neposredan na in predstavlja njegov život i djelovanje. Dok je »Vjeropoj rije i« određen ‘zemnoš u’ te trudom i ežnjom
za nebeskim, ova knjiga odiše ispunjenjem ežnji i zahvalnoš u.
U ovoj su knjizi sugovornici fra Bonaventura Duda i fra Ilija Vrdoljak (20. ožujka 1949. — 1. sije nja 2022.), obojica lanovi Hrvatske franjeva ke provincije sv. irila i Metoda, dok se fra Bernardin Robert Škunca uklju uje kao svjedok. Ova knjiga, napisana s jednostavnoš u i nepretencioznoš u, dojmljivo je i nadahnjuju e svjedo anstvo bratskog poštovanja i blizine.
Knjiga »Fra Bonaventura u raju« pohvala je franjeva kom — i šire: evanđeoskom — bratoljublju.
Uistinu: »Kako je dobro i kako je milo kao bra a zajedno živjeti!« I u vremenu i u vje nosti.
Stjepan Lice
SADRŽAJ
I. ovjekov vje ni raj po inje na zemlji .
II. Božanska trojica — izvor ovjekove stvorenosti i vje nog života
III. Tri stanja života u raju
Drugo stanje u raju: Bog je ljubav i tko u ljubavi ostaje u Bogu ostaje i Bog u njemu .
Tre e stanje: ‘Budite sveti jer ja sam svet’
Pohvala evanđeoskom bratoljublju (pogovor). .
