Iz dubine svoga siromašnog srca by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Prijevod: BOGDAN MALEŠEVIĆ HADRIJAN BORAK Lektura i korektura: ANASTAZIJA KOMLJENOVIĆ Grafičko uređenje: MARIJAN TKALEC Oprema: CHRISTIAN T. BELINC

Izdaju: Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, Zagreb, Sv. Leopolda Mandića 41 Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnike: Jure Šarčević Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN: 978-953-11-1182-9 Tiskano u listopadu 2018. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001009186.

IZ DUBINE SVOGA SIROMAŠNOG SRCA Pisma i drugi spisi svetog Leopolda Bogdana Mandića Priredili: Remigio Battel i Giovanni Lazzara

HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2018.

Naslov izvornika: R. Battel / G. Lazzara (prir.), Dall’intimo del mio povero cuore. Lettere e altri scritti di san Leopoldo Mandić Copyright © 2015 by P.V.F.M.C. – Edizioni San Leopoldo (Padova, Italia) © Za hrvatsko izdanje: Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2018.

Knjiga izlazi u povodu obilježavanja 400. obljetnice dolaska franjevaca kapucina u Zagreb (1618. – 2018.). Knjigu u suradnji s izdavačkom kućom Kršćanska sadašnjost izdaje Provincija franjevaca kapucina pod nebeskom zaštitom sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Portret oca Leopolda (1940.)

Život u pokori

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Poznati teolog Hans Urs von Balthasar u jednom je svojem razmišljanju o životu i vjeri napisao da su sveci »najvažniji komentar Evanđelja, utjelovljenje utjelovljene Riječi Božje«. Takvi nam ljudi, tj. sveci »prenose Boga kao pčela žalcem«1, što bi prevedeno značilo, nikada bezbolno. Zbog toga oni su nam svima izazov za propitivanje našeg hoda i nasljedovanja Isusa Krista. Svaki je svetac nekako »svijet za sebe«. Sveci su po svojem životu i djelovanju jedinstveni i neponovljivi, ali uvijek poticajni. Ako ih želimo bolje upoznati i ići njihovim stopama u nasljedovanju Isusa Krista, potrebno je posegnuti za njihovim životopisima ili spisima u kojima nam se otvara nepresušno vrelo Božje milosti i mudrosti. Život sv. Leopolda u mnogome je bio jednostavan i pomalo »dosadan«, i to iz dva razloga. Prije svega zato što je cijeli život proveo u ispovjedaonici, dakle, u skrovitu mjestu male sobice. I zato što je vrlo malo govorio. Šutnja je odlika velikih i svetih ljudi, ono što čovjek doista ljubi, najradije skriva. On sam to potvrđuje jednom svojom rečenicom: »Sakrijmo sve, čak i ono što može izgledati kao Božji dar, da se od toga ne bi napravila trgovina. Bogu jedinomu čast i slava! Kad bi bilo moguće, mi bismo trebali proći zemljom poput sjene koja ne ostavlja za sobom traga.« Iako je, dakle, želio proći ovom zemljom poput sjene, koja ne ostavlja traga za sobom, sveti je Leopold iza sebe ostavio snažan trag svetačkog mirisa. To se na poseban način ogleda u njegovim pismima i mnogim bilješkama koje je pisao u različitim prigodama. Preko njih je održavao kontakte s ljudima, zato je i nazvan »Ljudima prijatelj«, i na taj je način vršio svoj skroviti apostolat. Pisma i drugi spisi svetog Leopolda Bogdana Mandića, koji u ovom novom izdanju nose prekrasan naslov »Iz dubine svoga si1

E. CIORAN, Lacrime e santi, Adelphi, Milano, 1990., str. 48.

Franjevački poziv

romašnog srca«, otkrivaju nam svu dubinu njegova unutarnjeg života, ali i aktualnost njegova apostolskog poslanja. Zato su ta Pisma vrlo bogata sadržajem, ali i vrsno pedagoško i duhovno pomagalo svima nama da svoju vjeru ozbiljno i radosno živimo u svakidašnjici različitih situacija našega života. Ovi nam tekstovi pokazuju da je sv. Leopold itekako suosjećao s ljudima, s njihovim patnjama i problemima, ali i to da je znao teološki i vjerski obraditi njihova pitanja i probleme. Iako su njegova pisma i spisi uglavnom kratki, jer su pisani na brzinu, itekako su lijepi i bogati, i daju nam važne upute i savjete za svakodnevni život. Prvo izdanje Spisa sv. Leopolda Bogdana Mandića priredio je i tiskom izdao naš vrijedni, pokojni fra Hadrijan Borak (Kršćanska sadašnjost, 1992.). U međuvremenu su pronađeni još mnogi drugi Leopoldovi spisi i bilješke, koji su sabrani u ovo novo kritičko izdanje. Osobito smo radosni što ovo djelo, ponovno u suradnji s izdavačkom kućom Kršćanska sadašnjost, nudimo našoj javnosti u povodu obilježavanja Jubileja 400 godina od dolaska franjevaca kapucina u grad Zagreb (1618. – 2018.). U ovo je djelo više požrtvovnih i dobrih ljudi uložilo svoje znanje, trud i vrijeme. Od srca hvala svima koji su pridonijeli da ova Pisma i drugi spisi svetog Leopolda Bogdana Mandića ugledaju svjetlo dana. Dobri Bog, koji sve znade i vrednuje, neka im po zagovoru sv. Leopolda bude najveća nagrada. Neka ovo divno djelo pisane ostavštine sv. Leopolda bude izraz našega poštovanja prema njemu, ali i poticaj svim čitateljima i njegovim štovateljima da svi postanemo korisno oruđe u rukama Božjim, kao svjedoci milosrđa Isusa Krista, čiji je sveti Leopold bio neumorni djelitelj! O blagdanu sv. Franje Asiškog, u Zagrebu 4. listopada 2018. Fra Jure Šarčević, prov. ministar

Život u pokori

UZ PRVO TALIJANSKO IZDANJE

Objavljivanje pisama i kratkih spisa svetog Leopolda Mandića, ispovjednika i apostola ekumenizma, pravovremena je inicijativa. Suvremeno doba teži upoznavanju čovjeka, a osobito prvaka našeg vremena; ono želi upoznati sve dubine njegova bića i intimnosti njegova života. Jedno pismo otvara prozor koji osvjetljava nepoznata područja neke osobe i njezina života. Za to imamo svakodnevne nove dokaze. Svi mi čuvamo lijepu i zasigurno ugodnu sliku oca Leopolda, ali vjerojatno je ta slika nepotpuna. Vidimo ga zatvorenog u njegovoj sobici, odnosno ispovjedaonici. Sjećamo ga se kao dobrog, strpljivog, ustrajnog ispovjednika koji izgovora iste riječi slušajući iste grijehe i primajući iste grešnike. Koliko je bogatstvo milosti u tome! No, kada netko piše pismo, on slobodnog srca razgovara s drugom osobom. Pošiljatelj pisma vidi primatelja, otvara mu svoju dušu, upotrebljava rječnik različit od uobičajenog jezika. Uostalom, pisac ne otkriva i ne prenosi razum, nego unosi svoje srce koje potiče duboke odjeke, zajedništvo volje i težnje duše. U pismima i spisima svetog Leopolda ne treba tražiti znanstvene objave, raščlanjenu razradu tema duhovnog života ili književna propitivanja. Otac Leopold nije puno pisao, a kada je to činio, izražavao se uobičajenom rezerviranošću onog koji osjeća da treba čuvati tajnu Kralja, a istovremeno braći dati dobar savjet. Ipak, otac Leopold pisao je dovoljno da nam pokloni poznatu i obogaćenu sliku svoga ljudskog lika: redovničkog, svećeničkog i svetačkog. U pismima oca Leopolda ujedinjuju se plemenitost duše, finoća osjećaja i dubina naklonosti koji se isprepliću s njegovom jakom sviješću o veličini vlastite službe, vedrim traženjem jasnoće u savjetu, te stalnim preokupacijama vjernosti evanđelju i Crkvi. Istovremeno, njegova pisma odraz su naklonosti prema 9

Franjevački poziv

sugovorniku kojeg smatra određenim za Božji projekt ljubavi, projekt koji se treba sustavno upoznavati i ostvarivati. Sve ti elementi Leopoldovih pisama prirodno su izbrušeni i spontani, te obuhvaćaju raspon od snažne, ponizne, kristalične vjere, do samilosne ljubavi koja je natprirodna u svojem izvoru i nadahnuću, te koja je bremenita riječima i jednostavnim, svakodnevnim, ljudskim gestama. U njegovim pismima i spisima ističe se jedna dominantna crta: to je njegov poziv da bude privilegirani svjedok Božjeg milosrđa i herojski misionar jedinstva istočnih kršćana i Katoličke Crkve. Osim toga, ističe se njegova pobožnost povjerljivog predanja Majci Božjoj, blagoslovljenoj Zaštitnici1. Naposljetku, ovo izdanje nema pretenzije da se rekonstruira cijeli duhovni itinerarij oca Leopolda Mandića. No, iz ovog izbora njegovih pisama i spisa koji je pripremljen s prijeko potrebnom znanstvenom strogoćom i inteligencijom srca, može izroniti lik koji nam je drag, koji čuva radosno otkriće i tako ga osjećamo bližim, osobnijim. To je poziv na slušanje, na razgovor, na molitvu, na slijeđenje: na to Duh pobuđuje svete. Istinski nam je razlog radosti ova zbirka pisama i spisa svetog Leopolda Mandića. Ona se pridružuje inicijativama koje se poduzimaju kako bi se sve više i sve bolje upoznalo jednog sveca naših dana koji je model i zagovornik za cijelu Crkvu. Vjerujemo da će ovo izdanje nastaviti djelo tog poniznog i skrivenog, ali snažnog i dubokog svetog ispovjednika. † Flavio Roberto Carraro OFMCap biskup Verone u miru, bivši generalni ministar kapucinskog reda

U spisima oca Leopolda često susrećemo sintagmu blagoslovljena Zaštitnica, kojom označava Blaženu Djevicu Mariju. Sintagma je prijevod s talijanskog jezika (Parona benedetta).

Život u pokori

UZ DRUGO TALIJANSKO IZDANJE

Prikaz knjige obično se nalazi na njezinim prvim stranicama, ali je posljednji njezin napisani dio. Predstavljač je prvi prethodnik jednog teksta, prvi čitatelj koji u određenom smislu može usmjeriti put mnogih drugih, ali ga također može pokvariti, osiromašiti i iskriviti. Zaronio sam s drhtanjem i bojažljivošću u stranice svetog Leopolda Mandića, jer svece u potpunosti može razumjeti samo Bog koji ih je stvorio. Nama ostaje udivljenje pred nutarnjim pejzažima njihovih života. Ostaje nam slutnja natovarena žaljenjem da bi takva trebala biti i naša nutarnja zemlja i dom; ostaje nam obuzetost da ne pokvarimo višeslojno bogatstvo njihova iskustva, njihove poruke, kako je ne bismo izrezali na »sitnu« mjeru onoga što razumijemo, onoga što jesmo. Možda je najispravniji način prikazivanja tekstova svetog Leopolda taj da se čitatelj ohrabri krenuti naprijed s čitanjem te dopusti biti prožet tim svjetlom, da se utopli tim plamenom i da se prepusti čitanju onoga što čita. To je zaraza svetosti! Istinska knjiga svetog Leopolda Mandića je njegov život koji sačinjavaju godine provedene u maloj ćeliji gdje je ispovijedao, intenzivni dijalozi s Gospodinom usplamtjeli ljubavlju, neizmjerno primanje i predanje osobama koje su ogorčene zlom te ranjenim dušama koje su tražile ulje utjehe i vino nade. Dakle, tekstovi koje čitamo isječak su iz njegova života, ali i prozori otvoreni prema njegovoj osobi i životu, kako je pisao otac Flavije Robert Carraro. Poput oca Carrara, i ja držim da ovi spisi u svojoj biti posjeduju određeni prirodni sustav koji dopušta da se uvidi nepromjenjiva svetost oca Leopolda. Osim toga, u spisima možemo vidjeti i stalne gravitacije srca koje su ga pratile cijelog života i davale kontinuitet, živost, ali također originalnost njegovu kršćanskom putu. 11

Franjevački poziv

Pisma oca Leopolda, osobito kratka pisma koja su ponekad malena kao korijandoli2, uspijevaju sačiniti most koji povezuje zemlju s nebom, cjelinu s fragmentom. Njegova pisma su poput malenih papirnatih lađa koje prenose Boga na obalu danâ unutar svakodnevice tolikih ljudi. Oni su kapilare života dosegnute i poškropljene svetošću. Lik oca Leopolda pojavljuje se bremenit mudrošću, slatkoćom, čvrstinom, a nadasve poniznošću. Nisu to samo prirodni darovi: to su plodovi duhovne borbe te djelovanja malja i dlijeta Duha na stijeni srca. To je rast života i dozrijevanje duše pod Božjim suncem. Ali to također pokazuje koliko svetost promovira ljudskost. Svetost nije okov na nozi naše ljudskosti, već krilo koje dopušta naš let i predaje našu ljudskost punom cvjetanju. U životu oca Leopolda događa se ono što možemo utvrditi u životima znatnog broja svetaca: oni se udaljuju od svijeta, vidljivo stoje po strani od velike struje života, a svijet se pokreće da ih nađe. Rijeka prema njima okreće svoj vlastiti tijek. To je svjedočanstvo da naša ljudskost i naš život, iako pokvareni i prljavi, unutar sebe čuvaju slutnju Boga i žudnju jedne ljepote i istine; te osjećaju sitost obećane zemlje za koju smo stvoreni. Naše putovanje kreće se prema cilju za kojim žudimo i prema kojemu iznova svakodnevno polazimo produženim korakom. Malom ćelijom oca Leopolda prošao je svijet, prošlo je veliko korito života. Pisma produžuju trenutak osobnog kontakta. Pisma svetog Leopolda napučena su raznovrsnom tipologijom čovječanstva i iskustva: pišu mu sveci, grešnici, mediokriteti, laici, svećenici i redovnici. Osim toga, u pismima su zastupljene teme iz svakodnevnog života, teme životnih odluka i izbora, vjenčanja te pitanja iz roditeljskih, prijateljskih i profesionalnih odnosa. Ćelija oca Leopolda je poput vrata naselja o kojima govori Markovo evanđelje na kraju Kafarnaumskog dana: »Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima« (Mk 1,32).

Šareni papirići za nabacivanje u pokladama – bilj. prev.

Život u pokori

Ovaj konkretni, pučki, linearni, životni stil nastavlja se također u drugim člancima oca Leopolda objavljenima u franjevačkim revijama. Njegovi članci nisu intelektualni uvidi ili znanstvene digresije, nego su pravocrtni, djelotvorni, razumljivi tekstovi koji potvrđuju pastoralni, pučki kroj svetosti oca Leopolda. No, uz te tekstove postoji još jedan prepoznatljivi element koji obilježava sve spise, a najjasnije se vidi u njegovim zavjetima i prisegama: to je strast prema ekumenizmu u kome sveti Leopold Mandić odražava usplamtjelu strast proroka. Time se rađa spontano Leopoldovo približavanje Jeremijinim stihovima koji govore o vatri koja pali nutrinu: »Al’ tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više« (Jr 20,9). Podrijetlo Leopolda Mandića, njegova povijest i sudbina njegova naroda pripremili su ga za taj zadatak: on u Crkvi treba biti živo sjećanje na jedinstvo kršćana. Otac Leopold posvetio je život jedinstvu kršćana svečanim zavjetom kojemu se vraćao svake godine da obnovi vjernost svom poslanju. Ekumenizam oca Leopolda bijaše duhovni pokret okrenut prema pravoslavnoj braći. Duh pobuđuje duhovni ekumenizam u srcu Crkve i u životu učenika, a očituje se u želji, nastojanju i patnji zbog podjele. Patnja se pretvara u molitvu, zaklinjanje i prikazanje vlastitog života kako bi se osvijestilo braću da je potrebno nanovo oživjeti sjećanje i obvezu prema jedinstvu. Postoji trojstven način jedinstva koji je Isus živio i želio, i koji se odražava u njegovoj Crkvi. Duh, pjesma jedinstva, nanovo izlijeva strast i molitvu Sina u srce učenika koji tako postaju žedni jedinstva. Učenici trpe muku za grijeh ranjavanja, prikazuju svoje živote kako bi se u Crkvi iznova stvorila slika trojstvene ljubavi. Taj duhovni ekumenizam je temelj, pogonska i vučna sila doktrinarnog i institucionalnog ekumenizma koji lomi gipsane premaze, simetrije, računice bojažljivih ili prepredenih. Strast za jedinstvom s crkvama pravoslavnog istoka uistinu je bukteći i ustrajni plamen u životu svetog Leopolda Mandića. Trebalo bi možda nešto reći i o drugim spisima oca Leopolda koje sačinjavaju molitve, teološka i moralna razmišljanja te pri13

Franjevački poziv

jepisi. No, sad je trenutak da strpljiv čitatelj ostavi sporedni put ovog predgovora i okrene se razvijenih jedara prema duhovnoj pustolovini oca Leopolda, na veliko more njegova srca gdje puše moćni Božji vjetar. Na kraju mi preostaje samo da zahvalim onima koji su prihvatili napor ovoga novog i cjelovitog izdanja spisâ svetog Leopolda Mandića: Remigiu Battelu i Giovanniju Lazzariju, te onima koji su ovaj spis na različite načine podupirali i učinili dostupnim javnosti. Njihov trud i zalaganje jesu dragulj po koji će se Gospodin vratiti da ga položi u škrinju svoje Crkve. † Mansueto Bianchi generalni pomoćnik Talijanske katoličke akcije predsjednik Komisije za ekumenizam i dijalog CEI Rim, 12. svibnja 2015.

Život u pokori

PREDGOVOR TALIJANSKOM IZDANJU

Predstavljajući biografiju svetog Leopolda koju je 1987. godine sastavio otac Lorenzo iz Fare, monsinjor Alojzije Sartori (1924.– 2007.), teolog i velik poštovatelj našeg svetog kapucina, zapisao je: »Otac Leopold predstavlja uistinu ‘skrivenu riznicu’. Potrebno nam je ozbiljno istraživanje i puno napornog iskopavanja da u nju prodremo i otkrijemo je. (...) Otac Lorenzo upustio se u prilično težak poduhvat: prodrijeti u intimu jednog uzvišenog, ali intenzivnog duhovnog života. Otac Lorenzo trebao je ući, ali djelomice također i ‘ostati’ izvana toga poduhvata, imajući u vidu oskudnost tekstova i malobrojnost spisa koja je proporcionalno obrnuta velikoj količini tragova koje je ostavio sveti Leopold.«3 Spisi jedne osobe, posebno njezina pisma, privilegirani su instrument kojim se upoznaju osjećanja i misli, finoća duše i poslanje jedne osobe. Sveti Leopold nije iznimka. Oskudnost njegovih tekstova čini ih dragocjenijima, usudio bih se reći – nezamjenjivima. Uz svjedočanstva ljudi koji su ga poznavali, njegovi spisi pomažu da uđemo u misterij njegova života i njegove duhovnosti; da naslutimo djelovanje milosti koja ga je formirala. Unatoč svemu, otac Leopold znao je biti poslušan božanskom i ljupkom djelovanju Duha; znao je kako ubrati njegove profinjene darove, posebno dar savjeta i razlučivanja te svećeničku i očinsku srdačnost prema prijateljima, članovima obitelji i vjernicima koji su mu pristupali u sakramentu ispovijedi. Kako bi se bolje upoznala njegova ekumenska djelatnost, nužni su tekstovi preko kojih se otac Leopold prikazuje Bogu i u intenzivnom ritmu nastoji živjeti svoju specifičnu vokaciju. Njegov zadatak bio je da isprosi od Boga povratak svojeg naroda, to jest odvojene braće istočnih crkava u jedinstvo katoličke vjere. Navodim riječi koje je pisao 3

LORENZO IZ FARE: Leopold Mandić. Ljudskost i svetost, Izdanja sveti Leopold, Padova, 2014., II. izd., 5-6.

Franjevački poziv

malo godina prije smrti: »Vodeći računa o mojoj bolesti kako mi je nedavno predloženo, obvezujem se zavjetom da ću svakog dana, svakog trenutka, sve svoje snage ulagati u povratak odijeljene braće s Istoka katoličkom jedinstvu.«4 Nakon što je izdanje iz 1992. godine bilo rasprodano, nema potrebe da nam nedostaje ova zbirka njegovih tekstova u već prostranoj leopoldijanskoj bibliografiji. Stoga s velikim zadovoljstvom zbog ostvarenja ovog projekta, izražavam najživlju zahvalnost subraći Remigiu Battelu i Giovanniju Lazzariju za ovo dotjerano, ispravljeno izdanje obogaćeno bilješkama te prošireno dosad neobjavljenim spisima do kojih smo došli proviđenjem. Siguran sam da će ovo novo izdanje naići na poštovanje vjernika koji vole poniznoga kapucinskog ispovjednika te da će ono postati neizostavno za sve ljude koji žele produbiti poznavanje osobe, svetosti i karizme sveca kojega je papa Franjo 2016. godine uvrstio među zaštitnike Svete godine milosrđa. Preko svojih tekstova otac Leopold nam još uvijek govori, dolazi u našu blizinu, nudi nam svoje savjete i poticaje, traži naše prijateljstvo kako je tražio od Angela Marzotta i Julija Vianella, pokazuje nam prostranost milosrdne ljubavi Oca očitovane u Kristu Isusu, potiče nas da usvojimo njegovu ekumensku obvezu, kako bi se ubrzo zbio veliki događaj: »Bit će jedno stado i jedan pastir« (Iv 10,16). Fra Flaviano Giovanni Gusella, OFMCap voditelj Djela svetog Leopolda

Usp. zavjet od 11. 10. 1937.

Ĺ˝ivot u pokori

Pismo Andriji MandiÄ&#x2021;u, 1924. (str. 160)

Franjevački poziv

KRATICE

ap. ASLM bl. kap. kard. dr. ev. obit. Fr. L. M. Or. Min. Cap. imp. J. M. J. F. mons. PČO NG OFMCap Č. O. red. sv. b. d. b. p. slj. preč. bisk. VPČO

apostol Arhiv sveti Leopold Mandić (Padova) blaženi kapucin kardinal doktor evanđelist obitelj Fra Leopold Maria iz Reda malih kapucina imperator formula natpisa u zaglavlju pisma: Jesus Maria Joseph Franciscus (Isus Marija Josip Franjo iz Asiza) monsinjor Prečasni otac Naš Gospodin Red male braće kapucina Časni oče redovnik/ca svetac bez datuma bez potpisa sljedeći prečasni biskup Vaše prečasno očinstvo

Kurzivi u tekstovima odgovaraju podcrtanim riječima Autora (Leopolda Mandića) u njegovim rukopisnim spisima. Zagrade su u tekstu korištene kao kritički znakovi. Okruglim zagradama ukazujemo na kratice, dok uglatim zagradama označavamo eventualne urednikove prekide ili integracije u tekst.

Život u pokori

UVOD

Prošlo je više od dvadeset godina od objavljivanja prvog izdanja pisamâ i spisâ svetog Leopolda Mandića.1 Inicijativa padovanskog svetišta da se ponovno objavi zbirka njegovih spisa primljena je s naklonošću, jer je ispunila prazninu u leopoldijanskim studijama. Inicijativa je promovirana prigodom pedesete godišnjice smrti oca Leopolda. Prethodno su se istraživači mogli pozivati na jednu otipkanu zbirku završenu na iteru beatifikacije i kanonizacije oca Leopolda, te na jedan njegov cjeloviti tekst otipkan na pisaćem stroju. Leo Lazzarotto objavio je 1980. godine tematski izbor u leopoldijanskom epistolariju.2 Nakon toga uslijedili su susreti, studije i nova pribavljanja dokumenata. Osim toga, uznapredovala su različita kritička zapažanja nad već citiranim prvim izdanjem pisamâ i spisâ, koja su se odnosila, između ostalog, na neke već upotrijebljene kriterije. Nadalje, utvrđena je nužnost sistematizacije Arhiva svetog Leopolda Bogdana Mandića3 u Padovi kod vicepostulature sveca, tako da je započela digitalizacija dokumenata, posebno onih rukopisnih. Sve je to vodilo pripremi drugog izdanja koje je integriralo rezultat razvoja studija o Leopoldovu životu, duhovnosti i pisanoj ostavštini.

P. TIETO (urednik), Njegov ponizni sluga u Kristu. Pisma i spisi svetog Leopolda Mandića, 2. dio. (1. Pisma, uredio Paolo Tieto; 2. Pisma, uredio Paolo Tieto, latinski odjeljak uredio Remigio Battel), Izdanja Glasnika svetog Leopolda Mandića, Padova, 1992. 2 B. Leopold Mandić. Izabrana pisma s razmišljanjima Lea Lazzarotta, Vicepostulatura B. Leopolda Mandića, Padova, 1980. Najrecentnije, antologija misli izvučenih iz pisama i spisa: G. LAZZARA, 365 dana sa svetim Leopoldom u svjetlu Božje riječi, Izdanja svetog Leopolda, Padova, 2011. 3 Za Arhiv svetog Leopolda Mandića koristit ćemo kraticu ASLM.

Franjevački poziv

Naglasit ćemo glavne novosti uvedene u sadašnje izdanje. Svi svečevi spisi sakupljeni su u jedan jedinstveni svezak i podijeljeni na dva dijela. Podjela se ne vrši više na temelju jezika, nego po vrsti: 1. Pisma 2. Spisi (s odjeljcima: Doprinosi jednoj franjevačkoj reviji; Zavjeti-prisege za jedinstvo Crkve; Molitve. Teološka i moralna razmišljanja; Prijepisi). U odnosu na originale, svi tekstovi su revidirani i donose ispravke ili integracije. U relativno malobrojnim slučajevima, gdje to nije bilo moguće (jer originali, rukopisi i preslike nisu prisutni u ASLM-u), tekstovi su postavljeni sučelice objavljenim i neobjavljenim prepiskama u našem posjedu. Sustavni pregled leopoldijanskih spisa u ASLM-u i raspoloživost mnogih laika, svećenika, redovnika i redovnica dopustili su otkriće i ugradnju različitih neobjavljenih, ali vrlo zanimljivih tekstova. Svim donositeljima pisama oca Leopolda ovom prigodom zahvaljujemo. Nadalje, svi uvodi podijeljeni su na zasebne odjeljke i dokumente. Pregledan je prijevod tekstova na latinskome jeziku, vodeći računa o kritičkim zapažanjima koje su postavili neki istraživači.4 Četvrti odjeljak je u cijelosti nov, a obuhvaća molitve, svečeve teološke i moralne tekstove; dok peti odjeljak, posvećen nekim prepiskama, djelomice preuzima natrag Dodatak prvom izdanju. Djelo se usustavljuje i sad sadrži kronologiju života oca Leopolda, bibliografiju, kronološki indeks pisama, indeks imena i mjesta te analitičko-tematski indeks. Što se tiče tekstualnih vrsta, predlažemo neka općenita zapažanja koja mogu poslužiti kao ključ čitanju spisa svetog Leopolda.

Pogledati, primjerice, R. ESPOSITO, »Sveti Lepold Mandić apostol jedinstva katoličke i pravoslavne Crkve«, u: A. FREGONA (uredio), Moj Istok. Duhovni ekumenizam svetog Leopolda Mandića, Padova, 2002., 136.-137.

Život u pokori

Kako bilježi urednik prvog izdanja5, sveti Leopold nam nije ostavio teološke traktate6, niti moralna djela, niti zbirke propovijedi (nikad nije vršio dužnost propovjednika). U odnosu na mnogu njegovu subraću, raspolagao je s općim obrazovanjem. Nekoliko godina bijaše poučavatelj patrologije na Teološkom studiju u Padovi i objavio je dvadesetak članaka formativnog karaktera u jednoj franjevačkoj reviji. Ipak, u cijeloj njegovoj napisanoj produkciji prevladava poruka kršćanskog i franjevačkog života, a ne traženje književne i stilističke elegancije. Istu karakteristiku pokazuju pisma. O pismima oca Leopolda govorit će se na specifičan način u uvodu epistolarija, ali možemo reći da se u njima otkriva bogati i duboki nutarnji svijet oca Leopolda: živa i posvjedočena vjera; visoki smisao za poslanje svećenika kao utješitelja i voditelja duša; želja da se potpuno daje za tjelesnu i moralnu dobrobit osoba kojima upućuje svoje poslanice; povjerenje u providnost; najživlji smisao za prijateljstvo te velika zahvalnost za dobrohotnost koja mu je očitovana. Podrijetlo naslova ovog sveska Iz dubine svoga siromašnog srca dolazi upravo iz izraza oca Leopolda koji se dvaput ponavlja u korespondenciji s njegovim dragim prijateljem iz Bassana del Grappe.7 Drugi spisi, odnosno brojni zavjeti-prisege za jedinstvo Crkve, otkrivaju užareni plamen koji je u potpunom predanju oblikovao život oca Leopolda kako bi se ostvarilo jedinstvo istočnih pravoslavnih crkvi i Katoličke crkve te da bi se naposljetku ostvarila Isusova želja: »Fiat unum ovile et unus Pastor« (Iv 10,16).8 Isti tekstovi također otkrivaju njegovo htijenje da u punini živi redovničku posvetu u franjevačkom kapucinskom redu te duboku pobožnost Blaženoj Djevici Mariji i različitim 5 P. TIETO (uredio), Njegov ponizni sluga u Kristu. Pisma i spisi svetog Leopolda Mandića, I. svezak, 7 slj. 6 Kao što potvrđuje njegov biograf, otac Pietro Bernardi, namjera oca Leopolda bijaše napisati knjigu o Gospi kao o »suotkupiteljici ljudskog roda«. 7 Pisma br. 2 i br. 5 Antoniju Alessandru Bortignonu, str. 64. i 67. 8 Ovaj evanđeoski izraz otac Leopold citira na desetke puta.

Franjevački poziv

svecima, među kojima se ističe sveti Ignacije iz Loyole, utemeljitelj Družbe Isusove. U pismima otac Leopold uvijek piše na talijanskom jeziku, iako mu talijanski nije materinski jezik. Otac Leopold je uvijek pisao talijanskim jezikom, što vidimo iz pisma koje je sastavio kao šesnaestogodišnjak i poslao prijatelju Andriji Korneru, također Dalmatincu iz Herceg Novog u Boki kotorskoj. Kapucin se izražava na jednostavan i povjerljiv način. Njegov je talijanski jezik korektan, iako se katkad pojavi pokoja gramatička ili sintaktička nepreciznost. No pišući zavjete-prisege za jedinstvo Crkve, otac Leopold upotrebljava latinski jezik koji pretpostavlja konotaciju jednog jezika ad intra, nutarnjeg jezika, s obzirom da te zapise ne piše za druge, nego za sebe samoga. Osim toga, latinski jezik – službeni jezik Crkve – otac Leopold upotrebljava pišući dirljive molitve Djevici Mariji, teološka razmišljanja, predavanja o patrologiji, prijedloge rješavanja slučajeva savjesti, prepisivanje liturgijskih molitava itd. Leopoldova upotreba latinskog jezika nije savršena, ali s juridičke točke gledišta, njegovom upotrebom otac Leopold je mogao dati preciznu formulaciju sadržaju svoje životne, svećeničke i ekumenske odgovornosti. Dosta iznenađujuća činjenica je da nisu pronađeni tekstovi na hrvatskom jeziku, jer je otac Leopold podrijetlom iz Herceg Novog, odnosno iz Boke kotorske, koja je tada pripadala AustroUgarskoj Monarhiji. U pismu jednom svojem bratu otvoreno je izrazio privrženost vlastitoj zemlji.9 Potrebno je razmotriti još jedan »franjevački« element u spisima oca Leopolda. On za pisanje pisma upotrebljava listove papira ili posjetnice za kratka saopćavanja, dok za druge spise – obnove zavjeta za jedinstvo kršćana, molitve i razmišljanja – upotrebljava često ono na što naiđe: malen notes, odreske papira, već otisnute i odbačene listove. Naposljetku, njemu i malene 9

»Ja sam podanik Jugoslavije«. Taj izraz, jedinstven u cjelini leopoldijanskog epistolarija, može se naći u kratkom pismu jednom »bratu« (usp. str. 238).

Život u pokori

sličice svetaca10 postaju podloga za tekstove i bilješke o obnovi zavjeta za jedinstvo Crkve. Više puta možemo zapaziti da je tekst svetog Leopolda povezan uz Gospu ili samoga sveca prikazanog na sličici. U svojoj cjelini, spisi svetog Leopolda, iako ne unapređuju katoličku teologiju svojom dubinom, svakako otvaraju upoznavanje svijetlog lika autentičnoga Božjeg čovjeka. Leopold Mandić je ponizni franjevac koji je velikodušno razdijelio oprost Božji i koji je pokušavao požuriti, koliko je moguće, jedinstvo kršćanâ, vjerujući u plodnost molitve i prijateljstva. Zaključimo ovaj predgovor s vrlo prikladnim zapažanjima Lea Lazzarotta, koja ćemo ovdje navesti: »Tekstovi svetog Leopolda su malobrojni... ali dovoljni da nam kažu puno o karakteru njegove svetosti. On je jednostavan čovjek bez velikog izdizanja u ljudskim očima, ali revan redovnik koji je izgarao ljubavlju prema Bogu i prema ljudima. U svojoj jednostavnosti riječi posjedovao je snagu uvjeravanja i uvijek pribjegavao istini vjere i utjehama koje se tu nalaze. Tu i tamo otac Leopold naglašava također jednostavnu i pučku mudrost. Ali, nadasve, on posjeduje ono što običavamo nazvati ‘pomazanje’: nježnost duše i osjećaja u kojoj se čitatelj osjeća ugodno, iako se svetac ispričavao da je Dalmatinac i stoga neobrađen. To je privlačiv aspekt svetosti: svetac za kojim se toliko osjeća potreba u metežu glasova i kovitlacu strasti u kojima živimo.«11

Tal. santini. B. Leopoldo Mandić. Izabrana pisma s razmišljanjima Lea Lazzarotta. Vicepostulatura B. Leopolda Mandića, Padova, 1980., 9. 11

FranjevaÄ?ki poziv

Pismo br. 2 Antoniju Alessandru Bortignonu, 1906. (str. 64â&#x20AC;&#x201C;65)

Život u pokori

BIOGRAFSKI I DUHOVNI PROFIL SVETOG LEOPOLDA

Preci oca Leopolda u 15. stoljeću iz Bosne su se preselili u Poljice kod Splita12. Baka i djed po ocu nastanili su se potom u Boki kotorskoj posvetivši se pomorskoj trgovini. U Castelnuovu Kotorskom (današnji Herceg Novi u Crnoj Gori) rodio se otac Leopold, pretposljednji od šesnaestero djece. Roditelji su mu bili hrvatski katolici, a zvali su se Petar Mandić i Karolina Carević. Na krštenju 12. svibnja 1866. godine otac Leopold dobio je ime Bogdan Ivan. Već od 1688. godine, u epohi vladavine Mletačke Republike, talijanski kapucini imali su jedan mali samostan u Herceg Novom. Mali Bogdan pohađa franjevački samostan kako bi se obučio za religijske funkcije u župi. To je početak njegova zvanja. Među fratrima stječe privlačnost za njihov ponizan i djelotvoran, siromašan i pobožan život koji želi prigrliti. Počinje obilaziti franjevačke samostane na istočnoj jadranskoj obali, ali se kao šesnaestogodišnjak zadržava u Udinama gdje su fratri 1879. godine otvorili malo sjemenište. Dvije godine poslije Bogdan ulazi u novicijat u Bassanu del Grappe, gdje odijeva franjevački habit te mijenja ime Bogdan u »fra Leopold«, obvezujući se da će živjeti formu života Reda male braće kapucina i franjevačku duhovnost. Između 1885. i 1890. godine otac Leopold završava humanističku i filozofsko-teološku formaciju u padovanskim i venecijanskim samostanima. Njegova redovnička i kulturalna edu12 Biografski profil preuzet iz: G. LAZZARA, San Leopoldo e il suo santuario, Padova, 2014. Za detaljniju biografiju, upućuje se na sljedeće publikacije: P. E. BERNARDI (p. Pietro iz Valdiporroa), Leopold Mandić. Svetac pomirenja i duhovnog ekumenizma, Izdanja Provincije male braće kapucina, Venecija – Mestre, 122006.; LORENZO DA FARA, Leopold Mandić. Ljudskost i svetost, Izdanja svetog Leopolda, Padova, 22014.; G. LAZZARA, Leopold Mandić. Ispovjednik koji je sanjao jedinstvo kršćana, Izdanja svetog Leopolda, Padova, 2013.