Jorge Mario Bergoglio - Intelektualna biografija by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

LIKOVI 52

Prijevod: Josip Balabanić Lektura: Karmela Prosoli Korektura: Tihomir Hadži-Boškov Prijelom i oprema: Marijan Tkalec

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1280-2 Tiskano u studenome 2019. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001047690.

Massimo Borghesi

JORGE MARIO BERGOGLIO INTELEKTUALNA BIOGRAFIJA Dijalektika i mistika Predgovor: Guzmán Carriquiry Lecour

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2019.

Naslov izvornika: Massimo Borghesi, Jorge Mario Bergoglio. Una biografia intellettuale © 2017 Editoriale Jaca Book SpA, Milano All rights reserved © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2019.

PREDGOVOR Guzmán Carriquiry Lecour Dopredsjednik Papinskog povjerenstva za Južnu Ameriku

Nakon izbora pape Franje, u protekle četiri godine, o njegovu pontifikatu objavljen je dojmljiv broj knjiga i članaka, na raznim jezicima: neki biografski, drugi o njegovu pastoralnom radu, kao biskupa Jorgea Marija Bergoglia u Buenos Airesu. Mnogi tekstovi bave se njegovom reformom Crkve, posebno Rimske kurije, njegovim zauzimanjem za siromahe, stilom komuniciranja, Franjinim djelovanjem u sadašnjem međunarodnom kontekstu. Obilje publikacija znak je vremena koje je bogato iznenađenjima, znak raširene empatije i zanimanja koje je Sveti Otac pobudio svojim svjedočenjem i snažnom aktivnošću. Ono nedvojbeno govori o znatiželji koju je izazvao u širokoj čitateljskoj javnosti, a prelazi crkvene međe i dopire do osoba vrlo udaljenih od rimske Crkve. Tema »Franjo« ulazi u razgovore običnog svijeta i u razgovore svjetskih elita. U toj panorami knjiga Massima Borghesija nije ona koja će se utopiti u nakladničkom moru naslova o ovom pontifikatu. Riječ je, zaista, o vrlo važnoj studiji koja se pozabavila nedvojbeno za7

nemarenim vidom koji je bitan za razumijevanje sadašnjeg prvosvećenika: vidom geneze i razvitka njegove »misli«. U ovoj knjizi pod naslovom Jorge Mario Bergoglio. Una biografia intellettuale. Dialettica e mistica, autor iskazuje originalan pristup u odnosu na svu drugu literaturu o Franji. Ovo štivo, s pomoću iznimno sposobno prikupljenih vrela i istraživanja, nudi sustavno produbljenje kulturnog podzemlja i intelektualnih utjecaja koji su pridonijeli oblikovanju osobnosti i »misli« Jorgea Marija Bergoglia. Riječ je o iznimnom prinosu za razumijevanje složene osobnosti pape Franje, u kojem se spajaju njegovo pastoralno iskustvo, mistično iskustvo i intelektualno iskustvo. Za oskudnost odgovarajućih podataka u njegovoj intelektualnoj biografiji »krivnja« je, ponajprije, na samom papi Franji, koji se ne voli razmetati darovima i kvalitetama koje ima, i kojima sigurno ne bi pridao pridjevak »intelektualnosti«. Kao što je poznato, Bergoglio se zgraža nad apstraktnim intelektualizmima, koji vazda stižu kao ideološka zastranjenja, kao zidovi koji zatvaraju i duhovno udaljuju od odnosa s Bogom i s njegovim narodom. Štoviše, u svakoj homiliji, katehezi ili poruci ne voli uključivanje teoloških postignuća ako nisu kratka, odgovarajuća i priopćena na jednostavan način. Uvijek povlašteno mjesto daje »gramatici jednostavnosti« – koja nikada nije simplicizam – nego se na sebi svojstven izravan i autentičan način izražava, priopćuje kako bi dopro do svih i svakoga, dirnuo srce svih koji ga čuju, gdje god se našli i koja god bila razina njihove naobrazbe i kršćanskog odgoja. Zato njegov jezik želi biti razumljiv svima, popraćen slikama koje izgledaju kao »trenutačne«, iz svagdašnje stvarnosti, i nalikuju na simbolične geste. Papa Franjo govori jednostavno jer hoće baš tako govoriti! Nije slučajnost da Papa definira sposobnost komunikacije kao »moć za bliskost«, kao punu nježnosti i suosjećanja, svojstvo Pa8

stira vođenoga stvarnošću utjelovljenja. Tªa i Isus je zahvaljivao Ocu što je »te stvari sakrio velikima i mudrima«, a »objavio ih malenima« (Mt 11, 25). A Pascal je u svojim Mislima rekao o Isusu: »Rekao je velike stvari tako jednostavno da se čini kao da o njima nije mislio«, ali »vidi se da je o njima mislio!« U pape Franje to je bitan način u pristupu muškarcima i ženama našeg vremena, onima koji su daleko od Crkve i nemaju kršćansku poduku. Treba se usredotočiti na bitno, na »ono što je ljepše, veće, privlačnije i istodobno nužnije. Poruka koju prenosimo pojednostavnjuje se, ne gubeći zbog toga na svojoj dubini i istinitosti, i tako postaje snažnija i uvjerljivija« (Evangelii gaudium – Radost evanđelja, 35). To je danas »mali put« vjere. Simplicitas je u pape Bergoglia, kako tvrdi Massimo Borghesi, »cilj koji uključuje složenost duboke i izvorne misli«. Tu složenost može previdjeti netko tko je naviknut na književni, estetski i teološki okus, u kojem je uživao čitajući tekstove i nagovore pape Benedikta, ponajvećega živućeg teologa, a sada je suočen s jezikom koji je više »izravan«, govorni, više upravljen mnoštvu običnih ljudi negoli intelektualno pripravljenim manjinama. Nesnalaženju takvih, koji se ne pronalaze u stilu komuniciranja novoga pape, pridružuju se određeni crkveni i intelektualni krugovi koji su protiv »južnoameričkog«, »argentinskog«, »populističkog« pape, koji da nije na visini europskih kulturnih parametara. Ti kritičari pokazuju da su neosjetljivi pred sveopćim prihvatom i Papinim čisto evanđeoskim pozivima. Ostaju zatvoreni u nekoj staroj Europi, gdje još uvijek gore plamenovi velikog ognja, koji bijaše njezina najbolja tradicija, ali ona, međutim, danas ne rađa ništa: ni djecu – nalazimo se u punoj demografskoj zimi – ni nove intelektualne struje, pokrete, političke obzore koji bi otvorili put prema nekom odredištu nade. Slični su onim »učiteljima Zakona« koji su 9

se pitali može li išta dobro doći iz Nazareta, od nekoga »sina drvodjelje« (Mt 13, 55). U ovom slučaju Nazaret je Južni konus svijeta. S obzirom na takav okvir, vrijednost ove knjige je u tome što smješta Bergoglia unutar bogate intelektualne tradicije koja nalazi svoje korijene u Argentini, a svoju plodnost u zgusnutom dijalogu koji zna uspostaviti s najplodnijim strujama europskog katoličanstva. Dakako, stereotip »argentinski« papa nije bez temelja. Ne može ga se, međutim, kako dokumentirano pokazuje ova knjiga, apsolutizirati. Bergoglio je Argentinac i, u isto vrijeme, po autorima koji su ga duhovno oblikovali, i štivu na koje se poziva, duboko Europljanin. Kao što pokazuje njegova dijalektika polarnosti, usvojena u idejnom susretu s Romanom Guardinijem, on je doista »most« između dva kontinenta. Odatle korisnost knjige Massima Borghesija koji pregledno nudi iznimno bogatstvo, upozoravajući na različite kulturne i intelektualne slojeve koji su se isprepleli u liku budućeg pape i koji tvore nadahnjujuću podlogu njegova učiteljstva i njegova pastoralnog djelovanja. Tako čitatelj može razumjeti pravo podrijetlo misli Jorge Marija Bergoglia, koja se u sebi posložila, ostavši nevidljivom za razne tumače. Ona u sebi nosi dijalektičku, »polarnu« koncepciju, koncepciju stvarnosti u kojoj je, zahvaljujući ignacijanskoj obnovi što ju je pokrenuo njegov profesor Miguel Ángel Fiorito, dozrio mladi student filozofije i teologije u Colegiju San Miguel, te čitanjem onoga što su od Duhovnih vježbi nudili isusovački intelektualci, poput Gastona Fessarda i Karl-Heinza Crumbacha. Odatle je došlo do ponovnog otkrića isusovačke mistike i udivljenosti likom Petra Fabera, nakon čitanja djela Michela de Certeaua. Dijalektička vizija pokazat će se dragocjenom kad Bergoglio, kao mladi provincijal argentinskih isusovaca, u zapaljivim sedamdesetim godinama počne raditi na sinte10

tičnoj viziji Družbe Isusove, Crkve, društva, na način da se izbjegne razorna proturječnost između sljedbenika vojne diktature i revolucionara filomarksista. Ista ta dijalektička vizija navela ga je na susret s Amelijom Podetti, najumnijom argentinskom »filozofkinjom« 70-ih, i s Albertom Metholom Ferréom, najvažnijim katoličkim južnoameričkim intelektualcem druge polovine XX. stoljeća. Bergogliovo razmišljanje, kako dobro pokazuje Borghesi, mnogo duguje tradiciji koja je vlastita isusovačkoj misli. Tradiciji koja, krenuvši od Adama Möhlera, Crkvu shvaća kao coincidentia oppositorum, a to je ista vizija koju nalazimo i u Ericha Przyware, Henrija de Lubaca, Gastona Fessarda. Takva usmjerenost objašnjava zašto je Bergoglio, 1986. u Njemačkoj, za svoju doktorsku tezu odabrao »polarnu suprotstavljenost« Romana Guardinija. Zato Borghesi pronalazi u Bergogliovoj misli crvenu nit koju proučavatelji nisu zamijetili. Ona je u velikoj mjeri objašnjenje i na optužbe onih koji, neprijateljski raspoloženi prema smjeru njegova pontifikata, nisu oklijevali s optužbama kako je Franjo nedovoljno teološko-filozofski izobražen. Vrijednost ove Borghesijeve knjige je u tome da Bergogliovu idejnu viziju smješta unutar povijesnog, crkvenog i političkog scenarija Argentine 70-ih do 80-ih godina. Tako možemo razumjeti njegov osebujan sud o »peronizmu«, njegovu kritiku političke teologije s polazišta biranoga augustinskog zrenika. Osvjetljuje se, također, njegova simpatija prema »teologiji naroda«, struji teologije oslobođenja, koju je razradila škola iz Rio de la Plate, prema kojoj se preferencijalna opcija brige za siromahe, potvrđena u Dokumentu iz Pueble (1979.) južnoameričke Crkve, spaja u čvrst otpor prema marksizmu. Ta škola, kojoj su protagonisti bili Lucio Gera, Rafael Tello, Justino O’Farrell, Juan Carlos Scanone, Carlos Galli, dat će svoj biljeg dokumentima iz Pueble i Apareci11

de (2007.). Njoj se duguje ponovno otkriće pučke pobožnosti, tema vrlo draga Bergogliu, koji zbog toga nije manje pozoran na posebnu dimenziju »susreta« koja obilježava kršćansko svjedočenje u sekulariziranom obzoru, posebice velikih metropola. Stoga kategorija »ljepote«, do koje u svojem razvoju stiže posljednjih godina, u njezinu jedinstvu s dobrom i istinitim. Razmišljanje koje mnogo duguje čitanju velikog teologa Hansa Ursa von Balthasara. U pape Franje već je istaknuta njegova »otvorena« misao, s vjetrom u leđa, ranjiva na vazda veći, vazda neizreciv Misterij. Zato knjiga Massima Borghesija zacijelo ne kani zatvoriti, nego otvoriti put prema daljnjim produbljivanjima u vezi s intelektualnom biografijom Jorgea Marija Bergoglia – pape Franje. Dva golema sveska Scritti teologico-pastorali di Lucio Gera, nedavno objavljena, pružaju novo gradivo u istraživanju toga ključnog autora. Misao Lucia Gere, oca i učitelja naraštaja argentinskih svećenika, pokopana po volji nadbiskupa Bergoglia u buenosaireskoj katedrali, imala je dubok odjek na posljednjim generalnim konferencijama južnoameričkog episkopata. U »intelektualnoj biografiji« Bergoglia, koji je bio profesor filozofije, teologije i književnosti, njegova strast prema književnosti zavrjeđuje prostor. Uspio je bolje shvatiti stvarnost svojega naroda prešavši od urođenoga domaćeg pjesništva, gauchesca, od Martína Fierra, na suvremene metafizičare, iako vrlo različite, poput Jorgea Luisa Borgesa i Leopolda Marechala. Više puta pročitao je Zaručnike Alessandra Manzonija, sa svim njihovim implikacijama pučke pobožnosti, a volio je čitati i Dostojevskoga u zapletima ljudskog duha između grijeha, krivnje, kazne, oproštenja i otkupljenja. Cijenio je također Chestertonove paradokse i nije tek slučajno tajnu utjelovljenja kod crkvenih otaca nazvao »paradok12

som nad paradoksima«. Rado čita Léona Bloya, toga gnjevnog obraćenika, »politički nekorektnoga«, koji bi se nasmijao videći kako ga papa Franjo citira u svojoj prvoj homiliji: »Tko ne moli Gospodina, moli đavla.« Bloy je bio važan za obraćenje Charlesa Péguyja, čije stranice Papa voli listati u kratkim trenutcima koje mu dopušta gust raspored obveza, kada potraži neku od svojih knjiga među mnogima koje je nagomilao na svojemu pisaćem stolu u Domu svete Marte. Franjo je također citirao Bernanosa, iz njegova Dnevnika seoskog župnika, nasamo sa svećenicima tijekom Jubilarne godine milosrđa. Ta čitanja nisu manje važna za njegovu intelektualnu biografiju. Kao što je pisao Hans Urs von Balthasar, pozivajući se na veliku francusku književnost prve polovine XX. stoljeća: »Moglo bi se kazati da je u velikih katoličkih književnika bilo više izvornog intelektualnog života, velikoga i sposobnoga rasti u slobodnom ozračju, nego što ga ima u našoj modernoj teologiji, kratka daha, i koja se zadovoljava malim« (Le Chrétien Bernanos, Seuil, Pariz, 1956.). Ako intelektualna formacija te svećeničko i pastoralno iskustvo rastu zajedno, oni su u biografiji Jorgea Marija Bergoglia, kako ističe Borghesi u podnaslovu knjige, obilježeni mističnim iskustvom i molitvenim razlučivanjem, koji prate njegove dane. U družini svetih – govorio je von Balthasar – opaža se »teološka egzistencija«, u smislu da njihov život na egzistencijalan način očituje živi nauk, darovan od Duha Svetoga na dobro cijele Crkve. Svemu pastoralnom djelovanju i svakom teološkom promišljanju početak je »na koljenima«, ponavlja papa Franjo. Dakle, njegova je intelektualna biografija nedvojbeno neodvojiva od puteva na koje ga je Providnost odnijela u smjeru evanđeoskog radikalizma, prema susretu s Gospodinom, u sadašnjem povijesnom trenutku, na dobro cijele Crkve. 13

UVOD

Na večer 28. veljače 2013. bijeli helikopter uzletio je sa Svetog Petra, nadletjevši Rim, praćen zvukovima zvonâ crkava glavnoga grada. Prevozio je Benedikta XVI., bivšega prvosvećenika koji je, prvi u moderno doba, odstupio sa službe. Najveći teolog našeg vremena našao se na mjestu s kojega je trebalo teško naslijeđe, ono Ivana Pavla II., povesti dalje, Crkvu obilježenu problemima i skandalima koji su promijenili i pokvarili njezinu sliku u očima svijeta. Ipak odlučan da ih razriješi i da im se suprotstavi, Benedikt je vidio da nema dovoljno snage. »S drugog kraja svijeta« došao je njegov nasljednik, kardinal iz Buenos Airesa, Jorge Mario Bergoglio. Nakon Ratzingerove krotke blagosti uslijedila je Franjina silovita blagost, njegov jednostavan govor, izravan način izražavanja i ulaženje u srce naroda. Uvjerljivo svjedočenje koje je u samo nekoliko godina, od 13. ožujka 2013., uspjelo promijeniti pogled na Crkvu, kojoj teško naslijeđe više nije poglavar kojega optužuju. Planetarni uspjeh Franjina lika nije zasjenila, kao u godinama Ivana Pavla II., progresivna praznina crkava. On potpomaže poniznu vjeru narodâ, jednostavnih, onih koji su na pozornici povijesti »nevidljivi«. Susret toga prvosvećenika i javnosti ipak nije posvuda naišao na pljesak i razumijevanje. Kao što piše Agostino Giovagnoli: 15

Njegova popularnost ne proteže se svuda i u svim sredinama, a nadasve se novost koju on nudi uvijek ne prihvaća i ne razumije. To vrijedi i s obzirom na dobar dio vodećih europskih krugova te, posebice, za intelektualce i akademski izobražene na Starom kontinentu. U Europi je, uistinu, svijet kulture pri susretu s njim u najmanju ruku nesiguran. Doista, malo je posjeta pape Franje velikim kulturnim ustanovama i rijetki su susreti s predstavnicima akademija. Ne spominju se njegova maestralna predavanja, poput onih koje je držao Benedikt XVI. na Sveučilištu u Regensburgu ili na Collège des Bernardins u Parizu. Bilo je, osim toga, malo prigoda u kojima je izrijekom progovorio o kulturnom djelovanju, o znanstvenom istraživanju ili o problemima intelektualaca. No sve to nije dovoljno da protumači odmak između Franje i svijeta europske kulture.1

Zapravo, primjećuje Giovagnoli, nije istina da je Franjo dalek kulturi, posebno europskoj kulturi. »Iz njegovih spisa izbija mnogo složenija i razrađenija misao nego što to izgleda na prvi pogled. Uprkos onomu što se obično misli, što više čitamo njegove enciklike, njegove govore ili njegove homilije, to više dobivamo dojam da Franjo razumije svijet intelektualaca i da ima čvrsta uvjerenja o ulozi kulture u suvremenom društvu.«2 Ta »složenost« Bergogliove misli nije do sada, uz male iznimke, naišla na pozornost koju zaslužuje.3 Naprotiv, množe se kritičari, teolozi posljednjeg sata, oni koji Papinu viziju izvlače iz novinskih čla1

2 3

A. GIOVAGNOLI, »Francesco sfida gli intellettuali«, u: Avvenire, 3. studenoga 2015. Isto. Usp. V. M. FERNÁNDEZ, Il progetto di Francesco. Dove vuole portare la Chiesa, razgovor s P. Rodarijem, EMI, Bologna, 2014.; A. COZZI,

naka. Obeshrabrujuće monotono neprekidno se ponavljaju dva prigovora. Prema prvom, Franjo bi bio populist, argentinski »peronist«, lišen kategorija sposobnih razumjeti fine razlike slobodne i moderne Europe. Prema drugom prigovoru, Bergoglio ne bi imao teološku i filozofsku spremu da bi novim ruhom zaodjenuo Petrovu ulogu. Obje kritike pomiješane su u pretpostavci, posve europskoj i sjevernoameričkoj, da ono što dođe iz Južne Amerike nije na razini zapadnih parametara. Riječ je o uvjerenju koje je dobro izrazio Angelo Panebianco: »Neizbježno je – jer svatko od nas je dijete vlastite povijesti – da ovaj papa, kao i svi koji su mu prethodili, sa sobom nosi pozadinu, osim svoje vjere i svojeg čitanja Evanđelja, također iskustva, ideje i osjećanja koja su dio tradicije njegove zemlje. Tradicije koja se nužno ne podudara s našom. Poželjno je da u zemlji zrelog kapitalizma kakva je, unatoč svemu, Italija, bude, i među katolicima, nemali broj onih koji se ne slažu s Bergogliom u pitanjima rada i profita ili, da uzmemo drugi primjer, ne vjeruju da su suvremeni ratovi jedino plod želje gramzivih kapitalista za zaradom. Poželjno je, također, da mnogi zaključe kako Papini gospodarski pogledi proizlaze od određenog tumačenja Pisama, ali, možda, proizlaze i iz snažno protukapitalističke tradicije, ukorijenjene u zemlji iz koje dolazi. U Italiji imamo izvrsnih studija o Južnoj Americi, općenito, te o Argentini i njezinoj povijesti posebno. Možda je trenutak da se počnu proučavati kulturne spone između ovoga pape i te tradicije.«4 Franjin domet bio bi zadan njegovim podrijetlom, time što je »argentinsko«. Panebianco u svojem sudu nije osamljen. Odjek

R. REPOLE, G. PIANA, Papa Francesco. Quale teologia?, Cittadella Editrice, Assisi, 2016., pogovor Gianfranco Ravasi. A. PANEBIANCO, »L’equilibrio che cerca la Chiesa«, u: Corriere della Sera, 21. kolovoza 2015.

mu je, na manje trezven način, Loris Zanatta, prema kojem je Bergoglio »dijete katoličanstva natopljenoga dubokim antiliberalizmom, probuđenoga, putem peronizma, predvodnik križatskog rata protiv protestantskog liberalizma, čiji se ethos nadvija kao kolonijalna sjena nad katoličkim identitetom Južne Amerike«.5 Kritika je to koju nalazimo u liberalnog filozofa Marcella Pere, poznatoga po njegovoj knjizi s Josephom Ratzingerom Senza radici (2004.), u kojoj je priželjkivao novu »građansku religiju« i, istodobno s ratom protiv Iraka, povratak Europe ratničkom duhu, protiv pacifizma. Prema Peri, »Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. dali su svojem poslanju jak zapadni naglasak. Oni su se uporno pozivali na Europu i u njih je prisutna očita zapadna perspektiva, u kojoj se naš kontinent vidi kao kolijevka upravo europskih vrijednosti. Franjo, naprotiv, ima viziju koja je čisto južnoamerička«.6 Njegov pristup temi imigracije dokazuje da on »prezire Zapad, teži njegovu uništenju i sve čini da to postigne […] Papa izražava sve predrasude Južnoamerikanca prema Sjevernoj Americi, prema tržištu, prema slobodi, kapitalizmu«.7 Prema Peri, »njegova vizija je južnoamerička vizija peronističkog 5

L. ZANATTA, »Un papa peronista?«, u: Il Mulino, 2 (2016.), str. 240. Zanattin članak izazvao je raspravu s vatikanistom Riccardom Cristianom: R. CRISTIANO, »Bergoglio peronista: per il Mulino è un peccato l’empatia umana«, u: Reset, 22. lipnja 2016.; L. ZANATTA, »Le mie critiche a Bergoglio e ai guasti del peronismo«, u: Reset, 27. lipnja 2016.; R. CRISTIANO, »Così l’empatia di Francesco ha riportato la Chiesa nella storia«, u: Reset, 29. lipnja 2016. Cristiano je autor knjige: Bergoglio, sfida globale. Il Papa delle periferie tra famiglia, giustizia sociale e modernità, Castelvecchi, Rim, 2015. »Il Papa sta secolarizzando la chiesa«. Intervju: Marcello Pera«, u: Il Foglio, 22. studenoga 2016. »Bergoglio vuole fare politica, il Vangelo non c’entra nulla«, intervju: Marcello PERA, u: Il Mattino, 9. srpnja 2017.

justicijalizma, koji nema ništa sa zapadnom tradicijom političkih sloboda i njezinom kršćanskom matricom«.8 Panebianco, Zanatta, Pera, tonom nedodirljivih izražavaju udaljenost iz koje laička sfera, liberal, promatra Bergoglia. Istočnjačka, kapitalistička, liberistička ideologija u »argentinskom« papi vidi kočnicu jedinoj misli koja je prevladala u eri globalizacije. Prvosvećenik je protivnik i tako s njim treba postupati. Tim kritičarima valja pridružiti konzervativne katolike teocon [theocon = theoconservative] usmjerenja, mentalitetom umnogome slične katoličanstvu u SAD-u. U njih se pojavljuje suprotstavljanje Zapad – Južna Amerika, tipično za laičku liberalnu desnicu.9 Simplifikacijama izraza – populizam, peronizam – bez njihova smještanja unutar vlastitih povijesnih okolnosti – zapravo služi logici obezvrjeđivanja, netrpeljivosti prema svakoj kritici modela globalizacije. Ono što u tih kritičara iznenađuje jest pomanjkanje dokumentacije i produbljenja, kao da sadašnji prvosvećenik ne bi imao kulturno zaleđe i eklezijalno iskustvo, vrijedno da se sagleda.10 Massimo Franco zgodno piše da »kad se Bergoglia nasto8 9

Isto. Usp. S. MAGISTER, Da Perón a Bergoglio. Col popolo contro la globalizzazione, http://chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/1351113. html, 12-08-2015 (url consultato il 13-07-2017); ISTI, Quando Bergoglio era peronista. E lo è ancora, http://chiesa. espresso.repubblica.it/ articolo/1351119.html, 26-08-2015 (posjećeno 13. 07. 2017.); ISTI, »Il popolo, categoria mistica«. La visione politica del papa sudamericano, http://chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/1351278.html, 20-042016 (posjećeno 13. 07. 2017.). Godine 2013. Magister govori posve drukčije: Bergoglio, rivoluzionario a modo suo, http://chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/1350519. html, 16. svibnja 2013. (url consultato il 13-07-2017). Andrea Riccardi s pravom zapaža: »Usredotočimo li se na Franjinu misao i osobnost, nestaju simplifikacijski mitovi o papi koji je populist ili sentimentalni papa. To se uviđa ako se proučavaju njegov život i njego-

ji opisati kao neku vrstu južnoameričkog don Camilla, nehotice se pravi krivotvorina. Bivši buenosaireski nadbiskup ne može se etiketirati europskim ili, još gore, talijanskim kategorijama. On nije seoski župnik kao lik Giovannija Guareschija, nego urbani, dapače megacity, velegradski svećenik. Njegov jednostavan jezik proizlazi iz najdublje svijesti o teritoriju i njegovim stanovnicima i od duge, pa i jezične elaboracije, ’na terenu’, od njegova svećeničkog identiteta«.11 Bergogliov jezik je jednostavan stoga što on hoće da bude jednostavan. Ta jednostavnost ishod je razmišljanja, evanđeoske jednostavnosti, a ne ograničenosti u izražavanju. U pozadini je proces mišljenja, bogatoga i izvornoga, koje proistječe iz isusovačke škole, koje se ne hrani samo na argentinskim učiteljima, nego nadasve na onima europskima. Dok je mladi Bergoglio bio student filozofije i teologije na Colegiu Máximu u San Miguelu, njegovi idejni uzori bili su isusovački francuski intelektualci: Henri de Lubac, Gaston Fessard, Michel de Certeau.

va misao. Jorge Mario Bergoglio dugo je privodio k zrelosti razglobljenu misao o krucijalnim temama života Crkve i njezina uklapanja u suvremeno društvo. S posebnom pozornošću pratio je promjenu tijekom dvaju posljednjih desetljeća popraćenu nepobitnom potvrdom globalizacije i njezinih posljedica na gospodarski i društveni život. Pitao se koji bi danas bili prostor i poslanje Crkve u transformiranom, pluralnom svijetu, koji živi na način velikih gradova. Pritom su mu kao referentna točka bili Drugi vatikanski koncil i poslijekoncilske godine, one Pavla VI. i pape Wojtyłe. »Laboratorij« u kojem je papa Franjo promišljao bila je Argentina sa svojim teškoćama i proturječjima, povezana, upravo takva kakva jest – ne samo s religioznoga gledišta – s čitavom Južnom Amerikom« (A. RICCARDI, La sorpresa di papa Francesco. Crisi e futuro della Chiesa, Mondadori, Milano, 2013., str. VIII–IX). M. FRANCO, Imperi paralleli. Vaticano e Stati Uniti: due secoli di alleanza e conflitto, Mondadori – Corriere della Sera, Milano, 2015., str. 262. Od istog autora usp., Il Vaticano secondo Francesco, Mondadori, Milano, 2015.

Nekoji su ugledni predstavnici lionske škole. To su bili njegovi »učitelji«. Oni su »europski« učitelji. Djelomice oni koji su vodili u razmišljanju i onoga koji će mu postati prijatelj i uzor kojega je citirao, Urugvajca Alberta Methola Ferréa, najgenijalnijega katoličkog južnoameričkog intelektualca druge polovine dvadesetog stoljeća, direktora časopisa Vispera i Nexo, koje je Bergoglio ustrajno čitao. Europski i argentinski učitelji, složena mješavina koju valja istraživati žele li se izbjeći pojednostavnjivanja kojima je nepoznavanje podataka plodno tlo. Kao što primjećuje Rodrigo Guerra López: Manjkavo proučavanje južnoameričkih filozofa i teologa u Europi je nešto redovito. Kadikad imam dojam da neki europski (i sjevernoamerički) istraživači misle da je južnoamerička misao neka vrsta nižeg ili drugorazrednog nastojanja u odnosu na ono što se proizvodi u zemljama poput Njemačke, Francuske, pa i Italije. Bilo bi to tek uzgredno zapažanje da to, prema mojem sudu, nije važno i za razumijevanje onoga što se događa s obzirom na Franju. […] Kad je Ivan Pavao II. bio izabran za papu, njegov intelektualni i pastoralni profil tražio je poseban napor da se razumije njegovo učenje. Mnogi su morali proučavati povijest kršćana u Poljskoj, razne filozofske tradicije u Wojtylinim korijenima, te ući u njegovu tešku filozofiju da bi razumjeli dubinu, primjerice, pravi domašaj i značenje enciklika Redemptor hominis i Laborem exercens ili ono što se u konačnici treba pojmiti kao »teologija tijela«. Autori, kao Rocco Buttiglione, Massimo Serretti, Tadeusz Styczeń, Angelo Scola i drugi, vrlo su se potrudili u produbljivanju i tumačenju, što do danas donosi plodove. Držim da je sličan napor nužno poduzeti u slučaju 21

Jorgea Marija Bergoglia, D. I. Kolike bismo samo raspre izbjegli kad bismo izvukli pouku iz intelektualne i pastoralne biografije našega pape! Na glavnim sveučilišnim ustanovama posvećenima širenju i produbljivanju papinskog učiteljstva profesori i studenti tek su se oskudno pozabavili ozbiljnim i sustavnim proučavanjem spisa Jorgea Bergoglia i njegovih omiljelih autora, kao što su Lucio Gera, Juan Carlos Scannone ili Methol Ferré. A da i ne govorimo o opsežnom i dubokom proučavanju teologije naroda ili južnoameričkoga biskupskog učiteljstva.12

Priželjkivanje Guerre Lópeza posve je opravdano. To više što talijanski čitatelji i oni koji čitaju engleski, među ostalim, imaju na raspolaganju izvrsnu biografiju Jorgea Marija Bergoglia, naime, onu Austena Ivereigha, koja vrlo pomno prati formaciju, i onu intelektualnu, budućega pape.13 Taj tekst bitan je i za razu12

R. GUERRA LÓPEZ, Aprender los unos de los otros, http://chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/1351355.html, 18-08-2016 (posjećeno 13. 7. 2017.). O argentinskoj filozofiji usp. D. F. PRÓ, Historia del pensamiento filosofico argentino, Facultad de Filosofía y Letras, Universidad Nacional de Cuyo, Instituto de Filosofía, Mendoza, 1973.; A. CATURELLI, Historia de la filosofía en la Argentina 1600–2000, Ciudad Argentina – Universidad del Salvador, Buenos Aires, 2001. O argentinskoj filozofiji usp. C. M. GALLI, »Investigando la teología en nuestra Argentina«, u: Teología, 110 (2013.), str. 163–188. A. IVEREIGH, The Great Reformer. Francis and the Making of a radical Pope, LLC, New York, 2014., tal. prij. Tempo di misericordia. Vita di Jorge Mario Bergoglio, Mondadori, Milano, 2014. Za bibliografije koje se bave biografskim podatcima o Jorgeu Mariju Bergogliu usp. W. KASPER, Papst Franziskus – Revolution der Zärtlichkeit und der Liebe. Theologische Wurzeln und pastorale Perspektiven, Kardinal Walter Kasper Stiftung, Stuttgart 2015. (tal. prij. Papa Francesco. La rivoluzione della tenerezza e dell’amore, Queriniana, Brescia, 2015., str. 14–15, str. 12). Sinteza bitnih biografskih podataka daje se i u: A. MELLONI, Papa Francesco, u: AA.VV., Il conclave di Papa Francesco, uredio A. Melloni, Istituto della Enciclopedia Italiana, Rim, 2013., str. 63–95.

mijevanje Bergogliove »politike«, tako često neshvaćene od njegovih kritičara. Kao što piše Ivereigh: Bergogliov radikalizam ne smije se pobrkati s progresivnom doktrinom ili progresivnom ideologijom. Njegov stav je radikalan jer je misionarski i mističan. Franjo je instinktivno i duboko protivnik »stranaka« u Crkvi i uvjeren je da se papinstvo korijeni u tradicionalnom katoličanstvu svetoga vjernog Božjeg naroda, a osobito u siromasima. Nikada neće ući u kompromise oko gorućih pitanja koja dijele crkvu laičkog Zapada, jaz koji bi progresisti voljeli popuniti modernizacijom doktrine. Ali on nije, kao što postaje posve očito, ni papa katoličke desnice: pontifikat neće iskoristiti za političke i kulturne bitke za koje drži da se moraju voditi na dijecezanskoj razini, ali će ga iskoristiti da privuče i pouči; nikako ne drži potrebnim ponavljati već poznato, nego želi staviti naglasak na ono što je dijelom zaboravljeno: na Božju očinsku dobrotu i njegovu milosrdnu blagost. I dok bi konzervativni katolici htjeli da više govori o etičkim i socijalnim temama, sretan je kada čini suprotno, to jest kad oporavlja katoličanstvo kao »nešivenu haljinu«.14

Ivereighovo je mišljenje važno jer pomaže u prevladavanju uobičajenog suprotstavljanja Franje i Benedikta XVI., uobičajeno kod konzervativaca. Zapravo, samo smo pred razlikama u stilu i naglascima, ne i u sadržajima. »Ako je dugačak pontifikat Wojtyła – Ratzinger obilježen crkvenim naučavanjem o moralnim i socijalnim pitanjima, odlučnim »antropološkim« naglaskom povezanim uz »naravni zakon«, papa Bergoglio čini se da je više nošen povijesno-kulturnom vizijom i na crti južnoamerič14

A. IVEREIGH, Tempo di misericordia. Vita di Jorge Mario Bergoglio, nav. dj., str. 439.

koga teološkog ozračja iz kojega potječe, te više duhovne negoli teološke vizije na službu rimskog pontifikata. U povijesti modernog katoličanstva pontifikat Benedikta XVI., »pape teologa« (u smislu akademskog teologa), morao bi ostati iznimkom. Pomak naglaska s Bergogliom, od teološkog papinstva prema duhovnom, krije neke nepoznanice za buduće ustroje (strukture) katoličanstva. No taj alternativni izbor u odnosu na Ratzingera Bergoglia ne čini progresistom ili nekakvim liberalom (kao što ni Ratzinger nije bio reakcionar). Bergoglio je »socijalni katolik« s dvoznačnom i složenom vizijom »modernosti«.«15 Riječ je o »socijalnom« katoličanstvu, s vrhuncem u poslijekoncilska vremena, a zaboravljenom u doba globalizacije, koji gura katolički svijet prema zauzimanju za životne vrjednote, ne samo one socijalne. Ovaj svijet kritizira tobožnji Franjin teološki progresizam, kojega nema, u nepovjerenju prema papi koji je krajnje kritičan prema vrijednostima tržišta. U stvarnosti, Papina kritika društva koje isključuje, koje oduzima posao, stvara nove podjele, ne želi da katolici budu nekakva stranka, niti želi Crkvu povesti na barikade. »Franjo je čovjek pomirenja između dijelećih, katkad tragičnih priča u Americi južne hemisfere. Usporedno s njegovim reformama u Vatikanu, podjednako kontroverznima i osporavanima, na globalnoj razini događa se rušenje i uklanjanje svih razvalina i ideoloških otpadaka preostalih nakon hladnog rata. U Južnoj Americi to znači pad posljednjega »Berlinskog zida«, to jest »Havanskog zida«, i drugih nevidljivih, skrivenih u tajnim arhivima i u kolektivnom sjećanju tih naroda. To znači predati prošlosti građanske ratove vođene u ime marksizma i kapitaliz15

M. FAGGIOLI, Papa Francesco e la »chiesa-mondo«, Armando Editore, Rim, 2014., str. 83.

ma, zajedno s Katoličkom Crkvom i njezinim episkopatima u ulozi žrtava, a kadikad i sudionika. Mnoge je iznenadio dar koji je Evo Morales, bolivijski predsjednik predao Franji: raspelo sa srpom i čekićem, djelo oca Luísa Espinala, ubijenoga osamdesetih godina jer je branio siromahe i demokraciju. Premda se u Franje nije opazila zbunjenost u prilici primitka toga dara, netko je u tom htio vidjeti nekakav prvosvećenikov posmrtni zagrljaj s teologijom oslobođenja prema marksističkoj matrici. Zapravo, tom gestom Morales je Papi priznao nikada prije Crkvi pripisan leadership, vodeću ulogu; učinio je gestu nekoga drugorazrednoga i podložnoga, nezamislivu prije samo nekoliko desetljeća.«16 Prema Massimu Francu, »Franjo je uništio revolucionarne komunističke mitove da se stavi na čelo narodnih gibanja ponudivši drukčiji izlaz: miran, uključiv, ali time ne manje jasan u osudi onoga što je nazvao »tehnokratskom paradigmom«, i u pozivu da joj se suprotstavi«.17 Riječ je o istoj paradigmi koju su kritizirali Romano Guardini, autor drag Bergogliu, kao i Augusto Del Noce, autor na kojega se pozivao Methol Ferré. To je model koji isključuje »beskorisne«, one »koji nisu nizašto, škart«, neproduktivne, nezaposlene, siromahe, stare i »još-nerođene«, teško bolesne, uopće slabe. Put izlaska put je pomirbe, između slabih i zaštićenih, koja omogućuje slogu te, potom, socijalni i politički mir. Sva Bergogliova misao misao je pomirenja. Nije to »irenistična«, optimistična, naivna progresistička misao, nego, suprotno, misao dramatična, »napinjuća« koja, dozorivši tijekom ignacijanskih studija šezdesetih godina nalazi svoju prvu formulaciju u, tragičnom, okviru Argentine sedamdesetih godina, podijeljene 16

M. FRANCO, »Imperi paralleli. Vaticano e Stati Uniti: due secoli di alleanza e conflitto«, nav. dj., str. 263. Isto, str. 264.

između filo-vojne desnice i filo-revolucionarne ljevice. Suprotstavljenost koja je obilježila i Crkvu i Družbu Isusovu. Odatle je izronila misao o »polarnoj«, »antinomijskoj« dijalektici koja tvori crvenu nit njegove misli, njezinu izvornu konceptualnu jezgru. Ne neku »ekvidistantnu« sintezu, ne neko puko »centrističko« rješenje, nego teoretsko-praktični-religiozni pokušaj ponude antinomijskog jedinstva, agonijskog rješenja postignutoga s pomoću kontrasta. Stoga dijalektička vizija u kojoj se pomirenje ne nalazi, kao u Hegela, u filozofskoj spekulaciji, nego u Misteriju (Otajstvu) koji djeluje u povijesti. Model je preuzet od Gastona Fessarda, iz njegova fundamentalnog djela La dialectique des »Exercices spirituels« de saint Ignace de Loyola, izdanoga 1956. godine. Poslije, tijekom svojega boravka u Njemačkoj, od 1986., imat će priliku suočiti taj pogled proučavanjem sustava polarne suprotstavljenosti, koji je razradio Romano Guardini u svojem djelu Der Gegensatz. Versuche zu einer Philosophie des LebendigKonkreten iz 1925. godine. Od tada Guardini, na čijoj je misli trebao izraditi svoju doktorsku tezu, postaje njegovim autorom, koji ga prati u njegovu socijalnom i eklezijalnom promišljanju, u nastojanju da obrazloži antinomije i njihova rješenja. Bergogliova misao, koja je u tolikim vidovima slična misli Methola Ferréa, uobličit će se kao simfonija suprotnosti. Filozofija koja se smješta u riječno korito katoličanstva koje je, prema Adamu Möhleru, Erichu Przywari, Romanu Guardiniju, Henriju de Lubacu, coincidentia oppositorum. Kao što će reći Bergoglio kao kardinal: »Harmonija«, rekao sam, to je pravi izraz. U Crkvi harmoniju čini Duh Sveti. Jedan od prvih otaca Crkve napisao je da Duh Sveti »ipse harmonia est«, on sâm je harmonija. Istodobno, on sâm tvorac je pluralnosti i jedinstva. Samo Duh može uspostaviti raznovrsnost, mnogolikost, višestrukost i, u isto vrijeme, stvoriti 26

jedinstvo. Zato, kada mi hoćemo napraviti raznovrsnost, dobijemo raskole, shizme, a kad hoćemo uspostaviti jedinstvo, dobijemo jednolikost, uniformnost, homologizaciju.18

Iste poglede Bergoglio potvrđuje i kao papa: Drugim riječima, isti Duh stvara raznovrsnost i jedinstvo, te na taj način oblikuje novi narod, šarolik i sjedinjen: sveopću Crkvu. Najprije, maštovito i nepredvidivo, stvara raznovrsnost; u svako doba doista čini da procvatu nove i različite karizme. Zatim, taj isti Duh ostvaruje jedinstvo: povezuje, okuplja, ponovno slaže harmoniju: »Svojom prisutnošću i svojim djelovanjem iznova spaja u jedinstvu duhove koji su između sebe posebni i odvojeni« (Ćiril Aleksandrijski, Komantar na Ivanovo evanđelje, XI, 11). Tako da bude pravo jedinstvo, ono po Bogu, koje nije uniformnost, jednoličnost, nego jedinstvo u različitosti. Da bismo to postigli, dobro je da si pomognemo u izbjegavanju dviju redovnitih napasti. Prva je ona kojom težimo različitosti bez jedinstva. To se dogodi kad se hoće odvojiti, kad se pojavljuju grupiranja i stranke, kad se ustrajava na isključivim stajalištima, kad se zatvara u vlastite partikularizme, držeći ih čak najboljima ili da su uvijek opravdani. To su takozvani »čuvari istine«. Tada se izabire strana, ne cjelina, pripadnost ovomu ili onomu prije nego Crkvi; postaje se »navijačem« neke strane umjesto braćom i sestrama u istome Duhu; kršćanima »desnice ili ljevice« prije negoli Isusovim; neslomljivim čuvarima prošlosti ili avangardistima budućnosti prije negoli poniznom i zahvalnom djecom Crkve. Tako imamo različitost bez jedinstva. Druga je suprotna napast traženje jedinstva bez različitosti. Takvo, pak, jedinstvo 18

Usp. G. VALENTE, Francesco. Un papa dalla fine del mondo, EMI, Bologna, 2013., str. 35.

postaje jednolikost, obveza da se sve čini zajedno i da sve bude jednako, da svi uvijek misle na isti način. Tu jedinstvo prestaje i postaje homologizacija, i tu više nema slobode. Ali sveti Pavao kaže: »gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda« (2 Kor 3, 17).19

U tom složenom odnosu između jedinstva i različitosti nalazi se jezgra Bergogliove »katoličke« misli. Tu zadobivaju oblik tri polarna para (punina – granica, misao – stvarnost, globalizacija – lokalizacija) skupa s četiri načela: vrijeme je važnije od prostora; jedinstvo prevladava nad konfliktom; stvarnost je važnija od ideje; cjelina nadilazi dio. Odatle kreće njegov klasičan nauk o jedinstvu transcendentala Bića (lijepo – dobro – istinito), u izravnom dodiru s teološkom misli Hansa Ursa von Balthasara. S fundamentalnim naukom jer je ključ odnosa između Milosrđa i Istine u suvremenom svijetu. Ako je, kao što tvrdi von Balthasar, samo ljubav vjerodostojna, tada kozmo-teološki put srednjovjekovnih [teologa] i ovaj antropološki modernih moraju, u vrijeme relativizma i nihilizma dati prednost Milosrđu kao »očitovanju« Istine.20 To je put evanđeoski, kerigmatska staza koja je u središtu ovog pontifikata, putem koje kršćanstvo današnjice može ponovno krenuti jednakom dinamikom početaka. Milosrđe i Istina, to su točke koje konzervativci oštro napadaju i ustrajavaju u opiranju, kao i modernisti. Na taj način, pomnom analizom korijena i razvitka misli Jorgea Marija Bergoglia, izranja učeni Europejac, iznimno bogata raspona. On se hrani različitim prinosima, međusobno povezanima dubokom logikom. Kako piše Diego Fares: 19 20

PAPA FRANJO, Homilija na Pedesetnicu (4. lipnja 2017.). H. U. VON BALTHASAR, Glaubhaft ist nur Liebe, Johannes Verlag, Einsiedeln, 1963. (tal. prij. Solo l’amore è credibile, Borla, Rim, 1977.).

SADRŽAJ

PREDGOVOR ................................................................................

UVOD ............................................................................................. 15 1. poglavlje ZRENIK OBILJEŽEN DUBOKIM PROTIVŠTINAMA ............... 33 1.1. Na ishodištu jedne misli: Gaston Fessard i teologija »kao da« .... 33 1.2. Juan Domingo Perón i Crkva ............................................ 55 1.3. Jedinstvo univerzalnoga i partikularnoga, centra i periferije. Pouka dobivena od Amelije Podetti ................................... 65 1.4. Božji grad i grad ljudi. Augustinova suvremenost ............... 79 1.5. Il pueblo fiel, vjerni narod kao »teološko mjesto« ................ 88 2. poglavlje FILOZOFIJA POLARNOSTI ......................................................... 103 2.1. Družba Isusova kao sinteza oprječnosti .............................. 103 2.2. Isusovci i dijalektička misao: Przywara, de Lubac, Fessard ............................................... 116 2.3. Dijalektički tomizam Alberta Methola Ferréa .................... 137 3. poglavlje TEORIJA POLARNOG SUPROTSTAVLJANJA. BERGOGLIO I ROMANO GUARDINI ....................................... 161 3.1. Doktorska teza o Guardiniju ............................................. 161 3.2. Načela i polarnosti. Sličnosti između Bergoglia i Guardinija ... 169

411

3.3. Polarna suprotstavljenost i zajedničko dobro. Sineidetsko mišljenje ......................................................... 187 3.4. Moć, priroda, tehnika. Guardini u Laudato si’ .................... 198 4. poglavlje CRKVA I MODERNITET. METHOL FERRÉ I KATOLIČKI PREPOROD U JUŽNOJ AMERICI ...................... 211 4.1. Drugi vatikanski koncil kao nadilaženje reforme i prosvjetiteljstva ................................................................ 211 4.2. Od Medellína do Pueble: katolički preporod u Južnoj Americi ................................................................... 221 4.3. Katoličanstvo i modernitet. Učenje Augusta Del Nocea ..... 235 4.4. Libertinski ateizam i kritika društva obilja ......................... 254 5. poglavlje SVIJET BEZ POVEZANOSTI. PRVENSTVO EKONOMIJE U ERI GLOBALIZACIJE ................ 267 5.1. Globalizacija i latinoamerička Patria grande. Methol Ferré i Bergoglio .................................................... 267 5.2. Caritas in veritate Benedikta XVI. ...................................... 279 5.3. Kritika nejednakosti u Evangelii gaudium ........................... 289 6. poglavlje U ŠKOLI SVETOG IGNACIJA. ŽIVOT KAO SVJEDOČENJE .............................................................................. 309 6.1. Narativna misao i theologia crucis: ignacijanska napetost ....... 309 6.2. Životopis Petra Fabera koji je napisao Michel de Certeau ..... 324

412

6.3. Biće i jedinstvo lijepoga – dobroga – istinitoga. Bergoglio i H. U. von Balthasar ......................................... 333 7. poglavlje KRŠĆANSTVO I SUVREMENI SVIJET ....................................... 345 7.1. Milosrđe i Istina. Amoris laetitia i Morenitin pogled .......... 345 7.2. Susret kao »početak«. Nova ravnoteža između kerygme i morala ............................................................................. 368 7.3. Aparecida: kršćanski stil u XXI. stoljeću ............................. 388 KAZALO IMENA ........................................................................... 401

413