Enzo Bianchi Kakva vjera?
metanoja 211
Urednik: Bonaventura Duda Prijevod: Miroslav Fridl Lektura i korektura: Gordana Bašić Kedmenec Prijelom i oprema: Christian T. Belinc
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o. Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1059-4 Tiskano u lipnju 2017. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000956011.
Enzo Bianchi
Kakva vjera? Priredila: Gabriella Caramore
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2017.
Naslov izvornika: Enzo Bianchi, Quale fede? © Morcelliana, Brescia, 2002. © za hrvatski prijevod: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2017.
PRED GOVOR
Također će trebati imati hrabrosti reći da se vjeruje u Boga. Etty Hillesum
Ako je istina – kao što kaže Etty Hille sum – da pitanja što uznemiruju ljudsko srce o smislu života, o sukobu između sklonosti prema zlu i želje za dobrim, o mogućnosti da si ljubav utre put u neprilikama i tragedijama povijesti, moraju katkada imati »hrabrosti« priznati da nose ime Božje, jednako je tako istina da onaj koji se naziva »vjernikom«, mora, sa svoje strane, pronaći »hrabrost« po staviti si krajnja pitanja o smislu tog imena ako od Boga ne želi načiniti nejasan obzor svojih misli, prašnjavi namještaj svoje sva kodnevice, ili barjak kao znak pripadnosti kojim će mahati u važnim medijskim prigo dama. Što je vjera? Kakav je Bog kojemu se vjernik obraća? U čemu se sastoji zajednica vjernika kroz povijest? Kakav može biti nji hov odnos prema ravnodušnosti u svijetu, prema pripadnosti ostalim vjerovanjima, 5
prema potrebi da se djeluje u povijesti zaje dno s ljudskom zajednicom? Enzo Bianchi ima »hrabrosti« staviti se ponajprije pred vlastita pitanja – življena u okviru monaškog života i, općenitije, u okvi ru dimenzije kršćanskog života u koju se smješta – te ih istom radikalnošću postaviti onomu koga susreće, bez obzira na njegovo podrijetlo. No također ima hrabrosti poku šati dati odgovore. Jer je istina da se prošlih godina s pravom nastojalo privilegirati status pitanja u odnosu na status odgovora kako bi se iznijelo na vidjelo da nitko na ovoj zemlji ne posjeduje istinu, kako je ljudsko postupa nje po svojoj naravi nesigurno, i da se srce uvijek iznova vježba za nešto novo i za čuđe nje ako ne želi umrijeti od atrofije. No istina je i to da se na odgovore treba odvažiti ako se ne želi ostati paraliziran u nepomičnosti, ako se hoće staviti ruku u užarenu magmu zemaljskog života, ako se hoće otvoriti put za druga pitanja i druge odgovore. Dakle, Enzo Bianchi iskušava neke odgo vore uvodeći u igru strpljivo stečeno znanje vlastite duše i monaške tradicije; svakodnev nu provjeru, unutar života u zajednici, slože ne mješavine od koje je sazdano ljudsko srce; uvijek iznova obnovljeni savez s Pismom, koje je »Riječ što dolazi od Boga i što dovodi k Bogu«; punu pripadnost, bez zadrški i po kušaja bijega, ovome vremenu i ovome svijetu. 6
Naravno da Enzo Bianchi, pri pokušaju tih odgovora, dobro zna da se ono što danas mi sli možda neće posve podudarati s onime što će misliti sutra. Štoviše, nabacuje teme i hipo teze koje kao da su formulirane ispočetka. No upravo se u tome sastoji misaoni život. Nepo kretnost, dosegnuti cilj bili bi njegova smrt. Vjerujem da otuda proizlazi njegova sposob nost – poprilično rijetka u naše vrijeme – iz dizanja iz sustalosti riječi koje su istrošene ne toliko učestalom uporabom koliko nedostat nošću nutarnjeg prianjanja njihovu značenju onoga koji ih izgovara. Jesmo li primijetili da su riječi čija je sudbina to da budu sol zemlje – poput »dijaloga«, »drugosti«, »osluškivanja«, »slobode«… – iznenada postale otrcane, i to upravo zato što ih izgovaramo bez poštivanja, bez straha, bez srama? Jesmo li primijetili da je ukaljana i osiromašena njihova sposobnost preobražavanja i prevrata, i da zbog toga cije la oblast govora postaje obezvrijeđena i osi romašena? Kao što jednom napisa Giorgio Manganelli: »Ako jedna riječ ‘promaši’, tomu se prilagođava cijeli svemir.« I tako, nakon »paradoksa križa«1 i nakon tri opširna razmišljanja o figurama Božjeg
Pod tim je naslovom izišao prvi svezak Enza Bian chija objavljen u ovome nizu 1999. godine (usp. ov dje, str. 98). 1
7
»tro-jedinstva«,2 Enzo Bianchi svojim sluša teljima – i čitateljima – emisije Ljudi i proroci nudi pitanja koja si on sâm postavlja, u obli ku nemira i nade, kao čovjek vjere i traganja. Znajući dobro da ono što on naziva »migra cija« kršćanske vjere može biti pustolovan hod – a ne opasno zastranjenje – jedino ako se čvrsto držimo dvaju načela: prvo glasi da se treba pratiti ritam epohe u kojoj se živi sjedinjujući gipkost gibanja i čvrstoću kor ijena; a drugo glasi da treba slijediti – iako u nezanemarivoj osobitosti vjerničkog i kul turnog hoda – jednu novu i sve neizostav niju percepciju da smo svi uključeni u sud binu cijelog čovječanstva. I upravo polazeći od toga, Enzo Bianchi traži od kršćana – ali i od svakoga drugog koji se nalazi u kultur nom obzoru kršćanstva – da jasno, iskreno i domišljato iznova tematiziraju dvije nosive osovine kršćanske vjere: perspektivu čovješ tva Boga koji postaje tijelom, i slobodu da se ljubi Sina koji umire kako bi se moglo dogo diti uskrsnuće. Drugim riječima, obvezuje ih da nikad ne dopuste izostavljanje upitni ka nakon izraza »kakav Bog«.
Ocu, Sinu i Duhu posvećene su tri »monografi je« iz niza Ljudi i proroci (1998., 1999., 2000.). 2
8
No želio bih da misli Enza Bianchija – također u dijalogu s Robertom Mancini jem, Giannijem Genreom, Renatom Pisu, Paolom De Benedettijem – budu uvedene (više nego ovim brzopletim razmišljanjima) dvjema »riječima«. Prva je »slika«: djelo re producirano na naslovnoj stranici u izvedbi Konstantina Brancusija, rumunjskoga kipa ra (1876.–1957.), koji je veći dio svoga života proživio u Parizu i koji je u žutom mramoru svoje Ptice u prostoru, kao i u drvetu, raznim vrstama mramora, u bronci, znao kroz glave i lica svojih likova, koji imaju jajoliki oblik i oznake ikone, prikazati njihovu pripadnost zemlji i okomito uzdizanje, materijalnost i let u prostor. Druga je vrsta »molitve« Jor gea Luisa Borgesa: prerada Očenaša na na čin krajnje iskrenosti, koja kazuje kako se kroz molitvu može biti vjeran i istodobno slobodan, ponizan i kreativan, slijep tijelom i vidovit duhom.3 Molitva Moja su usta izgovorila i izgovarat će ti suće puta na dvama meni bliskim jezicima »Očenaš«, ali ja ga razumijem tek djelomično. Ovoga jutra, prvoga dana srpnja 1969., želim
J. L. BORGES, Elogio dell’ombra, Einaudi, Torino, 1977. 3
9
pokušati s molitvom koja će biti osobna, a ne baštinjena. Znam da je riječ o pothvatu koji zahtijeva gotovo nadljudsku iskrenost. Za po četak je očigledno da mi je zabranjeno tražiti. Tražiti da se potpuno pomuti moj vid, bila bi ludost; poznajem na tisuće osoba koje vide a da zbog toga nisu sretne, pravedne ili mudre. Tijek vremena jest potka učinaka i uzroka, na način da tražiti bilo kakvu nagradu, pa bila ona i najmanja, znači tražiti da se pre kine jedna karika ove željezne potke, odnosno tražiti da je već prekinuta. Nitko ne zaslužuje takvo čudo. Ne mogu moliti da mi se oproste moje greške; oprost je čin nekoga drugog, a ja se jedino mogu spasiti. Oprost čisti onoga koji je povrijeđen, a ne onoga koji je povrijedio, s kojim oprost nema nikakve veze. Možda je sloboda moje volje iluzorna, no mogu davati ili sanjati da dajem. Mogu pružati hrabrost koju nemam; mogu pružati nadu koja u meni ne stanuje; mogu poučavati volji da se nauči ono što jedva znam ili naslućujem. Želim da me manje pamte kao pjesnika nego kao pri jatelja; da netko ponovi kadencu Dunbara ili Frosta ili čovjeka što usred noći vidi drvo koje krvari, Križ, i pomisli da je to prvi put čuo iz mojih usta. Nije mi važan tekst: nadam se da zaborav neće kasniti. Ne poznajemo nacrte svemira, no znamo da jasno razmišljati i pra vedno djelovati, znači pomoći tim nacrtima što nam nikada neće biti objavljeni. 10
Želim posve umrijeti; želim umrijeti s ovim pratiocem, mojim tijelom. ˟˟˟ Dok se opraštam od ovoga novog sveska našega niza, željela bih spomenuti odvjetni ka Stefana Minellija, koji nas je napustio na Božić prošle godine, i zahvaliti mu. On je, zajedno s Ilarijem Bertolettijem*, s duhom velike otvorenosti i iskrene želje za laika tom i pluralizmom, htio ne samo ostvariti mali pothvat ove inicijative nego ju je pratio izbliza s pozornošću, brižljivošću i odušev ljenjem. Upravo u duhu tog početka želimo i nadamo se nastaviti. Gabriella Caramore
*
Direktor izdavačke kuće Morcelliana. 11
ENZO BIANCHI
Kakva vjera?
I.
ALI KAD SIN ČOVJEČJI DOĐE, HOĆE LI NAĆI VJERE NA ZEMLJI (Lk 18, 8) Enzo Bianchi, kad smo odlučili krenuti zajedno na ovaj put bilo je ljeto, još se nije dogodio 11. rujan, no situacija koja se stvara od onoga dana dopušta nam, ili nas možda obvezuje, bistrijim pogledom gledati na sta nje našeg čovječanstva, ali i na stanje vjere i vjera u svijetu. Kako Vi gledate na vrijeme koje proživljavamo? Kako gledate na naše vrijeme i na ono što nas očekuje? Sa strahom? Užasom? Željom da razumijete? Enzo Bianchi (u nastavku E. B.): Ma… svakako sa željom da razumijem. No moram reći da uopće ne uspijevam osjetiti tjeskobu o kojoj mnogi govore, ni glede budućnosti ni glede sadašnjeg trenutka, jer sam uvje ren da čovjek uvijek ostaje jednak u svakoj kulturi, u svakom naraštaju, u svakoj epo hi. Postoji temeljno jedinstvo čovječanstva koje opstaje: u minulim tisućljećima, danas, sutra. Zbog tog jedinstva i dalje mogu, una toč svemu, vjerovati u čovjeka. Zapravo se stalno ponavlja: »Nakon 11. rujna ništa neće biti isto kao prije.« Da i ne. Istina je da se 15
nešto promijenilo, kao što se događa nakon svakog događaja koji dotakne i potrese cijelo čovječanstvo i obilježi njegovu povijest. No ne smijemo misliti da je to jedna apsolutna novost. Katkada imam dojam da se hranimo prevelikim očekivanjima. Sjetimo se kako se donedavno govorilo: »Treće tisućljeće! Tre će tisućljeće!« s golemim ushitom, kao da bi njegov dolazak trebao označiti početak jednoga novog vremena mira, pravde, mo gućnost novoga života. Eto! Bilo je dovoljno devet mjeseci i već se počinje govoriti da se iznova nalazimo u istoj tjeskobi koju su iza zvali strašni događaji što su nas toliko uzne mirili u prošlom stoljeću. Čovječanstvo uvi jek ostaje jednako, i kao što raste mogućnost da se čini dobro, jednako tako raste ona da se čini zlo. No čovjek se, iz naraštaja u na raštaj, uvijek pokazao kadrim nabaciti nove perspektive svijeta koji je lakše nastanjivati, zbog čega mogu reći da se ne osjećam osobi to potresenim događajima od 11. rujna. Prije nekoliko dana također ste govorili o ovim događajima kao istinskim »apokaliptič nim« izrazima ovoga vremena: ne u smislu »katastrofa«, kako su mnogi govorili, nego u smislu da mogu »razotkriti« tragičan vidik naše povijesti. Tu mi padaju na pamet misli Simone Weil, Dietricha Bonhoeffera, Ettyja Hillesuma, koji su, u najmračnijim trenutci 16
ma, govorili da vole vlastito vrijeme jer u du bini osamljenosti dopušta razumjeti mnoge skrivene stvarnosti. E. B.: Ova situacija razotkriva mnoge pro bleme i nove dubine čovječanstva. Kako mi se čini, prvo što razotkriva jest potreba da se provodi i uspostavi pravda, ravnomjernija raspodjela dobara i bogatstava zemlje. Do gađaj što se zbio mora nas navesti da se za pitamo: Kako je moguće da ljudi dospiju do takvog očaja da usmrte druge i da oni sami umru? Usudio bih se reći da je to strašna ka rikatura mučeništva, u smislu da je riječ o činu očajnikâ, izrastao iz humusa nepravde, tlačenja, nepoštivanja dostojanstva. Stoga vjerujem da 11. rujna razotkriva kako nije dovoljno jednostavno veličati tržište kao idola, kao što se činilo prošlih godina, ili ve ličati »globalizaciju« tržišta. Ne! Oprez! Ako se želi mir kao plod pravde, svakako treba graditi svijet u kojemu će ljudi moći sudje lovati barem na onoj gozbi koja će svima omogućiti nasititi se i provoditi život dosto jan čovjekova imena. To je prvo važno raz otkrivanje, jer gotovo smo zaboravili na tu potrebu i na prisutnost siromašnih. Druga objava je apsolutna potreba ljudi da više raz mišljaju, da se pitaju, da ne nastavljaju živjeti bez postavljanja dubokih pitanja koja nasta njuju čovjeka i koja, u konačnici, naznačuju koji bi bio smisao života, koja bi bila istinska 17
kvaliteta života i što znači živjeti s drugima u bratskoj zajednici ljudi. I to mi se čini ve likom objavom. Naposljetku, tu je i objava za kršćane, koji se, pred takvim događaji ma, moraju upitati jesu li i dalje kadri čitati evanđelje i živjeti ga. Kažem čitati jer imam dojam da mnogi od nas nisu danas više spo sobni čak ni približiti se Riječi i njezinoj poruci. Zatim, treba je živjeti! Danas se već, izrazima »dobričine« i »pacifisti«, ismijava ju oni koji se pitaju o potrebi i koristi rata. To mi se ponajprije čini neozbiljnim i bar barskim postupkom prezira prema svakome tko promišlja i traži dobre putove za cijelo čovječanstvo, a ne samo za neke. I tako je došao trenutak za kršćane da se upitaju, jer moraju shvatiti kako riskiraju služenje nekoj građanskoj religiji koja podržava zid prema Zapadu, zid koji nije napuknuo, ali svakako zahtijeva podršku. Želi li kršćanstvo postati obična »građanska religija«? Želi li se ispra zniti u neki oblik puke »zapadnjačke civili zacije«, ili želi nastaviti biti onaj kvasac koji je evanđelje Isusa Krista? To mi se također čini vrlo važnom objavom. Nadamo se da ćemo uspjeti produbiti sve te tri točke. No počnimo od prve: potreba za pravdom. Možda je nastavak toga to što, prvi put na tako obuhvatan način, zaista svi osje ćamo da živimo na jednome planetarnom 18