Za vašu duhovnu i teološku kulturu Nova izdanja No Patrick Becker
Mladen Machiedo
U STUPICI SVIJESTI?
TANKA CRTA
Duh i mozak u raspravi teologije, filozofije i prirodnih znanosti Biblioteka: Izvan nizova; format: 17x24 cm; meki uvez; 269 str.; cijena: 170,00 kn Određivanje odnosa duha i mozga dotiče se najosnovnijeg pitanja koje čovjek može postaviti: tko je on sam. Ne moramo samo začuđeno primiti na znanje to da uopće možemo postaviti ovo pitanje – koje drugo biće u svemiru to može? - nego također i to da ne znamo egzaktan odgovor. Najveća poteškoća nastaje sukobom dviju neuskladivih intuicija. Je li čovjek biće kod kojega se neovisni, slobodni duh služi tijelom ili čovjek predstavlja nerazdvojivo jedinstvo mentalnih i zički aspekata? Pitanja u tom smjeru od početka su pokretala lozofe. Odgovaranjem na njih, čovjek donosi načelnu odluku koja se, primjerice, može očitovati u tome da se tijelo označava kao manje vrijedno, čak kao ‘grob duše’. Rasprava se o tome pitanju vodi od kad je ljudskoga znanja i svijesti, od kad je religije i lozoje, a osobito se bila rasplamsala u 20. stoljeću budući da ju je potaknuo razvoj prirodnih znanosti. Ova knjiga je u širokim crtama obilježena lozojskim postupcima, a teološko se nalazi u duhovnim pretpostavkama, upozorava autor. Pitanje je i u tome: Dovode li saznanja prirodnih znanosti neizbježno do toga da se čovjeka promatra samo još kao složeni stroj? U sučeljavanju s prirodoznanstvenim nalazima i njihovim najistaknutijim zastupnicima Patrick Becker zastupa drevni lozofski koncept: koncept emergencije. On objašnjava svijest u njezinoj kvalitativnoj posebnosti na prirodnoj osnovi. Autor je docent fundamentalne teologije i lozoje religije na Katoličkome teološkom seminaru u Marburgu.
Rino Fisichella R
UVOD U FUNDAMENTALNU TEOLOGIJU U Biblioteka: Prirucnici; format: 14x20 cm; meki uvez; 152 str.; cijena: 90,00 kn Bi „Fundamentalna „„Fu Fu teologija, koja je nakon Drugoga vatikanskog koncila u mnogim središtima teološkogg studija bila svedena na jednostavan i površan ‘uvod’, posljednjih je godina imala takav razvoj da i sama sa potrebuje ‘uvod’. Prestaje tako služnička dimenzija, koja se činila obvezatnom s obzirom na dogmatiku, i ponovno s punim svojstvom ulazi u teološku znanost kao disciplina s vlastitim identitedog tom tom i vlastitom metodom. Parafrazirajući Heideggera, moglo bi se reći da se fundamentalna teologija postavlja ‘stražaricom’ teologije. Ona je budna za ono što se pojavljuje u nutarnjoj teološkoj dinamici te je istodobno pozorna za ono što se potvrđuje poviješću. Iako s ‘plašljivim mislima’ i s ‘nestalnim namislima’, ovaj uvod želio bi naglasiti važnost razumijevanja vjere za vjerničko življenje i nemogućnost potrebe njezinog odgađanja“, piše autor ove knjige, biskup i poznati teolog, prvi predsjednik Papinskoga vijeća za promicanje nove evangelizacije. Knjiga je u prvome redu namijenjena studentima teologije te je objavljena u KS-ovoj biblioteci „Priručnici“, ali će veliku korist u njoj naći svatko koga zanima istinska teološka misao.
Sally An Wright i Paola Bertolini Grudina
BI BIBLIJA ZA MOJE P PRVE KORAKE Biblioteka: Kana klub; B format: 19,5x21,5 cm; fo fo tvrdi uvez; 29 str.; t cijena: 60,00 kn Još jedna vrlo prikladna Biblija Kršćanske sadašnjosti za najmanje od naših mališana, posebno oblikom, tekstom i likovnošću. Ova slikovnica u obliku torbice djeci će biti prihvatljiva već na prvi pogled, a razveselit će ih i sjajni, razigrani i veseli crteži koji, na način prepričanog sadržaja prikladnog za taj uzrast, prate izabrane biblijske zgode i istine. Tako će djeca, malo pomalo ulaziti u taj posvećeni krug biblijske vjere i kulture, što je krajnja namjera i autora i izdavača.
Biblioteka: Zrno; format: 13x20 cm; meki uvez; 325 str.; cijena: 90,00 kn Riječ je o knjizi meditativnih dnevničkih zapisa pjesnika, esejista, kritičara, antologičara i prevoditelja Mladena Machieda u kojoj on na bremenit i snažan način progovara o odnosu koji se rađa iz ljubavi, patnje i tišine. „S mnogih stranica dnevničkih autorovih ulomaka na pronjen nam se način prenosi istina da u stalnoj komunikaciji ljudi često govore o tome zašto se ne razumiju, a jer se ne razumiju, govore. No, upravo jer govore, oni se ne razumiju (…). Pjesnik Machiedo nam poput Jaspersa svojim duboko smislenim meditativnim ulomcima i razmišljanjima nastoji pomoći u stjecanju novih uvida u vlastitu i tuđu egzistenciju bez ikakvih iluzija. Iz njegovih intimnih i hermetičnih riječi i rečenica proizlaze i mnoga pitanja koja su prije njega postavili mnogi lozo: Što je čovjek? Što je komunikacija? Što je transcendencija? U tom svom srazu s teškom misijom davanja odgovora na ta duboka životna pitanja, Machiedo jaspersovski ne odbacuje znanost, ali uočava njezine granice: znanost nam ne može dati odgovore na pitanja o vlastitom smislu, niti odrediti smisao i cilj našeg života. Zato u središte svojih svakodnevnih razmišljanja stavlja čovjeka i njegovu upućenost na bližnjega i na Boga, zanima ga pojedinačna egzistencija i pojedinačno čovjekovo iskustvo, njegovo nepovredivo dostojanstvo i onda kada je u bolesnome tijelu – paradoksalno – vidljiva (samo ljudskom oku) nevidljiva duša“, piše o ovoj knjizi Danijel j Labaš.
Njemačka biskupska konferencija
HOD ODRASLIH U VJERI Katekizam za odrasle Biblioteka: Katehetski priruc nici; format: 15,5x21 cm; meki uvez; 415 str.; cijena: 190,00 kn Ovaj je katekizam izdala Njemačka biskupska konferencija koja je uređenje i vodstvo povjee erila tadašnjem poznatom teologu i kasnijem kardinalu Walteru Kasperu. Na njemačkomee govornom području taj je katekizam doživio već mnogo izdanja, a ovo je njegov prvi prijee evod na hrvatski jezik. „Ova knjiga, koja je već davno prevedena na hrvatski jezik, ali koja je je tek sada ugledala svjetlo dana, s pravom nosi naslov: ‘Hod odraslih u vjeri’. Naime, ovdje nije ij ije riječ o katekizmu u strogom smislu riječi, koji po svojoj namjeri nameće određene norme i pravila, već o egzistencijalnom pristupu i promišljanju Nicejsko-carigradskoga vjerovanja u svakodnevnom životu čovjeka. Zato je ova knjiga i danas aktualna i suvremena, jer je namijenjena svakomu odraslom čovjeku s ciljem da mu pomogne u sazrijevanju u vjeri i u dubljem poniranju u njezino neizmjerno otajstvo. Prateći nastanak vjerovanja Crkve, knjiga svojim sadržajem potiče čitatelja da i on sam na tim čvrstim temeljima raste u vjeri. Zato ovaj, nazovimo ga, katekizam ne daje samo tumačenja toga istoga vjerovanja nego i eklezijalnu nit vodilju u pastoralnom promišljanju Crkve o tome kako odraslomu čovjeku omogućiti rast u vjeri, kako Vjerovanje Crkve pretočiti u osobno iskustvo vjere, odnosno kako suvremenom čovjeku pomoći da Vjerovanje u-svoji, štoviše da ga učini svojim ‘depositum dei’“, piše u uvodu dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit.
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj Rujan Cijena
XLVI 9/501 2015. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail KANA: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće. Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović. Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.
4 Potraga za krivcem
Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac
7 Laudato si’ – briga za zajednički dom Stjepan Baloban
8 Izbjeglička kriza u svjetlu
kršćanskog poimanja života i čovjeka Teološko razmišljanje: Tonči Matulić
10 Poniznost – vrlina ili slabost?
17 Vraćam ti se...
12 O zdravstvenom i spolnom
25 Ima ljudi osobito osjetljivih
Bono Zvonimir Šagi
Tomislav Salopek
na sveto
odgoju u školama
Izlaganje Karoline Vidović Krišto
Stjepan Lice
Rukopise i slike ne vraćamo. Tisak: Denona d.o.o.
Putopis
Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.
28 Vrelo milosti
Brojni, ali svi naši
Broj računa: 2340009-1100047241
30 Nasilje u ime Boga
Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337
35 Dan stvorenoga
IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X
36 Anonimus i autsajder
Vrijeme i riječ: Darko Tepert
Rječnik etiketa: Josip Sanko Rabar
Godišnja pretplata: 143 kn
38 Katastrofa kroči dalje
Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. pretplata@ks.hr ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Rujan 2015.
U korist vlastite štete: Stanko Uršić
40 Tisuću joj je godina tek!
20 Bolivija • prvi dio Ivana Ćepulić
Katedrala u Strasbourgu
44 Treba li djecu odgajati da budu ‘borci’? Odgoj
16 Obitelj: Što nam je činiti?
48 Lanišće, opet nadahnuće
18 Anđeli nastupaju
50 Najveći meteoriti na Zemlji
24 Besjeda u drugom planu
52 Božja antena
26 ISIS i Hrvati
54 Blaženka Salavard
Milan Šimunović
Iz drugoga kuta: Vladimir Pavlinić Vrijeme i svijest: Vedran Martinac Političke teme: Tonči Tadić
Promisao: Darko Gašparović Nebo nad nam: Tatjana Kren Zapis: Zvonko Madunić Portret umjetnice
3
Pitanje sadašnjeg trenutka
Potraga za
krivcem
O
va bogata turistička sezona iznjedrila je na vidjelo neke fenomene koji nedvojbeno upućuju na značajne promjene mentaliteta modernog čovjeka, na njegovu nezasićenost, upitnu težnju za savršenstvom, bjesomučno traženje maksimalnog užitka i komfora. Svi ovi fenomeni sami po sebi ne moraju biti problematični. No, ako ih malo dublje analiziramo, postaje razvidno da su oni samo znakovi duboka čovjekova nezadovoljstva onime što ima, što posjeduje, što mu ovaj svijet nudi, jednom riječju, možda je tu riječ i o samom gubitku zadovoljstva vlastitim životom. Čini se da mnogi moderni surogati ne uspijevaju ispuniti tu prazninu te se moderni čovjek hvata za slamke spasa koje katkada izgledaju tragikomično. 1. Naknada štete Iz vlastita iskustva znamo, a i mnogi inozemni mediji donose primjere nezadovoljstva ljudi turističkom ponudom u nekoj zemlji, pa tako i u Hrvatskoj. Drastično se množe zahtjevi za naknadu štete, jer, navodno, za novac koji su platili za svoj godišnji odmor nisu dobili adekvatnu uslugu. Nekomu je krevet bio premekan, drugomu
4
je voda u bazenu bila prehladna, trećemu je smetala buka susjeda, švedski stol bio im je presiromašan. U jednoj anketi u Njemačkoj gost je bio zadovoljan svime što mu je ugostitelj u Hrvatskoj ponudio. Ipak, imao je jedan »ozbiljan« prigovor: trava u vrtu ispred apartmana nije bila dovoljno zelena!?! Jedan drugi ozbiljno se požalio da mu je prilaz plaži bio presklizak te je posrnuo i zadobio modricu na palcu. Svi ovi prigovori imaju isti cilj: pronaći krivca. Netko mora za to biti kriv: čuvar plaže, čistačice, grad koji nije postavio odgovarajuća upozorenja… U hrvatskom se turizmu takav fenomen tek nazire jer očekivanja stranaca već prije odlaska na odmor u Hrvatsku nisu tako »uštimana«. Ali neke visokorazvijene zemlje bilježe znatan porast sudskih zahtjeva za naknadu štete, što sa sobom nosi visoka financijska obeštećenja. 2. »Štetno dijete«? Problematično postaje sve to kada se takav projekt razmišljanja prenese na neka druga, mnogo važnija, područja života. A to se događa, npr. u medicini. Nije rijetki slučaj da roditelji, nakon rođenja teško hendikepiranog djeteta, zatraže visoku odštetu od medicinskog osoblja ako se ispostavi da liječnici prije rođenja nisu uočili oštećenja, nisu na to upozorili majku, te su tako, iako nesvjesno i nenamjerno, spriječili pobačaj neželjenog djeteta. Kako navodi
njemački časopis Christ in der Gegenwart, riječ je o velikom porastu zahtjeva za naknadu štete upravo takvog tipa. Navodi se tako primjer jednoga bračnog para, pravnika po struci, koji su zahtijevali da pri rođenju njihova djeteta bude prisutan glavni liječnik bolnice. Ovaj je pak za to zadužio svoju zamjenicu. Liječnica je kod pretrage uočila nekakve sumnjive srčane tonove te se odlučila za porođaj carskim rezom. Dijete je rođeno živo i zdravo. No, djetetova je majka podnijela tužbu protiv liječnice optuživši je za »nanošenje tjelesnih ozljeda«, obrazlažući to tvrdnjom da ju je liječnica na taj način »zakinula za osjećaj majčinskog rađanja«. Slučaj je na sudu završio nagodbom. 3. Je li Bog kriv? Zahtjevi modernog čovjeka za savršenstvom neizmjerno su se povećali. U prijašnjim je vremenima čovjek mnogo toga neugodnoga ili »štetnoga« prihvaćao kao sudbinu, udes, jednostavno kao tragičnost životnih momenata. To više nije slučaj. Množe se jeftini i prozirni proroci sreće, propovjednici fitnessa i wellnessa, uzdižući ovozemnu dobrobit i savršenstvo kao maksimalni ideal života. Kao da je moguće ovozemni život pretvoriti u edenski vrt, bez bola, gubitka, tragike. Ako se to ne dogodi, jedino je rješenje potražiti krivca. Nekakvog krivca uvijek je negdje moguće GODINA XLVI br. 9/501
Piše: Josip Grbac
naći. Ako ne glavnog krivca, onda barem njegove zamjenike, istomišljenike, podanike ili, jednostavno, nekoga koga je moguće sudskim putem optužiti za vlastiti neuspjeh, pogotovo ako tuženi nije kadar braniti se istom mjerom. Uvijek ćemo naći nekakvog vrtlara koji nije dovoljno zalijevao travu. Ili čuvara plaže koji nije osušio prilaz. Ili sobaricu koja nije dobro namjestila krevet. Ili liječnicu kojoj je život, pa i onaj hendikepiran, bio svet. Činjenica je ipak da često ovakvi zahtjevi završavaju presudom u korist podnositelja tužbe. Moderni je čovjek išao još dalje pa pokušava samoga Boga tužiti za vlastite neuspjehe i promašaje. Razlika je samo u tome što takva tužba ovdje na zemlji ne može imati pozitivan ishod za tužitelja, jer je Bog taj koji dopušta da živimo i umremo, da zemlja postoji i da jednoga dana nestane. Dok je čovjek bio uvjeren da je on slika Božja, ova mu je svijest omogućila podnositi nesavršenost i perspektivu umiranja. Nestankom ove vjere nesretni čovjek samoga sebe zakopava u iluziju da je on sam slika savršene sreće. A to je za čovjeka preteško breme. Tko će, naime, snositi troškove zahtjeva za naknadu štete što smo uopće rođeni i što moramo živjeti u jednom često tragičnom i nesavršenom životu? Nekada je Bog bio obećanje sreće. Gubitkom vjere u vječni život što nam ostaje, osim trajne potrage za krivcima? Rujan 2015.
4. Hrvatski »krivci« Pokušaj da se ovim razmišljanjem spustimo u našu, hrvatsku svakodnevicu nije težak. Hrvatska stvarnost u velikoj se mjeri sažima u traženju »krivaca«. Tvorci nove, neovisne Hrvatske »krivi« su što su mnogi izgubili velike privilegije koje su, kao stupovi jednoumlja, uživali u bivšoj Jugoslaviji. Pobijeni na Bleiburgu »krivi« su zato što su pred ubojicama nastojali spasiti život. Zagovornici Vukovara kao mjesta posebnog pijeteta »krivi« su jer ne mogu zaboraviti golema zla koja su im nanesena u Domovinskom ratu. »Krivi« su branitelji jer se u trenutku kada je trebalo braniti zemlju nisu sklonili u neke susjedne zemlje i jednostavno čekali rasplet događaja pa se potom priklonili jačemu. Posebno su »krivi« oni malobrojni novinari i neki mediji koji se nisu dali upregnuti u pokušaje ponovne uspostave svojevrsnoga medijskog jednoumlja, a da ne govorimo o »krivnji« onih majki koje još uvijek ne znaju za sudbinu svojih najdražih. I takvih umjetno i namjerno stvorenih »krivaca« u Hrvatskoj ima još jako, jako mnogo. Naravno, najveći je »krivac« ipak Crkva jer se svojim nastojanjem za pomirbom, zaštitom obitelji i braka, svojim kapilarnim djelovanjem u onim neindoktriniranim slojevima hrvatskoga društva, ne uklapa u projekt društvenog, kulturnog, demografskog i svjetonazorskog rastakanja svega onoga što je u hrvatskom narodu sveto i što ga je održalo
na životu. Ako i prema svima ovima ne krenu tužbe za naknadu štete, teško će biti sa svih ovih skinuti teret tobožnje »krivnje«. 5. Hrvatski potencijalni podnositelji tužbe Tko onda u Hrvatskoj zapravo nije kriv te se ne treba bojati tužbe za naknadu štete? Svakako nisu krivi oni koji su u bivšem, komunističkom sustavu bili ili predvodnici ili izvršitelji terora nad neistomišljenicima, pa su naknadno, ali veoma brzo, na sebe navukli plašt demokracije. Ne mora se ništa prigovoriti ni mnogim javnim medijima koji u svom naslovu glase kao neovisni, a nedvojbeno, neskriveno i sasvim jasno svrstavaju se uz jednu političku opciju. A što tek prigovoriti onima koji sada, pod maskom tzv. demokracije, ne vide nikakav problem u uvođenju dvojezičnosti u gradu koji je doživio svojevrsni genocid? Naravno da bi u Hrvatskoj bilo neumjesno govoriti o nekakvoj krivnji onih koji su spalili Škabrnju i druga sela u Hrvatskoj. Možda će svi oni jednoga dana podnijeti tužbe za naknadu štete. Jedino će Bog biti pošteđen i ostati izvan sveopćega traganja za krivcima za naše propuste i promašaje. A velika većina građana Hrvatske još uvijek vjeruje u Boga. Svidjelo se to nekomu ili ne. Možda će nam upravo ta vjera u Boga pokazati putove izlaska iz svih osobnih i društvenih sudnica, pa ćemo se, umjesto potrazi za krivcima, okrenuti samima sebi. 5
Poniznost – vrlina ili slabost? Piše: Bono Zvonimir Šagi
U ovim ljetnim mjesecima bilo je mnogo različitih slavlja, mnogo nastupa politički uvaženih osoba, a uz crkvena slavlja crkvenih osoba, osobito onih s viših položaja. Slušamo, slušamo – što i kako? Jesu li važniji sadržaji ili osobe koje ih iznose? Što i kako ozbiljno uzeti? Često nije toliko važno što se govori, koliko tko govori! Zato mi se čini aktualnom i ova tema, iako će se mnogima činiti iluzornom. 10
Što nama danas govori riječ poniznost? Sama riječ kao da je iščezla iz javnog govora. Rječnici joj kao istoznačnicu pridaju i riječ pokornost, čime joj daju prizvuk nečega, čovjeka manje dostojnog. Latinska riječ »humilitas« sugerira, pak, zemljanost, krhkost, neznatnost usred kozmosa. Poniznost, međutim, kao vrlina nerazdvojivo je povezana sa konkretnom samospoznajom čovjeka kao bića odnosa. Kršćanstvo zato poniznost uzdiže na razinu najviše humane vrline ili moralne kreposti po sličnosti s Kristom. I to ne samo kao izraz čovjekova odnosa prema Bogu nego i odnosa čovjeka prema čovjeku. Poniznost izriče temeljno čovjekovo ponašanje prema Bogu, prema drugim ljudima i prema sebi samome. O poniznosti kao priznanju vlastite nesavršenosti govorili su ne samo teolozi i kršćanski filozofiteolozi poput Pavla, Origena, Augustina, Tome Akvinskog, Bonaventure… nego i filozofi poput Kanta (u odnosu na opći moralni zakon) i Hegela koji je definira kao »istinsko priznanje svoje ograničenosti«. Odbacivali su je oni filozofi koji su smatrali da je čovjek sam sebi sve. Nietzsche će reći da je ona izraz ropskog morala. Mnogo je odbacivanja poniznosti danas prisutno u modernom individualizmu. Zato je postavljanje teme o poniznosti (skromno-
sti) kao moralnoj vrlini (kreposti) itekako važno na području međuljudskih odnosa u društvu. Tko danas želi biti ponizan? No, smatra li suvremeni čovjek – osobito mlad – da je poniznost neka vrlina? Tko želi biti ponizan? To su pitanja na koja će mnogi odmahnuti rukom. Moderan čovjek će reći: »Ma pusti poniznost!« Kako biti ponizan u jednome svijetu kakav je ovaj naš sa svojim dosegnutim nasljedstvom samosvijesti, tehnikom i znanošću. Svi žele biti u nečemu moćni, prvi, slavni. Na svim mogućim sektorima ljudi iskazuju svoje ambicije: biti velik! To je moderan svijet, duh vremena, to je moderan čovjek. Upravo zato je u ovom trenutku važno ponovno govoriti o poniznosti kao putu stvaralački punog ostvarenja čovjeka kao osobe. Poniznost nije zapreka čovjekova ostvarenja u punom svome dostojanstvu. Poniznost nije zapreka čovjekove veličine, a još manje njegove slobode. »Tko se ponizi biti će uzvišen« (usp. Mt 23,12). Poniznost je za kršćane neizbježna krepost? Tu sada mi kršćanski vjernici počnimo slušati Isusa. On kaže: »Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim« (usp. Mt 11,29-30)! Kao GODINA XLVI br. 9/501
ilustracija: Gerd Altmann
vjernici to često ponavljamo u svojim molitvama! Ali odjekuje li to u srcu? Tko je ponizan? »Učite se od mene« – odjekuju Isusove riječi. Kako je Krist ponizan? Mi vjerujemo: on je Sin Božji, u svemu jednak Ocu, i u ljudskoj naravi ravan Bogu! Ali, »On ponizi sama sebe, nije se grčevito držao svoje jednakosti s Bogom, nego, uzevši lik sluge, postao je nama jednak«. Snizio je sebe na našu razinu. I zato Bog njega, kao maloga čovjeka, »preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom...« (usp. Fil 2,6-9).
cu za sve. Dobro srce za sve ne može imati oholica. Samo ponizan čovjek može biti uistinu dobar čovjek drugima! Oholica uvijek prezire druge, uvijek se smatra pametnijim, boljim, većim, želi druge poniziti. Poniznost je, dakle, važna krepost u međuljudskom ophođenju, za svakog Kristova učenika! »Učite se od mene« – kaže Isus! Što se treba učiti? Krotkost, blagost i poniznost srca. »Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni...« (Mt 11,28). Kako najbolje definirati
Poniznost se ne sastoji u tome da je svedemo na bon-ton – da
je glumimo. Poniznost definiramo kao priznanje istine o sebi i o drugome. Priznati istinu o sebi i o drugome, dakako, nije uvijek lako.
Vrijedi li, dakle, poniznost ili ne vrijedi? O njoj mi vjernici razmišljamo s pogledom na Isusa Krista. Od njega se učimo. Poniznost je zato najkršćanskija krepost, jer je po srcu Isusovu, po sličnosti s njime! Ona ne degradira čovjekovo dostojanstvo, nego oslobađa prostor čovjekova puna ostvarenja po sličnosti sa Sinom čovječjim. Evo Isus kaže: »Slavim te, Oče, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih«, onih koji sebe smatraju velikima, mudrima, učenima i koji misle da sve znaju, »a otkrio si to malenima« (usp. Mt 11, 25). Što je to Bog otkrio malenima? Pravu životnu mudrost, u čemu je »mir i spokoj dušama«, ono u čemu je istinita ljudska veličina, sreća, radost. Ne u nadmetanju, nego u sućutnom i dobrom srRujan 2015.
poniznost kao krepost? Kako bismo, prema tome, poniznost kao krepost najbolje definirali, da ne upadnemo u pogrešno tumačenje kao da nastojanje oko uspjeha u znanju, u raznim umijećima nije važno ili pak u neku vrstu licemjerja da tek samo odglumimo poniznost? Poniznost nije u tome da je svedemo samo na bon-ton, da je na određen način odglumimo! Uvijek ima i takve, farizejske poniznosti, da se netko pravi skroman i ponizan, a ustvari je u sebi ohol. Poniznost zato definiramo: priznanje istine o sebi i o drugome! Priznati istinu o sebi i o drugome, nije uvijek lako! Čovjeku se čini: pa ja uvijek istinu priznajem. Ali uvijek sebe i uveličava. Ako čovjek sebe iskreno samoanalizira,
onda vidi da sebe uvijek nekako uljepšava. Čovjek uvijek želi pokazati ljepšu sliku samoga sebe od one stvarne. Svaki ima neke darove, uspjehe, ali i mane, promašaje, neuspjehe! Priznati samome sebi svoju istinu, ali istodobno priznati istinu i drugoga, to je puna ljudska veličina. Poniznost zato spada na samodoživljaj svoga ljudskog dostojanstva, ali uz priznanje dostojanstva drugoga! Čovjek vrlo često dođe u napast da drugoga ocrnjuje, o njemu malo loše govori, misleći da time sebe bolje potvrđuje. I često čovjek sebe tješi, kaže: A, drugi su još gori! Takve fraze puno puta čujemo. A to nas, doista, ni u čemu ne opravdava. Čovjek mora prihvatiti sebe, ali i drugoga, u istini i pravednosti, u poštovanju i ljubavi. To je poniznost kao puna samospoznaja sebe u odnosu prema Bogu, bližnjima i sebi samome! Bez uveličavanja samoga sebe. Isus je u tom smislu rekao: »Istina će vas osloboditi« (Iv 8,32)! To znači: Samo u tom smislu čovjek je slobodan čovjek! Prihvatiti sebe u svoj svojoj realnosti: nisi savršen, sve ne znaš, sve ne možeš, trebaju ti ljudi, često griješiš u sebi i u odnosu prema drugima! U zahvalnosti razvijaj svoje prednosti, ispravljaj svoje pogreške, ali uvažavaj i prednosti drugih i imaj razumijevanja prema drugima. Netko zna bolje ovo, drugi zna bolje ono i tu smo nekako onda još više kao slobodne osobe, upućeni jedni na druge. Ako tako sebe odgajamo, izgrađujemo svoju osobnost, onda smo otvoreni jedni drugima, onda možemo izgraditi zajedništvo života u istini, pravednosti i ljubavi. Učimo od Isusa: »budimo blaga i ponizna srca i naći ćemo mir dušama svojim« (usp. Mt 11,29). I cjelokupno breme života bit će nam lako. 11
Izlaganje
O zdravstvenom i spolnom odgoju u školama Obitelj je poveznica pojedinca i društva. »Obitelj je prirodno stanište u kome odrastaju djeca« – napisao je Michael O’Brien. Ali suvremene obitelji jasno osjećaju da se ove tvrdnje više ne drže samorazumljivima. Štoviše, nastoje se dekomponirati! Stoga se obiteljski ljudi sve češće udružuju, a jedan takav način izrazitijega povezivanja jesu i obiteljske zajednice pri župama. U Brdovcu je ovoga proljeća OZ pretresala još uvijek zbunjujući ZO. Zašto? Međupredmetne teme obuhvaćene zdravstvenim/građanskim/spolnim odgojem, svojedobno su uznemirile i nastavnike i roditelje te ih navele na pisanje ministru i potpisivanje peticija. Neprimjerenost dobi, krivi (lažni) medicinski podatci, rodna ideologija kurikula dovode u pitanje povezanost spolnosti, braka i roditeljstva. Izlaganje o ovoj temi održala je 26. svibnja Karolina Vidović Krišto. Lik mlade, obrazovane i lijepe TV urednice postao je poznat i nehajnim gledateljima televizije kad je u emisiji »Slika Hrvatske« preispitala nametnut zdravstveni odgoj. Otada joj je i karijera i privatni život naglo uzburkan. Zagreb pride nominirao ju je za homofoba 2013. godine zato što je razotkrila pedofiliju kao temelj spolnog odgoja (?!), a (za protutežu) dobitnica je priznanja sv. Stošije za obranu ugroženih, osobito djece. Budući da je i sama majka četvero mališana, program tzv. spolnog odgoja ne čini joj se prihvatljivim. Ekipa »Kane« bila je na izlaganju. Za naše čitatelje prenosim naglaske iz izlaganja. 12
Karolina Vidović Krišto, bivša urednica bivšega HRT-ova serijala »Slika Hrvatske« (slika je isječak iz glasovite emisije »Pedofilija kao temelj spolnog odgoja?«)
Kako i kad je uveden spolni odgoj u škole u svijetu i potom u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj je 2007. godine pod ministrom Draganom Primorcem prvi put uveden takozvani spolni odgoj. Međutim, dio javnosti prozreo je nestručnost i znanstvenu neutemeljenost (ali tada još ne i temelj – pedofiliju!), te je Udruga GROZD predložila alternativni spolni odgoj kako bi roditelji mogli birati prihvatljiv program. Tada se dalo naslutiti što će većina roditelja izabrati te je ministar Primorac oba programa izbacio iz škola. Pet godina poslije ministar obrazovanja Željko Jovanović uveo je u sve hrvatske škole tzv. spolni odgoj koji se opet temelji na pedofiliji. Iako ga 2013. na nekoliko tjedana suspendirao Ustavni suda, taj spolni odgoj, kojega je glavni autor Aleksandar Štulhofer, i da-
lje je, potpuno nepromijenjen, u svim hrvatskim školama. U svijetu je institucionaliziranje ovakvoga spolnog odgoja počelo 60-ih godina prošloga stoljeća, uglavnom u školama SAD-a i zapadne Europe. Prije toga se, kao i u Hrvatskoj, djecu u školama učilo o spolnosti u sklopu biologije, prirode i društva te sličnih predmeta. Opravdanje za uvođenje ovog odgoja u škole, kao i njegov sadržaj temelje se na tezama i učenju Alfreda Kinseya i njegova instituta, masovno publiciranih u knjigama »Spolno ponašanje ljudskog mužjaka« (1948.) i »Spolno ponašanje ljudske ženke« (1953.). Danas ćete uglavnom naići na paušalni navod kako je sve krenulo u sklopu tzv. seksualne revolucije, ali se ključna činjenica i pravi temelj redovito zaobilazi. GODINA XLVI br. 9/501
Alfred Kinsey je postavio tezu kako su djeca seksualna bića od rođenja. Potkrijepio ju je svojim istraživanjima: plaćao je i poticao pedofile da sustavno seksualno zlostavljaju i siluju dojenčad i djecu te da bilježe njihove reakcije. Rezultate tih masovnih zločina, a zlostavljano je između 317 i 2035-ero dojenčadi i djece, objavio je u knjizi »Spolno ponašanje ljudskog mužjaka«. Kinsey navodi da je dojenče od 11 mjeseci doživjelo 14 orgazama u 38 minuta, da je dijete od 4 godine doživjelo 26 orgazama u 24 sata, da je dijete od 8 godina doživjelo 8 orgazama u 2 sata itd. Kao dokaz doživljenih orgazama Kinsey navodi dječji plač, vrištanje, odguravanje zlostavljača, padanje u nesvijest. To su dokazi za tezu da su djeca seksualna bića od rođenja. Nju nalazimo i u literaturi tzv. spolnog odgoja koji je danas u hrvatskim školama. To je institucionaliziranje pedofilije! Sjećamo se da je u nas došlo do velike uznemirenosti i otpora predloženom kurikulu, čak se činilo da je na priti‑ sak javnosti sve povučeno. Međutim, u novom ruhu, zadržane su stare po‑ stavke. Što je u svemu tome prijepor‑ no i neprihvatljivo?
Da, do te mjere su zadržane stare postavke da se tadašnji ministar Jovanović, kada je nakon kratkog prijepora s Ustavnim sudom vratio tzv. spolni odgoj u škole, pohvalio kako ni zarez nije promijenjen! Podsjetimo, Aleksandar Štulhofer, glavni autor, stipendist je i suradnik Kinseyjeva instituta. Štulhofer je s deklariranim pedofilom izdao knjigu na temu seksualnosti. Ne samo da je u potpunosti neprihvatljiv kao autor bilo kakvog sadržaja za djecu, on se čak našao i u prekršaju. Netko tko u ime države za djecu piše kurikul o seksualnosti, a potajno na istom području surađuje s deklariranim pedofilima, u najmanju je ruku u sukobu interesa. Koliko su stvari otišle daleko i predaleko, svjedoči i nedavna izmjena Kaznenoga zakona. Naime, Kazneni zakon RH izmijenjen je 2013. godine i otada spolni odnos s djetetom više nije bezuvjetno kazneno djelo. Prije navedenih izmjena, spolni odnošaj odrasle osobe s djetetom bio je bezuvjetno protuzakonit, a o spolnom odnosu djece međusobno nije bilo ni riječi. Sve je bilo definirano u članku 192. Iako u članku 87., stavku 7., hrvatskoga Rujan 2015.
kaznenog zakona još uvijek piše: »Dijete je osoba koja nije navršila 18 godina života«, novim izmjenama zakona od 2013. godine vrijede nove odredbe: »Članak 158., (1) Tko izvrši spolni odnošaj s djetetom mlađim od 15 godina (...) kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (2) Tko nad djetetom mlađim od petnaest godina izvrši bludnu radnju kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (3) Nema kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka ako razlika u dobi između osoba koje vrše spolni odnošaj ili s njime izjednačenu spolnu radnju ili bludnu radnju nije veća od tri godine. (4) Počinitelj koji je bio u otklonjivoj zabludi da dijete iz stavka 1. ovoga članka ima najmanje petnaest godina kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina, a ako je bio u otklonjivoj zabludi da dijete iz stavka 2. ovoga članka ima najmanje petnaest godina kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.«
mo da je nepotrebno nego je i štetno jer ga se time zapravo legitimira, a treba ga odstraniti, izbaciti iz svih institucija, ponajprije iz odgojno-obrazovnih; sve drugo je poticanje i širenje ideje pedofilije. Kada netko, bez Kinseyjevih postavki, teza i učenja, opravda i osmisli spolni odgoj, znanstveno utemeljen, tek onda možemo raspravljati. Navest ću primjer koji je na jednom zajedničkom predavanju iznio liječnik i profesor, pročelnik Katedre za anatomiju Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu prof. dr. Ivica Grković. U Australiji, gdje je studirao medicinu, u sveučilišnoj je knjižnici naišao na, kako kaže, najbolju knjigu iz anatomije koju je ikada proučavao. Nisu mu dopustili iznijeti je iz knjižnice, niti napraviti preslike stranica. Krenuo je prepisivati. Na to je upozoren da se tom knjigom ni u kakvom obliku ne smije koristiti
Karolina nas je upoznala i s isku‑ stvom dr. Judith Reisman
Dr. Judith Reisman krenula je s istraživanjem Alfreda Kinseyja nakon što je doživjela osobnu tragediju: njezinu tada 11-godišnju kćer silovao je tri godine stariji dječak iz susjedstva. Kada je prijavila slučaj, u socijalnoj su je službi pitali: »U čemu je problem? Djeca su seksualna bića od rođenja!« Zlostavljač nije kažnjen, nitko nije kazneno odgovarao, iako se saznalo da je zlostavljao i drugu djecu u susjedstvu, uključujući i vlastitog brata. Život njezine kćeri bio je uništen, vrlo rano je od posljedica umrla. A kad je Judith istražila tko je i na osnovi čega donio taj i takav zakon, došla je do oca tzv. spolnog odgoja, Alfreda Kinseyja i njegova učenja. Novim izmjenama Kaznenog zakona iz 2013. mi svi smo u istoj situaciji u kakvoj je tada bila Judith. Zbog naše djece mi nemamo pravo šutjeti i dužni smo djelovati. Kakve su posljedice uvođenja pred‑ loženoga kurikula? Zbog čega je za‑ pravo štetan za djecu?
Trebamo ići korak po korak, to je ključno. Takozvani spolni odgoj temelji se na zločinu, nema znanstvenog uporišta i zbog toga je potpuno neprihvatljiv; civilizacijski je taj i takav nauk sam po sebi diskvalificiran i nedopustiv. Raspravljati o tome ne sa-
Dr. Judith Reisman i Karolina Vidović Krišto
niti je citirati jer su sva istraživanja opisana u njoj, napravljena na leševima iz holokausta. Na uvid je imaju samo studenti i profesori anatomije. »Kakav civilizacijski doseg!«, komentirao je i pohvalio dr. Grković ovakav pristup. Ali kako onda prihvatiti da se masovno distribuira i širi nauk Alfreda Kinseyja i Kinseyjeva instituta da su djeca seksualna bića od rođenja? Istraživanja koja potkrepljuju ovu tezu bila su brutalna zlostavljanja i silovanja žive i dotad zdrave dojenčadi i djece? Kakva znanost? Ovo je najgnjusniji 13
U spomen zločin koji postoji i zato ne može biti kompromisa: tzv. spolni odgoj treba trenutačno izbaciti iz škola, te revidirati cjelokupnu tzv. znanost seksologije temeljene na zločinima i drugim neznanstvenim metodama Alfreda Kinseyja.
Mons.
Vladimir Stanković
Što možemo zajednički i osobno učini‑ ti da se dođe do pozitivnih promjena?
Mnogo toga. Svi mi koji imamo djecu u osnovnoj školi imamo pravo i trebamo inzistirati na tome da se trenutačno izbaci tzv. spolni odgoj iz škola, za početak na trima razinama: 1. dijelite ove informacije svojim prijateljima, svima, a ponajprije roditeljima; 2. uključujte se u Vijeće roditelja i tražite izbacivanje tog i takvog programa iz škole. Nemojte se obeshrabriti kada vam bilo tko kaže da se žalite ministarstvu. Ne pohađaju naša djeca ministarstvo, nego školu! Ne odustajte. Razgovarajte s drugim roditeljima, zajednički nastupajte pred ravnateljima škole; 3. tražite u kurikulu stavku pod kojom se nalazi tzv. spolni odgoj (bio je najprije u Zdravstvenom odgoju kao 4. modul, prošle je godine u sklopu njega nosio naslov Оdgovorno spolno ponašanje; gdje će biti u novoj šk. godini?). Potrudite se i zahtijevajte odmah od učitelja/razrednika da vas informira o vremenu kada se taj dio programa predaje. Na tu informaciju imate pravo. Zahtijevajte od učitelja/razrednika da vaša djeca ne budu u učionici za vrijeme tog dijela odgoja, to vam je ustavno pravo. Kada vidim grafite na pročeljima s kojekakvim hrabrim simbolima i porukama, dođe mi da ih prekrižim i svim tim autorima napišem svoju poruku: »Želite biti buntovni, činiti opasne i zabranjene stvari? Govorite i širite ISTINU!« Seksualno zlostavljanje djeteta je zločin. Taj najokrutniji zločin – pedofilija – postoji, postojao je i postojat će. Nitko nikada nije uspio iskorijeniti ni grijeh ni zločin, pa neću ni ja, nećemo mi. Ali ono protiv čega se borim, i u čemu sve vas pozivam da sudjelujete, borba je za djecu i protiv institucionaliziranja i legaliziranja pedofilije. A to je vrlo jednostavno jer je to institucionaliziranje i legaliziranje temeljeno na neprijepornom i dokazanom zločinu. Zato je naša borba laka i – osuđena na uspjeh! Pripremila A. Ivanjek 14
U
subotu, 11. srpnja 2015. u 86. godini života i 60. godini svećeništva preminuo je u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu umirovljeni svećenik Zagrebačke nadbiskupije, kanonik i dugogodišnji suradnik trojice kardinala mons. Vladimir Stanković. Mons. Vladimir Stanković rođen je u Kutini 24. veljače 1930. godine. Pučku školu polazio je u rodnom gradu, a Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je 1949. godine maturirao. Na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu studira od 1949. godine uz stanku za vrijeme odsluženja vojnoga roka (1952.–1954.). Diplomirao je 3. veljače 1957. Za svećenika ga je 29. lipnja 1956. godine u zagrebačkoj katedrali zaredio nadbiskup Franjo Šeper, a mladu misu imao je 15. srpnja u Kutini. Službovao je kao kapelan od 1957. godine u župi Uzvišenja sv. Križa u Sisku, a u tom gradu 1961. godine imenovan je župnikom novoutemeljene župe Pohoda BDM. Od 1963. do 1968. bio je nadbiskupski tajnik i bilježnik NDS. U Rimu je pratio nadbiskupa Šepera na Drugom vatikanskom saboru. Bio
je i član Uprave-direktorija vjerskih novina Glas Koncila. Godinu dana obnašao je službu župnika župe sv. Blaža u Zagrebu. Od 1969. do 1999. ravnatelj je dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, a u isto vrijeme je i tajnik i voditelj Ureda Vijeća BK za hrvatsku migraciju. Od 1970. do 1975. bio je član Vatikanskoga ureda »Consilium superius pro migrationibus«. Papa Pavao VI. dodijelio mu je 1973. godine naslov monsinjora. Mons. Stanković bio je predstavnik BKJ pri Međunarodnoj komisiji za migracije u Ženevi od 1975. do 1989., a od te godine sljedećih deset godina bio je »Ecclesiastical assistant« pri ICMC u Ženevi, na što ga je imenovao Državno tajništvo Svete Stolice. Na Katolikom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu bio je predavač (1989.–2000.) u predmetu »Theologia pastoralis migrantium«. Kanonikom magistrom Prvostolnoga kaptola zagrebačkog imenovan je 21. travnja 1988. Bio je i predsjednik Središnjeg odbora Caritasa BKJ (1989.–1993.), predsjednik Hrvatskog Caritasa (1993.–1998.), član Upravnog vijeća izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost GODINA XLVI br. 9/501
(1994.–2011.), član Upravnog vijeća dječjeg vrtića »Sunce« u Đulovcu (1995.–2005.), član Upravnog vijeća klinike za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević« u Zagrebu (1993.–2000.), predsjednik Upravnog vijeća »Ljekarne Diakonia« Hrvatskog Caritasa, član Upravnog vijeća Hrvatskog Caritasa, generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije i moderator Nadbiskupskoga duhovnog stola (1998.– 2006.), predsjednik Odbora za gradnju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu (1998.–2005.), predsjednik Odbora Zagrebačke nadbiskupije za doček pape Ivana Pavla II. (1998.), kao i član raznih upravnih tijela Zagrebačke nadbiskupije: Zbora savjetnika, Prezbiterskog vijeća, Ekonomskog vijeća, Povjerenstva za kulturna dobra, Odbora za sakralnu umjetnost, Odbora za obnovu katedrale, Odbora Doma sv. Josipa (1998.–2006.). Kanonikom kustosom Prvostolnog kaptola zagrebačkog imenovan je 12. prosinca 2005. Godine 2006. imenovan je sucem u kauzi beatifikacije službenice Božje Marice Stanković, a 2007. voditeljem Ureda za vezu s rimskom postulaturom u kauzi Bonifacija Pavletića o kojemu je objavio knjige i letke. Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa imenovao ga je generalnim tajnikom Hrvatskog ogranka Svjetske konferencije religije za mir. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je 1996. godine Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske. Papa Ivan Pavao II. dodjeljuje mu 19. studenoga 1999. odličje »Pro Ecclesia et Pontifice«. Godine 2008. primio je Nagradu za životno djelo Grada Kutine. Kroz gotovo trideset godina (1970.–1999.) prati biskupe, a najviše kardinala Franju Kuharića na pastirskim pohodima hrvatskim iseljenicima u SAD i Kanadi (15 puta), u Australiji (8), u Južnoj Africi (4), te po dva puta u Novom Zelandu i zemljama Južne Amerike. U zemljama Zapadne Europe bio je svakog mjeseca. Za njegova upravljanja Hrvatskom inozemnom pastvom osnovano je u cijelom iseljeništvu 110 novih misija. Za svoje studente predmeta o pastoralu selilaštva izdao je više prevedenih knjiga s područja pastorala selilaca, a najvažnije mu je djelo enciklopedijskog izdanja zbornika »Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine«. Nakon smrti kardinala Kuharića objavio je petoknjižje »Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu« koje prati zagrebačkog nadbiskupa po svim kontinentima. Na stotine članaka i reportaža o Hrvatima izvan domovine objavio je u Glasu Koncila, Kani i drugim vjerskim listovima. Jedan je i od utemeljitelja Zaklade za stipendiranje studenata Sisačke biskupije koja nosi ime sluge Božjeg Ivana Bonifacija Pavletića. (kta/ika) Rujan 2015.
MONS. VLADIMIR STANKOVIĆ I KRŠĆANSKA SADAŠNJOST
M
ons. Vladimir Stanković uredio pet knjiga (2003.–2007) o paiznimno je značajan u po-
storalnim pohodima zagrebačkoga
vijesti nastanka i razvit-
nadbiskupa, Franje kard. Kuharića,
ka Kršćanske sadašnjosti. Od samih
hrvatskim iseljenicima, pod zajed-
početaka sudjeluje u mnogostru-
ničkim naslovom »Kardinal Kuharić
kim oblicima nakladničke i tiskar-
u hrvatskom iseljeništvu« (Australi-
ske, crkvene i društveno-kulturne
ja i Novi Zeland; Južna Afrika; Južna
djelatnosti KS-a, najprije Centra za
Amerika; Sjeverna Amerika; Zapad-
koncilska istraživanja, dokumenta-
na Europa). Autor je djela: »Odvažna
ciju i informacije »Kršćanska sadaš-
i milosrdna žena. Sestra Ivana Sla-
njost« (1968.), a kasnije nakladničke
va Stakor« (2002.); »Zapisi o kardi-
kuće Zagrebačke nadbiskupije. Sura-
nalu Šeperu« (2005.); »Biti svećenik
đivao je na razne načine. Svojim po-
po srcu Isusovu. Dnevnik jednog bo-
žrtvovnim radom, razborito, prak-
goslova brucoša prije šezdeset godi-
tično i nalazeći najbolja rješenja u na 1949./50.« (2010.); »Kako su počela konkretnim pitanjima s kojima se
tri desetljeća skrbi za hrvatsku dijas-
KS tijekom godina susreće na svoje-
poru. Rokovničke zabilješke iz 1969. i
mu razvojnom putu, izvan kuće, ali
1970.« (2013.). Samostalno ili u surad-
i u njezinim upravnim i rukovod-
nji priredio je knjige: »Katolička Cr-
stvenim strukturama, doprinosio je
kva i Hrvati izvan domovine« (1980.);
svestranome radu KS-a na područ-
S. Vismara, »Fra Bonifacije Pavletić.
ju evangelizacije, snaženja i uprisut-
Redovnik Bolničke braće – Concetti-
njenja kršćanske kulture u našoj sre-
na« (2004.); A. Di Chio / L. Mirri, »Kar-
dini, ali i izvan naših zemljopisnih
dinal Šeper među velikanima Crkve
i kulturalnih prostora. Kao ravna-
Istočne Europe« (2005.); N. Hrčko,
telj dušobrižništva za iseljene Hrva-
»Obična neobičnost. Pregršt uspo-
te, omogućio je osobno i kroz vlasti-
mena« (2006.); P. Carrazza, »Bonifa-
te oblike organiziranoga povezivanja cije. Učitelj savršenosti« (2007.). Na dostupnost izdanja Kršćanske sadaš-
razne načine, konkretnim oblicima
njosti našim sunarodnjacima diljem
potpore, doprinosi ostvarenju mno-
svijeta. Različitim oblicima potpore
gih drugih izdanja i njihovoj distri-
omogućio je realizaciju važnijih iz-
buciji u domovini i inozemstvu. Me-
davačkih projekata od velikoga zna-
đu posljednjim izdanjima koja je na
čenja za povijest Crkve i kršćanstva
takav način omogućio, knjiga je o bl.
na našim prostorima, a na poseban
Alojziju Stepincu, pisana engleskim
način poticao je i pomagao izdavački
jezikom – Z. Gavranović, »In Search
program namijenjen hrvatskim ise-
of Cardinal Stepinac. A Complete Bi-
ljenicima, za njihove dušobrižničke i
ography« (22014.).
kulturne potrebe.
U Kršćanskoj sadašnjosti svi ga
Nakon smrti Josipa Turčinovi-
pamte po njegovoj založenosti u cje-
ća i Vjekoslava Bajsića uključuje se
lokupnome njezinu radu, po kon-
izravno, kao predstavnik Zagrebač-
kretnim prijedlozima i rješnjima,
ke nadbiskupije u Skupštini KS-a
odlučnosti i upornosti u prevlada-
(1994.–2011.), u upravljanje kućom,
vanju problema i poteškoća te po-
doprinoseći njezinome daljnjem ra-
stizanju ciljeva za što učinkoviti-
zvoju u promijenjenim društveno-
je ostvarenje crkvenog, društvenog i
političkim i drugim okolnostima.
kulturnog poslanja ove ustanove Za-
Autor je, urednik ili priređivač grebačke nadbiskupije. dvadesetak knjiga u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Priredio je i za tisak
Neka mu Gospodin bude milosrdan sudac. Počivao u miru Božjem! 15
Bolivija
prvi dio
Piše: Ivana Ćepulić
» Sve je moguće, ništa nije sigurno.«
To je rečenica kojom nam je Boliviju opisala jedna putnica koju smo igrom slučaja upoznali u Peruu, a čini se da je to i općepriznata neslužbena definicija te zemlje.
N
ismo još ni prešli granicu Perua i Bolivije, a već smo se uvjerili da je točna. Moj suputnik i ja putovali smo autobusom iz peruanskog grada Puna na jezeru Titicaca u bolivijsku Copacabanu, na obali istog jezera. Budući da smo na granici svi morali izići iz autobusa i prijeći je pješice, kontrolu putovnica čekali smo u redu. Moj suputnik, također Hrvat, prvi je došao na red. Bolivijski službenik u čudu je promatrao njegovu putovnicu, zbunjeno pogledavajući na popis zemalja za koje ne treba viza. »Iz koje ste zemlje?«, upitao je. Budući da govorim španjolski,
20
ja sam odlučila razjasniti situaciju. »Croacia«, odgovorila sam. Tu zemlju je našao na svom popisu, ali mu nije bilo jasno zašto u putovnici piše Croatia. Objasnila sam mu da je to engleski naziv pa se zato piše različito od španjolskog. Pomalo nepovjerljivo i oklijevajući, udario mu je žig i pustio ga da prođe. Došao je red na mene. Službenik, još uvijek u nedoumici, pogledavao je čas u putovnicu, čas na svoj popis i mrmljao sebi u bradu: »Croatia – Croacia, Croatia – Croacia…«. I tako desetak puta. Čini se da je razlika u jednom slovu ipak bila dovoljno mala da mi povjeruje. Jedva sam suzdržavala smijeh kada sam napokon i ja dobila žig i
ušla u tu čudesnu i nepredvidivu zemlju. Početak je bio obećavajući. Hladno je na Otoku Sunca Copacabana je djelovala mirno. Možda zato što je bila subota. Ostatak dana odlučili smo provesti na Otoku Sunca (Isla del Sol). Kupili smo karte za brod koji nas je trebao odvesti na udaljeniji i zanimljiviji dio otoka. Međutim, kad smo stigli na otok, shvatili smo da smo prevareni. Rečeno mi je da na drugi kraj trenutačno ne plovi ništa, ali da postoje i privatni čamci koji nas mogu prebaciti onamo za prilično visoku svotu. Od povrata novca, naravno, nije bilo ništa. Vrijeme do zalaska sunca GODINA XLVI br. 9/501
Isla del Sol – Otok Sunca – pogled s vrha
proveli smo u planinarskoj šetnji po otoku s jednim slovenskim parom koji smo upoznali na brodu. S najviše točke otoka pružao se prekrasan pogled na snježne vrhove planinskog lanca Cordillera Real, dijela bolivijskih Anda. Navečer smo svi zajedno sjeli u jedan obiteljski restorančić na večeru. Bili smo jedini gosti. Stol je bio u dvorištu i, kako je zalazilo sunce, postajalo nam je sve hladnije. Nije bilo struje pa smo na kraju svoju piletinu pojeli u potpunom mraku. Vjetar je, naime, ugasio i svijeću na našem stolu. Ništa bolje nije bilo ni u kolibama u kojima smo spavali. Svaka se kućica sastojala samo od spavaće sobe, a tuševi su bili vani. I opet bez rasvjete. Tuširanje na temperaturi oko nule uz svjetlo male
džepne svjetiljke bilo je novo iskustvo čak i meni koja sam na svojim putovanjima svašta proživjela. No možda je i bolje da nisam predobro vidjela prostoriju u kojoj sam se tuširala jer bi me bolji pogled na alge koje su rasle iz tuša možda odvratio od pokušaja održavanja osobne higijene. Sljedećeg jutra vratili smo se na kopno. Vrijeme do polaska autobusa za La Paz proveli smo u razgledanju Copacabane. Gradom dominira krasna bazilika i svetište Blažene Djevice Marije iz 16. stoljeća. Španjolski utjecaj na njezinu arhitekturu više je nego očit. Na proljetnome rujanskom suncu tog prijepodneva bazilika je djelovala blještavo bijelo i pomalo nestvarno. Nakon mise gradić je oživio od silne vreve i šarenila. Naime, u tijeku je bio
tjedni blagoslov automobila, koji su za tu prigodu bili nakićeni cvijećem i raznobojnim plastičnim ukrasima i trakama te polijevani šampanjcem. Za ručak smo se počastili neizostavnom pastrvom te smo zatim nastavili put prema La Pazu. Uska cesta U La Pazu smo odlučili još iste večeri produžiti do gradića Uyunija, koji se nalazi 700 km južnije, to jest 12 sati vožnje autobusom. Vožnja je bila relativno ugodna. Autobus je bio grijan, a za svaki slučaj dobili smo i deke. Oko ponoći smo se zaustavili i to me probudilo. Ubrzo sam shvatila da je razlog bio pokušaj mimoilaženja s kamionom na prilično uskoj cesti. Nakon podužega procjenjivanja i
Bazilika Naše Gospe u Copacabani
Rujan 2015.
21
Živopisni tjedni blagoslov automobila, za tu prigodu nakićenih cvijećem i raznobojnim ukrasima te polijevanih šampanjcem.
dogovaranja malo-pomalo smo se ipak počeli kretati. Da nisam već bila budna, sada bi me, sigurno, probudio zvuk struganja jednog vozila o drugo. Čini se da se to ipak nije moglo izbjeći. Nastavili smo vožnju i gotovo da bi se moglo reći da smo sretno stigli, ali oko 5 ujutro, već praktički nadomak cilju, autobus se pokvario. Našli smo se na pustinjskom terenu usred ničega. Sunce je tek oklijevajući izlazilo, ali još nije grijalo. Temperatura je bila u mršavom plusu. Dobili smo uputu da svi iziđemo iz autobusa, a muški je dio putnika zamoljen i da odgura autobus s ceste kako ne bi smetao u prometu. »Sve je moguće, ništa nije sigurno«, opet mi je odzvanjalo u glavi. A ja sam mislila da će nam najveći problem biti eventualni prosvjedi i barikade na
sljedećeg jutra našli smo bez previše muke, a uspjeli smo i malo sniziti cijenu. U agenciji su nam napomenuli da ostalim putnicima ne govorimo koliko smo platili. Ubrzo smo upoznali i našu družinu s kojom smo sljedeća tri dana dijelili džip, dobro i zlo. Bila su to dva mlada para, jedan s Novog Zelanda, a drugi miješani, španjolsko-poljski. Bio je tu, naravno, i naš simpatični vozač/vodič. Tako smo krenuli u pustolovinu… Prije nego što smo se uputili u samu pustinju, posjetili smo groblje vlakova. Stari, zahrđali vlakovi budili su neko strahopoštovanje i osjećaj sjete u onom pustinjskom okruženju, iako na nekima od njih stoje i šaljivi natpisi poput: »Traži se mehaničar s iskustvom.« No najprimjereniji natpis, pomalo filozofskog
▲ Gostoljubivi stanovnici Uyunija
mjesto po imenu Incahuasi. Nadrealisti čno je pridjev koji najbolje opisuje taj otok usred bijelog mora soli koji je sasvim neočekivano izronio pred nama. Bilo je to brdo načičkano najvećim kaktusima koje sam ikada vidjela. Oni najviši među njima bili su visoki oko 12 metara, što se možda
Daleko usred ničega, na pustinjskom terenu, putnici guraju autobus s prašnjave ceste. »Sve je moguće, ništa nije sigurno«…
22
cestama, što je navodno uobičajena metoda izražavanja nezadovoljstva u tom dijelu svijeta.
karaktera, nedvojbeno je bio onaj napisan golemim slovima na jednoj staroj loko motivi: Así es la vida – »Takav je život.«
Takav je život… Naposljetku smo ipak stigli u Uyuni. To je gradić u koji se turisti i putnici slijevaju ne radi njega samoga, nego isključivo radi tura džipom po slanoj pustinji Salar de Uyuni. Turu s polaskom
Golemi kaktusi u Slanoj pustinji Nastavili smo put. Vrlo brzo krajolik se pretvorio u nešto nevjerojatno – beskrajnu pustu ravnicu snježno bijele boje. Djelovala je poput nekog neobičnog planeta. Dugo smo se vozili, a onda smo stigli na
ne bi činilo kao nešto posebno da ne rastu samo jedan centimetar godišnje. Nakon šetnje kroz ovu čudesnu šumu, još uvijek pod dojmovima, krenuli smo dalje. Tu smo noć proveli u malom hotelu u potpunosti sagrađenom od soli – nje barem ima u izobilju. Večera je bila pomalo neslana, a sol nismo dobili uz jelo pa smo u šali zaključili da treba samo malo postrugati po stolu ili zidu. Nakon večere GODINA XLVI br. 9/501
Takav je život: groblje vlakova u pustinji Uyuni
proveli smo koji sat u kartanju s ostatkom posade našeg džipa, ali smo ubrzo shrvani umorom legli u svoje slane krevete. Preostala dva dana bila su ispunjena krajolicima koji su malo-pomalo postajali brdovitiji i raznolikiji, a svako toliko nailazili smo i na zanimljive životinje: ljame, alpake i vikunje. Nekako su nam najzanimljivije bile vikunje, divlji rođaci ljama i alpaka, jedina od tih triju vrsta koja nije pripitomljena. Međutim, svake tri godine i one se hvataju i strižu, a njihova je vuna na iznimnoj cijeni. Na jednom smo se mjestu
Otok kaktusa usred nepregledne slane pustinje Salar de Uyuni
zaustavili i kod skupine viskača – glodavaca nalik na zeca, ali s dugim, zavinutim repom. Tim smo se simpatičnim bićima čak i prilično približili, a činilo se da im ni naši fotoaparati nisu smetali. Crveno jezero Posjetili smo i nekoliko jezera. Svako je od njih dobilo naziv po svojoj prevladavajućoj boji: Laguna Verde, Laguna Blanca, Rujan 2015.
▲ Nevjerojatno Crveno jezero – Laguna Colorada
Laguna Azul (zeleno, bijelo, plavo). Na jezerima smo uživali u pogledu na jata prekrasnih plamenaca. Ne bih se mogla odlučiti koje mi je od njih bilo najljepše da na kraju nismo stigli i do »Crvenog Jezera« (Laguna Colorada). Ne znam kada mi je zadnji put neko mjesto probudilo tako snažne emocije samim svojim izgledom. Stali smo na uzvisini s koje se pružao najbolji pogled na to nestvarno mjesto, a meni su najednom navrle suze na oči. Mislila sam da sanjam! Pred nama se prostiralo jezero prekrasne crvene boje. Prema rubu je boja vode bila duboko plava, a iz nje su izvirivali bijeli otočići, dok su uz jezero rasli mali žuti grmovi. Cijela je slika bila posuta nebrojenim plamencima koji su se tu hranili. Oni, naime, dolaze kako bi se osladili upravo onim algama koje jezeru i daju karakterističnu crvenu boju. I danas me od sjećanja na taj prizor prolaze trnci,
▲ Viskača, radoznali i simpatični bolivijski glodavac
a nijedna fotografija ne može ga potpuno dočarati. Naš trodnevni izlet u zemlju čuda došao je kraju i valjalo je oprostiti se od naših dragih suputnika i odličnog vodiča. Prije povratka u Peru htjeli smo posjetiti još nekoliko gradova pa smo tako nastavili put prema našemu sljedećem odredištu, gradu Potosíju. 23
PAPA FRANJO
LAUDATO SI’ Enciklika o brizi za zajednički dom Biblioteka: Dokumenti; format: 11,5x16,5 cm; meki uvez; 191 str.; cijena: 40,00 kn
PAPA FRANJO
MISERICORDIAE VULTUS – LICE MILOSRĐA Bula najave izvanrednoga jubileja milosr|a Biblioteka: Dokumenti; format: 11,5x16,5 cm; meki uvez; 38 str.; cijena: 27,00 kn Ovom bulom papa Franjo najavio je izvanredni Jubilej milosrđa jer, kako piše u buli, „postoje trenuci u kojima smo pozvani još snažnije usmjeriti svoj pogled na milosrđe, kako bismo sami postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja“. Godina milosrđa počet će 8. prosinca 2015. godine na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, nakon čega će se u nedjelju nakon toga otvoriti Sveta vrata rimske katedrale, tj. bazilike sv. Ivana Lateranskog, a onda će biti otvorena i Sveta vrata drugih papinskih bazilika. Te iste nedjelje u svim će se prvostolnicama – katedralnim crkvama po čitavome katoličkome svijetu - otvoriti Vrata milosrđa te će ostati otvorena tijekom cijele Svete godine. „Izabrao sam datum 8. prosinca“, kaže Papa, „jer je bremenit značenjem za noviju povijest Crkve. Otvorit ću, naime, Sveta vrata na pedesetu obljetnicu završetka Drugoga ekumenskog vatikanskog koncila (…) U ovoj Svetoj godini imamo priliku otvoriti srce onima koji žive u najudaljenijim egzistencijalnim periferijama, koje suvremeni svijet često stvara na dramatičan način. Koliko je samo situacija nesigurnosti i patnje prisutno u današnjem svijetu! Koliko se rana nanosi onima čiji se glas ne čuje, jer je njihov vapaj postao nečujan i zagušen ravnodušnošću bogatih. U ovome Jubileju Crkva će još snažnije biti pozvana liječiti te rane, blažiti ih uljem utjehe, previjati ih milosrđem i vidati solidarnošću i dužnom pažnjom.“ Jubilarna godina završit će se na liturgijsku svetkovinu Isusa Krista Kralja svega stvorenja, 20. studenoga 2016. godine.
Enciklika pape Franje o brizi za zajednički dom odmah nakon pojavljivanja polovicom lipnja 2015. godine pobudila je silno zanimanje i velike pohvale i javnosti i struke. Riječ je o enciklici koja u središte postavlja pitanje: kakav svijet želimo predati onima koji će doći poslije nas? Enciklika je dobila naziv po zazivu sv. Franje: Hvaljen budi, Gospodine moj (Laudato si’, mi’ Signore), koji u Pjesmi stvorova podsjeća na činjenicu da je zemlja naš zajednički dom i da je poput sestre s kojom dijelim postojanje i poput majke koja nas prima u svoje naručje. Papa poziva sve da osluhnemo zlostavljanje i pljačkanje zemlje te na ekološko obraćenje. On, doduše, priznaje da se osjeća sve veća svijest i osjetljivost za okoliš, ali istodobno raste i zabrinutost za ono što se događa našem Planetu te svima šalje jasnu poruku da je čovječanstvo još uvijek sposobno za zajedničku suradnju pri izgradnji našega zajedničkog doma, jer još nije sve izgubljeno. U više navrata Papa zahvaljuje pojedincima i institucijama, promicateljima koji rade na očuvanju stvorenoga svijeta priznajući da su promišljanja mnogih znanstvenika, lozofa, teologa kao i društvenih organizacija obogatila Crkvu u pogledu tih pitanja te poziva sve na priznanje bogatstva kojega religije mogu ponuditi cjelovitosti ekologije za puni razvitak ljudskog roda. Enciklika je podijeljena u šest poglavlja. Započinje predstavljanjem sadašnjega stanja, na temelju najboljih, danas dostupnih, znanstvenih spoznaja (1. poglavlje), poslije čega slijedi pregled biblijske i judeo-kršćanske predaje (2. poglavlje); zatim uočavanje i prepoznavanje korijena problema tehnokracije i pretjerane egocentričnosti ljudskog bića i njihova analiza (3. poglavlje). Enciklika zatim predlaže ekologiju cjelovitosti, koja jasno prepoznaje ljudske i društvene dimenzije, neraskidivo povezane s pitanjem okruženja (4. poglavlje). Pod tim vidikom Pappa Franjo predlaže pokretanje časnog i otvorenog dijaloga poziva na sudjelovanje i zate pozi uzimanje svih razina društveuziman noga, gospodarskog i političkog života, koje bi izgradijasan le jasa asa način donošenja odluka (5. poglavlje). Podsjeluk tivši na to kako nijedan pothvat ne može biti učinpoth kovit, ako nije prožet forkov miranom i odgovornom mir savješću, predlaže ideje sav koje bi u tom smislu, poko mogle rastu i sazrijevam nju na odgojnoj, duhovnj nnoj, crkvenoj, političkoj i teološkoj razini (6. pogglavlje).
Kršćanska sadašnjost d.o.o.
Marulićev trg 14, p.p. 434, HR-10001 Zagreb
Knjižare:
Zagreb Kaptol 1, Kaptol 29 • Rijeka Fiorello la Guardia 10c Karlovac Stjepana Radića 4 • Osijek Trg slobode bb Split Kralja Zvonimira 16 • Marija Bistrica Trg Ivana Pavla II. 32
Narudžbe: tel: 01 63 49 030 • fax: 01 48 11 118 ks-prodaja@ks.hr •
www.ks.hr
Ispunite narudžbenicu na 64. stranici ili željena izdanja naručite telefonom, e-mailom, odnosno putem naše web-knjižare.