iz izloga »Kršćanske sadašnjos�«
Biblioteka: Analecta croatica christiana; format: 17,5 x 24,5 cm; tvrdi uvez; 751 str.; cijena: 290,00 kn
Marko Medved
RIJEČKA CRKVA U RAZDOBLJU FAŠIZMA Nastanak biskupije i prvi talijanski upravitelji
Knjiga riječkoga crkvenog povjesničara bavi se crkvenom situacijom u gradu Rijeci između dva svjetska rata. Crkvena povijest Rijeke �jekom talijanske uprave malo je poznata. U središtu su autorova zanimanja stvaranje novih gradskih župa i osnutak samostalne Riječke biskupije nakon aneksije grada od strane Italije, u okvirima talijanskoga fašizma. Analizira se život Katoličke Crkve �jekom okupacije Gabrielea D’Annunzija, odvajanje od crkvene vlas� senjsko-modruškog biskupa, jezična situacija u riječkoj Crkvi, djelovanje prvoga apostolskog upravitelja Celsa Costan�ja, prvoga riječkog biskupa Isidora Saina i potom biskupa Antonija San�na. Ovo djelo prvenstveno predstavlja djelovanje biskupa i crkvenih upravitelja, osobito njihov odnos spram poli�čkih i nacionalnih pitanja. Izvan opsega istraživanja ostao je veći dio života u župama, povijest pastorala i pučka pobožnost, čemu bi, napominje i autor, trebalo posve�� osobito proučavanje. Budući da je povijest Rijeke �jekom talijanske uprave malo poznata, ova knjiga predstavlja vrijedni i dragocjen prinos tome razdoblju, budući da se ono malo radova koji postoje sa strane hrvatskih ili slovenskih crkvenih povjesničara bavilo isključivo odgovornošću talijanske katoličke hijerarhije prema Hrva�ma i Slovencima u Kraljevini Italiji. Knjiga predstavlja proširenu i nadopunjenu verziju doktorske radnje koju je autor obranio na Fa Fakultetu crkvene povijest i crkvenih kulturnih do dobara Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu 2007. godine. Kardina Kardinal Walter Kasper
PAPA FRANJO F – REVOLUCIJA NJEŽNOSTI I LJUBAVI NJEŽNO
Teološki korijeni k i pastoralne perspektive Biblioteka: Znakovi i gibanja; format: 11 x 18 cm; meki uvez; 146 str.; cijena: 70,00 kn
Kardinal Kasper ovom knjigom čitateljima još više Ka i dublje pr približava papu Franju po njegovoj karizmi, posebn posebnos� i evanđeoskim krjepos�ma koje je prepoznao i suvremeni svijet, no on to čini anali�čki postupno objašnjavajući korijene i perspek�ve čki i postup teologije Nakon upoznaje s �m, kako ga on naziva, »papom teolog teol teo loggijije j pape p pe pa p Fra FFranje. ranje j .N akon ako k n ššto to nas upoz iznenađenja« papa ali i reforme te se određuje prema iznena izn enađen ena đenja« đen ja« ko kojiji je uje ujedno dno i p pa apa kon�nuiteta nu korijenima korije kor ijenim ije nimaa njegove nim n njeg jegove jeg ove europske europ eu ropske k i argen� argen�nske teologije, pisac nas upoznaje s dvama stožernim stupovima života i djelovanja pape Franje: s izvorno evanđeoskim ishodištem kao temeljem rados� i s milosrđem kao ključnom riječi čitava njegova pon�kata. No, osim toga on u ovoj knjizi nudi uvide u papinu ekleziologiju, nudi perspek�ve moguće crkvene obnove kao i ekumensko, odnosno međureligijsko viđenje onoga što i kako djeluje papa Franjo da bi na koncu ponovno oštricu vra�o temeljnim odrednicama ma Franjinih zauzimanja: Crkva treba bi� siromašna za siromašne. »Papa Franjo nee uklapa se ni u jednu crkvenopoli�čku shemu, liberal-nu ili konzerva�vnu. On jamči amči novi početak u dugoj povijes� papa, i upravo kao takav za mnoge je ljude nositelj nade i dar neba«, kaže kardinal Kasper. asper. Fabrice Hadjadj
RAJ NA VRATIMA
Biblioteka: Eseji; format: 13 x 20 cm; meki uvez; 468 str.; cijena: 210,00 kn
Ogled o radosti koja uznemiruje iruje Nova, već treća knjiga na hrvatskome vatskome jeziku, ovoga sjajnog pisca, lozofa, ozofa, dramaturga i humanista, otvara ra nova
koliko i stara pitanja, ali na način kako to, sad smo već naučili, sjajno radi Hadjadj. Ova nam knjiga želi oduze� sigurnost u naše zemaljske rajeve: konačno izmaknu� tlo pod našim nogama da možemo umrije� s barem nešto malo više otvorenim us�ma, s dušom koja žeđa Boga. No prije toga, dok nam je Raj još ’na vra�ma’, upravo stoga što je već u nama i još nije, jer valja ras� u Duhu, pa i putem običnih svagdanjih događaja, valja nauči� neke važne, a tobože obične stvari, primjerice od pomodnog pozdravljanja zna� prelazi� prema metazici pozdrava. Uči� se susretanju tako da u susre�ma pos�gnemo stanje u kojem jedan ne navaljuje na drugoga, nego ga prihvaća onakva kakav jest, ne izobličavajući ga. Bi� svjestan da nam je svaki čovjek proročište koje govori. Kukavelj nam, zaista, može govori� snažnije nego Pi�ja, samo ga treba ču�. Svađalica, koliko god bio dosadan, može vidje� dalje nego Sibila. Pa i jednostavno �me što nam kaže »Dobar dan!«. Od istoga autora objavili smo knjige »Dubina spolova« (2011.) i »Vjera zlih duhova« (2013.) Hadjadj je ravnatelj Europskog Ins�tuta za antropološka proučavanja Philanthropos u Fribourgu u Švicarskoj. Predaje lozoju i teoriju književnos� na liceju i na Sveučilištu u Toulonu. Autor je desetak knjiga. Rođen je 1971. godine. Židov tuniškog podrijetla, obraćenik na katoličko kršćanstvo na pragu svojih tridese�h godina. Originalan je i plodan mislilac te dramski pisac kršćanskoga nadahnuća, poznat i prevođen i izvan Francuske. Ljiljana Matković-Vlašić
BUDI BEZ SVEGA, ŽIVOTE
Biblioteka: Zrno; format: 13,5 x 20 cm; Meki uvez, 137 str.; cijena: 65,00 kn
Sabrane pjesme
U »sabranim pjesmama«, kojima je zajednički naslov s�h: Budi bez svega, živote, nalaze se dvije zbirke, objavljene u izdanju Kršćanske sadašnjos�: »Traganje za blizinama« (1971.) i »Sabrani dani« (1977.), ali i pjesme objavljene u časopisima Telegram, Marulić, Kana, Encyclopaedia moderna, Forum te u nekim antologijama. Upravo su te, po časopisima raštrkane pjesme i neke iz »Sabranih dana«, uvrštene ovdje u zbirku »Potajna izvorišta« jer su sadržajno usklađene. Riječ je o suvremenom poetskom izričaju, slobodna s�ha i nenadanih provala značenja u kojima se zrcali mekoća, sjetnost, spoznajnost i, tek u pozadini i nenametljivo, odnos pun (vjerničke) nade. Zbog toga je ova poezija otvorena i bliska u isto vrijeme. To potvrđuje i sama autorica kada kaže: »Poezija je za mene bljesak spoznaje spoznaje, e, amalgam mis mislili i rije rriječi, iječi či, če često sto važna podudarnost glasova, a, uvijek kristalizacija početnog impulsa. a Ne Neka eka k bud budee skupljeno sve što je bilo razbacano«. bacano«. Knjiga je obog obogaćena gaćena autoričinim i slikama slika ikama ma koje nam daju još više uvidaa u njezin svijet mirne zauzetos� i zauze zauzez te mirnoće. Autorica je magistrirala gistrirala romanis�ku, izučavala je slikarstvo i kiparstvo, a svojevremeno evremeno je djelovala i u Kršćanskoj sadašnjos�. Ivan Macut
EKUMENIZAM PAPE FRANJE
S uvodnim tekstom Gianluigija gija Pasqualea Biblioteka: Ekumena; format: 11 x 18 cm; meki uvez; 289 str.; cijena: 120,00 kn
Papa Franjo je postao poznata ata osobnost jer je jasan kako u Katoličkoj crkvi tako i s onu stranu njezinih vidljivih granica. Njegove se riječi eči slušaju s velikom pozornošću te se proučavaju i ponavljaju vljaju u različi�m prigodama, pa i u onima koje nisu isključivo vo crkvene. Može se čak ustvrdi� da papa Franjo stvara vrlo rlo zanimljiv ’teološki i ekumenski neologizam’. Njegove tvrdnje rdnje u području ekumenizma pokazale su se vrlo važnima. Ova knjiga ima nepobitnu zaslugu da sabire sve u jednu cjelinu teologiju prisutnu nu dajući elemente za ekumensku teologi o ju u pri prisut utnu nu kod pape Franje, nudeći čitatelju vlas�te metodološke kriterije zzaa njez njezino jezino no ra ra-zumijevanje. »I ne samo naa hrvatskome jeziku, ova knjiga je jedinaa ko koja oja j see bav bavi avii ekumenizmom pape Franje na sustavan način i, čak, duboko mislen mislen. Nema, e .N em , daema dakle, dvojbe o nezaobilaznoj vrijednos� koju ova knjiga donosi u sadašnju teološku arenu i u neiscrpnu ekumensku raspravu«, piše u uvodu profesor na Papinskome lateranskom sveučilištu Gianluigi Pasquale. Knjiga je pisana jednostavnim jezikom i s�lom što joj nimalo ne umanjuje stručnost, a to se vidi iz obilnih zabilješki kojima se autor služi i na koje upućuje.
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj Studeni Cijena
XLVI 11/503 2015. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14;
4 Moderni Samarijanci
7 Kakva nas budućnost čeka? Stjepan Baloban
Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail KANA: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com
8 Franjini poticaji za promjenu usahlog mentaliteta
Teološko razmišljanje: Tonči Matulić
Uređuje: Uredničko vijeće.
10 Sinoda o obitelji
Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović.
12 Kriza obitelji i njezine društvene
Tisak: Denona d.o.o.
25 Život je uvijek pred tobom
14 Ostavite papire – siđite među
Stjepan Lice
narod!
47 Tek Tvoja Riječ
Milan Šimunović
16 Obraćenja, pretvorbe, pretvaranja
Tomislav Salopek
Iz drugoga kuta: Vladimir Pavlinić
Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. Broj računa: 2340009-1100047241
Marija Barbarić-Fanuko
Bono Zvonimir Šagi
Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.
Rukopise i slike ne vraćamo.
15 Doba
uloge
Za izdavača: Stjepan Brebrić Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.
Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac
Putopis
30 Izbori i vodstvo
Vrijeme i riječ: Darko Tepert
Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337
36 Ovisnik
IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X
38 Kriptokomesarski sindrom u
Rječnik etiketa: Josip Sanko Rabar
dvadeset prvom
Godišnja pretplata: 143 kn
U korist vlastite štete: Stanko Uršić
Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. pretplata@ks.hr ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Studeni 2015.
40 Dominikanci – jučer, danas, sutra Razgovor: Anto Gavrić
18
Put Inka i Machu Picchu Ivana Ćepulić
44 Pozitivni učinci bavljenja sportom u starijoj dobi
48 O svetcima i prijeporima ekumenizma
22 Obnovljeni po Kristu Brojni, ali svi naši
24 Svisvetska
Vrijeme i svijest: Vedran Martinac
26 Europski politički maniheizam Političke teme: Tonči Tadić
28 Osvještenje planeta
Promisao: Darko Gašparović
50 Gotovo zaboravljeni astronomski instrument
Nebo nad nama: Tatjana Kren
52 »Zjenica oka«
Zapis: Zvonko Madunić
54 »Pjesma stvorova
Izložba Ivane Ćepulić« 3
Pitanje sadašnjeg trenutka
Moderni Samarijanci U
4
skoro počinje Izvanredni jubilej milosrđa ili Sveta godina milosrđa. Sveopća Crkva i društvo pozvani su da ponovno ožive i učine djelotvornom ovu pomalo zaboravljenu krepost. Neprijeporno je da su moderno društvo, a katkada i Crkva, postali gotovo jednosmjerno usredotočeni na efikasnost, prodornost, težnju za postizanjem vidljivih rezultata u najkraće mogućem vremenu i s najmanje napora. U tome im obilato pomaže sofisticirana tehnologija. To je moderni put od Jeruzalema do Jerihona uz koji se množe jarkovi i u njima zaboravljeni ljudi. Moderni Samarijanci koji tim putovima prolaze pronašli su premnoge kriterije razlikovanja i svrstavanja ljudi. Ti kriteriji često odlučuju o tome hoćemo li te, zaboravljene ljude staviti »na svoje magare«, tj. u automobil, pružiti im gostinjac, poviti im rane. Kriteriji su politička, vjerska, nacionalna pripadnost, društveni status, boja kože, imovna moć, simpatija …
gla je biti riječ o iznimkama. No, ako je Isus tu zgodu uzeo kao primjer, pa je namjerno spomenuo tu dvojicu crkvenih službenika, uzeo ih dakle kao svojevrsni primjer bešćutnosti, onda je očito tom zgodom htio reći kako i u vjerskim zajednicama nedostaje milosrđa, i to ne samo kod malobrojnih pojedinaca nego je riječ o nečemu što bi moglo zabrinjavati. Možda je zaista Crkva postala previše usredotočena na samu sebe, samodostatna. Kriteriji po kojima je netko član Crkve postali su nedostatni. Oni se uglavnom temelje na papirima, krsnim ili vjenčanim listovima, što svakako nije vjerodostojan dokaz pripadnosti Crkvi. Na taj način Crkva se možda previše zatvorila i otvorila prostor stvaranju svakojakih elita »dobrih« kršćana, pri čemu su mnogi ostali izvan nje i ne usude se niti proviriti kroz ključanicu Crkve. Nužno je, dakle, da Crkva izađe van iz sebe, ususret ljudima, da otvori svoje svakojake »konklave«. Najjednostavniji je način da Crkva danas pokaže svoje istinsko milosrdno lice.
Milosrđe u Crkvi Pokojni profesor Ante Kresina držao je predavanje svećenicima o prispodobi o milosrdnom Samarijancu. Rekao je kako se možemo samo nadati da se ova zgoda povijesno zaista dogodila. Ako je tako, onda je samo slučajnost što je Isus spomenuo kako su tim putem prolazila i dvojica crkvenih ljudi, svećenik i levit, i obojica nisu jadniku pomogla. Ako se to zaista dogodilo, mo-
Sveta vrata milosrđa Novost ovoga jubileja jest to što se tzv. Sveta vrata ne otvaraju samo u rimskim bazilikama nego u svim prvostolnicama i svetištima diljem svijeta. Ovo nije samo »tehnička« novost, nego ima veliku simboličnu važnost. Ako je Božje milosrđe veće od svakoga grijeha, ako nije moguće postaviti nikakve granice Božjoj ljubavi koja sve oprašta, kako onda mi ljudi smijemo ograničiti
mogućnost svim ljudima da to milosrđe i praktično osjete, prolazeći kroz Sveta vrata milosrđa? Tim jednostavnim činom najjasnije se pokazuje univerzalnost Crkve, jednakost svih ljudi pred Bogom i u Crkvi, daje se svima jednaka mogućnost osjetiti milosrdnu ruku Samarijanca. Crkva se mora odreći bilo kakvih »elita«. Ova novost upućuje i na temeljnu istinu vjere da milosrđe Crkve ne može ostati samo deklarativni čin koji često ne dotiče ljudsku stvarnost. Tragična bi bila i pomisao da negdje u svijetu žive kršćani koji osjećaju da su isključeni iz milosrdne Crkve. Gdje god su kršćani, mora postojati oaza milosrđa, neka otvorena »sveta vrata milosrđa«. Današnja Crkva mora biti hrabra i sposobna odreći se nekih povijesnih i nadiđenih barijera koje su mnoge ljude sprječavale prijeći prag Crkve, te su tako ostali zakinuti u prepoznavanju milosrdnog Božjeg lica. Milosrđe – znak Božje svemoći Geslo Jubileja glasi »Milosrdni poput Oca«. A kakav je taj Otac u kojega se mora ugledati Crkva? Taj Otac upravo svojim neograničenim milosrđem dokazuje svoju svemoć. Sposoban je nadići sve granice koje su ljudi postavili milosrđu, ljubavi i praštanju. Ljudi su npr. postavili zakonsku granicu da valja oprostiti sedam puta. A Otac oprašta sedamdeset puta sedam, tj. uvijek. Nadilazi Zakon. Ruši i one granice koje su ljudi stvorili kako bi uspostavili pravo i pravednost. Stari pravnik Ulpijan GODINA XLVI br. 11/503
Piše: Josip Grbac
postavio je još davno temelj prava i pravednosti, kada je ustvrdio kako je pravednost dati svakomu ono što je njegovo. Je li to dovoljno? U Evanđelju čovjek je gospodaru dugovao mnogo novca. Pozvan od gospodara da vrati dug, sluga ga moli da mu se smiluje i gospodar mu sve oprosti. Odmah potom taj isti sluga susreće svoga prijatelja koji mu je dugovao maleni iznos novca, ali se oglušio na molbe prijatelja i bacio ga u tamnicu. Gospodar ga kažnjava uz opomenu: »Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?« Taj sluga koji je svoga prijatelja bacio u tamnicu jer mu nije mogao vratiti duga bio je »pravedan«, gledano ljudskim očima. Tražio je samo svoje. Ali ga Krist osuđuje jer nije imao milosrđa. U Crkvi nije dovoljno živjeti i promicati samo pravednost. Milosrđe nije pridržano samo Bogu koji je svemoćan, nego postaje moralni i vjerski kriterij, štoviše, imperativ postupanja svakoga kršćanina. Milosrđe i pravednost Odmah se nameće usporedba ove Božje logike s trendovima modernoga svijeta. Opraštanje i milosrđe nastupaju uglavnom onda kada se ne ostvare zahtjevi prava ili pravednosti. Moderna društva sazdana su isključivo na odredbama prava i pravednosti. Međutim, pravo i pravednost gotovo su postali sinonimi. To znači da si dužan vratiti nekomu onoliko, i samo onoliko, koliko si dobio. Ništa te ne obvezuje dati nešto Studeni 2015.
više. Takva logika znači da svi traže pravo i pravednost, ali samo za sebe. Vratiti »pravednu mjeru« i ništa više, to je maksimalna pravednost. Često, međutim, maksimalna pravednost postane maksimalna nepravda. Pravedan sam samo onoliko koliko me na to obvezuje pravo. Summum ius pretvara se u summa iniuria. Zbog dvaju razloga. Jer onaj koji mi je dao nešto, sada potrebuje i nešto više, ali i zato što ima ljudi koji ne mogu ništa dati. Jesu li oni osuđeni na milostinju? Znakovito je da u starom Izraelu prosjaci pred sinagogama nisu molili »podaj mi milostinju«, nego su govorili »podaj nam pravednost!«. Takozvana pravna država uvijek je u opasnosti da postupno postaje nepravedna. Jer taj komu pomažemo možda potrebuje i nešto veće od onoga što je primio. U ovako usko shvaćenom pravu postavlja se pitanje što su država ili društvo dužni dati ili vratiti nekomu koji nije ništa mogao dati? Što su dužni dati čovjeku koji je nepokretan od svog rođenja? Postoji opasnost da društvo koje svoj život gradi samo na pravu postane egoistično i u konačnici nepravedno. Zato kršćanstvo takvom pravnom poimanju života nudi dodatnu dimenziju milosrđa. Kao kršćanin uvijek si dužan dati ili vratiti onoliko koliko si dobio. Ali si dužan vratiti i više ako je to tvomu bližnjemu potrebno. U ime milosrđa. To je tek istinska pravednost. Jedino takvo shvaćanje odnosa među ljudima može humanizirati ljudski suživot. U suprotnom se taj suživot pretvara u ono što posto-
ji i u zoološkom vrtu. U kršćanstvu granica praštanja, ljubavi i milosrđa ne postoji. Novi oblici milosrđa Oblici milosrđa mijenjaju se ovisno o povijesnim mijenama. Problem modernoga svijeta jest u tome što je izgubio smisao za ono što milosrđe jest. Iz riječi pape Franje dadne se naslutiti da je milosrđe aktivnost, djelatnost, a ne nekakva pasivna sućut. Milosrđe mora imati mjesta u političkim odlukama, gospodarskim računicama, civilnome društvu, modernim obiteljima, školama. U svim tim segmentima otkrivamo tzv. globalizaciju ravnodušnosti. Onoga tko je u potrebi koliko ubija nedostatak milosrđa toliko ga ubija osjećaj da su svi oko njega ravnodušni na njegove patnje. U Hrvatskoj se moramo pitati jesmo li već postali ravnodušni na patnje majki koje su u Domovinskom ratu izgubile djecu. Na branitelje koji su postali stopostotni invalidi? Na građane i obitelji dovedene do ruba dužničkog ropstva od bankarskih mešetara? Na sve one ljude koji su izgubili posao zbog nečije bolesne težnje za vlastitim bogaćenjem? Oni ne traže samo pasivnu sućut ili jeftine izraze milosrđa koji se uglavnom svode na polaganje vijenaca na mjestima stradanja ili na pusta predizborna obećanja. Oni traže ono milosrđe koje je zapravo istinska pravednost. Istinsko je milosrđe ono koje vraća pravdu. Nadam se da će mnogi koji u Hrvatskoj drže političke, gospodarske i svakojake druge konce u rukama smoći hrabrosti proći kroz neka Sveta vrata milosrđa. 5
E
vanđelje, ako ga ozbiljno uzmemo, nije ništa drugo nego trajna osuda našega traženja vlastite sigurno-
Sv. Rose Philippine Duchesne Žena koja uvijek moli
sti. Demarkacijska linija između slobode na koju smo u evanđelju zvani, pa i savjesti, jest: Tražimo li sigurnost ili slobodu? Nadalje: Isusova sloboda, paradoksalno, ostvarivala se u poslušnosti. Isus je bio oslobođen da vrši volju Očevu; drugi nisu bili slobodni, drugi to nisu mogli. Zato je Isus osuda svijeta, osuda svega
R
edovnicu, misionarku, utemeljiteljicu škola za djevojčice Rose Philippine Duchesne Crkva spominje 18. studenoga. Ta francuska svetica rođena je 29. kolovoza 1769. u Grenobleu u Francuskoj i na krštenju je dobila ime po sv. Filipu apostolu i Ruži iz Lime, prvoj svetici novoga kontinenta. Rođena je u imućnoj obitelji u kojoj je od oca naučila političke vještine, ali i ljubav prema siromašnima i ugroženima. Biografi su zapisali da je imala snažan temperament, bila je uporna i tvrdoglava. Nakon školovanja u uglednim školama, odlučila se za redovnički život i s 18 godina stupila u samostan. Samostan je zatvoren za Francuske revolucije, a ona se vratila u roditeljski dom i posvetila radu sa zatvorenicima, siromašnima i bolesnima. Otvorila je školu za siromašnu djecu i pomagala svećenicima koji su se skrivali pred revolucionarima. Kada se političko stanje smirilo, unajmila je ruševni samostan i željela u njemu obnoviti duhovni život. No, u tome nije uspjela. Philippine je tada čula za Družbu Presvetog Srca i odlučila joj je pristupiti, a njihova mlada poglavarica sv. Madeleine Sophie Barat postat će joj doživotna prijateljica. U Družbi je brzo napredovala i postala je poglavaricom samostana, voditeljicom novicijata i škole. No u njoj je stalno tinjala želja da ode u misije u Louisianu, o čemu je još kao djevojčica slušala i maštala. Želja joj se ostvarila tek kada je imala 49 godina. Zajedno s četiri redovnice gotovo tri mjeseca plovila je iz Francuske prema New Orleansu. To još nije bilo njihovo odredište nego su još sedam tjedana plovile Mississipijem do St. Louisa. Nakon tako dugačkoga i teškog puta, redovnice su doživjele šok. Mjesni im biskup nije dao da rade među Indijancima, nego ih je poslao u Missouri u St.
6
što onemogućuje da se Božja riječ čuje,
Charles, mjesto koje je Philippine nazvala »najzabitijim selom u SAD-u«. Premda razočarana, odmah se prihvatila posla i osnovala prvu besplatnu školu za djevojčice zapadno od Mississippija. Njezina biografkinja s. Louise Callan zapisala je da je buduća svetica u svome radu doživljavala sve moguće izazove – od nedostatka hrane i vode za piće, hladnoće i nedostatka drveta za ogrjev, raznih bolesti, života u pretrpanom barakaškom naselju, do grubosti radnika i neodgojenosti djece. Bila je to prva zajednica Družbe izvan Francuske, a sestre su bile smještene u drvenoj baraci. S. Philippine je imala problema s učenjem engleskoga jezika, a teško joj je padala i odvojenost od zajednice u Francuskoj te malo vijesti koje su stizale iz domovine. Unatoč tome radila je svim srcem i do 1828. godine osnovala je šest redovničkih kuća na tome području u kojima su djelovale škole za siromašne djevojčice i žene iz Lousiane. »Obrađujemo mali vrt za Krista, ali s ljubavlju, znajući da Bog ne traži od nas velika postignuća, nego srce koje ništa ne zadržava za sebe«, pisala je s. Philippine. Tek u 72. godini ostvarila joj se životna želja – stigla je u novoutemeljenu isusovačku misiju u Sugar Creeku u Kansasu među Potawatomi Indijance. Voditelj misije znao je da je s. Philippine preslaba za misijski rad, ali je isticao da je za misiju važna njezina nazočnost i molitvena potpora. Nije naučila jezik Indijanaca pa nije mogla podučavati djecu, ali je zato stalno molila i dobila nadimak »Quah-kah-kanum-ad – Žena koja uvijek moli«. Njezine godine i slabo zdravlje nisu mogle izdržati misijski način života, pa se vratila u St. Charles, gdje je god 1852. i umrla. Svetom je proglašena 1988.
• Suzana Peran
da se Božja riječ oplođuje, pa makar to bio religiozan i vjerski proglas. Jer Isusova poslušnost volji Očevoj do smrti, i do smrti na križu, bila je toliko vjerna da je bila i izgovorena, a sva se sadržavala u tome da Bog navješćuje u Isusu spasenje ljudima.
V
*
remena nam treba, i spremnosti nam treba, da se dublje proničemo, sve svjestitije sebe uzimamo,
odgovorno uzimamo na sve veću zrelost. Tako se riječ utjelovljuje, tako se djelo Isusovo oplođuje, tako se događa kraljevstvo Božje. Svaki je od nas neponovljiv i ulazi u svom trenutku i u svom vremenu na taj put susreta s Isusom, na prepoznavanje njegove riječi u svemu bogatstvu života.
P
*
ravednik će od »svoje vjere« živjeti. To znači izdržati. Srce će mu reći što je pravda i pravo. Izdržat će
i kad je bez oslonca – oslonjen na svoju vjeru. A u svetim se Pismima kaže da je
ta vjera: nada u ono što još ne vidimo, što još nismo iskusili, što će tek doći, ali što vjerom uprisutnjujemo da već sada biva tu. Vjera zaista stvara novo. Ona je pobjeda nad svim. Pa i nad smrću.
Josip Turčinović (1933. – 1990.) GODINA XLVI br. 11/503
Kolumna Stjepana Balobana
Kakva nas budućnost čeka? Migrantska kriza, koja je u samo nekoliko mjeseci potkraj 2015. postavila u pitanje dosadašnji način života u Europi (društveni, politički, gospodarski, ali i kulturni, obiteljski, vjerski …) zatekla je nespremne ne samo europske političare i medijske djelatnike nego i intelektualce općenito, a posebno one koji se bave zbivanjima u društvu. Ne samo da nisu predvidjeli što bi se nakon ratova u Africi i na Bliskom i Dalekom istoku te kaosa koji su ti ratovi ostavili za sobom moglo dogoditi nego su ‘paralizirani i onim što se trenutačno događa’. U svemu tome prednjače europski političari koji, primjerice troše ‘vrijeme i novce’, kako bi spasili Grčku, odnosno ‘kako-tako zaštitili’ svoj kapital, a istodobno zatvaraju oči pred svim ratnim strahotama koje se događaju u Siriji i, prije toga u Iraku, Afganistanu, Libiji. Nakon što je krenuo izbjeglički val, najprije iz Libije prema Italiji (otok Lampedusa), a nakon toga iz Sirije u Tursku, Libanon i Jordan, europski se birokrati nisu previše uznemirivali. A imali su dovoljno vremena! Nisu, jer je to bilo daleko od njih i njihovih zemalja. Tek u onome trenutku kada su ‘rijeke ljudi’ bez ikakve kontrole počele stizati iz Grčke preko Makedonije, Srbije i Hrvatske te najprije Mađarske, a poslije Slovenije prema Austriji i Njemačkoj uzbudio se dio zemalja Europske unije, to jest one u koje dolaze izbjeglice i emigranti ili su ‘u opasnosti’ da će se i one nakon određenoga vremena naći pred istim problemima. Kalkuliranje pojedinih zemalja Koliko god bismo htjeli razumjeti europske političare, ne možemo se oteti dojmu da Europa danas nema mudrih i snažnih političara koji bi bili kadri ‘skupiti glave’ i otvoreno, iskreno i bez uskih nacio nalnih, stranačkih ili gospodarskih interesa suočiti se s problemom s kojim se do sada u svojoj povijesti Europa nije susrela. Studeni 2015.
Europa, koja je zapljusnuta migrantskom krizom, a zapravo je kolateralna žrtva igre Sjedinjenih Američkih Država i njezinih saveznika, mogla je i morala navrijeme intervenirati kako ne bi došlo do seobe naroda s Istoka na Zapad. Što bi u takvoj situaciji učinili Alcide De Gasperi, Konrad Adenauer, Robert Schumann, Jean Monet ili Jeacque Delors europski političari koji su nakon razaranja Drugoga svjetskog rata osnivali Europsku uniju? To su bili ljudi širokih pogleda i s vizijama političara i državnika koji su ‘sanjali’ ujedinjenu Europu na kršćanskim kulturalnim korijenima. A danas? Današnji europski lideri lišeni vizija i državničke mudrosti misle da će sitnim kalkuliranjem i trenutačnim osiguranjem granica vlastitih država riješiti problem. Nakon što u Europu emigriraju stotine tisuća, a možda i više milijuna ljudi različite kulture, načina života i religija u njoj ne može biti ništa isto kao što je bilo do sada. Treba jasno reći da kolone iznemoglih ljudi koji se žele domoći Europe nisu krivi za ono što im se dogodilo u njihovim zemljama. Oni samo pokušavaju riješiti svoj egzistencijalni problem ne razmišljajući puno o tome kakva će biti njihova budućnost u Europi. No, računaju li današnji europski političari dugoročno s reakcijama domaćih ljudi, ponajprije ekstremista s obzirom na doseljenike? Odgovornost hrvatske vlasti U odnosu na druge zemlje Europske unije Hrvatska je položajem i brojem stanovnika mala zemlja, ali na takvom zemljopisnom položaju koji je čini iznimno važnom u cijeloj ovoj situaciji. Umjesto da se trenutačni premijer i vlast ponaša državnički i traži unutar Hrvatske konsenzus u odnosu na rješavanje emigrantske i izbjegličke krize s kojom se Hrvatska susrela zbog svojega zemljopisnog položaja, premijer tvrdoglavo pokušava svima – i u Hrvat-
skoj i izvan nje – dokazivati kako je upravo on i njegova vlada sposobna riješiti to pitanje. Ako europski političari nisu kadri riješiti problem migrantske krize, kako će to biti sa ‘svima posvađeni’ hrvatski premijer koji svojom autoritarnošću stvara još veće i pogubnije podjele u inače sve više podijeljenom hrvatskom društvu? Vjerničko-crkveni pristup Kako se u svemu tome snaći s obzirom na vjerničko-crkveni pristup izbjegličkoj i emigrantskoj krizi? Što vrijeme dalje odmiče, to je i običnom čovjeku i vjerniku jasno da se ova migrantska kriza ne može usporediti s prognanicima i izbjeglicama u Domovinskom ratu. Doduše, i ovdje je riječ o ljudima koji su napustili svoje domove i svoje domovine zbog ratnih razaranja. No, najveći broj izbjeglica i prognanika u Domovinskom ratu želio se vratiti na svoja ognjišta, u svoje domove i obrađivati svoju zemlju … I oni koji su otišli, primjerice u Njemačku ili Austriju nakon određenog su se vremena vratili i nastavili živjeti u svojem zavičaju ili negdje u Hrvatskoj. Emigranti i izbjeglice koji iz dalekoga Afganistana, Iraka, Sirije ili Libije dođu u Europu ne kane se vratiti u svoje domove i svoje domovine. Štoviše, oni žele za sobom povući i svoju rodbinu i u europskim zemljama vide svoju budućnost! Jedan, možda i veći dio njih, snaći će se i uspjeti. A što je s onima kojima to neće uspjeti? Kakva budućnost očekuje domorodce, odnosno Europljane koji će se susretati ne samo s drugim kulturalnim običajima nego i moralno-etičkim i vrijednosnim različitostima u načinu života? Pred nama su brojni izazovi s kojima će se morati susresti kako političari i kulturni djelatnici, tako i vjerski i religijski djelatnici! U budućnosti neće biti dovoljni apeli nego konkretni postupci kako u očuvanju vlastita identiteta tako i u prihvaćanju kulturalnih i vjerskih različitosti! 7
Teološko razmišljanje
Franjini poticaji za promjenu usahlog mentaliteta
U
nedjelju, 25. listopada 2015. godine papa Franjo je zaključio XIV. opće redovito zasjedanje Sinode biskupa u Rimu o Pozivu i poslanju obitelji u Crkvi i suvremenome svijetu, koju je tri tjedna ranije otvorio, dakle u nedjelju, 4. listopada 2015. godine. Sinodalni oci, njih nešto manje od tri stotine iz cijeloga svijeta, imali su jedinstvenu priliku tijekom tri tjedna raspravljati i promišljati o svim bitnim i važnim aspektima obiteljske zajednice u današnjemu vremenu. Pritom je važno napomenuti da je ovom XIV. redovitom zasjedanju prethodilo III. opće izvanredno zasjedanje od 5. do 19. listopada 2014. godine s temom Pastoralni izazovi o obitelji u kontekstu evangelizacije. Važno je također napomenuti da je tijekom priprave Tajništvo Sinode već u jesen 2013. godine uputilo svim biskupskim konferencijama, a one su opet bile dužne to kapilarno proslijediti dalje do drugih udova Crkve, prvi službeni upitnik s devet (9) glavnih i brojnim potpitanjima o pogledima i stanju obitelji u mjesnim Crkvama diljem svijeta. Tako je jedna važna tema za budućnost cijeloga čovječanstva uzeta u razmatranje na temeljit i sveobuhvatan način i to kroz istinski sinodalni proces. Po prvi put smo svjedočili uključivanju baze u pripravu za Sinodu kao i trogodišnjemu sinodalnom procesu koji je sa sobom donio puno lijepih i dobrih, ali i poneko ružno iskustvo. No, držimo najvrjednijim od svega to što je papa Franjo dosljedno i uporno inzistirao da svi sudionici djeluju snagom evanđelja i u skladu sa smislom Sinode.
8
Smisao Sinode Franjo je višekratno ponovio da je smisao riječi »sinoda« u »zajedničkom hodu«, ukazujući time najprije na kolegijalnost i sinodalnost kao konstitutivne dimenzije Crkve, a onda posebno na službu cijeloga Božjeg naroda u crkvenome naučavanju. U govoru prigodom spomena 50. obljetnice osnivanja Sinode biskupa, 17. listopada 2015. godine, dakle tijekom održavanja zadnje Sinode biskupa, Franjo je izjavio: »Od Drugoga vatikanskog koncila do ove Sinode doživljavali smo sve intenzivnije nužnost i ljepotu ‘zajedničkog hoda’. (…). Ono što Gospodin od nas traži je u nekom smislu već sve sadržano u riječi ‘Sinoda’. Zajedno hodati – laici, pastiri, rimski biskup – sretan je pojam za izgovoriti, ali ne i za prakticirati.« U nastavku govora Franjo podsjeća na nauk Drugoga vatikanskog koncila po kojemu su svi kršteni pozvani oblikovati »duhovni dom i sveto svećenstvo« (Lumen gentium, 10). Štoviše, »sveukupnost vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2,20.27) ne može se u vjerovanju prevariti, a to svoje svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere svega naroda, kad ‘od biskupa pa do posljednjih vjernika laika’ (sv. Augustin) pokazuje svoje opće slaganje u stvarima vjere i ćudoređa« (Lumen gentium, 12). U tom smislu Božji narod kao cjelina je nepogrešiv u vjerovanju, a »svaki krštenik, neovisno o položaju u Crkvi i stupnju vjerske izobrazbe, aktivni je nositelj evangelizacije i bilo bi neprimjereno zamišljati neki plan evangelizacije koji će provoditi stručnjaci, dok će ostatak vjerničkog puka biti tek puki primatelj« (Evangelii gaudium, 120).
Karizma Božjega naroda Franjo nas podsjeća da osjećaj vjere (sensus fidei) zabranjuje da se pravi kruta razlika između Ecclesia docens (Crkva koja poučava) i Ecclesia discens (Crkva koja uči), budući da stado ili Božji puk također posjeduje »njuh« za prepoznavanje novih putova što ih Gospodin otvara Crkvi. Zbog tog je razloga Franjo i zatražio da se tijekom vremena priprave za III. izvanrednu i XIV. redovitu opću Sinodu biskupa o obitelji upita za mišljenje cijeli Božji narod. I to bez pretenzija da se rezultat odmah shvati kao konačni sensus fidei. Ipak, raspravljati o obitelji, a ne čuti same obitelji ne bi bilo primjereno, smatra Franjo. Time je htio istaknuti smisao sinodalne Crkve kao Crkve koja sluša, znajući pritom da je »vježba u umijeću slušanja nešto više od onoga što čujemo svojim osjetilom sluha« (Evangelii gaudium, 171). To nešto više odnosi se na smisao otvorenosti za prihvaćanje drugoga, za uživljavanje u svijet drugoga s pažnjom i suosjećanjem za njegove potrebe i očekivanja. Franjo je htio da sinodalni proces stvarno bude zajednički hod cijeloga Božjeg naroda koji je obdaren karizmom infallibilitas in credendo – nepogrešivosti u vjerovanju. Ono što se tiče svih zahtjeva da se sve uključi u iznošenje svoga dijela, a prema milenijskom načelu quod omnes tangit ab omnes tractari debet, izjavljuje papa Franjo. U tom smislu sinodalnost Crkve pokazuje jedinstveni oblik hijerarhijske službe u Crkvi koja ne podrazumijeva »izdizanje« jednih nad drugima, nego radije zahtijeva da se netko u Crkvi »ponizi« da bi služio sestrama i braći na zajedničkoGODINA XLVI br. 11/503
Piše: Tonči Matulić
me putu Božjega naroda. »Nikad ne zaboravimo! Za Isusove učenike, jučer, danas i uvijek, jedini autoritet je služenje, jedina moć je moć križa, prema Učiteljevim riječima: ‘Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga’ (Mt 20,25-27). Neće tako biti među vama: u ovom izričaju dolazimo do srca služenja Crkve – ‘neće tako biti među vama’– i primamo nužno svjetlo za razumijevanje hijerarhijske službe«, izjavio je Franjo. U središte pozornosti stavlja dvije važne dimenzije Sinode. Prvo, Sinoda je jedinstveni čin zajedničkoga hoda u kojemu se treba očitovati evanđeosko služenje, a ne pokazivanje moći s visoka. Drugo, Sinoda zahtijeva svijest o sudjelovanju cijeloga Božjeg naroda preko izabranih biskupa koji predstavljaju katolički episkopat u kolegijalnom zajedništvu međusobno na čelu s papom i pod papom (cum Petro et sub Petro). Parezija Franjo je već u više navrata inzistirao na otvorenom i hrabrom govoru koji treba biti, dakako, vođen zahtjevima evanđeoske istine i ljubavi. Na tome je otvoreno inzistirao na otvaranju III. izvanredne Sinode prošle godine, izjavom: »Opći temeljni uvjet je ovaj: jasno govoriti. Neka nitko ne kaže: ‘To se ne može reći, jer će o meni misliti ovako ili onako...’. Treba s parezijom reći sve što se osjeća. Nakon zadnjeg konzistorija (u veljači 2014. godine), Studeni 2015.
na kojem se govorilo o obitelji, jedan mi je kardinal napisao, ističući: šteta što neki kardinali nisu imali hrabrosti reći neke stvari iz poštovanja prema papi, smatrajući da možda papa misli nešto drukčije. To nije dobro, to nije sinodalnost, jer treba reći sve što se u Gospodinu osjeća da treba reći: bez ljudskog obzira i bez straha. I, istovremeno, treba pažljivo slušati i otvorena srca prihvatiti ono što kažu braća. S ova dva stava ostvaruje se sinodalnost.« Isto je tražio od sinodalnih otaca na otvaranju ovogodišnje XIV. redovite Sinode: »Sinoda je, kao što znamo, zajednički hod u duhu kolegijalnosti i sinodalnosti, usvajajući hrabro pareziju, pastoralnu i doktrinalnu revnost, mudrost, iskrenost, imajući uvijek pred našim očima dobro Crkve, obitelji i salus animarum, suprema lex (usp. kan. 1752).« Naglasio je da je Sinoda jedinstveni prostor djelovanja Duha Svetoga, a da bi to doista mogla biti, potrebno je da se sudionici opreme apostolskom hrabrošću, evanđeoskom poniznošću i iskrenom molitvom. Zatim je pojasnio: »Apostolska hrabrost koja je neustrašiva pred zavodljivostima svijeta koja žele u srcima ljudi ugasiti svjetlo istine, zamjenjujući je s malim i prolaznim svjetlima, a još manje pred tvrdokornošću nečijih srca koja – unatoč dobrim namjerama – udaljavaju ljude od Boga. Apostolska hrabrost koja donosi život, a ne pretvara život u muzej uspomena. Evanđeoska poniznost koja se zna lišiti vlastitih uvjerenja i predrasuda da bi slušala braću biskupe i ispunila se Bogom. Poniznost koja ne upire prstom u druge da bi ih se osudilo, nego pruža ruku da ih podigne bez da pokazu-
je superiornost nad njima. Iskrena molitva je djelovanje srca koje se otvara Bogu, kad se utišavaju sva naša raspoloženja da bi se poslušao nježni Božji glas koji govori u tišini. Bez slušanja Boga sve će naše riječi biti samo ‘riječi’ koje ne hrane i ne služe. Ako se ne prepustimo vodstvu Duha sve će naše odluke biti samo ‘ukrasi’ koji, umjesto da uzdižu Evanđelje, pokrivaju ga i sakrivaju«, izjavio je Franjo. Drugim riječima, treba se osloboditi ropstva sviđanja i dodvoravanja da bi se otvoreno i hrabro govorilo bez straha što se doista misli, ali i bez umišljaja da ičije mišljenje uživa status konačne istine. Vrijeme milosrđa U propovijedi na nedjeljnoj misi 25. listopada 2015. godine kada je zaključio rad XIV. redovite Sinode biskupa, Franjo je tumačio evanđeoski odlomak o izlječenju slijepog prosjaka Bartimeja te je između ostalog izjavio: »Međutim, postoje neke napasti za one koji slijede Isusa. Današnje evanđelje ističe najmanje dvije. Za razliku od Isusa, nitko se od učenika ne zaustavlja. Oni nastavljaju hodati, idu dalje kao da se ništa nije dogodilo. Ako je Bartimej slijep, učenici su gluhi: njegov problem nije njihov problem. Može biti naša opasnost: nasuprot trajnih problema, bolje ići naprijed nego dopustiti da nas oni smetaju. Na taj način, kao oni učenici, nalazimo se s Isusom, ali ne mislimo kao Isus. Nalazimo se u svojoj skupini, ali zatvorena srca, bez divljenja, zahvalnosti i oduševljenja, s napašću da postanemo ‘naviknuti na milost’. Možemo govoriti o Isusu i raditi za Isusa, ali živjeti daleko od njegova sr9
ca koje poseže za ranjenima. Ovo je napast: ‘duhovnost iluzije’: možemo hodati pustinjama čovječanstva bez da vidimo ono što realno postoji, nego gledamo što želimo vidjeti; sposobni smo izgraditi vizije svijeta, ali ne prihvaćamo ono što Gospodin stavlja pred naše oči. Vjera koja se ne zna ukorijeniti u život ljudi ostaje suha i, umjesto oaze, stvara druge pustinje.« Ovim Franjinim riječima suvišan je svaki komentar, ali valja sažeti poruku. Vjernost Isusu mjerimo isključivo vlastitim umišljajem da smo njegovi i da mu služimo, ali kad trebamo mijenjati ustaljene navike, kad se zahtijeva od nas promjena mentaliteta, kad se trebamo malo poniziti i sagnuti do ljudi u potrebi, tada se pokazuje koliko nam je srce stvarno daleko od Isusa. Da to kaže papa i to ne samo općenito vjerničkome puku nego i nazočnim sinodalnim ocima, to je doista lahor Duha Svetoga. I ne samo to. Franjo je u nastavku pojasnio i drugu napast, a to je ‘isplanirana vjera’. »Možemo hodati s Božjim narodom, ali već imamo sve isplanirano: znamo kamo ići i koliko nam treba vremena; svi trebaju poštivati naše ritmove, a svaka nas neugodnost smeta. Izlažemo se opasnosti da postanemo poput onih ‘mnogih’ iz evanđelja koji gube strpljenje i prigovaraju Bartimeju. Malo ranije prigovarali su i djeci (usp. Mk 10,13), a sada slijepom prosjaku. Tko smeta ili nije na visini, treba ga isključiti. Međutim, Isus želi uključiti, pogotovo onoga tko je gurnut na margine i viče za njim. Oni, poput Bartimeja, imaju vjeru, jer znaju da je potreba za spasenjem najbolji način za susret s Isusom.« Kad vapaj trpećega čovječanstva postaje toliko glasan, kad se pred našim očima pojavljuju toliki obespravljeni, osiromašeni i prognani, onda jedini naš odgovor na to treba biti nasljedovanje Isusovog primjera, prihvaćanje njegovih riječi i nadasve oponašanje njegova srca. »Stanja bijede i sukoba za Boga su prigode za milosrđe. Danas je vrijeme milosrđa«, izjavio je Franjo. No, da bi se to shvatilo treba umaći dvjema opisanim napastima: tvrdokorno i neosjetljivo srce za bližnje u potrebi i institucionalni konformizam koji sve ima unaprijed isplanirano, ali ne i promjenu usahlog mentaliteta kao početka obraćenja srca i pameti. 10
Sinoda o Opsežan Završni dokument XIV. redovite generalne sinode biskupa održane od 4. do 25. listopada 2015., podsjeća da nauk o nerazrješivosti braka nije breme, već Božji dar, istina utemeljena na Kristu i njegovoj vezi s Crkvom.
D
okument ima 94 paragrafa, a glasovanjem su svi oni odobreni dvotrećinskom većinom – od 177 do 256 glasova. Pri glasovanju su posebno došla do izražaja dva paragrafa, koja su dobila 178 glasova (n. 85) i 187 (n. 84), a govore o teškim situacijama i pastoralnom pristupu ranjenim obiteljima ili osobama u neregularnim stanjima, poput kohabitacije, civilnih brakova ili rastavljenih osoba u novim vezama. Istodobno se ističe kako se milosrđe i istina susreću u Isusu, zbog čega se poziva na prihvaćanje i praćenje ra-
njenih obitelji. Dokument, međutim, nigdje ne spominje pristup euharistiji za rastavljene i ponovno oženjene, ali ističe da te osobe nisu ekskomunicirane (izopćene) i potiče ih da s pastirima ispituju savjest o svojoj situaciji. To razlučivanje valja biti u skladu s naukom Crkve i u povjerenju da Bog nikomu ne uskraćuje svoje milosrđe. S obzirom na parove koji žive izvanbračno, ističe se da se s njihovim stanjem valja suočiti na konstruktivan način, pokušavajući ga preokrenuti u prigodu za hod prema obraćenju te punini braka i obitelji, uvijek u svjetlu evanđelja. U dokumentu se dotiče i tema homoseksualnosti te se ističe kako se osobe s takvim sklonostima ne treba diskriminirati. No,
GODINA XLVI br. 11/503
obitelji o rastućem individualizmu, rodnoj ideologiji, sukobima, siromaštvu, nezaposlenosti, korupciji. Osim toga, dokument stavlja naglasak na važnost priprave za ženidbu te promicanje odgovornog roditeljstva. Institucije se pak pozivaju na promicanje obiteljske politike, a posebna se odgovornost stavlja pred katoličke političare. Ponovno se ističe svetost života od začeća do prirodne smrti, upozoravajući na teške prijetnje obitelji, poput pobačaja i eutanazije. Valja podsjetiti da Završno izvješće nije obvezujuće, to je doslovno izvješće o radu Sinode koje se dostavlja papi, i predstavlja radni materijal za eventualnu njegovu naglašava se kako se Crkva protivi unijama osoba istoga spola te osuđuje izvanjske pritiske da ih se ozakoni. Drugi paragrafi govore o seliocima, izbjeglicama i progonjenima, osobama čija je obitelj raspršena i koje mogu postati žrtve trgovine ljudima. Također se ističe i potreba veće angažiranosti žena u formacijskim programima za svećenike, kao i ljepota posvajanja djece te
naglašava kako ne valja zaboraviti ni udovice i udovce, osobe s posebnim potrebama te bake i djedove koji u obitelji prenose vjeru i koje se ne smije prepustiti kulturi otpada. U dokumentu se upozorava i na izazove i opasnosti suvremenoga svijeta, poput političko-religijskog fanatizma koji je neprijateljski nastrojen prema kršćanstvu, potom
▲ Sveti
bračni par Martin
postsinodalnu pobudnicu. Naime, pape su u proteklih 50 godina povijesti Sinode biskupa redovito poslije sinoda objavljivali poseban dokument, tzv. postsinodalnu pobudnicu. Poseban pečat Sinodi dao je i izvanredni događaj kanonizacije roditelja svete Terezije od Maloga Isusa. Kanonizacijom Lou isa Martina i Marije Zeliu Guerin željelo se upozoriti na primjer obiteljske svetosti, poziva i duboke vjere. U isto su vrijeme kanonizirani svećenik Vincenzo Grossi, utemeljitelj Družbe kćeri oratorija, i majka Marija od Bezgrešnog začeća, vrhovna poglavarica Kongregacije sestara Družbe presvetog križa. Marija Belošević Studeni 2015.
11
U korist vlastite štete
Kriptokomesarski sindrom u dvadeset prvom
P
remda su odavno, pa onda i petnaest dana prije hrvatskih parlamentarnih izbora, pitanja povratka HNB-a (koja nije ni hrvatska, ni narodna, ni banka, kao što su već primijetili) pod suverenitet RH, i s tim naj uže povezana pitanja hrvatske monetarne (i ne samo monetarne) suverenosti, pitanja kolonijalne lihvarske i gangsterske podvale poznate pod nazivom valutna klauzula, pitanja neprestanog suludog zaduživanja države i nepostojanja doista nezavisne institucije (ureda) koja bi to barem solidno pratila i priopćivala naciji, premda su dakle ta pitanja po svojoj sudbonosnoj važnosti središnja, tijekom nekakvih predizbornih rasprava, ostat će, u najboljem slučaju, na krajnjoj periferiji. Ima, naravno, i drugih, ne manjih, sudbonosnih pitanja, primjerice ono o egzodusu hrvatske mladosti u inozemstvo, na put bez povratka; o tome se barem ponešto s vremena na vrijeme kaže, ako se već ne brblja ili šapće. Ima i mnogo manjih, ali ipak važnih pitanja koja će također biti preskočena. Tako većina ekoloških, primjerice pitanje otpada i smeća. Zanimljivo, u okružnici pape Franje, to pitanje »slučajno« je pri samom vrhu, čak prije pitanja planetarne klimatske krize, barem po poretku. I dok raspravlja o stanju zajedničkog doma s vidika problema okoliša. A prije pitanja o vodi. Pitanja o čovjeku i društvena su potom, premda to nije tako jednostavno usporedivo; u pape Franje, i čovjek i dom stvorenje su Božje. Komu nije jasno neka čita Laudato si, ako nikako drukčije a ono od odlomka označenog brojem 20.
38
veličanstvena hrpa u Varaždinu U Varaždinu niti su uzimali u obzir ekologiju, niti ono o čemu govori papa Franjo. Ondje gdje, posve sukladno s ekološkom znanošću i svim ostalim odnosnim nastojanjima širom svijeta, govori o sadašnjemu stanju. Niti su ikada naučili što je to otpad, a što smeće. Unatoč tome što je još davne 1991. Kana prva u Hrvatskoj počela učiti pučanstvo o toj problematici i razlici. Ipak, treba primijetiti, tijekom dvadeset pet godina, uz puno »pustolovina« većina je onih koji su čuli, to već i naučila. I još jedini »termin« i pribor svjesne ili nesvjesne prijevare ostao je »miješani komunalni otpad«, što će reći, drveno željezo. »Termin« koji guraju oni koji ne mogu prežaliti očekivanu zaradu na pretvaranju otpada u smeće, zaradu prljavu i štetnu koliko je i samo smeće prljavo i štetno. U Varaždinu dakle, uspjeli su skupiti i zapakirati stotinu deset tisuća tona smeća. Lijepo zapakiranog, toliko lijepo da je već i njima moglo postati razvidno kako je problem nerješiv. I kako je kratak put od gromoglasnih lažnih obećanja neukih i neodgovornih »poslovnih« meštara do nerješivog problema. Uzgred, kad je pripovijest počela, tadašnjem gradonačelniku ponuđeno je ekološko rješenje. Uzalud, »nije imao vremena«. U međuvremenu, što je ipak manje važno, taj je kratio vrijeme na jednom, pučanstvu općepoznatom mjestu prikupljanja bivših moćnika i sitnijih »kokošara«. Inače, da je kojim slučajem prihvatio ekološko rješenje, pa čak da je provedba bila dijelom nedovršena kao na Krku, hrpa zapakiranog ili nezapakiranog smeća bila bi barem
dvostruko manja, a vjerojatno mnogo manja od polovice sadašnje. Da su počeli kao Krk, a potom i dovršili sustav, hrpe uopće ne bi ni bilo. Ali bilo bi radnih mjesta, goleme uštede i zarade za sirotinju. Jer, treba priznati, Krk je od početka, unatoč nesreći nedovršenosti, smanjio hrpu smeća za oko pedeset tisuća tona (nedostaje sustav individualizirane odgovornosti; to je nužni dio, onaj dio sustava koji je, primjerice jednom gradu ne tako daleko od Varaždina i Krka, a četiri puta većem od njih zajedno, donio udio odvojeno prikupljenog otpada veći od šezdeset posto. I to za nekoliko godina, kažu dvije). Takav je sustav (točnije, podsustav, dio cjelovitog ekološki zasnovanog sustava, poznat pod nazivom »podsustav potpuno individualizirane odgovornosti«), barem koliko je poznato, posve hrvatski izum. Predstavljen od 2012. godine javno više puta. I kao što štioci vjerojatno već slute, po običaju, uzalud. neće valjda država kao ondje neki Krk A kada bi cijela Hrvatska radila barem kao nedovršeni Krk, to bi značilo šest stotina tisuća tona manje smeća godišnje. Mudrom bi to moglo nešto, možda i dovoljno reći. Međutim sadašnji ministar, diplomirani ekonomist koji se u ekologiju razumije podjednako kao i u ginekologiju ili čak i nešto manje, sada ne kani dati svom političkom supatniku iz Varaždina traženih, kako stoji u novinama, sedamdeset milijuna kuna. Kao državni udio u spašavanju (valjda vojnika gradonačelnika prije svega). Ili možda grada, od one veličanstvene hrGODINA XLVI br. 11/503
pe. Ima u tome, više nego vjerojatno, i iz posve drukčijih razloga nego što bi bili ekološki, čak i zrno soli. Naime, to bi bio apsolutno u ništa bačen golem novac (ne, doduše, i s polazišta interesa znanih meštara); problem nije rješiv uopće. A »rješenja« koja su izbor jedva nešto manjega, a zapravo neizbježnog zla nastalog stvaranjem smeća, tim izvornim i početnim, nepopravljivim zlom, takvih »rješenja« ima kao pljeve na gumnu. I dakako, nešto manje su novčano »opsežna«. Ovdje treba ponoviti, premda zvuči školski: kad se od otpada napravi smeće, to je kao ubojstvo čovjeka. Sud, isprika, tamnica, žaljenje, ništa ne može oživjeti žrtvu. Tako se nikada i nikako više ne mogu sanirati posljedice nastajanja smeća, nema puta natrag, samo uzaludno krpanje i stvaranje novih problema. nije galantna Indija Spomenuti, nevjerojatno ekološki nadareni i socijalno osjetljivi ministar nedavno je, iz posve neobjašnjivih razloga opalio brutalnu pljuščetinu najvećoj sirotinji, ukidanjem naknade za mliječnu povratnu ambalažu. Ušteda fonda je oko jedanaest milijuna, toliko je oteto bokcima koji kopaju po kantama sa smećem. Međutim, nije naš silni ekolog škrt kao što bismo pomislili: ove i prošle godine velikodušno je podijelio više od pedeset milijuna kuna hrvatskih poreznih obveznika nekoj drugoj, »ubogoj sirotinji«. Onoj koja si može pri uštiti kupnju hibridnih automobila. Žestoko skupljih od običnih. A sve u svrhu podizanja ekološke svijesti. Bit će da je tu svijest još mnogo više pobudio kod velikih svjetskih kompanija čiju je prodaju u Hrvatskoj (i hrvatski trgovinski deficit) tako neponovljivo ljubazno podebljao. Zaslužili su. Razvidno je o kolikoj je svjetskoj sirotinji riječ. Oni moraju prodati i po pet milijuna automobila da bi preživjeli, a neki i deset milijuna komada. A ovo je Galantna Hrvatska, koja ne samo da se skrbi za sirotinju već u njoj sirotinje valjda i nema (nije Jean Phillipe Rameau i njegova Galantna Indija, da ne bude zabune, već originalni hrvatski mrak bešćutnosti prema vlastitoj sirotinji i koncentrat kozmičke antiekološke gluposti). I stanovita vrsta odgovorne vlasti i vlade, dakako. Ima ovdje i nastavaka, ali tek za prosinac.
Tako je govorio ekonomist Treba ponoviti, glede prošli put opisivanih opačina predstečajnih nagodbi o kojima slijedi ovdje nastavak, Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnim nagodbama (ZFPPN), Vlada je izvršila atentat na Ustav, ozakonila busijsko nasilništvo nad konkurentnošću, nasilništvo nad poduzetništvom. Stvoren je zakonski okvir najperfidnije i najpodmuklije gusarske otimačine i pravne nejednakosti. Okvir koji omogućuje da »financijska oligarhija stvara monopole i oligopole, ubire profite, isplaćuje bonuse, a kad to zapne, kad se krediti ne mogu naplatiti, tu je Vlada, odnosno ministar da porezima, višim cijenama, otpuštanjima i sličnim akcijama uljepša sliku financijskog pejsaža«. Tako ministri svoju sigurnost (i zadovoljstvo?) nalaze u tome da je drugom oduzmu. Kako se izvodi ta materijalizacija amoralnih rješenja protiv kojih je ustao javno jedan jedini sudac koliko je poznato (i »spasio« obraz nacije te potvrdio hrvatsku tragediju). Evo kako: prvo se napravi ZFPPN, nešto gore od lošeg poluproizvoda. Poluproizvod? U prvih jedanaest mjeseci mijenjan četiri puta, prvi put već nakon dva mjeseca, uredbom (sic!) Vlade, promijenjeno 40 članaka! Nije kraj: slijedi izmjena zakona, 64 članka! A onda, netko već sluti, uredba, mijenja se 17 članaka. Nakon toga, opet se mijenja zakon. Da bi na kraju opet bio promijenjen zakon, pa su predstečajne nagodbe sastavni dio Zakona o stečaju. Ugledni profesori i znanstvenici drže da Vlada nije smjela uredbama uređivati predstečajne nagodbe, jer je time zadirala i u rad upravnih i sudskih tijela, procesnopravne okolnosti, pa čak i pitanja koja se mogu uređivati samo organskim zakonima. To jest, izvršena je
protuustavna uzurpacija ovlasti Sabora. Nikakvo čudo da je pritom ignorirana i Europska konvencija koja zahtijeva da bude osigurano jamstvo da o pravima odlučuje zakonom ustanovljeni i neovisni i nepristrani sud. Stoga nikakvo čudo da jedan akademik kaže da su predstečajne nagodbe »katastrofalna i protucivilizacijska rješenja protivna europskim smjernicama«, dok je drugi ugledni profesor ustvrdio da je kod ZFPPN-a do izražaja došao kriptokomesarski sindrom jer je vlast dala sebi za pravo da radi što hoće, pa i spašava izabrane dužnike na štetu vjerovnika koje eksproprira. Isti profesor postavlja i pitanje ustavnosti Vladinih uredbi. Nimalo neočekivano, naravno. Tako i studenti mogu čuti od svoje profesorice da je ZFPPN primjer kako propis ne smije izgledati. A kako i ne bi kad se vjerovnicima uskraćuje sudska zaštita, različito ih se tretira (što konačno znači neravnopravno, gdje bi vjerojatno nešto trebalo pitati i o pravičnosti i pravednosti), oni koji nemaju ovršnu ispravu prepušteni su na milost i nemilost dužnika pa su izloženi i eksproprijaciji, a predstečajna nagodba djeluje i prema onima koji su protiv nje glasali. Nagodba, doista! A tek »rješenje« po kojem ministar financija imenuje vijeća predstečajne nagodbe?! Pa onda resorno ministarstvo odlučuje i o žalbama, i vrhunac, i samo se Ministarstvo pojavljuje kao vjerovnik! Kojeg li sklada s ustavnim načelom jednakosti i vladavinom prava, koje li ustavnosti navedenih »rješenja«! Bit će, sjevernokorejske prije svega, ili možda one Crvenih Kmera. (Svršetak o predstečajnim u sljedećem broju, za one koji prežive.)
Stanko Uršić Studeni 2015.
39