Kana, prosinac 2015.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina

Broj

Prosinac Cijena

XLVI 12/504 2015.

13 kn

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227

Sretan Božić!

Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail KANA: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće.

Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović.

Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.

Rukopise i slike ne vraćamo.

Tisak: Denona d.o.o.

Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

Broj računa: 2340009-1100047241 Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337 IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. pretplata@ks.hr

4 Kako odgovoriti teroru?

7 Milosrđe – put Crkve Stjepan Baloban

8 Drugi vatikanski koncil i njegov promicatelj – Josip Turčinović

14 Bez premca, do danas sama nježnost i milosrđe

18 »Vrata milosrđa« uz neposrednu pripravu božićnoga slavlja Bono Zvonimir Šagi

20 Početak ‘nove’ Crkve nježnije prema svima

Milan Šimunović

Stjepan Lice

22 Nasilje brojeva

Iz drugoga kuta: Vladimir Pavlinić

24 Žive jaslice

Brojni, ali svi naši

prema Božiću

Naši misionari

Vrijeme i svijest: Vedran Martinac

28 Hrvatska – 25 godina poslije Političke teme: Tonči Tadić

41 Borba protiv modernog ropstva Razgovor: Stanka Oršolić

46 Božićna teologija svetoga

Odvojenim

Augustina

Promisao: Darko Gašparović

smanjujemo količinu otpada

52 Most do 8

na odlagalištima,

Prosinac 2015.

35 Betlehemski hod

26 Globalizacija ravnodušnosti

prikupljanjem

energiju.

Tomislav Salopek

Teološko razmišljanje: Tonči Matulić

Stare novine – novi papir

štedimo vodu i

27 Zašto si se rodio?

16 Bog u Isusu Kristu pokazuje da je

ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obra­čunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

čuvamo šume,

Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac

38 Božić u Burundiju s. Agnezija Janja Bilić

Zapis: Zvonko Madunić

54 Marija Tomić

Portret umjetnice 3

Pitanje sadašnjeg trenutka

Kako odgovoriti teroru?

N 4

akon atentata u Francuskoj kao da nam je rat postao stil života. Ratovanje svakako nije staro koliko i postojanje ljudi na zemlji. Militariziranje svakodnevice počelo je tek negdje oko petog tisućljeća prije Krista. Arheološka istraživanja ne nailaze na tragove rata prije toga. Dakle, moguće je živjeti i bez rata. Rat nije u naravi čovjeka. On nije čovjekova sudbina. Rat nastaje zbog drugih čimbenika, zbog težnje za dominacijom, za zaradom proizvodnjom i trgovinom oružja. Gotovo je pomalo iznenadila izjava francuskog predsjednika odmah nakon atentata kako se nalazimo u ratu.

Ne treba podsjećati da nikomu nije padalo na pamet govoriti da je riječ o ratu tijekom svih godina Domovinskog rata. Tada se valjda radilo samo o »prepirkama« nestašne djece. Jesmo li zaista u ratu?

njem terorizmu odgovara upravo taj međuprostor. Teroristima ne pada na pamet izaći na otvoreno bojno polje. Samo u takvom stanju ni rata ni mira moguće je nenadano i neočekivano sijati teror. Ljudi u Parizu i drugdje u svijetu brzo su shvatili da je ipak najefikasniji otpor bezumnom i kukavičkom terorizmu tzv. herojska opuštenost. Ljudi time dokazuju svoju nadmoć nad zlom. Društvo koje je sposobno živjeti kao da se pokolj nije dogodio, na najbolji način obezvređuje teror, čini ga besmislenim, štoviše, pruža mu najefikasniji otpor.

Dapače, pokazuje slabu stranu terora. Teror upravo računa s našom nervozom i masovnom histerijom. Zato je teško složiti se s vodećim ljudima Ruske pravoslavne Crkve koji, opravdavajući ruske zračne napade na tzv. Islamsku državu, koliko god ti napadi bili opravdani, govore o »svetom ratu«. Teror s kojim smo suočeni upravo želi, pod svaku cijenu, izazvati tzv. sveti rat. Tek tada, naime, ikakve granice zla prestaju postojati. S obiju strana.

Između rata i mira Nakon atentata radikalnih muslimana u Parizu ni Francuska ni Europa nisu u ratu. Doduše, nisu ni u miru. Žive u nekom međuprostoru, na kakav nismo naviknuli. Klasični državni poredak poznaje samo formulu »ili rat ili mir«. O miru je danas teško uopće govoriti. Sama količina straha u ljudima to ne dopušta. No ne možemo govoriti ni o ratu, jer bi moglo proći dosta vremena do sljedećeg napada. No, današ-

Identitet islama na ispitu Kriza Zapada nakon pariških napada sve se više razvija i u krizu samoga islama. Koliko je islam uistinu jak ili slab? Koliko je on moćan moći ili željeti usprotiviti se pokušajima samih kreatora terora da oni, i samo oni, kreiraju sliku i dojam o tome što islam zapravo jest? Ova dvojba ostaje prisutna. Jer, koliko se god zapadni svijet zgražao nad pokoljem, okupljao se na spontane manifestacije solidarnosti i su-

ćuti, koliko god osuđivao terorističke čine, iz islamskih zemalja pristigle su uglavnom klasične formule koje se u sličnim situacijama daju o tome kako se »mi distanciramo«, »mi ne odobravamo«, i tomu slično.

A, s druge strane, na društvenim mrežama bujaju forumi s izjavama solidarnosti s pariškim teroristima, s ciljevima tzv.

Islamske države, veličaju se pariški »mučenici«. Dok su sva sportska natjecanja u Europi počinjala sviranjem francuske himne, prije utakmice u Turskoj tu himnu veliki je dio stadiona »počastio« salvom zvižduka.

UEFA nije mrdnula prstom. A tako je bila revna kada je trebao kazniti Josipa Šimunića za jednu neprimjerenu, ali zacijelo spontanu, gestu. Bez obzira na sve to, vodeći ljudi islamskih zajednica u Europi moraju biti svjesni da svojom šutnjom prepuštaju ubojicama stvaranje slike islama u Europi. Tko će onda biti kriv ako sve više ljudi u Europi počne islam identificirati s terorom, netolerancijom, strahom? Je li današnji islam dospio u »babilonsko« zarobljeništvo radikalizma i nasilnog fundamentalizma? Odgovor s pravom Europljani očekuju od vodećih islamskih država, ali i predstavnika islamskih zajednica u Europi.

Umrijeti za Boga i ubijati za Boga Kršćanstvo im u tome može pomoći.

Sadašnji oblici radikalizacije islamske vjeroispovijesti poistovjećuju dva ključna pojma: »umrijeti za Boga« i »ubijati za Boga« postali su sinonimi. Prijeteća poruka terorista-samoubojica Zapadu je: »vi ljubite žiGODINA XLVI br. 12/504

Piše: Josip Grbac

vot – mi ljubimo smrt«. Oni time signaliziraju kako je zapadnoeuropsko društvo oslabjelo i postalo nesposobno braniti se, jer je napustilo perspektivu potpuna ispunjenja života tek nakon smrti. Oni nam na beskrajno perfidan način poručuju kako u vršenju Božje volje čovjek može prezirati čak i vlastitu smrtnost. Nije čudno da su ubijali pozivajući se na Boga. Između religioznog fanatizma i ludila jako je tanka granica. Zašto iz svega toga ne bi mogli izvući neke poruke? Ovo pitanje danas svakako iritira. Ali nije besmisleno. Kršćani su uvijek, i nakon tragičnih događaja, pokušavali otkriti kritičku poruku koja ih možda upućuje na promjenu životnoga stila. To je bilo trajno iskustvo izraelskog naroda dok je lutao pustinjom. Možda se tu postavlja pitanje našeg modernog konzumerističkog života u kojem nema mjesta za Boga. I kršćanstvo je, tijekom povijesti, upadalo u zamku poistovjećivanja umiranja za Boga i ubijanja za Boga. No, odavno je shvatilo besmislenost takvog poistovjećivanja. Zapravo, za razliku od islama, u kršćanstvu nije nikada postojala tako čvrsta povezanost ili ovisnost između »umrijeti za Boga« i »ubijati za Boga«. Zato netko tko ubija za ili uime Boga u kršćanstvu nikada neće biti smatran mučenikom. Nazvati atentatore-samoubojice mučenicima čisto je politiziranje mučeništva. Kada bi islam danas raščistio pojam mučeništva i jasno se odrekao onih koji u to ime ubijaju nedužne ljude, zasigurno bi učinio veliki korak i postao prihvatljiviji mnogim Europljanima.

Prosinac 2015.

Europa bez kičme Jedan pobožni vozač autobusa javnog prijevoza u Južnoj Africi izazvao je pravu pomutnju jer je u svom autobusu, preko razglasa, započinjao vožnju kratkom molitvom Bogu. Neki su se putnici zbog toga žalili gradskoj upravi. Vozač, međutim, nije htio odustati od te prakse te je dobio otkaz, uz obrazloženje da se u autobusu voze putnici raznih vjeroispovijesti i ateisti.

U Milanu se nedavno održavala izložba sakralne umjetnosti. Ravnatelj jedne škole nije htio djecu odvesti pogledati izložbu jer je tamo bila izložena slika raspetog Krista Marca Chagalla, remek-djelo koje je bilo izloženo i za papina posjeta Milanu. Obrazloženje je bilo iste naravi. S obzirom na to da se bojimo djeci pokazati smisao žrtve, da se ne usudimo javno moliti i ne vidimo smisao molitve, s obzirom na to da smo spremni odreći se svih vrijednosti uime suživota punog kompromisa, pred naletom terora i zla ostajemo bespomoćni.

Moderna Europa uporno nameće jedan ateistički pogled na svijet, ali ne nudi nikakvu alternativu. Ako su oduvijek moral i etika svoje najjače uporište imali u religiji, na čemu ili na kome će se temeljiti tzv. laicistički moral? Ne pretvara li se olako u relativizam? Nije čudno što se mnogi vjernici, bilo koje konfesije, s time ne mogu pomiriti. Nije čudno što se moral i etika pomalo gube iz svih sfera života. Jednostavno, s obzirom na to da nisu ni na čemu utemeljeni, postaju u svijestima mnogih ljudi suvišni. Nije teško zaključiti da Europa na taj

način ostaje oslabljena. Bez kičme. Takozvana Islamska država i svi njezini izdanci to dobro znaju. Nama, razvijenom i laičkom Zapadu, preostaju samo ratni avioni.

Koji mogu riješiti problem na kratke staze.

Ali dugoročno bi nam kao jedino rješenje mogao ostati život u strahu.

Odgovornost Europe Možda aktualni francuski predsjednik zaboravlja kako je njegov prethodnik bio najgorljiviji u nastojanju da se iz europskog Ustava izbace tvrdnje kako je Europa nastala na kršćanskim korijenima. Čak ga ni veliki papa Ivan Pavao II. nije uspio spriječiti u tome. Sada diljem Europe i Francuske kao gljive niču promicatelji i zagovaratelji zaštite europskih vrijednosti, onih vrijednosti nastalih na kršćanskim korijenima, koje je Europska unija zanijekala. Zar ćemo štititi vrijednosti kojih smo se odrekli?

Izbjeglički valovi, teror fundamentalista, stvaranje u srcu Europe one kritične mase ljudi u kojoj ima onih koji do europskih vrijednosti drže koliko do lanjskog snijega, sve je to naišlo na plodno tlo u današnjoj Europi. Zahvaljujući kratkovidnosti bivših i sadašnjih europskih političara. Hoćemo li sada, uime tih vrijednosti, sustavno bombardirati Siriju i Irak, gdje će stradati najvjerojatnije prije svega civilno stanovništvo? Odmazda i osveta, zasigurno, nisu europske i kršćanske vrijednosti. Uostalom, povratak unatrag ionako nije moguć.

Za sada je zaista jedini lijek svemu »herojska opuštenost«, ma koliko bila bolna.

5

Sveti mučenici iz Ugande sjeme Crkve u Africi

Z

a svoga posjeta Ugandi papa Franjo pohodio je i svetište Mučenika iz Ugande u Namugongou, istočno od glavnoga grada Kampale. Ugandski mučenici koji su žrtvu za Krista podnijeli u 19. stoljeću slave se 3. lipnja, a Papa je misu slavio u prigodi 50. obljetnice njihova proglašenja svetima. Afrički kršćani diljem svijeta spominju ih kao važan dio svoga vjerničkoga identiteta, a časte se kao zaštitnici afričke mladeži i misija. Sv. Ivan Pavao II. za posjeta svetištu nazvao je te mučenike sjemenom Crkve u Africi.

Papa Franjo istaknuo je pak da je njihova vjera postala svjedočanstvo. Štovani kao mučenici, njihov primjer danas nadahnjuje mnoge u svijetu. Oživljavajući dar Duha Svetoga, poput mučenika, i mi ćemo postati učenici misionari koje Krist zove da to budemo za svoje prijatelje i za one koji nam nisu skloni. To otvaranje započinje u obitelji, školi ljubavi i milosrđa, a očituje se u skrbi za starije, siromašne, udovice i siročad, istaknuo je Papa u propovijedi na misi u svetištu u Namugongou, posvjedočivši da su kršćani svih denominacija krvlju zapečatili svoju vjernost Kristu.

Mučenici, poznati i pod imenom Charles Lwanga i drugovi, ubijeni su između studenoga 1885. i siječnja 1887. prema odredbi tadašnjega kralja Bugande (dijela današnje Ugande) jer su se odbili odreći svoje kršćanske vjere. Riječ je o skupini od 23 anglikanska i 22 katolička kršćanina koji su kršćanstvu pristupili iz tradicionalnih afričkih religija.

Prvu rimokatoličku misiju za Afrikance koji su govorili bantu jezikom utemeljili su 1879. bijeli oci. Tadašnji kralj Mutesa I. tolerirao je kršćane, dok ih je njegov nasljednik Mwanga počeo progoniti. U listopadu 1885. pogubio je anglikanskog biskupa Jamesa Hanningtona i

6

druge anglikanske mučenike. Nakon što se sv.

Joseph Mukasa, kraljev rođak, suprotstavio pokolju kralj je i njega pogubio 15. studenoga.

Kraljeve sluge postale su sljedeće žrtve.

Kada je Mwanga shvatio da su mlade sluge primile kršćansku pouku od sv. Denisa Ssebuggwawoa, naredio je da ih se sve uhiti. Sv. Charles Lwanga, Mukasin nasljednik, zaštitio je sluge u dobi od 13 do 30 godina od kraljevih seksualnih napastovanja, te je tajno krstio uhićene katekumene. Dan nakon toga odveli su ih u selo Namugongo. Trojicu – vojnika Pontiana Ngondwea i kraljeve sluge Athanasiusa Bazzekuketta i Gonzagu Gonzu, ubili su putem, a ostale su – kako su svjedočili očevidci, a zapisao poglavar katoličke misije u Ugandi o. Lourdel, zatvorili. Sv. Mbagu Tuzindea vlastiti je otac pretukao nasmrt, a sv. Charlesa Lwangu i ostale sluge – Ambrose Kibuka, Anatole Kiriggwajjo, Achilles Kiwanuka, Mugagga, Mukasa Kiriwawanvu, Adolphus Mukasa Ludigo, Gyavira i Kizito, te vojnici – Bruno Serunkuma, James Buzabaliawo i Luke Banabakintu živi su spaljeni 3. lipnja 1886. Kralj Mwanga i dalje je nastavio progoniti kršćane te razarati anglikanske i katoličke misije. Pogubljeni su i sv. Matthias Mulumba, Andrija Kaggwa i Noe Mawaggali. Sluga Jean Marie Muzeyi pogubljen je 27. siječnja 1887.

Katolike mučenike iz Ugande blaženima je god. 1920. proglasio papa Benedikt XV., a svetima papa Pavao VI. 18. listopada 1964. u bazilici sv. Petra u Vatikanu. Britanske katoličke novine »The Universe« tada su izvijestile da je to bio »dan afričke Crkve« u Vatikanu i da takvu radost kada su mučenici proglašeni svetima bazlika još nije vidjela.

• Suzana Peran

Mons. Jure Bogdan novi vojni ordinarij

P

apa Franjo prihvatio je odreknuće od službe mons. Jurja Jezerinca, vojnog ordinarija, te je imenovao vojnim biskupom u Republici Hrvatskoj mons.

Juru Bogdana, dosadašnjeg rektora Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu.

Novoimenovani biskup Bogdan rođen je u Donjemu Docu, u omiškoj općini, 9. studenoga 1955. Po završetku Filozofsko-teološkog studija u Splitu, za svećenika je zaređen u splitskoj prvostolnici 22. lipnja 1980. Potom je u župi sv. Nikole u Metkoviću četiri godine vršio dužnost župnog vikara, a zatim je do 1992. godine bio duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Bio je i potpredsjednik nadbiskupijskog vijeća za mlade, predsjednik vijeća za duhovna zvanja te tajnik Vijeća za sjemeništa pri BKJ. Ujesen 1992. odlazi na studij pastoralne teologije na Papinsko lateransko sveučilište u Rimu. Magistrirao je u listopadu 1994. godine, a doktorirao 22. lipnja 1999. Rektorom Papinskoga hrvatskog Zavoda sv. Jeronima imenovan je potkraj 1996., a službu je preuzeo 25. siječnja 1997. Slijedom imenovanja za rektora Zavoda sv. Jeronima, papin vikar za rimsku biskupiju kardinal Camillo Ruini imenovao ga je rektorom hrvatske crkve sv. Jeronima u Rimu.

Mons. Bogdan je autor više znanstvenih članaka, a uredio je i više knjiga, među kojima je najpoznatiji zbornik radova o Zavodu sv. Jeronima u prigodi proslave stote obljetnice suvremenog Zavoda sv. Jeronima (1901.-2001.). Također je rimski postulator kauze blaženoga Miroslava Bulešića.

M. B. GODINA XLVI br. 12/504

Kolumna Stjepana Balobana

Milosrđe – put Crkve

Ž

ivimo u nesigurnim vremenima i svijetu u kojemu su zbog ratnih strahota milijuni ljudi bili prisiljeni napustiti domove, radna mjesta i domovine i krenuti u »nepregledne kolone« tražeći kakvu-takvu budućnost prije svega u Europi.

Riječ je o ljudima koji dolaze sa svojom kulturom, vjerom i načinom života koji se uvelike razlikuje od europskih naroda. Nisam siguran da smo dovoljno svjesni činjenice da živimo u vremenu u kojem se – posebno u Europi – kršćanstvo – ali i Katolička Crkva, nalazi pred ozbiljnom opasnošću od gubitka vjerodostojnosti, što je u određenim zemljama (Njemačka, Nizozemska…) dovelo ne samo do ‘praznih crkava’ nego i do prodaje crkvenih građevina i crkava.

U Europi u budućnosti neće biti problem nekoliko milijuna migranata s drukčijom kulturom i religijom, nego gubitak vlastita kršćansko-kulturalnog identiteta europskih kršćana. Umorna i podjelama izranjena europska Crkva treba temeljitu obnovu ne samo zbog kršćanstva nego i zbog kulturnoga identiteta Europe. Jednostavno, treba novi žar i novi polet.

Hrvatska Crkva treba obnovu Može li nas utješiti činjenica da se u Hrvatskoj još uvijek grade nove crkve i vjernici još uvijek dolaze u velikom broju u crkve, a djeca i mladi na vjeronauk? Mislim da ne može i ne smije, jer ono što se događa u hrvatskom javnom, kulturnom, političkom i nadasve medijskom prostoru pokazuje da su službena Crkva, a sve više i širi kulturalni utjecaj kršćanstva, ‘prognani’ iz javnoga prostora. Kakav utjecaj na javni život u Hrvatskoj danas imaju hrvatski biskupi?

Kakav utjecaj imaju svećenici na župama i općenito pastoralni djelatnici? Kako svećenik na župi može obavljati svoju pastirsku službu ako u nekim dijelovima Hrvatske ‘ne smije’ progovoriti o vjeri u javnom životu, o kršćanskim vrednotama koje se razlikuju od onih koje zastupaju pojedine Prosinac 2015.

političke stranke i predstavnici vlasti zbog toga što će mu prigovarati njegovi vjernici koji idu redovito u crkvu? Kako ti vjernici žive svoju vjeru s obzirom na vrednote braka, obitelji i svega onoga što je donedavno bilo ‘sveto’ u hrvatskom narodu, ako u javnom životu i donošenju zakona podupiru one političke stranke i zakone koji nisu u skladu s evanđeljem? Uistinu, ‘sve više’ umorna i ‘sve očitije’ podjelama ‘nagrizana’ hrvatska Crkva treba obnovu, i to svestranu obnovu »in capite et in membris«, na vrhu i na dnu.

ja želi i samog čovjeka potaknuti na milosrđe. Pod geslom Milosrdni poput Oca papa Franjo naglašava: »Milosrđe je sam temelj na kojem počiva život Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno djelovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima: ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedočenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa. Sama se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milosrdnu i suosjećajnu ljubav« (Isto, br. 10, 16). Dakako, u sve manje milosrdnom svijetu.

Izvanredni jubilej milosrđa U takvoj situaciji očite krize vjere i crkvenoga života u Europi i svijetu papa Franjo je 11. travnja 2015. proglasio izvanrednu Svetu godinu milosrđa koja je započela 8. prosinca 2015. na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, a završava 20. studenoga 2016. na svetkovinu Krista Kralja. Početak Izvanrednog jubileja milosrđa poklapa se s pedesetom obljetnicom završetka Drugoga vatikanskog koncila, crkvenog sabora na kojemu je Crkva »osjećala odgovornost da u svijetu bude živi znak Očeve ljubavi«, naglasio je papa Franjo u »Buli najave izvanrednog Jubileja milosrđa« Misericordiae vultus. Lice milosrđa (KS, Dokumenti 168, Zagreb, 2015., br. 4, 7). U posljednjih 50 godina Katolička Crkva susretala se s brojnim problemima i izazovima na koje je više ili manje uspješno odgovarala. Veliki koncilski i postkoncilski pape: sveti Ivan XXIII., blaženi Pavao VI., sveti Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. svaki su na svoj način pridonijeli razvoju te bitne, a kasnije poprilično zaboravljene koncilske ideje, to jest služenje čovjeku u ljubavi, stavljajući posebni naglasak na milosrdnu ljubav. Nastavljajući na tu zdravu koncilsku tradiciju svojih prethodnika papa Franjo je želio u ovom vremenu krize vjere i crkvenoga života staviti u središte crkvenoga djelovanja milosrdnu Božju ljubav ko-

Zaborav milosrđa Kako uopće shvaćamo milosrđe i koliko je tematika milosrđa stvarno prisutna među hrvatskim vjernicima, ali i u duhovnim nagovorima i razgovorima svećenika i redovnika kao i u teološko-crkvenim raspravama? Papa Franjo s pravom naglašava: »Možda smo odavno zaboravili pokazivati i živjeti put milosrđa… žalosno je vidjeti kako se iskustvo opraštanja u našoj kulturi sve rjeđe susreće. U nekim slučajevima čak se čini i da je sama ta riječ izišla iz uporabe« (Isto).

Obnova u milosrđu Kako se približiti današnjem čovjeku koji se sve više udaljuje od vjere, Boga, ali i Crkve? Možda je upravo Izvanredni jubilej milosrđa prigoda za istinsku obnovu Crkve u Hrvatskoj! Crkva »ima zadatak naviještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca i uma svake osobe… Za Crkvu i za vjerodostojnost njezina naviještanja od presudne je važnosti da ona sama živi i svjedoči milosrđe. Vlastitim riječima i djelima mora prenositi milosrđe, kako bi dotaknula srca svih ljudi i potaknula ih da ponovno pronađu put koji vodi Ocu« (Isto, br. 12, 18).

Stoga je milosrđe istinski put Crkve prema svakom čovjeku dobre volje. Tome nema alternative.

7

Drugi vatikanski i njegov promicat Josip Turčinović Uz dvostruku obljetnicu

U petak 4. prosinca 2015. u dvorani »Vijenac« Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i izdavačka kuća »Kršćanska sadašnjost« priredili su jednodnevni znanstveni kolokvij o 50. obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića, profesora na KBF-u i suutemeljitelja Kršćanske sadašnjosti, jednoga od glavnih promotora pokoncilske obnove u nas, ujedno i pokretača Kane.

8

T

o su pak teme koje daleko nadilaze mogućnosti našeg novinskog izvješća o toj cjelodnevnoj svečanosti crkvenosti, te ćemo ovdje iznijeti tek ­fragmente onoga što je tom prigodom izrečeno, s naglaskom na 25. obljetnici smrti Kanina utemeljitelja.

Pozdravne riječi Znanstveni kolokvij otvorio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić te podsjetivši kako je papa Franjo odredio da 8. prosinca ove godine, na dan pedesete obljetnice završetka Drugoga vatikanskog koncila, započne Sveta godina Izvanrednog jubileja milosrđa. »Stoga mi je drago da su naš Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i naša Kršćanska sadašnjost o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga vatikanskog koncila i o 25. obljetnici smrti Josipa Turčinovića, bez čijeg bi nesebičnog pregaranja poznavanje i prihvaćanje Koncila u nas bilo uvelike siromašnije, organizirali ovaj znanstveni kolokvij. Zahvaljujući organizatorima i predavačima, želim svima otvorenost duha za koncilska nadahnuća«, zaključio je nadbiskup.

Potom je direktor Kršćanske sadašnjosti dr. sc. Stjepan Brebrić u svojem pozdravnom govoru naglasio kako se 50 godina od

Koncila i 25 godina od smrti Josipa Turčinovića sasvim slučajno poklapaju, ali ne i njihovo objedinjeno obilježavanje. Naime, završetkom koncilskih zasjedanja ne prestaje nego započinje život koncilske Crkve.

Josip je tim putem krenuo bez oklijevanja, a Kršćanska sadašnjost (čiji je Josip Turčinović suutemeljitelj – nap. ur.) je tako postala kuća koja je »otvarala prozore«. Život pak Josipa Turčinovića je sjeme koje je na plodnoj zemlji naše Crkve donosilo i donosi plodove. Riječ je o dugotrajnom i napornom radu. Koncilski oci i hrvatski biskupi nisu se bojali toga napora, kao ni Josip Turčinović. Napor je učinkovit ako nas upućuje na osobu Isusa Krista. Na području Zagrebačke nadbiskupije učinjeno je mnogo stvaranjem uvjeta za izgradnju kršćanske kulture, te se želimo ponovno zagledati u Koncil koji nas je vodio, kao i u Josipa Turčinovića. Koncilska Crkva postala je svjesna brige za sve ljudsko, u kojem Bog djeluje na strani čovjeka i u Sinu Isusu Kristu.

Stoga su se koncilski ljudi najviše trudili oko pravednijega i ljudskijeg društva, naznačio je Brebrić, dodavši kako je Turčinović jedan od ljudi koji je posebno svjedočio taj duh Crkve.

Pozdravljajući skup, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu prof. dr. sc. Tonči Matulić (koji je i predložio objedinjavanje ovih dviju obljetnica) podsjetio je kako su 2012. slavili i spomenuli se svečaGODINA XLVI br. 12/504

koncil telj – nog otvaranja Koncila, kao i to da je X. dies theologicus bio posvećen Tomislavu Šagi-Buniću i Vjekoslavu Bajsiću. »’A gdje je treći?’, nametnulo se pitanje prošle godine. Tako smo ugledali trokut. Danas nam je potezati tu treću stranicu, tog teološkog diva, Josipa Turčinovića, koji nam je svojim duhovnim i intelektualnim habitusom stvorio jedinstvenu i neponovljivu kulturu, kulturu Kršćanske sadašnjosti. To je pismenost, širenje pismenosti, promicanje vjere, promicanje Koncila i izgrađivanje duha i intelektualne kulture«, naglasio je Matulić.

Turčinović je tvorac kulture – rekao je – a ne puki konzument i uživatelj. Ako nešto zavrjeđuje naziv istinske kulture, ne u smislu tvorbe, nego kulture koja se stvara i oblikuje, onda to zaslužuje Kršćanska sadašnjost. Turčinović je svoj život u nju ugradio. To je neraskidiva veza, kao i veza Turčinovića, KS-a i KBF-a. Kad se pridoda dvojac Šagi-Bunić i Bajsić, dobijemo kompletnu sliku.

To zaslužuje našu pozornost i zavrjeđuje da se dalje promiče i nasljeđuje, naglasio je dekan Matulić.

U središtu svega stoji Bog, a to je naša vjera, koja je nosila i oblikovala i Josipa Turčinovića, u svakom njegovom koraku. Zato je i mogao biti promicatelj Koncila.

Njegova kultura je koncilska kultura. Malo je tko toliko u našoj Crkvi učinio. Uspio je bez sumnje, i zato nam je danas čast spominjati se ove dvije obljetnice. One idu skupa i to nerazdvojivo. Turčinović je naš student, doktorand, za kojega je njegov mentor Šagi rekao kako mu je bio učitelj, »kao atomska bomba koja mi je pala u vrt«.

Genijalni um, pronicljivi tumač znakova vremena, inicijator koji sije sjeme koje donosi obilati rod, duh koji se nikad ne umara, koji se ne boji ni velikih prijetnji, primjer svećenika i intelektualca. Turčinović – bogobojazni vjernik Crkve, zaključio je dekan Matulić.

Prosinac 2015.

9

Predavanja o Koncilu i Josipu Turčinoviću Uvodno predavanje održao je splitski teolog prof. dr. sc. Nediljko Ante Ančić, čija je tema glasila »Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci«.

Prije četiri godine počela je proslava obljetnice otvaranja Koncila, pri čemu je papa Benedikt XVI. naglasio privrženost Koncilu, te stoga veže Godinu vjere uz tu obljetnicu, kao prigodu da se shvati kako naslijeđeni tekstovi ne gube svoju vrijednost. Riječima svetog Ivana Pavla II., Koncil ostaje »velika milost Crkvi u 20. stoljeću, kao kompas«, a tome Benedkt VI. dodaje kako uz ispravnu hermeneutiku, Koncil može ostati velika snaga za obnovu Crkve, istaknuo je prof. Ančić.

Znanstvenom

kolokviju nazočili su i predstavnici drugih vjerskih zajednica – rabin Židovske općine Zagreb Luciano Moše Prelević, glavni rabin Židovske vjerske zajednice Bet Israel Kotel Da Don, glavni tajnik Saveza baptističkih Crkava Željko Mraz, potom Mevludin ef. Arslani, zamjenik muftije dr. Aziza Hasanovića, te predstavnik Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Petar Kuzmič. Kolokvij je okupio i predsjednika Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica fra Juru Šarčevića, provincijala Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Iliju Vrdoljaka, prorektora Hrvatskoga katoličkog sveučilišta dr. Gordana Črpića, dok je ispred grada Zagreba nazočio Stipe Zeba. Dakako, na kolokviju su, uz ostale, bili nazočni profesori i studenti KBF-a te djelatnici Kršćanske sadašnjosti

Plodovi koncilskog procesa očituju se u osvještenju Koncila, koji postaje svjestan svoje odgovornosti da samostalno donosi odluke, te se razvija kolegijalni duh među biskupima i napušta eurocentrična perspektiva. Katolička Crkva se doživljava kao globalna. Tako promišljanje vlastitog identiteta uključuje i druge. Dogodio se iskorak prema ekumenizmu, dijalogu s religijama, odbacio svaki oblik antisemitizma prema našoj »starijoj braći«, te su se koncilski dokumenti okrenuli cijelom svijetu. Adresat Crkve je cijelo čovječanstvo, te se s poštovanjem odnosi prema nevjernicima. Koncilski dokumenti su konstitutivni za Crkvu, kako ona samu sebe shvaća – u odnosu prema unutra i prema van, rekao je Ančić, te se u predavanju dotaknuo i pitanja postkoncilskog vremena, koje »nije bilo jednostavno i nije bilo lišeno brojnih poteškoća« (opširnije o tom i ostalim izla10

ganjima možete pročitati na facebook-stranici Kršćanske sadašnjosti).

Drugo predavanje, »Josip Turčinović – promicatelj Drugoga vatikanskog koncila i ekumenski revnitelj«, održao je prof. dr. sc. Jure Zečević.

Ime Josipa Turčinovića jedno je od najistaknutijih imena Crkve u Hrvata kada je riječ o Koncilu i ekumenizmu. Ono je na neki način jedan od značajnih simbola prihvaćanja Koncila i promicanja teorijskog i praktičnog ekumenizma u našoj sredini, uvodno je naglasio predavač, te je u kratkim crtama predstavio Turčinovićevu akademsku formaciju i njegovo djelovanje na KBF-u.

Josip Turčinović – rekao je Zečević – nosio je u sebi crtu apostolata i djelovanja prema svim ljudima. Osnovao je Institut za teološku kulturu laika, te mu je povjereno da izradi program rada i statut Instituta, koji i dalje djeluje pri KBF-u. Sudje-

lovao je i u utemeljenju sličnih Instituta u Rijeci i Splitu. Uključen je i u nastanak Instituta za ekumenski dijalog. Na KBF-u su mu povjeravane brojne zadaće: od rada na Bogoslovskoj smotri, do vođenja ekumenskih izaslanstava, pa je sudjelovao na brojnim međunarodnim simpozijima.

Osobito je staknuo kako je Turčinović zajedno s pok. Šagi-Bunićem i Ivanom Golubom bio utemeljitelj ekumenskog biltena »Poslušni Duhu«, i to odmah po završetku Koncila u lipnju 1966., što je bila prva »ekumenska jeka« kod nas izuzevši sam Glas Koncila. Zečević je naglasio kako je taj ekumenski bilten značajno pridonio širenju ekumenskih ideja u našoj Crkvi i javnosti. U prvom broju toga biltena Šagi-Bunić, Turčinović i Golub napominju kako je svrha da katolici što prije prigrle duh Koncila, te da se susretnu s ostalom kršćanskom braćom.

GODINA XLVI br. 12/504

Turčinović je i supokretač časopisa »Croatica christiana periodica«, o važnim temama iz hrvatske crkvene povijesti. Urednik je u »Svescima«. Uz Tomislava Janka Šagi-Bunića i Vjekoslava Bajsića, utemeljitelj je nove crkvene ustanove – Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«, čijim ravnateljem ostaje sve do smrti, istaknuo je prof. Zečević. Podsjetimo, zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper 22. veljače 1968. izdao je dekret kojim ustanovljuje Kršćansku sadašnjost.

Prof. Zečević osvrnuo se i na osobnost Josipa Turčinovića te istaknuo njegovu samozatajnost, nesebičan rad na objavi drugih autora, dok je svoje zapostavio. Suglasio se s

Svjedočanstva Okrugli stol »Josip Turčinović u svojem i našem vremenu« bio je prigoda za svjedočenja prijatelja i suradnika koji su još jednom htjeli podsjetiti na čovjeka koji je ostavio duboki trag u našoj Crkvi i domovinskoj znanosti i kulturi, kao i dati odgovor na pitanje »Tko je Josip Turčinović nama danas?«.

Akademik Josip Bratulić, Turčinovićev sumještanin i školski drug, je naglasio: »Za njega sam bio puno više vezan nego za ro-

vamo onoga koji je otišao, i uvodimo ga u naše vrijeme. Nezaborav je krijepost«. Šagi-Bunić je pokrenuo ekumenski bilten »Poslušni Duhu« kojeg su uređivali i Turčinović i Golub, a to je bio konkretan odgovor na Koncil, koji je u svom središtu imao i ekumenizam. Na tom tragu su njih trojica sastavili i svojevrstan »ekumenski manifest« u kojem se posebno ističe riječ »prijateljstvo«.

O. Bono Zvonimir Šagi je rekao kako na Turčinovića treba gledao kao na »čovjeka koji misli kroz kontekst vremena, promišlja vrijeme. Shvatio je da je ključ svega dijalog, da se Crkva mora otvoriti, što je i sv.

Ivan XXIII. samom idejom da otvori Koncil započeo.«

konstatacijom povodom njegove smrti kako su njegov spomenik knjige, kao i njegove knjige koje su nenapisane. To mu je spomenik i pred Bogom i pred misterijem Krista, jer je prenošenje riječi s malim slovom i Riječi s velikim slovom njegova kerigma. Turčinović je animirao, poticao i davao inicijative.

Davao je sve što je imao, kako materijalno, tako i svoje zdravlje. Među ostalim, ljubav prema Crkvi učinila je da je predano sudjelovao u pripremi svih koncilskih dokumenata, u objavljivanju liturgijskih priručnika, te širenju Biblije i prijevodu Ilustrirane Biblije mladih na 11 svjetskih jezika. Družio se s mnogim stručnjacima raznih područja koji su bili zainteresirani za knjigu. Pronalazio je u teškim vremenima prostor za Crkvu. U dobroj je mjeri zbog knjiga i prerano sagorio. Ostavljao je dubok dojam. Bio je čovjek koji je s malo riječi rekao mnogo i čije su pisane riječi darivale jasnoću. Ono što je

ditelje. On je doista bio moj učitelj. Da ga nisam upoznavao u mojoj desetoj godini, moj život bi bio drugačiji«.

Gospićko-senjskom biskupu Mili Bogoviću ostao je u posebnom sjećanju iz Pazina, gdje mu je u 7. razredu bio nadziratelj. »Već tada« – rekao je biskup Bogović – »sam u njemu uočio nešto drugo. Naime, svi drugi su bili u pravom smislu riječi nadziratelji, te su pazili na greške, a Turčinović je više puta pred višima branio svoje đake.

To me je zadivilo, i on je za mene bio najsjajnije svjetlo u 20. stoljeću u hrvatskom narodu. Posebno sam počašćen što sam kasnije s njim mogao surađivati u okviru Kršćanske sadašnjosti, jer su ljudi poput Turčinovića, Šagija, Bajsića, Valkovića, Benvina, Kresine bili ljudi koji su u ono vrijeme bili svjetlila koja je trebalo slijediti.« Akademik Ivan Golub je rekao: »Sjećanje je u biti uskrsnuće, sjećanjem oživlja-

Suradnju Josipa Turčinovića na pripremi Rječnika crkvenoga staroslavenskoga jezika hrvatske redakcije predstavila je akademkinja Anica Nazor. Josip Turčinović radio je na rječniku u prvom, ranom razdoblju akcerptiranja izvora. Tom je poslu bio privržen i znalački ga je obavio.

Nažalost, objavu nije doživio, prvi sveščić Rječnika objavljen je 2000. godine.

Fra Gabrijel Jurišić, Turčinovićev prijatelj i suradnik, rekao je kako je 1961. godine poslan u Zagreb da pokuša upisati klasičnu filologiju. Tad se susreo s Josipom koji je studirao hrvatski. »Taj susret od prije 54 godine bio je važan za moj život. Uveo me je u suradnju s KS-om, a onda sam ja u suradnju uveo i nekoliko fratara iz Provincije«. Posebno je pak naglasio 1970. i kanonizaciju bl. Nikole Tavelića. Turčinović je tad rekao: ‘Ovo je događaj za hrvatski narod, za vjernike i nevjernike. Moramo nešto učini-

Prosinac 2015.

govorio nicalo je iz dubokih korijena. Težio je jedinstvu kako Isus želi, a put prema tome je kroz obraćenje svih, zaključio je prof.

Zečević te napomenuo kako njegova djela i ostvarenja treba i dalje istraživati.

11

12

ti’. I tako je nastala monografija Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac (KS, 1971.) kojoj je Jurišić bio urednik.

Stjepan Sučić upoznao je Turčinovića 1969. preko svoga brata svećenika. Kasnije je osobno, ali i kroz pisanu riječ upoznao i Šagi-Bunića, te »počeo sve više cijeniti izniman teološki napor mladih učenjaka koji su na skromnim tiskarskim strojevima objavljivali dragocjene knjige koje su bile ubrzo rasprodane«.

Turčinović je mnogo učinio za vjeru i kulturu svoga, hrvatskog naroda, no, i surađivao je i sa Crkvom u drugim narodima, a jedan od njih je i albanski narod. O tomu je posvjedočio dr. Lush Gjergji. »Za mene je on bio prijatelj, brat svećenik, bio je iznad svega moje nadahnuće za 15 knjiga posvećenih bl. Majci Tereziji koje sam na početku pisao na albanskom jeziku. Kasnije je prva biografija prevedena i na druge jezike, a slijedile su i druge knjige koje ne bi na-

či i govorio: To je prilika da napokon izađemo iz sakristija, i da pokažemo pravo svjetlo Crkve i našeg Spasitelja Isusa Krista.« Prof. dr. sc. Peter Kuzmič naglasio je kako je Turčinović bio jedan od najsjajnijih hrvatskih intelektualaca, veliki navjestitelj evanđelja, veliki poduzetnik, upravitelj, menadžer. Imao je vid i viziju, bio je proročki duh koji je vidio daleko naprijed, koji je transformativno djelovao u svojoj sadašnjosti. Kao prvoklasni mislilac mnogo je knjiga mogao objaviti, no omogućio je to drugima. Znao je da novac slijedi viziju, a ne obrnuto, naglasio je Kuzmič.

Stipe Bagarić je posvjedočio o svojoj suradnji s Turčinovićem u KS-u. Sve je ulagao kako bi nove generacije imale pripremljeno tlo na koje bi mogli sijati. Silno mu je bilo stalo kako bi i oni koji ne znaju strane jezike mogli otkrivati Kristovu Crkvu. U tu svrhu nastojao je objaviti izvorna kršćanska djela drevnih i novih teologa. Uveo je i

stale da nije bilo njegova poticaja. U KS-u je deset godina (1980.–1990.) tiskana i Drita. Jednom riječju, Josip je bio prijatelj naše Crkve i našeg naroda. Znao je za patnje prošlosti, ali i za muke i iskušenja koje smo imali u novije vrijeme. Nosim ga u srcu«, rekao je Gjergji, te pokazao posljednju monografiju na albanskom jeziku Moji prijatelji u vječnosti. U njoj među 40 prijatelja i suradnika mjesto ima i Josip Turčinović, koji je za njega »bio i ostaje velikan ne samo hrvatske Crkve već jedna kršćanska, katolička duša koja je za cijelu Istočnu Europu pokrenuo toliko djelatnosti preko tiska. Vjerovao je utjelovljenoj Riječi, Isusu Kristu, vjerovao je pisanoj i objavljenoj rije-

praksu da se objavljuju svi službeni dokumenti Svete Stolice. Stalno je tražio ono što služi Crkvi u Hrvatskoj, rekao je Bagarić.

Prof. dr. sc. Jure Zečević na kraju je naglasio: »Ono što uočavamo je njegova univerzalnost, svestranost, ‘čovjek za sve’, za sva područja, ono što nije stizao sam nalazio je suradnike koji su na raznim područjima mogli djelovati sve u svrhu koncilizacije naše Crkve, oživljenja, novog dinamizma, nove evangelizacije. Bio je neiscrpni motor... Rano je dogorio, ali svjetlo koje je dao bilo je veliko. Danas su teme drugačije nego u njegovo vrijeme. Kod njega je naglašen dijalog s ateistima, mi danas govorimo o dijalogu među religijama,

svjetonazorima. Vidi se da je tada ateizam bio izazov za Crkvu, da je Turčinović otvarao prostor, tražio mogućnosti da se sjeme Kraljevstva Božjega usadi u cjelinu i u tim neprimjerenim okolnostima. Dobro bi nam danas došli uzori poput njega koji bi svojom karizmom pomogli dinamizaciji Crkve u Hrvata«, zaključio je Zečević.

Na kolokviju je upriličeno i predstavljanje zbornika radova teološkog simpozija »50. obljetnica svečanog otvaranja i početka Drugoga vatikanskog koncila (1962.–2012.)« u suizdanju KBF-a u Zagrebu, Kršćanske sadašnjosti i Glasa Koncila.

Zbornik su predstavili akademik Josip Bratulić, prof. dr. sc. Mario Cifrak, prof. dr. sc.

Stipe Botica i dr. sc. Andrea Filić. Predstavljanjem je ravnala prof. dr. sc. Ružica Razum s KBF-a u Zagrebu.

Misao i odjeci vjere U ovoj prigodi predstavljene su i dvije knjige sabranih tekstova Josipa Turčinovića – »Misao vjere« i »Odjeci vjere«.

U osvrtu na knjigu »Odjeci vjere«, dr. sc.

Stjepan Brebrić je istaknuo kako se njom stavlja naglasak na načine i oblike vjere.

Oni su prisutni i djelotvorni u svim prostorima koji su ispunjeni Božjim duhom po čovještvu Isusa Krista i njegove braće, po čovještvu svake osobe koja je uzvjerovala Objavitelju Milosrdnom Ocu. Ti načini i oblici uvijek postoje u kršćanskoj zajednici, oni su nekad više, nekad manje u skladu s onime što je bliže Isusovu evanđeoskom prauzoru ozbiljenja tih načina i oblika. Mislim da je to nešto što treba potražiti u tekstovima koji su sabrani u drugom svesku izabranih spisa Josipa Turčinovića. Tražeći to, tražili bismo jednu konstantu koja je u svakom vremenu kršćanskog življenja i svjedočenja vjere također provjerena djelom izvora, a na poticajan način vidljiva iz Josipovih tekstova, rekao je Brebrić.

Prof. dr. sc. Stjepan Kušar je dao osvrt na knjigu »Misao vjere«. Riječ je o kvalitetnoj misli, koja je ne samo domišljena već i proživljena. Turčinovića je nemoguće razumjeti ako ga se ne razumije cjelovito, tj. koliko je to ljudski moguće ostvariti sklad riječi, djela, postupaka, ponašanja i cijele aktivnosti. Po mom mišljenju on je jedan od rijetkih ljudi gdje se ta usklađenost doista može »rukama hvatati«. U njegovoj teološkoj misli ne radi se o teoriji teologije, već GODINA XLVI br. 12/504

o praksi teologije. Teologija nije samo teorija o Bogu, čovjeku i stvaranju, to je praksa mišljenja koja se ukorjenjuje u djelovanju i u njemu crpi snagu za nove poticaje.

Turčinović se ne gubi u putokazima prema vjeri, »on je u vjeri, razmišlja u vjeri i govori iz vjere«, to je njegova pozicija koja je na jedinstven način predstavljena u njegovim tekstovima, rekao je Kušar, te naglasio kako je »teologija javnosti okrenuto lice vjere, teologija je javno lice vjere, intelektualnoj javnosti okrenuto lice vjere. Intelektualnost vjere kod Turčinovića ide u pravcu koji bismo mogli nazvati umjetnošću kako je vjeru pokušao prezentirati u onom vremenu. U njegovim tekstovima se vidi kako je nastojao svaki slobodni prostor iskoristiti, ne u smislu ideološkog nadmetanja, nego dijaloški.« Čitajući tekstove – nastavio je Kušar – imam dojam velike radikalnosti, velike beskompromisnosti, ali u drugom pogledu radi se o usredotočenosti na ono bitno.

Bez okolišanja i bez dugih prilaza tom bitnom uspio je izreći iz svog vjerskog uvjerenja ono što je bitno za vjeru. Odakle to kod Turčinovića, i zašto u takvom intenzitetu? Volio je vjerovati Isusu njegovog Boga, i kad bismo si to zapamtili, to bi i nama moglo nešto značiti, a njemu je to bio život, što je vidljivo i iz tekstova. Drugi razlog tog intenziteta: Turčinović nije imao dovoljno vremena. Tako govori čovjek kojemu je vrijeme dragocjeno, i koji upravo stoga mora ići izravno i odmah na ono bitno«, zaključio je prof. Kušar.

Prosinac 2015.

Uslijedilo je zatim prikazivanje dokumentarnog filma Irene Hrvatin Sijač riječi – Josip Turčinović.

Misa zadušnica Cjelodnevni znanstveni kolokvij zaključen je euharistijskim slavljem koje je u zagrebačkoj prvostolnici predvodio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.

Spomenu na Drugi vatikanski koncil od liturgijskih vremena najbližim mi se čini vrijeme došašća, rekao je u homiliji biskup Šaško i nastavio: I lik prof. Turčinovića možda ništa tako ne približava kao odlike došašća. Zato se usuđujem reći da je on ‘adventski čovjek’. Ljudi koji su s njime živjeli, svjedočili o njegovu životu, poznavali ga mnogo bolje od mene, ostavili su sjećanje na taj zemaljski dio života, sjećanje koje odiše snagom proroštva.

Koncil je izrastao na čežnji, na vjeri, na kriku Crkve, da nam Gospodin pomogne vidjeti i radovati se. Koncil je događaj Božjega Duha i voli ga se nazivati duhovskim, ali ga osobno radije promatram u osjetljivosti došašća. I ljudi koji su rasli u njemu i s njime, kako je to činio naš subrat Josip, prepuštajući plodove naraštajima koji dolaze, brinuli su se za klice. I vanjske su okolnosti u doba komunizma bile takve da je bila potrebna nesebična ljubav prema malenome. No, samo su velikani duha mogli gajiti tu malenost. K svima im večeras dolazimo u ovome otajstvu; mi k njima i oni k nama, zajedno pred Gospodina, sa zahvalno-

šću. Puno ih je i sve ih ne znamo. Baš zato sve znano i neznano predajemo Gospodinu. Koliko su puta i Josip, i Vjekoslav i Tomislav Janko u molitvi tražili Božju snagu i brige povjeravali Bogu; koliko su puta sebe preispitivali o onome što čine i provjeravali koliko to što čine odražava utjelovljenoga Krista i Crkvu, podsjetio je propovjednik.

U tom je duhu naglasio kako je profesor Turčinović nedvojbeno bio čovjek koji je osluškivao nadahnuća Duha, koji je svjedočio hrabrost, znao prepoznati trenutke milosti i bio budan za djelovanje u ljubavi. Čežnja za čovječnijim i pravednijim svijetom odražavala je vjeru u Boga koji je iz ljubavi stvorio svijet. Tražio je i pronašao prostore u Crkvi u kojima je bio suradnikom u kršćanskoj, u Božjoj sadašnjosti. Jer, premda proroci govore o onome vremenu, njihovo je vrijeme uvijek sadašnjost.

Josip Turčinović bio je navjestitelj, promicatelj molitve i slavlja, osjetljiv na potrebe bližnjih, nastavio je. To su bila žarišta Duha koja su ga krijepila i vodila u razgovore, u susrete, u prevođenja (i doslovna i metaforička). Danas se divimo njegovoj kulturalnoj širini, povezivanju raznih tema i društvenih konteksta. Ali, sve to proizlazi iz naravi Crkve i iz gorljivosti vjere. Upravo ta uronjenost u stvarnost otkrivala mu je – kako je i sam pisao – da zajednica vjere mora živjeti vrijeme i prostor, spominjući se Gospodinove riječi da ćemo u svijetu imati muku, podsjetio je biskup, te nastavio: Danas je uz sva imena pojedinaca ipak u središtu Crkva. A Josip je volio Crkvu, svjestan da neki ljudi žele Crkvu izvan vremena i prostora, udaljenu od briga i suočavanja s protivštinama. Nije prihvaćao kao odgovor ni pokušaj bježanja od svijeta, ni nevjeru, odnosno napuštanje Crkve, ni panični strah od novoga, niti fanatizam. Često si je postavio pitanje: Koje nas vrijednosti kao vjernike razlikuju od drugih; što imamo reći svijetu i što možemo učiniti za njega? Ima li Crkva, imamo li mi, kršćani, štogod dati ljudima? Bio je siguran da imamo najveću dragocjenost. I nije se umarao pokazujući to. Nosio je vjeru istarskoga Hrvata.

Za nju je sam napisao predivne riječi koje ne tumače samo njegovo podrijetlo, nego vjernički kršćanski stav prema Crkvi, zaključio je biskup Šaško Marija Belošević i Saša Horvat 13

Teolog odgovara

Tko prikazuje misu?

Po našim se crkvama gotovo redovito čuje na početku misnog slavlja u čitanju nakane: »Ovu misu prikazujem za...« Sjećam se da se u ranijim postkoncilskim vremenima upotrebljavalo 1. lice množine – »prikazujemo«. Time se naglašavalo zajedništvo i jedinstvo.

Nije li i ograda koja je dijelila svećenika na oltaru od puka maknuta zbog tog istog razloga?

Ne bi li bilo bolje da svećenik preporuči da svi budemo jedinstveni u molitvi za člana zajednice? Ovako me podsjeća na one pretkoncilske mise koje je svećenik sam bez puka služio na pokrajnjem oltaru, čak i bez ministranta. Koji bi tu bio smisao euharistije? Ne bi li bilo istinitije na početku mise reći: Saberimo se za zajedništvo s Kristom i u svoje molitve uključimo, prikažimo...?

Vanja

K

atolički nauk o plodovima i učincima misne žrtve otvara širok prostor govoru o namjeni ili primjeni misnih plodova za žive i pokojne, osobito za oproštenje grijeha, pa se redovito svaka misa slavi s određenom nakanom na koju se primjenjuju plodovi misne žrtve. Među svim misnim nakanama posebno mjesto zauzima misa za pokojne, odnosno za oproštenje grijeha, za spasenje ili za izbavljenje pokojnika iz čistilišta. Takve su nakane nerazdvojne od nauka o otkupiteljskoj vrijednosti euharistijske žrtve. No, u temama misnih nakana i stipendija (nagrada) za misne nakane otvara se i niz pitanja i nejasnoća, kao npr.: glede mjesta i značenja posebne nakane pojedinih vjernika u slavlju zajednice; glede pastoralne opravdanosti i smisla takvoga udjela u misi; glede odgoja vjernika za uočavanje zajedničarske (komunitarne) dimenzije slavlja euharistije te za načine sudjelovanja u slavlju; glede različitosti pristupa i neujednačenosti u praksi, itd.

U Vašem se pismu može iščitati više problema, odnosno pitanja. Prvo se tiče zajedničarske (komunitarne,

44

eklezijalne) naravi liturgije, što se očituje u redovitosti načina formuliranja liturgijskih molitvenih obrazaca (u prvom licu množine). Toga ste, očito, svjesni! Teološki gledano, govor o »misnoj nakani« (u »tehničkom« značenju tog pojma, kao nakana vjernika ili nakana onih koji daju prilog), ne može biti izjednačen s govorom o molitvenim nakanama zajednice koja slavi. Naime, misna se nakana pojedinih vjernika, koji uz nakanu daju prilog za svećenika i za dobro Crkve, ucjepljuje u šire molitvene zazive Crkve koja slavi euharistiju, moleći u svakoj euharistiji za sav svijet, za cijelu Crkvu, za sve vjernike i za sve pokojne.

Nakana pojedinca samo je jedna od molitava ili zaziva okupljene zajednice.

Uostalom, nerijetko sama nakana darivatelja nije poznata ni svećeniku, ni zajednici vjernika; kao primjer nam mogu poslužiti mise koje su nam povjerene s dužnošću slavljenja »po nakani darovatelja«.

Drugo se odnosi na »najavljivanje« misnih nakana za pokojne i tu je zanemaren jedan preduvjet, a taj je da spomen pokojnika u misi ima smisla samo u tzv. misama za pokojne

(sprovodne mise ili mise kada se zajednica svjesno okupila s nakanom slaviti misu za »tog i tog« pokojnika). Povezano s tim pitanjem jest i »nametanje« svećenikove »nakane« čitavoj zajednici. Primjerice, ako je tko dao slaviti misu za svog pokojnika, zajednica redovito nema veze s tim pokojnikom, te se ta nakana ne prenosi na cijelu zajednicu; ostaje samo svećenikova nakana. Time smo u poteškoći s eklezijalnom naravi liturgije i time dolazimo na pitanje: Ima li smisla spominjati imena pokojnih u redovitim misama koje nisu »mise za pokojne« (to je »tehnički naziv« za sprovodnu ili neku drugu misu kada je zajednica okupljena s nakanom slaviti misu za tog pokojnika, npr. na obljetnicu, ili mjesec dana nakon ukopa i sl.).

Glede spomena pokojnika u euharistijskoj molitvi, liturgijske norme određuju da se imena pokojnika spominju samo u misama za pokojne. Misa za pokojne, međutim, samo je ona misa na koju se zajednica sabrala s jasnom i unaprijed određenom nakanom da slavi misu za pokojnoga člana zajednice. To može biti sprovodna misa, misa nakon vijesti o smrti člana zajednice koji je GODINA XLVI br. 12/504

daleko, misa na obljetnicu smrti ili o nekom drugom spomenu pokojnika.

Uvijek je preduvjet da je zajednica okupljena s točno određenom nakanom: moliti za tog pokojnika.

Za takvu misu svećenik odabire i posebni obrazac iz »misâ za pokojne«, pa je takvom slavlju prilagođena i sama euharistijska molitva u kojoj je predviđen poseban molitveni zaziv uz spomen imena pokojnika. Ta pastoralna mogućnost ne dopušta da sve mise po spomenu imena budu pretvorene u »pokojničke mise«.

Nedjeljna euharistija župne zajednice nije »pokojnička misa« te, u redovitim prilikama, ne nudi dovoljno razloga i opravdanja za isticanje imena pokojnika u misi. Za onoga koji iskreno vjeruje zajednička molitva okupljene euharistijske zajednice »za svu pokojnu braću i sestre« bit će snažnija negoli sam spomen imena.

Liturgijsko zajedništvo daje jednako prostora svima, pa i onima kojima ne znamo imena. Dosadašnja nastojanja u liturgijskoj obnovi nalažu nam zadaću veće brige oko zajedničkog (komunitarnog) karaktera slavlja, a ta komunitarnost i eklezijalnost očituju se i u prihvaćanju molitvenih nakana za cijelu Crkvu te molitvenog zajedništva s cijelom Crkvom.

Sva ova tek naznačena pitanja nalažu nužnost širega promišljanja o smislu raširene prakse »naručivanja« misa i vezanja slavljenja misa za pojedinačne nakane vjernika.

Zacijelo, nije lako okrenuti kotač povijesti, ali je potrebno tražiti načina kako odgajati vjernike za ispravniji odnos prema slavlju euharistije i prema načinu udjela u slavlju te da vjernički prilozi za potrebe Crkve i siromaha ne trebaju biti vezani uz tzv. misnu nakanu.

Ivan Karlić Prosinac 2015.

Misterij novorođenog djeteta

V

rijeme iščekivanja djeteta velika je tajna za buduće roditelje i njihove bližnje.

Premda nam je zahvaljujući medicinskoj znanosti teoretski poznat razvoj fetusa, a danas ga putem ehografije možemo i promatrati, tajnovitost ostaje.

Kakvo će biti lice toga posve novog, sićušnog ljudskog bića? Kakva će biti njegova osobnost, temperament? Na koga će sličiti? Kakav će biti njegov životni put?

U tjednima pred kraj trudnoće majka osjeća kako se dijete miče u njoj. Otac i bližnji mogu fetusu pričati i položiti ruku na mjesto gdje se osjećaju djetetovi pokreti. Međutim, preko tih posve osobnih osjeta, veza s djetetom ostaje neodređena i prikrivena.

Prošle zime, dok sam bila trudna, pokušavala sam komunicirati s djetetom koje je raslo, dobro zaklonjeno, u mojoj utrobi. Međutim, ako zanemarim činjenicu da sam poštovala upute za zdravo življenje, znajući da to može utjecati na razvoj ploda, često sam bila svjesna u kojoj se mjeri sve odigrava bez moga znanja, a da u tome moja volja ili svijest ne sudjeluju. Da, život je zaista čisti dar koji primamo iz nježnih ruku Stvoritelja. Pokušavala sam zamisliti svog sina i naš zajednički život s njim, ali moja mašta nije uspijevala proniknuti misterioznu tajnu njegova lica i duše. Kad sam napokon ugledala lice svog sina, ono

nimalo nije nalikovala na ono koje sam zamišljala.

Susret sa stvarnim djetetom za roditelje trenutak je nabijen očekivanjima i osjećajima. Ne usuđujemo se niti reći do koje mjere majčina i očeva ljubav nije nimalo automatska. Neki su roditelji odmah zadivljeni i raznježeni pred svojim djetetom, dok drugi doživljavaju razočaranje, zabrinutost i teško se povezuju sa svojim djetetom. Kako god bilo, stvarno se dijete veoma razlikuje od sanjanog djeteta. Ono reagira onako kakvo jest, a ne onako kako su željeli i planirali njegovi roditelji. Isto tako, ono je krhko, ograničeno i potpuno ovisno.

Ipak, kad danas pogledam svojega sinčića od pet mjeseci, on je za mene i dalje misterij, bez obzira na bliskost odnosa koji nas povezuje. Ja znam svaki nabor na njegovoj koži. Svakoga dana otkrivam njegovu snagu i ograničenja.

Ali on se pred mojim očima neprestano mijenja i dubina njegova bića i dalje mi izmiče. Vjerujem da samo Bog koji ga nosi u svojoj ruci može proniknuti u njegovu dušu, baš kao što kaže psalam 139: Ti me proničeš svega i poznaješ! Ti si stvorio moje bubrege i satkao me u krilu majčinu.

Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna.

Prema tekstu Sophie Tremblay priredila Snježana Kirinić 45

Promisao

Božićna teologija svetoga Augustina Vrijeme današnje i vrijeme Augustinovo

U

ovome tužnom, ružnom i zlom ispunjenu svijetu koji živimo kao da je i najvećim optimistima postalo teško uzdržati nadu u bilo kakvu, a ne više bolju, budućnost.

Ukazuje se proročanstvom strašna vizija koju je neposredno poslije užasa Prvoga svjetskog rata ispisao Miroslav Krleža u pjesmi Naša kuća.

Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao!

I nema božjega dana, Kad krv ne bi iz novih briznula rana, I nema božjega dana, Kad ne bi netko plakao.

O, naša kuća je prokleta, bolesna, pakao!

Stanje kakvo jest najtočnije je dijagnosticirao papa Franjo, rekavši da je nastupilo doba trećega svjetskog rata koji se od prvašnjih dvaju razlikuje tek time da je raspršen diljem svijeta i ne vodi se na jasno omeđenim bojišnicama, već je ušao gradovima u utrobu. I premda po broju žrtava još ni blizu ne doseže stravične statistike iz dvaju svjetskih pokolja u 20. stoljeću, osobito u Holokaustu, po groznim načinima izvršenja i nepredvidivosti gdje će globalni terorizam udariti nimalo za njima ne zaostaje. Svjedočimo, doduše, još uvijek prkosnim očitovanjima hrabrosti i vjere da će globalnim humanističkim krikom, sjedinjenim s učinkovitim djelovanjem svjetskih sila, terorizam biti u konačnici pobijeđen, no veliko je pitanje dokad se taj optimizam može održati pred sve jačim i zlokobnijim naznakama smaka ljudskoga svijeta. Mnogi opet posežu za Otkrivenjem

46

Ivanovim, vazda intrigantnim apokaliptičnim viđenjem silaska nebeskoga Jeruzalema na zemlju i ponovna i konačna dolaska Otkupitelja našega i Spasitelja Isusa Krista, kojim završava Biblija. Namnožiše se, kao i uvijek u nemirnim i prevratnim povijesnim vremenima, samozvani proroci i pogađači, koje vazda iznova valja upozoriti na Isusovu riječ da nitko, pa čak ni On, ne zna čas, osim Oca nebeskoga. Pri tome naglašava relativnost vremena iz Božje perspektive.

Da bismo pokazali rečeno, pozvani smo vratiti se tisuću petsto osamdeset i pet godina unatrag, do grada Hipona u sjevernoj Africi, gdje biskupom tad bijaše Aurelije Augustin iz Tagaste, glasoviti govornik, teološki pisac i crkveni učitelj. Posljednji mjeseci prije smrti 28. kolovoza 430. bijahu mu u ljudskome smislu teški i turobni, jer su grad opsjeli barbari koji su ga malo nakon svečeve smrti zauzeli i razrušili.

Možemo zamisliti kako je stari biskup do posljednjega časa hrabrio i krijepio svoje vjerničko stado plamenim porukama nade i vjere u Krista, Gospodina i životvorca, pozivajući na radost i optimizam usred kaosa rata. Zacijelo je tada, među ostalim, navodio i misao svoga omiljenog apostola Pavla: Radujte se! Radujte se u Gospodinu uvijek!

U jednoj od božićnih propovijedi, duhom i stilom očito nasljedujući Isusov govor na gori, kaže i ovo: Radujte se, opravdani! Opravdateljev je rođendan.

Radujte se, slabi i bolesni! Rođendan je Spasiteljev.

Radujte se, zarobljenici! Otkupiteljev je rođendan.

Radujte se, sluge! Gospodarov je rođendan.

Radujte se, slobodni! Osloboditeljev je rođendan.

Radujte se, svi kršćani! Kristov je rođendan.

(Sv. Augustin, Govori I. Preveo, napisao uvod i bilješke Marijan Mandac. Služba Božja, Makarska, 1990., str. 132)

Ovim navodom pristupamo temi božićne teologije svetoga Augustina.

Augustinov govor o Božiću U božićnim propovijedima sv. Augustin kao pastir prilagođava svoju bogato razvijenu retoriku, zakučastu teologiju i komplicirano razveden stil običnome puku. Jasan je i razumljiv u mislima i porukama, no ipak gdjegdje zna, kad, primjerice, tumači Isusovo boštvo i čovještvo, odnosno bogočovještvo, posegnuti za briljantno razriješenim filozofskim paradoksima. Sljedećim nizom izabranih mjesta iz tih propovijedi želimo izložiti svojevrsnu dramaturgiju božićnoga značaja i ozračja koje kreira svečev duh. Sve su uzete iz gore spomenute knjige, iz uvodnoga poglavlja pod naslovom Božićne propovijedi, str. 131 – 160. Dobro je i korisno usporedo pročitati mjesta iz Svetoga pisma, osobito iz Psalama, Evanđelja i Pavlovih poslanica, na koje se sveti biskup referira.

1. Danas je rođendan Gospodina i Spasitelja našega Isusa Krista. Onoga je dana »Istina niknula iz zemlje« (Ps 84,12 – u BiGODINA XLVI br. 12/504

Piše: Darko Gašparović

bliji, KS, Zagreb, 2015., to u svezi sa sljedećim retkom glasi: Vjernost će nicat’ iz zemlje / Pravda će gledat’ s nebesa. Nap. D. G.) i Dan se u našemu danu rodio iz Dana.

Onaj nam je godišnjim ponavljanjem danas zasjao da ga proslavimo. »Veselimo se i radujmo se u njemu!« (Ps, 117,24 – u Bibliji, KS, Zagreb, 2015. taj redak u vezi s prethodnim glasi: Ovo je dan što ga učini Jahve: / kličimo i radujmo se njemu!, nap. D. G.)

nije sjedinio s tvojom smrću. Bio bi se izgubio da nije pritekao u pomoć. Bio bi propao da Isus nije došao.

2. Krist je, rođen od majke, preporučio ovaj dan. Od Oca rođen, stvorio je sve vjekove. Niti je ono rođenje moglo imati ikakvu majku, niti je ovo zahtijevalo čovjeka za oca. Krist se rodio od Oca i od majke.

Od Oca je Bog, od majke čovjek. Bez majke je Bog, bez Oca je čovjek.

O, očite li slabosti i divne poniznosti u kojoj se na taj način skrivaše potpuno božanstvo! Moć upravljaše majkom kojoj se podlagaše nejaka dob. Istinom je hranio onu čija je njedra sisao.

Neka onaj koji se nije plašio uzeti naša počela i u nama dovrši svoje darove. Neka nas učini Božjim sinovima. Zbog nas htjede postati Sin čovječji.

5. Braćo, radujmo se! Neka se vesele i neka kliču puci! Ovaj nam dan ne posveti ovo vidljivo sunce. Posveti ga njegov nevidljivi Stvoritelj kada ga za nas, učinjena vidljivom, on koju on sam kao nevidljivu sazda – Djevica i Majka – rodi iz plodne utrobe i neoskvrnjena krila. Kao djevica zače. I djevicom rodi. Kao djevica bÎ trudna. I kao porodilja je djevica. Ona je djevica vječno. Što se, čovječe, čudiš? Trebalo je da se Bog tako rodi, ako se već udostojao postati čovjekom. Onakvom je učini onaj koji je iz nje »nastao«. Bio je prije nego je postao.

Budući da je bio svemoguć, mogao je postati ostajući što bijaše.

Kao što je čovjek duša i tijelo, tako je i Krist Bog i čovjek. Isti je Bogom koji je čovjek i koji je Bog istim je čovjekom. Ipak to nije pomiješanošću naravi, već jedinstvom osobe.

Onaj, napokon, koji je kao Božji sin suvjenčan s roditeljem, isti je iz Djevice počeo biti sinom čovječjim. Tada se Sinovu božanstvu dodalo čovještvo. Ipak time nije nastalo četverstvo nego ostaje Trojstvo.

3. »Ustani ti što spavaš! Ustani od mrtvih! I Krist će te rasvijetliti« (Ef, 4,14). – Biblija, o. c., str. 1345: Probudi se, ti što spavaš / ustani od mrtvih / i zasvijetlit će ti Krist).

Za te je, velim, Bog postao čovjek. Za svu bi vječnost bio mrtav da se on nije u vremenu rodio. Nikada se ne bi oslobodio »tijela grijeha« da Krist nije uzeo »sličnost tijela grijeha« (Rim 8,5). Vječna bi te bijeda držala u svojoj vlasti da se nije zbilo to milosrđe. Ne bi iznova oživio da se Gospodin Prosinac 2015.

4. Radosno proslavimo dolazak svoga spasenja i otkupljenja. Svetkujmo svečani dan kada je veliki i vječni Dan iz velikoga i vječnog Dana došao u ovaj naš tako kratki vremeniti dan. On je za nas postao »pravednost, posvećenje i otkupljenje«.

6. Neka se dakle u vjernicima raduje svijet! Onaj koji je stvorio svijet došao je da ga

spasi. Marijin se Stvoritelj rodio od Marije.

Sin je Davidov Gospodin Davidov. Abrahamovo je sjeme onaj koji je prije Abrahama. Zemljin je načinitelj nastao na zemlji. Stvoritelj je neba pod nebom stvoren.

Sam je Gospodin dar našega srca. Hodimo u njegovu svjetlu! Veselimo se i u njemu radujmo!

7. Dok se čitaše Evanđelje, čuli smo anđeosku riječ koja je pastirima javila Djevičin porod: rođenje Gospodina Isusa Krista. Čusmo: Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje! Govorimo, dakle, i mi i sa svom mogućom razdraganošću kličemo, jer da se Krist rodio ne javljamo pastirima, već njegov rođendan slavimo s njegovim ovcama. Kažimo, velim, i mi vjernim srcem i pobožnim glasom: Slava Bogu u visini i na zemlji mir ljudima dobre volje!

8. Onaj što ravna zvijezdama, siše grudi, ispunja anđele, govori u Očevu krilu, šuti u majčinu naručju. Govorit će u skladu s dobi. I za nas će ispuniti evanđelje. Zbog nas će trpjeti, za nas će umrijeti. Uskrsnut će za primjer naše nade. Na nebo će uzići pred učeničkim očima. S neba će doći na sud.

Onaj, eto, koji ležaše u jaslama, umanjio se, ali se nije izgubio. Uzeo je što nije bio, ali je ostao što bijaše. Imamo, evo, Krista koji je dijete. Rastimo s njime! *** Nadahnuti riječima velikoga Augustina, radujmo se i kličimo o Božiću. I rastimo s Kristom od jaslica do neba. Blagoslovljen budi Božić, svima, svima!

47