Kana, travanj 2016.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina Broj Travanj Cijena

XLVII 4/508 2016.

13 kn

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227

4 Društveni značaj sakramenata

Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail KANA: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće.

7 Sigurnost i sloboda Stjepan Baloban

8 Bog Isusa Krista je ljudima milosrđe

Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović.

Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.

Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac

Teološko razmišljanje: Tonči Matulić

10 Pastirska služba Crkve u pluriformnome svijetu Bono Zvonimir Šagi

27 Da mi duša ne umre…

16 ISIS u Bruxellesu

Političke teme: Tonči Tadić

Rukopise i slike ne vraćamo.

Tomislav Salopek

Tisak: Denona d.o.o.

Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

Broj računa: 2340009-1100047241

Putopis

24 Slavoluk za ponizne Brojni, ali svi naši

Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337

26 Što je na našoj zastavi?

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X

28 Poučavanje milosrđu

Vrijeme i svijest: Vedran Martinac Vrijeme i riječ: Darko Tepert

Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. pretplata@ks.hr ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obra­čunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Travanj 2016.

30 Djela sv. djetinjstva Razgovor

12

Turska Ivana Ćepulić

34 Obraćenje Meditacija

36 Krava jača od demokracije

U korist vlastite štete: Stanko Uršić

18 Diskretni šarm politike Vladimir Pavlinić

20 Baraka koja je nahranila milijun djece

Marijini obroci

22 Naglasak na pozitivnom u ‘moru riječi’

Milan Šimunović

38 Sakrament potvrde Sakramenti

42 Muka – nepresušno nadahnuće Pasionska baština

48 Zbrka u mladenačkim glavama Odgoj

54 Menci Clement Crnčić Portret umjetnika

3

Pitanje sadašnjeg trenutka

Društveni značaj sakramenata

P

roljetni su mjeseci vrijeme prvih svetih pričesti, krizmi, vjenčanja, onih, dakle, sakramenata koji se tiču mladih ljudi, budućih generacija, novih naraštaja u Crkvi i društvu. To su upravo oni sakramenti gdje nije riječ samo o tome da se vjerska načela nauče, vjerske istine ispravno tumače, molitve nauče napamet. Ovdje je u pitanju prije svega nužnost da se Bog, vjera, Crkva i sve ono što nazivamo kršćanskim načelima, mladim ljudima prikažu kao izazov, kao nešto što može biti alternativa konzumerističkom i relativističkom načinu življenja. Ta načela nisu nekakva samo kršćanska specifičnost nego čine temeljni kamen budućnosti društva uopće. U tom smislu ti sakramenti nisu bitni samo za oživljavanje ili produbljivanje vjere nego imaju mnogo širi društveni značaj. Čini se da ovaj, drugi, ne manje važan čimbenik, nije dovoljno prisutan u svijestima mnogih mladih ljudi, još je manje prisutan u svijestima onih koji nose na leđima društvenu odgovornost, a možda se i pokoji crkveni djelatnik koji je te mlade ljude spremao na sakramente nije odvažio »iskoračiti« u objašnjavanje šireg značaja tih sakramenata. Stoga je uputno više govoriti upravo o ovom, drugom segmentu.

Sakramenti protiv korupcije Naime, neporecivo je da izlaganje crkvenog nauka o nekim vjerskim načelima du-

4

boko zadire u našu svakodnevicu. Vjerske istine i kršćanska etika po svojoj su naravi usmjereni na oblikovanje ljudi koji neće biti samo dobri kršćani nego i dobri i odgovorni građani. Drukčije i ne može biti, s obzirom na to da osnovna etičko-moralna načela života proistječu iz istog izvora, a to su Deset Božjih zapovijedi, što je isto kao da kažemo Naravni moralni zakon. Stoga, ako ovih dana čitamo kako je Hrvatska jedna od najkorumpiranijih zemalja Europske unije, više je nego jasno da se stanje u tom smislu neće poboljšati ako idemo pokušati samo »preodgajati« generacije ljudi koji su već »ogrezli« u korupciji i podmićivanju, kojima su korupcija i mito postali svojevrsni stil života. Jedina nam je šansa ako smo uspjeli, barem donekle, uvjeriti mlade generacije kako su etičnost, moralnost i životna sreća sama suprotnost životu kojemu su temelj korupcija i mito. Sigurno je da su naši vjeroučitelji, svećenici i katehete to pokušali postići kod mladih ljudi koje su cijelu godinu spremali za sakramente. Ono što potkopava sav taj trud jest činjenica da u Hrvatskoj korupcija i mito još uvijek nisu u mnogim krugovima politike i gospodarstva zadobili »žig« nepoštenih, nemoralnih i grešnih radnji. Mladi su ljudi pametni i ne treba im mnogo da shvate kako se u Hrvatskoj biti pošten, nekorumpiran i nepodmitljiv jednostavno »ne isplati«. Dovoljno je da pogledaju udarne vijesti na našim medijima. I tako polako stvaramo u mladim ljudima dvostruki moral. Sakramente i sve rečeno u pripravi za sakramente mladi če-

sto doživljavaju kao nešto što se tiče Crkve i, eventualno, Boga. Ali to prestaje na pragu crkve dok iz nje izlaze. Nakon toga slijedi zakon »snađi se«, a to je najlakše ostvariti korupcijom i mitom. Bilo bi dobro da Hrvatska politika i gospodarstvo već jednom usvoje jasnu, oštru i radikalnu strategiju borbe protiv korupcije. Inače će mnogi naši napori ostati sterilni i neučinkoviti.

Sakramenti za život Ništa manje aktualni problem jest povezanost sakramenata i njihove priprave s pitanjima vezanima za brak, obitelj, poštovanje i promociju života. Svi sakramenti, a pogotovo oni koji se tiču uglavnom mladih ljudi, usmjereni su na život. Čak pri bolesničkom pomazanja ne molimo da bolesnik »blago umre«, nego da ozdravi. O smislu braka i obitelji, o darivanja života, o važnosti koju brak i darivanje života imaju ne samo za crkveni nauk nego pogotovo za demografski oporavak Hrvatske, obilno se govorilo na pripremama za primanje sakramenata. Od tih mladih ljudi očekujemo da učine zaokret prema boljemu. S obzirom na to da su to pametni ljudi, oni shvaćaju da samo brak između muškarca i žene može Hrvatskoj podariti buduće naraštaje. To je ona grana na kojoj svi mi sjedimo, a ispod koje je ponor. Međutim, što ta priprava znači ako ovih dana čitamo kako je neki gospodin Mario Škunca, prvi tajnik Veleposlanstva Republike Hrvatske u SAD‑u, na jednoj tribini u Washingtonu, ronio »krokodilske suze« zbog činjenice da je na GODINA XLVII br. 4/508

Piše: Josip Grbac

referendumu hrvatski narod rekao kako se zalaže za to da se u hrvatskom Ustavu brak definira kao zajednica muškarca i žene? Štoviše, krivotvori podatke pa tvrdi da je 51 % građana bilo »za«, dok ih je zapravo bilo 66 %, te omalovažava rezultate referenduma kao da ne zna da je to najizvorniji oblik demokratskog izjašnjavanja. Švicarska konstantno izlazi na referendume. I nikomu nije palo na pamet, ni u Švicarskoj ni igdje drugdje, omalovažavati glas naroda. Čak kada je bila riječ o osjetljivim pitanjima kao što je odnos prema imigrantima. U Hrvatskoj je moguće da jedan njezin visoki predstavnik u inozemstvu omalovažava većinu naroda koji predstavlja. I nikomu ništa. U gotovo svim demokratskim državama takav bi političar bio smijenjen.

U Hrvatskoj će možda dobiti nagradu kao istinski demokrat. Smjena ne dolazi u pitanje. Bila bi odmah protumačena kao revanšizam. Kada imamo takve političare, tko može zamjeriti mladim ljudima kada ostaju skeptični pred pitanjima o smislu braka, obitelji, darivanja života? Možemo li s njima računati u smislu demografskog oporavka Hrvatske? Zacijelo ne dokle god slušamo slične nebuloze od ljudi koji, umjesto da zastupaju bitne interese Hrvatske, zapravo šire vlastitu ideologiju i svjetonazor.

Sakramenti i odgoj za kreposti A što tek reći o svim onim krepostima o kojima je na pripravi za sakramente bilo mnogo riječi, a koje tvore bît zdravoga demokratskog života i društva? Ondje je bilo Travanj 2016.

riječi o važnosti solidarnosti, transparentnosti, poštenja, prijateljstva, ljubavi. Ništa se manje nije govorilo o odgovornosti za druge, za one najpotrebitije, o brizi za okoliš, o važnosti sudjelovanja u društvenom životu, o opasnostima od depresije i pasivizma. Klasični nauk o sakramentima kaže da oni djeluju ex opere operato, tj. imaju učinke u životu pojedinca čak i ako on toga nije svjestan, čak i ako »zaboravi« da je jednom primio određeni sakrament u Crkvi. Mi to danima, tjednima i mjesecima objašnjavamo mladim ljudima, pokušavamo ih učiniti osjetljivima za ova pitanja. I onda se ova sakramentalna učinkovitost i sav naš napor suoče s činjenicom da Hrvatska ne ide naprijed zato što su se sve vladajuće garniture do sada, došavši na vlast, ponajprije brinule o tome koje će i koliko će fotelja netko zauzeti u toj vlasti. U drugi plan padaju pitanja vezana za svakodnevicu, uz život građana. Tko govori o solidarnosti, brizi za druge, za okoliš? Tko spominje gospodarski ili demografski oporavak, brigu za obitelj, djecu, najugroženije? Što je još važnije, tko je vlastitim životom i djelom dokazao da mu je do tih pitanja uopće stalo? Hrvatska može ići naprijed samo ako mladi ljudi ispred sebe imaju uzore, ljude koji nisu bolesni od borbe za vlast, ljude koji se znaju žrtvovati za druge, osobe koje znaju zatomiti vlastite osobne interese. A u Hrvatskoj se suprotstavljene strane slože samo oko jednog pitanja: kada treba reći »Ne« ukidanju povlaštenih plaća i mirovina političkih djelatnika. Pa tko može u

ovakvoj situaciji oduševiti mladog čovjeka za življenje barem neke od tih kreposti?

Tko ga može uvjeriti kako je dobro zauzimati se za opće dobro, staviti opći napredak ispred vlastitih interesa, žrtvovati se za nekoga?

Sakramenti za današnju Crkvu Naravno da se i sama Crkva mora pitati kakve generacije kršćana pripravlja za primanje sakramenata. Papa Franjo dao je u tom smislu odlučujuće impulse. Dobar kršćanin nije samo onaj tko redovito moli, ide na misu, poštuje sve propise. To nije dovoljno. Kršćanin mora, u ime evanđelja, u sredini u kojoj se nalazi, u djelatnosti kojom se bavi, podariti društvu onu dimenziju koju ono po prirodi nema. Ta dimenzija zove se milosrđe. Milosrđe nije samo dati drugomu kruh. Milosrđe je pomoći drugomu da dođe do Boga. A najlakši način kako ga do Boga dovesti jest pokazati mu bezgraničnu ljubav Božju. I to vlastitim primjerom. To mora postati temeljna odlika budućih naraštaja kršćana. Čak i ovaj segment nije zatvoren u crkvene zidove. I milosrđe ima društveni značaj. Jer, bez milosrđa društvo olako postaje nasilno i okrutno. Nijedna socijalna služba modernog društva ne može zamijeniti kršćansko milosrđe. Ove je godine dimenzija milosrđa bila jako prisutna u pripravi za sakramente. Uvjeren sam da će se rezultati pokazati u budućnosti. Pod uvjetom da se opet netko ne sjeti i ovu temeljnu kršćansku i društvenu krepost obezvrijediti.

5

Pastirska služba Crkve u pluriformnome svijetu Piše: Bono Zvonimir Šagi

U

ovoj Svetoj godini milosrđa, slušajući govore i kateheze pape Franje, a napose prateći njegova pastoralna putovanja, nameće nam se što dublje promišljanje aktualnog vršenja crkvene pastoralne službe u pojedinim okružjima suvremenoga svijeta. Crkva mora naći put kako biti duhovno okupljalište onih koji traže miran i siguran život. O tome je vrlo važno konkretno razmišljati i djelovati, poći na periferiju i tražiti izgubljene.

Početi od osobe k osobi Gospodin je Pastir moj! Svaki od nas postanimo toga svjesni. »Njegov smo narod i ovce paše njegove« (Ps 100,3)! Što nam to sada govori? Osjećamo li se mi uistinu kao ovce Dobroga Pastira, našega Gospodina Isusa Krista? On nas okuplja oko sebe, njegov smo narod. Svi mi ljudi na zemlji! Jedni su od nas uz njega, na njegovim »pašnjacima«, a drugi lutaju tražeći »ugodnije pašnjake«.

Crkva je ovdje vidljivi znak Krista, dobrog pastira koji okuplja sve ljude, svih puka i jezika na Zemlji kao na pašnjak, zajednički Dom. Crkva je zato Božji narod, sabrana od svih naroda, i svih jezika, svih kultura na ovome svijetu. Krist sve ljude sabire u zajedništvo dobrote i ljubavi, kao u ovčinjak, gdje se on kao Dobri Pastir brine za sve nas. Crkva je zato i vidljivi, djelotvorni znak Krista-Dobrog Pastira svih ljudi.

10

Ni u čemu ne oskudijevam, ako je On, doista, moj Dobri Pastir, ako se osjećam kao njegov u svemu (usp. Ps 23,1). On nas sve, svakog pojedinog, svojom ljubavlju traži. Sjetimo se govorio je: »Ako samo jedna od stotinu ovaca zaluta, dobar pastir, dobar čovjek pušta devedeset i devet onih na sigurnome i ide tražiti izgubljenu, dok je ne nađe. A kad je nađe, sav radostan stavi je na svoja ramena i donosi je u ovčinjak i svima kaže: radujmo se! Bila je izgubljena i nađe se« (usp. Lk 15,3-6). Dobar čovjek uvijek se raduje kad uspije zločestoga obratiti na dobro.

Bog nas sve hoće uza se imati, i jedne s drugima u suradnji. On nas okuplja po svome Sinu Isusu Kristu. Njega nam je poslao da bude s nama Sin Čovječji. On je »Pastir dobri koji život svoj polaže za ovce« (usp. Iv 10,11). Iskreno njegovi »slušaju njegov glas, on ih poznaje i oni idu za njim, kao ovce za Pastirom. On im daje život vječni… Otac mu ih predaje, a On je veći od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.« (usp.

Iv 10,27-30). Isus poziva sve k sebi, jer »on i Otac jedno su« (Iv 10,30)! Ovce slušaju njegov glas, on ih poznaje, hrani i jača, zove da idu za njim, onamo gdje je život vječni. Živjeti i jedni za druge Dobri Pastir i život svoj polaže za svoje ovce. Ivan u svom Otkrivenju gleda kako »veliko mnoštvo iz svih naroda i plemena, puka i jezika stoji pred Jaganjcem, odjeveni u bijele haljine s palmama u rukama« (usp.

Otk 7,9.14-17). Jaganjac je slika žrtve koju je Sin Božji, kao čovjek, prinio za nas. On je žrtva za naše grijehe. Njegovom smo krvlju oprani i u »bijelim haljinama« pred Božjim prijestoljem, On je naš zagovornik kod Oca, s njim je kao Sin jedno.

To je nama primjer. Ako smo s njime, onda moramo živjeti jedni za druge, jer On je Jaganjac, žrtvovao se za sve nas. Ne smijemo biti zatvoreni samo u sebe, nego kao pastiri ići i okupljati ljude tako da se preko nas čuje glas Dobrog Pastira, koji život svoj polaže za ovce. Zato neka nitko samome sebi ne živi, kako je to rekao Pavao (usp. Rim 14, 7-8). To je uvijek nova evangelizacija, Svi smo Božji narod Svi smo mi Božji narod! To je više od zemaljskih naroda, puka i jezika. Drugi vatikanski koncil je, upravo to da je Crkva »Božji narod«, uzeo kao pastoralnu vodilju. Crkva je rašireno zajedništvo među sve puke i jezike (usp. LG 9-17; AG 13-14). Mi smo novi Božji narod kojega skuplja i vodi Krist po nama ljudima, jer smo u krštenju Duhom Svetim s Njim postali jedno Otajstveno Tijelo, kome je on Glava (usp. Ef 4).

Zato kad razmišljamo i govorimo o duhovnim zvanjima, taj sâm pojam »duhovno zvanje« treba šire shvatiti. Ne odnosi se samo na biskupe, prezbitere (svećenike), đakone, redovnike i redovnice, makar su oni u Crkvi najistaknutiji, jer vrše službu Krista Velikog svećenika. Ali svi smo mi posvećeni Narod Božji u Kristu, jediGODINA XLVII br. 4/508

nom Svećeniku, koji sama sebe prinosi za sve nas ljude kroz sva vremena. Svi smo u Kristu pozvani i poslani jedni drugima da i one izgubljene sabiremo u ovčinjak jedinog Dobrog Pastira, koji nikoga ne zanemaruje. Sabire nas i šalje, da u nama drugi ljudi mogu prepoznati glas Njega, Dobrog Pastira.

Sakramenti službe »Različiti su darovi, ali jedan isti Gospodin, koji nas i za određenu službu odabire« (usp. 1 Kor 12,4-6). Isus Krist nas odabire i određuje za određenu službu, po sakramentima koji su vidljivi znakovi njegova djelovanja u Crkvi kao svetom, djelotvornom zajedništvu – Narodu Božjem.

Sakramenti su vidljivi znakovi našeg pristupa Gospodinu Isusu i njegova djelovanja po nama. Primajući prva tri sakramenta i mi postajemo sakrament, sveti znak Krista u svijetu.

O sakramentima se danas premalo duboko razmišlja. Tu sada naglasimo dva sakramenta službe, po kojima nas Gospodin osposobljuje i šalje na službu. Tu je danas najviše zanemarena svijest službe u sakramentu ženidbe. Dvoje koji sklapaju ženidbeno zajedništvo, sveti su znak Božje ljubavi u svijetu, ali i kao služba – rađanje i oblikovanje obitelji. Mogli bismo reći – ovčinjak! Zato se tata i mama moraju osjećati kao dobri pastiri po Isusovu primjeru. To je sveta služba: rađaju i odgajaju djecu slušajući glas Dobroga Pastira, poslanog nam od Travanj 2016.

Oca. On sve sabire u jedan ovčinjak, obitelj čovječanstva, kao jedan Božji narod, bez obzira na razlike.

Drugi sakrament službe je Svećenički Red, u kojem se prima Duha Svetoga za vršenje službe Krista, jedinoga velikog svećenika, koji je kao Jaganjac ujedno i prinos za sve nas. Primajući sakrament Sv. Reda, izabranici Božji, Duhom su Svetim ispunjeni da vrše službu Kristovu u konkretnom svijetu. Krist kod Oca, a oni u Duhu s Njime ovdje u vremenu, izvršitelji su njegova poslanja. Nužno je primateljima te službe, svega se drugoga odreći i posve se dati u izvršavanje službe Krista Dobrog Pastira.

Evo sadašnji papa izboram imena Franjo, želi naglasiti da se biskupi, svećenici, a pogotovo redovnici i redovnice, danas moraju odreći svake raskoši, živjeti skromno kao sv. Franjo Asiški i uvijek biti spremni na službu slabijima, izgubljenima, kao Dobri Pastir, naš Gospodin Isus. Biti vidljiva i djelotvorna slika Krista u svijetu. Četiri vidljiva znaka Kristove prisutnosti Kad se skupimo na misi, tu su četiri bitna znaka po kojima se Isus nama pokazuje prisutnim. Najprije sam naš skup u njegovo Ime – sjetimo se njegovih riječi: »Gdje su dvojica ili trojica u moje Ime, tu sam i ja s njima« (Mt 18,20)! On je među nama, on je s nama! Mi smo znak njegove prisutnosti.

Drugi znak je sam predsjedatelj mise (biskup ili prezbiter). Svećenik ili biskup

samo je znak Krista u svijetu, on mora uvijek biti toga svjestan, ne smije se ponašati tako da svraća previše pozornost na samoga sebe. On je samo znak Krista i zato mora biti ponizan i toga svjestan, na neki način zatajiti samoga sebe, da bude što vidljiviji sam Gospodin Isus, kojega on predstavlja.

Treći znak je Riječ Božja, koja se čita. Mi slušamo ne samo ušima, nego i srcem. Homilija (propovijed), koju drži predvoditelj (biskup, prezbiter ili đakon), mora biti živa riječ. Ne neko izlaganje dokumenta iz starih arhiva, nego posadašnjena, živa, koju Krist govori po ustima svojih izabranika.

Njih šalje da je naviještaju. Mi srcem slušajmo što Krist Duhom Svetim nama, svakom pojedinom, govori. Što nam je i kako činiti sada! Uvijek samo Isusa imati pred očima! Svi smo mi samo znak. Propovjednik se zato mora duboko duhovno pripremiti za prenošenje Riječi Božje.

Vrhunac je Kristove prisutnosti kad se On nama daje u vidljivom znaku kruha, Kad ga primamo u pričesti, on nas sa sobom povezuje, hrani nas svojim Tijelom i krvlju da budemo dovoljno jaki za službu što je ovdje na svijetu vršimo kao njegovi svjedoci pred ljudima. On se sav nama predaje! On je taj Jaganjac, kojega gleda u viđenju Ivan (usp. Otk 7,9.14-17) da i mi budemo s njime spremni živjeti ne samima sebi, nego i jedni za druge.

Sve ovo je nužno u ovome pluriformnom svijetu što vjerodostojnije aktualizirati. Na to smo pozvani i poslani!

11

Turska Piše: Ivana Ćepulić

■ Impozantni amfiteatar u Efezu Moje putovanje po Turskoj bilo je kratko, ali intenzivno. Zahvaljujući dobrim pripremama i organizaciji u samo 10 dana moj suputnik i ja posjetili smo vjerojatno najljepše i najčudesnije dijelove te zemlje.

K

ao i inače, pripreme su se sastojale od detaljnog istraživanja na internetu te traženja domaćina couchsurfera, što nije išlo potpuno glatko. Malom nepažnjom, boravak u Istanbulu isplanirala sam baš oko Ramazanskog Bajrama, a to je vrijeme kada su Turci većinom sa svojim obiteljima. Poslala sam najmanje 40 upita za Istanbul bez pozitivnog odgovora, a onda je uslijedilo ugodno iznenađenje – pozitivan odgovor od Ramiza.

Ramiz je došao po nas u zračnu luku. Sjeli smo u njegov automobil, kojim nas je odvezao u jedan od svojih restorana u samom srcu Istanbula – u Ulici Istiklal. Ramiz je, naime, vlasnik lanca restorana. Nakon što nas je dobro nahranio, i to besplatno, odveo nas je na autobusni kolodvor jer je u mojem planu još iste večeri uslijedio put do Kapadocije. Privreme-

12

no smo se oprostili od Ramiza i uputili se prema istoku. Ujutro smo stigli u Göreme.

Ramiz nas je nazvao da provjeri jesmo li sretno stigli i je li sve u redu. Rekao nam je da ga nazovemo u slučaju bilo kakvoga problema. Čak i da nam je zatrebalo nov-

ca, postojao je način da dobijemo novac s njegova računa s pomoću posebnog koda za bankomat.

Kapadocija je jedno od najbizarnijih i najčudesnijih mjesta koja sam posjetila u životu. Njezine neobične stijene-skulptu-

■ ‘Vilinski dimnjaci’ Kapadocije GODINA XLVII br. 4/508

■ U stijenama su izdubljeni cijeli gradovi

re nastale su erozijom zbog djelovanja vode i vjetra na tuf, stijenu nastalu od otvrdnula vulkanskog pepela. Tako su stvoreni kanjoni i litice iznad njih, koje su erodirale u jedinstven krajolik pun prirodnih skulptura nalik na gljive, dimnjake, stupove i stošce visoke i do 40 metara. Neke su od njih prirodno pune šupljina, a stanovnici toga kraja u prošlosti su mnoge pretvorili u kuće, crkve, skladišta i štale izdubivši u njima prostorije.

Svojega kapadocijskog domaćina našli smo u lokalu u kojemu je radio. Odveo nas je u svoju kuću, koja se igrom slučaja nalazila baš u jednoj od glasovitih stijena, tako da smo, spavajući u njoj, Kapadociju doživjeli i iznutra. Tek ujutro, kada smo se probudili u toj neobičnoj nastambi, pogledavši kroz prozor, shvatili smo koliko je čaroban njezin krajolik. Čaroliji su pridonijeli i baloni koji su letjeli iznad njega s turistima željnima doživljaja iz zraka.

Kapadociju smo razgledavali nekoliko dana. U blizini Nevşehira posjetili smo jedan od 36 podzemnih gradova. Mnogi su od njih služili kao skrovišta za kršćane dok kršćanstvo nije postalo prihvaćena religija.

Ti podzemni labirinti tunela i hodnika imali su i sustave obrane u obliku zamki na svojim mnogobrojnim razinama. Najveći među njima, Derinkuyu, mogao je prihvatiti 20 000 ljudi, a u njemu su se, među ostalim, mogle naći preše za vino i ulje, štale, podrumi, blagovaonice, kapelice, pa čak i škole.

Travanj 2016.

Nakon toga posjetili smo i mjesto na kojemu su se navodno snimali neki filmovi znanstvene fantastike. No jedan od najljepših izleta bio je onaj u grad Uçhisar, koji već iz daljine nalikuje mjestu iz kakvog filma fantazije. Nad gradom se nadvija stjenovito brdo pretvoreno u tvrđavu, što mu daje jedinstven obris.

Od Uçhisara do Göremea vraćali smo se pješice kroz te neobične stijene nalik na okamenjene divove. Već je pomalo padao mrak, a činilo se da smo zalutali. U jednom

smo trenutku shvatili da put kojim smo krenuli postaje opasno strm. Čuli smo iza sebe neki glas koji nas je zvao da se vratimo. Bio je to neki stariji muškarac pomalo namrgođena lica. Rekao je da će nas povesti sigurnim putem, a s njim je već bio jedan drugi par zalutalih turista. Putem kroz šumu prošli smo jednom čistinom na kojoj je bilo mnogo pasa. Bili su to psi našega tajanstvenog vodiča, a on je živio s njima tamo, u šumi. Kada smo stigli na kraj puta, ponudili smo mu nešto novca kao naknadu

■ UÇhisarska tvrđava u stijeni

13

■ Pamukkale za njegov trud. On se pobunio rekavši da to nije dovoljno jer mora kupiti hranu za pse, no više od toga nismo imali.

Palača od pamuka Nakon Kapadocije u planu je bilo vraćati se pomalo na zapad pa smo se uputili noćnim autobusom u Pamukkale – još jedno u nizu nestvarnih mjesta koja smo posjetili na ovom putovanju. Kada smo ugledali terasasta jezerca s prekrasnom tirkiznom vodom, okružena snježno bijelim vapnencem, ostali smo bez riječi. Iz jedne bajke stigli smo u drugu – a ovoga puta kao da je nekom čarolijom sve bilo okovano ledom. Naravno, zapravo uopće nije bila riječ o ledu, nego o toplim izvorima s vapnencem travertinom, od kojih prelijevanjem mineralne vode i taloženjem minerala nastaju plitki terasasti bazeni. Penjali smo se malo-pomalo i uživali u sve ljepšem pogledu, a na vrhu brda čekalo nas je još jedno iznenađenje – antički grčki grad Hierapolis. Nakon šetnje kroz njegove ruševine i dobro očuvani amfiteatar, bilo je vrijeme da krenemo dalje – prema gradu Denizliju.

U gradu nas je dočekao couchsurfer Adem, koji nas nije mogao primiti na spavanje, ali je zato ponudio da nas odveze u Aphrodisias, javnim prijevozom gotovo nedostupan antički lokalitet. Onamo smo stigli već rano poslijepodne i imali smo dovoljno vremena za uživanje u njegovoj ljepoti. Posebno su me se dojmile kamene glave u visokom reljefu koje su krasile jedno pročelje, ali i ostatci hrama božice Afrodite. Zahvaljujući teškoj dostupnosti, ovo je mjesto odisalo posebnim mirom, što je kod turističkih atrakcija rijetkost.

14

■ Amfiteatar u Hierapolisu U Denizliju nas je ugostila jedna simpatična mlada žena. Odvela nas je na večeru u restoran, a sljedećeg nam je jutra poslužila obilan doručak. Na odlasku nam je čak uručila i poklone. Općenito, naši domaćini couchsurferi u Turskoj kao da su se natjecali tko će pokazati veću gostoljubivost!

Posjet Efežanima I u sljedećem gradu, Selçuku, imali smo divnog domaćina. Proveli smo neko vrijeme u razgovoru s njim prije razgledanja veličanstvenog Efeza, koji se nalazio samo nekoliko kilometara od grada pa smo se onamo uputili pješice. Efez su u 11. stoljeću prije Krista podigli Grci, a tamošnji Artemidin hram ubrajao se u sedam svjetskih čuda antičkog doba. O nekadašnjoj veličini i važnosti Efeza svjedoče amfiteatar, mnoštvo popločenih ulica i trgova, ostatci hra-

mova i stupovi, ali prije svega impresivna Celzova knjižnica.

Sljedeći smo dan proveli u Izmiru, gdje nam se navečer pridružio naš Ramiz s početka priče. Došao je po nas automobilom i odveo nas u svoju kuću za odmor u Çeşmeu na obali Egejskog mora, gdje smo i prespavali. Idućeg jutra, nakon Ramizova profesionalno pripremljenog doručka, dan smo proveli na plaži, uživajući u suncu i moru. Navečer smo se uputili natrag prema Istanbulu, ali bez našeg domaćina. On je ostao u svom ljetnikovcu, ali nam je dao ključeve svoga luksuznog stana u Istan­bulu te je nazvao čuvara zgrade i obavijestio ga o našem dolasku.

Istanbul, grad od 14 milijuna stanovnika, smješten je na Bosporskom tjesnacu, a kroz povijest je imao više naziva i bio je prijestolnica triju carstava. Iako je Ankara proglašena glavnim gradom Turske, GODINA XLVII br. 4/508

■ Hram božice Afrodite u Aphrodisiasu Istanbul je njezin najveći grad te kulturno i gospodarsko središte. Nalazi se na dva kontinenta, ali je njegovo povijesno i trgovačko središte u europskom dijelu.

Odmah prvog dana posjetili smo palaču Dolmabahçe, jednu od najglamuroznijih palača na svijetu. Sagrađena je u 19. stoljeću, a svojedobno je bila glavno administrativno središte Osmanlijskog Carstva.

Bila je rezidencijom zadnjeg osmanlijskog sultana, a nakon osnivanja Republike Turske, njezin prvi predsjednik Mustafa Kemal Atatürk u njoj je boravio kad god bi iz Ankare dolazio u Istanbul. Tu je i preminuo pa su u znak žalosti svi satovi u palači zaustavljeni u času njegove smrti – u 9 sati i 5 minuta. Danas to vrijeme pokazuje samo sat u sobi u kojoj je umro.

■ Celzova knjižnica u Efezu

■ Dvoriste palace Dolmabahce Travanj 2016.

Razgledali smo, naravno, i glasovitu džamiju Sultana Ahmeda iz 17. stoljeća, poznatu pod nazivom »Plava džamija«, kao i veličanstvenu Aju Sofiju iz 5. stoljeća. S arhitektonskoga gledišta, kupola Aje Sofije bila je za svoje vrijeme revolucionarna. Aja Sofija je kroz povijest bila krunidbena crkva bizantskih careva, a nakon osmanlijske okupacije grada u 15. stoljeću, prenamijenjena je u džamiju te su joj dodani minareti. Kemal Atatürk poslije ju je prenamijenio u muzej.

Među ostalim zanimljivostima grada, ušli smo i u cisternu bazilike, poznatu i pod

nazivom »Potopljena palača«. To je golema podzemna komora s konstrukcijom od stupova i lukova, izgrađena u 6. stoljeću ispod nekadašnje antičke bazilike, po kojoj je dobila ime. Njezini su zidovi premazani posebnom vodootpornom žbukom, a služila je za opskrbu pitkom vodom.

Nakon ulaska u podzemlje, popeli smo se i uvis – na srednjovjekovni kameni toranj Galata, visok oko 70 metara. Okrugli toranj omogućuje jedinstven panoramski pogled na stari dio Istanbula, ali zbog mnoštva turista, napraviti puni krug na njemu traje unedogled.

Kada se vratio u Istanbul, Ramiz se opet trudio da nas razmazi pa nas je za rastanak odveo na nekoliko mjesta na kojima se dobro jede i pije. Tada to još nismo mogli znati, ali naše ugodno druženje s Ramizom u Turskoj bio je samo prvi u nizu naših susreta s njim i početak jednoga lijepog prijateljstva.

15

Stratis Mirivilis

Saronska noć Č itavo sam poslijepodne čekao noć. Došla je tiho, tako tiho da se njezini koraci nad lišćem uopće nisu čuli.

No osjetio sam je po ljutkastom vjetriću koji je pod njezinim bosim nogama pustila kamilica. Naglo je izašla iz šume namirisana smolom, prešla preko mora kao Krist, i prekrila otok, a mali su valići šaputali o tome, nevidljivi među hridima.

Sjedim pod borovima. Gledam noć i slušam razgovor mora i nje. Čujem kako more diše. Skriveno je u tami među hridima koje se ritmično spuštaju prema vodi. Znam ih sve do jedne. Djeca su im dala imena prema likovima na koje podsjećaju njihovi oblici. Starac, Deva, Košarica, Tri sestre. Tu je i Mundakas. On je ribar prognanik koji nam donosi ružičaste barbune i velike sedefaste školjke. Ima rijetku bradu i sive kovrčave zulufe koji mu vire iz kačketa. Takva je i brada hridi koja je dobila njegovo ime.

Sve te morske hridi u zoru proviruju isprane modrom svjetlošću, mirne i čiste.

Plavkaste s crvenim žilama i dubokim pukotinama. Ondje unutra val se valja i zabija pjenaste sipine kosti i plutene čepove ribarskih mreža. Čitav ih dan prži sunce.

Tada krv u njihovim žilama oživljava. Bjeličastim krugom plima je obilježila razinu do koje se voda penje. Odonud pa dole sve hridi nose veliki vijenac zelene mahovine i kestenjastog cvijeća mora. Još malo niže počinje im opršnjak od lupara oštrih ljuski.

No sada kad me omata halja noći, sjedim i slušam samo more. Slušam ga potrbuške i tlo je još mlako poda mnom. Sretan sam u ljubičastoj tami koja mi prekriva ramena. Među zubima žvačem oporu gorčinu zelenog maslinova lista. Mirno udišem svježu noć. Pijem je kao svježu vodu i raduje se duša moja. Znam koliko je ta noć čista, bez prljavštine. Spušta se ravno iz ta-

44

mne cisterne Božje, odakle dolazi i plavkasta kiša.

Svakog jutra dlanom ispitujem dubinu plićaka. Prstima dodirujem reljefe koje su noću u pijesku isklesale podvodne struje.

Ondje dolje otkrivam i tragove crnomanjastih nožica noći. Pazim da ne pokvarim njihove fine oblike. Dan je zatvoren u svojim granicama, no noć je neizmjerna. A kad se svi ljudi predadu snu, noć je dobra i blaga. Ovdje na selu spušta se lagano, svečano, na vodu i drveće. Vješa svoj sivi veo o grane, širi krila nad svetim maslinikom i lozama. Velika, mračna golubica tiho leži na sjajnom jajetu dana.

Dobro mi je pod njezinim toplim perjem. Bože moj, kako mi je dobro! Savila se nad mojim licem, prijateljski me gleda, namiguje mi svim svojim drhturavim zvijezdama, plavim, crvenim, srebrnim, poigravaju joj nemirne trepavice. Lutam pogledom s jednog kraja neba na drugi, nezasitno kružim tim noćnim blještavilom. Ustajem polako, šećem pažljivo kroz malu šumicu. U krošnjama se nepoznate noćne ptice čude i uzdišu s negodovanjem ili olakšanjem. To su ptice koje sanjaju spavajući s glavom uvučenom pod krilo. Noć među lišćem lagano diše. Pod nogama mi šapuće trava. Neki kukac koji je škripao svojim krilcima, čuo me i utihnuo. Zastao sam i on uskoro opet nastavi.

Pažljivo, sumnjičavo. Pružam prijateljski ruku u smjeru odakle se čuje. Tada poskoči i pobježe nevidljiv. Gledao me dakle čitavo vrijeme.

Lutam sam među maslinama. Prolazim stazom s čempresima. Pod lozom zastanem da čujem njezino novorođeno lišće kako raste u tami. Svi muški zrikavci u travi su budni. Navijaju svoje satiće. Ili je to možda zvuk koji rominja sa zvijezda? Sjedam na golu stijenu, na jedan proplanak.

Preko neba žurno prelaze dva ognjena anđela, glasnici Gospodnji. Za njima, sve do

obzora, vuče se rep njihovih srebrnih haljina. Kakva slava!

Dok je još bio dan, bio sam zastao kod jedne suhe smokve. Sva su stabla okolo otvorila zelene očice, udvostručila male nježne listiće. Jedino ona, bez društva, stajala je pod nebom sa svojim pepeljastim golim granama, širila molećivo svoje kosturske ruke uvis i molila. Sunce se svuda razlijevalo zlatno i žarko, činilo da uspavani sokovi ključaju, ali klorofil u njezinim žilama, gdje su sokovi presušili, nije moglo oživjeti.

Zaboljela me duša što golo drvo stoji tako nesretno u ludom slavljenju proljeća. »Što čeka i s nepravom moli?«, pitao sam se. Nije ono više za to da ponovo vidi travanj. Bolje da ga sasijeku s korijenom. To je smokva iz Evanđelja koju je prokleo Krist pa se osušila. Nikad dotad nisam mogao shvatiti taj Kristov čin. Pokušavao sam mu dokučiti smisao, no sasvim mi je izmakao.

Prema mojoj ljudskoj logici, nisam nalazio nikakvo opravdanje za takav čin Gospoda.

Ta gdje su tada bili dobrota i milosrdno srce Onoga koji je na svoje prijestolje uzdigao ptice nebeske i ljiljane poljske i malu dječicu? Kako je onaj koji je oprostio onima koji su ga razapeli, mogao stajati tako okrutan pred jednim drvetom koje nije moglo ni zanijeti ni donijeti ploda? I kako kroz njegovu tragičnu šutnju nije mogao shvatiti jad njegove nemoći?

Tako sam razmišljao svojom ljudskom logikom, toliko uskom da ne može primiti Božji plan i oblike njegove pravde i milosrđa. Bilo je podne. Izvadio sam nožić i iz sažaljenja urezao križ u suhu koru proGODINA XLVII br. 4/508

kletog drva, koje je svejednako širilo svoje kosturske ruke prema nebu i molilo za malo proljeća. I kad sam se udaljio iz njegove blizine, poželio sam da ga sasijeku do korijena i bace u vatru, da makar u posljednjim trenucima vidi kako s njegovih savijenih suharaka lete zlaćani cvjetovi vatre, a poslije, neka umre.

No tada dođe ova noć i otkrije mi jedno veliko čudo. Kad sam opet prolazio blizu smokve, nisam je mogao prepoznati. Jer noć se spustila na prokleto drvo i njegove grane ispunila nebeskim cvijećem. Suha smokva bila je natovarena zvijezdama.

Koje li slave! Držala ih je na svojim suhim granama, sva drhturila u nebeskom proljeću, sijala čitava kao zapaljeni svijećnjak.

Otajstvena zaručnica Gospodnja!

Tada sam shvatio zašto čitav dan moli uzdižući svoje tanke ruke prema Bogu. Hosana! Ništa neutješenim ne ostavlja Gospod. Ništa njemu nije spustiti travanjsku noć i ukrasiti nebeskom slavom jednu suhu smokvu vješajući joj na grane vatrene ruže svemira!

Noć je puna svjetla i mirisa, miriše kao uskrsna crkva. Križam se i nebo me okružuje svojim zvijezdama. Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje!

Ležim u travi, priljubljujem lice uz obraz Zemlje, nježno grlim svoju veliku Majku. Slušam travu kako pije uz moje lice. Nešto mi šapuće u uho pa se osmjehujem i pokušavam shvatiti njezin jezik.

Dva velika leptira odlijepila su se odnekud i sad mi kruže oko lica. Kao dva cvijeta noći koja su izgubila svoju grančicu pa je traže u tami. Jedan mi prolazeći krilom dodiruje čelo. Treperenje kao od dodira baršuna.

Neka se ptica probudi negdje među krošnjama i ispusti tri melankolična tona. Tri odsječena čista tona koja su razbila kristal noći. Čulo ih je svako drvo, svaka travka, svaki kukac. Tišina postade još dublja. Nijedan glas ne odgovori na taj poziv. Čekam. Opet, na isti način, triput se oglasi noćna ptica. I opet joj nitko ne odgovori. Da je znala da njezin očajan poziv slijedi jedno ljudsko srce, možda bi se utješila.

Ustajem i silazim do plaže. Šećem lagano da ne uznemirujem svetu noć. Pod nogama mi se budi uspavani šljunak. Bos se uspinjem na jednu hrid. Još je mlaka od sunca. Osjećam je pod stopalima, kao Travanj 2016.

da je neka živa životinja. Gladim kovrčave mahovine koje strše iz njezinih šupljina poput divlje, svježe kose. Tražim ih prstima. »Mundakas je to«, govorim milujući mu zulufe.

Dolje nasuprot meni more, Saronski zaljev pun zvijezda i otočića.

Jedan je od njih sasvim blizu mojoj plaži. Malen, ali gusto obrastao šumom. Zavija svoju kovrčavu kičmu gore u vodu i pluta među obalnim zvijezdama.

Iznenada okom izdvojim neko sitno svjetlo pred sobom. Sitno crvenkasto svjetlo. Čas proviruje, čas se gubi među drvećem.

Srce mi lupa. »Odlazi, neće se ponovo pojaviti«, govorim sam sebi, a opet budno pazim da mi ne pobjegne. I stvarno, uskoro se pojavljuje na drugom mjestu. Bit će da neki čuvar luta šumicom s upaljenom svjetiljkom.

Ili neki ribar ili krijumčar. Jer otočić je nenaseljen.

To svjetlašce koje hodi kao još jedna zvijezda među ostalima, ispunja me čudnim ganućem, gotovo bolju. »Evo«, govorim: »još jedan čovjek ondje preko.« Još jedan čovjek sam samcat u srcu noći hoda sa svojim svjetlom i korake upravlja pod svojim svjetlom. Nad njim je noć, oko njega more, a uz njega Bog. Prati Njegove stope a da to i ne sluti. On mu uklanja grane da može proći, a možda čak i potiho pjeva ili zvižduče zajedno s tim usamljenim otočaninom.

Osjećam kako zajednička sudbina upravlja mojim životom i životom tog nepoznatog čovjeka koji držeći svoje sitno svjetlo luta među drvećem.

Prijateljski mu mašem u tami: »Zdravo, druže noćobdijo!«

Priča »Saronska noć« objavljena je u Mirivilisovoj zbirki kratkih priča Crvena knjiga 1953.

Sa novogrčkog preveo Luka Vukušić 45

Promisao

JUDITA

Povod – pronađeni Marulić

V

jerojatno nema boljega utočišta od neprestane buke i bijesa okolišnoga svijeta negoli je knjižnica. Taj pohranjeni alternativni svijet u svojoj nijemosti govori nam vrijednosti, istine i ljepote kakvih izvan njega nema i susrećemo ih u blaženoj osami. U knjigama su pohranjene dragocjene iskre duše u jedinstvenu duhovnome bratstvu stvaralaca od iskona do danas, one nam šapuću, mrmore, pjevaju i viču o čovjeku i svijetu kakvi jesu i, još više, kakvi bi mogli i morali biti. Mudro je i lijepo kazao Heidegger, zaronivši do dna egzistencije: »Ono što ostaje zapisuju pjesnici.« A naš A. B. Šimić: »Pjesnici su čuđenje u svijetu.« I tako, večeri neke pozne, proljetne a još zimske, otplovih u more knjiga. Okružiše me stare moje znanice, od onih koje nedavno pročitah do drugih koje odavno bijah prepustio zaboravu u kakvu zabačenome zakutku knjižnoga ormara. Ima ih tu sviju vrsta, a oblikom su od posve malahnih knjižuljaka do golemih knjižurina, neke odmah odlažem na hrpu za smeće, druge prolistam, iz nekih čak pročitam kakav kratki odlomak. I kad mi već taj postupak polako prelažaše u rutinu, u ruke mi dođe pohabano požutjelo izdanje Matice hrvatske. Marko Marulić. Judita. Zagreb, 1901.

Kad rastvorih knjigu s nemalim čuđenjem uvidjeh da su stranice još nerazrezane. Tko se još sjeća da su nekoć davno knjige bile uvezivane u stranične blokove, pak ih se moralo razrezati prije »uporabe«. Učinih to dakle i namah krenu asocijacije: otac hrvatske književnosti, epski spjev u šest pjevanja o svetoj udovici Juditi koja spasi svoj

46

grad Betuliju od okrutna napadača. Na prvoj unutarnjoj stranici pročitah: U spomen četiri stote godišnjice oca umjetnoga hrvatskoga pjesništva Marka Marulića SPLJETU – GRADU Posvećuje Matica hrvatska Eto, prvo nama znano pjesničko djelo Marka Marulića na hrvatskome jeziku, ujedno i najstariji pjesmotvor hrvatski kojemu znamo auktora (sam Marul nazva te drevne pjesnike začinjavcima) u mojim rukama! I kad ga već izronih, u nj i uronih, a davno već je da nisam čtio taj libar hrvatskoga književnoga iskona.

LIBAR MARKA MARULA SPLIĆANINA U KOM SE UZDRŽI ISTORIJA SVETE UDOVICE JUDIT U VERSI HRVATSKI SLOŽENA, KAKO ONA UBI VOJVODU OLOFERNA PO SRIDU VOJSKE NJEGOVE I OSLOBODI PUK IZRAELSKI OD VELIKE POGIBLI

Biblijski izvor, kontekst povijesni Zahvaljujući Poetu znamo i datum kad je dovršena Judita. U završetku posvete spjeva svome kumu dom Dujmu Balistriliću najprije sažeto iznosi svoju namjeru pri pisanju pak znakovito utvrđuje da »historiju tuj svete udovice svedoh u versih, po običaju naših začinjavac, i jošće po zakonu onih starih poet«, pak precizno datira:

Od rojen’ja Isukrstova u puti godišće prvo nakon tisuća pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila, u Splitu gradu.

Tako mi Hrvati znamo za rođendan naše umjetnosti riječi, koja tvori bitan dio nacionalnoga identiteta, ali ne prepoznasmo izvan kruga učenih filologa i stručnih udruga istinske njegove važnosti. I dok Slovenci dan barda svojega pjesništva, Franceta Prešerna, svečano slave kao državni praznik, u hrvatskoj državi dan našega barda, koji je stvarao više od triju stoljeća prije Prešerna, obilježava se tek kao spomen-dan. Eto, bilo i dogodilo se, no nije od najveće nacionalne vrijednosti. No ostavimo se prigodne politike i uputimo in medias res.

Prirodno je da Marulić za temu uzme biblijsku priču, jer je cijelo njegovo djelo prožeto duhom istinskoga kršćanstva. Znamenito djelo na latinskome jeziku De institutione bene vivendi (Venecija, 1506.), gdje iznosi i uznosi načine kreposna kršćanskoga života s mnogim navodima iz Svetoga pisma i crkvenih otaca donijelo mu je slavu diljem Europe, doživjevši bezbroj izdanja na mnogim jezicima. Time je Marulić, osim toga što je rodonačelnikom hrvatskoga »umjetnog« pjesništva, sve do danas neporeciva svjetska književna veličina. Napisao je i niz drugih djela na latinskome koji u doba srednjega vijeka i humanizma bijaše svojevrsni intelektualni zajednički jezik. No izbor starozavjetne priče o Juditi koja rizičnim i junačkim činom spasi svoj grad od okrutnoga silnika nikako nije bio slučajan, nego se mora raGODINA XLVII br. 4/508

Piše: Darko Gašparović

zumjeti iz konteksta povijesnoga trenutka.

Već u zreloj dobi, prošavši pola stoljeća života, Marulić sa zidina svoga rodnoga grada može golim okom vidjeti turske horde kako pustoše okolinu. Kad piše svoju Juditu, prošlo je osam godina od katastrofe hrvatske vojske na Krbavskome polju, čime je Turcima otvoren prodor u srce Hrvatske, i predstoje stoljeća u kojima će ona biti krvavi boj za samu golu opstojnost. Iz toga je nastala i potresna Marulićeva Molitva suprotiva Turkom, gdje poput popa Martinca na Grobniku godine 1493. nad propašću hrvatske vojske bugari nad nevoljnom sudbom kršćanskoga puka pod osmanlijskom nezaustavljivom silom.

Tebi vapijemo, tužeći u plaču; »Tvoji smo, a ginemo, pogani nas tlaču.« Radi su svih poždrit, nigdar krvi siti; Sve će, diju, podrit, a puk tvoj pobiti.

Kontekst poetički Što je, u toj situaciji, moglo biti primjerenije od pjesničke obrade slike opsjednuta grada u iščekivanju neumitne katastrofe, a koju upravo nudi starozavjetna priča iz ljetopisa o hebrejskome gradu Betuliji u raljama goleme vojske Holoferna, vojskovođe asirskoga kralja Nabukodonozora? Alegorija preuzeta iz kasnoga srednjevjekovnoga pjesništva ovdje se savršeno uklopila u nakanu da se izrazi pjesnički krik protiv strašne pogibli u kojoj se našlo kršćanstvo pred osmanlijskom najezdom, implicitno pak protiv ludila rata i ubijanja u ime Boga Travanj 2016.

kao takvih. Marulić je paradigmatičan primjer renesansnoga humanista koji vjeruje da će Bog, preko Isusa Krista i Djevice Marije u konačnici poslije svih iskušenja spasiti svoj vjerni puk. A paka odbivši od nas nevirnike, gori nas primivši, spasite u vike.

Amen. (Molitva suprotiva Turkom).

Uzgredice, lako bi se dalo utvrditi da je molitva jedna od najučestalijih formi u hrvatskome pjesništvu, od drevne Šibenske molitve, preko Marulića, Tinove Molitve iz tamnice, do brojnih suvremenih pjesnika. U trajnoj oskudici, egzistencijalnoj ugrozi i tmini povijesti bivala je molitva jedinim sigurnim utočištem, jer je uzdržavala onu »nadu protiv svake nade« o kojoj zbori Pavao, jedinim svjetlom koje svojim vjernima daje Isus Krist. Zato i govor Judite, jednako biblijske kao i Marulićeve, u trenutcima najviše napetosti poprima ton molitve.

Kontekst pak poetički uvrštava Juditu u sklop epova što opjevavaju teme iz Biblije, bilo staroga bilo Novoga zavjeta. Kao što i Homer, ma tko on bio, proizlazi iz relativno duga perioda epike u Grka prije njega, tako i Marulić. Njegova je forma izraz dosegnute zrelosti jednoga jezika i kulture u kojoj on djeluje, i u tome je smislu Marulić istinski klasik, u smislu kako je to formulirao Thomas Stearns Eliot. Za Hrvate on je pjesnička osobnost kakva je za Talijane Dante, da ne nabrajamo dalje sve do Goethea.

Njegov dvostruko rimovani dvanaesterac utvrđeni je kanon u nas, kako je to u Francuza aleksandrinac, a u Engleza »blank verse«. Šest pak pjevanja (odnosno libra u Marulića) odgovara prvome dijelu Vergili-

jeve Eneide prije dolaska u Lacij. Posebnost je da je glavni lik žena, heroina što je u epici rijetkost. Judita doista ima sve odlike koje takav lik zahtijeva: mudrost, odlučnost, hrabrost i volja da se čin koji spašava zajednicu provede do kraja u djelo. Naravno, odsijecanje glave Holofernu psihoanalitičke i feminističke teorije protumačile bi na svoj način, no u to se ovdje ne kanimo upuštati.

Suvremeni kontekst Što bi Judita mogla značiti u kontekstu suvremenoga svijeta? Pitanje vrlo intrigantno i složeno ovdje pak možemo tek približno skicirati. Najprije, jesu li uopće danas moguće Judite kakve opisaše Biblija i Marulić? Unatoč činjenici da su iznimne žene kroza povijest imale važnu, gdjekad i presudnu ulogu u ratovima (uzoran je za to primjer francuske svetice i mučenice Ivane Orleanske), a danas su gotovo rame uz rame s muškarcima u osvetničkim terorističkim napadima islamista (»crne udovice«, »Alahove nevjeste«), lik kao što je Judita u tim, novim okolnostima nemoguće je zamisliti. A kad bi se, nekim nemogućim čudom, i našla, zacijelo bi završila u uzama Haškoga suda pod optužbom za ratni zločin. I bila osuđena na tešku kaznu, jer je na prijevaru, zavevši ga i opivši, okrutno ubila neprijateljskoga čelnika na osobito okrutan način: odsijecanjem glave. Jer, današnje licemjerno i cinično svjetsko pravosuđe ne voli nacionalne junake.

Primjera ne treba navoditi, ima ih napretek. Zato ostavimo Juditu u njenu jedinome svijetu: svetoj knjizi kršćanstva i hrvatskome pjesništvu.

47

ISSN 0353–2828