Kana, svibanj 2016.

Pitanje sadašnjeg trenutka

Panama Papers – rađanje pravednijega svijeta?

P

rikrivanje zlodjela može biti intrigantno, uzbudljivo, za neke ljude djeluje gotovo erotomanski. Razotkrivanje zlodjela, međutim, katka­da može imati i drukčiji učinak, može djelovati ohrabrujuće i za pojedince i za zajednice, kako one nacionalne, tako i one međunarodne. Onih 11,5 milijuna dokumenata jedne panamske odvjetničke tvrtke koji su dospjeli u javnost imaju i imat će, nadamo se, ovaj, drugi učinak.

Oni, za sada barem vjerojatno, dokazuju jedno planetarno ilegalno bogaćenje, nemoralno zgrtanje bogatstva od vodećih svjetskih državnika, diktatora, sportskih zvijezda i više od 200 000 raznih tvrtki diljem svijeta. Famozni »Panama Papers« stavio je državne odvjetnike na trag masovnom izbjegavanju plaćanja poreza, pranju novca i koruptivnim radnjama. Nazire se možda kraj tzv. »poreznim oazama« u kojima su najbogatiji i najmoćniji gomilali svoje bogatstvo na štetu svih onih milijuna poštenih građana koji su redovno plaćali svoje obveze vlastitoj zemlji. Jednom riječju, nije isključeno da »Panama Papers«-i mogu predstavljati početak rađanja jednoga pravednijeg svijeta.

Porazni primjeri Valja imati na umu da se ove, kriminalne radnje pripisuju ljudima koji dirigiraju ne samo sudbinama vlastitih naroda i

4

zajednica nego znatno šire, tj. na sva međunarodna događanja. To su ljudi koji su primali odličja za svoje doprinose razvoju demokracije, sporta, umjetnosti. Svakodnevno smo ih imali pred očima kao ljude kojima dugujemo svoju dobrobit. Napasali smo oči nad majstorijama vodećih sportaša. Divili se političarima kojima je na srcu razvoj demokratskog, gospodarskog i kulturnog života uopće. Mnogi su u njima vidjeli uzor kako steći ogromna bogatstva snagom napornog rada, zalaganja i snalažljivosti. Iznosili smo primjere uspješnih tvrtki koje mnogim ljudima osiguravaju posao i dobar standard. Obzirom da živimo u svijetu u kojem upravo primjeri uspješnih ljudi, političara, poduzetnika, sportaša, glumaca, privlače najveću pozornost običnih ljudi, štoviše, nukaju mnoge ljude da ih slijede i imitiraju, spoznaja da su upravo oni pogazili jedno od temeljnih pravila suživota može kod mnogih ljudi izazvati golemo razočaranje. Logično je bilo, naime, tako smo barem vjerovali, da će upravo oni koji naviše imaju, najviše doprinositi životu zajednice, npr. plaćanjem poreza vlastitoj zemlji. Kakav osjećaj može to izazvati kod jednog malog obrtnika koji je morao zatvoriti svoj obrt jer nije mogao platiti porez, kada vidi da su premijer njegove zemlje, ili vodeći gospodarstvenik, sportaš ili poduzetnik godinama izbjegavali davati svoje doprinose vlastitoj zemlji gomilajući svoje bogatstvo u »poreznim oazama«?

Sumnjiva moralnost Da stvar bude još žalosnija, upravo oni koji su cijelu ovu planetarnu aferu razotkrili nerijetko bivaju nazvani denuncijantima, nemoralnim razotkrivačima famoznih »poslovnih tajni«. Dakle, sukladno tome, ne bi bilo toliko kriminalno djelo ono što se godinama događalo iza očiju javnosti, nego bi kriminalno djelo bilo to što se netko usudio sve to iznijeti na svjetlo dana. Dežurni čuvari tobožnjih poslovnih tajni, uvijek spremni juristički progoniti one koji nastoje istinu predstaviti javnosti, silno se trude zatvoriti oči nad tamnim stranama života i djela svojih moćnika, bogatuna, medijskih i sportskih zvijezda. Svjesno okreću pogled od koruptivnih radnji svojih štićenika. Kult velikih, moćnih i bogatih fascinira sva društva, bez obzira na to sjede li ovi u Kremlju, ili se bogate milijunima korisnika društvenih mreža, ili fasciniraju milijune gledatelja svojim nogometnim umijećima na stadionima diljem svijeta. Kao da se ponavljaju one brutalne povijesne scene u kojima izgleda kao da narod jednostavno želi biti prevaren. Uvijek se, naime, klicalo i divilo moćnima i bogatima, divilo se njihovim palačama. Danas su to raskošne vile filmskih zvijezda i top-modela. Ali se uvijek, unatoč svemu tom divljenju, u pozadini kuhalo nezadovoljstvo i nemoćno zgražanje. Uvijek su postojali oni izrabljivani i osuđeni na mnoga odricanja koji su prinčevima i gazdama omogućivali da se hvale svojim dvorima, uvijek je postojao taj jedGODINA XLVII br. 5/509

Piše: Josip Grbac

nostavni čovjek koji je za njih i zbog njih morao ginuti na bojnom polju. »Panama Papers« zorno pokazuju da nismo daleko odmakli niti se znatno promijenili, bez obzira na to koliko sami sebe uvjeravali da to nije tako.

Problem istinske demokracije Možda je upravo objavljivanje »Panama Papersa« znak da smo u začetku jednoga vremena kada će moć biti u vlasti naroda. Možda ulazimo u vrijeme kada pravo i pravda neće biti samo u rukama samozvanih moćnika, nego će biti dostupni svima.

Moglo bi se dogoditi da se svijet počinje ponašati kao punoljetan, da postane hrabriji u razotkrivanju nelegalnih i nemoralnih bogaćenja. Govorimo o svijetu u kojemu onaj pošteni neće nužno biti smatran i glupljim. To, naime, nisu samo puste želje.

To je temeljni izazov, gdje je riječ o uspostavi jednoga političkog i pravnog sustava u kojemu jednako ljudsko dostojanstvo svih ljudi neće biti isprazna floskula. Očito je da moderna demokracija nije uspjela ostvariti upravo taj elementarni princip jednakosti svih ljudi pred zakonom, pravom i etikom. To je osnovni problem koji duboko zadire ne samo u političko i juridičko područje nego se itekako tiče i modernoga kršćanstva. Naime, nedvojbeno je da kršćanski principi stoje u temeljima istinske demokracije. Povjesničar Heinrich Winkler stoga smatra da najizvornije korijene demokracija ne vuče iz Grčke i Rima. OnSvibanj 2016.

dje je ipak tek mala skupina ljudi odlučivala o svemu. Najdublji korijeni demokracije leže u vjeri u jednoga Boga i svim onim vrijednostima i idejama koje otuda proizlaze. Svakako je jedna od najosnovnijih ona o jednakom dostojanstvu i pravima svih ljudi. Jednostavno zato što su svi, bez ikakve razlike, slika Božja. Ako je tako, onda će moderno kršćanstvo itekako biti zainteresirano za to da se svijet više ne dijeli na dvije kaste: onu koju spominju dokumenti »Panama Papersa« i onu koja u svemu tome ostaje zakinuta, koja leži na podu. To posebno vrijedi za Europu koja se diči »uzvišenim« civilizacijskim i etičkim dostignućima, dok se njezini releventni politički i gospodarski subjekti masovno spominju u »Panama Papersima«. Osim ako Europa nije već odavna zaboravila onu staru uzrečicu kako »Europljanin nikada ne gazi onoga tko već leži na podu«.

A Hrvatski »Papersi«?

U Hrvatskoj ne postoje nikakvi značajni, sveobuhvatni i radikalni »Papersi« koji bi razotkrili i raskrinkali raznorazne elite i načine njihova bogaćenja. Još smo uvijek društvo raznoraznih kasta i lobija. Pokušaja, dakako ima, ali vrlo dobro znamo kako završavaju tzv. zviždači, a da ne govorimo o aferama koje su bitno naštetile hrvatskomu općem dobru. Sasvim je tako uobičajeno da raznorazni veliki preprodavači, trgovci, poduzetnici godinama nisu uplatili kune poreza u državnu blagajnu i

mirno žive u svom blagostanju. Istodobno mnogi su morali zatvoriti svoje male obrte ili tvrtke jer nisu mogli plaćati mjesečne namete, pa i kada je bila riječ o sasvim malim iznosima. Osim toga, iako se definiramo pravnom državom, upravo si oni najveći i najbogatiji mogu priuštiti najkvalitetniju pravnu zaštitu, što si ostali ne mogu priuštiti. Ako nikako nije moguće dokazati kako ne postoji kazneno djelo, uvijek je sposobnom odvjetniku moguće izvući neke »greške u pravnoj proceduri«.

I tako smo uvijek na početku. Neke kaste ostaju uvijek zaštićene. Možda će tako biti i s papirima o kojima smo do sada govorili.

No sama spoznaja da je takvo što moguće na globalnome planu, uz svu moguću sofisticiranu tehnologiju kontrole, mora nas barem natjerati na ozbiljna razmišljanja.

Svojedobno smo sastavili i »liste srama« poreznih dužnika. Kojih jednostavno više nema. I na tim, hrvatskim listama nisu se našli mali i neznatni obrtnici i poduzetnici, nego je uglavnom bila riječ o »velikim ribama«. Možemo li onda tvrditi da smo pravna država, da smo svi jednaki pred zakonom i pravom, da svi imamo jednako dostojanstvo i prava? Za kršćansku je etiku neplaćanje poreza grijeh. Jer to izravno šteti općemu dobru. Šteti drugim ljudima. Pogotovo onima najpotrebitijima i najugroženijima. »Panama Papersi« barem pokazuju da je moguće promijeniti nešto u tom smislu. A za početak bi to bilo jako mnogo.

5

Sveti Peregrin

Zaštitnik oboljelih od karcinoma, AIDS-a, kožnih i teško izlječivih bolesti

S

veti Peregrin Laziosi (talijanski Pellegrino) rođen je 1260. godine u Forlìju na sjeveru Italije. Obitelj mu je bila vrlo ugledna, a otac mu je bio uključen u političku frakciju protiv pape Klementa V. Mladić se također uključio u politiku, a kad je u Forlìju izbila pobuna protiv pape, general Reda servita sv. Filip Benizi došao je kako bi pomirio sukobljene. No, 18-godišnji Peregrin (kojeg ne treba miješati s istoimenim mučenikom) napao je Filipa i ozlijedio ga. Taj događaj omekšao je Peregrinovo srce, te je potražio redovnika kako bi se ispričao i molio ga da mu pokaže put spasenja. Postao je pratitelj sv.

Filipa, te činio brojna dobra djela i zalagao se za siromašne. U Sieni je stupio u Red servita, te nakon što je zaređen za svećenika vratio se u Forlì, gdje je utemeljio novi samostan Slugu Marijinih. U samostanu se posvetio izučavanju Biblije i radu sa siromašnima i odbačenima, propovijedao je, postio i molio. Jedna od njegovih posebnih žrtava bila je stajanje kad god nije bilo neophodno da sjedne. Posebno je njegovao pobožnost prema Blaženoj Djevici. Glas o njegovim dobrim djelima i njegovu svetu životu brzo se proširio mjestom i okolicom. Obolio je od proširenih vena, a zatim i od gangrene.

Noga mu je bila u tako lošem stanju da ju je liječnik trebao odrezati. Sv. Peregrin je noć prije operacije proveo u molitvi te je imao viđenje da je sâm Isus s križa sišao i ozdravio mu nogu.

Ujutro, na dan operacije, noga mu je bila zdrava bez ikakva traga bolesti. Nakon toga događaja poživio je, radeći u korist siromašnih i bolesnih, još 20 godina.

6

Umro je od groznice 1. svibnja 1345. Odmah nakon smrti proširio se glas o njegovoj svetosti i po njegovu su se zagovoru događala čudesna ozdravljenja. Papa Pavao V. proglasio ga je blaženim 1609. godine, a papa Benedikt XIII. svetim god. 1726. Grob mu se nalazi u servitskoj crkvi u Forlìju, a spomendan mu se slavi 2. svibnja.

Zaštitnik je oboljelih od karcinoma, AIDSa, kožnih i teško izlječivih bolesti. U ikonografiji ga se najčešće prikazuje s bolesnom nogom i ispred križa s kojega Krist dolazi da mu pomogne. Postoje mnoge molitve, te krunica i litanije na čast sv. Peregrina Laziosija.

• Suzana Peran

Kad već živimo ovdje i u ovo doba, ne samo na istom prostoru i u istom vremenu, nego usko povezani životnim potrebama s »onim drugima«, pomiješani jedni s drugima u dnevnim poslovima i naporima da se učini ono što se samo zajednički može postići, ne bi li bilo dobro da još jednom pogledamo u to naše Evanđelje što nam je, kao učenicima Kristovim, činiti da kršćanski živimo, ne protiv ni usprkos drugima, nego s njima kao ljudima s kojima smo svakoga dana u susretima i poslovima, možda u zajedničkoj tuzi i radosti. Možda smo do sada to manje ili nevoljko promišljali, zauzeti mnogim našim »kršćanskim« osobinama i posebnostima.

Vjekoslav Bajsić GODINA XLVII br. 5/509

Kolumna Stjepana Balobana

Kako promijeniti sustav upravljanja državom?

A

ko bismo i željeli, ne možemo izbjeći suočavanje s onim što se događa u društvu i državi u kojoj živimo. Doduše, katkada se pokušavamo ‘zaštititi’ od onoga negativnoga i razarajućega što iz javnoga života nezaustavljivo ulazi u naš privatni život, ali to je sve manje moguće u svijetu i vremenu u kojemu živimo. ‘Stanje duha’ u hrvatskom društvu sve više obilježava bespomoćnost i besperspektivnost koje mladog čovjeka suočavaju s egzistencijalnim pitanjem: Kako u tom i takvom hrvatskom društvu osnovati obitelj, pronaći posao i ostvariti svoje mladenačke snove i legitimne ideale? Dio, za sada još uvijek manji dio, Hrvata i hrvatskih građana napušta Hrvatsku i svoje mladenačke snove i ideale pokušavaju ostvariti u inozemstvu. Većina ipak želi ostati u Hrvatskoj i ‘kao svoji na svome’ raditi pošteno i graditi sretniju budućnost. Tu se, međutim, susreću s pitanjem svih pitanja: Kako promijeniti nefunkcionalni i potpuno neefikasni sustav poslovanja i upravljanja na svim razinama u društvu? Nije riječ o tome da treba jedne ljude zamijeniti drugima! Riječ je o promjeni sustava kao takvoga, o promjeni načina upravljanja! Riječ je o hrabrosti upustiti se u dugoročni proces koji mogu provesti pošteni i čestiti ljudi bez obzira na političku, stranačku ili svjetonazorsku pripadnost. Riječ je o procesu koji zahtijeva i viziju i hrabrost provedbe!

Negativno nas vraća u prošlost U Hrvatskoj, nažalost, trenutačno prevladava negativno stanje duha u kojemu se svijet i ljudi oko sebe najčešće prikazuju u crno-bijeloj tehnici, i to tako da su ‘oni naši’ pozitivci, a ‘oni drugi’ negativci. Slično vrijedi i za zbivanja u društvenom i političkom životu.

U takvom crno-bijelom scenariju iscrpljujemo se analizama kako onoga za nas pozitivnoga tako i onoga za nas negativnoga. Svojevrsni je paradoks činjenica da se u javnom Svibanj 2016.

životu, pa i u intelektualnim krugovima, postaje poznat ne po tome što će intelektualac predvidjeti ili predložiti da bi se situacija promijenila na bolje nego po tome koliko će ‘snažnije’, ‘plastičnije’ i za uho većine ‘prihvatljivije’ analizirati, odnosno kritizirati ono što se dogodilo. Umjesto toga da svojim stečenim znanjem i mudrošću ‘otvaraju nove perspektive’ te nude utemeljene prijedloge za promjenu društvenoga sustava u kojem žive, većina se intelektualaca dala zarobiti trenutačnim uvjetovanostima i različitim pritiscima sredine u kojoj žive i djeluju: traže se krivci, a ne nudi se nikakvo rješenje za izlazak iz teških situacija u kojima živimo. Hrvatski intelektualci koji drukčije razmišljaju i djeluju ostaju u manjini i izvan javnoga prostora.

Novo i pozitivno gradi se dogovorom Tko može promijeniti tešku gospodarsku i uopće društvenu situaciju u Hrvatskoj? Tko može zaustaviti razarajuće podjele na kojima se ‘hrane’ minorne skupine civilnoga društva i ‘narcisoidni pojedinci’ koji su se uspjeli nametnuti svojom agresivnošću, a istodobno u hrvatskoj javnosti nisu sankcionirani za potpirivanje govora mržnje i nesnošljivosti?

To ne može biti pojedinac ili isključivo karizmatski vođa. To ne može biti nijedna politička opcija, a još manje jedna stranka ili ‘politička grupacija’ načelno dobronamjernih ljudi koji to žele izvesti sami jer drugima ne vjeruju! Zašto ne mogu uspjeti? Prije svega zbog toga što se za sveobuhvatne promjene traži temeljno povjerenje u suradnike koji su na istom zadatku, a u slučaju upravljanja državom povjerenje u političke suradnike s kojima se želi promijeniti cjelokupno stanje društva i nacije nabolje. Suradnik na istom zadatku nije ‘protivnik’, on može biti ‘neistomišljenik’ s kojim javno i otvoreno raspravljam o zajedničkoj stvari, to jest o općem dobru, ali nikako ‘protivnik’ s kojim ću se javno

sukobiti jer nismo kadri smireno i argumentirano raspraviti prijepore koji su, uostalom, legitimni. Veliki i mudri vođe naroda, koji su mijenjali povijest pojedinih naroda i država odlikovali su se odlučnošću, ali i širinom pogleda kao i načina slušanja i uvažavanja drugih i drukčijih. Hrvatski je narod u svojoj dugoj povijesti imao takvih velikana i na društveno-političkom i na crkvenom području. A danas?

Nužno je mijenjati sustav upravljanja U Hrvatskoj se urušio sustav upravljanja koji bi omogućio današnjim političarima i uopće ljudima na različitim položajima u društvu da provedu potrebne reforme i promjene. Stoga je nužno graditi novi sustav vladanja i gospodarenja u javnom životu. Osim toga, nužno je mijenjati dosadašnji mentalitet u odnosu prema obvezama na poslu i načinu poslovanja. To se ne može ostvariti ‘vatrogasnim mjerama’ i dobrim željama bilo pojedinaca bilo određene ‘političke grupacije’ u vladi i u upravljačkim strukturama. Najbolje reforme načinjene u ‘kabinetu’ ne mogu uspjeti bez promjene sustava upravljanja koji je ‘otrovan’ ostatcima bivšega mentaliteta veza i vezica koje su dovele do paralizirajućeg pesimizma. U ovom je trenutku potrebno raditi jedno i drugo: mijenjati sustav upravljanja i provoditi reforme, a to nije lako.

Hrvati se u ovom povijesnom trenutku nalaze pred samo dvije mogućnosti: ili ‘tapkati’ na mjestu, međusobno se optuživati i tako nazadovati ili postupno oblikovati sustav, to jest način funkcioniranja društva u kojem će prema načelu supsidijarnosti konačni uspjeh ovisiti ne isključivo o ‘vođi’ ili ‘šefu’ nego o svima zajedno, to jest o svakom čovjeku na razini svoje odgovornosti. Međutim, takav sustav funkcioniranja gospodarsko-političkoga i društvenoga života potrebno je izgraditi, jer neće doći sam od sebe.

7

Teološko razmišljanje

Prvenstvo milosrđa, a ne žrtve

Z

a ispravno teološko i pastoralno razumijevanje Božjega milosrđa od velike nam je pomoći Matejevo evanđelje. U njemu se susrećemo s nemjerljivim autoritetom Crkve u opraštanju grijeha, a koji, ako nije ispravno teološki i pastoralno shvaćen, lako može zavesti na stranputice legalističke oholosti i nepopustljivoga duha koji zajedno blokiraju djelovanje Božjega milosrđa. Matejev izvještaj o Isusovoj pouci o bratskoj opomeni (usp. Mt 18, 15-17) zaključen je dodjeljivanjem autoriteta odrješenja grijeha u Crkvi i po Crkvi: »Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu« (Mt 18, 18). To znači da je svezivanje i odrješenje u Crkvi i po Crkvi konkretno ostvarenje Božjega djelovanja u svijetu. Za razliku od jednoga drugog mjesta u Matejevu evanđelju u kojemu je ovaj nemjerljivi autoritet dodijeljen samo jednom pojedincu, dotično apostolu Petru: »A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima« (Mt 16, 18‑19), prethodno mjesto potvrđuje da je božanski autoritet opraštanja dodijeljen Crkvi kao Božjoj tvorevini u svijetu koja je poslana provoditi Božju volju u svijetu i koja je kao cjelina opremljena i osigurana božanskim autoritetom i sredstvima djelovanja.

Crkva posrednica Božjega milosrđa Nemjerljiva duhovna moć i autoritet Crkve dolaze od samoga Boga, a svjedočanstvo nalazimo u Isusovu obećanju njegove trajne prisutnosti u Crkvi koja se prihvaća i potvrđuje vjerom u Boga Oca Isusa Krista. »Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Tà gdje su dvojica ili trojica sa-

8

brana u moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 16, 19-20). Osim toga, na drugom mjestu nalazimo još jedno jasnije obećanje i osiguranje: »I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta« (Mt 28, 20). Opraštanje u Crkvi i po Crkvi, dakle ne dolazi od ljudi niti se odigrava snagom ljudske moći i autoriteta, nego isključivo dolazi od Boga i događa se snagom božanske moći i autoriteta. Crkva čini samo ono što je dužna činiti, a dužna je činiti samo ono što joj njezin Zaručnik i Gospodin kaže i zapovijeda da čini pod njegovim trajnim vodstvom i snagom njegove otkupiteljske milosti. Ove neuklonjive teološke i pastoralne činjenice štite Crkvu od ljudske uskogrudnosti i tvrdokornosti u pastoralnome djelovanju, a posebno u podjeljivanju milosti oproštenja grijeha u sakramentu pomirenja. Štite je također i u odnosu prema konkretnim ljudima koji su u javnome stanju grijeha. U tom smislu svako odstupanje od evanđeoske norme i svaka zloporaba evanđeoskoga poslanja u Crkvi nije teološki, nego je na prvome mjestu antropološki problem. Nije riječ o tome da se zaniječe ili prešuti nečiji grijeh ili grešno stanje, nego se radi o tome da je »Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne. (…). Tko u njega vjeruje, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen« (Iv 3, 16. 18).

Izlazak na periferije Posrijedi nije ublaživanje i relativiziranje ozbiljnosti grijeha, nego upravo suprotno od toga, isticanje snage i ozbiljnosti Božjega milosrđa u čijemu se svjetlu najbolje prepoznaje drama čovjekova grijeha. Ako se vratimo, nazovimo to tako, proceduri »urazumljivanja« grešnika u Matejevu evanđelju, onda se jasno vidi da, kad je posrijedi oproštenje grijeha u Crkvi, a to jednoznačno znači posredovanje Božjega milosrđa, onda ne postoji nikakvo nutarnje ograničenje u nastojanju da grešnik prizna svoj prijestup i zadobije milost oproštenja.

Za razliku od toga postoji vanjsko ograničenje Božjemu milosrđu, a ono je vlastito tvrdokornome čovjekovu srcu koje se svjesno opire obraćenju i time nevjerom onemogućuje primanje Božjega dara milosrđa u Isusu Kristu.

No, bratska opomena nedvosmisleno pokazuje da ni u takvim slučajevima odbijanja obraćenja ne prestaje pastoralna obveza navještaja i posredovanja Božjega milosrđa. Upravo suprotno, takvo je odbijanje povod crkvenomu misijskom poslanju. Crkva od Boga, naime, nije primila autoritet da bi ikoga ikada otpisala i prekrižila za Božje milosrđe. Tu činjenicu jasno potvrđuju Isusove riječi: »Ako pak ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik« (Mt 18, 17). U širemu kontekstu Matejeva evanđelja tvrdnja da isključeni grešnik »bude kao poganin i carinik« ne znači isključivo da ga kao prognanika treba izbjegavati, nego da se činom odbijanja kajanja uvrstio među one kojima je upravo Crkva poslana naviještati Božje milosrđe. To jasno potvrđuje perikopa o izgubljenoj ovci koja prethodi bratskoj opomeni, koja najprije ističe veću radost zbog pronađene jedne izgubljene ovce nego zbog devedeset i devet koje nisu zalutale, a zaključuje se isticanjem volje Oca nebeskoga koji ne želi da itko propadne (usp. Mt 18, 12-14). U tom smislu isključeni »kao poganin i carinik« nije objekt prijezira i izbjegavanja, nego objekt evangelizacije i hoda ususret ili, riječima pape Franje, odlaska na periferiju. Smisao i svrha crkvenoga autoriteta ne leže u zatvaranju prema grešnima i isključenima, nego u upornom nastojanju da se oni pomire i vrate u okrilje Crkve kao služiteljice Božjega milosrđa. To je izričita volja Oca nebeskoga.

Svi ljudi trebaju Božje milosrđe Prethodnu poruku još jasnije i izričitije potvrđuje Isus svojim javnim ponašanjem i djelovanjem. Odatle jasno proizlazi što Crkva treba GODINA XLVII br. 5/509

Piše: Tonči Matulić

činiti da bi vjerno provodila volju svoga Zaručnika. »Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima« (Mt 9, 10). Ovo evanđeosko mjesto, kao i brojna druga, zorno otkriva najdublji smisao Isusova ponašanja i djelovanja koje ide protiv očekivanja farizeja kao čuvara »predaje starih« i »službenih čuvara i tumača« Zakona. Na njihov prigovor Isus jednostavno odgovara: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike« (Mt 9, 12-13; također usp. Mt 12, 7). Isusova potvrda prvenstva milosrđa riječima proroka Hošeje (usp. Hoš 6, 6) ima posve drukčiji smisao od smisla što mu ga je pridavala židovska zajednica okupljena oko rabinske akademije u Jamni koja je mjesto o prvenstvu milosrđa tumačila kao jamstvo opstanka Izraela nakon uništenja Hrama 70. godine, kada Židovima više nije bilo moguće prinositi propisane hramske žrtve.

Za razliku od prakse milosrđa kao alternative nemogućnosti prakse obrednih hramskih žrtava, u kontekstu Matejeva evanđelja prvenstvo milosrđa pred obrednim žrtvama, odnosno obredima kao takvima, ima samo jedan i jedini smisao: Isusovo ponašanje i djelovanje temelji se na jednoznačnom prvenstvu milosrđa. Slika liječnika to jasno potvrđuje, imajući pritom na umu da samo lijek milosrđa čovjeka čini zdravim. U pitanju stoga nije subjektivni osjećaj zdravlja, u smislu mirne osobne savjesti, nego je u pitanju objektivna potreba svih ljudi za Božjim milosrđem, činjenica koja u Isusu Sinu Božjemu dobiva vjerodostojnu potvrdu. Njegova poruka, život i sudbina pogađaju sve ljude, jer svi su ljudi bolesni, ali ne u medicinskom, nego teološkom smislu, dakle svima je zbog grijeha potrebno spasonosno Božje milosrđe. Zbog toga isticanje Božjega milosrđa nipošto nije naivna pastoralna rasprodaja jeftinih ulaznica za masovni povraSvibanj 2016.

tak u Crkvu ili u crkve, nego je to usmjerivanje cjelokupnoga pastoralnog djelovanja Crkve prema glavnome sadržaju i razlogu evangelizacije: naviještanje i posredovanje Božjega milosrđa u Isusu Kristu.

Nova JE evangelizacija oruđe Božjega milosrđa Božje milosrđe je dakle namijenjeno svima.

Svi su potrebni Božjega milosrđa. Nijedan čovjek nije unaprijed isključen iz plana Božjega milosrđa niti je Bog ikoga ovlastio da se bilo koga isključi iz pastoralnih kanala Božjega milosrđa. Upravo suprotno od toga. Kad se Crkva suočava s pojedinačnim ili skupnim otvorenim odbijanjem Božjega milosrđa u Kristu, ona zna da je upravo to situacija koja zahtijeva misijsku revitalizaciju i traženje onih koji su postali »kao pogani i carinici«. U tom je ležao smisao vatikanskog projekta Atrium gentium – Predvorje naroda ili pogana kojim se htjelo širom otvoriti vrata vjere nevjernicima (usp. Dj 14, 27) tijekom slavlja Godine vjere (2012.–2013.), a, zasigurno, s nakanom da se posvijesti i oživi važna dimenzija izvornoga pastoralnog poslanja Crkve. Božje milosrđe nije rezervirano samo za vjernike, u smislu već krštenih i opravdanih vjerom u Isusa Krista, nego je prije svega usmjereno na javne grešnike i nevjernike, u smislu »carinika i pogana« (usp. Mt 18, 17) koje se nipošto ne smije smatrati izgubljenima zauvijek, nego ih se treba smatrati objektom nove evangelizacije i povodom za obnovu misijskoga poleta Crkve. U suprotnom, spokoj pastoralnoga djelovanja Crkve koji se vodi logikom zatvorenosti prema suvremenim »poganima i carinicima« i tako strujanje Božjega milosrđa (ne)svjesno disciplinski ograničava samo na one koji redovito piju iz izvora vode žive koja struji u život vječni (usp.

Iv 4, 14) zapravo je lažni spokoj koji se ne može opravdati izvornom zadaćom i poslanjem Crkve da svim ljudima u svim vremenima otvara vrata vjere, to jest Božjega milosrđa.

Crkva je znak i oruđe Božjega milosrđa Božje milosrđe nije neki lijepi i privlačni ukras pastoralnoga djelovanja Crkve. Ono je još manje prigodno sredstvo za podilaženje rubnima i onima izvan Crkve. A najmanje je povod za teološke i pastoralne sporove oko pravovjerja u Crkvi. Božje milosrđe je, kako izjavljuje papa Franjo, samo ime Božje. Ono je najuzvišenija Božja osobina koja treba postati organizirajućim elementom cjelokupnoga govora o Bogu i navještaja Boga u svijetu (Kasper). U tome smislu Božje milosrđe smijemo i trebamo smatrati drugim imenom za novu evangelizaciju koja dakako ne računa s nekim drugim i novim evanđeljem, nego s jednim i jedinim evanđeljem Isusa Krista koji je utjelovljeno Božje milosrđe u svijetu. »Lice milosrđa nebeskoga oca je Isus Krist« (Misericordiae vultus, 1). Njega treba naviještati i svjedočiti u našoj društveno-povijesnoj situaciji. A naša je situacija takva da Crkva može samo snagom Božjega milosrđa doprijeti do srca svih ljudi. Doprijeti napose do onih koji se bilo zbog objektivnih ili zbog subjektivnih razloga osjećaju isključenima, ali i do onih koje je društvo svojim izopačenim odnosima gurnulo na rub i pretvorilo ih u »društveni otpad«. U tom, obnovljenom misijskom i evangelizacijskom zanosu Crkva svima može reći i svjedočiti da je Bogu Isusa Krista draže milosrđe od žrtve, da je uvijek milostiv i milosrdan prema grešnima, da se silno raduje obraćenju grešnika i da ne želi da itko od ljudi propadne, nego hoće da svi okuse već ovdje na zemlji oslobađajuću snagu, radost i ljepotu Božjega milosrđa. Tako Crkva koja svjedoči i naviješta Božje milosrđe ne pokazuje samo vjernost istini o Bogu Isusa Krista, nego istodobno pokazuje vjernost istini o čovjeku koga je Bog toliko ljubio da je za njegovo otkupljenje žrtvovao svoga Sina Jedinorođenca. Da tako Crkva budi u suvremenim ljudima jednu jedinu asocijaciju, naime, znaka i oruđa Božjega milosrđa.

9

Hrvatski Caritas

Utjeha, pomoć i nada na izbjegličkom putu Razgovor sa Suzanom Borko, zamjenicom ravnatelja Hrvatskog Caritasa, koja je od početka izbjegličke krize bila na »terenu« s potrebitima.

? Hrvatski Caritas je od početka izbjeglič-

ke krize priskakao u pomoć potrebitima. Koliko je volontera bilo uključeno i na koji ste način pomagali?

Na samom početku izbjegličke humanitarne krize u našemu širem susjedstvu, a od svibnja 2015. broj ilegalnih prelazaka granica na potezu Grčka – Turska – Makedonija – Srbija neprestano je pokazivao rast. Tada se i u našoj javnosti počelo govoriti o južnobalkanskoj izbjegličkoj ruti, a Hrvatski Caritas poslao je pomoć iz svoga interventnog fonda Caritasima Srbije i Makedonije (po 10.000 eura). Kako se broj izbjeglica koji su prelazili granice povećavao, postalo je jasno da će se u nekom trenutku aktivirati i tzv. zapadnobalkanska ruta kojom je Hrvatska postala dio izbjegličkog puta do zemalja Europske unije, prije svega Njemačke, Austrije, Švedske, Francuske, Švicarske, Luksemburga itd.

18

Prva grupa ilegalno registriranih izbjeglica kod nas uhvaćena je 15. rujna 2015. Njihov je broj od nekoliko desetaka progresivno rastao na nekoliko tisuća na dan. U samo dva dana (17. rujna 2015.) nakon prvih ilegalnih prelazaka granice broj izbjeglica u Tovarniku već se kretao oko 5000 ljudi na dan. Na malom tovarničkom kolodvoru, uz neuobičajene rujanske vrućine, različite etničke skupine, mnoštvo žena, dojenčadi i male djece, muškaraca, sve to na samo dva kolodvorska sanitarna čvora, uz potpuno prvotno nesnalaženje oko zbrinjavanja i odvoza ljudi u neki organizirani smještaj, na terenu su bili nazočni volonteri župnih caritasa i predstavnici Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije koji je bio naš provedbeni partner u projektu žurnog zbrinjavanja izbjeglica.

U prvim danima sve je bilo poprilično kaotično. Sastanci Vladina stožera, koor-

dinacije s Hrvatskim Crvenim križem koji je Vlada RH imenovala za koordinatora humanitarnog dijela zbrinjavanja za sve domaće i strane nevladine organizacije, nužnost mobiliziranja ekipa na terenu, hitna nabava vode, hrane, higijenskih sredstava, itd. Za nas to je značilo žurno donošenje odluka i uspostavljanje protokola s nadbiskupijskim Caritasom Đakovačkoosječke nadbiskupije, zatim niz kontakata s mons. Đurom Hranićem bez čije otvorenosti i bez­rezervne potpore ništa od onoga što smo učinili na Slavonskom području ne bi bilo moguće, uključujući angažiranje volontera, kontakti s Caritasima u svijetu, pisanje projekta, kontaktiranje donatora, pronalaženje partnera, medijsko praćenje odgovora Caritasa i Crkve itd. Sve to u okolnostima minimalno raspoloživog ljudstva i jednoj općedruštvenoj klimi koja nije pokazala pretjeranu otvorenost za primaGODINA XLVII br. 5/509

Suzana Borko, zamjenica ravnatelja Hrvatskog Caritasa

nje stranaca. No, bez obzira na sve teškoće, a katkada i izostanak javne potpore i razumijevanja na onim mjestima na kojima se to moglo najviše očekivati, učinilo se mnogo. Jednako angažirano u danima kada se broj dnevnih ulazaka izbjeglica kretao oko deset tisuća osoba, kao i u danima kada je on bio nekoliko stotina.

Ono što je za nas posebno važno jest da smo to učinili ostajući vjerni načinu na koji Caritas djeluje: da maksimalno moguće uspostavljamo suradničke odnose, nerijetko čineći prvi korak, i pokazujemo otvorenost prema svima – kako drugim organizacijama, tako i krajnjim korisnicima, da aktiviramo i veći dio konkretnoga djelovanja stavimo u ruke volontera – svjesni rizika koji to nosi sa sobom zbog njihove raspoloživosti, umaranja, nestalnosti, emocionalnog trošenja koje angažman u ovakvim okolnostima nosi sa sobom, zatim suradnja s međunarodnom mrežom Caritasa koji imaju više iskustva u sličnim situacijama u svijetu te proces učenja kroz rad koji je za nas kao ustanovu nerijetko bio izazovan na načine koje nismo mogli predvidjeti.

Sveukupno smo na svim lokacijama (Tovarnik, Beli Manastir, granični prijelaz Bapska, kamp u Opatovcu, zimski prihvatni tranzitni kamp u Slavonskom Brodu, granični prijelazi s Mađarskom i Slovenijom) na kojima je Hrvatski Caritas organizirao i distribuirao pomoć registrirali nešto više od stotinu volontera koji su, pomažući u distribuciji hrane i pića, odjeće, dječje hrane, higijenskih sredstava, pomoći u prijevozu izbjeglica radi medicinskog zbrinjavanja, rada s osjetljivim skupinaSvibanj 2016.

ma, dali svoj doprinos s više od 40 000 sati dragovoljnog rada. Istinu govoreći, vrijednost njihova rada ne može se iskazati samo nekom od kategorija kvantificiranih podataka.

Doprinos volontera za nas je dragocjen zbog više razloga; prvi, za razliku od drugih organizacija, mi u sustavu Caritasa nemamo tzv. interventne timove za djelovanje u žurnim situacijama, tj. nemamo u sustavu nad/biskupijskih caritasa onaj profil djelatnika koji znaju, u koordinaciji s drugim službama i ustanovama, organizirati žurni rad na terenu. Tu su nam se pokazali kao dragocjeni ljudi poput g.

ganizacija, što domaćih što stranih, uključio u pružanje pomoći i da ju tu na neki način trebalo pronaći svoje mjesto. Caritas inače djeluje i usmjeruje svoje aktivnosti u projekte obnove i revitalizacije života, kao što je to činjeno mahom nakon strašnih poplava koje su u 2014. ponajviše pogodile Slavoniju, pa je tolika opsežnost našeg angažmana, kao i potencijal koji smo u mogućnosti aktivirati, zatekla mnoge aktere pružanja pomoći.

Osim onoga što smo već spomenuli, Hrvatski je Caritas uz pomoć partnera i donatora osigurao i tzv. infrastrukturnu pomoć u zbrinjavanju izbjeglica u kampu u

Ive Crnjca, volontera Caritasa u Vukovaru, bez čije raspoloživosti da svojim znanjima, iskustvima i kontaktima stavi na raspolaganje i organizira prijenos znanja na terenu, teško da bismo tako kvalitetno organizirali pomoć u prvim danima. U Slavonskom Brodu to je bilo nekoliko članova obitelji Pešorda, u kampu u Opatovcu grupa mladih volontera iz Bošnjaka. Zatim, ovakva vrsta krize u smislu migracija ovolikog broja ljudi na području Europe nije viđena od vremena Drugoga svjetskog rata! Čak ni iskustva koja Hrvatska ima iz vremena Domovinskog rata u zbrinjavanju prognanika i izbjeglica nije bilo lako niti moguće tek tako preslikati na organiziranje i osiguravanje pomoći ljudima čiji jezik ne govorimo, čija nam je kultura nepoznata i/ili strana, s kojima se jedva ili nikako ne možemo sporazumjeti. Treće, treba uzeti u obzir i razumjeti da se znatan broj or-

Slavonskom Brodu, krevete na kat, madrace, sanitarne čvorove, tuševe, šator, zimske vreće za spavanje itd. Kada je to postalo moguće, tj. dopušteno, krenuli smo u organiziranje radionica za žene i djecu u tzv. sigurnim zonama za ranjive skupine, a sudjelovali smo i u organiziranju obilježavanja praznika za Sirijce, Afganistance, Iračane i ostale koji su prošli kroz kamp.

Ukupan broj izbjeglica i migranata koji je od 15. rujna 2015. prošao kroz Republiku Hrvatsku jest oko 670 000 osoba. Najbrojniju skupinu izbjeglica koja je prošla kroz Hrvatsku činili su Sirijci (oko 53 %), zatim Afganistanci (oko 26 %), pa Iračani (oko 15 %), te u manjem broju Pakistanci, Bangladešani i drugi. U ukupnom broju muškaraca je bilo 55 %, žena 22 %, a djece 23 %.

Registriranih obitelji bilo je 67 %, a samaca (uglavnom muškarci svih etničkih skupina) bilo je oko 33 %.

19

? Balkanska ruta je zatvorena, no i dalje se brinete za migrante. Kakvo je stanje na »terenu«?

Ne samo da je zatvorena ruta kroz Hrvatsku već je u međuvremenu i zatvoren kamp u Slavonskom Brodu, a izbjeglice su smještene u objekte kojima se država inače koristi za zbrinjavanje tražitelja azila ili u detencijske centre – a to su hotel Porin u Zagrebu, Ježevo, Kutina.

Određen broj organizacija civilnoga društva angažiran je na području pružanja pravnog savjetovanja, jedan mali dio skrbi se za psihosocijalne potrebe korisnika gore navedenih lokacija, no, prema raznim izvorima, Republika Hrvatska bi vrlo skoro trebala početi primati do 2000 ljudi iz Turske, tj. Grčke, te Italije u sklopu tzv. relokacije.

Mi smo trenutačno u kontaktu s Ministarstvom socijalne politike i mladih, MUP-om i drugim relevantnim akterima te pokušavamo vidjeti u kojim ćemo to područjima i na kojim točno lokacijama, za koji broj i koje skupine ljudi organizirati pomoć.

Od zatvaranja tzv. balkanske rute početkom ožujka 2016. u Republiku Hrvatsku nije bilo novih ulazaka, a ukupno oko 300 osoba »zapelo« je u Hrvatskoj. Pola od toga broja već je zatražilo postupak pokretanja prava na azil, uglavnom zbog isteka zakonskog roka od 30 dana boravka u Zimskom prihvatnom tranzitnom centru ili nemogućnosti da se organizira njihovo izručenje u Republiku Srbiju ili u zemlju porijekla. Činjenica je da nitko od njih ne izražava nakanu i želju ostanka u Hrvatskoj, već uglavnom traže postupak pokretanja azila jer im je tako omogućena sloboda kretanja, a imaju i određena prava koja im jamče mehanizmi međunarodne pravne zaštite tražitelja azila. U Srbiji je u istom statusu oko 2000 ljudi, a podatci iz Grčke pokazuju da je riječ o oko 50 000 ljudi. ? Možete li izdvojiti najteže, ali i najdirljivi-

je trenutke koje ste doživjeli tijekom ove migrantske i izbjegličke krize?

Izbjeglice, čiji je broj doslovce šokirao sve u sustavu pružanja i osiguravanju smještaja i zadovoljavanja osnovnih humanitarnih potreba, prvih su dana prevoženi u prihvatne centre u Čepinu, Belom Manastiru, Sisku, Kutini, Zagrebu. U jednom trenutku u Belom Manastiru bilo je više od 11 000 ljudi! Naši Slavonci koji se i sa20

mi dobro sjećaju što to znači biti daleko od doma i sigurnosti, u neizvjesnosti svakoga sljedećeg trenutka, iznosili su pred kuće ležaljke i suncobrane, dječju odjeću i obuću, stolove i stolice pune svježe vode, voće, kolače i suhe kekse. Pokušavajući se sporazumjeti s ljudima koji su goli i bosi, izgubljenih pogleda prolazili u kolonama njihovim mjestom, najčešće s jednom vrećicom u rukama, dali su im sve ono što su toga trena imali! Dali su to odsrca, nerijetko drhtave ruke i sa suzama u očima. To se ne zaboravlja! Na jednoj od lokacija, u trenutku kada je nešto zapelo oko organiziranja komunalne službe i čišćenje jednog dijela oko medicinskog stacionara, najednom se pojavilo dvadesetak Roma iz Belog Manastira na­ oružanih metlama, žena i muškaraca, koji su začas navukli maske i zajedno s volonterima prionuli skupljanju otpada. S njima inače područni Caritas već godinama radi i redovito održava brojne integracijske radionice za sve skupine. To je, ako shvaćate što želim reći, bio jedan od onih neočekivanih znakova konkretne pomoći i raspoloživosti koje smo tako često nalazili u ovoj krizi kod naših ljudi, volontera, zasposlenika – svih onih koji su imali prilike doći u kontakt s tim nesretnim ljudima i shvatili da, bez obzira na to što mislili o uzrocima i posljedicama ovih nevjerojatnih migracija, na onoj ljudskoj razini nitko pokraj nas ne smije otići gladan, žedan, bolestan...

Tih, prvih dana, na jednom od ilegalnih prijelaza, počela je padati jedna od onih istih kiša zbog kojih smo poslije plakali od očaja i hladnoće na graničnom prijelazu

Bapska – Berkasovo i u blatu Opatovačkog kampa. Plakali smo od nemoći jer je uvijek nedostajalo onih jednokratnih plastičnih kišnih kabanica, jer su oni bili bosi i neprikladno obučeni za dolazak hladne kišne jeseni. Plakali smo trčeći za njima, osobito za djecom i ženama, starcima, invalidima, jer se činilo da nepreglednim kolonama ljudi nema kraja. Na jednoj livadi iz šume je izašla grupa u kojoj je bila žena koja je nekako čudno hodala i skrivala nešto ispod nekakvog šala kojim se ogrnula. Kada smo joj prišli, shvatili smo da nosi dijete. Ta beba imala je tek 36 sati! Ta je mlada žena rodila negdje u polju, uzela svoj najdragocjeniji zavežljaj, i nastavila dalje. Kiši, krvarenju, blatu, neizvjesnosti usprkos!

Sjećam se kada su djelatnici MUP-a i HV-a izvlačili iz blata u Opatovcu dijete koje je upalo u kanal. Sjećam se kako cijela obitelj, njih petnaestak, želi poći s majkom i dječakom oboljelim od cerebralne paralize koji je dobio temperaturu, kojeg u nosilima volonteri HCK-a i Caritasa nose u šator za pružanje medicinske pomoći, te njihova straha da će ih razdvojiti.

Sjećam se scene kada mala djevojčica kojoj smo, dok čeka na redu za registraciju, dali neki biskvit i malu čokoladicu, vuče mamu za rub haljine i nešto joj šapće u uho. Mama joj kimne glavom, a ona izlazi iz reda i sramežljivo prilazi policajcu interventne postrojbe koji u usporedbi s njom izgleda poput nekog diva. Mala ga vuče za nogavicu i ovaj se zbunjeno spušta na njezinu visinu. Daje mu čokoladicu i okreće se natrag. On ide za njom i vraća joj čoGODINA XLVII br. 5/509

koladicu. Ona čeka da se on vrati na svoje mjesto, pa opet izlazi iz reda i dolazi pred njega. On se sagne i otvori joj čokoladicu, vraćajući joj je, a ona otrgne pola i drugu mu polovicu tutne u ruke, pa se brže-bolje skriva iza mame. Kad je vidio da mu nema druge, strpao je čokoladicu u usta, a ona je veselo provirivala sigurno skrivena iza maminih skuta.

Mislim da nikada neću zaboraviti miris, taj karakterističan miris kampa koji ti se nekako uvuče u kožu i koji danima ne možeš izbaciti iz nosnica. Isto tako, nakon svega što sam imala prilike vidjeti i doživjeti iz prve ruke nikada neću moći naći dovoljno riječi da bih opisala moć pruženih ruku i osmijeha. Moram reći da su jednako tako nezaboravna svjedočanstva ljudskosti, humanosti, profesionalizma, koja smo doživjeli surađujući s ljudima iz MUP-a, kolega iz Crvenog križa, DUZS-a, UNHCR-a, te brojnih organizacija civilnoga društva.

sla čini vrlo zahtjevan i odgovoran te smo i u njemu spremni, kao dio Crkve, dati svoj doprinos.

? Bili ste i u Grčkoj, kako izgledaju njihovi

prihvatni centri i jesu li zaista u neljudskim uvjetima?

Situacija u Grčkoj je, bez pretjerivanja, dramatična i teška. S jedne strane ljudi i dalje pristižu morskim putovima, u neprestanoj opasnosti od utapanja i krijumčara. S druge strane, otoci na kojima su Grci predvidjeli organiziranje zbrinjavanja izbjeglica i migranata od mjesta nade pretvorili su se u mjesta očaja! Kao i na granici s Makedonijom, te između Turske i Grčke, ljudi su već dva mjeseca zarobljeni usred

?

Kako se Hrvatski Caritas snalazi s donacijama i prikupljanjem pomoći?

Svjesni toga da razmjere ove humanitarne katastrofe koja se u jednom trenutku prelila i na Hrvatsku nećemo moći pokriti samo iz sredstava nacionalnog apela za pomoć zbrinjavanja izbjeglica iskoristili smo mogućnost koju imamo kao članica Caritasove Konfederacije. Odlučili smo pokrenuti apel za žurnu pomoć koji smo objavili preko Caritasa Internationalis. Na naš poziv i predloženi projekt odazvali su se brojni nacionalni Caritasi diljem svijeta. Već tradicionalno, među prvima to je bio Caritas Njemačke, ali i Caritasi Švedske, Japana, Hong Konga, Austrije, Švicarske, Španjolske, Nizozemske, Catholic Relief Services (CRS), Italije, Francuske, Irske. Putem nacionalnog apela naši su ljudi na račun Hrvatskog Caritasa uplatili 637.500 kuna, a u međunarodnom apelu uplaćeno je 675.000 eura.

S obzirom na to da je Hrvatski Caritas i dalje uključen u zbrinjavanje izbjeglica, a sada to obuhvaća jedan posve drugačiji oblik djelovanja koji podrazumijeva određeni stupanj integracije u društvo, pozivamo one koji to mogu i žele da, prema mogućnostima, sudjeluju u daljnjem podupiranju naših aktivnosti i nastojanja da pridonesemo procesima integracije za one skupine izbjeglica koje će Hrvatska morati primiti iz kvote EU-a. Taj nam se dio poSvibanj 2016.

ničega. Uglavnom smješteni negdje između neke periferije i ničega, okruženi morem, ti nesretni ljudi čekaju u šatorima, djeca puze i igraju se na oštrom otočnm kamenju, na žici koja okružuje kampove suši se rublje.

Razne organizacije nastoje osigurati medicinsku pomoć, hranu, vodu, a osobito podići sanitarne uvjete na veću razinu.

U svemu tome u zraku se osjeća golema neizvjesnost. S jedne strane ljudi čiji su životi stavljeni na čekanje, s druge strane politička prepucavanja i nadmudrivanja koja se odigravaju daleko od mjesta i ljudi kojih se te iste odluke najviše tiču. Na tre-

nutke sve se čini kao dobro režirana predstava, neki triler s neočekivanim zaokretima, usred kojeg se koprcamo mi i oni. Mi – mislim na sve koji smo se na najrazličitije načine uključili u odgovor na humanitarnu krizu tisućljeća, i na one izbjeglice i migrante koji su iz rata i neimaštine sada pred nama i postavljaju nam izazove koji zahvaćaju duboko u naša uvjerenja, iskustva, stereotipe i predrasude. Oni – krijumčari i trgovci ljudima koji zarađuju na ljudskoj patnji, te svi ostali koji iz tko zna kakvih interesa, iz sveg ovog kaosa rade biznis, bilo koje vrste.

?

Priskakali ste u pomoć i ljudima u našoj zemlji koji su ostajali bez posla, ali i krova nad glavom, bili ste tu i kad su poplave uništile brojna naselja diljem naše zemlje. No imate i stalne akcije. Koje su to?

Hrvatski Caritas kao središnje, krovno tijelo, Caritasove mreže, prema Statutu, uglavnom koordinira i provodi programe, projekte i akcije od nacionalne važnosti.

One koje su već dobro uhodane, mogli bismo reći tradicionalne, jesu: Nedjelja Caritasa i božićna akcija koja se provodi u osnovnim i srednjim školama, poznatija kao akcija »Za 1000 radosti«. Zatim je tu u korizmenom vremenu akcija »Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini«, a tijekom godine još i »Pomagati je lako« u kojoj se s Lidlom, i mrežom nad/biskupijskih caritasa, prikupljanju prehrambeni i higijenski artikli za obitelji ili ugrožene skupine koje pomoć primaju u nad/biskupijskim caritasima. Imamo i zajedničku akciju pomoći siromašnim studentima koju provodimo zajedno s Hrvatskim katoličkim radijem i njihovim sustavom »Prijatelja HKR-a«.

Osim toga, tu je svake godine i niz prigodnih akcija kroz godinu kojima nastojimo promovirati ono što se radi u caritasovoj mreži: zbrinjavanje beskućnika, skloništa za žrtve obiteljskog nasilja, pučke kuhinje, rad savjetovališta, smještaj za pratnju bolesnika na liječenju, tretman počinitelja prekršaja kroz humanitarni rad za opće dobro zajednice, potpora drugim crkvenim ustanovama itd. Osim toga, uvijek kada se u svijetu događaju neke katastrofe, redovito sudjelujemo u projektima revitalizacije lokanih zajednica ili rehabilitacije ranjivih skupina.

Antonia Hrvatin Roth 21

Meditacije

Antikrist

U

Ivanovim poslanicama piše: »I već sad su se pojavili mnogi antikristi; po tome znamo da je posljednji čas« (1 Iv 2, 18). Tu su antikristi shvaćeni kao zavodnici koji mame na krivovjerje i zlo. U dvadesetom stoljeću pojavio se antikrist koji nije samo osoba nego i društvena struktura koja zavodi manjinu i terorizira veliku većinu. Takva struktura prijeti ubiti sve ljudsko u čovjeku. Zove se totalitarizam.

Pojava nacista i njihova vođe Adolfa Hitlera najstrašnija je pojava u povijesti. Ludilo rasističke mržnje imalo je nevjerojatne posljedice. I danas se pitamo je li to bilo moguće. Svaki je totalitarizam užasan i nepodnošljiv, ali onaj rasistički nadmašuje sve. Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće totalitarizama. Sve jednog goreg od drugoga. Zavodnički vođe koji su širili i produbljivali kult svoje ličnosti, kao hedonistički ljubitelj luksuza, prebogati, debeli i okrutni jugoslavenski diktator i njegov logor na Golom otoku, gdje se na najgori mogući način mučilo nedužne žrtve, većinom komuniste. Prisilili su ih da se međusobno muče, da nitko ne ostane nedužan. Pa ipak Staljin, Hitler, Mao i Pol Pot ubili su najviše ljudi. Na vrhu te piramide stoje Hitler, Himler i drugi nacisti i njihov pogrom Židova kao najgori dio te slagalice užasa. Uraču-

34

navši i dva golema, strahotna i smrtonosna svjetska rata i velik broj totalitarizama dvadeseto je stoljeće uistinu bilo pakleno razdoblje. To je stoljeće do sada bilo najbliže dobu antikrista. Kriknuo bih od užasa kada bi i dvadeset prvo bilo bar približno takvo. Čekaju nas ekološke katastrofe, terorizam i lokalni ratovi, ali to je mačji kašalj prema totalitarizmu koji je najsličniji antikristu. Izgledalo je kao da će cijeli svijet postati totalitaristički kao što je to predviđao Orwel. Bio bi to kraj homo sapiensa. Totalitarizam i nuklearni rat bili su dva temeljita uništenja koja su prijetila čovjeku u dvadesetom stoljeću.

Hrvati su prvo imali ustaše s poglavnikom Pavelićem koje su u Hrvatsku 1941. godine instalirali talijanski fašisti. Međutim, oni su više imitirali naciste svojim rasnim zakonima i genocidom. Na slobodnim bi izborima neslavno prošli. Jer velika je većina Hrvata bila uz HSS. Potom je 1945. došao debeli diktator koji je, osim zločinaca, pobio i golem broj nedužnih ljudi. Maršal s trideset i dvije palače i rezidencije počevši od kraljevske palače u Beogradu. On tobože ništa nije posjedovao kao privatno vlasništvo, ali sve mu je bilo na raspolaganju da bi u tome uživao. Vlasnik 114 ordena od kojih su neki završili na maršalskoj uniformi. Njega simboliziraju otoci, privatni ar-

hipelag Brijuni, gdje je uživao u luksuzu, te otoci, kameniti Goli uglavnom za komuniste i Sv. Grgur uglavnom za žene, nekomuniste i vjernike, gdje se na nezamisliv način mučilo ljude. O debelom diktatoru pišem zato što još uvijek najljepši, najveći i najkulturniji trg u Zagrebu nosi njegovo ime. Dokle god bude tako, pisat ću o njemu i njega posebno isticati.

Da se vratimo nacistima. Očiti antikrist.

Za razliku od drugih totalitarizama, ovaj je zaveo veliki dio njemačkog naroda tako da se dokopao vlasti na slobodnim izborima. Osim volje za moć i rasne mržnje, na njih su utjecali germanski mitovi i filozofija Fried­richa Nietzschea. Nietzsche je imao malo veze s nacizmom, otprilike koliko i Marx sa sovjetskim poretkom, ali sâm se nazivao antikršćaninom. Nacisti su uveli poganske svetkovine koje su promicale germanske sage, slavile su arijevskog čovjeka, nasuprot omraženom semitskom. Propagirala se rasna čistoća i zato se nacizam naziva rasizmom. Himler je bio opsjednut germanskim mitovima pa je organizirao potrage za artefaktima davne povijesti.

Koliko god je u nacizmu poganstvo bilo jako, nisu uspjeli potisnuti kršćanstvo. Zato su ga napali iznutra. Širili su nacističku Bibliju u kojoj Isus nije bio Židov.

Josip Sanko Rabar GODINA XLVII br. 5/509

Dva prijeko potrebna mjesta međureligijskog dijaloga Međunarodni simpozij posvećen međureligijskom dijalogu održan u Luganu u Švicarskoj

R

eligije se sve više nameću kao važan čimbenik u suvremenom svijetu. Prisutnost religija u društvu često se, međutim, povezuje s ideološkim konfliktima i religijski motiviranim nasiljem, dok u sjeni ostaju pozitivni utjecaji i resursi religija. Zahtjevi i izazovi globalnih društvenih promjena u kojima religijska i etička pitanja dobivaju sve veću važnost potiču teologe i teologinje kao religijske stručnjake, ali i vjerske vođe i odgovorne u politici, na promišljanje o odnosu religije i civilnog društva, kao i na veću zauzetost oko međusobnog upoznavanja, susreta i dijaloga ljudi i zajednica različitih religija i svjetonazora.

Razred »teologija/svjetske religije« Europske akademije znanosti i umjetnosti organizirao je, u suradnji s Katedrom »Antonio Rosmini« Teološkog fakulteta u Luganu u Švicarskoj, simpozij koji je upravo bio izraz svijesti odgovornosti i nužnog djelovanja u pravcu upoznavanja, zbližavanja i dijaloga među religijama. Simpozij je održan od 31. ožujka do 2. travnja 2016. na Teološkom fakultetu u Luganu o temi »Dva prijeko potrebna mjesta međureligijskog dijaloga – novi govori s onu stranu dosadašnjih slijepih ulica dijaloga«. Na skupu je sudjelovalo oko četrdeset stručnjaka i stručnjakinja, pretežito teologinja i teologa, ali i znanstvenika iz drugih bliskih di­sciplina, što je omogućilo ne samo plodonosnije međunarodno i međureligijsko već i interdisciplinarno sučeljavanje i promišljanje. Predavači i sudionici došli su iz niza zemalja: Albanije, Austrije, Egipta, Hrvatske, Irana, Italije, Kolumbije, Latvije, Makedonije, Njemačke, Rumunjske, Slovačke, Slovenije, Švicarske i Turske. Posebni gosti simpozija bili su bivši predsjednici Albanije i Latvije, gospoda Sali Berisha i Valdis Zatlers. Na poticaj izlaganja kršćanskih i islamskih predavača na skupu se promišljalo i razgovaralo o odnosu religije i društva te religije i države u 21. stoljeću, o pitanjima i novim izazovima koji se stavljaju pred sve navedene čimbenike koji utječu na oblikovanje života pojedinaca i naroda u današnjemu svijetu. Rasprava se također dotaknula političkih, gospodarskih i kulturoloških aspekata problematike koja je danas iznimno važSvibanj 2016.

na za mnoga područja, osobito za odgoj i obrazovanje te medijsko djelovanje. Razlike među religijama i svjetonazorima koje obilježavaju identitete osoba percipirane su i iz kršćanske i iz islamske perspektive kao temelj međureligijskog dijaloga, ali i međukulturnog susreta. Nekoliko je izlaganja svratilo pozornost na duhovno (mistično) iskustvo u religijama, na njegove pozitivne psihološke učinke, na sličnosti i razlike unutar religija u tom pogledu, a zatim na jezik i poetsko‑proznu naraciju koja u svim religijskim tradicijama prenosi religijske i moralne vrednote te omogućuje susret i dijalog među vjernicima različitih religija.

Dio je programa održan u pastoralnom centru sv. Josipa u Luganu u obliku okruglog stola i javne rasprave kojoj je nazočila šira zainteresirana javnost. U tom dijelu simpozija o zadaćama međureligijskog dijaloga govorili su poglavito predstavnici vjerskih zajednica – biskup Lugana mons. Valerio Lazzeri i milanski imam Sergio Yahe Pallavicini, zatim predstavnici zajednice Sant’Egidio, fondacije Oasis iz Milana, predsjednik Izvršnog vijeća Kuće islamske kulture u Milanu te predstavnica Talijanskog budističkog instituta. Brojni susreti i razgovori onkraj službenog programa bili su obogaćujući, istinski mali koraci boljega međusobnog upoznavanja, zbližavanja i dijaloga, a to su bili i ciljevi samoga simpozija.

Ana s. Thea Filipović 35

Knjižare Kršćanske sadašnjosti: ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29 RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c SPLIT – Kralja Zvonimira 16 OSIJEK – Trg slobode bb KARLOVAC – Radićeva 4

ISSN 0353–2828

MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32