Kana, lipanj 2016. by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina Broj Lipanj Cijena

XLVII 6/510 2016. 13 kn

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227

4 Europa »u Canossi«

Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail KANA: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće.

Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac

7 Lijek milosrđa

Stjepan Baloban

8 Snaga milosrđa u obnovi poretka pravednosti

Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović.

Teološko razmišljanje: Tonči Matulić

Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.

21 Nadići sebe

Putopis

Tomislav Salopek

27 Što riječ oprosti (ne) može ostvariti

Rukopise i slike ne vraćamo.

Stjepan Lice

Tisak: Denona d.o.o.

Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

30 Nesreća koja je »oživjela«

Broj računa: 2340009-1100047241 Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337 IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X

umjetnika

Belgija Ivana Ćepulić

pretplata@ks.hr ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Lipanj 2016.

seže izgon iz sjećanja? Teološki četvrtak

36 Godinu dana poslije

Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.

35 Markantun de Dominis – Dokle

U korist vlastite štete: Stanko Uršić

10 Zemlja – naš zajednički dom

40 Zaljubljenik u Hrvatsku

16 Hrvatska, Biden, Putin i Erdogan

42 Katolici u svijetu

18 Papin san o novoj Europi

44 U kući dobrote

22 Život je u pitanju!

46 Izranjanje ljepote

24 Vjeru puška ne ubije

48 Jesmo li neobičudni ljudi?

26 Čita li netko?

50 Pomrčine Sunca

28 Milosrdni Isus suosjeća

54 Hrvoje Puškarić

Bono Zvonimir Šagi

Političke teme: Tonči Tadić

Milan Šimunović

Brojni, ali svi naši

Vrijeme i svijest: Vedran Martinac Vrijeme i riječ: Darko Tepert

Razgovor

Statistika

Darko Gašparović Veronika Popić

Nebo nad nama: Tatjana Kren Portret umjetnika 3

Pitanje sadašnjeg trenutka

Europa »u Canossi«

ilo je pet minuta nakon 12 sati kada je nedavno papa Franjo ušao u Sala Regia u Vatikanu. Tu ga je čekalo petstotinjak uglednih uzvanika, vodećih ljudi Europske unije i najjače europske zemlje Njemačke, koji su mu uručili nagradu »Karlspreis« za njegove doprinose u izgradnji Europe. Neki su komentatori tog događaja u tih pet minuta nakon 12 sati vidjeli simbolični značaj i upitali se znači li to možda da je taj susret za Europu došao prekasno. Naime, to su bili uglavnom isti ljudi koji su, prije 10 godina, ili zagovarali ili mirno prihvaćali izbacivanje spomena Boga i kršćanskih korijena iz Europskog ustava. Isti ljudi koji su papu Franju 1. studenoga 2014. u Europskom parlamentu slušali dok je govorio kako je Europa postala poput stare bake, neplodna i beživotna. Stoga je nedavni susret podsjećao na to kao da su europski dužnosnici sada došli »u Canossu« udvarati se papi i tražiti pomoć. Kao što je nekada, tražeći potporu pape, kralj Henrik IV., morao ići po snijegu u Canossu, maleni talijanski grad, izmoliti oprost od pape Grgura VII. Od tada »otići u Canossu« znači poniziti se i priznati svoje pogreške. Uzdrmani temelji Europe Mora dakle da Europi ide zaista loše. Jedna kriza slijedi drugu: kriza banaka, grčka kriza, teroristička kriza, ukrajinska kriza, izbjeglička kriza, sve krize koje se mogu riješiti samo zrelim političkim

djelovanjem. Istinska opasnost za Europu, međutim, proizlazi iz nje same, iz njezine nutrine. Ona jezgra koja je Europu ujedinjavala kao da više ne postoji, u najmanju ruku, postaje sve slabija. U mnogim europskim zemljama na izborima sve više glasova dobivaju ekstremne desnice. U Austriji je čelnik desne radikalne stranke Europsku uniju usporedio s Trećim Reichom, a sada njegova stranka postaje najjača u toj zemlji. Slično se događa u Francuskoj, Engleskoj, pa i u nekim drugim zemljama. Svojevrsni populizam sve više nagriza onaj temelj-

krizu solidarnosti. Naši zajednički vrijednosni temelji su ozbiljno uzdrmani.« Sam Sv. Otac složio se s ovakvom analizom. Već se prije papa Franjo upitao: »Što se to s tobom događa, humanistička Europo?« Dva ili tri naličja Europe U govorima na dodjeli nagrade Papi isplivala su dva naličja Europe. Jedno je naličje ono koje zagovara i razvija papa Franjo, drugo je naličje ono koje izbija iz govora trojice vodećih ljudi europskih institucija. Jedno je naličje lijepo, drugo od-

Pojavilo se tu i treće naličje Europe, možda radi skidanja

odgovornosti za nastalo stanje. To je globalizacija, koja je, prema riječima govornika, pokazala lice koje nam prije nije bilo poznato. Otkrili smo da nam globalizacija prenosi svjedočanstva o strahu, protjerivanju, siromaštvu, gladi, bolesti, ratu i smrti.

ni europski projekt ujedinjavanja 500 milijuna ljudi iz tridesetak europskih zemalja. Krajnje je vrijeme da vodeći ljudi Europske unije pozvone na uzbunu, i to kod instancije koja se do sada tijekom povijesti najviše zalagala za boljitak Europe, kod Katoličke Crkve. Da je tomu tako, svjedoče i riječi jednog člana izaslanstva kod Pape, ahenskog gradonačelnika koji je rekao doslovno: »U dubokoj brizi za opstanak Europe došli smo k vama. Erozija kulturnih i moralnih temelja Europe je zastrašujuća.« Ništa manje jasan bio je predsjednik Europskog parlamenta: »Europa proživljava tešku

vratno. Jedno je naličje pokušaj integracije, prihvaćanja drugoga i drukčijega, solidarnosti među različitim kulturama, drugo je naličje pokušaj zatvaranja i izoliranja Europe, naličje zidova i bodljikavih žica, velikih i sitnih egoizama. O tom, drugom naličju Europe govore predsjednik Europskog parlamenta, predsjednik Europske komisije i predsjednik Europskog vijeća. Ali ti govori nalikuju na »Jeremijine tužaljke«, iz njih izbija nesnalaženje vodećih ljudi Europe. Kao da su se mala djeca okupila oko svoga tate pa sada plaču i jauču i nastoje krivnju za nedjelo prebaciti na nekoga druGODINA XLVII br. 6/510

Piše: Josip Grbac

goga, prije svega na onoga koga na okupljanju nema. Ovdje se ponajprije misli na zemlje kao što su Mađarska, Poljska i Češka koje ne žele primiti onoliko izbjeglica koliko im je odredila Europska unija. Pojavilo se tu i treće naličje Europe, možda radi skidanja odgovornosti za nastalo stanje. To je globalizacija, koja je, prema riječima govornika, pokazala lice koje nam prije nije bilo poznato. Mislili smo da globalizacija samo ujedinjuje ljude, globalizira solidarnost i razumijevanje. Otkrili smo da nam globalizacija kao »na tanjuru« prenosi svjedočanstva o strahu, protjerivanju, siromaštvu, gladi, bolesti, ratu i smrti. To je lice čovjeka, lice premnogih ljudi u današnjem svijetu i Europi. Globalizacija nam jednostavno poručuje da gledanje u stranu i hineći ravnodušnost više nije moguće. Riječi Sv. Oca na dodjeli nagrade samo ponavljaju ono na čemu je toliko inzistirao njegov prethodnik, a zorno je u svojim tekstovima izložio francusko-litvanski filozof Emmanuel Levinas, da, naime, zahtjevi i potrebe onoga drugoga, onoga tko me sada i ovdje treba, nadilaze sve ostale etičke zahtjeve. Nikakva politička etika ne može imati prevlast ili prioritet nad životnim potrebama čovjeka u nevolji. Apsurdno je samo to da su i Ivana Pavla II. slušali isti slušači i... oglušili se. Čudna logika kardinala Lehmanna Onaj čovjek koji me u ovom trenutku najviše treba, koji je u najvećoj nevolji, taj čovjek za mene je najveća dužnost i obveza. Nikakva politička, tržišna ili gospodarska etička načela ne mogu u ovom trenutLipanj 2016.

ku za mene biti prioritet. Stoga može biti razumljivo kada praški kardinal Dominik Duka objašnjava da oni žele primiti prije svega kršćane, jer su oni u ovome trenutku najugroženije skupine, i to ne samo u arapskim zemljama i u zemljama pogođenima ratom i islamskim terorizmom. To teško shvaća i sada već umirovljeni nadbiskup Mainza kardinal Karl Lehmann. U jednom intervjuu njemačkom glasilu Allgemeine Zeitung, dok zagovara neograničenu solidarnost prema svima koji ulaze u Europu, istodobno žali što su neke zemlje prebrzo primljene u Europsku uniju, jer te zemlje, prema njegovu mišljenju, sada ne poštuju sva načela Europske unije. Istodobno vodeći ljudi Unije priznaju da su mnoge ciljeve i načela promašili, čim su došli papi Franji. Kršćanska organizacija za zaštitu ljudskih prava »Open Doors« tako svjedoči kako se u njemačkim izbjegličkim kampovima sustavno događa nasilje prema kršćanima: diskriminacija, tjelesne ozljede, seksualna nasilja, prijetnje smrću. Ali reakcije nema, niti od politike niti od Crkava. Štoviše, s obiju strana tvrdi se da je riječ samo o neznatnim sporednim ispadima. Umjesto da se posveti tom pitanju zaštite najugroženijih, ugledni kardinal žali što se u zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka rađa porast osjećaja nacionalne pripadnosti. Uostalom, ako se takav osjećaj nacionalne svijesti i budi u nekim zemljama, od koga su to mogle naučiti? Pogodite! Selektivno korištenje EuropOM Hrvatska je članica Europske unije. Možda i ona pripada zemljama koje

su prebrzo ušle u Uniju. Ako ništa drugo zbog toga što nam je sve važnije od strateških pitanja kojima se bavi Europa i o kojima ovisi njezina budućnost. Mi Europsku uniju poznajemo i koristimo se njome samo u dvama slučajevima: ako uspijemo iz nje izvući novac i ako tu Europu prizivamo kao instanciju koja nam nameće svjetonazorska načela koja odudaraju od onoga što misli i osjeća većina u hrvatskom narodu. Europa nam je dobra ako nam dadne novac za ceste, bezbrojne kružne tokove, razvoj tzv. civilnog društva koje u Hrvatskoj gotovo da i ne postoji, i tomu slično. Europa također dolazi u prvi plan kao pokriće za uvođenje raznih kurikula koji nisu sukladni shvaćanjima, povijesti i etosu većine hrvatskih ljudi. Ako manjine u Hrvatskoj požele imati prava koja nema ni većina, ako požele obilatiju novčanu potporu, najlakše je pozvati se na Europsku uniju. Štoviše, moguće je veoma lako ondje naći su-govornike i su‑mišljenike, pogotovo u medijima, i tu sve završava. Jer, ipak je Europska unija »svetinja« koja nikada ne griješi. Iz do sada rečenoga jasno je da nije tako. Svemoćni gospođa Merkel, gospoda Juncker, Schulz, Tusk i više od četiri stotine drugih, morali su doći papi »u Canossu«. Taj je dolazak priznanje da su pogriješili kada nisu htjeli uvažiti ništa što miriše na kršćanstvo, njegova načela, etiku, moral. Možda je zaista riječ o zakašnjelom pokušaju u pet nakon dvanaest. Ali, ako ništa drugo, u mnogima se, gledajući moćnike pred Papom, rodila nekakva, možda pomalo zlurada, zadovoljština. 5

Tomislav Rogić

novi šibenski biskup

Fra Krišpin, kapucin

Božje je milosrđe veliko. Svemoć nas je Božja stvorila, mudrost nas vodi, milosrđe nas spašava

koliko samo dugujemo Gospodinu, koji nas je pozvao u sveti redovnički život, govorio je sv. Krišpin iz Viterba, talijanski kapucin koji je živio na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Njegov život i pouzdanje u Božje milosrđe u duhu su ove, Jubilejske godine milosrđa. Božje je milosrđe veliko. Svemoć nas je Božja stvorila, mudrost nas vodi, milosrđe nas spašava, govorio je i poticao vjernike da se na ispovijedi očiste od zlih djela. Prihvaćao je ljude kako su i kakvi su dolazili u njegov život, postajući im – kako su zapisali njegovi suvremenici – živuće evanđelje. Rođen je u Viterbu 1668. kao Petar Fioretti. Učio je za postolara, a franjevcima kapucinima pridružio se u srpnju 1693. godine i dobio redovničko ime Krišpin. Nakon godine novicijata boravio je u Tolfu, a zatim u Rimu, Albanu i Monterotondu. Kao brat laik služio je kao kuhar i vrtlar, a zatim je god. 1710. postao redovnik prosjak. Milostinju za uzdržavanje samostana prosio je u Orvietu te kratko u Bassanu i Rimu, sve do odlaska u bolnicu u Rimu, gdje je 19. svibnja 1750. i umro. Posebno se brinuo za siromašne i bolesne kojima je davao i duhovne savjete. Među franjevcima-kapucinima fra Krišpin je ostao zapamćen kao skroman, pobožan, pristojan i promišljen redovnik, dobar učitelj i savjetnik, poznat po svojim mudrim mislima. »Kada bi davao svoje svete opomene, običavao je to činiti na blag i ljubazan način, pokazujući svetačku duhovitost i usmjeravajući razgovor kao da je riječ o nekoj trećoj osobi, da bi tako lakše i oprezno došao do svog cilja...«, zapisao je, kako prenosi stranica kapucini.hr, brat Dominik iz Canepine. »Pripazite, ne varajte, jer Bog

nas gleda!«, upozoravao je Krišpin trgovce, dodajući da Bog gleda na ugovor i plaću. U vrijeme velike gladi vjernike je poticao na to da svoje nade stave u Boga jer Božja providnost više od nas misli na nas. Sve je svoje nade i pouzdanje polagao u »tri velika skrbnika« – Boga, Majku Božju i sv. Franju. Bio je ustrajni i pobožni molitelj te veliki štovatelj Majke Božje koju je zvao »moja Gospođa Majka« i kojoj je u svojoj samostanskoj kuhinji bio uredio oltarić. »Presveta Marijo, budi mi svjetlo i pratnja, osobito na času moje smrti«, savjetovao je da treba moliti. Mnogi su ga molili da im od Marije izmoli kakvu milost, a on im je govorio da mora uputiti molbu Gospođi Majci. Iskreno je onima koji su tražili zagovor odgovarao da je Božja volja drukčija od njihove. Blaženim je fra Krišpina proglasio papa Pio VII. 7. rujna 1806., a svetim papa Ivan Pavao II. – 20. lipnja 1982. Spomendan mu se slavi 19. svibnja.

• Suzana Peran

Papa Franjo prihvatio je odreknuće od službe mons. Ante Ivasa na pastoralnom služenju šibenskoj biskupiji te je za novog šibenskog biskupa imenovao mons. Tomislava Rogića, dosadašnjeg župnika i dekana na Udbini. Mons. Tomislav Rogić rođen je 8. studenoga 1965. u Senju, današnja Gospićko-senjska biskupija, u obitelji Ivana i Marice Rogić. Osnovnu školu pohađao je u Senju. Maturirao je na klasičnoj gimnaziji u Sjemeništu Zmajević u Zadru (1980.–1984.). Teologiju je studirao u Rijeci, a završnu godinu teološkog studija pohađao je u Zagrebu (1985.–1991.) Diplomirao je 1991. Za svećenika je zaređen u Rijeci 22. lipnja 1991. kao svećenik tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije. Kada je 2000. godine osnovana Gospićko-senjska biskupija prelazi u kler te nove biskupije. Kao svećenik najprije je djelovao kao župni vikar u župi sv. Terezije od Djeteta Isusa na Vežici u Rijeci (1991.–1993.), a potom odlazi na postdiplomski studij u Rim na Papinsko sveučilište Gregoriana gdje postiže magisterij iz Biblijske teologije. Poslije povratka iz Rima bio je predavač na Biblijskoj katedri Teologije u Rijeci (1996.–2010.), studentski kapelan za grad Rijeku (1996.– 2000.) te župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci (1997.–2000.). Generalni vikar Gospićko-senjske biskupije bio je od 2000. do 2004., a potom župnik i dekan Župe svetoga Križa u Ogulinu od 2004. do 2012. Aktualno od 2012. godine župnik je i dekan na Udbini i Podlapači te je ravnatelj Nacionalnog svetišta hrvatskih mučenika na Udbini. Član je zbora savjetnika i prezbiterskog vijeća Gospićko-senjske biskupije te kanonik Senjskog kaptola od 2012. Objavio je nekoliko članaka u Riječkom teološkom časopisu te u različitim lokalnim tiskovinama. GODINA XLVII br. 6/510

Kolumna Stjepana Balobana

Lijek milosrđa

»Izvanredna godina milosrđa« (8. prosinca 2015. – 20. studenoga 2016.) pobudila je veliko zanimanje ne samo u Katoličkoj Crkvi nego i u svijetu uopće. Zbog čega se civilna javnost zanima za milosrđe ako se ono isključivo odnosi na život vjernika i na crkveni život kao takav? Je li milosrđe isključivo crkveno-teološka tema ili se u nauku i djelovanju pape Franje milosrđe također odnosi i na život u svijetu, to jest na društvene, političke, gospodarske i općenito društvene odnose u suvremenom svijetu! Zar milosrđe nije univerzalna civilizacijska vrednota! Milosrđe za život u svijetu Andrea Tornielli, u uvodu u knjigu razgovora s papom Franjom pod naslovom »Božje ime je milosrđe« (Verbum, Split, 2016.) naglašava veoma važnu činjenicu koja, čini se, prolazi gotovo nezapaženo. Taj poznati vatikanist i izvrstan poznavatelj života i pontifikata pape Franje primjećuje da milosrđem papa Franjo šalje poruku i Crkvi i svijetu u kojemu živimo. Ne, dakle, samo vjernicima i službenicima Crkve nego i svim ljudima dobre volje! Živimo »u društvu koje nas navikava da sve manje shvaćamo svoje odgovornosti i da u skladu s njima postupamo: ta uvijek griješe drugi. Nemoralni su uvijek drugi, kriv je uvijek netko drugi, a mi nikada… Posrijedi je stav koji je uvijek spreman osuđivati, a puno manje prihvaćati. Uvijek s namjerom osuditi, a ne suosjećajno se prignuti nad bijedom čovječanstva.« Tom i takvom svijetu potrebno je lice Crkve »koja ljudima ne spočitava njihove slabosti i njihove rane, nego ih liječi lijekom milosrđa« (str. 9–10). Milosrđe je, prema papi Franji, središnji pojam za promjenu života Crkve, ali i ranjenog čovječanstva u kojem se nalazimo. Čovječanstvu je potrebno »vrijeme milosrđa« Na povratku sa »Svjetskog dana mladih« iz Rio de Janeira (srpanj 2013.) papa Bergoglio rekao je da je ovom, našem vremenu potrebno Lipanj 2016.

vrijeme milosrđa. Zašto? Papa Franjo odgovara: »Zato što je to ranjeno čovječanstvo, čovječanstvo koje nosi duboke rane. Ne zna kako ih liječiti ili smatra da ih se uopće ne može liječiti. A nisu to samo društvene bolesti i osobe ranjene siromaštvom, društvenom isključenošću, mnogim ropstvima trećega tisućljeća. I relativizam jako ranjava osobe: sve se čini jednakim, sve se čini isto. Nedostaje konkretnoga milosrđa… Moramo se upitati zašto tolike osobe, muškarci i žene, mladi i stari iz svih društvenih slojeva danas odlaze vračarima i gatarima… Jednom sam čuo kako netko kaže: u vrijeme moje bake bio je dovoljan ispovjednik, a danas se tolike osobe obraćaju gatarima… Danas se spasenje traži gdje god se može« (str. 31–32). Koliko u Hrvatskoj ljudi – i vjernika – navečer do kasno u noć prati različite televizijske programe, tumačenja sadašnjosti i »proricanja« budućnosti, tražeći od ljudi, a papa Franjo bi rekao od modernih gatara i vračara, zalječenje vlastitih rana, tražeći neku vrstu spasa? Umjesto »oružja strogoće« lijek milosrđa Tko će današnjem umornom i nesigurnom čovjeku, izudaranom nepravdama i različitim oblicima manipuliranja, ponuditi lijek milosrđa? Za papu Franju to bi trebala biti Crkva, Crkva koja je započela svoju obnovu na Drugom vatikanskom koncilu. I tu je papa Franjo potpuno na crti svojih prethodnika počevši od svetog Ivana XXIII. koji je u govoru na otvaranju Koncila dao usmjerenje koncilskim raspravama naglasivši da se Kristova Crkva »radije koristi lijekom milosrđa nego da poseže za oružjem strogosti«. Prema tome, izraz lijek milosrđa potječe od Pape koji je ostao upamćen kao »Ivan dobri«, a kao takav je – lijekom milosrđa – mogao pokrenuti promjene u Crkvi na Drugome vatikanskom koncilu. Znakovito je da je kod svih postkoncilskih papa poruka milosrđa imala važno mjesto. Posebno mjesto ona zauzima u pontifikatu

svetog Ivana Pavla II. koji je objavio encikliku »Bogat milosrđem« (30. studenoga 1980.) te prvu nedjelju poslije Uskrsa proglasio nedjeljom milosrđa, a u Svetoj godini 2000. kao prvu u novom tisućljeću proglasio svetom s. Faustinu Kowlasku. Manje je poznato, a iznimno je značajno za današnje razumijevanje tematike milosrđa, da je papa Benedikt XVI. poruci milosrđa dao središnje mjesto riječima: »Milosrđe je u stvari srž evanđeoske poruke… ono je samo Božje ime, lice s kojim se On objavio u starome Savezu, a u punini u Isusu Kristu…Sve ono što Crkva govori i čini očituje milosrđe koje Bog gaji prema čovjeku« (str. 23). Milosrđe kao »osobna iskaznica« našega Boga Možemo reći da je tema milosrđa po papi Franji doživjela svoju potpunu »postkoncilsku realizaciju«, a istodobno novu i trajnu afirmaciju. Odgovarajući na pitanje što je za njega milosrđe, naglasio je: »Isus je rekao da nije došao radi pravednika, nego radi grješnika. Nije došao radi zdravih, kojima ne treba liječnik, nego radi bolesnih. Zato se može reći da je milosrđe osobna iskaznica našega Boga. Boga milosrđa, milosrdnoga Boga. Za mene je ono uistinu osobna iskaznica našega Boga« (str. 24). U tom kontekstu papa Franjo traži od svih članova Katoličke Crkve da se usude preuzeti inicijativu, uključiti se, pratiti i tako postati zajednica koja će ići ususret i tražiti one koji su daleko. Takva »zajednica osjeća neiscrpnu želju da pruži milosrđe, plod svoga vlastitog iskustva beskrajnog Očeva milosrđa i snagu njegova širenja. Usudimo se malo više preuzeti inicijativu« (Radost evanđelja, br. 24, 24). Tako, i samo tako, Kristova Crkva danas može postati lijek milosrđa, a nerijetko i dar milosrđa, kako u odnosu na vjernike, tako i u odnosu na društvo i narod u kojem djeluje. To, međutim, znači »izaći iz vlastite udobnosti i imati hrabrosti poći na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja« (Isto, br. 20, 22). 7

Političke teme

Hrvatska, Biden, Putin i Erdogan

olazak američkog potpredsjednika Joea Bidena i predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska na izvanredni summit u Zagrebu Procesa Brdo-Brijuni, održanom 25. studenoga 2015., bio je očito nuždan radi podvlačenja američkih i europskih vizija za ovaj dio Europe te podsjećanja nazočnih predstavnika država na to da su se opredijelili za viziju budućnosti u okviru EU-a i NATO-a. »Dogovoreno je kako za postizanje stabilnosti i sigurnosti te blagostanja jugoistočne Europe moramo nastaviti jačati transatlantsko partnerstvo SAD-a i EU-a te unijeti novu energiju u proces proširenja Unije za države kandidatkinje te proces transatlantske integracije za one koji žele pristupiti NATO-u«, piše u izjavi predsjednikâ Hrvatske, Slovenije, BiH, Crne Gore, Makedonije, Srbije i Albanije koji su se sastali na izvanrednom samitu u nazočnosti visokih gostiju iz SAD-a i EU-a. No nisu EU i SAD jedine s vizijom za ovaj dio Europe. Tu su još Putinova Rusija, te Erdoganova Turska, koje čeznu za obnovom uloge carske Rusije i Otomanskog carstva na Balkanu. Ruski su se planovi temeljili na stvaranju energetske veze s Rusijom (čitaj: energetske i političke ovisnosti o Rusiji) kroz projekt plinovoda Južni tok, o čemu su se ispredale puste poslovne bajke na Balkanu. Vlade koje nisu uključile svoju zemlju ocrnjivane su kao nesposobne, a onima ko-

je jesu taj je projekt nudio gospodarski rajski vrt prihoda. Cijeli je projekt inače imao jednu sitnu pogrešku: temeljio se na dvjema neodrživim pretpostavkama. Prva je politička stabilnost i bliskost režima u Turskoj i Rusiji – jer trebalo je zaobići Ukrajinu cjevovodom ispod Crnog Mora, pa dalje preko Turske. Sukob Rusije i Turske u Siriji odgodio je Južni tok zauvijek. Druga je pretpostavka bila da neće biti drugih izvora opskrbe EU-a plinom, odnosno da se EU nikada neće pomiriti s Iranom, te omogućiti realizaciju plinovoda Nabuco za dopremu iranskog plina i nafte u EU. Ili da nitko nikad neće preplaviti svjetsko tržište plina i nafte proizvodnjom iz škriljevaca, kako to sada čini SAD. Gospodarski problemi Rusije uzrokovani padom cijena plina i nafte te blokadom EU-a zbog ruskih ratnih igara u Ukrajini i šire, odjednom su razbili čaroliju gospodarskog povezivanja s Rusijom. No to nije bio kraj ruskim ambicijama. Bijes Rusije i rusofilske Srbije zbog ulaska Crne Gore u NATO, konstantno rusko-srpsko podgrijavanje »zabrinutosti« za stanje u Makedoniji i za sudbinu BiH, pokazuje da Rusija i dalje ima svoje planove za naše susjedstvo. Genocidna tvorevina zvana Republika Srpska u BiH odavno je otvorila vrata ruskim investicijama, ponajprije zato što BiH nije nikad ratificirala međunarodnu Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom zagađenju zraka, pa ruska rafinerija u Bosanskom Brodu može do mile volje trovati Slavonski Brod u Hrvatskoj! Usput, Makedoniju

Piše: Tonči Tadić

ne ugrožava NATO, nego bezgranična bezidejnost i volja za vlašću njene vladajuće stranke VMRO-DPMNE, te bezgranična glupost Grčke koja joj blokira pristup NATO-u i EU-u, a time i političku stabilnost zbog spora oko imena te zemlje. Što se tiče Crne Gore, Milan Knežević i Predrag Bulatović, vođe velikosrpske oporbe u Crnoj Gori, nakon svojeg gostovanja u Moskvi 3. – 5. veljače 2016. i razgovora s Dimitrijem Rogožinom, potpredsjednikom ruske vlade i najbližim suradnikom Vladimira Putina, otkrili su da je ruski plan stvaranje »Balkanskog saveza neutralnih država« pod pokroviteljstvom (čitaj: vojnom zaštitom Rusije!), a u taj bi savez trebale ući Srbija, Republika Srpska, Crna Gora i Makedonija. No Crna Gora ipak, unatoč ruskim prijetnjama i unatoč pokušaju velikorspskog puča po modelima iz Miloševićeve »jogurt-revolucije« kojima su rušena vodstva Vojvodine i Kosova 1989., ostaje čvrsto odlučna raskinuti veze sa Istokom (Rusijom i Srbijom) i okrenuti se Zapadu (NATO i EU). Ruske ambicije ne staju tu jer rusofilskih inicijativa imaju i Mađari i Slovenci. Viktor Orban, mađarski premijer inače obljubljen u desnom dijelu hrvatske političke scene, vrlo srdačno je primio ruskog predsjednika Vladimira Vladimiroviča Putina još 18. veljače 2016. Putin je zajamčio opskrbu Mađarske plinom, ali pravi razlog tolike srdačnosti s Mađarima jest nagrizanje europskog bloka protivnika ruske aneksije Krima, odnosno proGODINA XLVII br. 6/510

tivnika ugrožavanja stabilnosti Ukrajine i drugih ruskih susjeda. Jednako tako, Slovenija i dalje (iako članica NATO-a i EU‑a kao i Mađarska) pokušava »nesvrstano« sjediti na dvjema stolicama i biti svojevrstan most između Zapada i Rusije. O tome svjedoči najava dolaska Putina u Ljubljanu potkraj srpnja na otvaranje spomenika ruskim vojnicima poginulima 1945., i to u trenutku kada su ruskom predsjedniku sva vrata u EU uglavnom zatvorena. Slovenski je predsjednik Borut Pahor navodno razgovarao o Putinovu dolasku u Ljubljanu na marginama nedavne sigurnosne konferencije u Münchenu 13. veljače 2016. s pomoćnicom američkoga državnog tajnika Victorijom Nuland, koja je na to burno reagirala, savjetujući mu da otkaže taj susret. Vijest o Putinu u Sloveniji jednako je dočekana i u NATO-u, koji se oštro protivi ovakvom potezu Ljubljane. Povod Putinova dolaska jest navodno gospodarski, tj. povećanje rusko-slovenske robne razmjene sa sadašnjih 1,7 milijardi eura godišnje. No stvarni je razlog definitivno politički, tj. pokazati da su i Slovenija i Mađarska u Putinovoj zoni interesa. Kako je Hrvatska zasad imuna na Putinov ljubavni zov, u akciju je pozvan lobist Stjepan Mesić, čiji je privatni lobistički ured zvan »Ured bivšeg predsjednika RH« nedavno odlukom Hrvatskog sabora konačno ostao bez državnog financiranja. Mesić je boravio u Moskvi potkraj travnja 2016. na 5. moskovskoj konferenciji o međunarodnoj sigurnosti, održanoj u organizaciji Ministarstva obrane Ruske Federacije. Govoreći 27. travnja studentima na Moskovskom državnom sveučilištu međunarodnih odnosa (MGIMO) Mesić je istaknuo da »Europa mora surađivati s Rusijom, a ne biti protiv nje«, te da je on veliki pobornik »europskog udruživanja, ali ne protiv Rusije, već zajedno s njom«. Nije baš jasno koliko ruske ratne igre u Ukrajini, Moldaviji i Gruziji mogu biti motivirajuće članicama EU-a za suradnju s ovakvom Rusijom koja želi obnovu ruskog imperija, niti je jasno u čije ime Mesić govori. Ovo nije prvi njegov posjet Moskvi, niti je prvi put da vodi vlastitu vanjsku politiku, ne ovisnu o Vladi RH i Predsjednici, ali je dobro da to sada radi na svoj i ruski račun. Okružena rusofilskom Srbijom, Mađarskom i Slovenijom, Hrvatska je zapeLipanj 2016.

la za oko SAD-u, odnosno daleko su vremena kada su se Amerikanci zalagali za bratstvo-jedinstvo Hrvatske i Srbije i zanemarivali naša upozorenja s kim zapravo imamo posla. Hrvatska je zato zapela za oko i Turcima, posebno nakon što je pukla njihova ljubav s Rusijom. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u Hrvatskoj je boravio 26. – 27. travnja 2016. u pratnji 6 turskih ministara i 90 gospodarstvenika te bio srdačno primljen od svih razina naše državne vlasti. Turska ulaganja u Hrvatskoj iznose 213 milijuna eura, većinom u turizam i energetiku, te čine manje od jedan posto ukupnih ulaganja u Hrvatsku. Vrijednost godišnjeg izvoza u Tursku je 130 milijuna

Kako je Hrvatska zasad

imuna na Putinov ljubavni zov, u akciju je pozvan lobist Stjepan Mesić, čiji je privatni lobistički ured zvan »Ured bivšeg predsjednika RH« nedavno odlukom Hrvatskog sabora konačno ostao bez državnog financiranja.

eura, a uvoza 220 milijuna eura. Međutim, ne treba se zanositi da je gospodarstvo razlog Erdoganova dolaska. Naime, dolasci Erdogana i Putina prije svega su radi »pokazivanja zastave« i njihovih političkih interesa, a ne zbog brige za dotičnu zemlju ili radi gospodarstva. Erdogan je sam tom prilikom rekao: »Naše gospodarske odnose potrebno je poboljšati s ciljem da razmjena bude milijardu dolara. Trenutačno se ne vidi potencijal obje zemlje u tom pitanju, ali dok god imamo volju da to postignemo, možemo to i postići.« Odnosno, gospodarski potencijal se ne vidi, ali ja sam tu i dajem na znanje da me ova zemlja zanima, te da ovdje imam svoje interese sviđalo se to nekomu ili ne. U našem slučaju Erdogan je očito imao dva motiva za svoj dolazak. Prvi je hrvatski glas u EU u vrijeme dok EU odlučuje o položaju Turske i izbjeglicama, uzevši u obzir činjenicu da smo kao i Turska članica NATO-a i bliski s SAD-om.

Drugi je 100 godina vjerske tolerancije i prihvaćanja islama kao službene religije u Hrvatskoj, što može biti dobar model i ostatku EU-a. Inače, Erdogan sa svojom vladajućom strankom pozicionira Tursku kao zaštitnicu svih muslimana svijeta, o čemu svjedoči i njegov nastup na Kongresu Organizacije za islamsku suradnju, održanom u Istanbulu 13.–14. travnja 2016., koji je bio dosta posvećen sigurnosnim pitanjima. U toj svojoj misiji Erdogan se natječe sa (sunitskom) Saudijskom Arabijom i (šijitskim) Iranom. Zato se može očekivati nastavak turske diplomatske prisutnosti na Balkanu, ali i drugdje kad god Turska ocijeni da su Muslimani ugroženi. S druge strane, Turska voli »trostrani« pristup u regijama koje ju zanimaju, što znači trostrani valcer Turske, Hrvatske i BiH, a to pak traži slogu i bliskost muslimana i Hrvata u BiH. Upravo zato je u Hrvatskoj tom prilikom boravio i Bakir Izetbegović, najmoćniji čovjek SDAa. Kako je za slogu potrebno dvoje, nije jasno kakva su jamstva u ime Hrvata u BiH Turci dobili od hrvatskog vodstva, odnosno kakva je jamstva za Hrvate u BiH naše vodstvo dobilo od Turaka i od SDA-a. Tema koja se nije spominjala prilikom Erdoganova posjeta Zagrebu jest uloga Turske u dokončanju rata u Siriji, gdje Hrvatska ima svoje gospodarske interese – napuštena plinska polja. Zato valja pozdraviti odlazak predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u Iran 17.–19. svibnja, gdje su hrvatsku predsjednicu primili najviši iranski dužnosnici, vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei, predsjednik Hasan Rohani i predsjednik parlamenta Ali Laridžani, a održan je i Iransko-hrvatski gospodarski forum. Iran nam je bitan ne samo radi gospodarskih probitaka nego i zbog važne uloge u raspletu rata u Siriji. Hrvatska je tako unutar tri tjedna imala međudržavne sastanke najviše razine s objema državama koje stoje iza zaraćenih strana u Siriji: Irana koji stoji iza režima Bashara al-Assada i Turske koja stoji iza sirijske oporbe. Dakle, koliko god se činilo da smo na repu događaja, ovakva diplomatska aktivnost u Hrvatskoj i našem okruženju govori suprotno. Hrvatska također treba djelovati i ne biti pasivni promatrač, a iz povijesti Dubrovačke Republike možemo izvući važan zaključak: što je zemlja manja, to treba imati aktivniju diplomaciju! 17

Cédric Burgun

Papin san o novoj Europi

očetkom svibnja papa Franjo je u Vatikanu preuzeo nagradu Karlo Veliki koja je ustanovljena 1948. godine kao priznanje osobama koje promiču europske vrijednosti. U toj prigodi Papa je pred visokim dužnosnicima europskih institucija održao nadahnut govor u kojem je Europu bez uljepšavanja opisao kao umornu i sterilnu tvorevinu u rasulu, za koju su veliki ideali koji su je nadahnjivali izgubili čar, u kojoj vladaju egoizam i pojedinačni interesi, koja podiže zidove i gradi logore... Što se dogodilo s tobom, Europo humanizma, junakinjo ljudskih prava, demokracije i slobode? zapitao se Papa i pozvao Europljane da se

vrate onim vrijednostima na kojima je utemeljena Europska Unija »Transfuzija sjećanja« Posuđujući rečenicu pisca Elie Wiesela, koji je preživio nacističke logore za istrjebljenje, papa Franjo je preporučio transfuziju sjećanja koja omogućuje da se pronađe nadahnuće u prošlosti, da se stvari sagledaju s odmakom, kako bi se izbjeglo ponavljanje grešaka iz prošlosti i omogućilo hrabro suočavanje s današnjim izazovima. Važno je što prije prihvatiti izazov »aktualiziranja« ideje Europe, o kakvoj su imali hrabrosti sanjati njeni očevi, Europe sposobne za novi humanizam utemeljen na trima sposobnostima: za integraciju, dijalog i rađanje. Ne možemo se zadovoljiti kozmetičkim promjenama ili klimavim kompromisima, kojima će se tek dotjerati nekoliko

sporazuma. Potrebno je hrabro postaviti nove temelje. Korijeni Europe učvršćeni su tijekom povijesti zbog toga što je naučila integrirati, kroz uvijek nove sinteze, najrazličitije kulture koje naoko nisu bile povezane. Europski identitet, odrešit je bio papa Franjo, oduvijek je bio »dinamičan i multikulturalan«. Kultura dijaloga Stoga treba promicati integraciju koja u solidarnosti vidi način kako postupati i kako stvarati povijest. Također treba promicati kulturu dijaloga, kao oblik susreta, bez isključivanja koja bi, smatra Papa, trebala biti uključena u sve školske programe kao transverzalna os kroz sve discipline, kako bi se mladim naraštajima usadilo u glavu da se sukobi mogu rješavati na drukčiji način od onoga kako smo navikli. GODINA XLVII br. 6/510

Kad osuđuje isključivanje, papa Franjo misli na migrante, ali također i na milijune mladih Europljana koji svojim snovima i životima danas kuju novi europski duh. Njima treba, kazao je Sveti Otac, omogućiti da »sudjeluju u tom snu«. Stoga je nužno što prije pronaći nove, pravednije i uključivije, gospodarske modele, prijeći s likvidnog gospodarstva, koje potiče korupciju kao sredstvo za osiguranje profita, na socijalno gospodarstvo koje jamči pristup zemlji i krovu nad glavom zahvaljujući radu, koje ulaže u ljude stvarajući radna mjesta i kvalifikacije. Ovaj prijelaz ne samo da će dati novu perspektivu i stvarne mogućnosti integracije već će nam također ponovno pružiti mogućnost da sanjamo onaj humanizam kojeg je Europa kolijevka i izvor. Crkva može i mora pridonijeti preporodu Europe, koja je sada svakako oslabljena, ali u kojoj još uvijek ima energije i potencijala, kazao je Papa. Na kraju dugog govora on je iznio svoj san o humanoj Europi. U srcu i duhu, s nadom i bez isprazne nostalgije, poput sina koji u majci Europi ponovno nalazi svoje korijene života i vjere, sanjam o novom europskom humanizmu, o putu stalne humanizacije, koji zahtijeva sjećanje, hrabrost, zdravu i humanu utopiju. Sanjam Europu koja je mlada i još uvijek sposobna biti majkom: majkom punom života, zato što poštuje život i pruža nadu u život. Sanjam Europu koja se brine za dijete, koja poput brata pomaže siromaha i onoga koji u nju dolazi zato što je ostao bez ičega, tražeći utočište. Sanjam Europu koja sluša i cijeni bolesne i stare ljude, kako oni ne bi bili svedeni na predmete koje treba odbaciti jer nisu produktivni. Sanjam Europu u kojoj biti migrant nije zločin, već poziv na još veće zalaganje za dostojanstvo ljudskog bića u cjelini. Sanjam Europu u kojoj mladi udišu zrak čist zbog poštenja, ljepote kulture i jednostavnog života, nezagađen stalnom potrebom za potrošnjom; u kojoj oženiti se i imati djecu znači veliku odgovornost i veliku radost, a ne problem zbog nedostatka sigurnog zaposlenja. Sanjam Europu obitelji, s političarima koji su učinkoviti, usredotočeni na ljude više nego na brojke, na rađanje djece više nego na gomilanje dobara. Sanjam Europu koja promiče i brani pravo svakoga, ne zaboravljajući obveze prema svima. Sanjam Europu za koju se neće moći reći da je njeno zalaganje za ljudska prava bilo njezina posljednja utopija. Lipanj 2016.

Veliki? Vidim u tome dva značenja. Prije svega, to je zato da bi se papi Franji zahvalilo za njegov plemeniti politički angažman. Koji se dužnosnik još usudi prozivati Europu oko tih temeljnih pitanja kao što to čini Papa? On to radi sa žestinom i njemu svojstvenim osobnim nadahnućem! Nadalje, to je i odavanje priznanja ulozi Svete Stolice u mirovnim procesima diljem svijeta, kao i njenom zalaganju za najsiromašnije i najslabije. Papa je prihvatio ovu nagradu – jedinu koju je prihvatio do sada – upravo zato što ona nadilazi njegovu osobu. Ona je priznanje samoj instituciji Pape, važnosti njegove uloge u svijetu. Također, to naglašava i važnost vatikanske diplomacije i koliko bi bile naivne države koje bi se nje odrekle.

? Europska unija i Crkva ipak se ne slažu oko nekih temeljnih pitanja (obitelj, gospodarstvo...). Je li okruženje bilo sklonije Schumanu nego što je danas? Zar Europa mora nametati kršćanski moral? Ili je to država, kroz načelo supsidijarnosti? Ili je prije svega na svakom pojedincu da se obrati? Ne vjerujem i nikad nisam vjerovao u obraćenje odozgo. Svako obraćenje polazi prije svaga od nas samih. Odviše je lako optužiti Europu za sva naša moralna zla a da se pritom ne zapitamo o sebi. Europa je savršen odraz onoga što se događa u našim državama: naši političari napuštaju ili odbacuju neke temeljne teme, kao što su one obiteljske, i to je osnovni problem. Inače, usprkos na prvi pogled donekle mračnoj slici, ipak se pojavljuju i znakovi nade, kao što je napuštanje praga od 5 % na izborima za europski parlament, čime se smanjuje moć jakih stranaka u korist građanskih inicijativa, te unošenje definicije obitelji u mađarski i litvanski ustav. Treba također spomenuti primjere uspješne mobilizacije građana kao što je inicijativa One of Us. Toliko je sitnih kamenčića koji pokazuju da nikada nije sve izgubljeno. Osim toga, treba naglasiti hrabrost posljednjih papa koji su neumorno prozivali Europu: što to radi s čovjekom? Je li u službi čovječnosti? Uloga Crkve i kršćana prije svega je da svjedoče i budu dosljedni.

? Otkad

Govori postulator kauze Roberta Schumana O tome zašto je Papa zaslužio nagradu Karlo Veliki i kako danas vidi odnos Crkve i Europske unije, u razgovoru za katolički dnevnik La Croix, progovorio je predsjednik Instituta »Sveti Benedikt«, i postulator kauze za beatifikaciju Roberta Schumana, Cédric Burgun.

? Zašto je Papa zaslužio nagradu Karlo

je Europi potrebno Papino priznanje? Europa je, od samoga početka, bila osjetljiva na ohrabrenja iz Crkve, zato što su to bili i njeni očevi osnivači. Podsjetimo da je Robert Schuman na dnu gestapovske tamnice u Njemačkoj došao na ovu zamisao: poruka ljubavi koju je donio Krist ne odnosi se samo na pojedince već također na sve ljudske zajednice i njihove međusobne odnose. O toj zamisli Schuman je razgovarao s Papom, apostolskim nuncijem, biskupima, jer je želio djelovati i postupati kao pravi sin Crkve. U tom kontekstu mira i pomirenja Crkva je neprestano ohrabrivala izgradnju Europe. Benedikt XVI. je, na primjer, još kao kardinal posvetio nekoliko knjiga Europi. U njima je iskazivao duboko europsko uvjerenje da bi na kraju potpuno odbacio, kako je kazao, nacionalističku herezu.

Vraća li dodjela ove nagrade Papi važnost kršćanskim korijenima Europe? Kršćanski korijeni Europe nisu bili u središtu rasprave, ali papa Franjo je u svojem govoru dovoljno puta podsjetio na njih. U svakom slučaju, židovsko-kršćanski korijeni Europe nisu upitni, nego su činjenica, povijesna i znanstvena istina, htio to netko ili ne. Međutim, istina je također da su danas ljudi sve više navikli nijekati očito, pa čak i samu svoju prirodu i povijest. Pritom, kršćani su pozvani biti dosljedni i pitati se: zašto nam je zapravo potrebno to priznanje? Da je Europa priznala svoje korijene u preambuli ustava, koje bi posljedice to imalo? Nije riječ se o tome da svoje korijene stavimo u muzej, kao slavnu prošlost koju ćemo doći razgledati. Ta prošlost mora prožimati naše djelovanje, i to bi trebala biti svrha toga pitanja. 19

? Što mislite o ideji da europski političari

Ovakvo raspoloženje katolika prema Europskoj uniji promatrači uglavnom objašnjavaju razornim posljedicama gospodarske krize i masovne nezaposlenosti, složenošću institucija, kao i nedostatkom jasnoga političkog plana za Uniju od 28 članica, čije proširenje nije najbolje izvedeno. Trajna teškoća da se iskaže jedinstveno stajalište i kaotično upravljanje priljevom migranata jačaju osjećaj da Unija nije kadra ispuniti svoju zadaću.

reći da su osnovne poluge – obrazovni sustav, stanovanje – ostale u rukama država članica. Ova Europa, koja uplaćuje financijska sredstva u svrhu solidarnosti među zemljama članicama, više je kršćanska no što se misli, smatra Sylvie Goulard. Projekt osnivača EU-a bio je nadahnut praktičnim kršćanstvom. Za razliku od današnjih istovjetnih pokreta, to kršćanstvo nije neprestano imalo potrebu pozivati se na svoje izvore.

lje promotri, mislim da je papa Franjo posljednji koji bi to dopustio, toliko je njegov govor oštar i zahtijevan...

Loša obaviještenost više no ikad ide u prilog kritičarima Europe Zaslužuje li ova, ostarjela, tehnokratska Europa, ona koju je Papa pred Europskim parlamentom u Strasbourgu 2014., pozvao da ponovno pokaže svoju dobru dušu, ove optužbe za dehumanizaciju? Europska poslanica Sylvie Goulard, bliska bivšim talijanskim centristima Romanu Prodiju i Mariju Montiju, smatra da dezinformacije i nedovoljna upućenost, kad je u pitanju Europa više no ikada pogoduju njenim kritičarima. Treba uvijek dobro razlikovati ono što je u nadležnosti Unije od onoga što je u nadležnosti zemalja članica. Pokreti koji se izjašnjavaju kao kršćanski često prikazuju da se pobačaj i homoseksualni brak temelje na zakonodavstvu EU, što je posve pogrešno. Slično je i na planu gospodarstva, za koje se mnogi kršćani žale da je postalo jedina prizma EU-a, na štetu socijalne pravde i ljudske osobe. Ovdje ponovno valja

Odgovornost vlada i javnosti Ne poričući da postoji nezadovoljstvo među nekim vjernicima, predsjednik nevladine udruge CCFD (Katolički odbor protiv gladi i za razvoj) Guy Aurenche upozorava da ne treba bez razlike osuđivati pothvat koji je ipak jedinstven u povijesti. Oprezan sam prema pomalo zlovoljnom pogledu Crkve na društvo kad se ono ne kreće u željenom smjeru. Ja se ne prepoznajem u tom pogledu ni kao kršćanin, ni kao otac i djed... Isus ljude ne zbližava kroz zlovolju, već kroz budućnost! Kršćanske zajednice Europe ponovno pronalaze nove oblike bratstva, počevši od solidarnosti sa siromašnim zemljama. Uzmicanje kojem danas svjedočimo ne vodi k životu. Gesta pape Franje, koji je s otoka Lesbosa sa sobom poveo skupinu sirijskih muslimanskih izbjeglica, primjer je Europi. Ali on osobito podsjeća vlade i duboko podijeljenu javnost na njihovu odgovornost početkom 21. stoljeća.

iskorištavaju Papin ugled? Želja za iskorištavanjem Pape i kršćana u političke svrhe prisutna je još odonda kad je Isusa pozvao Herod, koji je umirao od želje da ga upozna, ali ga uopće nije doista slušao. Ima takvih pokušaja u Europi, kao i u svakoj od naših država i političkih stranaka, koje bi sve željele imati katoličko »jamstvo«. Mi nismo nikada slijepi za te političke manevre. Međutim, kad se bo-

Jesu li katolici sve manje skloni Europi?

Katolici su bili povijesni promicatelji europske ideje nakon Drugoga svjetskog rata, ali danas, šezdeset godina nakon potpisivanja Rimskih ugovora, više nisu tako jednodušni, piše francuski katolički dnevnik La Croix. Prisutno je razočaranje, kriza identiteta... Veliko razdoblje pomirenja oko kršćanskih demokrata Schumana, Gasperija i Adenauera kao da se promijenilo. U Francuskoj se to očituje tako što, na izborima za Europski parlament, praktični katolici s centra, koji su tradicionalno proeuropski, skreću prema državotvornoj desnici. 20

Priredila: Snježana Kirinić GODINA XLVII br. 6/510

Nadići sebe Kad na crtu vremena polože naše toliko kratke, omeđene i ograničene živote, pred svakim su od nas nepregledni, nesagledivi i nedokučivi prostori koje valja osvajati i spoznavati. I tek zaslijepi nas bljesak razdraganosti, a već se vjeđe sklope na neki novi san. I često nam se čini kao da vrijeme prolazi kroz nas, a mi da stojimo zgranuto i zadivljeno širom raskriljenih očiju motreći golemi zaslon ovoga čudotvornog i čudovitog svijeta. Neki su od nas još uvijek zabavljeni sobom i prtljaju po vlastitoj kolijevci, drugi zaškilje i provire kroz kakvu pukotinu, ali im se pogled brzo umori i klone. Treći se pak bezuspješno bacakaju, poskakuju i veru ne bi li dosegnuli, prekoračili i nadišli stijenke i ograničenja svojih života i osobnosti. No malo je onih koji preskoče, prevladaju i prijeđu vlastite granice. Za takve i u takvima kao da je vrijeme stalo, a oni sada brode nesputano i slobodno.

Odškrini zjenicu milosti. Ura vremena ne omeđuje smione. Tomislav Salopek Lipanj 2016.

Foto: Dan Fador

Oni su baštinili sav mir i svu ljubav ovoga i svih mogućih drugih svjetova. Njima umjesto vremena kroz dušu protječe topla spokojna vječnost, bez tame, bez zebnje, bez kolebanja… I njihovi putovi više nisu naši putovi, oni su Put, njihove istine više nisu čovjekova istina, one su Istina, a njihovi životi više nisu ljudski životi, oni su Život.