Kana, srpanj-kolovoz 2016.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina XLVII Broj 7–8/511 Srpanj – Kolovoz 2016.

Cijena 13 kn

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227

4 Reforma školstva i »Brexit«

Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail KANA: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće.

Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović.

Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac

7 Odnos Crkve i politike u Hrvatskoj?

Stjepan Baloban

10 Razmišljanje i govor o Bogu danas Bono Zvonimir Šagi

Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Putopis

Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.

27 Božja stvorenja Tomislav Salopek

Rukopise i slike ne vraćamo.

Tisak: Denona d.o.o.

Političke teme

Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

Broj računa: 2340009-1100047241 Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337 IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X

12

Luxembourg Ivana Ćepulić

Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.

20 Dan Klanjateljica razgovor

pretplata@ks.hr

22 Oči sviju uprte u obitelj!

ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obra­čunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

24 Sretna kuća pokraj Save

Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Srpanj – Kolovoz 2016.

Milan Šimunović

Brojni, ali svi naši

16

Hrvatska i Brexit Tonči Tadić

42 Širenje interesa multinacionalnih korporacija

Marijan Jošt

26 Neka ljetna poputbina

45 Milosrdni poput Oca

31 Ljetna slagalica

48 Dijalektika unutarnje veličine

35 Kad bismo znali živjeti za

52 Ždrapanj

36 Bilance za ljeto

54 Enerika Bijač

Vrijeme i svijest: Vedran Martinac Kulturni mozaik Stjepan Lice

U korist vlastite štete: Stanko Uršić

Gabriela Jurković Veronika Popić

Zapis: Zvonko Madunić Portret umjetnika 3

Pitanje sadašnjeg trenutka

Reforma školstva i »Brexit«

R

eforma hrvatskoga školstva jedno je od onih područja koje najviše zanima veliku većinu hrvatskih obitelji.

Mnogi roditelji sadašnje djece u našim školama bili su đaci ili studenti u vrijeme komunističkog režima. Oni vrlo dobro znaju kako je školstvo bilo prvo na udaru jednoumnog sistema. Ne samo što su sadržaji školskih programa bili strogo pod nadzorom komunističke partije nego su škole bile svojevrsne odgojiteljske institucije, naravno, sa svrhom odgoja budućih poslušnika i partijskih aktivista. U tim se programima, naravno, nije našlo mjesta za neka područja kao što su specifičnosti u povijesti raznih naroda u bivšoj Jugoslaviji, za teme kao što su ljudska prava, za nekakva moralna i etička pitanja. Tu mjesta nisu imali mnogi hrvatski velikani književnosti, kulture, povijesti, velikani neke politike koja nije bila komunistička. Naravno, u programima odgoja koji su bili jednoumno dirigirani, od dječjeg vrtića do odrasle dobi, nije moglo biti mjesta za neka moralna ili etička načela koja su odudarala od jednoumnoga etičkog sustava. Samo da se prisjetimo: tko je ikada tadašnjem režimu prigovorio da se upleće u sadržaje na temelju kojih su obrazovana i odgajana djeca? Pa se onda, kada su u pitanju sadašnji pokušaji reforme školstva, postavlja logično pitanje: Što su zapravo htjeli članovi radne skupine za izradu novih sadržaja obrazovanja sa svrhom reforme školstva u Hrvatskoj? Oni su uporno ponavljali »mantru« kako su nezadovoljni jer im se politika upleće u posao.

4

Nejasni pojam političkog uplEtanja Drugim riječima, gospodin Jokić i njegova družina očito su bili uvjereni u vlastitu nedodirljivost i apsolutnu kompetentnost. I imali su pravo da se politika ne smije miješati u ovaj posao. Apsurdno je, međutim, što je njih na dužnost stvaranja kurikula postavila politika, i to politika koja je stajala i iza programa stvaranja kurikula građanskog odgoja. U oblikovanju radne skupine gotovo nikakvu ulogu nisu imali neovisni stručnjaci, znanstvenici, obrazovni djelatnici, roditelji... Zar se onda političkim upletanjem smatra to da se nitko, pa ni vrhunski hrvatski znanstvenici, djelatnici u obrazovanju, roditelji, ne smiju očitovati o radu na reformi školstva, o sadržajima koje će djeca učiti, o metodama nastave? Čisto sumnjam da se politika koja je radnu skupinu stvorila vodila samo kriterijima stručnosti, neovisnosti, objektivnosti. No, kada bi tako i bilo, koji će to istinski član radne skupine za izradu novog modela školstva u Hrvatskoj odbiti sugestije i doprinose koje mogu dati vrhunski hrvatski znanstvenici? Logično bi bilo da su sami članovi radne skupine posegnuli za savjetima i mišljenjima onih koje politika nije smatrala »dostojnima« da budu u radnoj skupini. Osim ako tu nije bilo posrijedi »namještanje« dobro plaćenog posla »provjerenim« kadrovima, među koje se svakako ubraja i supruga bivšega hrvatskog premijera. Ona, i ne samo ona, očito je stručnija od svih hrvatskih akademika, jer je bila članica i radne skupine koja je, u vrijeme ministra Jovanovića, stvarala onaj »genijalni« program tzv. građanskog

(čitaj: spolnog) odgoja. O kakvom je dakle političkom upletanju riječ? Ili, bolje rečeno, koja je to politika? Ili pak, zar jedino politika koja je formirala radnu skupinu ima ekskluzivno pravo određivanja što i kako će se učiti u hrvatskim školama? Ne miriše li to na jednoumlje?

Radna skupina ili svemoćni komitet?

Sada, kada smo u periodu oblikovanja nove radne skupine, valja se prisjetiti nekoliko elementarnih činjenica. Ako ikoja reforma zahtijeva najšire moguće konzultacije, primjedbe, kritička sučeljavanja, poštovanje različitih mišljenja, onda je to reforma programa obrazovanja budućih generacija. Ovo je pitanje eminentni test demokracije. Naime, temelj demokracije čini sustav ljudskih prava, pa tako i neporecivo pravo svakoga građanina, prije roditelja, da ima pravo izraziti svoje mišljenje, odobravanje ili nezadovoljstvo, kritiku ili pohvalu, s obzirom na program po kojemu će se obrazovati i odgajati buduće generacije. Inicijatori reforme školstva, ali i čelnik radne skupine, ne samo što bi trebali dopustiti da u radnoj skupini budu ljudi različitih svjetonazora nego bi to trebali sustavno zahtijevati i tražiti tijekom cijelog perioda rada te skupine. Valjda nam je već svima dosta nekakvih jednoumnih i svemoćnih komiteta. Zar su bili u krivu svi oni koji su novom programu prigovarali da u njemu nedostaju neki vrhunski likovi hrvatske povijesti, književnosti i kulture? Zar je riječ o političkom upletanju ako se mnogi nisu slagali s katkada vulgarnim tekstovima koji bi trebali služiti kao nastavna pomagaGODINA XLVII br. 7–8/511

Piše: Josip Grbac

la i obvezna literatura u školama? Ponavlja se ista priča koja se odigravala pri pokušaju uvođenja iznimno problematičnog kurikula tzv. zdravstvenog odgoja protiv kojega su se mnogi pobunili, prije svega roditelji.

Možda je riječ o tome da se sada pokušava u škole uvesti nešto »kroz prozor«, kada to nije uspjelo »kroz vrata«. Zato nije nikakva »tragedija« što se oblikuje nova radna skupina. Možda će ona imati istančaniji osjećaj za komunikaciju, poštovanje demokratskih ljudskih prava i cijenjenje drukčijeg mišljenja.

Pogrešni prosvjednici U Hrvatskoj je oživjela već uhodana praksa da vlastito jednoumlje, vlastiti nerad ili prepotentnost prikrijemo izlaskom na ulicu. Postoje udruge spremne na prosvjede s već oblikovanim transparentima za svaku priliku. Sami sadržaji novog programa obrazovanja tu su najmanje važni.

Prosvjeduje se protiv određene politike.

Ali u ovom slučaju kritike na račun sadržaja reforme nisu proizašle prije svega iz neke političke »kuhinje«, nego iz intelektualnih krugova. Ako postoji nekakvo političko upletanje, onda je to ono koje je za izradu programa obrazovanja očito zadalo precizne naloge. Na ulice su dakle izašli sasvim pogrešni ljudi. Trebali su ondje biti oni koji ne prihvaćaju način rada na reformi i apriorno odbacivanje svakoga drukčijeg mišljenja. Potpuno umjetno, senzacionalistički i perfidno stvara se dojam kako netko želi blokirati reformu školstva, a to nije točno. Nema čovjeka u Hrvatskoj koji ne želi poboljšanje školskog sustava. No, sasvim je razumljivo da jedan tako važan Srpanj – Kolovoz 2016.

resor u Hrvatskoj ne može biti prepušten samovolji, osobnim interesima i shvaćanjima samo nekolicine ljudi u jednoj radnoj skupini, bez obzira na to koliko stručna ili kompetentna ona bila. Poslodavac onima koji su radili ili će raditi na reformi školstva nije jedna politička stranka ili opcija, nego hrvatski narod koji to sve, uostalom, i plaća.

Lekcija Brexita Možda će se nekom činiti da problem o kojem govorimo nema nikakve veze s najaktualnijim pitanjem sadašnjega trenutka kao što je izlazak Velike Britanije iz Europske unije. No, neke se paralele mogu povući. Jedna od njih svakako je činjenica da bilo kakva politika koja ne osluškuje osjećanja, shvaćanja, strahove vlastitog naroda, koja ne drži do vrijednosti koje su jednom narodu prioritetne, takva politika prije ili poslije doživljava poraz. Papa Franjo imao je pravo. Europa je »puknula« na pitanju odnosa prema emigrantima i izbjeglicama. Englezi su odlučili napustiti Europsku uniju. Očito ne prije svega zbog ekonomskih i financijskih razloga. Riječ je o drugom po jačini europskom gospodarstvu i trećem gospodarstvu u svijetu. Osim toga, dok su Britanci bili u EUu, zbog njihova trajnog, izričitog ili prikrivenog skepticizma, uživali su privilegije o kojima manje važne članice mogu samo sanjati. Samo da spomenemo agrarnu politiku gdje su oni imali povlastice koje nije imala nijedna druga članica. Na stranu pitanje je li britanski premijer inicirao referendum zbog vlastita političkog opstanka na čelu britanske Vlade, očito je razlog

zašto je prosječni Britanac glasao za Brexit bio strah od navale novih izbjeglica s Istoka i Juga. Tu se zaista uplela politika svojim pragmatizmom. Britanski premijer inicirao je referendum kako bi dobio od samih građana vjetar u leđa i bio jači u zahtijevanju dodatnih iznimaka i povlastica za svoju zemlju. Problem izbjeglica za politiku bilo je drugorazredno pitanje. Ali je očito upravo to pitanje prevagnulo te je većina glasala za Brexit. Tomu u prilog govori činjenica da je grad London, njegov famozni City, svojevrsno gospodarsko i financijsko središte ne samo Britanije nego i Europe, gdje se stvara 10% bruto društvenog prihoda zemlje, glasao za ostanak u Uniji. Nije čudno što su se Škoti i građani Sjeverne Irske opredijelili za ostanak u Uniji. Očito znaju da nisu pretjerano zanimljivi pridošlicama i izbjeglicama te su manje podložni strahu od nekih novih stanovnika Europe.

Britanski premijer očito je igrao na pogrešnu kartu. Nije uzeo u obzir interese, strahove, mišljenja i raspoloženja ljudi. Podcijenio je ono do čega su ljudi najviše držali, čega su se bojali. Ni u Hrvatskoj bilo kakva reforma ne može uspjeti ako politika koja je provodi sustavno zanemaruje prioritetne interese građana, njihove težnje, vrijednosti. Ako nastoji zanemariti povijesne činjenice do kojih većina u jednom narodu drži. Ako zanemaruje velikane na čijim djelima počiva sadašnja dobrobit naroda.

Ako politički pragmatizam stavi na najviše postolje, pod cijenu da zanemari opće dobro. Britanski premijer dobio je jasnu lekciju kako takvo poimanje nije održivo na duže staze. Nadamo se da ćemo iz toga nešto naučiti.

5

Novi dikasterij Papa Franjo odobrio statut novog dikasterija za laike, obitelj i zaštitu života

U

Vatikanu je osnovan novi dikasterij za laike, obitelj i zaštitu ži-

vota, koji će s djelovanjem početi

1. rujna te će pripojiti sadašnje Papinsko

Bl. Karl Leisner

vijeće za laike i Papinsko vijeće za obitelj.

Na prijedlog Vijeća kardinala, papa Franjo je odobrio »ad experimentum« Sta-

Blaženik iz Dachaua

tut novog dikasterija, a s početkom njegova djelovanja sadašnja Papinska vijeća za laike i za obitelj bit će ukinuta, uz obu-

P

apa Ivan Pavao II. njemačkog je svećenika i mučenika nacizma Karla Leisnera prije dvadeset godina u Berlinu proglasio blaženim. Svećenik, koji će ostati zabilježen po tome da je u svojemu svećeničkom životu služio samo jednu misu, rođen je 28. veljače 1915. u Reesu kao najstarije od petero djece. Obitelj se zbog očeva posla preselila u grad Kleve, gdje je Karl pohađao školu i ministrirao u crkvi. Uskoro je postao oduševljeni član katoličke mladeži i sudjelovao u svim duhovnim i sportskim događanjima koje je udruga organizirala. Od istaknutoga člana, postao je voditelj katoličke mladeži koja se okupljala potajno na logorovanjima u Belgiji i Nizozemskoj pred nacistima koji su preuzeli kontrolu nad svim organizacijama mladih u Njemačkoj. Nakon srednje škole upisao je god. 1934. studij teologije u Münsteru. Tamošnji biskup Clemens August von Galen, koji je i sam poslije postao blaženik, imenovao je Karla voditeljem katoličke mladeži u biskupiji. Leisner je zbog toga bilo pod stalnim nadzorom nacista koji su ga poslali na šestomjesečni rad na poljoprivredna imanja, a nacistička mu je tajna policija zaplijenila sve dokumente i dnevnike. Karl ni tamo nije mirovao, nego je potajno organizirao nedjeljnu misu za radnike na prisilnom radu. Zdravlje mu je bilo narušeno početkom tuberkuloze, pa ga je biskup, nakon ređenja za đakona na Blagovijest 1939., poslao na liječenje u plućni sanatorij. Netko ga je čuo da govori protiv Hitlera pa je prijavljen i uhićen. Najprije je interniran, a zatim je zatvoren u koncentracijski logor Sachsenhausen.

Početkom prosinca 1941. premješten je u logor Dachau, gdje je bio na stalnome prisilnom radu. U taj su logor slani vjerski službenici koji su

6

stavu odgovarajućih članaka apostolske konstitucije Pastor bonus.

Dikasterij ima ovlasti u područjima koja se tiču odgovornosti Svete Stolice za promicanje života i apostolat vjernika laika, za pastoralnu skrb obitelji i njezino poslanje prema Božjem naumu, te za zaštitu i podržavanje ljudskog života.

U ovlasti Odjela za laike jest »da potiče i ohrabruje promicanje poziva i posla-

se protivili nacističkom režimu. Od 2720 vjerskih službenika zatočenih u Dachauu, njih oko 95 % bili su katolički svećenici i redovnici. U ožujku 1942. premješten je u logorsku bolnicu zajedno sa stotinjak oboljelih od tuberkuloze, gdje su nacistički liječnici na njima obavljali pokuse. Đakon je bio poznat po tješenju bolesnika, a odlikovao se velikom pobožnošću prema Blaženoj Djevici. Karl je i svećeničko ređenje primio u logoru. Zaredio ga je logoraš francuski biskup Gabriel Piguet 17. prosinca 1944.

Sve potrebno za ređenje u logor je unijela Josefa Mack, poslije sestra Naše Gospe Maria Imma, koju su zbog njezinih dobrih djela zvali »anđeo Dacahua«. Prvu je misu Karl uspio potajno slaviti na Sv. Stjepana 1944. Nakon oslobađanja logora 29. travnja 1945. svećenik je hitno upućen na liječenje u plućnu bolnicu u Bavarsku, gdje je od posljedica bolesti i iscrpljenosti umro 12. kolovoza 1945. u 30. godini života.

Karl Leisner pokopan je u Kleveu, a dvadeset godina poslije relikvije su mu premještene u kriptu katedrale u Xantenu. Po njemu je nazvana udruga katoličke mladeži u biskupiji Münster, a napisano je i nekoliko dramskih djela o njegovu životu. Spomendan mu se slavi 12. kolovoza.

• Suzana Peran

nja vjernika laika u Crkvi i u svijetu«. To podrazumijeva i promicanje učenja u svrhu doprinosa doktrinarnom produbljenju tema i pitanja koja se tiču vjernika laika.

Odjel za obitelj ima u ovlasti da »promiče pastoralnu skrb za obitelj i čuva njeno dostojanstvo i dobro, utemeljene na sakramentu ženidbe«. Odjel će također pratiti aktivnosti ustanova, udruga, pokreta i katoličkih organizacija koje su organizirane oko obitelji, a djelovat će u suradnji s Papinskim institutom Ivan Pavao II. za studij braka i obitelji.

Zadaća je Odjela za život da »podržava i koordinira inicijative za odgovorno roditeljstvo, za zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti, vodeći brigu o potrebama osobe u različitim fazama razvoja«. Odjel će promicati i pomagati organizacijama koje pomažu ženama i obiteljima u prihvaćanju i skrbi za dar života, osobito u slučaju teške trudnoće i sprečavanja pobačaja, kao i onima koji pomažu ženama koje su pretrpjele pobačaj. Prema Statutu novog dikasterija, taj će odjel djelovati u suradnji s Papinskom akademijom za život.

Priredila: Snježana Kirinić GODINA XLVII br. 7–8/511

Kolumna Stjepana Balobana

Odnos Crkve i politike u Hrvatskoj?

H

rvatska obiluje paradoksima! Jedan je od njih da u javnome prostoru prevlada privid kako Crkva, odnosno službena Crkva, u Hrvatskoj ima snažan utjecaj na zbivanja u javnom životu a, posebno, u politici. Taj privid, koji je na poseban način došao do izražaja u prvoj polovici 2016. godine za tzv. desne vlade, iznimno je štetan i za Crkvu i za državu Hrvatsku i njezin put prema istinskoj demokraciji. Za Crkvu, kojoj je na prvome mjestu vjerodostojno življenje evanđelja, a u situaciji kada se u javnosti stvorio privid uske povezanosti Crkve i politike, sve više se gubi ne samo – danas toliko potreban – vrijednosno-moralni utjecaj Crkve na zbivanja u društvenom i političkom životu nego i vjerodostojnost u ‘vlastitom dvorištu’, među vjernicima praktikantima. Za državu, jer Hrvatska još uvijek nije izgradila svijest državotvornosti koji bi okupljao i povezivao sve njezine građane bez obzira na svjetonazor ili političku opredijeljenost. Zbog neizbrisive svijesti snažne povezanosti Crkve i naroda kroz povijest Crkva u Hrvatskoj posjeduje moralnu snagu i obvezu pridonijeti složenom procesu oblikovanja državotvornosti. A to je moguće samo ako službena Crkva kao promicateljica temeljnih ljudskih vrijednosti ostane vjerski i moralni autoritet i čimbenik okupljanja te, za hrvatsko društvo, predvoditelj prijeko potrebnog dijaloga. Na tri je stvari, prema mojem mišljenju, potrebno upozoriti u tom kontekstu.

Skupine katolika u političkom životu Prva se odnosi na sve snažniju prisutnost skupina katolika u konkretnom političkom životu koji su povezani s određenim vjerskim udrugama koje djeluju na principu civilnih organizacija, kao i na skupine katolika koji se duhovno nadahnjuju na određenim crkvenim organizacijama koje ih kao vjernike laike pripremaju za javni angažman u društvu. Sve to je legitimno i može se susresti, s više ili manje Srpanj – Kolovoz 2016.

uspjeha, u zemljama Europe i po svijetu. Koji je, onda, problem u Hrvatskoj? Problem je i ovdje u prividu, to jest u tome što se te skupine katolika u javnome prostoru povezuje, gotovo identificira, sa službenom Crkvom u Hrvatskoj. Drugim riječima, sve ono što njihovi članovi čine u konkretnome političkom životu pripisuje se utjecaju Crkve, a to u stvarnosti nije točno. To, međutim, ima izravne posljedice na odnos Crkve i naroda, kao i na slabljenje vjere u narodu. Kroz tešku i dugu povijest hrvatskoga naroda, a posebno u vremenu komunizma, hrvatska je Crkva zadobila neizmjerno povjerenje hrvatskoga naroda koje se na ovaj način može brzo izgubiti, a dijelom se već izgubilo.

Razdijeljenost hrvatskogA vjerničkog korpusa Druga stvar, koja u ovoj situaciji privida zadobiva na značenju, jest razdijeljenost vjerničkog korpusa u hrvatskom narodu s obzirom na politička događanja. Što se više udaljujemo od stradanja i pobjede u hrvatskome Domovinskom ratu, nastaju sve ‘oštriji i brutalniji’ obračuni između različitih grupacija (često s nejasnim, upitnim i skrivenim nalogodavcima) koje se u javnosti prikazuju kao jedini i isključivi branitelji hrvatskoga identiteta i državotvornosti. Caruje isključivost koja se u konkretnim primjerima pretvara u poznato ili mi ili oni. To sve više podsjeća na tužne i ružne obračune 30-ih godina dvadesetoga stoljeća između katolika Hrvata podijeljenih u različite vjerske i civilne udruge i organizacije. Oni tada, kao i ovi danas, pozivaju se na Crkvu i – drago im je – ako ih se povezuje s njom. Poznavateljima života blaženoga Alojzija Stepinca poznato je da je tada, kao mladi nadbiskup, želio prije svega ujediniti katoličke udruge i organizacije. Nažalost, u tome nije uspio, ali je uspio u onome mnogo važnijem, a to je jedinstvo Crkve koje je bilo iznad političkih previranja, a Crkva je u hr-

vatskom narodu postala orijentir i institucija kojoj se vjerovalo i u komunizmu bez obzira na neprijateljsko stajalište komunističke vlasti i progone svećenika.

Socijalni, a ne politički govor Treća stvar, koja je od velike važnosti za izlazak iz spomenutih privida, jesu govor i ponašanje kako crkvenih službenika, tako i crkvenih medija, posebno onih crkvenih medija koji još imaju ‘kakav-takav utjecaj’ na crkveni i javni život u Hrvatskoj. Crkveni službenici i crkveni mediji ne mogu govoriti istim rječnikom i služiti se istim argumentacijama kojima se služe civilni mediji i političari te općenito javni djelatnici! Ako tako čine, tada se nužno svrstavaju na ovu ili onu stranu i ne vode brigu o tome da je Crkva poslana svima i da njezina temeljna zadaća u odnosu prema javnom životu proizlazi iz evanđelja, a to je pod vjerskim, vrijednosnim i etičko-moralnim vidikom zauzimati se za dostojanstvo svakoga čovjeka i za opće dobro svih građana. Tu specifičnu zadaću mogu obaviti samo ako se služe socijalnim govorom Crkve koji se temelji na socijalnom nauku Katoličke Crkve. U onome trenutku kada neki crkveni medij u konkretnom slučaju zauzima političku poziciju, gubi vjerodostojnost i stvara dodatnu pomutnju u hrvatskome vjerničkom korpusu. Vjernici ostaju zbunjeni, a povjerenje u Crkvu kao stožernu instituciju hrvatskoga naroda slabi. Tako se dodatno množe prividi umjesto da se u crkvenim medijima – upravo zbog toga što su neovisni o različitim ‘političkim’, ‘novčarskim’ i ‘drugim’ svjetovnim moćnicima – objašnjava, upućuje i iz neovisne i neuvjetovane situacije nude vjernicima i općenito hrvatskim građanima prijeko potrebna razjašnjenja kako bi slobodno i odgovorno mogli oni sami birati vlastitu budućnost. Socijalnim govorom crkveni službenici i mediji približavaju se i vjernicima i svim građanima. Političkim se govorom udaljuju od jednih i drugih!

7

Političke teme

Hrvatska i Brexit

Piše: Tonči Tadić

Na referendumu održanom 23. lipnja 2016. Britanci su tijesnom većinom odlučili izaći iz EU-a! Na birališta je izašlo 72,5 % birača, od čega je 51,9 % bilo za izlazak iz EU-a, a 48,1 % za ostanak u EU-u. Velika izlaznost svakako daje jamstvo legitimnosti odluka. Doduše zakon ne definira potrebnu većinu ni potrebnu izlaznost birača, niti jamči da će Parlament doista potvrditi odluku referenduma. Ovu senzacio­nalnu vijest, objavljenu iz sjedišta Izbornog povjerenstva u Manchesteru u 3 sata ujutro 24. lipnja prenijeli su svi svjetski mediji, a posljedice te odluke osjećat će generacije i u Britaniji i u ostatku Europe.

G

ospodarske su se posljedice već osjetile: britanska je funta unutar nekoliko sati pala za 11 % u odnosu prema euru i dolaru, na najnižu vrijednost u zadnjih 30 godina. Pala je i vrijednost dionica na britanskoj, ali i na svim europskim burzama, pa čak i na azijskim burzama jer se širi val neizvjesnosti ovom odlukom Britanaca.

Porastao je dolar, kao i jen i švicarski franak, ali i zlato, u koje svi ulažu u nesigurnim vremenima.

Nakon početnog šoka, europski čelnici poput Jeana Claudea Junckera, predsjednika Europske komisije, i Martina Schultza, predsjednika Europarlamenta, počeli su pozivati Britance da »odu što prije iz EU-a« i tako skrate ovo vrijeme neizvjesnosti. Naime, sam referendum ne znači automatski i izlazak iz EU-a, nego tek poticaj za pokretanje procesa izdvajanja prema članku 50. Lisabonskog sporazuma, koji može trajati najviše dvije godine, a taj rok počinje teći tek kad Vlada UK službenim dopi-

16

som o tome obavijesti Europsku komisiju.

Englezi, čini se žele otezati s procedurom, loveći bolje pregovaračke startne pozicije. I njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik François Hollande, koji su u danima prije referenduma upozoravali Britance na negativne posljedice moguće odluke o izlasku iz EU-a i pozivali ih da ostanu u EU-u, sada pozivaju na brzo djelovanje te na razumne poteze i Britanije i EU-a. Isto vrijedi i za druge vodeće političare u ostatku EU-a, koji redom upozoravaju na besmislenu i štetnu odluku sad već tehničkoga britanskog premijera Davida Camerona o raspisivanju referenduma.

Suočen s negativnim ishodom referenduma Cameron je ujutro 24. lipnja podnio ostavku, koja bi trebala stupiti na snagu u listopadu. No to ga neće oprati od povijesne odgovornosti za, kako je to opisao Financial Times, »najveću štetu nanesenu Britaniji u mirnodopskom razdoblju«. Kako je uopće došlo do ovakvog ishoda?

Najjednostavnije rečeno, Cameron se koristio referendumom o izlasku Britanije iz EU-a kao taktičkim oružjem za unutar-

stranački obračun s desnim krilom Konzervativne stranke. Boris Johnson, donedavni konzervativni gradonačelnik Londona, ali i brojni ministri u Cameronovoj vladi, tražili su referendum o izlasku iz EU‑a i prije parlamentarnih izbora održanih u svibnju 2015. Kako bi umirio nezadovoljnike u stranci i pokazao se većim Britancem od njih obećao im je referendum nakon izbora, računajući da će i nakon izbora biti u koaliciji s Liberalno-demokratskom strankom (LDP) Nicka Clegga. Budući da se ­Clegg protivio izlasku iz EU-a i raspisivanju referenduma o tome, Cameron je računao da će nakon izbora moći reći desnom krilu svoje stranke kako bi on rado raspisao obećani referendum, »ali eto, to nam ne dopuštaju koalicijski partneri iz LDP-a«. Međutim, na izborima je Cameron prošao neočekivano dobro, te mu nije trebala koalicija s LDP-om, čime je ujedno izgubio mogućnosti izlike za neraspisivanje referenduma.

Uslijedili su mučni pregovori Cameronove vlade s Europskom komisijom u veljači 2016., uz niz sastanaka četvorice – uz GODINA XLVII br. 7–8/511

Ilustracija: Stefan Schweihofer

Camerona, Merkel i Hollandea, bio je tu i talijanski premijer Matteo Renzi. Cameronovi su ciljevi bili ojačati svoju poziciju uoči referenduma, dok su njegovi sugovornici u EU-u očito mislili da će, popuštajući Britaniji, ishoditi ostanak Britanije u EU-u, pa čak i uvjeriti Camerona na odustajanje od referenduma.

Istini za volju, Cameronova četiri zahtjeva nisu bila posve izvanzemaljska. Prvi je bio gospodarski suverenitet za zemlje izvan Eurozone, dakle ne samo za Britani-

Drugi je bio konkurentnost EU-a u svjetskim razmjerima, koja je često ugušena nepotrebnim birokratiziranjem i europske i nacionalnih administracija. Treći se zahtjev odnosio na ograničavanje useljavanja i radnih migracija. Točnije, tražio je iznimku od pravila o slobodnom protoku radne snage unutar EU-a, što je sablaznilo ostatak EU-a i što nije dobio. No posebno je želio prekinuti postojeću praksu da stranim radnicima zaposlenima u Britaniji poslodavac plaća socijalnu skrb i za djecu koja su im

Opći je dojam, ovako gledano sa strane, da britanska politička klasa, izdvojena od naroda, školovana u elitnim privatnim školama i na elitnim sveučilištima, nema niti može imati osjećaj za strahove i osjećaje naroda. Stoga se kampanja temeljila na pumpanju strahova od izlaska iz EU-a, što je kod naroda izazvalo tipični prkos prema višim klasama i njihovoj demagogiji.

ju nego i za Hrvatsku, Poljsku, Mađarsku i druge koje nemaju euro kao valutu. Tražio je da Europska središnja banka pri svakom potezu posebno vodi brigu o tome da zemlje izvan eura ne budu ničim oštećene.

Srpanj – Kolovoz 2016.

ostala kod kuće, recimo, u Poljskoj, i to po britanskim, a ne po poljskim standardima.

Za to je od EU-a dobio kompromis – da dobivaju to pravo, ali tek nakon proteka četiri godine uplaćivanja u britansku socijalnu

blagajnu. Četvrti se zahtjev odnosio na političku suverenost, odnosno na omogućivanje prava veta nacionalnim parlamentima radi blokiranja odluke iz Europske komisije i Europarlamenta koje se kose s nacionalnim interesima. To bi u praksi značilo da se gotovo nijedna odluka ne može donijeti usuglašeno na razini cijelog EU-a jer bi uvijek netko imao neke primjedbe i na temelju njih uvedene iznimke. Ali bi dovelo i do neviđenog birokratiziranja pri odlučivanju, te »političke trgovine« na razini EUa, jer bi za sve trebao konsenzus svih parlamenata u EU-u.

Cameron se dakle postavio kao ­čuvar nacionalnih suvereniteta država članica EU-a, dok se njemačka administracija s gđom Merkel na čelu postavlja kao zagovornik potiranja nacionalnih suvereniteta, a u svrhu stvaranja »sve bliže Unije« kako je definira Lisabonski sporazum, odnosno u konačnici Sjedinjenih Europskih Država.

Unatoč tipično hrvatskom prihvaćanju svega njemačkog kao dobrog, a odbacivanjem svega britanskog kao lošeg, ovako zapravo stoje stvari. Ujedno vjerujem da bi barem trećina Hrvata odmah potpisala sve Cameronove zahtjeve prema EU-u.

Na sve te Cameronove zahtjeve Europska je komisija odgovorila dvojako: s jed17

Foto: Niek Verlaan

ne strane, gunđajući da »EU nije švedski stol s kojeg se može uzeti samo ono što ti odgovara«, upozoravajući na Cameronovo nepoštovanje europske solidarnosti kada je riječ, recimo, o izbjeglicama, te da Britanci uvijek ciljaju na »splendid isolation« – »sjajnu izoliranost« od kontinenta i problema koje EU ima. »Splendid isolation« je povijesni pojam iz sredine i druge polovice 19. stoljeća, no pitanje je koliko su Britanci svjesni promjene povijesnih okolnosti od tada, kada je Britanija bila na čelu Imperija, do danas kad je »samo« članica EU-a.

S druge strane, u EU-u su prihvatili dio njegovih zahtjeva da svaka zemlja članica po svojoj želji odabere stupanj integracije u EU, podrazumijevajući da se EU, stupanjem na snagu Lisabonskog sporazuma 2009., transformirala od labavog saveza suverenih država u kontinentalnu konfederaciju. Cameronovi su se zahtjevi poklapali s njemačkim vizijama ujedinjene Europe koje su još 1994. iznijeli demokršćani Wolfgang Schäuble i Karl Lamers: Europa s dvije brzine (integracije). Europu bi dakle činila »jezgra« od Njemačke, Francuske, Italije, zemalja Beneluksa i zemalja Skandinavije, koja bi bila integrirana do razine federacije, te niz drugih članica EU-a koje bi bile manje ili više povezane s »jezgrom«. Činjenica je da to odražava trenutačno stanje stvari unutar EU-a jer nisu sve zamlje čla-

zahtjeve, jačajući time britanski euroskepticizam, odjednom se prometnuo u gorljiva zagovornika ostanka Britanije u EU-u.

Time je doveo Britaniju i ostatak EU u sadašnje stanje te nanio štetu ne samo svojoj stranci nego i naciji, koja je nepovratno podijeljena na zagovornike i protivnike izlaska iz EU-a. Polovica je Cameronovih ministara podupirala izlazak iz EU-a, djelujući rame uz rame s eurofobičnom Strankom nezavisnosti UK (UKIP) Nigela Faragea, služeći se često nevjerojatnim lažima, što je Farage priznao u razgovoru za televiziju ITV ujutro 24. lipnja.

Ni Farage, ni Boris Johnson – donedavni gradonačelnik Londona i Cameronov

Hrvatska je članica EU-a, iako nam nije baš dokraja jasno čemu to služi. Možda iz budućih britanskih pregovora o odnosima s EU-om to napokon shvatimo…

nice ujedno u Eurozoni, niti su sve zemlje članice u Schengenskoj zoni bez graničnih kontrola. Dok su se u Europskoj komisiji pripremali za nastavak pregovora i moguće nove ustupke koji bi možda Cameronu zajamčili uspjeh na referendumu ili ga nagovorili da posve odustane od referenduma, on je odlučio zbrzati referendum s onim što je do tada postigao u pregovorima s EUom. Bila mu je to kriva procjena jer nije bio dovoljno uvjerljiv za britanske birače. Naime, nakon što je više mjeseci punio domaće medije ocrnjivanjem Europske komisije i cijele EU koja ne želi podržati britanske 18

suparnik u Konzervativnoj stranci, zapravo nisu ozbiljno računali s uspjehom na referendumu. Njima je to bila politička igra za jačanje pozicija unutar stranke (Johnson) ili pozicija uoči parlamentarnih izbora (Farage), a sada se moraju suočiti s posljedicama. Cameron je podnio ostavku, a njih dvojica trebaju formirati tim za pregovore o razdruživanju s EU-om. Opći je dojam, ovako gledano sa strane, da britanska politička klasa, izdvojena od naroda, školovana u elitnim privatnim srednjim školama i na elitnim sveučilištima, nema niti može imati osjećaj za strahove i osjećaje naro-

da. Stoga se kampanja temeljila na pumpanju strahova od izlaska iz EU-a, što je kod naroda izazvalo tipični prkos prema višim klasama i njihovoj demagogiji. Cameron, kao i polovica njegove stranke, bile su u neformalnom savezu s Laburistima i Liberalima, koji su ih podupirali u referendumskoj kampanji ostanka unutar EU-a. No i Laburisti su se podijelili unutar sebe, jer radničko članstvo nije više vjerovalo stranačkom šefu Jeremyju Corbynu. Faragovaa i Johnsonova kampanja bila je ipak uvjerljivija, iako puna laži i obmana, u prvom redu zbog nerealnih očekivanja gospodarskog rasta izvan EU-a, iako je više nego očito da je Britanija upravo zbog članstva u EU‑u doživjela rast. Štoviše, nositelji kampanje za izlazak iz EU-a uspjeli su demagoški ismijati sve gospodarske i političke stručnjake koji su upozoravali na probleme izlaska iz EU-a, te ujedno odbaciti sve njihove zdravorazumske argumente kao »Project Fear« – »Projekt strah«, dakle kao plansko neutemeljeno strašenje stanovnika navodno »stručnim« crnim vizijama budućnosti izvan EU-a. No Farage i Johnson su svu svoju kampanju temeljili na anti-globalizacijskim strahovima od »utapanja« Britanije u EU: od navale migranata i gubitaka radnih mjesta za Britance do »otimanja« britanskog novca za proračun EU. Britansko je stanovništvo podijeljeno po polovici »za« i »protiv« EU-a. No podijeljeno je i regionalno! Dok su biračke općine u Engleskoj većinom glasale za izlazak iz EU‑a, sve općine u Škotskoj i Sjevernoj Irskoj glasale su za ostanak u EU-u! Škotima je u rujnu 2014. propao referendum o neovisnosti, jer je 55,3 % Škota glasalo za ostaGODINA XLVII br. 7–8/511

Foto: Adam Derewecki

nak u Britaniji, zastrašeni Cameronovom propagandom da neovisnost znači izlazak iz EU-a. Sada s Britanijom izvan EU-a Škoti žele samostalnost i članstvo u EU-u!

U Sjevernoj Irskoj Cameron je uspio spojiti nespojivo: i katolički republikanski Sinn Fein i dio protestantskoga unionističkog UP‑a bili su u neformalnoj koaliciji na referendumu, boreći se za ostanak Britanije u EU-u, pri čemu je jugoistočna trećina Sjeverne Irske ipak glasala za izlazak iz EU-a.

Nimalo slučajno, već 24. lipnja je Sinn Fein pozvao na referendum za odcjepljenje Sjeverne Irske i pripojenje Republici Irskoj u sklopu EU-a! Zapanjujuća je i generacijska podjela: 64 % Britanaca mlađih od 24 godine i 45 % mlađih od 50 godina glasalo je za ostanak u EU-u. Kod starije generacije Britanaca postotak je obrnut!

Nakon izlaska Britanije EU, tj. ­Brexita, za mlade Britance nema više mobilnosti, nema studiranja u EU-u. Za one srednje dobi nema više poslova u EU-u, pa ni u birokraciji Europske komisije, u kojoj radi oko 10 000 Britanaca! Nema više povlaštenog položaja Britanaca pri kupnji nekretnina u državama EU-a, pa ni u Hrvatskoj, ni zajamčene zdravstvene skrbi za njihove umirovljenike izvan Britanije u zemljama EU-a. Nema više ni britanskog članstva u Euratomu, ni u nizu drugih europskih organizacija, za koje Hrvatska često i ne zna da postoje! Nema više britanskog pristupa zajedničkom slobodnom tržištu EU od Srpanj – Kolovoz 2016.

5050 milijuna stanovnika. Odnosno ako to žele, morati će prihvatiti strane radnike iz EU. A morati će plaćati u proračun EU isto ili više nego što to čine sada!

Referendum je na kraju uzrokovao višestruku štetu Europskoj uniji. Ona će se idućih nekoliko godina baviti sama sobom i pravnim uređivanjem izlaska Britanije iz EU-a, nemajući vremena za bilo koji drugi problem na svojim rubovima. Odlaskom Britanije, EU gubi oko 18 % svojeg BDP-a, te oko 15 % svojeg stanovništva. EU gubi i jednu od najvećih uplatiteljica u zajednički proračun. No teško je ne uočiti svojevrsni osjećaj olakšanja kod europske administracije u Bruxellesu, koja se eto riješila »britanskog gnjavatora«, nad kojim će sada oštriti zube u pregovorima o novom odnosu EU-a s Britanijom kao zemljom izvan EU‑a. Jer Britanija osim toga što treba izaći iz EU-a, treba, isto tako, iznova ispregovarati sudjelovanje u svim okvirnim programima EU-a. I za sve to treba pripremiti ozbiljni novac, veći nego do sada! Naime, još je Margaret Thatcher 1985. za Britaniju izborila tzv. Britanski rabat, koji za čak 66 % smanjuje razliku između onoga što bi Britanija trebala platiti u europski proračun i onoga što iz europskoga proračuna prima. Njemačka, Francuska, Italija ili Slovenija i Austrija nemaju takav popust. Niti se Hrvatskoj i Mađarskoj za 66 % povećavaju potpore iz europskoga proračuna. Britanija izvan EU-a neće imati nikakvih popu-

sta, kao što ih nemaju ni Švicarska ili Norveška, na koje se ugledaju Farage i Johnson.

Hrvatska nema razloga likovati nad odlaskom Britanije iz EU-a. U prvom redu zato što će, s obzirom na pad eura i gospodarsku krizu u EU-u uzrokovanu izlaskom Britanije, porasti kamate na naše nove kredite, koji nam trebaju da olakšamo otplatu našeg duga. Pad funte i gospodarska kriza u Britaniji znači manje britanskih turista koji su bili najrastrošniji na Jadranu, i manji naš izvoz u Britaniju. Izostanak britanskih uplata u europski proračun znači povećanje hrvatske uplate u europski proračun, iz naših jadnih poreza. Uz sve to, EU bez Britanije gubi glavnog kritičara europske birokracije, glavnog kritičara samovolje Europske središnje banke i glavnog zagovaratelja ovlasti nacionalnih parlamenata s ovlasti na Europarlament. Cameron je jednostavno »podvio rep« i izvukao se iz cijele priče.

Na kraju, koliko god se s nelagodom sjećali britanskih zanovijetanja pri hrvatskim pristupnim pregovorima s EU-om, toliko nam se sada pruža prilika da im svojim zanovijetanjima pri pregovorima o novim odnosima Britanije s EU-om pružimo dio ugođaja koji su oni nama pružali od 2005. do 2012. Mi smo, naime, članica EU-a, iako nam nije baš dokraja jasno čemu to služi. Možda iz budućih britanskih pregovora o odnosima s EU-om to napokon shvatimo.

19

Vrijeme i svijest

N eka ljetna poputbina MOGUĆNOST stalnog zaposlenja za sve kao temeljno načelo i imperativ? Može li to uopće biti tema, čak i za razmišljanje? Većina bi na to, promatrajući sav očaj najvećeg dijela današnjeg čovječanstva, uključujući i više od dvije stotine tisuća većinom mladih ljudi koji su otišli iz doma i domovine u katastrofalnome suvremenom hrvatskom egzodusu zadnjih nekoliko godina, zacijelo odgovorila slijeganjem ramena uz napomenu »nemoguće«. Ne bi nedostajalo onih koji bi odgovorili poznatom bahatošću bogatih skorojevića i preziratelja misli i slobode.

Ni onih koji imaju uvijek dovoljno skepse za ubijanje ne samo svake nade već i svakoga kritičnog razmatranja »pitanja koja su odavno riješena«. Što silom i novcem, što manipulacijom i lažima plaćenika svakog moćnika i suvlasnika opačina. Ipak, podsjećajući da je čovjek sposoban postati odgovorni čimbenik svoga materijalnog poboljšanja, svojega moralnog napredovanja, punog razmaha njegove duhovne sudbine, papa Franjo će ustvrditi: Zato društvena stvarnost današnjega svijeta, bez obzira na ograničene interese poduzetnika i diskutabilna ekonomska rasuđivanja, traži da »glavni prioritet i nadalje bude mogućnost stalnog zaposlenja za sve«, pozivajući se na poznatu encikliku svojega prethodnika iz 2009. godine.

K TOMU prethodi i ovo: uvjereni smo da je »čovjek... začetnik, središte i svrha svega gospodarsko-društvenog života«. Tako papa Franjo, citirajući koncilsku konstituciju »Radost i nada«, u enciklici o brizi za zajednički dom, poznatoj Laudato Si’. I malo dalje još: »Rad treba biti prostor za taj mnogostruki osobni rast, gdje su u igri mnogi vidovi života: kreativnost, planiranje budućnosti, razvoj sposobnosti, življenje vr26

jednota komunikacije s drugima, davanje slave Bogu.« Ipak, bila bi puka zabluda mišljenje da je to tek neko katoličko mudrovanje nad gorkom sudbinom većine pozemljara, ili neki recept, a ne put. Bila bi to zabluda čak i u onih koji vjeru niti poznaju niti je priznaju kao stvarnost jer bi zaobišli stvarnost.

A pogotovo bi se u zabludi, još mnogo težoj, našli oni kršćani koji ne bi prepoznali duboke temelje vjere u ovome što Franjo tumači kao mogući izlazak iz bezbrojnih ljudskih tragedija, ne samo osobnih, premda prije svega osobnih, nego i društvenih. Vjere koja je, kako nas Isus uči, neodvojiva od pravde i istine. Napose u godini kad se hoće otkrivati Božje milosrđe da to otkrivanje postaje jedva moguće ugasi li se svaki trag ljudskog milosrđa; shvatljivo, jer čovjek i ne može dubinski otkriti milosrđe ako mu nije dano odozgo i ako ga takvog ne prihvati, znajući ili ne znajući za Tvorca milosrđa, znajući ili ne znajući da Duh puše gdje hoće. Tako bi prava stvar bila shvatiti koliko je pitanje zaposlenja za sve i pitanje milosrđa, dakle pitanje vjere. Ne naivnog vjerovanja u naivna »rješenja«, nego pitanje vjere također kao poziva i obveze gradnje novoga, poziva samoga Krista Uskrsloga i Živoga, ovdje i sada, prije onoga konačno i neopozivo zauvijek novoga Grada o kojemu će Apokalipsa, i koji vjerni iščekuju.

NE PITAJUĆI, zasad, o vidljivosti i čujnosti kršćana, onih kojima je napose povjerena skrb za socijalna pitanja, koliko su oni nepokolebljivi proroci svega rečenog u nevremenu naših dana, valjalo bi se raspitati i za mogući smjer gibanja svijeta; i to prepoznavanje znakova vremena ubraja se u vjernost evanđelju i vjeru Kristu na riječ. A do-

gađa se nešto prilično zanimljivo, sve ako bi za pozadinu imalo neku od poznatih ili još neprepoznatih kulisa; »proroci« globalne neoliberalne ideologijske obmane, neki i sa sjedištem u samom poznatom MMF-u odjednom otkrivaju da je ta ideologija, koliko šuplja, toliko i pred mogućim slomom.

Ono što svi koji su mogli stvar proučiti, a nisu se dali manipulirati, znaju već odavno, sada otkriva i MMF (ili barem neki u MMF-u). Da MMF nikada nikoga, nijednu zemlju nije izvukao iz nevolje, ali ih je, po pravilu, gurnuo u još veće nevolje. Jedini rezultat te ideologije jest da su bogati postali još bogatiji, siromašni još siromašniji, da je ona šačica najbogatijih postala još manja, a njezino bogatstvo još veće, da je najveći dio bogatstva u rukama doista šačice, a da je i nekadašnji srednji sloj uglavnom ili osiromašio ili propao. Dok napredak onih milijuna koje proroci ideologije spominju uglavnom nalikuje na mogućnost da si kupe bicikl mnogo brže negoli za vrijeme ­Maoa, ili da su uspjeli svoju maloljetnu djecu uključiti u blagostanje onih milijuna koji se mogu prehraniti robovskim maloljetničkim radom. Bjesomučna »demontaža« države kao okvira za ostvarenje općega dobra doživjela je djelomični bankrot čim je trebalo spašavati utvrde i vojnike globalne špekulantske prijevare: tada je i država, i novac koji je uzela sirotinji, postala sasvim dobra, uporabljiva, naravno.

Najmanje što bi kršćani trebali iz svega naučiti, sve ako i znaju da će zlo trajati do posljednjeg dana, sve ako i znaju da se često malo može učiniti da ga ne bude, jest da vjera navrijeme otkriva laž i buduću propast idola, kako zlatnog teleta, tako i njegovih ideologija.

V. Martinac GODINA XLVII br. 7–8/511

Božja stvorenja Daleko su od nas masne i sluzave jesenje magle, požutjelo lišće izgužvano s kolumnom jutarnjeg izdanja, daleko su od nas kišama natopljene strehe i ptice s kartom prema jugu, daleko su od nas ledene krijesnice prvih zimskih predvečerja u toplom zapećku predblagdanskih maštanja.

Sada, stojeći na jednoj od nebrojenih svemirskih obala, u mrežice umjesto leptira hvatamo pozlaćene balončiće svjetlosti i topline, razbuđujemo raskoš raspjevanoga sklada i lepezu ljubavi raširenu prema nebu. Sada, raspršeni u milijunima prštećih kapljica veselja, s kriškom smijeha na usnama, uranjamo u modru postelju svijeta.

Ne daj, Bože, da ikada zaboravim na Tvoju prisutnost u svakoj kapi postojanja, ne daj da ikada zanemarim i, makar i riječju, prezrem svetost života u svemu što me okružuje jer on je, ma koliko kratak i skroman bio, dar Tvoje bezgranične milosti. I neopisivo sam bogat jer si me taknuo njome.

Tomislav Salopek Foto: Zack Minor

Sve je oko nas – sve boje, svi zvukovi, svi mirisi i pokreti… i tišina – sve je prožeto Tvojom mudrom namisli, u svim tim Tvojim stvorenjima osjećam slavlje života, slušam tajanstveni žubor nepresušne zahvalnosti i razabirem Tvoju tihu radost jer sve je dobro u okrilju Tvoje blizine.

Kada u bistrim i svjetlucavim očima svojega psića prepoznam odanost i povjerenje, kada mi se, hodeći rascvjetalom livadom, pred neznatnim cvijetcima prostru skromnost i predanje, kada me mirisom obljube raskošne kraljevske ruže ili otmjenošću zaokupe tajnovite orhideje – i život postaje nježniji i svečaniji.

Srpanj – Kolovoz 2016.

27