NOVO iz izloga »Kršćanske sadašnjosti«
BOŽENKA BAGARIĆ
DANTEOV HODOČASNIK Zapisi iz Rima BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Mala knjižnica Kane; 11,5 x 18 cm; meki uvez; 292 str.;
90,00 KN
GIORGIO PENZO
FRIEDRICH GOGARTEN BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Polazišta/Teolozi 20. stoljeća; 12,5 x 20 cm; meki uvez; 150 str.;
90,00 KN
ANTO POPOVIĆ
GRČKO HRVATSKI RJEČNIK NOVOGA ZAVJETA Sa statistikom grčkih riječi BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Priručnici; 17,5 x 24,5 cm; tvrdi uvez; 197 str.;
250,00 KN
XIV. OPĆA REDOVITA SKUPŠTINA BISKUPSKE SINODE
RELATIO FINALIS – ZAKLJUČNO IZVJEŠĆE BISKUPSKE SINODE SVETOM OCU FRANJI
Poziv i poslanje obitelji u Crkvi u suvremenom svijetu BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Dokumenti; 11,5 x 16,5 cm; meki uvez; 106 str.;
PAPA FRANJO
Postsinodalna apostolska pobudnica o ljubavi u obitelji
FORMAT: CIJENA:
Već 18. knjiga u nizu Teolozi dvadesetog stoljeća posvećena je znamenitome protestantskom teologu Friedrichu Gogartenu (1887.–1967.) koji je, zajedno s Karlom Barthom, bio najznačajniji predstavnik tzv. dijalektičke teologije, a s kojim se 1933. godine razišao, i to ne zbog političkih nego zbog teoloških razloga. Preciznije rečeno, riječ je o tome može li se Božja riječ spustiti u svakodnevnu povijest, kao što to želi Gogarten, ili se pak Božja riječ ne može spustiti u svakodnevnu povijest, kao što to drži Barth. Gogarten tvrdi da se Božja riječ može primiti na istom povijesnom tlu na kojem se prima i čovjekova riječ. U tom smislu on drži da nužnost vezanosti za svakodnevnu kulturu ne vrijedi samo za kršćanina već i za svakoga čovjeka. Ta misao u pravom smislu otvara problematiku sekularizacije koja se nadasve veže uz Gogartenovo ime. Ovaj rječnik donosi značenje svih grčkih riječi koje se javljaju u suvremenim kritičkim izdanjima Novoga zavjeta na grčkom jeziku, a različita su značenja navedena po kriteriju učestalosti njihove uporaba u Novome zavjetu. Autor je preuzeo najbolje elemente iz koncepcijski srodnih rječnika na engleskome, talijanskom i njemačkom jeziku i ugradio ih u ovo hrvatsko izdanje, koje je trenutačno najpotpunije na internacionalnoj razini u toj kategoriji rječnika. Konciznost, preglednost i mogućnost brzog pronalaženja tražene informacije dodatna su obilježja ovog rječnika, i za njegovo korištenje nije potrebno specijalizirano poznavanje grčkog jezika.
Riječ je o zaključnome dokumentu kojeg su Papi Franji uputili sinodski oci okupljeni na XIV. općoj redovitoj skupštini Biskupske sinode koja je u listopadu 2015. godine raspravljala o temi: »Poziv i poslanje obitelji u Crkvi u suvremenom svijetu«. »Možemo ustvrditi da smo uvijek imali u vidu obitelji ovoga svijeta, s njihovim radostima, nadama, bolima i tjeskobama«, pišu oci u uvodu ovoga dokumenta i napominju da je Papa »pozvao Biskupsku sinodu da razmotri stvarno stanje današnjih obitelji«.
30,00 KN
AMORIS LAETITIA – RADOST LJUBAVI
BIBLIOTEKA:
U trideset i tri »prozorčića« iz Rima, koje je Boženka Bagarić između 2001. i 2006. godine objavljivala u Kršćanskoj obiteljskoj reviji »Kana«, donesen je doživljaj Rima, Vječnoga grada, pri čemu autorica posebnu pozornost posvećuje manje poznatim mjestima i spomenicima ne zaobilazeći ni one najpoznatije. No, sve povezuje s povijesnim događajima i suvremenim doživljajima. U njima se, naime, čitatelj upoznaje s onim čega u redovitim turističkim vodičima nema. No i više od toga. Na stranicama knjige naći će se i važni događaji iz Rima, u kojem je autorica živjela u spomenutome razdoblju, a koji su obilježili Crkvu i svijet.
Dokumenti; 11,5 x 16,5 cm; meki uvez; 261 str;
50,00 KN
Postsinodalna apostolska pobudnica upućena biskupima, prezbiterima i đakonima, kršćanskim supruzima i svim vjernicima laicima o ljubavi u obitelji nastala je nakon čak dvije, opće izvanredne i opće redovite, biskupske sinode posvećene suvremenoj obiteljskoj problematici. Spomenute sinode, čak i prije no što su održane, pokrenule su velike nade, ali i još veće prijepore u samoj Crkvi, posebice po pitanju pripuštanja sakramentima rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika. Skupivši u ovaj dokument sve najvažnije zaključke sinodskih zasjedanja i davši svoj osobni prinos spomenutoj obiteljskoj problematici papa Franjo napominje kako ova pobudnica u njegovim mislima »poprima posebno značenje« baš u kontekstu Jubilejske godine milosrđa.
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj Rujan Cijena
XLVII 9/512 2016. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227
4 Zadatci buduće hrvatske vlade 7 Bivši mentalitet je problem? Stjepan Baloban
Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail Kana: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com
8 Solidarnost i humanost u svjetlu božanskoga milosrđa Teološko razmišljanje: Tonči Matulić
Uređuje: Uredničko vijeće. Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović. Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.
Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac
10 Svjetski dan mladih – mozaik bratstva
23 Jezik zagrljaja
12 Kako danas doživljavamo misu?
Stjepan Lice
27 Plodovi
Bono Zvonimir Šagi
Tomislav Salopek
18 Hrvatski Bliski istok
Putopis
28 Milosrdni Samarijanac
Političke teme: Tonči Tadić
Rukopise i slike ne vraćamo. Tisak: Denona d.o.o. Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.
30 Bog je milosrdan
Broj računa: 2340009-1100047241
34 Religija, znanost itd.
Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337
Meditacije: Josip Sanko Rabar
35 Jesenska slagalica
IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X
Kulturni mozaik
Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.
14
36 O kolosalnom smetlarskom Švicarska Ivana Ćepulić
pretplata@ks.hr ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume,
Vrijeme i riječ: Darko Tepert
20 Dvjesto godina bez vještica
Iz drugoga kuta: Vladimir Pavlinić
22 Odgovorna pozornost pobudnici »Radost ljubavi« Milan Šimunović
24 Hrvatski vjerotok Brojni, ali svi naši
26 Crta razdjelnica
Vrijeme i svijest: Vedran Martinac
bezumlju
U korist vlastite štete: Stanko Uršić
38 Sakrament pomirenja II. Sakramenti
40 Susret – Pomirenje – Budućnost 46 Lijepa lica milosrđa Darko Gašparović
52 Svećenik pred današnjim izazovima
Razgovor s Ljubom Vukovićem
54 Davor Žilić
Portret umjetnika
štedimo vodu i energiju. Rujan 2016.
3
Pitanje sadašnjeg trenutka
Zadatci buduće hrvatske vlade
N
ekako se čini kao da se u Hrvatskoj ipak nešto miče nabolje. Kao da su pomalo otupjele oštrice međusobnih prozivanja, osuđivanja i ideoloških anatemiziranja. Svjedočili smo medijskom sučeljavanju između vodećih političkih prvaka koje je uglavnom proteklo u civilizacijski prihvatljivom tonu. Čovjek je stekao dojam da se odmičemo od politike u kojoj je politički suparnik istodobno zakleti neprijatelj koji nije sposoban učiniti ama baš ništa dobra. Je li to doista tako ili je to bila samo jedna od igara političke predizborne kampanje, uskoro će se vidjeti. Jer ima još mnogo onih, kako u manjim političkim strankama, tako i u medijima, koji svu hrvatsku politiku žele svesti samo na »rovovsku bitku« za vlast, ne osvrćući se na pitanja općeg dobra. U svakom slučaju, neke su se promjene počele događati i one imaju više razloga. A upravo ti razlozi pokazuju ono što bi svaki prosječni građanin Hrvatske očekivao od buduće hrvatske Vlade, bez obzira na političku opciju kojoj ona pripada. Lekcija njemačkog pravosuđa Jedan važan razlog svakako je nedavna münchenska presuda bivšim djelatnicima Udbe. Bez obzira na to kakva će ona biti nakon žalbenog postupka, otvara mnoga pitanja. Iako se u Hrvatskoj već desetljećima govori o potrebi nekakve lustracije, o 4
tome kako je Hrvatska još uvijek zarobljena mentalitetom i ljudima iz bivšega, komunističkog sustava, činjenica je da još nijedan djelatnik iz bivšeg sustava nije za svoje eventualno ponašanje snosio nikakve sankcije, dapače, mnogi su uspjeli nakon demokratizacije ponovno zasjesti na odgovorna mjesta u politici i u raznim tajnim i sigurnosnim službama. Za takvo stanje, zasigurno, snose odgovornost i politika i pravosuđe u Hrvatskoj. Strani nam je sud pokazao i dokazao da nema ni privilegiranih ni zaboravljenih ili beznačajnih žrtava totalitarizma, što su nam opetovano pokušavali nametnuti samozvani pobornici glorifikacije žrtava fašizma i omalovažavanja žrtava komunizma. Dokle god hrvatska politika ne bude jasno i djelotvorno na istu razinu stavila sve žrtve totalitarizama, dotle neće biti prostora za opće pomirenje u Hrvatskoj. Logično je da se upitamo kako bi bio završio proces da se cijeli postupak vodio u Hrvatskoj? Vjerojatno bi u Hrvatskoj proces bio trajao desetak godina, presuda bi bila upitna, možda blaga ili oslobađajuća, vjerojatno bi se postupak vraćao na početak zbog tzv. proceduralnih pogrešaka, ili bi nastupila »zastara«, i tomu slično. Ovdje nije bila riječ o lustraciji, nego jednostavno o sankcioniranju teškoga zločina, gdje nema zastare, proceduralnih pogrešaka, političkih pritisaka, utjecaja raznih lobija i slično. Jedan je sud, unatoč pritiscima sa svih strana, uspio donijeti presudu koju smatra ispravnom, ne gledajući na even-
tualne posljedice, bilo one političke, juridičke, svjetonazorske ili neke druge naravi. Ako je u Hrvatskoj temeljni problem onaj o pomirenju, onda ovu lekciju buduća Vlada mora usvojiti. Pomirenje i oprost zahtijeva ispunjenje osnovnih kriterija pravednosti. Inače oprost i pomirenje nailaze na nepremostive psihološke prepreke kod žrtava ili njihovih nasljednika. Odmak od negativne prošlosti Odmak od prošlosti, pogotovo one s negativnim nabojem, nameće se kao jedan od prioritetnih zadataka. Dokle god netko u Hrvatskoj bude imao mogućnosti i šansu skupiti znatan broj glasova na izborima samo zato što će znati dobro baratati zločinima ustaštva ili komunizma, što će znati dobro »oploditi« žrtve totalitarizma bilo s koje strane, dotle će biti jasno da u hrvatskoj politici i demokraciji nešto »smrdi«. Razni jugonostalgičari trebali bi objasniti što danas mladim generacijama znači sintagma »diktatura proletarijata« ili radničke klase u zemlji u kojoj tzv. proleter, a to je običan građanin i radnik, ili nema posla, ili nije za posao primjereno plaćen, ili je prepušten na milost i nemilost poslodavca. Trebali bi objasniti tko je to danas tzv. avangarda, tko su ti ljudi koji zemlju vuku naprijed. Jesu li to samo oni koji zagovaraju sveopći relativizam, obezvrjeđivanje nacionalnih, povijesnih, kulturnih i vjerskih vrijednosti? Ili oni koji same sebe proglašavaju antifašistima? Zar jedan vjernik Godina XLVII br. 9/512
Piše: Josip Grbac
katolik, koji zagovara provedbu i promociju nekih temeljnih vrijednosti koje tvore »kičmu« jednog naroda nije antifašist? Zar je on nužno »zaostao u razvoju«, politički i svjetonazorski retardiran? Što danas znači »bratstvo i jedinstvo«? Zar to znači da većina u narodu nužno mora prihvaćati svojevrsnu diktaturu manjina i šutke prelaziti preko klevetničkih izjava koje nam upuću-
či. O tome ima premnogo dokaza. Prevažni zadatak nove hrvatske vlade jest učiniti taj famozni iskorak prema sutra. To je ono što hrvatskog čovjeka najviše zanima. Narod kao objekt i subjekt Europa strahuje od mogućnosti buđenja autoritarnih sustava, koje ona vidi prije svega na jačanju desnice u nekim europ-
Dokle god netko u Hrvatskoj bude imao mogućnosti skupiti znatan broj glasova na izborima samo zato što će znati dobro baratati zločinima ustaštva ili komunizma, što će znati dobro »oploditi« žrtve totalitarizma bilo s koje strane, dotle će biti jasno da u hrvatskoj politici i demokraciji nešto »smrdi«. ju susjedni političari o fašizaciji Hrvatske i oživljavanju ustaštva? I to političari koji su tek nedavno na ovim prostorima bili istaknuti promotori fašizma i njegova terora. Jedno je sigurno: iako su nam puna usta govora o ljevici i desnici, o tome kako bi ljevica bila »avangarda«, a desnica konzervativna i zaostala u razvoju, činjenica je da u Hrvatskoj takva podjela ne postoji. Baš suprotno, i tzv. ljevica nije ništa manje konzervativna od tzv. desnice, jer i ona često gradi svoj »image« na avetima prošlosti. U Hrvatskoj zapravo postoje uglavnom ljudi kojima je strašno bitno doći na vlast. I »lijevi« i »desni«. I tu ne biraju sredstva ni rijeRujan 2016.
skim zemljama. U Hrvatskoj, međutim, mogu se nazreti pokušaji autoritativnog sustava i s tzv. lijeve strane. Zar nije čudno da je danas u Hrvatskoj većina medija pod utjecajem tzv. ljevice i gotovo nitko to ne uviđa kao problem. Prošla vlada pokušala je tu učiniti neke pomake i naišla je na »drvlje i kamenje« sa svih strana. Jednostavno rečeno, sasvim je »normalno« da netko tko se deklarativno izjasnio kao poklonik ljevice dobije visoku dužnost u medijima, pa i na HTV-u, a smatra se teškim kršenjem demokratskih principa kada netko tko je ili blizak Crkvi ili nekim drugim tzv. desnim političkim opcijama bu-
de postavljen na odgovornu funkciju u hrvatskom medijskom prostoru. Tko tu krši demokratska načela? Još smo daleko od toga da narod postane jedini istinski objekt i subjekt politike. Ništa drugo ne može ga u tome zamijeniti, ni bilo kakva politička stranka, ni civilne udruge, ni gospodarski ili bankarski lobiji. Ako budućoj vladi prioritet bude narod i njegova dobrobit, nema straha od buđenja autoritarizma, ni lijevog ni desnog. Imajući u vidu kolika se pozornost u vrijeme prije izbora posvećivala promociji vlastite stranke, veličanju vlastitih »povijesnih« zasluga, odgovoru na pitanje tko je zaslužan za ovo ili ono, stječem dojam da opet narod i njegova dobrobit nisu bili ni objekt ni subjekt političkih sučeljavanja. Jednostavno rečeno, manje je važno jesmo li ušli u Europsku uniju, jesmo li počeli izlaziti iz krize, ima li više zaposlenih, itd. Mnogo je važnije građane uvjeriti tko je za to zaslužan. Zato što u Hrvatskoj narod još uvijek nije prioritet sveopće politike, nego stranka ili nekakav lobi, zato je Hrvatska na začelju Europe. A valjda je sasvim jasno kako sve do sada rečeno nije i ne može biti prvi i jedini prioritet u Hrvatskoj. Prvi i jedini prioritet jest svakodnevni život ljudi, u materijalnom, duhovnom i moralnom smislu. Sve do sada rečeno samo je osnovna pretpostavka ovoga, zadnjega. Nije li smiješno i čudno da smo, nakon dvaju desetljeća samostalnosti, još na raščišćavanju pretpostavki za bolji život hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana? 5
Foto: Manfredo Ferrari
O. Petar Claver
Isusovac, misionar robova i zaštitnik ljudskih prava
Š
panjolski isusovac Petar (Pedro) Claver časti se kao zaštitnik Afroamerikanaca, misionar robova i »sluga slugu«. Početkom 17. stoljeća napustio je kao mladić rodnu Španjolsku da bi služio kao misionar u Novome svijetu. Za svećenika je zaređen u Cartageni, današnja Kolumbija, 1615. godine. Cartagena je bila jedna od glavnih luka u kojima se obavljala trgovina robovima koji su hvatani u Africi i u neljudskim uvjetima dopremani u Ameriku da bi tamo radili u rudnicima. Trgovina je robljem cvala, premda su je osudili papa Pavao III. i poslije Pio IX. Zgrožen uvjetima u kojima su se robovi dopremali i načinom na koji se prema njima postupalo, o. Claver je svoj misionarski rad usmjerio na pomaganje tim obespravljenim ljudima. Zapisano je da je, čim bi robove iskrcali u luku, o. Claver dolazio među njih s lijekovima, hranom i vodom. »Moramo im najprije govoriti rukama prije nego što im pokušamo govoriti usnama«, govorio je. U svome radu nadahnjivao se primjerom svojega isusovačkog prethodnika o. Alfonsa de Sandovala koji se četrdeset godina prije posvetio misionarskom služenju crnim robovima. Petar Claver je i začetnik i zaštitnik ljudskih prava u Kolumbiji. Naime, on se zauzimao da se robovi krste jer su tada postojali kršćani kao i trgovci robljem i robovlasnici. To je o. Claveru davalo za pravo da traži robovlasnike i trgovce da prema robovima postupaju kao sa sebi ravnima jer je za njega biti kršćaninom značilo imati prava u društvu. U svome se djelovanju vodio načelom da vjera i pravda idu za6
Nađi vremena jedno. Taj je španjolski isusovac, premda su se ljudska prava tada shvaćala bitno drukčije nego danas, svojim djelovanjem dao veliki prinos razvoju shvaćanja ljudskoga dostojanstva koje ima svaki čovjek bez obzira na rasnu, vjersku, političku ili kakvu drugu pripadnost. Djelujući evangelizacijski i karitativno među robovima, često kritiziran i neshvaćen od isusovačke subraće i posebno od gradskih vlasti, u četiri desetljeća svoga misionarskoga rada o. Claver krstio je oko 300 tisuća robova. U svome misionarskom radu nije bio usmjeren samo na evangelizaciju Afroamerikanaca nego je bio posvećen propovijedanju na gradskim trgovima, a pastoralno je djelovao i među mornarima i trgovcima. Obilazio je i misije te plantaže, gdje je odsjedao u kućama za robove. Umro je 7. rujna 1654. nakon što je četiri godine teško bolovao, bio zaboravljen i zapušten. Gradske vlasti, koje su ga za života osporavale, pokopale su ga uz počasti. Svetim ga je proglasio papa Lav XIII. god. 1888. proglašujući ga zaštitnikom misionarskoga djelovanja među crnim robljem. Po sv. Petru Claveru nazvane su brojne škole, župe, ustanove, a časti se i kao zaštitnik Kolumbije. Na njegovoj duhovnosti nastala je Družba vitezova sv. Petra Clavera koja se bavi apostolatom među siromašnima. Inspiracija i apostolatu mora – svećenicima i laicima koji u lukama i na brodovima pastoralno djeluju i naviještaju evanđelje.
• Suzana Peran
Nađi vremena za razmatranje, ono je izvor snage. Nađi vremena za molitvu, ona je najveća snaga. Nađi vremena za smijeh, on je glazba duše. Nađi vremena za igru, ona je tajna mladosti. Nađi vremena za ljubav, ona je plod Milosti. Nađi vremena za darivanje, ono je pobjeda Ljubavi. Nađi vremena za čitanje, ono je izvor mudrosti. Nađi vremena za druženje, ono je put blaženstva. Nađi vremena za rad, on je cijena budućnosti. Nađi vremena za dobra djela, ona su ključ vječnosti. Sv. Majka Terezija (preveo Lush Gjergji) Godina XLVII br. 9/512
Kolumna Stjepana Balobana
Bivši mentalitet je problem?
Z
ašto se u Hrvatskoj nakon 1990. do sada nisu stvorili takvi uvjeti života i rada u kojima bi svi građani imali mogućnost ne samo zadovoljavajućeg posla nego i mogućnost napredovanja u struci i zvanju te odgovarajući životni standard koji ih ne bi prisiljavao tražiti posao i životnu sreću u inozemstvu? Zašto se u zemlji obdarenoj prirodnim bogatstvom i iznimno važnim zemljopisnim položajem ne može živjeti bolje? U odgovorima na ta i slična pitanja obično se zaustavljamo na politici i političarima prebacujući gotovo svu odgovornost na njih! No jesu li ‘baš za sve’ krivi političari i mediji kojima se također pripisuje krivnja? Ili je problem i u nečemu drugom? Presudan utjecaj komunističkog mentaliteta
U tom se kontekstu u hrvatskome javnom prostoru sve više probija pitanje uloge i značenja mentaliteta s obzirom na zapreke koje priječe željene promjene nabolje u hrvatskome društvu. Mentalitet je duhovno stanje, način mišljenja te ukupnost duhovnih osobina i sklonosti kako pojedinca, tako i zajednice u kojoj čovjek živi (usp. Vladimir ANIĆ, Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 2003., 744.). Prema tome, mentalitet utječe na cjelokupni život čovjeka i zajednice, naroda, društva, kako duhovni, tako i tjelesni, kako na način mišljenja, tako i na konkretna ponašanja i djelovanja. Činjenica jest da je nakon 1945. na mentalitet Hrvata i svih hrvatskih građana iznimno snažan utjecaj imao totalitarni komunistički sustav. Od te činjenice ‘ne treba bježati’ niti se osjećati krivim jer smo živjeli u to vrijeme. Međutim, za bilo koji napredak u Hrvatskoj presudno je suočiti se s negativnim posljedicama toga mentaliteta. Same demokratske promjene 1990. godine i stvaranje slobodne države Hrvatske nisu automatski promijenile dotadašnji mentalitet koji je u ovom ili onom obliku prisutan i danas. I to je činjenica s kojom se pod različitim vidovima hrvatsko društvo moRujan 2016.
ra suočiti, ako želi istinski iskorak u bolje sutra. Suočiti se s posljedicama totalitarnog sustava
U hrvatskome društvu postoji ‘određeni strah’ ili u najmanju ruku ‘nelagoda’ kada se povede razgovor o posljedicama koje je ostavio način života u komunizmu. Štoviše, određeni hrvatski intelektualci trajno izbjegavaju izraze ‘komunistički sustav’ i ‘život u komunizmu’ zamjenjujući ih izrazima ‘socijalistički sustav’ i ‘život u socijalizmu’. Što je u pozadini te ideološko intelektualne akrobacije? Je li to strah da ih se ne poveže s posljedicama totalitarnoga komunističkog sustava ili možda ‘nostalgija’ za prošlim vremenima u kojima je prevladavalo jednoumlje? Takvo stajalište, nažalost, priječi svaku ozbiljniju javnu raspravu o danas prisutnim posljedicama komunističkoga totalitarnog sustava. A totalitarizam je »način vladavine u kojoj država pod vlašću jedne stranke ili osobne diktatorske vlasti kontrolira i nastoji usmjeravati kompletan javni i kulturni život, s drastičnim ograničenjima osobnih i građanskih sloboda i prava, često uz primjenu političkog terora« (Isto, 1607.). Svaki komunistički sustav, i onaj jugoslavenski komunistički sustav, imao je oznake totalitarizma koje su se poput nevidljivih silnica utkale u mentalitet tadašnjih građana bez obzira na vjeru i naciju, svjetonazor i političko opredjeljenje. Ogledni primjer totalitarne isključivosti
Posljedice totalitarnoga komunističkog sustava u mentalitetu današnjih hrvatskih građana vidljive su i na onim područjima koja jednostavno nisu spojiva s totalitarizmom. To je obrazovno-odgojno područje, štoviše, dio visokoškolskog sustava u Hrvatskoj. Ogledni primjer totalitarne isključivosti jest odbijanje potpisivanja ugovora o suradnji između dviju ravnopravnih članica Sveučilišta u Zagrebu: Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta. Riječ je o mogućnosti ravnopravne suradnje u
izvođenju zajedničkih dvopredmetnih studija koja je u normalnom demokratskom svijetu zapadnih demokracija već desetljećima prisutna i poželjna pojava. Polazeći od toga, Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu predložio je Filozofskom fakultetu u Zagrebu potpisivanje ugovora u kojem bi se unutar istoga Sveučilišta odredili odnosi suradnje i tako dala mogućnost, vjerojatno malom broju zainteresiranih, da mogu studirati na obama fakultetima. Na takvu mogućnost interdisciplinarne suradnje različitih ne samo da nije bilo tolerantnosti kod dijela nastavnika i studenata Filozofskog fakulteta nego se u prvoj polovici 2016. godine ideološko-političkom mašinerijom pojedinih skupina toga fakulteta stvorilo na cijelome Filozofskom fakultetu ozračje na temelju kojega je taj Fakultet na izvanrednoj sjednici Fakultetskog vijeća (1. srpnja 2016.) većinom glasova odbio suradnju. Tako je ta ‘ideološko-politička’ saga sa strane Filozofskoga fakulteta u Zagrebu završila. Dalek je put do istinske demokracije
I u ovom je slučaju bila na djelu isključivost koja je obilježavala bivši komunistički mentalitet, premda se ona danas pokušava ‘zaogrnuti’ raspravama o obrani sekularnosti visokog obrazovanja. Na djelu je određeni fanatizam uglavnom mladih ljudi s kojima se ne može na znanstvenoj razini raspravljati jer ‘oni određuju što je znanstveno, a što nije’. Dok su još u komunizmu i odmah nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj s njihovim roditeljima, nastavnicima na tom istom Filozofskom fakultetu, teolozi Katoličkoga bogoslovnog fakulteta mogli ravnopravno ne samo raspravljati nego i surađivati na različitim projektima, njihova djeca, koja su se školovala u demokratskoj Hrvatskoj, zatvaraju se u svoj ‘začarani krug’ istomišljenika. Takvo zatvaranje i strah od dijaloga na ravnopravnoj razini morali bi zabrinuti istinske intelektualce u Hrvatskoj kojima je na srcu demokratski razvoj hrvatskoga društva i opće dobro hrvatskoga naroda. 7
Teološko razmišljanje
Solidarnost i humanost u svjetlu božanskoga milosrđa
S
trukture grijeha suvremenoga globalnog, ali i svakoga drugog poretka pravednosti moguće je djelotvorno liječiti samo božanskim milosrđem i to, dakako, najprije kao jedinom snagom, nadahnućem i sredstvom koje konačno otkupljuje čovjeka od ropstva grijeha u Isusu Kristu, a onda kao jedinstvenom praksom koju je crkvena tradicija zagovarala kroz sedam djela milosrđa duhovnih: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti; te kroz sedam djela milosrđa tjelesnih: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, stranca primiti, bolesna dvoriti, utamničena pohoditi i mrtva pokopati. Pritom valja reći da onoliko koliko je sedam djela milosrđa tjelesnih zapravo duhovno, isto toliko je sedam djela milosrđa duhovnih zapravo tjelesno. Naime, popisi djela milosrđa opisuju problematične i tragične egzistencijalne situacije u kojima se pojedinci i skupine stvarno nalaze ili se mogu naći, dok se nutarnji stav i dispozicija činitelja pojedinoga milosrdnog djela pretpostavlja. No, što se zapravo pretpostavlja da učinjeno djelo bude doista milosrdno?
u našim društvima da preminula osoba ne bude dostojno ukopana. Isto tako je suvišno spomenuti da je doslovno nezamislivo u našim društvima da ijedno dijete ostane bez školske pouke i izobrazbe. Može se reći da su pokop mrtvaca i poučavanje neukih u suvremenom društvu sustavno riješeno tjelesno i duhovno djelo milosrđa. Popis ostaje, ali je potreba iščeznula. No, uz to svakako treba spomenuti one fenomene koje popisi djela milosrđa ne ističu, ali su zato ugrađeni u međunarodne konvencije o zaštiti i dostojnom ophođenju, primjerice, sa zarobljenicima, izbjeglicama, lutalicama, beskućnicima, rastavljenima, nezaposlenima, okrivljenicima, pa čak i ubojicama. Svi spomenuti i mnogi drugi nespomenuti fenomeni koji se lako mogu svesti pod nazivnik tjelesnih ili duhovnih djela milosrđa nametnuli su se kao zahtjevi za zaštitu, poštovanje i pomaganje ljudima u konkretnim potrebama ili u specifičnim egzistencijalnim situacijama. Zbog toga i jedan i drugi popis djela milosrđa, dakle onih duhovnih i onih tjelesnih, nipošto nisu ni konačni ni zatvoreni. To zato što težište nije na fenomenu kao fenomenu, odnosno na situaciji kao situaciji, nego je težište na samome djelu milosrđa kao božanski vrijednom odnosu prema čovjeku u potrebi.
Širenje popisa djela milosrđa Primjećuje se da se ljudi u suvremenom društvu ljudi rado odazivaju na pozive solidarnosti kad su posrijedi različite ljudske tragedije, uzrokovane prirodnim nepogodama, ratnim zbivanjima ili neželjenim zdravstvenim ili obiteljskim stanjima. Stječe se dojam izoštrenog osjećaja solidarnosti i empatije prema bližnjima u potrebi. Organiziraju se dobrotvorne priredbe, koncerti, sportski događaji i razni medijski programi u svrhu ne samo senzibiliziranja nego i stvarnog mobiliziranja javnosti da pokaže solidarnost na djelu. Takvi se fenomeni svakako uklapaju u popis tjelesnih djela milosrđa. Suvišno je spomenuti da je doslovno nezamislivo
Bog Stvoritelj – izvor i temelj ljudske solidarnosti Prethodna misao stavlja nas pred pitanje o pretpostavkama za činjenje milosrdnih djela. Je li posrijedi dovoljna međuljudska solidarnost, sućut i empatija ili se za milosrdno djelo traži nešto više? Jer, već je Drugi vatikanski koncil izjavio da postoji univerzalna ljudska solidarnosti koja izvire iz samoga Božjeg čina stvaranja čovjeka. »Kao što je Bog stvorio ljude ne da žive pojedinačno, nego da oblikuju društveno jedinstvo, tako mu se također ‘svidjelo (…) posvetiti i spasiti ljude ne pojedinačno, isključivši svaku vezu među njima, nego ih uobličiti u narod koji bi ga priznavao u istini i sveto mu slu-
8
žio’« (Gaudium et spes, 32; Lumen gentium, 9). Izvor i temelj ljudske solidarnosti, to jest uzajamne otvorenosti i spremnosti na pomoć, jest sam čin Božjega stvaranja čovjeka. No, vjerom znamo da su red i sklad Božjega djela stvaranja narušeni grijehom čiji je uzrok u oholosti, odnosno u neurednom shvaćanju samoga sebe i svoga položaja u svijetu. Budući da je grijeh uzrokovan neredom, onda se njegove posljedice očituju samo u neredu. Tako je izvorna ljudska i međuljudska solidarnost uronjena u nered, ali ne tako da je sama postala nered, nego se događa u ozračju nereda, sa svim njegovim ograničenjima. A najveće se ograničenje pokazuje u katkada bolnom nedostatku ljudske i međuljudske solidarnosti prema ljudima koji pate, koji su gurnuti na rubove društva, koji su pretvoreni u društveni otpad. Iluzorno je očekivati da iz ozračja nereda iz kojega nastaju bešćutnost i okrutnost prema ljudima u potrebi, istodobno nastane puna i cjelovita međuljudska solidarnost. Traži se nešto više. To više jest ona jedna i jedina pretpostavka koja je kadra solidarne i humanitarne čine preobraziti u konkretna kršćanska djela milosrđa. Kad ih možemo izrijekom prosuditi takvima, kao na primjeru svete Majke Terezije, ali i kad ih nismo kadri izrijekom takvima prosuditi, kao na primjeru nebrojenih ljudi koji svakodnevno, čineći dobro ljudima u potrebi, zapravo čine djela milosrđa. U Isusu Kristu solidarnost i humanost postaju milosrđe Tu je pretpostavku Koncil razjasnio ovom izjavom: »Taj je zajedničarski značaj dovršen i usavršen djelom Isusa Krista. Sama je utjelovljena Riječ, naime, htjela biti dionikom ljudske zajednice. U Kani je bio nazočan na svadbi, svratio je u Zakejevu kuću i blagovao s carinicima i grješnicima. Objavljivao je Očevu ljubav i izniman čovjekov poziv podsjećajući na najobičnije društvene stvari i služeći se izrazima i slikama iz običnoga svagdašnjeg života. Posvetio je ljudGodina XLVII br. 9/512
Piše: Tonči Matulić ske veze, u prvom redu obiteljske, iz kojih nastaje društveni život, i dragovoljno se podložio zakonima svoje domovine. Htio je živjeti životom radnika svojega vremena i svojega kraja. U svojem je propovijedanju jasno naložio djeci Božjoj da se bratski ponašaju jedni prema drugima. U svojoj je molitvi molio da svi njegovi učenici budu jedno. Štoviše, samoga je sebe, sve do smrti, prinio za sve kao Otkupitelj sviju. ’Nitko nema veće ljubavi od ove: da svoj život položi za svoje prijatelje’ (Iv 15,13). Svojim je apostolima, pak zapovjedio da svim narodima naviještaju evanđeosku poruku kako bi ljudski rod postao Božja obitelj u kojoj bi punina zakona bila ljubav« (Gaudium et spes, 32). Događaj utjelovljenja vječne Riječi Očeve u Isusu Kristu zapravo je događaj konačnog ispravljanja nereda što ga u čovjeku i u ljudskoj zajednici stvara i u njih unosi grijeh. »Svojim se utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. (…). U njemu nas je Bog pomirio sa sobom i međusobno te nas istrgnuo iz robovanja đavlu i grijehu, i tako da svaki od nas može reći s Apostolom. Sin me Božji ‘ljubio i predao samoga sebe za mene’ (Gal 2,20)« (Gaudium et spes, 22). Utjelovljeni Sin Božji u Isusu iz Nazareta, dok daje primjer konkretnoga ljudskog života, svojom mukom, smrću i uskrsnućem izvršava Božje milosrdno djelo otkupljenja čovjeka od grijeha i smrti. To je Božje djelo novoga stvaranja. »Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo gle, nasta!« (2 Kor 5,17). Samo iz tog izvora i temelja izvire i razlijeva se na ljude božansko milosrđe. Jedino snagom novoga Božjeg stvaranja u Isusu Kristu čovjek može izvršavati čine i djela kojima pristaje ime djela milosrđa. Kršćanska djela milosrđa u ljudskim djelima solidarnosti Za kršćanska je djela milosrđa kršćanin osposobljen upravo božanskim milosrđem. On ili ona, a prema nauku Koncila, »postavši, pak, suobličen slici Sina koji je Prvorođenac među Rujan 2016.
mnogom braćom (usp. Rim 8,29; Kol 1,18), prima ’prvine Duha’ (Rim 8,23) po kojima postaje sposoban ispunjavati (usp. Rim 8,1-11) novi Zakon ljubavi. U tom smislu kršćanska djela milosrđa su djela koja nastaju iz svjesnoga vršenja novog Zakona ljubavi. To ne isključuje da bilo koji čovjek, koji je pokrenut ispravnim motivom i nakanom, može učiniti djelo milosrđa. Štoviše, ustvrdili smo da u suvremenom društvu postoji senzibiliziranost ljudi za solidarne i humane čine koje možemo smatrati i milosrdnima. Osim toga, Koncil naučava da djelo i učinci otkupljenja ne vrijede samo za Kristove vjernike, nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje. A budući da je Krist umro za sve (usp. Rim 8,32) i jer je konačni čovjekov poziv zaista samo jedan, i to božanski, moramo čvrsto držati to da Duh Sveti svima pruža mogućnost da na Bogu znan način budu pridruženi tome vazmenom otajstvu« (Gaudium et spes, 22). Samo Bog zna kako ljudi koji su u svome djelovanju pokretani ispravnim motivom i nakanom solidarnosti i sućuti prema ljudima u potrebi čine djela milosrđa koja su konkretno izvršavanje novoga Zakona ljubavi. Takvu mogućnost pruža sam Duh Sveti. Ono što se događa u ljudskome srcu ostaje skriveno našim očima. Ali nije sakriveno Bogu koji »gleda što je u srcu« (1 Sam 16,7) i poznaje srce svih ljudi (usp. Dj 1,24). Milosrđe je lijek bolestima globalnog poretka pravednosti Crkva posjeduje djelotvorno sredstvo božanskoga milosrđa kojim može i treba liječiti i ozdravljati bolesti globalnoga poretka pravednosti u kojemu sve više ljudi postaje potrošna roba, koji otvoreno ili prešutno izrabljuje, marginalizira, iskorištava, gura ustranu kao otpad i svim tim i sličnim načinima bezočno gazi i vrijeđa ljudsko dostojanstvo koje je apsolutno nepovredivo. Polazeći od etičke pretpostavke apsolutno nepovredivoga ljudskog dostojanstva, jasno nam je koliko u suvreme-
nom globalnom poretku pravednosti ima prilika za djela milosrđa. Nije naodmet ponovno naglasiti da i suvremeni svjetovni kontekst više od jednom pokazuje razvijenu svijest solidarnosti i humanosti prema ljudima u potrebi, no upravo takvi i hvalevrijedni čini i geste, kojima ne bismo smjeli zanijekati i dimenziju milosrđa, jer takvu mogućnost svima pruža Duh Sveti, otkrivaju bolesno stanje globalnoga poretka pravednosti. Iluzorno je zamišljati svijet u ovome eonu kojemu neće trebati solidarnost, humanost i, dakako, milosrđe. Polazeći upravo od milosrđa, takvo bi razmišljanje bila hereza. I Koncil nas podsjeća da će univerzalna solidarnost koja je svoju puninu dosegnula u Isusu Kristu »morati uvijek rasti sve do onoga dana u kojem će postići svoju puninu. U taj će dan ljudi, milošću spašeni, kao od Boga i brata Krista voljena obitelj podati savršenu slavu Bogu« (Gaudium et spes, 32). Dok cijeli svijet ne bude priveden zrelosti punine milosrđa kada će Bog Otac u Sinu Isusu Kristu preobraziti ljude i svijet svojim milosrđem i uvesti ih u svoju savršenu slavu, ostajemo u ovom »međuvremenu«, to jest u vremenu Crkve u kojemu je ona pozvana i poslana otvarati svim ljudima nepresušna vrela božanskoga milosrđa, evanđeoski ih pozivati i pastirski ih dovoditi do njih, zazivajući na sve ljude blagoslov »Boga i Oca našega Gospodina Isusa Krista, Oca milosrđa i Boga svake utjehe« (2 Kor 1,3), pridonoseći tako ozdravljenju odnosa prema svakom čovjeku, napose prema onome u potrebi, i ozdravljenju međuljudskih odnosa u svakom društvu i među svim narodima lijekom novoga Zakona ljubavi čiji su sadržaj i mjerilo nezasluženo i beskrajno Božje milosrđe u Isusu Kristu prema svim ljudima. Bez milosrđa kao jedinoga djelotvornog lijeka globalni poredak pravednosti ostat će i dalje zarobljen u mreži bezočnih okrutnosti, nasilja i egoizma. To nije tek neka šansa za pastoralno djelovanje Crkve. Posrijedi je sama vjerodostojnost Crkve u suvremenome svijetu. 9
Kako danas doživljavamo misu? Piše: Bono Zvonimir Šagi
Z
a ovu temu ima više vrlo aktualnih razloga. Dobro je zapitati se kako, u ovo vrijeme, ne samo mi svećenici nego i svi vjernici doživljavamo euharistijsko slavlje, primjerice, uz razne velike skupove? Sada nam mogu poslužiti kao poticajan primjer razna velika slavlja uz ovogodišnju svetkovinu Marijina uznesenja – Veliku Gospu. Govori, način nastupa biskupa i drugih posebno istaknutih, hijerarhijskih osoba. Što i kako se sve to izvodi i prati u javnim medijima? Na što je prvotno svraćena pozornost velikoga mnoštva? Ne ulazeći u konkretnu kritičku analizu tih pojedinih velikih skupova, o kojima je uvijek istaknuta pozornost javnih medija, ostanimo, makar kratko i djelomično na onome općem do čega i kako se došlo kroz 53 godine od prve izglasane Konstitucije o liturgiji Sacrosanctum Concilium (SC) Drugoga vatikanskog koncila. Koliko je u sada, pretežito uobičajenom, načinu liturgijskih slavlja jasno i poticajno buđena svijest da je Gospodin Isus s nama? Na što je najvažnije sada svratiti pozornost Kako nabolje i najispravnije slaviti euharistiju, običnim pučkim izrazom – sv. misu, dva su nam poticajna upozorenja dana s vrha Crkve, jedno primjerom pape Franje, a jedno kard. Roberta Saraha, pročelnika Zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu. Papa Franjo svaki dan ujutro 12
služi misu, okružen onim svojim neposrednim službenicima, radnicima. Svaki dan tu održi jednostavnu propovijed po nadahnuću, koje mu daje pročitana Riječ Božja. Evo navest ćemo dvije rečenice iz te jedne njegove propovijedi 10. veljače 2014. Rekao je ovako: Misa s Papom ne smije biti obična turistička manifestacija. Na misi se ulazi u Božje otajstvo. Znate, kad je misa na
okrenut leđima pred vjernicima, a vjernici za njim – svi zajedno prema istoku. Upozorava da se ono što i kako je liturgija opisana u Konstituciji Drugog vatikanskog koncila (SC) ne smije udaljiti od kontemplativne crte u načinu slavljenja. No, s pravom se pitamo što nam hoće reći time »okrenutost prema Istoku«. Veliki broj crkava i kroz dugu povijest Crkve
A ko se liturgija pretvori u koncert ili, kako je Papa Franjo naglasio, u neku manifestaciju, ostaje pitanje koliko vjernici duhovno osjete da su tu s Isusom. Ako ih zanosi nešto drugo, pa na prisutnost Isusa i na njegovu riječ i ne misle, koja korist od takvih skupova?
onom velikome Vatikanskom trgu uz jako veliko mnoštvo, onda plješću, viču… manifestacije koje su jako česte, sada i drugdje po raznim prošteništima, kad dođu i neke važne osobe. Tako se i u liturgiji sve, ponajviše, svede na to manifestativno. Kardinal R. Sarah upozorava pak da treba sada nakon 50 godina ponovno ozbiljno praktično proučiti provedbu konstitucije o svetoj liturgiji Drugoga vatikanskog koncila, kako je ona sada shvaćena i kako se provodi. On posebno ističe potrebu okrenutosti svećenika i vjernika prema »Istoku« u svim dijelovima mise, osim u vrijeme službe Riječi. To znači da bi svećenik ponovno morao biti
nije građen tako da bi oltar bio u smjeru istoka. Kad bi se predvoditelj liturgije nakon službe Riječi okrenuo prema oltaru, a leđima narodu, kao da sve prisutne vodi k Istoku, ako pod Istokom misli na Isusa kao naš »Put… » (usp. Iv 14, 6), zar bi to bio jasniji i djelotvorniji znak Gospodnje večere sada s nama. Teško bismo to mogli dokazati. Kroz stoljeća iskustva su različita. Podsjetimo se na riječi apostola Pavla: »Od Gospodina primih što vama predajem…« (usp. 1 Kor 11, 23 – 28). Riječ »Istok«, pa onda i »okrenutost Istoku« kao znak, u kontekstu euharistijskoga slavlja teško je razumjeti bolje od onoga što reče sam Isus: Godina XLVII br. 9/512
»Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 18, 20). Što je, dakle, najvažnije? Kad je riječ o Euharistijskom slavlju, najvažnije je shvatiti otajstvenu prisutnost Gospodina Isusa s nama. Mi ga ne vidimo, ali je s nama u četirima vidljivim znakovima. Nabrojimo ih. Najprije sam skup vjernika u njegovo ime, zatim biskup ili svećenik, potom Riječ koja se čita, a mi je slušamo ne samo ušima nego i srcem kao živi govor samoga Isusa, a vrhunac je njegove prisutnosti kad nam po rukama svećenika daje sama sebe – svoje tijelo i krv – pod likom kruha i vina. Kad primamo pričest pod likom kruha, primamo njega samoga, njegovo Tijelo i Krv, te postajemo s Njime jedno Otajstveno tijelo. Tu se neprestano osvježuje svijest da smo Crkva kao zajedništvo sjedinjeni u Kristu – svi mi udovi Otajstvenog Tijela Kristova. Crkva je raširena po cijeloj kugli zemaljskoj, pa se danju i noću negdje održava euharistijsko slavlje. Tako je Krist s nama u sve dane, u svakome trenutku do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 20). Dakle, svi okrenuti uvijek prema Kristu s nama. Tu nije važna tek naša okrenutost prema Istoku već među nama i s nama. Imajući to u svijesti važno je da se biskup ili svećenik samozatajno ponaša, da ne odvrati vjernike od onoga što Krist po njemu čini. Mora pokazati da on nije važan, nego je važan Isus, koji je otajstveno, iako nevidljiv, ipak prisutan. Svaki je euharistijski skup vidljivi znak Krista s nama okupljenima u njegovo Ime. Na početku mise zato svećenik uvijek kaže, a to je najjasniji podsjetnik vjernicima: Gospodin s vama! Ili kad je biskup predvoditelj, kaže: »Mir Vama!« – onako kako je Isus rekao apostolima kad im se javio u prvi dan svoga uskrsnuća, na večeri (usp. Iv 20, 19 – 23) Vrata su bila zatvorena, učenici su o njemu razgovarali, bili su uznemireni zbog svega što se s njime dogodilo, On se najednom pojavio među njima i rekao: Mir vama! To isto tako biskup kaže zato da nas podsjeti kako je on samo znak Isusove prisutnosti s nama. Kako mi sve to doživljavamo? Sada je nužno razmisliti koliko smo mi svjesni toga otajstvenog susreta s Kristom? Rujan 2016.
Na što u liturgijskom slavlju najviše svraćamo svoju pozornost i svoje misli? Kako obično doživljavamo euharistijsko slavlje? U što smo najviše usmjereni? Na toj crti opet čujmo papu Franju! On kaže: Zahvala« se na grčkom kaže »euharistija«. I zato se taj sakrament zove euharistija: to je najviši izraz zahvalnosti Ocu, koji nas ljubi toliko da nam daje svoga Sina iz ljubavi. Eto zašto izraz euharistija sažima u sebi čitav taj čin, koji je ujedno čin Boga i čovjeka, čin Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. (…) Molimo dakle Gospodina da taj sakrament nastavi održavati u Crkvi živom njegovu prisutnost i oblikovati naše zajednice u ljubavi i zajedništvu, po Očevu srcu. I to se čini čitav život, ali se počinje činiti na dan prve pričesti. Važno je da se djeca dobro priprave za prvu pričest i da to učine sva djeca, jer je to prvi korak te snažne pripadnosti Isusu Kristu, nakon krštenja i potvrde (Papina kateheza 5. veljače 2014. – prema IKA, br. 6, 12, veljače 2014., str. 30). Dakle, važno je da se u Crkvi održi živa svijest Kristove prisutnosti s nama. On nebeski, a mi zemaljski, ali kad god se skupimo u njegovo ime, On je s nama u sve dane do svršetka svijeta (usp. Mt 28,20; 18,20). Drugi je vatikanski koncil u svojoj, već spomenutoj, prvoj konstituciji o liturgiji izrekao: Liturgija je vrhunac ka kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proističe sva njezina snaga« (SC, 10). Prema tome, euharistija mora biti u središtu svega djelovanja Crkve. Sve se mora usmjeriti upravo na Krista, koji je tu s nama i sav se nama daje. On nas jača na putu kojim nam je proći u vremenu. Kako se sada provodi liturgija? Koliko dolazi do izražaja Crkva, crkvena zajednica kao obitelj Božja? To je sada najvažnije pitanje. Koliko i kako se provodi liturgija? Ako se ona pretvori u neki koncert ili se pretvori, kako je papa Franjo naglasio, u neku manifestaciju, ostaje pitanje koliko vjernici duhovno osjete da su tu s Isusom. Ako ih zanosi nešto drugo, pa na prisutnost Isusa i na njegovu riječ i ne misle, koja korist od takvih skupova? Već smo spomenuli Papinu izjavu, zašto on radije služi misu svaki dan u onoj maloj kapeli u Domu sv. Marte i održi uvijek malu propovijed po nadahnuću Kristove Riječi koja se čita. Ako se misa pretvori u neku predsta-
vu, neku manifestaciju, onda se uvijek pitamo, gdje je tu Isus? Koga više slušamo? Neku glazbu ili Isusa koji nam govori po Duhu Svetom, koji nas oko njega okuplja i »razlijeva se našim srcima« (usp. Rim 5), ako smo mu vjerom otvoreni? Koliko smo usmjereni na ono što se zbiva na oltaru? Završimo riječima pape sv. Ivan Pavla II. On je u jednoj svojoj pobudnici 1980 napisao: Zaista, Euharistija je neizreciv sakrament. Osnovna zadaća i nadasve očita milost i izvor nadnaravne snage Crkve kao naroda Božjeg jest ustrajati i neprestano napredovati u euharistijskom životu, u euharistijskoj pobožnosti, jest duhovni napredak u euharistijskom ozračju. Pogotovo, stoga nije dozvoljeno ni u misli, ni u životu, ni u djelovanju oduzeti tom zaista najsvetijem sakramentu njegovu punu veličinu i njegovo osnovno značenje. On je u isto vrijeme sakrament – žrtva, sakrament – veza (pričest), sakrament – prisutnost (RH, 20). Prije 50 godina započeli smo liturgijsku obnovu, ali sada je već mnogo toga potrebno kritički promotriti što je teklo dobro, a krenulo je i devijantno, samovoljom svećenika, pa i biskupa. Papa Benedikt XVI. na to je više puta upozoravao. Održano je o tome i nekoliko sinoda i upozoravalo se na to da se liturgija mora pročistiti tako se u praksi ne bi događala samovolja onih koji predsjedaju liturgijskome skupu. Često sada pojedini svećenici izvode neke stvari na svoj način, sami sebe na oltaru ističu. Puno je devijacija u muzici i sl. Sve se to sada mora, na temelju dugog iskustva pročistiti i disciplinirati tako da svi vjernici shvate da je u tom svetom sakramentalnom činu Isus Krist s nama i mi ga moramo na nutarnji, mističan način doživjeti u svemu. Papa Franjo posebno u pobudnici Radost Evanđelja (studeni, 2013.) piše kako propovjednici moraju nastupati, ne kao da su neki ideolozi ili političari, nego neka nastupaju »majčinskim govorom«. Taj izraz je upotrijebio da bi naglasio kako je Crkva i Majka u kojoj je uskrsnuli Isus, Sin Božji s nama. Crkva kao ustanova mora biti u slici dobre majke, koja pristupa svima s nježnim riječima, bez vrijeđanja. Ne smijemo nastupati kao da smo neki vladari. Mi smo sluge Božji, a Riječ nam je Božja dana da je u svakom vremenu prenosimo kao sada živu, rečenu nama i preko nas onima koji je slušaju. 13
Zgrada Švicarskog nacionalnog muzeja u Zürichu
Švicarska
Piše: Ivana Ćepulić
Povod za moje putovanje u Švicarsku bio je jedan poseban događaj – vjenčanje mojega prijatelja Hansa. Naše je prijateljstvo započelo petnaestak godina prije na novogodišnjemu ekumenskom susretu mladih u poljskom Wrocławu u organizaciji braće iz Taizéa. Hansa sam u međuvremenu posjetila i u Brazilu jer je nekoliko godina tamo radio, a u toj je zemlji upoznao i svoju sadašnju suprugu.
Š
vicarskim Ljepotama imala sam se prilike diviti već i prije, a za svojega drugog posjeta još sam se jedanput podsjetila što me to sve zadivljuje u toj prekrasnoj zemlji. Ono što ostavlja bez daha nedvojbeno su krajolici: šume, planine, jezera... Gotovo svaki pogled kroz prozor vlaka dostojan je fotografije za razglednicu ili kalendar! Za prirodom ne zaostaju ni gradovi, koji su uredni, čisti i održavani. Švicarska ili, točnije, Švicarska Konfederacija, jedna je od najrazvijenijih zemalja u svijetu. Iako je površinom manja od Hrvatske, ima dvaput više stanovnika. Ta 14
Na ulicama Luzerna
Godina XLVII br. 9/512
Pogled kroz prozor vlaka na putu iz Züricha u Luzern
zemlja ima četiri nacionalna jezika: njemački, francuski, talijanski i retoromanski. Švicarska je alpska zemlja s prosječnom nadmorskom visinom od 500 do 800 m, a valja napomenuti i to da se u njoj nalazi 48 planina viših od 4000 metara. Od putovanja na vjenčanje napravila sam kratki godišnji odmor isplaniravši sedmodnevno putovanje po Švicarskoj za sebe i svojeg suputnika. Iako je naš glavni cilj bio Luzern, posjet Švicarskoj počeo je u Zürichu, kamo je sletio naš zrakoplov. Zürich, najveći švicarski grad, nastanjen je već 2000 godina u kontinuitetu, a osnovali su ga Rimljani oko 15. godine prije Krista i nazvali ga Turicum. Međutim, na mjestu današnjeg grada Züricha nađeni su ostatci naselja stari i do šest i pol tisuća godina. Naše ciriško iskustvo počelo je s manjom komplikacijom jer smo ustanovili da ne znamo prezime couchsurferice koja nas je trebala ugostiti, a na pozive mobitelom nije se javljala. No, nakon dvadesetak minuta traženja i raspitivanja po zgradi u kojoj je živjela, naposljetku smo ipak pronašli prava vrata i tako je počelo još jedno prijateljstvo. Naša domaćica Lena, inače rodom Ruskinja, s nama je podijelila svoje obroke pokazavši se vrsnom kuharicom, a odvela Rujan 2016.
nas je i na fakultet na kojemu je u to vrijeme radila. Bilo je zanimljivo slušati o njezinu znanstvenom radu, u kojem je težište bilo na istraživanju nekih gotovo izumrlih južnoafričkih jezika. Od ciriških smo znamenitosti posjetili Lindenhof, mjesto nekadašnje rimske tvrđave, gdje je pronađen prvi pisani trag o gradu Turicumu. Danas je to mjesto s kojega se najbolje može uživati u pogledu na grad. Nastavili smo razgledanje šetnjom kroz stari grad i posjetom crkvi sv. Petra. No, dvije najpoznatije crkve u ovome gradu
nedvojbeno su Fraumünster i Grossmünster, smještene jedna nasuprot drugoj i povezane mostom Münsterbrücke. Naziv Fraumünster često se pogrešno tumači kao crkva Naše Gospe, dok mu je pravo značenje zapravo ženska crkva. Tu je crkvu 853. godine dao izgraditi kralj Ljudevit Njemački, unuk Karla Velikog, za svoju kćer Hildegard. Crkva i pripadajući samostan bili su namijenjeni uglavnom ženama plemićke krvi, a sve do srednjega vijeka nadstojnice toga samostana upravljale su i gradom. Ono čemu sam se najviše razveselila bili su
Pogled na ciriške tornjeve
15
Kapellbrücke je zaštitni znak Luzerna
prekrasni Chagallovi vitraji, koji datiraju iz 1970. godine, a prikazuju prizore iz Starog i Novog zavjeta. Za razliku od elegantnog, šiljastog tornja koji krasi Fraumünster, crkva Gross münster ili velika crkva prepoznatljiva je po svojim dvama tornjevima, koji završavaju kupolama. Njezina je gradnja trajala od kraja 11. do sredine 13. stoljeća. Vitraji u toj crkvi djelo su švicarskoga slikara Augusta Giacomettija, a posebno su me se dojmila brončana vrata na sjevernoj strani, prekrivena reljefnim prikazima biblijskih tema. U sredini Švicarske Nakon Züricha vlakom smo putovanje nastavili prema našemu glavnom cilju, Luzernu. Budući da nam slavljenici nisu bili u mogućnosti osigurati smještaj, i tamo smo pomoć potražili na couchsurfingu. Naši su tamošnji domaćini bili četvero mladih ljudi, uglavnom studenata, koji su dijelili jedan veliki stan i još nikada nisu odbili nijedan zahtjev za ugošćivanje. Koliko je njihov stan frekventno mjesto, bili smo u prigodi vidjeti čim smo stigli u nj. Pre16
Toranj crkve sv. Petra u Zürichu ponosi se najvećim satom u Europi
ma njihovim uputama, ključ smo pronašli u poštanskom sandučiću, a u stanu nije bilo nikoga od domaćina, nego samo gosti. Jedni su bili na odlasku, drugi na dolasku, a poslije istoga dana trebala je stići i skupina od desetak mladih iz Singapura. Te smo večeri upoznali i svoje domaćine, a unatoč njihovu dinamičnomu dnev-
Gradska vijećnica u Luzernu
nom rasporedu, zadržali smo se i u duljem razgovoru. Sutradan smo imali prigodu upoznati i jednog od njihovih susjeda. Toga prijepodneva netko je pozvonio na vrata, a nitko od naših domaćina nije ih bio u mogućnosti otvoriti pa sam ja to učinila. Ugledala sam ljutitog susjeda, koji mi je, vidno uzrujan, objašnjavao kako ovo danas nije Godina XLVII br. 9/512
prvi put da se naši domaćini koriste perilicom za rublje u podrumu zgrade u vrijeme kada po rasporedu nije njihov red. Pokušala sam ga smiriti i rekla sam mu da ću svakako prenijeti njegovu poruku pa sam ga ljubazno upitala za prezime. Kada mi je rekao svoje prezime, shvatila sam da je riječ o doseljeniku iz Bosne pa sam primijetila: »Ah, u tom slučaju ne moramo razgovarati na njemačkom – možemo i na hrvatskom.« »Ne, nego na bosanskom!« odbrusio mi je još uvijek prilično uzrujan susjed i otišao. Imali smo dovoljno vremena za razgled grada. Luzern se nalazi otprilike u sredini Švicarske, na jezeru koje dijeli ime s gradom, ali uz taj naziv na njemačkom ima još jedan – Vierwaldstättersee. Prijevod ovog naziva bio bi jezero četiriju šumskih kantona, a to se odnosi na četiri kantona koji ga dijele: Luzern, Unterwalden, Uri i Schwyz. Površina jezera je 114 km², a njegova je najveća dubina 214 m. Najveća je atrakcija grada Luzerna upravo to jezero, točnije, drveni most Kapellbrücke, koji datira iz 14. stoljeća, a nazvan je po obližnjoj kapeli sv. Petra. Riječ je o natkrivenom pješačkom mostu na samom početku rijeke Reuss, najstarijemu takvom mostu u Europi. Među njegovim je posebnostima i unutrašnjost ukrašena slikama iz 17. stoljeća. Nažalost, mnoge su od njih stradale u požaru koji je 1993. godine uništio velik dio mosta, ali je već sljedeće godine most restauriran. U sklopu mosta nalazi se i oktogonalni toranj. Pogled na taj jedinstveni most, jezero i planine u pozadini jednostavno mami na fotografiranje! Nerazumljivi njemački Dan uoči vjenčanja bili smo pozvani na piknik uz jezero. Bilo je to vrlo opušteno i neformalno druženje dviju obitelji i njihovih prijatelja. Mladenkina je obitelj doputovala iz Brazila, a nekima je od njih to bio prvi susret s Europom. Sljedećeg je dana došlo na red i sâmo vjenčanje. Nakon crkvenog obreda uslijedio je mali domjenak s aperitivom u crkvenom dvorištu pa fotografiranje, a potom smo se svi preselili na mjesto proslave. Više puta sam se našla u situaciji da ne razumijem kamo treba otići i što treba učiniti jer su Hans i njegov kum upute davali na meni nerazumljivu švicarskom njemačkom. Tako je bilo i u vrijeme večere u restoranu: članovi Hansove obitelji pripreRujan 2016.
Švicarski nacionalni muzej je mjesto na kojem se može puno naučiti o švicarskoj povijesti
mili su program koji se sastojao od kratkih skečeva – pretpostavljam da je riječ bila o anegdotama iz njegova života. Gosti s mladenkine strane dobili su papire s prijevodom na portugalski kako bi mogli pratiti program, ali ja nisam razumjela ni riječi! Za pomoć sam se obratila nekim Nijemcima s kojima sam dijelila stol, ali ni oni mi nisu bili od velike pomoći. »Ja razumijem manje od 50 % onoga što oni govore«, priznao mi je Jens, jedan od Hansovih prijatelja Nijemaca.
Ciriška pješačka zona
Medvjeđi jarak Za kraj našeg putovanja ostao je još Bern. Taj šarmantni grad ima oko 140 000 stanovnika i službeni je glavni grad Švicarske. I u Bernu smo razgledali mnoge ulice, mostove i crkve, ali u najljepšem mi je sjećanju ostala šetnja njegovom pješačkom zonom, koja je zasluženo na UNESCO-vu popisu svjetske baštine. Prolazeći popločenom glavnom ulicom između arkada s obiju strana koje natkrivaju prilaze trgovinama, divila sam se mnoštvu detalja na zgradama, kao i brojnim fontanama s pit-
kom vodom. No, najatraktivnija građevina u Bernu nedvojbeno je jedan od njegovih tornjeva, poznat pod nazivom Zytglogge, na kojemu se nalaze poznati astronomski sat i figurice koje prije svakoga punog sata priređuju svoju predstavu. Na kraju ove šetnje stigli smo do mjesta poznatog kao Bärengraben, to jest medvjeđi jarak. To je ograđeni prostor u kojemu živi nekoliko medvjeda – simbola grada Berna. Da bi doživljaj bio potpun, zadnjeg dana našeg boravka u Bernu naša nas je tamošnja
Medvjedi u ‘Medvjeđoj jami’ Bärengraben uživaju u osvježenju
domaćica odvela na kupanje u rijeci Aare. Nismo bili jedini koji smo došli na tu ideju – rijeka je bila puna kupača. Međutim, pokazalo se da je to prava adrenalinska avantura! Jaka riječna struja nosila nas je daleko od mjesta na kojemu smo skočili u vodu, a izići na obalu bio je težak pothvat. Nakon ovoga neobičnog doživljaja i druženja s nekolicinom bernskih couchsurfera u jednome od gradskih parkova, došao je kraj još jednom putovanju, na kojemu sam uz prekrasne gradove i prirodu uživala i u društvu starih i novih prijatelja. 17
Vrijeme i svijest
Crta razdjelnica G
OVOR o podjelama u hrvatskome društvu, i ove, A. D. 2016., pa onda i tijekom priprema i u susljednom razdoblju sadašnjih predizbornih nagovaranja, snubljenja i obmanjivanja malo tko uzima ozbiljno, osim toga što se doživljava kao očito maltretiranje, pa će i svako pitanje o tome biti osporavano. Ipak, dok zadire u ovo vrijeme, vazda manje ili više vonja na načine i provedbe kakve su solidno iskusili oni koji su živjeli barem u jednom od totalitarnih sustava i razorenom vremenu tog dijela povijesti. Ponavljati vazda o »podjelama« a da se nikad po istini ne zapita niti kaže o čemu je zapravo riječ, već se neprestano manipulira nekakvim, tobože pretpostavljenim, samorazumijevanjem stvarnosti o kojoj se ne kani reći nijedna istinita riječ, preuzeti ni najmanja obveza prema istini, već neprestano sve prekrivati jednom, najviše dvjema »političkim« frazetinama, tipični je svakodnevni totalitarni uradak i postupak, koji, kao što je vidljivo, nije nemoguć ni u nekoj konstelaciji koja bi trebala ići prema demokraciji, sve ako je i samo dio teškog puta. Nimalo čudno, zapravo, koliko god bilo tragično. Laž nametnuta cijelom društvu, i manipulacija koja se može vidjeti i kao podvrsta laži, sam je supstrat totalitarnog. Dok drugdje, gdje god je ljudi i društva i politike, obično postoji nada da su laž i manipulacija tek manja ili nešto veća bolest, ali ne i sam supstrat. CRTA razdjelnica, dubinska stvarnost koja postoji ispod uvida i privida o podjelama, u posve je drugom svijetu od primitivnog, nerijetko i bestijalno političkog. Ona ide kroz vrijednosti (vrijednosti/vrjednote, ako se baš hoće), a to je područje ljudske duše i duha, ne poluanimalnog prizemlja. A mogu li duša i duh uopće, a napose ovdje, bez Svevišnjeg, Svevladara, 26
jedinog istinitog metra ne samo pravde i istine, svatko će ipak morati odgovoriti napose, suočen s paklom totalitarnih zločina i totalitarnih poredaka koji su zločin po sadržaju i definiciji. Ondje postoji jasnoća, da je sama pomisao oduzeti nekomu slobodu, zločin. I prije nego to postane izvršenje. Da je oduzeti bilo komu život, bez, koliko je to barem u ljudskom društvu moguće pravednog suda, zločin. A pogotovo da golemo umnažanje takvog zločina, još uz provedbu dijaboličnih okrutnosti pri izvršenju, nadilazi bilo kakav izričaj o zločinačkom. Da laž i mržnja, inherentni svakom totalitarizmu, vuku dušu i duh, a onda i ljudsko društvo u mračne predjele smrti i propasti. RAZDJELNICA stoga ide kroz stvarni, ne hinjeni odmak i odreknuće od povijesnih totalitarizama svih boja, od svih užasa inherentnih tim totalitarizmima. Apsolutno bez ostatka, bilo kakvih pridržaja prema bilo kojemu. Hrvatska je za tu razdjelnicu, ako ćemo politiku, još uvijek zakinuta. Hrvatsko je društvo, ako ćemo ponešto uvijeno, iz obzira koji se do sada nije povijesno pokazao opravdanim, gurnuto u iznuđeni i izmišljeni »sadašnji« sukob povijesnih totalitarizama, pri čemu su na pozornici sukoba zagovornici samo jednog. Nitko nikad nije vidio za stolom pred kamerama barem jednog zastupnika drugog totalitarizma. Pri čemu se ipak jedan, takozvani crveni, neprestano pokušava retuširati da bi prestao biti totalitarizam. Kao da je to uopće moguće, kao da je moguće promijeniti prošlost. Važan dio tog retuširanja neprestano je ometanje istraživanja tisuća grobišta poratnih žrtava tog totalitarizma, a ide sve do ukidanja povjerenstva koje bi, kad bi i radilo, s obzirom na raspoloživu potporu, moglo nešto učiniti tek za stoti-
njak godina. U istom je kontekstu i mučna pripovijest zvana lex Perković. U istom je kontekstu priglupo glumatanje koje vjerojatno ide ipak iz iste radionice, kako se treba okrenuti budućnosti, a odmaknuti i od »crnih« i od »crvenih« sudionika rata, kad god se pojave, recimo, Macelj i Hude Jame. I kao što se može vidjeti, ni Europa sa svojim deklaracijama koje se »kroz stisnute zube« spominju u hrvatskim medijima dvadeset trećeg kolovoza, ne može ovdje osobito pomoći. Nema efektivnog odreknuća od svih totalitarizama; duge mračne sjene totalitarnog ostaju nad društvom i zemljom. ZNAČI li to da su u Hrvatskoj vrijednosti poražene od demona totalitarnih opsjena? Čak i kada se promatra politika u cijelosti, ne samo ona retuširanih sljednika totalitarizma? Teško pitanje, odgovor na prvu izgleda tako. Premda, nije baš sigurno da se i to ne može ubrzo promijeniti. Dotle i uvijek, vrijedi svijest da vrijednosti nikada ne postoje kao same za sebe. Jer, samo čovjek, i duh i duša i tijelo, nose vrijednosti. Ne zaboravljajući da je »svaki savršeni dar odozgo, od Oca Svjetlosti«. Potom, uvijek vrijednosti uključuju, i to po svojoj biti, odnos prema osobi, čovjeku ili Bogu, odatle zapravo proizlaze, uvijek povezuju osobe, uvijek znače interpersonalni odnos. I prema živima na zemlji, i prema usnulima, prema svima. Da nije tako, žrtve bi bile već uveliko zaboravljene, užasi i nepravde pometeni pod otirač političkih kuhinja. Demon Ne-vrijednosti, što satire i razdvaja osobe, ono što se nameće iznad osobe, demonska opsjena i njeno zlo, već bi pobijedili i svijet bi već bio paklena pustinja. A nije, i »pravednik će od vjere živjeti«, kršćanska je nada u narodu Božjem neugasiva. V. Martinac
Godina XLVII br. 9/512
PUTOKAZI SREĆE Blaženstva i svjedočanstva vjernika BIBLIOTEKA: FORMAT:
CIJENA:
Izvan nizova 17,5 x 24,6; tvrdi uvez; 278 str.
150,00 KN
Riječ je o jedinstvenoj i dragocjenoj knjizi u nas. Ona je plod suradnje čak 26 autora i 77 suradnika, teologâ i laikâ, koji odgovaraju na temeljnu čovjekovu čežnju za srećom. Autori upravo u Kristovim blaženstvima nalaze temelj za tu sreću. Knjiga je iznikla iz iskustva vjere i njezinoga poznavanja kao nauka i kao prakse – iznikla je iz života. Glavni urednik knjige Ivan Vajić u uvodu piše: »Isusova blaženstva put su i putokaz do istinske sreće. Sreća u ovom kontekstu nije lijepo raspoloženje, odnosno prolazna emocija blagostanja, a najmanje grešni užitak. Istinsku sreću nalazimo u duši ispunjenoj ljubavlju, radošću i mirom. Ona nosi dušu koju ispunja Kristov duh.« Još dok je bila u rukopisu, o knjizi su izvrsna mišljenja izrekli brojni autoriteti na području crkvenosti, znanosti i kulture: kardinal Josip Bozanić, kardinal Vinko Puljić, mons. Želimir Puljić, akademik Vladimir Paar, akademik Stjepan Damjanović, fra Bonaventura Duda ... GEORGE AUGUSTIN
POZVANI NA RADOST Ohrabrenje za svećeništvo BIBLIOTEKA: FORMAT:
CIJENA:
Priručnici 17 x 24,6 cm; meki uvez; 247 str.
170,00 KN
Knjiga o svećeništvu Pozvani na radost, autora Georgea Augustina, umnogome odudara od sličnih knjiga ove vrste. U mnogim drugim knjigama o svećeništvu, naime, uglavnom prevladava jadikovanje. Pogled na broj svećeničkog podmlatka, na stres koji proživljavaju mnogi svećenici u svojoj službi, kao i izvješća o žalosnim skandalima teško mogu izazvati radost. Rasprave posljednjih desetljeća unijele su osporavanje i nesigurnost u život mnogih svećenika, a mnoge su odvratile od toga da izaberu to zvanje. Nasuprot tomu, ova knjiga zrači oduševljenjem i želi izazvati novo oduševljenje, te pokazati da Bog i u ljudskoj slabosti i bijedi i danas može ostvarivati velike i izvanredne stvari, mijenjati život i ispunjati ga radošću ako svećenici žive i djeluju iz dubokih korijena svećeničke egzistencije. MONICA PRIANTE I SLAVKO SLIŠKOVIĆ
TONDINI I STROSSMAYER Jedinstveni za jedinstvo
BIBLIOTEKA: FORMAT:
CIJENA:
Analecta croatica christiana 17,5 x 24,6 cm; tvrdi uvez; 320 str.
180,00 KN
Suradnja slavonskoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera i lombardskog redovnika Cesarea Tondinija de’Querenghija započela je prije više od trinaest desetljeća. Koncipirana je oko pojma »jedinstvo«, koji je ključna riječ za razumijevanje zajedničkoga rada J. J. Strossmayera i C. Tondinija. Strossmayerovo djelovanje primjer je kako se može postići suglasje ne samo s drugim kršćanskim Crkvama nego i s modernim društvom, dok Tondinijeva biografija i studije daju pregled reformiranog unionizma u Europi druge polovine 19. stoljeća, obilježenoga idejom napretka znanja kao sredstva prevladavanja razlika među Crkvama. DANIJEL TOLVAJČIĆ
SUVREMENA ANALITIČKA FILOZOFIJA RELIGIJE Glavni pravci i autori BIBLIOTEKA: FORMAT:
CIJENA:
Izvan nizova 17 x 24,5 cm; tvrdi uvez; 200 str.
160,00 KN
Posljednjih pedesetak godina u analitičkoj se filozofiji, kao vrlo dinamičnom području, kojim se bave podjednako religiozni i nereligiozni filozofi, posebno istaknula »filozofija religije«. Njezine teme, problemi, i općenito utjecaj, u velikoj su mjeri nadišli britanska i sjevernoamerička učilišta. Analitička filozofija, zajedno s njom i analitička filozofija religije, danas se proučava i poučava i na brojnim filozofijskim učilištima u Europi. Tako ni Hrvatska nije iznimka, no za razliku od općenitoga analitičkog pristupa filozofiji, analitička filozofija religije još je uvijek, osim nekoliko iznimaka, relativno malo poznata u nas. Knjiga nastoji pridonijeti što boljem upoznavanju te discipline te na tom tragu kritički prikazati glavne religijsko-filozofijske smjerove i autore. Prvotni primatelji ove knjige nisu profesionalni filozofi religije, nego ponajprije studentice i studenti filozofije, teologije, religijske pedagogije i katehetike, religijskih znanosti, kao i svi zainteresirani za religijsko-filozofijska pitanja. Knjiga je izišla kao suizdanje Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Kršćanske sadašnjosti.
LEENA LANE I GILLIAN CHAPMAN
DJEČJA BIBLIJA ponovljeno izdanje BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Knjižare Kršćanske sadašnjosti: ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29 RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c SPLIT – Kralja Zvonimira 16 KARLOVAC – Radićeva 4
770353 282002
ISSN 0353–2828
MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32
9
DARUJ SVOJE SRCE BIBLIOTEKA: FORMAT:
CIJENA:
OSIJEK – Trg slobode bb
0 0 9 1 6
ANSELM GRÜN
Izvan nizova; 11,5 x 18,5m cm; tvrdi uvez; 115 str;
70,00 KN
Kana klub; 21,5 x 25,5 cm; tvrdi uvez; 62 str.;
76,00 KN