Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti«
Anselm Grün
VELIKA KNJIGA BOŽIĆNOG VREMENA BiBlioteka: format: cijena:
Metanoja; 12 x 22 cm; tvrdi uvez; 166 str.;
80,00 kn
Colin Duriez
C. S. LEWIS – BIOGRAFIJA PRIJATELJSTVA BiBlioteka: format: cijena:
Likovi; 14 x 20 cm; meki uvez; 290 str.;
100,00 kn
Antonino FrAnCo
MARIE-DOMINIQUE CHENU BiBlioteka: format: cijena:
Polazišta/Teolozi XX. stoljeća; 12,5 x 20 cm; meki uvez; 147 str.;
90,00 kn
PAul tilliCh
BIBLIJSKA RELIGIJA I POTRAGA ZA KRAJNJOM ZBILJNOŠĆU BiBlioteka: format: format: cijena:
Eseji; 13 x 20 cm; meki uvez; 104 str.;
65,00 kn
NeNad Malović
MIŠLJENJE I DJELOVANJE O znanju, društvu i vrijednostima BiBlioteka: format: cijena:
Izvan nizova; 17 x 24,5 cm; tvrdi uvez; 200 str.;
160,00 kn
U ovoj knjizi toliko je toga korisnoga, novoga, važnoga i lijepoga napisao o došašću i Božiću, odnosno o tome tako važnom i značajnom razdoblju crkvene godine, da će i onima koji su upućeniji u liturgijsko-teološka pitanja ova knjiga biti vrlo korisna. Grün svakoj cjelini kao i svakome pojedinom danu spomenutog razdoblja prilazi s različitih strana koristeći se iskustvom i znanjima iz biblijske egzegeze, liturgije Crkve, psihologije i antropologije, kulturologije i svih ostalih grana ljudskoga znanja i djelovanja pomoću čega osvjetljuje određeni biblijski ili liturgijski događaj. C. S. Lewis, pisac velikih uspješnica poput Pisma starijeg đavla mlađem ili Kronika iz Narnije, bio je sveučilišni profesor, popularizator vjere i – velika zagonetka. Tijekom cijeloga života prijateljstva su mu bila jako važna, od ranih dana na sjeveru Irske i školskih dana u Engleskoj, kao tinejdžera u rovovima Prvoga svjetskog rata, a potom u Oxfordu i dalje. Prijateljstva koja je gajio tijekom cijeloga svojega života pokazala su se životno važna i utjecala su na njegove ideje, uvjerenja i djela. Ova se Lewisova biografija usredotočuje na njegova najvažnija prijateljstva i djelomično otkrivaju tko je i kakav je taj poznati pisac zapravo bio. Ova knjiga nije pisana za znanstvenika, nego za običnog čitatelja, koji je možda pročitao knjigu ili dvije o Narniji ili možda Pisma starijeg đavla mlađem. Neki su čitatelji zavirili u njegovu popularnu teologiju kao što je djelo »Kršćanstvo nije iluzija« ili u njegov opis žalovanja za suprugom koju je izgubio. Colin Duriez u ovoj je knjizi donio piščev životopis na temelju njegovih prijateljstava, ali i na temelju najnovijih znanstvenih spoznaja i neobjavljenoga materijala. Veliki katolički teolog, dominikanac Chenu, svojim je radom na dva područja, na kojima je razvijao svoj znanstveno-istraživački rad, uvelike pridonio suvremenoj teologiji koja je prethodila II. vatikanskom koncilu, premda sam nije bio pozvan biti koncilskim teologom. Ta dva područja su povijest srednjovjekovne teologije s jedne strane, a s druge strane razmišljanje o zemaljskim stvarnostima, odnosno o prisutnosti Crkve u svijetu. Postao je osobito poznat po svojoj teologiji znakova vremena i po teologiji rada. Neko vrijeme i osporavan, ipak je doživio priznanje te ga je njegov učenik, a kasniji biskup i koncilski otac, mons. Claude Rolland, pozvao da bude njegov teolog te je kasnije imao važan prinos temama konstitucije II. vatikanskog koncila »Gaudium et spes«. Chenujeva teologija, u godinama koje su slijedile neposredno nakon Koncila, ostala je duboko usidrena u koncilskim tekstovima, koje je on shvaćao kao odlučujući zaokret u načinu shvaćanja naravi Crkve i ponovno ispravnim uobličavanjem odnosa vjernika s objavljenom istinom. Tema ove knjige je središnji problem sustavne teologije te, osobito, neodloživo pitanje Tillichove vlastite teološke misli odnosa filozofije i teologije. Sustavna teologija, kako to objašnjava taj vrlo poznati i cijenjeni njemačko-američki teolog, nije samo pokušaj da se sistematiziraju kršćanske doktrine već je riječ o tome da se ozbiljno uzmu u obzir čovjekova neukidiva egzistencijalna pitanja (koja na fundamentalnoj razini artikulira filozofija) i da se pokaže kako adekvatan odgovor na njih daje kršćanska objava (osobito preko svojih simbola koje artikulira teologija). Tillich nastoji pokazati kako temeljna filozofijska pitanja koreliraju s teologijskim odgovorima. U tome smislu, filozofiju se ne smije niti može isključiti iz teologije, iako ona sama nije pomiješana i dokinuta u teologiji. Također vrijedi i obrnuto. Takav pristup sustavnoj teologiji on naziva »filozofijskom teologijom, a riječ je o teologiji koja »pokušava protumačiti sadržaj kerigme u bliskom međuodnosu s filozofijom«. Podnaslov knjige O znanju, društvu i vrijednostima sugerira tri tematske cjeline u okviru kojih su teme obrađene, a sam naslov Mišljenje i djelovanje ističe dvije osnovne vlastitosti čovjeka kao bića u kojemu su one nužno i eminentno povezane. Pristup temama je filozofsko promišljanje, no autor je nastojao izbjeći »tvrdi govor profesionalne filozofije« kako bi misao pretočena u riječi u jasnijem obliku pronašla put do onoga kruga čitatelja koji ne pripada uskom zboru akademskih filozofa. U više tekstova predstavlja se misao Erica Voegelina, njemačko-američkog filozofa, politologa, povjesničara i, može se reći – budući da iz svojih razmišljanja ne isključuje Boga – teologa. Budući da se u knjizi donose tekstovi koji se mogu čitati po izboru, čitatelj će, već prema zanimanju, moći izabrati bilo koji tekst a da se nužno ne mora držati redoslijeda, što tekst čini pristupačnijim i prozračnijim. Knjiga je izišla kao suizdanje Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Kršćanske sadašnjosti.
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj Siječanj Cijena
XLVIII 1/516 2017. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14;
4 Nasilje u ime Božje
Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail Kana: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće. Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović. Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14. Rukopise i slike ne vraćamo. Tisak: Denona d.o.o.
7 Kamo su zalutale sloboda i savjest?
Stjepan Baloban
8 Dijete s trojim roditeljima Teološko razmišljanje: Tonči Matulić
10 Sinoda: hod u otvorenosti srca 12 Sinodalno načelo
29 Posljednji putnik
Branko Murić
18 Odzvonilo istini
Tomislav Salopek
Iz drugoga kuta: Vladimir Pavlinić
20 Dugi put do mira u Siriji
Političke teme: Tonči Tadić
Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. Broj računa: 2340009-1100047241
Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac
Putopis
28 Poneko slovo na novom početku Vrijeme i svijest: Vedran Martinac
30 Ili mi ili oni?
Vrijeme i riječ: Darko Tepert
Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337
38 Tamna noć
IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X
40 Smeće putuje
Meditacije: Josip Sanko Rabar U korist vlastite štete: Stanko Uršić
Godišnja pretplata: 143 kn
42 Virtualni stupovi srama
Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.
44 Crkva i obrazovanje
pretplata@ks.hr ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
Stare novine – novi papir
46 Plan za otmicu pape
14
Put svetog Jakova Ivana Ćepulić
na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Siječanj 2017.
Odgoj
Razgovor
prikupljanjem količinu otpada
troše?
50 Klapa »Sv. Juraj« HRM-a
Odvojenim smanjujemo
49 Kako djecu naučiti da manje
24 Primarno pitanje: prihvaćanje novoga života!
Milan Šimunović
26 Obitelj – svetište i susretište Brojni, ali svi naši
52 Bijeg od životnog podneva Veronika Popić
54 Sferni oblik Zemlje
Nebo nad nama: Tatjana Kren
56 Spavaj, mali Božiću! 3
Pitanje sadašnjeg trenutka
Nasilje u ime Božje
N
evjerojatni je ap surd da je Katolička crkva, s jedne strane, proteklu godinu slavi la Izvanredni jubilej ili Svetu godinu milosrđa, a da se, s nekih drugih strana, možda nika da toliko nije ubijalo pozivajući se na Boga. U svim vodećim religijama svijeta Bog je shvaćen kao jedini darivatelj i gospodar ži vota, bez ikakvih uvjetovanosti o tome či ji je taj život. Štoviše, život je Božji dar bez obzira na to kakav je taj život, siromašan, grešan, hendikepiran, zdrav ili bolestan, u začetku ili pred smrt. Usprkos tomu, go tovo čitava godina protekla je u znaku su stavnog nijekanja prava na darovani život. Dva su glavna ishodišta takvog ophođenja s ljudskim životom. Prvo ishodište jesu tero rizam i nasilje zasnovani na totalno iskriv ljenom i perverznom interpretiranju Božje volje i religije, drugo je ishodište u labora torijima i zakonskim regulativama, gdje se neometano manipulira ljudskim životom Životinje vrednije od ljudi? Nasilje je oduvijek sastavni dio postoja nja ljudskog roda. Ali je tijekom cijele povi jesti to nasilje bilo usmjereno prema onima koje je netko smatrao »krivcima«. Ubijalo se one koje se smatralo krivcima za nevje ru, nemoral, koje se smatralo uzrokom zla. Valjda nikada kao danas nije u ime Bož je stradavalo toliko nedužnih ljudi. Kada je Kain ubio svoga brata Abela samo zato jer mu je bio konkurencija, Bog oštro kažnja va Kajina. Ubijati iz čiste mržnje, bili po 4
srijedi krivci ili nedužni, nije utemeljeno ni u jednoj religiji. Ono je »civilizacijsko do stignuće« 20. i 21. stoljeća. Ubijati neduž ne ljude radi uspostave političke moći, kao što se to događa u sirijskom Alepu, čisti je zločin. Jer, valjda je svima jasno da su ondje bile i jesu posrijedi političke igre, da je riječ o pitanju tko će od svjetskih velesila voditi
ono što se u Alepu dogodilo i događa nije kršenje takvih prisega? Nasilje, religija i sloboda vjeroispovijesti Čak i ono nasilje koje se poziva na Boga i religiju nije obilježje samo našega doba. I Biblija pozna takvu vrstu nasilja. Tijekom
Mržnja prema onima koji drukčije vjeruju privlači tisuće mladih ljudi. Oni koji bi to mogli spriječiti, radije se nadmeću oko prevlasti – to su iste one velesile koje se diče slobodom vjeroispovijesti. No, jesmo li tu slobodu toliko sakralizirali da se u njezino ime smije i ubijati? glavnu riječ u Siriji. Stradavanje nedužnih ljudi kojima zapravo i nije jasno zbog če ga umiru, vjerojatno je tipični zločin pro tiv života kakav su smislile novije generaci je ljudi. Čovjeku se smuči kada pomisli da su mačke i psi na mnogo većoj cijeni nego je to ljudski život. Zapadni je svijet izmislio prodavaonice potrepština za razne kućne ljubimce, frizerske salone i one za uljepša vanje ljubimaca, pa čak im je osigurao »do stojna« groblja. Otvorene su čak i ambulan te za životinje gdje sjede psiholozi za kućne ljubimce. Sve ono dakle na što stanovnici Alepa ne smiju niti pomisliti. Njihova je je dina apsurdna »krivnja« to što su se našli u križanoj vatri bogatih svjetskih sila koje se bore za prevlast. Zar onda nije nakarad no kada se predsjednici tih velesila kod ina uguracije zaklinju Biblijom i Bogom? Zar
povijesti često se pokušavalo prisilno »no vačiti« ljude u neku vjeroispovijest ili ih se kažnjavalo zbog otpada od vjere ili krivo vjerja. No, ne vjerujem da je ikada u povi jesti isplivala na površinu tako sustavna i brutalna mržnja prema pripadnicima dru gih vjeroispovijesti, onakva kakvoj svje dočimo unatrag nekoliko godina na Bli skom istoku i sjevernoj Africi. Da apsurd bude veći i tragičniji, takav tip mržnje pre ma onima koji drukčije vjeruju privlači ti suće mladih ljudi. Oni ostavljaju sve i idu u rat »u ime Božje«. Dok masakriraju neduž ne ljude uzvikuju ime Božje. Oni koji bi to mogli spriječiti, radije se nadmeću oko pre vlasti u nekim dijelovima svijeta. To su one velesile koje se diče slobodom vjeroispovi jesti. No, jesmo li tu slobodu toliko sakra lizirali da se u njezino ime smije i ubijati? Godina XLVIII br. 1/516
Piše: Josip Grbac
Pravo na slobodu savjesti i vjeroispovijesti ne smije nikada kršiti to isto pravo neko mu drugomu. Zar bi bilo nedemokratski kada bi se komu uskratilo to pravo u tre nutku kada ono bude zlouporabljeno i ka da se iskorištava za ubijanje nedužnih ljudi samo zato što drukčije vjeruju? Pa čak ako se to mora učiniti i prisilom? Čini se kao da smo dobro sročili ljestvicu ljudskih prava, ali ih nismo popratili ljestvicom granica i ograničenja kada netko, pojedinac ili sku pina ljudi, počne ta prava zloupotrebljava ti na štetu drugoga. Kada je Bog ljudima u srce utiskivao pravila ponašanja, istodobno im je razjasnio i zabrane kada se ta pravi la krše. Cijela druga ploča Dekaloga sasto ji se od nabrajanja granica koje se nikada ne smiju prijeći. Vjerujem da je to slučaj i u svim drugim religijama koje se ne pozi vaju na Bibliju. Prema tome, mi ne prisu stvujemo nikakvom ratu »u ime Božje«. Mi smo svjedoci bujanja mržnje koja se pretva ra u čisti terorizam. Nijedna religija to ne odobrava. Religija, ili bolje rečeno, parare ligija, tu je samo dodatni »motiv« kojim se ljude nastoji potaknuti na mržnju i nepod nošljivost prema svakomu tko je drukčiji. Kršćanstvo je odavno učinilo pozamašni korak unaprijed u smislu da se oslobodi lo natruha prošlosti, zauvijek pokopalo rat ne sjekire prema neistomišljenicima, te da nas zastupa tezu, koju je više puta ponovio papa Franjo, kako je bilo kakvo nasilje ne spojivo s vjerom i Božjom voljom. Naža lost, neke druge vjeroispovijesti ne samo što nisu učinile isto nego se vraćaju milja ma unatrag, u vrijeme kada je mržnja pre Siječanj 2017.
ma neistomišljeniku gotovo bila smatrana vrednotom. Život kao eksperiment Za provođenje nasilja nad ljudskim ži votom nije čak ni potrebno ići na bojišnice u Siriju, Irak ili Libiju. Može biti dovoljno sjediti u nekom ultramodernom laborato riju i manipulirati životom. Čak uz cijenu da se sam život eliminira. Nedavno su se mediji raspisali o odluci Britanske uprave za oplodnju i embriologiju koja je dopu stila primjenu inovativne tehnologije koja omogućuje rođenje djeteta koje ima dvije majke i jednog oca. Dijete koje se rodi na takav način u sebi bi nosilo tri genetska ko da, svojih roditelja i donora. Naravno, kao opravdanje za takve postupke navodi se mogućnost da se smanji rizik od nasljednih bolesti. Riječ je dakle o ekstremnom tehni ciziranju procesa ljudskog nastajanja. Su kladno riječima jednog filozofa, ulazimo u vrijeme kada se čovjek počinje »igrati Bo ga«. Naime, ulazimo tako u područje gdje su nam posljedice apsolutno nepoznate. Ovakva primjena tehnike mogla bi u bu dućnosti omogućiti »stvaranje« ljudi »po narudžbi«, ovisno o tome što neki roditelj priželjkuje i želi kako da mu dijete izgleda. Slična su se pitanja postavljala kada se go vorilo o mogućem kloniranju čovjeka. Bilo kakva terapijska korist, koja uostalom nije ni dokazana, ne može opravdati takvo ek stremno manipuliranje ljudskim životom. Ljudski život nikada ne smije postati samo objekt znanstvenog istraživanja. Zato što je nosilac tog života čovjek, kao upravitelj ži
vota, ne kao stvaralac. Stvaralac ili dariva telj života može biti samo Bog. Zbog takvog poimanja kršćanstvo je valjda jedini rele vantni čimbenik obrane života, kada ga se ugrožava na ratnim frontama i kada se to događa u znanstvenim laboratorijima. Na taj način ne brani samo čovjeka i njegov ži vot nego i istinsko poimanje o tome kakav je Bog i što je njegova volja. Povijesni zadatak kršćanstva Zato je logično da kršćanstvo smatra ju neprijateljem i teroristi koji ubijaju i pro vode nasilje u Božje ime, ali i različiti mo derni znanstvenici koji sami sebe smatraju bogovima i igraju se ljudskim životom. Kr šćanstvo i njegovo poimanje Boga i Božje volje bilo je i ostalo kamen spoticanja već tamo od betlehemske štale, pred kojom smo razmišljali proteklih tjedana. Ondje kr šćanstvo crpi svoje poimanje Boga. Ne na ratnim frontama ni u znanstvenim labora torijima. Bog se mogao osvetiti onima ko ji ga nisu primili na prenoćište, ali nije to učinio. Mogao je prkositi prirodi i roditi se usred programirane igre genetskim kodovi ma, ali se htio roditi na način kakav je On zamislio. Možda je problem u tome što ni teroristi »u Božje ime« ni znanstvenici kao »polubogovi« nikada nisu doživjeli Boga iz Betlehema. Za jedne je Bog ostao Ares, grč ki bog rata, a za druge je bog njihova tehno logija. Stoga valja očekivati da će kršćanstvo i u sljedećim desetljećima ostati na kušnji, kao nekakav bedem obrane istinskog čovje ka i istinskog Boga. No, zacijelo nije to ni prvi ni posljednji njegov povijesni zadatak. 5
Sinoda: hod u otvorenosti srca
»… hod koji prepoznaje Božje darove i Njegov poziv, te pokušava izvršiti ono što nam je povjereno kao Crkvi zagrebačkoj, znajući da bez Božje pomoći ne možemo učiniti ništa što je dobro«, istaknuo je zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić na svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca, u homiliji u prigodi otvorenja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. 10
P
odsjećajući kako je Prva nadbiskupijska sinoda odr žana davne, 1925. godine, rekao je: »Premda se danas nalazimo pod istim svo dom, premda nas okružu ju mnogi predmeti koje su i tada gledali članovi Sinode puno je toga što je drukčije, jer Božji Duh nije izostao u svojoj Crkvi, ali niti protivnici toga Duha nisu miro vali u prijeđenom vremenu. Povijest spasenja u našoj partikularnoj Crkvi urodila je mnogim plodovima, osobito plodom svjedočanstava i ispovijedanja vje re od pastira do vjernika laika. U tu se povijest sada sabrani oko groba pastira i mučenika blaženog Aloj zija Stepinca i mi ugrađujemo.« Spominjući se te, prve Sinode, mnogo se toga pro mijenilo i u samoj Crkvi nakon Drugoga vatikan skog sabora. Među 175 članova Sinode koji se razli kuju u tri skupine članovi po pravu (73), izabrani
članovi (64) te članovi po slobodnome imenovanju nadbiskupa (38), njih 68 su laici, koji tako prvi put ravnopravno sa zaređenim službenicima Crkve su djeluju u radu ovoga važnoga crkvenog događaja, jer »Sinoda je Crkva koja je zajedno na putu da bi stvar nost sagledala očima vjere, to je Crkva koja propitu je i ispituje svoju vjernost pokladu vjere, kao živom izvoru na kojem se Crkva napaja i u kojemu nalazi svjetlo za usmjerenje svoga života i djelovanja (usp. br. 7, Uvodni govor zagrebačkog nadbiskupa kardi nala Josipa Bozanića, na Prvom zasjedanju Druge si node Zagrebačke nadbiskupije). Radni dio prvoga zasjedanja održan je 9. i 10. pro sinca u dvorani »Vijenac« Nadbiskupijskoga pasto ralnoga instituta. U sklopu teme »Crkva zagrebačka u djelu evangelizacije« naglasak je stavljen na navje štaje, župnu katehezu, vjeronauk u školi te uopće na izazove kako suvremenim intelektualcima posredo vati evanđelje ili kako navijestiti evanđelje služeći se suvremenim sredstvima društvenih komunikacija. Da su sudionici Sinode ozbiljno shvatili svoj zada Godina XLVIII br. 1/516
tak i poziv govori i činjenica da se čak njih 130 javi lo za intervent iznoseći tako svoje stajalište »jasno, otvoreno, hrabro, poslušni glasu svoje savjesti i Du hu Svetomu, te u međusobnom poštovanju jednih prema drugima«. Valja istaknuti da je pozdravno i ohrabrujuće pi smo za početak zasjedanja Sinode uputio i sam papa Franjo. »Sinoda je znak nade i životnosti svake kra jevne Crkve, osobito u našemu vremenu kada brze promjene zahtijevaju pažljivo prosuđivanje vođeno Riječju Božjom.«
Sljedeće, drugo zasjedanje: 24. i 25. veljače 2017. TEMA: Crkva zagrebačka u slavljenju Kristova otajstva
U ovoj prigodi dobro je prisjetiti se kako je naja ve o sazivanju sinode pod geslom »Hodimo u novosti života (Rim 6, 4) obznanjena na Stepinčevo 2002., a na jesen iste godine započela je daljnja priprema mo litvom i nadbiskupijskim savjetovanjem. U 2006. sli jedile su predsinodske rasprave u župama, dekanati ma i drugim zajednicama vjernika, što je obuhvatilo široki krug vjernika iz Nadbiskupije. Nakon obrade, tijekom 2008. i 2009. godine, zapisnika s predsinod skih rasprava pristupilo se izradi Radnog dokumenta (Instrumentum laboris), koji je dovršen 2015. godine. U tijeku predsinodskih rasprava izneseno je mnogo prijedloga, koji su se već i ostvarili, poput osnivanja Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i utemeljenja Nad biskupijskog pastoralnog instituta. Također, u nave denom su vremenu osnovane 2009. dvije nove bisku pije, Sisačka i Bjelovarsko-križevačka. Nizu događaja svakako valja pridodati i onaj iz lipnja 2011., kada je Hrvatsku pohodio papa Benedikt XVI. o Prvom na cionalnom danu hrvatskih katoličkih obitelji. Marija Belošević
Siječanj 2017.
11
Teološki čet vrtak
Sinodalno načelo kao paradigma Crkve za treće tisućljeće
U povodu Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, zadnji Teološki četvrtak Kršćanske sadašnjosti za 2016. održan je 22. prosinca 2016. u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu. Tema je bila: »Papa Franjo i sinodalnost Crkve u kontekstu održavanja II. sinode Zagrebačke nadbiskupije«, a uvodničari su bili dr. sc. Branko Murić i dr. sc. Zvonimir Kurečić s KBF-a u Zagrebu. Za Kanu je dr. sc. Branko Murić napisao sažetak svojega izlaganja.
P
romatrajući razvoj Crkve i preobrazbe njezinih struktura od Drugoga vatikanskog koncila do danas, ono što se može primijetiti jest probuđena svijest o potrebi sinodalnog načela vođenja Crkve. Stoga se može govo riti i teološki promišljati o tome kako je si nodalno načelo Crkve »paradigma« života Crkve za treće tisućljeće. To načelo već obi lježava, a u budućnosti će još više obilježa vati Crkvu i način na koji je organizirana. Kako bismo mogli to potkrijepiti, potrebno je još jednom ukratko osvijestiti plodove istraživanja i predočiti si važnost »zaokre ta« u ekleziološkoj svijesti, koji se dogodio tijekom rada Drugoga vatikanskog konci la, a napose u njegovoj završnoj fazi, kada koncilski oci, na samome kraju zasjedanja, donose jasnu viziju potrebe buđenja sino dalnog načela Crkve. Crkva kao narod Božji – temelj sinodalnosti Crkve Temelj ekleziološkog »zaokreta« Konci la mogli bismo svesti na nekoliko ključnih odrednica: dostojanstvo ljudske osobe i pi tanja slobode vjeroispovijesti, komunika cijsko-pastoralni zaokret u shvaćanju Božje Riječi kojom se Bog samopriopćuje čovje ku kroz prijateljski dijalog (DV, 2), zaokret prema shvaćanju Crkve u otajstveno-trini tarno-povijesnospasenjskom ključu gleda 12
nja kao »narod Božji«, zaokret i približava nje Božje riječi i liturgije tom narodu kroz prevođenje i stavljanje utjelovljene-upri sutnjene i pisane-naviještene Božje Rije či u središte života i simbolički u središte liturgije i liturgijskoga prostora, zaokret u shvaćanju vlasti-autoriteta od jurisdikcij sko-trijumfalističkog upravljanja prema određenome kolegijalno-sakramentalnom shvaćanju biskupstva i autoriteta čiji pri marni poziv i poslanje jesu služenje cije lom narodu Božjem. Jasno je zaključiti kako se »ekleziološ ki zaokret« ne može razumjeti bez ovih ostalih odrednica te kako Koncil pokuša va konkordizmom i konsenzusom pomi riti prijašnje dominantne modele shva ćanja Crkve ucjepljujući ih u novu sliku Crkve kao naroda Božjeg. Stoga Koncil za stupa temeljno stajalište dijaloške otvore nosti, kako sinkronijske, tako i dijakronij ske, nastojeći uspostaviti odnos otvorenosti prema sadašnjosti i svijetu, kao i otvoreno sti spram prošlosti i budućnosti. Bez toga se ne može shvatiti niti provoditi današnje načelo sinodalnosti Crkve. Stoga je izni mno važno kada se nastoji biti u sinod skom hodu, Crkvu shvatiti i teološki osvi jestiti kao narod Božji prije negoli kao neku drugu stvarnost, jer narod je taj koji je u zajedničkom hodu, Crkva je ta koja se pr votno nazivala hodos kaine, novim putom,
koja je na putu s uskrslim Kristom – kako nam to oslikava Luka u slici dvojice učeni ka na putu u Emaus. Od zasićenja do obnove sinodskih struktura Osim ovih, pozitivnih naglasaka, isto dobno se ne smije izostaviti ni osjećaj ka ko se pojavljuje određena kriza ili zasićenje »sinodalnim načelom« Crkve. Ono što ov dje potiče na promišljanje, jest uvid kako je došlo do određene zasićenosti ili do odre đene stagnacije upravo u tom segmentu si nodalnosti Crkve i kako je potrebno izno va promisliti i pronaći putove osnaženja ili osvježenja. Prilikom pripravnog razdoblja sinode o obitelji održane u Rimu, mnogi su talijanski vjernici, odgovarajući na poslane im upitnike, izrazili određenu zabrinutost zbog toga što Crkva ne razumije stvarne probleme koji ih muče te su izrazili i svo je nezadovoljstvo odviše nerazumljivim go vorom-navještajem Crkve. Sve se jače ču je mišljenje kako Crkva nije primjereno i uvjerljivo odgovorila na temeljne izazove suvremenoga svijeta i čovjeka te kako se pojavljuje određeni fenomen »šutljive apo stazije« mnogih katolika, kako su zaključi li autori radnog dokumenta (Instrumentum laboris) zasjedanja XIII. redovne biskupske sinode u Vatikanu održane 2013. godine. Osim potrebe shvaćanja stanja suvreme Godina XLVIII br. 1/516
nog čovjeka i pitanja njegove religioznosti, ono što se čini važnim u ovom kontekstu govora o načelu sinodalnosti jest pitanje kako utvrditi uzroke takvomu stanju i ka ko odgovoriti na izazove, a to bi trebao bi ti i cilj sinodskog hoda. Često su naši opisi »vanjskoga svijeta« i konteksta detaljni, kat kad vode i u smjeru određenog dualizma, svijet izvana i Crkva iznutra. Crkva shvaće na kao narod Božji koji se nalazi u ovome svijetu na putu isprepletena i načinjena uz pomoć toga istog svijeta, trebala bi omek šati pa i ukloniti taj dualizam. Svrha Crkve nije boriti se protiv svijeta i pojava u svije tu, nego razgovarati sa svijetom, dijalogizi rati, naviještati mu Riječ i tako ga preobra žavati. Istodobno, ako želi naviještati Riječ svijetu, mora biti umiješna, znati i prima ti riječ od svijeta, slušati i služiti se kontek stom ovoga svijeta. U određenu se parale lu može ponovno prizvati situacija opisana u Poslanici Diognetu koja nedvosmisleno opisuje paradoksan socijalano‑društve ni život prvih kršćana u poganskim gra dovima. Tu možemo tražiti jezgru novog i obnovljenog apologetskog pristupa svije tu kroz obrazlaganje blago i puno pošto vanja, kako kaže 1 Pt 3, 16. Umjesto da su protstavljamo suvremenog čovjeka i stanje suvremenoga svijeta našoj kerygmi i navje štaju i stvarnosti Crkve, za koje smo ustvr dili da su u krizi, trebali bismo tražiti nači ne kako prereći stvarnost Crkve i navještaja na suvremenom svijetu i čovjeku razumljiv način, na način koji daje uvjerljivi temelj rješavanju suvremenih problema koji ih pogađaju. Tu se načelo sinodalnosti poka zuje kao najprikladniji i najagilniji mehani zam u suvremenoj strukturi Crkve! Obnova koja proizlazi iznutra Odatle proizlazi da bismo uzroke krize trebali tražiti ponajprije ad intra, tj. unu tar same Crkve. Jedno od ključnih pitanja jest kako naviještamo Riječ i kako se Cr kva pokazuje danas u svijetu – kakvu sliku Crkve prenosimo, ostvarujemo i ostavlja mo novim naraštajima. Upravo polazeći od ovakve samokritične svijesti, svojevrsnoga komunikacijskog zaokreta, i papa Franjo analizira stanje koje duboko ranjava da našnju Crkvu: »Potrebno je […] priznati da kod dijela naših krštenika ne postoji osje ćaj pripadnosti Crkvi, što se duguje tako đer nekim strukturama i katkad negosto Siječanj 2017.
ljubivom ozračju u nekim našim župama i zajednicama, ili jednom previše birokrat skom načinu rješavanja problema, bili oni jednostavni ili složeni, u životu naših na roda. U mnogim dijelovima prevladava ad ministrativni aspekt nad pastoralnim, kao i usredotočenost na podjeljivanje sakrame nata (sakramentalizacija) bez drugih obli ka evangelizacije« (Evangelii gaudium, 63; dalje: EG). Iz rečenog se vidi kako pogreš ni pristupi i ozračja koja vladaju u mno gim crkvenim sredinama, ako je vjerova ti papi Franji, često prije otežavaju umjesto da olakšavaju pristup i osjećaj pripadanja Crkvi. Danas, čini se, više nego ikada mo ramo pronaći nove načine u komunikacij skomu djelovanju kako još uvijek u čovjeku postoji potreba pripadanja Crkvi, a to više, sigurno, neće biti sterilni administrativni vidici i sakramentalizacije koje djeluju kao loši mediji u prenošenju vjere i ne dovode do osobne identifikacije s Crkvom. Zaokret prema misionarskom učeništvu svih Ovako opisana situacija pokazuje nuž nost obnove i osnaženja sinodskih struktu ra, da se one još bolje i dublje shvate, da se problemi shvate i prihvate realistično i po traže rješenja. Jednom upitan kako je mo guća obnova ili reforma Crkve, papa Franjo je rekao da treba ponajprije poći od promjene osobne svijesti. Tu promjenu svijesti pa pa Franjo vidi u tome da bi se svi kršćani trebali ophoditi, živjeti i djelovati kao učenici misionari (usp. EG, 120). Za Franju je to primarna preobrazba iz koje se, ako se
ispravno shvati u svoj svojoj kompleksno sti koju za sobom vuče, rađa reforma samih struktura Crkve. Dakle, kada je riječ o re formi struktura Crkve, za Franju je ona se kundarna ili, bolje rečeno, ona će biti plod prve reforme. Budući da je glavno obiljež je njegove vizije Crkve da je ona »misionar ska« ili »Crkva milosrđa«, u tom kontek stu Franjo smatra da joj je potrebna snažna decentralizacija. Prije negoli čistom udovoljenju prav ne norme i oblika ostvarenja, potrebno je iznova kroz sinodalno načelo poticati kre post hrabrosti u savjetovanju i sudjelova nju u upravljanju Crkvom. Ono što bi nače lo sinodalnosti trebalo osigurati Crkvi jest dinamičnost njezinih struktura koje bi mo gle ići ukorak s društvenim dinamizmom, dinamičnost djelovanja jer počiva na nače lu suodgovornosti i supsidijarnosti i povje renja u donošenju odluka. Sve to zahtijeva određenu svijest decentralizacije (usp. EG, 16) koju trebaju prihvatiti crkveni gremiji i, kako papa Franjo kaže, okrenutost perife rijama društva i Crkve odakle treba kretati. Zapravo, i to jest ono paradoksno, periferi je Crkve jesu žarišta ili središta Crkve, to su mjesta gdje se stvaraju nove paradigme, no ve naracije, a kamo bi i Crkva trebala uklju čiti samu sebe. Ono što su za opću Crkvu sinode biskupa, to bi za područnu Crkvu trebale biti dijecezanske sinode a za mjesnu Crkvu župne zajednice, uključujući sve di namizme života jedne te iste zajednice (na čelno o preobrazbi župne zajednice usp. EG, 28–29). Osim toga, potrebno je s novim poletom svijesti o novoj fazi evangelizacije djelovati u smjeru uočavanja i traženja na čina da se zaliječi rana sve očitijeg osjećaja parcijalne pripadnosti vjernika Crkvi. Pri tome je potrebno promisliti temeljnu situ aciju suvremenog čovjeka i na osnovi to ga usklađivati pastoralno-sinodalno načelo Crkve od najviše prema najnižoj instanciji i obrnuto. Ono prema čemu treba težiti, jest ozbiljno prihvaćanje načela suodgovorno sti i supsidijarnosti, utemeljene na načelu jednakoga krsnog dostojanstva svih vjerni ka i da su svi uključeni u dinamiku navje štaja Božje riječi. Teolog Severino Dianich radikalno kaže kako je primarni navještaj Crkve onaj koji se događa konkretno u obi telji, a da je sve ostalo djelovanje Crkve tek sekundarni navještaj. Branko Murić 13
Iz drugoga kuta
Odzvonilo istini Nikada nije bila važna vođama – više nije ni puku Piše: Vladimir Pavlinić
T
alijanski premijer Giulio An dreotti, iz moćne (danas pokoj ne) stranke Kršćanska demokra cija, bijaše jedan od političara posebno duboko umočenih u unosne veze sa sicilijanskom mafijom. O jednoj takvoj njegovoj mutnoj transakciji, o kojoj je pro curila priča, pitaju ga novinari: »Što je isti na?« On odvraća jezgrovito: »Iz evanđelja učimo: kad su pitali Isusa što je istina, on nije odgovorio.« Naš političar, manje pre preden od svojevremeno nepobjedivog Ta lijana, bio je izravniji: »Ja nikad ne lažem. Samo povremeno govorim neistinu. To je puno pristojnije.« (Kao po preporuci Mar ka Twaina: »Istina je skupocjena, budimo štedljivi njome.«) Kako se duh vremena ubrzano mije nja, svakoj »pristojnosti« u javnom govo renju zvoni kraj. I to iz jednostavnog ra zloga: stekla se spoznaja da gomila bolje prima čiste, proste, gole laži negoli da slu ša izlaganja i obrazlaganja fakata. Suvreme noj demokratskoj većini činjenice postaju dosadne, idu joj »na jetra«. Doduše, ta spo znaja o slabosti masa prema lažnim tvrd njama i obećanjima nije nova. Adolf Hitler je usred rata ponovno istaknuo vrijednost svoje maksime od prije 20 godina: »Velika većina ljudi lakše pada žrtvom velike laži nego male.« Na toj je crti bio i vođa neprija teljske mu strane, Winston Churchill: »Laž će obići pola svijeta dok istina još nije sti gla ni čizme navući.« Mimo uma Stara istina o moći masovne obmane u prošlih je nekoliko mjeseci na svjetskom planu došla blistavo do izražaja u dvjema velikim starim demokracijama. Deseci mi lijuna ljudi u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama nagrnuli su za oni ma koji su im ponavljali krilate (rekao bi 18
stari Homer) laži. Protivnička strana upela je sve snage da glasačkoj masi iznese i po tanko obrazloži provjerljive činjenice. Pre malen broj odazvao se takvom uvjerava nju. Za dokaze uz pomoć činjenica mora se uposliti mozak, što zamara. Mnoštvo ne misli glavom, već srcem i jetrima. Ustraj no ponavljanje prikladno sročenih tvrdnja puca izravno na osjećaje, što je kratak di rektan put, nasuprot uzbrdicama do uma. Vješt govornik koji se znade nametnuti masi da ju vodi naziva se demagog (po grč kom demos, agogós – narod, vođa). Dema gozi ciljaju na elementarne, najniže ljud ske nagone i čuvstva. Prvobitan instinkt jest sebičnost, individualna i skupna. Se bičnost, kao odraz ljubavi prema sebi i svojima, često ide u nerazdvojnom paru s drugom snažnom ljudskom emocijom – mržnjom. Za siguran učinak, dobar dema gog će mržnju podići do maksimuma ako ugrožavanje općega interesa prikladno iz misli. I opet, da bi gomilu uvjerio bez trun ka sumnje u postojanje određene ugro ze, demagog ne smije zamarati mozgovne funkcije publike stvarnim podacima. Ka žu Talijani: »Uvjerljiva laž bolja je od glu pe činjenice.« Oči javnosti dobar će demagog prvo usmjeriti na neku blizu manjinu. Na slabi ma je uostalom najlakše izdovoljiti negativ ne energije mase. Manjine iritiraju većinu, njihovo tvrdoglavo ustrajanje na svojim ra zličitostima većinska grupa doživljava kao prijezir spram njihovih viših vrednota. Pri mitivnu odbojnost spram stranaca i uselje nika iskoristili su protueuropski političari u Britaniji i američki multimilijarder Do nald Trump, i to s punim učinkom. A već je nekoliko godina u punom zamahu udar na manjine, poglavito vjerske, u islamskim zemljama. Ondje muslimani suniti ubijaju muslimane šijite i obratno, ovisno o tome
koji su gdje većina, a jedni i drugi uništava ju preostale otočiće kršćanskih zajednica. Potkraj 2016. za svjetsko novinstvo zna čajan događaj bila je jedna nova riječ. Kao »riječ godine« u Veliki oxfordski rječnik engleskoga jezika unesena je kovanica posttruth. Složenica bi značila nešto kao »doba nakon istine«. U Hrvatskoj su to pokuša li prevesti kao postčinjenica. Hoće se reći: prošlo je doba istine u javnom govoru, svi jet se radije opredjeljuje za laž. Većina lju di više nije voljna prihvatiti činjenice kao istinu. Istinu zamjenjuje govor koji pogo duje iracionalnim nagnućima. Kaže ugled ni britanski komentator: »Ne zovite to posttruth. Ima jednostavnija riječ: laž.« Nastupa, dakle, nova povijesna paradi gma: era laži. Na mjesto istine fakata dolazi nad-istina poželjne obmane. Nitko, narav no, neće reći da političari dosad nisu lagali. Jesu, od pamtivijeka, no u javnosti raskrin kana laž uglavnom nije nikome služila na ponos. U novoj »postčinjeničnoj« eri laž se ustoličuje na počasni tron. Upravo laž pu blika prihvaća, slijedi je i nagrađuje. Kad se Adlai Stevenson 1952. natjecao za ame ričkog predsjednika, poručio je suprotnoj strani: »Nudim protivnicima pogodbu: ne ka prestanu govoriti o meni laži, i ja ću pre stati o njima govoriti istinu.« Danas, u doba »nakon istine«, takva poruka o vrijednosti laži i istine ne bi imala mnogo smisla. Prvotno što političari narodu govore, a u što sami ne vjeruju, jesu velika svije tla obećanja. Ljudi nikada nisu zadovoljni prilikama u kojima žive. Težnja za boljim uvijek je prisutna. Onaj koji teži za vlašću mora samo pogoditi najprikladniju riječ da težnje mnoštva pretvori u nadu. Kad po godi pravu žicu, nada će prerasti u vjeru, većina će mu povjerovati da hoće i može obećanja ostvariti. Što se ona ne ostvaru ju, političarima nije velik problem: puk pa Godina XLVIII br. 1/516
Nigel Farage, vodeći ideolog Brexita – Donald J. Trump, objavitelj čiste Amerike – Vladimir Putin, nekoć agent KGB-a, danas vođa velesile
ti od amnezije. Zaboravlja prošle laži svojih vođa brže negoli pojedinac što je jučer jeo. Balon sreće Donald Trump, čovjek koji se u svom »Trump-neboderu« vozi u zlatnom liftu, po godio je kojima od 325 milijuna žitelja Ame rike treba dočarati bolju budućnost. To su milijuni malih ljudi, radnika, obrtnika, po licajaca, službenika, namještenika ... A da im baš on, Trump, može priskrbiti bolje pla će i sigurno zaposlenje, dokazuje to kako je sam sebi ni od čega znao napraviti bogat stvo kakvo milijuni drugih da tisuću godi na rade i štede ne bi stekli. Njegovo obe ćanje glasilo je jednostavno: »Zaboravljeni muškarci i žene ove zemlje neće više biti zaboravljeni!« Obećanja, prazan napuhani balon, ne traže od ljudi da se upinju umo vanjem kako će se to ostvariti. Obećanja sa ma po sebi napuhuju u njima balon nade i vjere da će tako zaista biti. Koliko su se ni kad ostvarenih obećanja naslušali u prošlo sti i slijepo nagrnuli za njima, toga se ne sje ćaju. Pamćenje mnoštva kratkoga je daha. Uz emotivno pojednostavljenu vizi ju sretnih ljudi, bitno je obećanja obilato obložiti opasnostima od stranih elemena ta što ugrožavaju narodu sretnu budućnost. To su razni doseljenici, dotepenci, uljezi ko ji zauzimaju njihov prostor i otimaju radna mjesta, žive na njihov račun, siluju njihove žene, truju ih drogama, snuju teror. K to me, sa svojim divljim običajima i vjerova njima unose nemir u tradicijom posvećen život starosjedilaca. Sve će njih predsjednik Trump protjerati i visokim zidom ograditi Ameriku da nitko živ više ne uđe. »Učinit ćemo Ameriku opet velikom!« Pobrojilo se i izračunalo: dok je Do nald Trump tijekom predizborne kampa nje uvjeravao naciju kako je on jedini spo soban da joj bude vođa, od svih »činjenica« koje je iznio u potvrdu svoje isključive pri kladnosti, 70 posto bile su laži, dakle go *
politifact.com
Siječanj 2017.
tovo tri četvrtine. Jedne američke novine već osam godina rešetaju tvrdnje političa ra, provjeravaju koliko u njima ima istine*. Kao apsolutni rekorder laži svih godina trijumfira sada Donald Trump. Naglavce je postavljao bjelodane činjenice, blatio je osobni život protivnika i njihovih obitelji, opisivao je katastrofalne planove koje dru ga strana ima u pripremi za Ameriku. Kao npr. da bi Floridu pretvorili u islamsku re publiku. Vrijeđao je rasne, etničke i vjer ske manjine. Vrijeđao je invalidne osobe. Na prostački besraman način govorio je o ženama. I što? Upravo su mu bestidnosti i laži pomogle da broj glasova birača prevagne u njegovu korist. Oni kojima je godio taj govor odbijali su počuti drugu stranu, da provjere što je istina. Većinu istina ne za nima. Kad bi Trumpu za neku tvrdnju ja sno pokazali da je gola neistina, on bi s pre zrivim podsmijehom dao na znanje kako je nevažno ima li to što govori osnove u stvar nosti. Dobro znade da njegova publika nje govo poigravanje istinom prihvaća i ushi ćeno pozdravlja. Istina čopora Ovo je »doba nakon istine«. Ljudi tele viziju ne gledaju, novine ne čitaju niti poli tičare slušaju zato da bi nešto novo saznali ili im bude jasnije. Žele čuti jedino ono što ide u prilog njihovu mišljenju, samo traže potvrdu vlastitim predrasudama. Nakon Trumpove najsramotnije izrečene pogrde ženskoga roda tv-novinari pitaju ženu zre lih godina hoće li nakon ovoga glasovati za Trumpa. »Apsolutno!« – Bi li Trump mo gao još išta reći što bi vas odbilo od njega? »Ne, ne, nema toga što bi on mogao reći a da ja ne bih njemu dala glas!« Po jednom znanstvenom istraživanju, kad se pojedin cu predoči činjenični dokaz koji se ne sla že s njegovim uvjerenjem, neće on promi jeniti mišljenje, nego će izvući svoj dokaz kojim će odbaciti suprotnu tvrdnju. (Naš komentator to ilustrira primjerom kako se
kod nas znade reagirati na nepoćudan ar gument: »On to kaže zato što je Srbin-Hr vat-ustaša-četnik-komunist-orjunaš – ne potrebno precrtati«.) Što to dovodi do nehajnog i čak odboj nog odnosa prema istini, koji uzima širo ka maha? Nova tehnologija utvrđuje stare predrasude i proizvodi još gore nove. Pu tem društvenih mreža – raznih portala, fa cebooka, twittera, youtubea, instagrama – poricatelji utvrđenih povijesnih činjenica šire svoju antihistoriju. To doprinosi na glom porastu sve dubljih podjela među lju dima. Svatko se opredjeljuje za svoje ple me, za zajednicu koja se zbija po rodu ili boji kože, po religiji, ideologiji ili političkoj stranci ... Isključivo ono što govori u pri log vlastitom čoporu pravo je i istinito, pa i svaka glupost prolazi. Najevidentniji su protan dokaz ništavan je unaprijed. Kod polovice Amerike koja je razum i sudbinu predala u ruke svome demagogu zabilježen je nagao porast popularnosti ru skoga demagoga. Putina su donedavna mr zili, sada Trump i Putin izmjenjuju ljupke signale dječačkoga prijateljstva. Živio, Vla dimire Putine, ti si naš! Dva istinoljubiva druga sad su se još našli rame uz rame na suprot (širom svijeta zloglasnoj) CIA-i. Sre dišnja američka tajna služba otkrila je da su Putinovi eksperti provalili u američku in ternetsku mrežu te pripomogli Trumpu do pobjede na izborima. Da gazda Rusije to ni ječe, ništa razumljivije, ali se s njime novi vođa Amerike posve slaže te ismijava čuva re sigurnosti vlastite nacije. Trumpovo stado ne uočuje bitnu razliku između dvojice visokih lažaca. Onaj dale ko na istoku je za obmanjivanje svoga naro da i svijeta prošao dugotrajne partijske ško le, dok je njihovom novoizabraniku laganje samo sirov prirođeni dar. Ali takvo uspo ređivanje prevelik je napor za masovni um. * Kako živjeti u svijetu gdje se više niko me i ničemu ne može vjerovati? Kad je bilo proglašeno post-kršćansko doba, pokaza lo se to opravdanim samo utoliko da kr šćanske Crkve moraju iznaći nove putove i nov jezik da iznova urastu u svijet koji se mijenja. No, kad se ustanovi da je nastupi lo post-istinsko doba, znak je to da se ru ši civilizacija. Činjenice i razum temelj su i građa civilizacije. 19
25 godina katoličkog vjeronauka u školi (2)
Komu treba vjeronauk u školi: Crkvi ili društvu? U prošlom broju objavljen je prvi dio razgovora s predstojnikom Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije izv. prof. dr. sc. Ivicom Pažinom o »vraćanju« vjeronauka u škole prije 25 godina. Bila je to prilika saznati nešto više o stanju davne, 1952. te 1991. godine, kao i o obrazovanju vjeroučitelja danas, a razjašnjen je i sam pojam »mandat« vjeroučitelja.
? Vaš ured već dugi niz godina orga-
nizira katehetske ljetne i zimske škole koje su priznate vjeroučiteljima kao stručno osposobljavanje. Predstavnici resornog ministarstva, odnosno Agencije za odgoj i obrazovanje ocjenjuju te skupove jako visoko. Treba primijetiti da je pristup često multidisciplinaran. Kako uspijevate? Uvijek je lijepo čuti pohvale na rad ne samo Nacionalnoga katehetskog ureda ne go i drugih katehetskih ureda na nad/bi skupijskim područjima čija je odgovornost doista velika kada je riječ o trajnoj izobraz bi vjeroučitelja. No, ta pohvala najprije ide vjeroučiteljima koji, među ostalim, svojom prisutnošću, prijavama te aktivnim sudje lovanjem, pridonose kvaliteti katehetskih škola na nacionalnoj razini. U izobrazbi vjeroučitelja važno je s jedne strane odgo vorno se ponašati prema baštini koja nam je darovana, mislim ovdje najprije na su stav katehetskih škola koji je – nakon Dru goga vatikanskog koncila – bio prvi koji je na dinamičan i vitalan način pokušavao inkulturirati kršćanske vrijednosti i vjeru u život suvremenoga čovjeka. To nas uvijek obvezuje! S druge strane, vjeronauk doista pokušavamo i na način pristupa katehet skim školama prikazati dijelom konkretne stvarnosti današnjega učenika te mu u to me smislu, ne uvijek i ne u strogom smi 34
slu riječi, pristupati interdisciplinarno. U posljednjih smo dvadeset pet godina imali više od stotinu dvadeset katehetskih škola. Predavači su bili doista različitoga profila: teolozi, pedagozi, filozofi, glazbenici, soci jalni i obiteljski pedagozi, glumci i kazališ ni djelatnici, književnici, pjesnici, likovni
umjetnici, karikaturisti i mnogi drugi. Bilo je i onih koji ne dijele uvijek naša razmišlja nja kada je riječ o vjeronauku i njegovim zadaćama u školi. Uz to, u posljednje vri jeme pokušavamo katehetske škole »smje štati« i u prostore umjetničkih institucija, osnovnih ili srednjih škola, muzeja… Sve to, duboko vjerujem, uvijek otvara nove mogućnosti vjeroučiteljima »stvarati novi govor prispodoba«. Posebno nam je drago kada ono što se na nacionalnoj razini do gađa postaje dijelom i izobrazbe vjerouči telja na nad/biskupijskim razinama. Na ravno, bez stručne podrške drugih, nama prijateljskih institucija kao što je to Agen cija za odgoj i obrazovanje, uz veliku finan cijsku podršku Hrvatske biskupske konfe rencije, sve to ne bi bilo moguće. Drago mi je, među ostalim, da smo u okviru trajne izobrazbe vjeroučitelja ima li mogućnost konkretne suradnje i s Edu kacijsko-rehabilitacijskim fakultetom u Zagrebu, čija nam je stručna i praktična podrška u radu s osobama s teškoćama u razvoju od velike važnosti. Konačno, već je sv. Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici Catechesi tradendae pozvao Crkvu da sve svoje najbolje snage usmjeri na evangeliza cijsko i katehetsko djelovanje. Trajna izo brazba vjeroučitelja, i uz neke nedostatke koji se daju ispraviti, konkretni je odgovor na taj poziv. Godina XLVIII br. 1/516
? Uspjesi se često mjere brojevima,
pa kvantiteta dolazi ispred kvalitete. No, ipak orijentacije radi, možete li predstaviti vjeronauk u brojkama? Podatci koje posjedujemo dosta govore o vjeronauku, njegovu pohađanju učeni ka te o radu na različitim područjima vje ronauka u osnovnim i srednjim školama. Premda se o tim podatcima može razmi šljati te im kritički pristupati s različitih strana, oni imaju svoju vrijednost. Ono što je možda najvrjednije pri istraživa nju i tumačenju određenih podataka, to je konstantnost u nekim brojevima koji i vi še govore negoli to sami brojevi poručuju. Prema podatcima koje posjedujemo, ove je školske godine na vjeronauk u osnovnim školama upisano oko 92 %, a na vjerona uk u srednjim školama oko 81 % učenika. Možda se nekomu ti brojevi mogu učini ti i razočaravajućim, no, razlog se nalazi, među ostalim i u sljedećem: kada je riječ o srednjoj školi, treba imati na umu da se vjeronauk u srednjim medicinskim škola ma, sukladno organizaciji nastave (2 + 3), provodi samo u prva dva razreda srednjih škola. Nadalje, zbog načina elektroničkog upisa u vjeronauk, posebno kada je riječ o osnovnim školama, neki nastavnici upisu ju učenike samo u područje koje nosi naziv vjeronauk, a ne katolički vjeronauk. Vjeru jem da bi službeni podatak u tom smislu bio dakle i mnogo veći. Na području Republike Hrvatske radni odnos ostvaruje oko 2400 vjeroučitelja, pri čemu ih je velik broj (oko 2000) zaposleno u osnovnim, a drugi je dio u srednjim ško lama. Od njih je 148 mentora i 48 savjetnika te pet vjeroučitelja, viših savjetnika za vje ronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje. U svim osnovnim školama vjeronauk se predaje dva sata tjedno, dok je u srednjim školama, unatoč ugovorima koji predviđa ju dva sata tjedno, vjeronauk prisutan sa mo jedan sat tjedno. Premda se u manjem broju srednjih škola vjeronauk održava i dva sata tjedno, ipak zbog nemogućnosti otvaranja novih radnih mjesta te poteško ća na koje nailazimo kada je o tome riječ, u velikom broju naših srednjih škola vjero nauk se dakle ostvaruje po jedan sat tjedno. Valja nadodati da je program za četvero godišnje i trogodišnje srednje škole, zajed no s njima i udžbenici, rađen za dva sata tjedno. Vjeroučitelji u tom kontekstu imaju Siječanj 2017.
doista poteškoća kvalitetno i sustavno sve odraditi. Nadamo se da će se uskoro i ovom problemu, u okviru rada Mješovite komi sije Nacionalnog katehetskog ureda i Mi nistarstva znanosti i obrazovanja, pristu piti sustavnije.
? Zanimljiva je rečenica koju je na
spomenutoj akademiji izrekao nadbiskup Hranić: »Ne trebaju Crkva i druge vjerske zajednice vjeronauk da bi došle do djece, nego društvo treba konfesionalni vjeronauk da Crkve i druge vjerske zajednice ostvare ekumenski i međureligijski dijalog te tako učine mnogo toga što društvo ne može učiniti samo«. Možete li dati komentar? Društvo u kojemu živimo, nažalost, već dugo nije kadro razlučiti ili. bolje rečeno, prepoznati sve mogućnosti koje Crkva ili druge vjerske zajednice u sebi imaju. Me dijska slika kojom se pri tom opisuje Cr kvu, kao zajednicu koja bi trebala živjeti i djelovati izvan granica društva, točnije, unutar svoga dvorišta, nešto je što ne do pušta da se o djelovanju Crkve na našem području gleda i u kontekstu njezine druš tvene, pa čak i političke – mislim ovdje na javno dobro čovjeka i zajednice – dimen zije. Usto, kad god se govori o vjeronauku u školi ili vjerskom odgoju u predškolskim ustanovama, uporno se govori o indoktri naciji djece i učenika, o monopolu Crkve nad »dušama« naših mladih, pri čemu se, u najvećem broju slučajeva, neargumen tirano optužuje i osuđuje pojedince ili či tavu zajednicu. U takvom okruženju, u takvoj (ne)kulturi govora, nadbiskup Hra nić je htio zamoliti društvo, sa svim svo jim čimbenicima, da pokušaju prepozna ti ono dobro koje Crkva, ne samo kada je riječ o kršćanskim vrijednostima uteme ljenim na kršćanskoj vjeri i Radosnoj vije sti, ima u svojoj dijakonijskoj, služećoj di menziji čovjeku i društvu. Na poseban je način to važno kada je riječ o odnosima prema drukčijima, a koji su još uvijek dio ranjene hrvatske zbilje zbog ratnih okolno sti. Osim toga, i nova dimenzija rata koji se vodi, a za koji će papa Franjo ustvrditi da ima sva obilježja Trećega svjetskog rata, ne smiju nas ostaviti pasivnim promatračima. Crkva ima u tom smislu široku dimenziju mogućih područja djelovanja.
Kada je riječ o svečanoj akademiji u po vodu dvadeset pete godišnjice vjeronauka u školi, mogli smo primijetiti ne samo u go voru nadbiskupa Hranića nego i u govo ru predsjednika HBK, mons. i nadbiskupa Puljića, da su više puta izravno spomenuli godišnjicu vjeronauka svih vjerskih zajed nica u Republici Hrvatskoj. Doista, Crkva smatra da sve što čini za katolički vjerona uk u školi, na izravan ili neizravan način čini i za vjeronauk drugih vjerskih zajed nica. Suradnja na stvaranju planova i pro grama, na provođenju vjerskoga odgoja u predškolskim ustanovama, razgovori i su djelovanja na seminarima u okviru trajne izobrazbe vjeroučitelja, sadržaji u vjerona učnim programima koji pozivaju na kon kretno upoznavanje života i rada drugih vjerskih zajednica te zajedničko traženje odgovora i nadilaženje određenih proble ma: sve su to iskustva koja je Crkva ima la i koja će i dalje smatrati dijelom svoga poslanja. Nije tu riječ dakle o korištenju školskih prostora da bi Crkva »regrutira la« nove članove, a još se manje radi o pro zelitizmu Katoličke Crkve, kada je riječ o suradnji s drugim vjerskim zajednicama; kudikamo je više riječ o konkretnom eku menizmu na djelu, o razgovoru i pozitiv noj suradnji s Islamskom zajednicom od koje svi mi, na poseban način cijelo naše društvo može imati koristi. Riječi nadbi skupa Hranića bile su zaziv traženja povje renja društva prema Crkvi i vjerskim za jednicama da se svima dopusti, u okviru vjeronauka na poseban način, činiti dobro i za ovo društvo.
? S
većim ili manjim intenzitetom u javnosti je prisutna ideja o ponovnom uklanjanju vjeronauka iz škola. Iako se tu poglavito misli na katolički konfesionalni vjeronauk, ipak to se nužno »reflektira« i na druge vjerske zajednice koje su »manje« izložene. Ima li HBK, odnosno NKU po pitanju eventualnog zajedničkog nastupa kontakte s tim vjerskim zajednicama koje provode konfesionalni vjeronauk u školama? Iskreno, kao što sam već naveo, dale ko više surađujemo s vjerskim zajednica ma po pitanjima kvalitete provedbe vjero nauka i svega što je vezano uz vjeronauk u školi. Naglasci naše suradnje u tom su 35
smislu doista vezani samo uz poboljša nje uvjeta provođenja vjeronauka u školi. O pitanjima koja bi se ticala ukidanja vje ronauka u školama uvijek postoje određe na razmišljanja i izmjena iskustava. Ipak, ne čini nam se ta tema toliko važnom da bi uzimala svu našu snagu. Zašto? Upra vo zato što nismo kadri vjerovati da će sve ono dobro koje je u povijesnom smislu bi lo zadano vjeronauku, ali koje i u sadaš njosti vjeronauk može pružiti, zaboraviti i da se na dobro koje vjeronauk može dati obrazovnom sustavu i društvu ne računa ozbiljno. Naime, potpuno razumijemo mi saoni sustav i oblikovanost pojedinaca čija su stajališta toliko duboki i unutarnji dio njihova identiteta da ne mogu biti promi jenjeni. Naravno, to i ne želimo činiti. To mu svakako pripada i spoznaja marksizma i socijalizma, odnosno pokušaj znanstve noga tumačenja jednoga takvog svjetona zora. U tom smislu, mnogi će i danas reli giju shvaćati kao faktor kočenja napretka društva. Jednostavni odgovor da se religi ja i vjera ubraja u nešto što čovjeka čini čo vjekom, što čovječanstvu omogućuje na predovanje te u tom smislu da vjeronauk može biti i treba biti sastavni dio obrazov nog sustava jednoga društva, ateistima, vjerski indiferentnima ili ireligioznima, teško se može priopćiti. Nisu nam tako đer nepoznate one stvarnosti u društvu koje teže za, pomalo čak i neprijateljskim i agresivnim, odvajanjem Crkve od države. Unatoč tomu, čini nam se da je u slobod nom i demokratskom društvu odgojni i obrazovni zadatak Crkve neupitan. Druš tvo, naime, često živi od pretpostavki ko je ni samo ne može garantirati. Ono treba shvatiti, posebno neki mediji, da Crkva ni ti bilo koja druga zajednica ne treba školu da bi ostvarivala svoje crkvene ili vjerske privilegije, nego da bi odgojno-obrazovni sustav učinila boljim, društvo tolerantni jim i suživot prihvatljivijim. Sve drugo bi, naime, bio rastanak od tolerancije koju ta ko često zazivaju upravo oni koji se sma traju toliko tolerantnim da bi nad toleran cijom i njezinom definicijom htjeli imati monopol. Da je Crkva otvorena za razgo vor, za prihvaćanje drukčijega mišljenja, ali i za zrelu i odgovornu raspravu, javno sti je moglo postati jasno i na Simpoziju koji smo organizirali u povodu dvadeset pete godine vjeronauka u školi. 36
? Kad govorimo o vjeronauku u ško-
li, nužno je dotaknuti se pitanja njegova suodnosa sa župnom katehezom. U tom kontekstu valja podsjetiti na riječi hrvatskih biskupa da »školski vjeronauk ne može zamijeniti i učiniti suvišnom župnu katehezu. Ta dva oblika nisu istovjetna, nego se nadopunjuju« (Na svetost pozvani, br. 25). Uz to, HBK je nedavno uputila na javnu raspravu radni dokument »Da vaša radost bude potpuna« (Iv 15, 11). Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima. Iako je riječ o opsežnom sadržaju na stotinjak stranica, možete li dati kratke naznake o čemu je riječ, odnosno što se želi postići javnom raspravom?
Dvadeset pet godina nakon uvođenja katoličkoga vjeronauka u obrazovni sustav u Hrvatskoj te najnoviji pokušaji oživljava nja župne kateheze unutar konkretnoga cr kvenoga djelovanja, mogu nam jasno poka zati stvarnost i jednoga i drugoga područja rada Crkve. Dok vjeronauk u školi, s ob zirom na sustav obrazovanja, počinje rela tivno kasno u životu jednoga čovjeka, ka tehetsko djelovanje Crkve započinje već u obiteljskom ozračju od najranijih dana dje tinjstva. Školsko obrazovanje, a tako onda i vjeronauk u školi, završava svoje sustav no djelovanje prilično rano s obzirom na
čovjekov život, dok se crkveno katehetsko djelovanje, najprije kroz prizmu župne ka teheze, danas shvaća kao poziv na cjeloži votni odgoj u vjeri. Nadalje, vjeronauk kao predmet u školi, s obzirom na ciljeve, sadr žaje i preporučene metodičke oblike rada, slijedi kurikulski pristup u radu s učenici ma poštujući sve suvremene izazove pro mjena koje se događaju unutar obrazovnog sustava u Hrvatskoj, dok za to vrijeme žu pna kateheza, uokvirena u katekumenalni model, privilegiranom metodom »celebra tio catechetica«, a bez obzira na to je li ri ječ o takozvanoj dobnoj katehezi ili katehe zi živih vjerničkih krugova, uči i poučava te slavi i živi vjeru kao egzistencijalni od govor čovjeka na objavljenu mu Božju riječ. Konačno, dok je u vjeronauku u školi, kao i inače u obrazovnom sustavu, u središtu pozornosti dijete i mladi čovjek koji bi, s obzirom na suvremene ciljeve škole, trebao zadobiti određene religijske i druge kom petencije, suvremena župna kateheza stav lja naglasak na odrasla čovjeka kao temelj nog naslovnika crkvenoga djelovanja koji će, zajedno s drugim naslovnicima, izgra đivati kršćansku zajednicu, okupljenu oko euharistijskoga stola kao središnjega mje sta, izvora i cilja života cijele župne zajed nice. Sve ovo zapravo upućuje na činjenicu da je Crkva po vjeronauku u školi suputni ca čovjeku samo u jednom dijelu njegova života. To suputništvo uvelike je određeno pravilima koja nisu uvijek Crkvi najpri hvatljivija, no, unatoč tomu, svjesna svoje odgovornosti i zadaće naviještanja, Crkva prihvaća model rada u okviru vjeronau ka u školi, kako bi učeniku pružila moguć nost tumačenja svijeta, čovjekove egzisten cije i njegova spasenja pružajući mu samo dio bogatstva bogate vjerske tradicije. Pro matrajući vjeronauk u školi na taj način, či ni se da ga je donekle moguće shvatiti kao propedeutski izričaj Crkve na konkretnom mjestu i pod konkretnim kriterijima, s ko načnim ciljem naviještanja i života izvan institucije škole. Vjeronauk u školi i župna kateheza dva su različita područja jednoga i jedinstvenoga evangelizacijskog i katehet skog djelovanja Crkve. Ne samo zbog gore navedenih riječi, ali i zbog njih, naša je Crkva odaslala u jav nu raspravu dokument: Da vaša radost bude potpuna. Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima. Cilj je dokumenta Godina XLVIII br. 1/516
preobrazba života naših župnih zajedni ca, stvaranja njezina nova lica s novim i preobraženim duhom djelovanja. Ta krat ka i lapidarno sročena rečenica krije u se bi mnoge izazove, izrečene i napisane u dokumentu. Ti se izazovi odnose na no vo shvaćanje kateheze u kontekstu života suvremenoga čovjeka, na različite putove i mogućnosti djelovanja Crkve koje će zahti jevati više hrabrosti nego je to bilo do sa da, na organizaciju katehetskoga djelova nja konkretne župne zajednice. Usto, cilj je dokumenta sva katehetska područja djelo vanja sagledavati kao jedinstvenu cjelinu i jedinstveni projekt. U tom smislu bit će potrebno uvijek isticati da je kateheza dje lo i čin cijele Crkve i da se može provodi ti na različitim područjima. Upravo je za to Crkva poželjela već u ovoj fazi čitanja i raspravljanja o Dokumentu, poručiti svim vjernicima da život Crkve nije samo život, a u tom smislu pravo i obveza, samo njezi nih službenika: biskupa, svećenika, vjerou čitelja, kateheta, nego je riječ o našoj Crkvi. Senzibilizirati dakle već sada sve vjernike da svojim komentarima daju željeno novo lice i novi duh našim župnim zajednicama, prvi je cilj javne rasprave. U tom kontekstu valja naglasiti da će taj Dokument, premda će na kraju cijeloga procesa biti naslovljen kao Dokument Hrvatske biskupske konfe rencije, biti zapravo dokument cijele Crkve.
? Vaše
riječi za kraj ovoga raz govora… U posljednjoj korizmenoj poslanici ko ju je napisao prije odreknuća službe, papa u miru Benedikt XVI. među ostalim je na pomenuo da je evangelizacija najuzvišeni ji čin ljubavi. Koliko god ta rečenica lijepo zvuči, ona u sebi nosi toliku odgovornost da je, uistinu, nitko od nas kao pojedinac ne može potpuno sam ostvariti. Budući da je vjeronauk u školi odraz ljubavi Crkve prema čovjeku, kao što je to i svaki njezin katehetski i evangelizacijski projekt, ništa nas ne bi smjelo učiniti umornim na iskazi vanju te ljubavi. Ljubav je drugo ime za na viještanje Radosne vijesti! Ona je vjerona uk u školi posljednjih dvadeset pet godina učinila važnim dijelom crkvenoga života i rada. Nadam se da će tako, uz potrebu ra zvoja i župne kateheze, biti u vremenu ko je je pred nama. Razgovarala: Marija Belošević
Siječanj 2017.
Izložba Ivane Ćepulić
»Bog milosrđa«
I
zložba slika akademske slikarice Ivane Ćepulić pod nazivom »Bog milosrđa« otvorena je u ponedjeljak 12. prosinca 2016., u Galeriji Stane Kregara u sklopu Za voda sv. Stanislava u Ljublja ni. Riječ je o devetnaest ulja na platnu nastalih u 2016., Svetoj godini milosrđa. Slike prikazuju scene iz Novoga zavjeta u kojima poseb no dolazi do izražaja Božje milosrđe pre ma čovjeku. O izložbi su govorili prof. Bernar da Podlipnik, voditeljica galerije, i vlč. Gregor Celestina, kapelan Osnovne ško le Alojzija Šuštara, jedne od obrazovnih ustanova u sastavu Zavoda. U svojem na dahnutom govoru vlč. Celestina među ostalim je rekao: »Dostojevski je napisao: ’Ljepota će spasiti svijet.’ Međutim, za tom tvrdnjom odmah slijedi pitanje: ’Ka kva ljepota će spasiti svijet?’ I samom Do stojevskom jasno je da svijet neće spasiti bilo kakva ljepota: ljepota ga može spasiti, ali ljepota ga može i uništiti. Iz te suprot nosti slijedi njegov zaključak: ’Na svijetu postoji samo jedno apsolutno lijepo biće: Krist. Pojava tog beskonačno lijepog bi ća je beskonačno čudo.’ Ljubav je utjelov ljena ljepota pa stoga Isusa, koji je Ljubav, možemo zvati i Ljepotom. U djelima aka
demske slikarice Ivane Ćepulić nije riječ o ljubavi prema ljepoti, nego o ljepoti lju bavi, koju nam slikarica dočarava u svo jem ciklusu slika na temu novozavjetnih motiva Kristova javnog djelovanja.« Na otvorenju su nastupili učenici solo pjevanja Katarina Žajdela i Jan Novak iz razreda prof. Barbare Tišler.
Ivana Ćepulić rođena je 1975. u Za grebu. Diplomirala je slikarstvo na Aka demiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Đure Sedera te talijanski i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovala je na više skupnih izložbi slika i fotografija. Ovo joj je šesna esta samostalna izložba. 37
KoNgregacija za KaToličKi odgoj
ODGAJATI ZA MEĐUKULTURALNI DIJALOG U KATOLIČKOJ ŠKOLI Živjeti zajedno za civilizaciju ljubavi BiBlioteka: format: cijena:
Dokumenti 173; 11, 5 x 16,5 cm; meki uvez; 75 str.;
30,00 kn
Ovaj dokument Kongregacije za katolički odgoj odgovara na sve veće zahtjeve suvremenog svijeta za međukulturalnim dijalogom, odnosno kako ga vrednovati i provoditi u katoličkim školama. Nije lako uspostaviti uravnotežen i pomirljiv odnos između već postojećih i novih kultura, koje su često obilježene suprotnim navikama i običajima. Crkva pokazuje zanimanje za dijalog među kulturama kao važno sredstvo u korist miroljubivog društva, a škole u tom pogledu imaju osobito veliku odgovornost. Kongregacija za katolički odgoj, vjerna zadaći produbljivanja načela katoličkog odgoja koji joj je bio povjeren nakon Drugoga vatikanskog koncila, želi pridonijeti da se u katoličkim školama i odgojnim ustanovama pokrene odgoj za međukulturalni dijalog pa su glavni naslovnici ovog dokumenta roditelji, koji su prvi po naravi odgovorni za odgoj djece, kao i tijela koja u školi zastupaju obitelj; ravnatelji, nastavnici i osoblje katoličkih škola, koji sa đacima tvore odgojnu zajednicu; nacionalna i biskupijska povjerenstva; redovničke zajednice, biskupi, vjernički pokreti i udruge te druga tijela koja se pastoralno brinu za odgoj.
JorGe mArio BerGoGlio
PAPA FRANJO ODGOVARA Intervjui i tiskovne konferencije BiBlioteka: format: cijena:
Polazišta; 14,7 x 21,7 cm; tvrdi uvez; 425 str.;
190,00 kn
Ova knjiga na jedinstveni način potvrđuje zašto je papa Franjo tako omiljen u svijetu, posebice među medijskim djelatnicima, a isto tako zašto ga katolički tradicionalisti i integralisti ne vole. U ovim razgovorima, koji na jednome mjestu skupljaju sve najvažnije što je Papa u svojoj skoro četverogodišnjoj službi izjavio svijetu medija u dogovorenim intervjuima, najčešće u zrakoplovu nakon apostolskoga putovanja ili pak u zgodama s nekim skupinama (kao što su skupine mladih iz Belgije), na vidjelo dolazi njegova spontanost, otvorenost, iskrenost, ljudska blizina, osjećajnost i suosjećanje, izvrsna naobrazba, lakoća komuniciranja i nadasve teološka sloboda i širina kojom je kadar govoriti i o najtežim i najprijepornijim temama. Ova knjiga umnogome će pomoći svima koji su se o Papi informirali na senzacionalističkim medijima koji su ili djelomično ili iskrivljeno ili u posve drugom kontekstu i s drugim namjerama prenosili njegove izjave – da promijene mišljenje. Čitatelja će zadiviti bezbroj slika, podataka, jednostavnih refleksija, a teologe svakako nov način govora o važnim teološkim temama i pitanjima. Papine riječi, slike, neologizmi i refleksije ostavljaju nas bez daha, katkada i silno ganute jer papa Franjo govori umom i srcem.
Knjižare Kršćanske sadašnjosti: ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29 ISBN 9770353282002
RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c OSIJEK – Trg slobode bb KARLOVAC – Radićeva 4 MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32
9
770353 282002
ISSN 0353–2828
00117
SPLIT – Kralja Zvonimira 16