Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti« PaPa Franjo
MISERICORDIA ET MISERA Apostolsko pismo na zaključenju Izvanrednoga jubileja milosrđa BiBlioteka: format: cijena:
Dokumenti; 11,4 x 16,5 cm; meki uvez; 33 str.;
27,00 kn
IvIca ŽIŽIć
Slava križa Simboli i slike vjere u ranokršćanskoj kulturi BiBlioteka: format:
cijena:
Monografije; 19 x 23 cm; meki uvez s klapnama; 198 str.;
160,00 kn
Colin Duriez
C. S. LEWIS – BIOGRAFIJA PRIJATELJSTVA BiBlioteka: format: cijena:
Likovi; 14 x 20 cm; meki uvez; 290 str.;
100,00 kn
antonino FranCo
MARIE-DOMINIQUE CHENU BiBlioteka: format: cijena:
Polazišta/Teolozi XX. stoljeća; 12,5 x 20 cm; meki uvez; 147 str.;
90,00 kn
Paul tilliCh
BIBLIJSKA RELIGIJA I POTRAGA ZA KRAJNJOM ZBilJNOŠĆU BiBlioteka: format: cijena:
Eseji; 13 x 20 cm; meki uvez; 104 str.;
65,00 kn
»Opraštanje je najvidljiviji znak Očeve ljubavi, koju je Isus htio objaviti cijelim svojim životom. Nema stranice evanđelja koju bi se moglo izuzeti iz toga imperativa ljubavi koja ljubi sve do opraštanja. Čak i u posljednjim trenutcima svojega zemaljskog života, dok je visio na križu, Isus izgovara riječi: ’Oče, oprosti im, ne znaju što čine!’ (…) Milosrđe je taj konkretan čin ljubavi koji, opraštajući, preobražava i mijenja naše živote. To je način na koji se očituje božansko otajstvo. Bog je milosrdan (usp. Izl 34,6), njegovo je milosrđe vječno (usp. Ps 136). Od naraštaja do naraštaja ono zahvaća svaku osobu koja se pouzdaje u Njega i mijenja ju, darujući joj svoj vlastiti život«, stoji, među ostalim, u Apostolskome pismu. »Slava križa. Simboli i slike vjere u ranokršćanskoj kulturi« nova je knjiga dr. Ivice Žižića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu i na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu. Autor u knjizi temeljito obrađuje složena pitanja suodnosa umjetnosti, teologije i liturgije u ranokršćanskom razdoblju. Promatrajući i analizirajući velika djela ranokršćanske umjetnosti, koristeći se teološkim vrelima i relevantnim teološkim i kulturološkim interpretacijama, Ivica Žižić je napisao originalnu knjigu od iznimne važnosti za znanstveno područje proučavanja simboličkog govora ranokršćanske liturgijske umjetnosti i njezina kulturološkog značaja, osobito za hrvatsko govorno područje, gdje do sad nije postojao ovako temeljiti i sveobuhvatni pregled. Knjiga je obogaćena sa stotinjak slika najznačajnijih ranokršćanskih umjetničkih djela, mjesta i simbola. C. S. Lewis, pisac velikih uspješnica poput Pisma starijeg đavla mlađem ili Kronika iz Narnije, bio je sveučilišni profesor, popularizator vjere i – velika zagonetka. Tijekom cijeloga života prijateljstva su mu bila jako važna, od ranih dana na sjeveru Irske i školskih dana u Engleskoj, kao tinejdžera u rovovima Prvoga svjetskog rata, a potom u Oxfordu i dalje. Prijateljstva koja je gajio tijekom cijeloga svojega života pokazala su se životno važna i utjecala su na njegove ideje, uvjerenja i djela. Ova se Lewisova biografija usredotočuje na njegova najvažnija prijateljstva i djelomično otkrivaju tko je i kakav je taj poznati pisac zapravo bio. Ova knjiga nije pisana za znanstvenika, nego za običnog čitatelja, koji je možda pročitao knjigu ili dvije o Narniji ili možda Pisma starijeg đavla mlađem. Neki su čitatelji zavirili u njegovu popularnu teologiju kao što je djelo »Kršćanstvo nije iluzija« ili u njegov opis žalovanja za suprugom koju je izgubio. Colin Duriez u ovoj je knjizi donio piščev životopis na temelju njegovih prijateljstava, ali i na temelju najnovijih znanstvenih spoznaja i neobjavljenoga materijala. Veliki katolički teolog, dominikanac Chenu, svojim je radom na dva područja, na kojima je razvijao svoj znanstveno-istraživački rad, uvelike pridonio suvremenoj teologiji koja je prethodila II. vatikanskom koncilu, premda sam nije bio pozvan biti koncilskim teologom. Ta dva područja su povijest srednjovjekovne teologije s jedne strane, a s druge strane razmišljanje o zemaljskim stvarnostima, odnosno o prisutnosti Crkve u svijetu. Postao je osobito poznat po svojoj teologiji znakova vremena i po teologiji rada. Neko vrijeme i osporavan, ipak je doživio priznanje te ga je njegov učenik, a kasniji biskup i koncilski otac, mons. Claude Rolland, pozvao da bude njegov teolog te je kasnije imao važan prinos temama konstitucije II. vatikanskog koncila »Gaudium et spes«. Chenujeva teologija, u godinama koje su slijedile neposredno nakon Koncila, ostala je duboko usidrena u koncilskim tekstovima, koje je on shvaćao kao odlučujući zaokret u načinu shvaćanja naravi Crkve i ponovno ispravnim uobličavanjem odnosa vjernika s objavljenom istinom. Tema ove knjige je središnji problem sustavne teologije te, osobito, neodloživo pitanje Tillichove vlastite teološke misli odnosa filozofije i teologije. Sustavna teologija, kako to objašnjava taj vrlo poznati i cijenjeni njemačko-američki teolog, nije samo pokušaj da se sistematiziraju kršćanske doktrine već je riječ o tome da se ozbiljno uzmu u obzir čovjekova neukidiva egzistencijalna pitanja (koja na fundamentalnoj razini artikulira filozofija) i da se pokaže kako adekvatan odgovor na njih daje kršćanska objava (osobito preko svojih simbola koje artikulira teologija). Tillich nastoji pokazati kako temeljna filozofijska pitanja koreliraju s teologijskim odgovorima. U tome smislu, filozofiju se ne smije niti može isključiti iz teologije, iako ona sama nije pomiješana i dokinuta u teologiji. Također vrijedi i obrnuto. Takav pristup sustavnoj teologiji on naziva »filozofijskom teologijom, a riječ je o teologiji koja »pokušava protumačiti sadržaj kerigme u bliskom međuodnosu s filozofijom«.
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj Veljača Cijena
XLVIII 2/517 2017. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227
4 Zagonetke Donalda Trumpa
Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail Kana: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće.
7 Etička povjerenstva i odbori Stjepan Baloban
8 Franjo ne odustaje od obnove Kurije
Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović. Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14. Rukopise i slike ne vraćamo. Tisak: Denona d.o.o.
Teološko razmišljanje: Tonči Matulić
10 Alojzije Stepinac – sveti čovjek Bono Zvonimir Šagi
Putopis
36 Egzodus – kao Split, Trogir i Omiš
U korist vlastite štete: Stanko Uršić
38 Irena Sendler nepoznata Schindlerova sestra
42 U potrazi za uravnoteženom postkoncilskom teologijom Branko Murić
14
Portugal Ivana Ćepulić
prikupljanjem
štedimo vodu i energiju. Veljača 2017.
26 Svi će narodi doći 28 Progon kršćana
ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
čuvamo šume,
Sonja Tomić
Vrijeme i riječ: Darko Tepert
pretplata@ks.hr
na odlagalištima,
39 Budiš me... slutim...
Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.
količinu otpada
Stjepan Lice
Političke teme: Tonči Tadić
Godišnja pretplata: 143 kn
smanjujemo
31 Čiji si ti život živio?
18 Doba neizvjesnosti
IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X
Odvojenim
Tomislav Salopek
pomirenja i oprosta
Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337
Stare novine – novi papir
25 Bolest
12 Nazarećanin – uzor dijaloga,
Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. Broj računa: 2340009-1100047241
Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac
20 Pastoralni zaokreti u širenju evanđelja obitelji Milan Šimunović
22 Korak od mora, korak do gora Brojni, ali svi naši
44 Darko Gašparović U spomen
46 Klupe i stolice u crkvama 48 Zašto su priče dobre za djecu Odgoj
50 Izgubljeno i nađeno vrijeme Veronika Popić
54 Stari Kairo i Kopti 3
Pitanje sadašnjeg trenutka
Zagonetke Donalda Trumpa
P
opriličan broj građana SAD-a, koliko god svoju domovinu smatrao nekom vrstom kolijevke demokracije, nikako da prihvati rezultate demokratskih izbora za predsjednika države. Gomilaju se protesti diljem Amerike i svijeta. Zanimljiva činjenica. Naime, uglavnom su ti isti građani pokorno šutjeli dok je taj isti SAD, čak i vojnom silom, tobože nastojao nametnuti demokratski sustav ostalim zemljama, pogotovo na Bliskom i Dalekom istoku ili u sjevernoj Africi. Nešto bi o tome mogli danas reći građani Afganistana, Iraka, Libije, pa i Sirije, a nekada i Vijetnama ili Koreje. A ima još slučajeva. Rušimo diktatore diljem svijeta, čak pod lažnom optužbom da proizvode nuklearno oružje, kao što je to slučaj Iraka, pod izlikom da se ondašnjim građanima želi darovati demokracija, a istodobno ne prihvaćamo legitimno izabranog predsjednika vlastite zemlje, bez obzira na to kakav on bio ili kakvim izbornim sustavom došao na vlast. Problematičnost Donalda Trumpa S mnogim izričajima i načinima ponašanja američkoga predsjednika Donalda Trumpa gotovo je nemoguće složiti se. Što4
više, za jednoga prosječnog američkog ili europskog građanina neke stvari odudaraju od elementarnih normi civilizacijskog ponašanja i govorenja, pa čak i kada je riječ o izbornoj promidžbi. Tim više to vrijedi za prosječnoga kršćanina. Nemoguće je shvatiti ponižavajući i seksistički govor o ženama, kao da smo u robovlasničkom sustavu. Još je manje moguće prihvatiti omalovažavanje ljudi koji nose nekakav hendikep, kao što smo to vidjeli od Trumpa prije izbora. Tko se može složiti s njegovim prijetnjama o gradnji zidova, svojevrsnom čišćenju države od onih »nepoćudnih«. Za modernog je čovjeka neprihvatljiv govor koji cilja uzdizanju vlastite nacije iznad svih ostalih zahvaljujući vojnoj ili ekonomskoj moći. Pogotovo su Europljani istinski alergični na takvu vrstu govora, jer oni, za razliku od američkog naroda, znaju što su Berlinski zidovi, kakve su posljedice kada jedna nacija počinje samu sebe smatrati rasadnikom »Übermenscha«, nadljudi, i kojoj bi sve ostale trebale pokorno služiti. Tako i bilo kakva vrsta diskriminacije unutar vlastita naroda jednostavno nije prihvatljiva zdravom razumu, a u prilog upravo takve diskriminacije govori onaj prvi akt koji je potpisao Donald Trump nakon stupanja na dužnost predsjednika, naime, da zdravstveno osiguranje nije jednako dostupno svima, nego ovisno o tome koliko pojedinci mogu platiti. Europa je, srećom, takvu diskriminaciju uglavnom nadišla još davno,
kada je njemački kancelar Bismarck počeo uvoditi sustav zdravstvenog osiguranja. Opravdani strahovi Ipak, bez obzira na to koliko se nama taj, američki sustav glasanja činio čudnim, jer je Trumpova protukandidatkinja dobila ni više ni manje nego tri milijuna glasova više, Trump je izabran za predsjednika, na isti način na koji su izabrana prethodna 44 predsjednika. Možemo dakle samo zaključiti da nema povratka unatrag. Svi mogući protesti nemaju moć poništiti izbore. Prema tome, očito su zamišljeni kao zagovaranje nekih vrijednosti za koje se misli da ih je Trumpov izbor ugrozio. Žene zaista imaju pravo kada se ne slažu s vlastitim podcjenjivanjem. Pripadnici manjina doista imaju pravo ako smatraju da će Trump ugroziti njihova stečena prava. Razni doseljenici imaju pravo ako ih se kani utjerati u nekakva geta ili ih jednostavno poslati u njihove domovine, odakle su otišli ili morali otići, očito ne bez ozbiljnih razloga. Naravno da je shvatljiv određeni strah nekih vodećih svjetskih zemalja ako Trumpova Amerika istupa iz svih onih trgovinskih sporazuma koji joj ne donose željeni profit. Pogotovo je neprihvatljiva ona američka politika koja sigurnost svih ostalih zemalja, posebice onih manjih, promatra samo kroz procjenu jesu li te države sposobne platiti dovoljno da im se osigura mirno postojanje. Zato je onaj slogan u Trumpovoj kampanji kaGodina XLVIII br. 2/517
Piše: Josip Grbac
ko Amerika mora uvijek biti prva ili na vrhu teško prihvatljiv. Nakon što je Amerika »amerikanizirala« više od polovice svijeta, svima nametnula hamburgere i cheesburge re, koka-kolu i pepsi‑kolu, slobodno tržište bez ikakvih ograničenja, u mnogim zemljama instalirala i američke rakete te razne protuzračne štitove i još mnogo toga, sada ostavlja sve »na cjedilu« i želi misliti samo na sebe, na svoj profit, na boljitak vlastitih poduzeća, na zapošljavanje vlastitih građana itd. E ne, gospodine Trump, takva politika teško može proći. Takva politika ne može se nikomu svidjeti, pa čak ni onima s kojima Trump kani drukčije ustrojiti funkcioniranje svijeta, kao što su Putin i njegova Rusija i eventualno Velika Britanija. Prihvatljive Trumpove namjere? Istina je da su Trumpa podržali i mnogi katolici u Americi. Jer, u njegovim se nastupima nazire i nekakav drukčiji pristup rješavanju problema u svijetu od onih kojima smo svjedočili unatrag više godina. Logično je vjerovati da Trump neće moći učiniti sve ono što je obećao prije izbora. Tada je izoštreni i »nabrijani« govor bio usmjeren na dobivanje glasova. No, iz njegovih nastupa prije i nakon izbora razvidno je, npr. da namjerava odlučnije nastupiti prema ekstremnom islamskom i svakom drugom terorizmu. Do sada je reakcija razvijenoga svijeta zaista bila ili mlaka ili nikakva. S one strane Atlantika nikoga nije boljela Veljača 2017.
glava za stotine tisuća prognanika natrpanih na granicama Europe. Uzroci su njihovu bijegu terorizam, smrt, progonstvo. To su posebno na vlastitoj koži osjetili kršćani na Istoku i u sjevernoj Africi. Ako itko, pa zvao se Donald Trump, ili tko drugi, zaista želi učiniti nešto više kako bi se prekinula takva rijeka ljudi koji bježe iz svojih domova, takav zaslužuje barem da mu vjerujemo dok se ne dokaže suprotno. Ako itko, pa zvao se Trump ili nekako drukčije, misli da može i hoće postaviti nekakve granice tzv. slobodnom tržištu u kojemu profitiraju pogotovo one zemlje u kojima radnici ne uživaju nikakva prava, nego danonoćno rade za mizernu plaću kako bi njihove zemlje preplavile svijet svojim proizvodima, a zarada ide samo nekima, takav zaslužuje minimum povjerenja dok se ne dokaže da je to bila samo prijeizborna floskula. Ako itko, pa zvao se ne znam kako, smatra da je potrebno učiniti reda na planu financiranja tzv. neprofitnih ili nevladinih udruga koje svojim stajalištima i bučnim nadglasavanjem u mnogim zemljama provode evidentnu diskriminaciju većine, taj zaslužuje barem minimalno povjerenje. Pa zvao se on i Donald Trump. Trump i Hrvatska To što je upravo rečeno može se donekle ticati i Hrvatske. Tako je npr. nedvojbeno da Trump želi ojačati osjećaj nacionalne pripadnosti vlastita naroda, i to ne samo
tako što će se više uzdizati nacionalni simboli u prigodi raznih svečanosti nego tako što želi više zaštititi domaću proizvodnju, domaću industriju, poduzetnike, u vlastitoj zemlji otvarati nova radna mjesta. Zar nije nasušna i hitna potreba takvo što početi ostvarivati i u Hrvatskoj? Ako Trump želi preispitati financiranje stranih udruga koje promiču, npr. pobačaj, zar nije potrebno u Hrvatskoj pretresti registar svih mogućih udruga koje se koriste novcem iz proračuna i vidjeti koliko su u Hrvatskoj potrebne, koliko rade, isplati li ih se financirati, i tomu slično. Koliko god je Trumpov odnos prema medijima problematičan, zar ne bi bilo potrebno u Hrvatskoj poraditi na većoj etičkoj osviještenosti svakoga tko se bavi informiranjem javnosti i kreiranjem javnoga mnijenja, počevši s javnim medijima kao što su nacionalni radio i televizija, pa sve do privatnih medija koji su duboko zapali u senzacionalizam i medijsko žutilo? Kada se svi protesti budu smirili, strasti stišale, možda ćemo i mi u Hrvatskoj od sve te buke i galame koja se stvorila Trumpovim izborom moći barem u nečemu profitirati. U suprotnom ćemo uzalud masovno izražavati solidarnost s onima koji protestiraju negdje u Americi ili Velikoj Britaniji. Pamet govori da poticaje na činjenje dobra možemo dobiti ne samo od onih koje volimo i s kojima se slažemo nego možda i od onih s kojima se sada ne slažemo i koje zasad možda čak i preziremo. 5
Ekumenski izazov
O Sv. Jeronim Emiliani Zaštitnik siročadi i napuštene djece
Z
aštitnik siročadi i napuštene djece, sv. Jeronim Emiliani rođen je 1486. u Veneciji. Kad mu je bilo 15 godina, umro mu je otac i on je pobjegao od kuće. Pridružio se vojsci, a zbog različitih nepodopština uhićen je i utamničen 27. kolovoza 1511. Tada su ga opisali kao bezobzirnu osobu i bezvjerca. Iskustvo zatvora ga je promijenilo. Počeo je razmišljati o svome životu i postupcima te se obratio, moleći Gospu da mu pomogne. Nakon što je izašao iz zatvora, darovao je svoje lance u crkvu kao zavjetni dar. Vrativši se u rodnu Veneciju posvetio se školovanju svojih nećaka. Ubrzo je osjetio svećenički poziv i počeo studirati teologiju. Za svećenika je zaređen 1518. godine. U svome pastoralnome radu posvetio se siromašnima i napuštenima, posebno se brinući za siročad i bolesnu djecu. Kad mu je bilo 46 godina osnovao je družbu kojoj je glavna misija briga o siročadi i obrazovanje djece. Danas ta družba koja se naziva somaskanci broji oko 500 članova i djeluje diljem svijeta. Za svoga života Jeronim Emiliani utemeljio je šest sirotišta, bolnicu i sklonište za prostitutke koje su odlučile promijeniti svoj život. U epidemiji kuge koja je pogodila sjevernu Italiju sredinom 16. stoljeća, Jeronim se sa subraćom brinuo za oboljele, njegovao ih i kupovao im hranu. U nesebičnoj brizi za druge, godine 1537. obolio je od kuge i umro. Svetim je proglašen godine 1767, a papa Pio XI. proglasio ga je god. 1928. zaštitnikom siroča6
di i napuštene djece. Iza njega je ostalo sačuvano šest pisama, a po sv. Jeronimu Emilianiju nazvane su brojne škole, sirotišta i instituti za djecu. Spomendan mu se slavi 8. veljače kada članovi družbe koju je osnovao diljem svijeta mole njegov zagovor za siročad i napuštenu djecu.
• Suzana Peran
vogodišnja svjetska Molitvena osmina za jedinstvo kršćana od 14. do 25. siječnja 2017. održana je pod geslom Pomirenje – ljubav nas Kristova obuzima, a tekstove je priredila Radna zajednica kršćanskih Crkava u Njemačkoj (ACK) u prilikama obilježavanja 500. godišnjice Reformacije: »Crkve u Njemačkoj su se suglasile da spomen Reformacije u ekumenskoj zajednici treba obilježavati kao blagdan Kristov«. Usredotočenje »na jezgru kršćanske vjere, Isusa Krista i njegovo djelo pomirenja, omogućuje ekumenskim partnerima Evangeličke Crkve u Njemačkoj (Rimokatoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi, baptistima, metodistima, menonitima i drugima), da se uključe u obilježavanje spomena Reformacije.« Osobito ističu: »Brojni ljudi u Njemačkoj danas nemaju nikakvog pravog znanja o kršćanskoj vjeri, čini se da ih čak niti ne zanima razumjeti, a kamoli prihvatiti. Ako Crkve ozbiljno shvate svoje poslanje da ‘pođu i učine mojim učenicima sve narode’ (Mt 28,19) tada bi im prioritet trebao biti dijalog s tim ljudima. Umjesto da se pojedinačno suočavaju s tim izazovom, Crkve bi mu trebale pristupiti zajedno, učeći iz iskustva drugih i hrabreći se uzajamno. Usredotočenost na zajedničku vjeru može samo ojačati veze među Crkvama. K tome, zajedničko bi nastojanje oko prenošenja kršćanske vjere na jedan razumljiv način moglo Crkve povesti prema dubljem razumijevanju vlastite vjere. Ova, petstota obljetnica Reformacije dade se stoga vidjeti kao prilika da se podsjeti javnost – kršćane i nevjerujuće jednako – na ono što u konačnici kršćanska vjera jest: ljubav Božja u Kristu Isusu prema ljudima i čitavom stvorenju. Upravo su zbog toga Crkve u Njemačkoj odlučile obljetnicu učiniti proslavom Isusa Krista (Christusfest).« Molitveni priručnik za obilježavanje svjetske Molitvene osmine za jedinstvo kršćana 2017. godine kod nas (iz kojega smo preuzeli gornje navode) priredilo je Vijeće HBK za ekumenizam i dijalog u suradnji s Ekumenskim koordinacijskim odborom Crkava u Hrvatskoj (EKOCUH) i zajednički tiskalo s Kršćanskom sadašnjošću. Godina XLVIII br. 2/517
Kolumna Stjepana Balobana
Etička povjerenstva i odbori E
tičko-moralno ponašanje u javnom životu, u politici, u kulturi, u gospodarstvu, u poslovanju, u zdravstvu, u medijima tematika je o kojoj se proteklih desetljeća u Europi i svijetu uistinu mnogo raspravljalo i pisalo. Ponešto od te rasprave zahvatilo je i hrvatsko društvo nakon demokratskih promjena 1990. godine, posebno s obzirom na nemoralna i kriminalna ponašanja u pretvorbi i privatizaciji, ali i s obzirom na istraživanja u medicini, kao i u etičko-moralnim pitanjima u vezi s početkom i krajem života. Tako su se 90-ih godina dvadesetoga stoljeća osnivala Etič ka povjerenstva u bolnicama, kao i kasnije »Nacionalno bioetičko povjerenstvo za medicinu RH« (2001. – 2012.). Hrvatska specifičnost? No potreba za raspravom o etičko‑moralnom ponašanju u nastavi i u znanstvenom radu učitelja i profesora u odgojno-obrazovnom sustavu svojevrsna je ‘hrvatska specifičnost’. Ono što je nekada bilo normalno, to jest da nastavnici i profesori budu primjer etičko-moralnog ponašanja u svojem radu s učenicima i studentima, u novije vrijeme dovedeno je u pitanje. Međutim, umjesto da se o tom stvarnom problemu raspravlja unutar sveučilišne i općenito odgojno-obrazovne zajednice (od osnovne škole do fakulteta) u Hrvatskoj je proradio ‘instinkt’ prošlosti, onaj tako često prisutan u komunizmu kada je bilo najvažnije razviti mrežu kontrole nad onim što se u društvu događa. Tako je i sada trebalo razviti određenu mrežu kontrole nad radom i studenata i profesora kako bi se sankcionirale pojave poput plagijata, krivotvorenja, manipuliranja… Tako su se početkom 2000-ih godina počela na pojedinim fakultetima osnivati Etička po vjerenstva, a nešto kasnije i Etički savjet na Veljača 2017.
Sveučilištu u Zagrebu. Doduše, i na drugim fakultetima i sveučilištima u Europi i svijetu postoje Etička povjerenstva ili slična tijela, no njihovo je djelovanje ponešto drukčije. Sve to govori da živimo u vremenu i društvu u kojemu su ozbiljno uzdrmane vrijednosti koje su temelj onoga osnovnog, ‘ljudskog’, u životu suvremenog čovjeka. Odbor za etiku U jesen 2016. godine u hrvatskome medijskom prostoru važno je mjesto zauzela rasprava o Odboru za etiku u znanosti i vi sokom obrazovanju. Ne ulazeći u pojedinosti, a na temelju onoga što je bilo dostupno javnosti, moglo se zaključiti da je Odbor za etiku, čije je članove imenovao Sabor RH, bio instrumentaliziran, ispolitiziran i u javnosti njegov rad prikazan kao svojevrsni politički obračun s neistomišljenicima. Prema novinskim izvješćima, zbog toga je dio članova Odbora za etiku od Hrvatskoga sabora zatražio razrješenje. U cijeloj toj za etičko-moralni napredak hrvatskoga društva ‘tužnoj priči’ izostala su temeljna pitanja: Koja je uopće uloga etičkih odbora i povjerenstava? Tko je sve kompetentan da bi bio član određenoga etičkog tijela? Zašto se u imenovanje članova etičkih tijela ‘upleću’ politika, interesne skupine, različiti lobiji…? Čemu uopće etička tijela ako ona budu služila ovoj ili onoj političkoj opciji ili interesnoj skupini? Unutarnji integritet članova ili moraliziranje? Kako se u hrvatskoj javnosti nije do sada na odgovarajući način raspravljalo o spomenutim pitanjima, svako etičko povjerenstvo, odbor ili slično etičko tijelo radilo je po ‘nekom svojem načinu’ koji je najvećim dijelom ovisio o konkretnim članovima. To
mogu potvrditi iz osobnog iskustva rada u Etičkom povjerenstvu jedne bolnice u Zagrebu kontinuirano od 1994. godine. Doduše, tražili su se određeni vanjski načini rada koji su s vremenom bili oblikovani u Pravilnike. Tako danas imamo dobro sročene pravilnike koji, sasvim sigurno, pomažu u načinu postupanja, ali ne rješava ju temeljni etičko-moralni problem koji ne ovisi o pravilnicima, nego o unutarnjem integritetu članova odbora. I tu dolazimo do središnjeg pitanja: Što je to etičko i moralno u životu čovjeka? Jasno je da postoje različiti pristupi i različita i filozofska i teološka tumačenja moralnosti, odnosno etičnosti u današnjemu pluralnome društvu. U svojevrsnom ‘košmaru’ i ‘nesnalaženju’ dobro je prisjetiti se izvora, to jest izvornog značenja riječi etika i moral. Tumačeći te pojmove, Andrija Živković, teolog moralist, donosi dva temeljna značenja. Prvo i osnovno jest da moralnost proizlazi iz unutarnjeg stava u čovjeku, iz jednoga duševnog »stanja čovjeka koji živi i radi slobodno, uvijek u nekom stalnom, sređenom, pažnje i poštovanja vrijednom stavu«, a to se onda odražava na drugotno, to jest na vanjski način življenja (Osnovno moralno bogoslovlje, 1938., 2.). Ako se ono istinsko, unutarnje, u čovjeku ne poklapa s njegovim vanjskim moralno-etičkim ponašanjem, tada govorimo o ‘moraliziranju’. Na čemu se onda temelji moraliziranje? Na različitim vanjskim uvjetovanostima koja moral i etiku, odnosno etičko povjerenstvo ili odbor upotrebljavaju za vlastite političke, stranačke ili materijalne interese. Rad u etičkim povjerenstvima i odborima nije ni politički, ni isključivo pravni, ni stranački, ni interesni, već moralno-etičko postupanje koje bi trebalo proizlaziti iz ‘unutarnjega duševnog stanja ‘ svakoga člana određenog etičkog tijela. 7
Alojzije Stepinac – sveti čovjek Slobodan u istini, pravednosti i ljubavi Piše: Bono Zvonimir Šagi
U
natoč proceduri o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca, za nas koji smo ga doživjeli u onome mučnom vremenu, on je svetac. Potkraj Drugoga svjetskog rata bio sam već gimnazijalac, a »pučkoškolac« od 1940./41. Bilo je to mučno vrijeme. Sjećam se dobro i ustaša i partizana. Nadbiskup Alojzije Stepinac bio nam je svojim nastupima i porukama ohrabrenje, uvijek za mir u istini, pravednosti i ljubavi. Neka mi zato bude dopušteno da ukratko ocrtam njegov svetački lik, ono što sve nas, iskrene vjernike, može zanijeti i ohrabriti na putu križa s Isusom Kristom. Slijediti nauk križa »Pravednikova usta mudrost kazuju« (Ps 37)! S tom mišlju, što ju je davno izrekao starozavjetni Psalmist, dozovimo sada u svoje misli i pred svoje duhovne oči lik našega nezaboravnoga svetog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Dan 10. veljače 1960. bio je dovršetak njegove muke i trpljenja koje su mu nanosili zli ljudi, ali bio je to i prijelaz u radost slave koju mu je pripremio Gospodin Isus, u kojega se cijeloga svoga života uzdao. Toga je dana u posebnoj radosti mogao reći: In Te, Domine, speravi – »U Tebe sam se, Gospodine, uzdao!« U to najkraće možemo sažeti obilježje njegova lika, njegova životnog puta. Možemo reći: bio je čovjek savjesti; čovjek življene, djelatne vjere u Krista; čovjek Crkve; postojan štovatelj Bl. Djevice Marije kao službenice Božje Riječi. Sebi je kao pravilo života i životnoga djela, kad je bio imenovan za nadbiskupa koadjutora, uzeo u zadaću: Moja su nakana i cilj čisti: slije 10
diti nauk križa, te bez ikakva straha brani ti katoličku istinu…! To je izrekao na dan biskupskog posvećenja 3. lipnja 1934. Slijediti nauk križa! To je pravilo njegova biskupstva kao služitelja Kristova svećeništva u obnašanju biskupske službe »in persona Christi« – kao vidljivi znak Krista s nama. Tadanje okolnosti Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji Bio je izabran za nadbiskupa koadjutora s pravom nasljedstva zagrebačkom nadbiskupu Antunu Baueru još kako mlad, bilo mu je tek 36 godina, dok je obavljao službu nadbiskupova tajnika. On se »prestrašio«, kako su zapisali svjedoci toga čina. I prije, kad su ga pitali odgovorni za to imenovanje, npr. nuncij Sv. Stolice u Beogradu i sam nadbiskup Bauer, on je izrazio svoju bojazan. Bojao se tako odgovorne službe. Rekao je: Još sam premlad, kako da se odlučim za tako visoku i zahtjevnu službu? Zanimljivo je, na toj crti, iznijeti riječi sada umirovljenog pape Benedikta XVI., što ih je izrekao o Stepincu u rujnu 1998., dok je još bio kardinal Joseph Ratzinger, prefekt Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu. U tim danima pripremalo se proglašenje blaženim Alojzija Stepinca, što se dogodilo uz pohod pape Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. Ratzinger, kao tada vrlo utjecajan teolog-kardinal, izrekao je o Stepincu ovo: Kad je Slu ga Božji izabran za nadbiskupa koadjutora, prestrašio se. Znao je dobro da se Katolička crkva i vjernici nalaze u teškom položaju u onoj Jugoslaviji koju su nakon Prvog svjet skog rata umjetno stvorili saveznici od su čeljenih elemenata s jakim protukatoličkim
naglascima. No nije samo to bila teškoća, prijetnja. Znao je da opstoje jake snage tota litarističkih ideologija, protukatoličkih, koje su jačale i sve jače dominirale svime. (…) U tom istom govoru, ocrtavši kratko sve ono što je prošao Stepinac – bila je to rasprava o njegovu proglašenju blaženikom – istaknuo je: Kardinal Stepinac nas danas po ziva da budemo hrabri, da zadržimo svo ju vjeru u Krista, da budemo ljudi nade, ‘In Te Domine speravi’… ! (prema HINI – Slobodna Dalmacija, 25. rujna 1998., str. 9). Te latinske riječi Stepinac je unio i u svoj nadbiskupski grb: U Tebe sam se, Gospodine, pouzdao, ili: U Tebe se, Gospodine, uzdam! Stepinac kao tako mlad imenovan za nadbiskupa-koadjutora nadbiskupu A. Baueru, koji je tada već bio star i bolestan, znao je da će na njega pasti sav teret vođenja, tada jako velike, Zagrebačke nadbiskupije. To je 1934. godina. Hrvatska je pod oštrom vlašću Kraljevine Jugoslavije. Prilike su bile zapletene i teške, pa i oko samog traženja prikladnog kandidata. S pravom se prestrašio. Zato je i rekao da je njegov put, put križa, da je pravilo njegova služenja »Slijediti nauk križa…«! Dok su mu mnogi, po običaju, čestitali, onda je upravo to izrekao u svojem govoru. Čestitanja uz biskupsko posvećenje Zanimljivo je, uz tadašnja čestitanja mladom nadbiskupu, citirati dio pjesme koju mu je napisao kao čestitku poznati hrvatski pjesnik, svećenik-isusovac Milan Pavelić (on je već tada preveo većinu himana iz tadašnjega latinskog Časoslova), a evo samo dvije kitice te pjesme: Godina XLVIII br. 2/517
Mlad i neznan tako do pred koji dan, Da, al’ star vrlinom, Tebi dobro znan. I Ti skrovit bješe, mlad se na križ pope! Sluga Tvoj i u tom u Tvoje će stope. Krvavog će znoja mnogu prolit kap, Udarit će ljuto pastirski ga štap. Bodljikama oštrim mitra će procvasti Nadbiskupski prijesto u križ će izrasti. Kao da je bio prorok taj pjesnik Milan Pavelić. Doista, sve se to dogodilo s nadbiskupom Stepincem. On je uistinu morao proučavati i proživljavati nauk križa. Kad je postao u potpunome smislu nadbiskup zagrebački kao nasljednik Antuna Bauera, sve se više zapletala situacija i u tadanjoj Jugoslaviji i u Europi. Fašizam u Italiji, nacizam u Njemačkoj, boljševizam u Rusiji. Sve se više približavao Drugi svjetski rat, postajao je i sve bliži nama u tadašnjoj Jugoslaviji. Sve su burnije bile ideologije: jedni su propovijedali rasizam, antisemitizam, totalitarizam kao novi svjetski poredak, drugi socijalističku revoluciju kao novi, »pravedan« svijet itd. Muke su sve strašnije pogađale nepodobne i rasistički neprihvaćene ljude, pa i nacije. Religijske su vrijednosti bile isključene, kao i da ne postoje. Vrijednosti društva totalitaristički su stvarali silnici. Stepinac kao mlad čovjek na najodgovornijemu mjestu Katoličke Crkve u Hrvatskoj, svjestan čovjek Crkve, potpuno predan službi Pastira povjerenog mu Božjeg naroda, trpio je. Iz svega njegova nastojanja vidi se da slijedi nauk Križa. Učio je svoj put života i djelovanja od samog Isusa i njegovih prvih apostola. Bio je sav predan Isusu Kristu. Čovjek čiste savjesti Zato smijemo kazati s punim uvjerenjem: Bio je čovjek žive vjere, čovjek čiste savjesti pred svojim Gospodinom i narodom kojemu je poslan kao Dobri i neustrašivi Pastir. Sve je to zračilo iz njegova srca, iz njegovih govora i cijeloga njegova životnoga lika. Kad su mu sudili na montiranome političkom procesu, u svojem govoru u sudnici 3. listopada 1946. s pravom je rekao: Mo ja je savjest mirna, moja je savjest čista…! Sudite me, ne bojim se trpjeti ni umrijeti. Doista je bio sveti svjedok istine, pravednosti i ljubavi Božje. Rekao je: Kao što Veljača 2017.
sam bio za dobro svoga naroda spreman dati sve, tako sam spreman na sve i za Cr kvu Katoličku, koja me od najranije mlado sti učila dati svakome što je njegovo i ljubi ti ljude istinskom ljubavlju. Sav je predan Gospodinu u službi Crkve, svega Božjega naroda. Bio je i doista hrabar, čovjek čiste, hrabre savjesti, jer je bio svjestan da nosi križ. Usudio se, primjerice, i u teško, ratno vrijeme, 24. veljače 1943. – što mnogi i do danas prešućuju – iznijeti protest tadašnjoj vlasti NDH glede zločina u Jasenovcu, ovim riječima: Ovo je sramotna ljaga i zločin… za cijeli naš hrvatski narod. Dakle, nije on nikada bio, kako su ga poslije optuživali, na strani ustaša, nije bio plašljivac koji se ne bi usudio dignuti glas protiv zločina, protiv progona, nepravdi nad onima koje su nacistički i ustaški vlastodršci rasistički isključivali i ubijali, ali, dakako, isto tako i što su činili partizani, posebno kad su pobjedom došli na vlast. Imamo mnogo izvornih dokumenata što ih je skupio i u trima knjigama objavio dr. Juraj Batelja i u kojima su sabrani dokumenti iz kojih su vidljiva svjedočanstva kako je bio nepokolebljiv u službi obrane svakoga čovjeka i Crkve. Bio je, uistinu, čovjek vjere, čovjek savjesti, koji slijedi nauk križa Kristova. Na toj crti, spomenimo i duboku pobožnost bl. Alojzija Stepinca prema Bl. Dj. Mariji. On je u svetištu u Mariji Bistrici početkom Drugoga svjetskog rata u svojoj propovijedi izrekao zavjet Mariji: Obećaje mo da ćemo ti biti vjerni i iskreni štovatelji. Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šu mile rijeke naše… dok se bude pjenilo mo re naše!... To su prerečene riječi pjesnika.
Spomenimo u tom kontekstu i majku našega Blaženika. Njegova ga je majka odgojila kao čovjeka nepokolebljive vjere. Dok ga je još nosila u svojoj utrobi, zavjetovala ga je Bogu da bude svećenik. Za to je poslije neprestano molila i postila. To je činila sve dok nije postao svećenik, a i poslije je nastavila da bude dobar svećenik. Nakon mlade mise njezina sina Alojzija, župnik joj je rekao: »Bara, sada više ne moraš postiti…«, a ona je odgovorila: »Sada tek moram još i više, da bude dobar svećenik…«! Budimo i mi ljudi vjere, ljudi savjesti, ljudi Crkve Kristove i slijedimo svojim životom nauk križa. Znamo: mora se trpjeti, ali vjerom znamo da se i može, ako smo posve predani Bogu kao nama sveti uzor nadbiskup Alojzije Stepinac. *** Dobro je uz to, sada prvi put objaviti i pjesmu poznate književnice i glumice Mile Nučić-Vojković, napisane 1974. Tada nije mogla biti objavljena. Nakon njezina preminuća u Varaždinu 8. kolovoza 1992. njezin suprug, sada već također pokojni, poznati varaždinski slikar P. Vojković dao mi je tu pjesmu da je objavim kad bude prigoda. Sada sam je našao među svojim arhivskim papirima. Mislim da zaslužuje objavljivanje, to više što je pisana u ono vrijeme kad književnici o Stepincu nisu mogli objavljivati u javnim medijima.
Alojzije Stepinac Anđeo bez straha, anđeo bez mržnje. Luda svjetina dok urla… Ona žudi krv i mučan hod kroz trnje, Jade roba smjelog, pad i poniženje. Zgazit bijelog diva nasladno joj htijenje. Ide kroz gomilu blijed, Jasna čela stupa – sunce ga cjeliva. Evo, čak kroz trnje blagoslov dariva. Sretan narod i zemlja koji te imaju! Toliko poštenja, mira i časti, Evanđelja, koje obilato dijeliš. Poslije svih đavoljih planova, ludih I suludih, utvara Boga da zamijene. Napokon i sud Ti sramni spreme. Ali Ti i to praštaš… Cjelovom udarce uzvraćaš. 11
Nazarećanin – uzor dijaloga, pomirenja i oprosta Ovogodišnji, 57. po redu Teološko-pastoralni tjedan s temom »Neophodnost dijaloga i pomirenja u hrvatskom društvu« održan je od 24. do 26. siječnja u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati u organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
U
uvodnim riječima zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić podsjetio je da ekleziologija zajedništva Drugoga vatikanskog sabora pretpostavlja da je »dijalog u životu Crkve bitan. Crkva će uvijek postojati kao dijaloški događa, jer njezini članovi, svaki svojom ulogom i sposobnošću, slobodno napreduju u vjeri, nadi i ljubavi. Crkva naviješta Evanđelje mira, pa je stoga pozvana biti mirotvorna i u skladu sa svojim poslanjem promicati pomirenje. S kršćanskoga gledišta pomirenje i opraštanje jedini su put koji vodi k miru«, upozorio je kardinal. Otvarajući sam TPT, v. d. dekana KBFa prof. dr. sc. Tonči Matulić rekao je da je »nužnost dijaloga i pomirenja u hrvatskom kontekstu važna, jer se u tome odražavaju istina i ljepota naša vjere«, ali i zato što »nam svakodnevno iskustvo potvrđuje nedostatak iskrenoga dijaloga na svim razinama, u svim strukturama, dok su vapaji za pomirenjem sve glasniji i urgentniji ma koliko ih gurali na margine i ušutkivali. Radosna je vijest pomirenje pa stoga zahtjev za pomirenje nije za nas predmet rasprave, nego svjedočanstvo; ono nije ljudsko djelo, nego Božje djelo na koje se pozivamo i upiremo; ono nije ljudska odluka, već Božja kojom nas Bog u Kristu pomiruje same sa sobom i tako nam omogućuje da se i mi međusobno i bezuvjetno pomirimo i na taj način lomi snagu neprijateljstvima, dokida moć zlu koje ljude razjedinjuje i međusobno svađa«. U predavanju »Podijeljenosti u hrvatskom društvu: mogući uzroci i posljedice« 12
prof. dr. sc. Željko Tanjić naglasio je kako i danas podjele prate prijepori nastali u okviru triju modernizacijskih procesa, kao i na podlozi sučeljavanja triju idejnih krugova ili svjetonazora koji se, premda su povijesne i društvene okolnosti promijenjene, i dalje naziru u svim našim raspravama o budućnosti hrvatskoga društva. »Moramo se odmaknuti od ideologija imajući na pameti riječi Željka Mardešića kako je ‘uvjet hrvatskog konsenzusa deidologizacija – naravno, do podnošljive mjere hrvatskoga društva’«. Upozorio je kako se »ideologije ne mogu dogoditi, ne mogu se pomiriti, to mogu samo ljudi koji su u Hrvatskoj pozvani učiniti sve da omoguće razvoj hrvatskoga društva ne po mjeri vanjskih čimbenika, nego ga razvijajući iznutra. Pri tome mi vjernici i Crkva moramo shvatiti da je oblikovanje modernog hrvatskog društva i naša zadaća. Pozvani smo prvi vidjeti da politika nije religija, da svjetonazori ne smiju biti sakralizirani i da nam je prvotna zadaća naviještati i svjedočiti Evanđelje i njime oblikovati društvo, znajući da je kršćanstvo isto tako kroz mučna sučeljavanja iznjedrilo i modernitet i sekularno i da ga i mi trebamo čuvati kao prostor i mjesto za slobodni navještaj Evanđelja. Bit će to naš najbolji doprinos stvaranju modernoga hrvatskog društva«, zaključio je Tanjić. Prof. dr. sc. Mario Cifrak u predavanju »Biblijski modeli dijaloga i pomirenja. Novozavjetna perspektiva« dao je više primjera dijaloga i pomirenja te je naglasio kako u vezi s dijalogom, odnosno unutar same cjeline Mk 9, 33-50, upravo zadnji redak donosi i govor o miru. Posebno se pak osvrnuo
na oprost te je rekao da »kršćanski je Bog ‘Onaj koji opravdava bezbožnika’. Mnoge su se ‘pravedne’ duše sablaznile nad takvom ‘definicijom’ smisla svekolikog postojanja – kao što su se uostalom i Isusovi suvremenici sablažnjavali nad prispodobama o izgubljenoj ovci ili rasipnome sinu«. Dijalog je imperativ sadašnjega vremena, ne samo kao način sporazumijevanja suvremenoga svijeta i kulture nego se i crkveno-teološki smatra povijesnim kairosom, kriterijem odgovornosti prema sadašnjemu vremenu i povijesti, rekla je doc. dr. sc. s. Valerija Kovač u predavanju »Dijaloška bit vjere (Bog – čovjek – Crkva – svijet)«. Pluralizam svijeta, zasigurno, potiče Crkvu na ponizniji i zahtjevniji dijalog s njime, u kojemu su mogući promašaji i potrebne korekture, ali nikako ne opravdava povlačenje na sigurno. Dr. sc. Edvard Punda u predavanju »Postkoncilsko usmjerenje Crkve (od pape Pavla VI. do pape Franje)« naglasio je kako s Pavlom VI. počinje u punome smislu riječi dijaloško usmjerenje Crkve, a Ivan Pavao II. nastavlja i svojom osobnošću produbljuje dijaloški zaokret zacrtan Koncilom. Benedikt XVI. nije bio koncilski otac, ipak, sudjelujući na njemu kao mladi teolog, pridonio je nastanku njegovih dokumenata. Papa Franjo ne osvrće se često na Koncil u svojim izjavama. No, vidimo da Franjina vizija dijaloga iznutra pogađa članove Crkve. I ne samo u smislu da smo pozvani preuzeti inicijativu; nego nadasve u smislu da smo pozvani na duboko obraćenje. U predavanju »Ne/jasnoće oko razumijevanja i tumačenja pomirenja u HrGodina XLVIII br. 2/517
vatskoj« prof. dr. sc. Ante Vučković rekao. »kad o pomirenju počinjemo govoriti u teološkom smislu, vidimo da se pomirenje ne može razumjeti bez triju velikih područja: oprost, pravda i istina«. Upućujući na Golgotu, Vučković je podsjetio na rečenicu »Oče, oprosti im jer ne znaju što čine« koja je na neki način jedincata i zbog toga što se nalazi u samo jednom evanđelju, i zbog toga što u njoj nalazimo cijelu školu. »Nama je pomirenje darovano Isusovom smrću. To će imati učinka na razumijevanje koja je uloga vjernika u procesu pomirenja. Pomirenje je zadatak za kršćane.« Predavanje »Kako odgovoriti na mentalitet razdijeljenosti i podjela u hrvatskom društvu?« održao je dr. sc. Neven Šimac. Posvijestio je, kako je podjele starijih korijena moguće umanjiti »čišćenjem savjesti prošlosti«, tj. otvarajući arhive i skupljajući svjedočenja o svemu što je komunistički režim bio sakrio, falsificirao ili izmislio. Podjele nastale od demokratskih promjena i posljednjeg rata moguće je liječiti dijalogom u duhu »istine i pomirenja«, kao i suglasnim reformama javnih politika, polazeći od zajedničkih vrijednosti. Što se pak tiče podjela koje se ocrtavaju na obzoru, a tiču se i nadolazećih naraštaja – kao što su migracije, okoliš i sve Stvoreno – njih valja posvijestiti i zajedno s drugima poraditi na očuvanju zajedničke kuće i vrijednosnih identiteta. »Teologija danas i njezina uloga u hrvatskom društvu« bila je tema koju je obradio prof. dr. sc. Ivica Raguž. Govoreći pak o ulozi teologije za kulturu dijaloga i pomirenja u hrvatskom društvu, naglasio je kako »teologija treba stvoriti ozračje u kojemu će se Crkva osloboditi alternative koja danas, čini se, isključivo vlada u hrvatskom društvu: tko je ljevičar, liberalan, tko čini odmak od nacionalnoga, nužno mora biti protiv Crkve. Crkva treba biti uvijek ona koja će društvu stalno nuditi istodobno i konzervativnost i revoluciju. Ili, drukčije rečeno, katolik u društvu nikad ne djeluje jednostrano, jednoznačno, njegovo se djelovanje uvijek kreće u kršćanskim paradoksima«. Polazeći od činjenice da je Nazarećanin istinski promicatelj dijaloga, pomirenja i donositelj oproštenja čovjeku i svijetu, u predavanju »Pastoralni djelatnik u službi dijaloga i pomirenja« prof. dr. sc. Josip Veljača 2017.
Baloban posvijestio je kako po uzoru na Isusa hrvatski pastoralni djelatnici u (ne) prakticiranju dijaloga, pomirenja i oproštenja u Crkvi i svijetu uz naviještanje Radosne vijesti, »nemaju drugog puta doli da budu tvorci i promicatelji dijaloga, pomirenja i oproštenja kako u crkvenim zajednicama, tako i u školi, u hrvatskoj javnosti i u hrvatskom društvu u cjelini«. Pri tome je nastavio riječima: »neponovljivi im je uzor Isus iz Nazareta, smjerokaz Drugi vatikanski koncil, a posebni poticaj rimski biskup papa Franjo«. U predavanju »Vjeronauk u školi u službi dijaloga i pomirenja u hrvatskom društvu« prof. dr. sc. Ružica Razum naglasila je kako vjeronauk mora »ostvarivati dijalog, i to ponajprije sa školskim odgojnoobrazovnim ozračjem«. I to promicanjem interdisciplinarnosti. »Vjeronaučni bi sadržaji trebali biti interpretacijski ključ za razumijevanje ne samo religijskih sadržaja, nego i za razumijevanje cjelokupne stvarnosti. Zato je važno da promičemo dimenziju sučeljavanja s drugim znanjima, a ne izoliranje.« Prof. dr. Stjepan Baloban, uvodeći u temu »Teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja«, posvijestio je kako su veliki postkoncilski pape, od Pavla VI., preko Ivana Pavla II., do Benedikta XVI. i pape Franje dali iznimno važan doprinos stvaranju socijalnog govora Crkve, tj. načina kako izvornu evanđeosku poruku prenijeti u konkretne društvene okolnosti. Upozoravajući na socijalni, odnosno teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u današnjemu vremenu, tj. od demokratskih
promjena 1990. do novijega vremena, spomenuo je oblike govora: teološko-duhovni govor Crkve koji podsjeća na vrijeme prije Drugoga vatikanskog koncila (i na vrijeme komunizma),; društveno-politički govor Crkve koji je rječnikom, ali i sadržajem sličan drugim civilnim čimbenicima, a s crkvene strane nastoji dati doprinos općem dobru. Govoreći pak o crkvenom doprinosu kulturi dijaloga i pomirenja kao »povijesni kairos« u očuvanju vjerskoga i nacionalnog identiteta, Baloban upozorava na evangelizacijski potencijal socijalnog nauka Crkve, odnosno na povezivanje vjere i javnoga života. »Crkveni doprinos, crkveni socijalni doprinos izgradnji hrvatskoga društva ima svoje uporište u već oblikovnoj tradiciji socijalnog nauka Crkve, u kojoj se crkveno socijalno učenje pokazuje kao čimbenik spajanja različitih, stvaranja ozračja dijaloga i pomirenja, naglasio je. U zaključnoj riječi kardinal Bozanić je rekao da »bez dijaloga ne bi trebalo biti pastorala u ovome vremenu koncilske Crkve. I pomirenje i mir je ono što Crkva treba stalno graditi.« Svećenike je potaknuo da uvijek budu dijaloški otvoreni prema svima i da sve više otvaraju prostore da u njih ulaze ljudi koji traže Boga i zajedništvo s Bogom. »Potrebno je da svi na mjestima gdje djelujemo budemo mirotvorci, da unosimo mir u naše konkretne sredine, u naše župne zajednice, širu zajednicu, tamo gdje radimo. To je naš zadatak i to je put našega djelovanja, naše službe, svećeničke i kršćanske, i to upravo u našemu, hrvatskom društvu. Potrebno je da budemo nositelji i promicatelji dijaloga, mira, poštenja.« Marija Belošević
13
PaPa Franjo
kaTEHEZE i NaGOvOri O MilOSrĐU BiBlioteka: format: cijena:
Izvan nizova; 11,5 x 17 cm; meki uvez; 225 str.;
95,00 kn
U ovoj knjizi sabrane su kateheze na općim audijencijama srijedom i jubilejskim audijencijama subotom, te nagovori uz molitvu Anđeo Gospodnji i Kraljice neba, izgovoreni tijekom Izvanredne svete godine milosrđa, u kojima je obrađena tema milosrđa. Svojevrsni je to priručnik teologije milosrđa pape Franje u kojem se milosrđe najprije promatra kroz prizmu starozavjetnih tekstova. Zatim se prelazi na novozavjetne tekstove, gdje se u obrađivanju i približavanju pojedinih aspekata milosrđa Papa obilato služi prispodobama, najvećim dijelom preuzetim iz Lukina evanđelja. Na kraju Papa obrađuje tjelesna i duhovna djela milosrđa. Tekstovi nagovora i kateheza sadržani u ovoj knjizi, zbog otvorenosti, spontanosti i neposrednosti kojom Papa progovara o nekim aspektima milosrđa, omogućuju ujedno još bolje upoznati doista jedinstvenu osobnosti i »zaviriti« u dušu pape Franje, za kojega se s punim pravom može reći da je papa milosrđa.
gerharD luDwig müller
BOG I NJEGOVA POVIJEST O Bibliji i vjeri BiBlioteka: format: cijena:
Polazišta; 14,9 x 21,8 cm; tvrdi uvez s ovitkom; 227 str.;
140,00 kn
Ova knjiga intervjua s predstojnikom Kongregacije za nauk vjere vodili su novinari Johannes Marten i Philipp V. Studnitz 2005. godine, dok Müller još nije bio imenovan na sadašnju službu, ali je vršio službu regensburškoga biskupa. U to vrijeme on još nije pripadao najpoznatijim vodećim crkvenim ljudima, ali je već dugo pripadao najpriznatijim teolozima svijeta. Prema uvodnim riječima voditelja intervjua Martena, uza svekoliko povijesno svrstavanje i teološka tumačenja regensburški je biskup »stalno uspostavljao most s našim današnjim životom: Koju su sliku čovjeka zacrtali praoci u Bibliji? Što je ovomu Isusu iz Nazareta stvarno bilo važno? Što je čovjekovo određenje u ovome svijetu? I naposljetku: Koji zahtjev postavlja kršćanstvo nama danas? Odgovor je Gerharda Müllera, toliko ćemo unaprijed reći, posve nedvosmislen: To je zahtjev koji je nečuven, koji nas svaki dan iznova izaziva, odnosno mora izazivati – svejedno je jesmo li laici ili biskupi«.
Knjižare Kršćanske sadašnjosti: ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29 000217 0 2 1 7
SPLIT – Kralja Zvonimira 16 OSIJEK – Trg slobode bb KARLOVAC – Radićeva 4 MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32
9
9
770353 282002
770353 282002
ISSN 0353–2828
ISBN 9770353282002 ISBN 9770353282000
RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c