Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti« PAPA FRANJO
MISERICORDIA ET MISERA Apostolsko pismo na zaključenju Izvanrednoga jubileja milosrđa BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Dokumenti; 11,4 x 16,5 cm; meki uvez; 33 str.;
27,00 kn
KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE
IUVENESCIT ECCLESIA Pismo biskupima Katoličke crkve o odnosu između hijerarhijskih i karizmatskih darova za život i poslanje Crkve BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Dokumenti; 11,5 x 16,5 cm; meki uvez; 58 str.;
30,00 kn
PAPA FRANJO
KATEHEZE I NAGOVORI O MILOSRĐU BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Izvan nizova; 11,5 x 17 cm; meki uvez; 225 str.;
95,00 kn
GERHARD LUDWIG MÜLLER
BOG I NJEGOVA POVIJEST O Bibliji i vjeri BIBLIOTEKA: FORMAT:
CIJENA:
Polazišta; 14,9 x 21,8 cm; tvrdi uvez s ovitkom; 227 str.;
140,00 kn
PAUL TILLICH
BIBLIJSKA RELIGIJA I POTRAGA ZA KRAJNJOM ZBILJNOŠĆU BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Eseji; 13 x 20 cm; meki uvez; 104 str.;
65,00 kn
»Opraštanje je najvidljiviji znak Očeve ljubavi, koju je Isus htio objaviti cijelim svojim životom. Nema stranice evanđelja koju bi se moglo izuzeti iz toga imperativa ljubavi koja ljubi sve do opraštanja. Čak i u posljednjim trenutcima svojega zemaljskog života, dok je visio na križu, Isus izgovara riječi: ’Oče, oprosti im, ne znaju što čine!’ (…) Milosrđe je taj konkretan čin ljubavi koji, opraštajući, preobražava i mijenja naše živote. To je način na koji se očituje božansko otajstvo. Bog je milosrdan (usp. Izl 34,6), njegovo je milosrđe vječno (usp. Ps 136). Od naraštaja do naraštaja ono zahvaća svaku osobu koja se pouzdaje u Njega i mijenja ju, darujući joj svoj vlastiti život«, stoji, među ostalim, u Apostolskome pismu kojega je papa Franjo napisao na kraju Izvanrednoga jubileja milosrđa objavljenoga u Rimu, 2. studenoga o svetkovini Isusa Krista Kralja svega svijeta, 2016. godine. Kongregacija za nauk vjere ovim je dokumentom htjela, u svjetlu odnosa između hijerarhijskih i karizmatskih darova, istaknuti one teološke i ekleziološke elemente čije razumijevanje može potpomoći plodno i uredno sudjelovanje novih udruga u zajedništvu i poslanju Crkve. U tu su svrhu, ponajprije, predstavljeni neki ključni elementi bilo učenja o karizmama izloženog u Novom zavjetu bilo razmišljanja učiteljstva o tim novim stvarnostima. Nakon toga, na temelju određenih načela sistematske teologije, predstavljeni su prepoznatljivi elementi hijerarhijskih i karizmatskih darova zajedno s nekim kriterijima za razlučivanje novih crkvenih udruga. U ovoj knjizi sabrane su kateheze na općim audijencijama srijedom i jubilejskim audijencijama subotom, te nagovori uz molitvu Anđeo Gospodnji i Kraljice neba, izgovoreni tijekom Izvanredne svete godine milosrđa, u kojima je obrađena tema milosrđa. Svojevrsni je to priručnik teologije milosrđa pape Franje u kojem se milosrđe najprije promatra kroz prizmu starozavjetnih tekstova. Zatim se prelazi na novozavjetne tekstove, gdje se u obrađivanju i približavanju pojedinih aspekata milosrđa Papa obilato služi prispodobama, najvećim dijelom preuzetim iz Lukina evanđelja. Na kraju Papa obrađuje tjelesna i duhovna djela milosrđa. Tekstovi nagovora i kateheza sadržani u ovoj knjizi, zbog otvorenosti, spontanosti i neposrednosti kojom Papa progovara o nekim aspektima milosrđa, omogućuju ujedno još bolje upoznati doista jedinstvenu osobnosti i »zaviriti« u dušu pape Franje, za kojega se s punim pravom može reći da je papa milosrđa. Ova knjiga intervjua s predstojnikom Kongregacije za nauk vjere vodili su novinari Johannes Marten i Philipp V. Studnitz 2005. godine, dok Müller još nije bio imenovan na sadašnju službu, ali je vršio službu regensburškoga biskupa. U to vrijeme on još nije pripadao najpoznatijim vodećim crkvenim ljudima, ali je već dugo pripadao najpriznatijim teolozima svijeta. Prema uvodnim riječima voditelja intervjua Martena, uza svekoliko povijesno svrstavanje i teološka tumačenja regensburški je biskup »stalno uspostavljao most s našim današnjim životom: Koju su sliku čovjeka zacrtali praoci u Bibliji? Što je ovomu Isusu iz Nazareta stvarno bilo važno? Što je čovjekovo određenje u ovome svijetu? I naposljetku: Koji zahtjev postavlja kršćanstvo nama danas? Odgovor je Gerharda Müllera, toliko ćemo unaprijed reći, posve nedvosmislen: To je zahtjev koji je nečuven, koji nas svaki dan iznova izaziva, odnosno mora izazivati – svejedno je jesmo li laici ili biskupi«. Tema ove knjige je središnji problem sustavne teologije te, osobito, neodloživo pitanje Tillichove vlastite teološke misli odnosa filozofije i teologije. Sustavna teologija, kako to objašnjava taj vrlo poznati i cijenjeni njemačko-američki teolog, nije samo pokušaj da se sistematiziraju kršćanske doktrine već je riječ o tome da se ozbiljno uzmu u obzir čovjekova neukidiva egzistencijalna pitanja (koja na fundamentalnoj razini artikulira filozofija) i da se pokaže kako adekvatan odgovor na njih daje kršćanska objava (osobito preko svojih simbola koje artikulira teologija). Tillich nastoji pokazati kako temeljna filozofijska pitanja koreliraju s teologijskim odgovorima. U tome smislu, filozofiju se ne smije niti može isključiti iz teologije, iako ona sama nije pomiješana i dokinuta u teologiji. Također vrijedi i obrnuto. Takav pristup sustavnoj teologiji on naziva »filozofijskom teologijom, a riječ je o teologiji koja »pokušava protumačiti sadržaj kerigme u bliskom međuodnosu s filozofijom«.
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj Ožujak Cijena
XLVIII 3/518 2017. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227
4 Susret mladih – »Krist nada naša«
Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail Kana: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće. Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović. Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.
7 Papa Franjo i Hrvati Stjepan Baloban
8 Ideja društvenoga napretka Teološko razmišljanje: Tonči Matulić
18 Što je Amerika Hrvatskoj? Političke teme: Tonči Tadić
biti drukčiji!
31 Može li se život pouzdati u tebe?
Stjepan Lice Putopis
40 Matica hrvatska
Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337
Razgovor
52 Dvije čaše i dva principa
IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X
Veronika Popić
Godišnja pretplata: 143 kn
54 Astronomski podatci u hrvatskim
Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.
pučkim kalendarima
Nebo nad nama: Tatjana Kren
pretplata@ks.hr ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
Tomislav Salopek
Milan Šimunović
Tisak: Denona d.o.o.
Broj računa: 2340009-1100047241
25 Pred sudištem svijeta
20 Dragi zaručnici, imajte hrabrosti
Rukopise i slike ne vraćamo. Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.
Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac
14
56 Mila Wod (1888. – 1968.) Lyon
Portret umjetnice
Ivana Ćepulić U korist vlastite štete
asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba
Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Ožujak 2017.
22 Stablo pokraj voda tekućica Brojni, ali svi naši
24 Pepeo i početne riječi
Vrijeme i svijest: Vedran Martinac
26 Vjerodostojnost riječi
Vrijeme i riječ: Darko Tepert
34 Ponovno otkriće čovjeka-osobe kao primatelja Objave Teološko razmišljanje: Branko Murić
38 Poslovno racionalno Stanko Uršić 3
Pitanje sadašnjeg trenutka
Susret mladih – »Krist nada naša«
A
ko bismo tražili onu dimenziju života koja najviše nedostaje ljudima u ovim postmodernim vremenima, onda je to upravo dimenzija nade. Kada govorimo o nadi, onda je logično da u prvi plan stavljamo mlade ljude. Jer, ako razmišljamo realno, ipak drukčije zvuči kada starija osoba ili osoba pri kraju života iskazuje beznađe i osjeća da gubi nadu u nekakvo bolje sutra, ili kada beznađe zahvati osobu pred kojom je gotovo cijeli život. A mislim da je upravo takva dimenzija nade koja sustavno napušta mnoge mlade ljude u Hrvatskoj. Njihovo masovno napuštanje rodnoga kraja i odlazak u inozemstvo dovoljno govori o tome. Stoga je zaista potpuno pogođeno geslo ovogodišnjeg Susreta hrvatske katoličke mladeži koji će se održati u gradu mučeniku Vukovaru, a glasi »Krist nada naša«. Zajednički tražiti nadu Mladi ljudi po naravi nisu skloni jeftinim kompromisima, danonoćno se baviti začahurenim »igrama prijestolja«, igrama moći i novca, političkim, ideološkim i svjetonazorskim nadglasavanjima, a još ih manje privlače svakodnevne afere s kojima se danonoćno susreće hrvatski čovjek čim zaviri u bilo kakav pisani ili elektronički medij. Stoga ovo geslo radikalno usmjeruje na nešto sasvim drugo, na Nekoga koji je posve drukčiji od modernih proizvođača lažnih nada. Možda je upravo vrijeme korizme pogodno za stvaranje nekih pomalo radikalnih zaokreta. Jer, ako su mladi izgubili povjerenje u gospodarstvo da im može dati priliku ostvarenja prava na rad, ako 4
im politika ne djeluje uvjerljivo i vjerodostojno, ako im kultura nudi samo nekakve jeftine alternativne i provokativne sadržaje, ako ih mediji hrane isključivo senzacionalizmom, vrijeme je da se okrenemo nekamo drugamo. I neka sada nitko ne kaže kako Crkva, okupljajući mlade, želi iskoristiti njihovu dezorijentiranost i beznađe sa svrhom nekakvog prozelitizma. Crkva im može ponuditi samo ono što ima, a to su odgovori na njihova pitanja o smislu života, to je temelj one nade koju daje Krist, to je vjera u Providnost, to je slika Boga koji je Otac i, kao svaki pravi otac, ne može dopustiti da njegova djeca godinama čame u beznađu.
ovu zemlju. Nema smisla danonoćno iznositi statistike o tome koliko mladih svakodnevno napušta zemlju. Potrebna je istinska i ozbiljna strategija kako zadržati mlade u ovoj zemlji. Beznađe, naime, rađa nebrigu oko rješavanja bitnih problema koji tište naš narod i sve građane Hrvatske. Da su mladi postali nezainteresirani za politička zbivanja, izvan je svake sumnje. Dovoljno je pogledati koliko se mladih ljudi odvaži natjecati se u političkim izborima, koliko ih sjedi u Saboru ili na ključnim pozicijama vlasti. Svaka politika koja ne gleda samo na neposrednu dobrobit, nego ima širu i daljnju viziju budućnosti ovoga naro-
Drukčije zvuči kada osoba pri kraju života gubi nadu u nekakvo bolje sutra nego kada beznađe izrazi osoba pred kojom je gotovo cijeli život. To je utoliko važnije ako znamo da, prema nekim istraživanjima javnoga mnijenja kod mladih, proizlazi da velika većina njih vjeruje u Boga, računa dakle s Božjom pomoći. Riječ je dakle o susretu na kojem ćemo zajednički tražiti izlaz iz beznađa. Bit će tu mnogo mladih koji su uspjeli u životu. Njihova će svjedočanstva biti dragocjena onima kojima nade nedostaje. A valjda nam je jasno da svoju nadu moramo potražiti kod Nekoga koji je mnogo jači od nas i koji svoje sinove nikada ne iznevjeri. Upitni prioriteti S ovogodišnjeg okupljanja mladih mora svakako proizaći apel onima koji vode
da, trebala bi znati posložiti prioritete. Ne može biti jednako važno milijunima kuna financirati neke besposlene udruge ili projekte koji će koristiti malenoj skupini ljudi ili nečijoj osobnoj promidžbi, umjesto da se ulaže u zapošljavanje mladih i stručnih ljudi. Izgradnja moderne infrastrukture u svakom selu ne može biti prioritetnija od brige za stvaranje boljih uvjeta života mladim obiteljima i njihovoj djeci. U suprotnome, sva silina riječi koje trošimo za upozoravanje na skori demografski kolaps ovoga naroda zvuče kao pucanj u prazno. Tko će se odvažiti na darivanje života ako on sam živi lišen svake nade? Kako se smijemo žaliti nad činjenicom da mnogi mladi Godina XLVIII br. 3/518
Piše: Josip Grbac
ljudi žive nevjenčano ako im ne priskrbimo uvjete pogodne za stvaranje istinske obitelji? Množenje tzv. slobodnih veza nije samo i isključivo pitanje trenda ili mode. To je pitanje koje ide usporedo s problemom nedostatka nade kod mladoga čovjeka da će u ovoj zemlji njegova obitelj moći dostojanstveno živjeti. Svaka nada pada u krizu kada na njezino mjesto nastupi strah pred budućnošću. Raskorak između Crkve i mladih? Važnost i problematičnost nečega ključni su kriteriji kada Crkva odluči organizirati događaj kao što je susret svekolike hrvatske katoličke mladeži. Jesu li dakle mladi posebno važni Crkvi? Očito jesu, i ne treba mnogo pameti da se s time svi složimo. No, jesu li mladi postali »problem« za Crkvu«? Čini se da i na ovo pitanje moramo odgovoriti potvrdno. Kada bismo mlade brojili na našim nedjeljnim misama, na mnogim bismo mjestima zaključili da su upravo oni »problematična« kategorija koju je teško zadržati u crkvi. Tu činjenicu katkada olako shvatimo zato što ih onda brojimo samo na božićnim polnoćkama ili na korizmenim misama. No, jednu drugu činjenicu nije lako previdjeti, a to je ona da postoji sve veći raskorak između nekih istina kršćanskog nauka, pogotovo moralnog nauka, i načina kako mladi misle i žive. Čak i kada se čuju prigovori da Crkva ima malo sluha za mlade, da ih premalo uzima u obzir, da ne sluša njihova mišljenja itd., uglavnom se misli na njihovu prisutnost u crkvi, na njihovo rijetko prisustvovanje u sakramentima. No, problem je mnogo dublji. Riječ je o tome postoji li »kritična maOžujak 2017.
sa« mladih u našoj Crkvi koji misle da je istinito i dobro ono što Crkva naučava u vezi s nekim temeljnim pitanjima vjere, etike i morala pa barem pokušava u skladu s tim i živjeti? Mnogo je lakše okupiti oveću skupinu mladih i s njima otići na piknik ili prirediti misu za mlade, no tko će povesti razgovor o tome isplati se ili ne i zašto živjeti u skladu s kršćanskim naukom? Od toga problema, čini se, svi bježimo, iako u tome problemu leži duboki razlog nedostatka nade kod mladih ljudi. Zato je neobično važno da se pri svakom većem okupljanju mladih o tome razgovara i sluša njihovo mišljenje. Sasvim je jasno da mladi ljudi
kama mržnje i nesnošljivosti koje se šire internetom i društvenim mrežama, ali i u političkim diskursima. Sol oplemenjuje svaku hranu. Mladi kršćani pozvani su svijetom širiti »dobar okus«. Njihova vjera i njihov kršćanski život ne smiju drugima postati balast, nego obogaćenje. Kako će netko u Kristu otkriti izvor nade ako vjeru i kršćanski život doživljava samo kao provedbu zapovijedi ili bijeg od zabrana? Ako taj kršćanski stil vjerovanja i života ne doživi kroz solidarnost, milosrđe, ljubav? Sol čisti. U davnim se vremenima novorođenče čistilo s pomoću soli. Svaki iskorak prema naprijed, svaki tračak nove nade po-
Lakše je okupiti oveću skupinu mladih i s njima otići na piknik ili prirediti misu za mlade, no tko će povesti razgovor o tome isplati se ili ne – i zašto – živjeti u skladu s kršćanskim naukom? nisu načelno relativisti, u što nas žele uvjeriti mnoga javna glasila i udruge, a nisu ni potpuno nezainteresirani za pitanja vjere i osmišljavanja života vjerom. Njihov susret nije sročen tako da netko odozgo njima govori, nego da oni sami progovore o sebi. O svojemu potencijalu, kojega ima mnogo. Mladi – sol zemlje Zato bi se na ovaj susret mladih mogle primijeniti Kristove riječi kojima poziva apostole da budu sol zemlje. Mladi ljudi to mogu biti. Sol čuva hranu od kvarljivosti. Mladi se ne smiju miriti s negativnim pojavama u društvu, pogotovo ne s poru-
činje nakon temeljita čišćenja vlastite prošlosti. To može biti i bolan proces. Mladi su kršćani pozvani u tome procesu biti pratitelji i suradnici puni razumijevanja. Sol povezuje. Kolike je narode povezala sol kojom se trgovalo prelazeći tisuće kilometara? Mladi su posebno sposobni povezivati ljude, ne samo istomišljenike nego ljude raznih svjetonazora i vjerskih pripadnosti, čak i nevjernike. A valjda je svima jasno da se nada rađa uvijek u množini. Beznađe i samoća gotovo su sinonimi. Susret uvijek donosi nadu. To bi trebao biti glavni smisao i ovogodišnjeg susreta mladih u Vukovaru. 5
Sv. Katharine Drexel
Zaštitnica indijanskih misija, uzor djelovanja vjernika laika
Z
a svojega posjeta Philadelphiji u rujnu 2015. papa Franjo je za primjer djelovanja laika u društvu uzeo tamošnju sveticu Katharinu Drexel. Njoj je susret s papom Lavom XIII. promijenio život. Ona ga je, naime, željela upoznati s potrebama rada u misijama među Indijancima i zamoliti ga da pomogne u misijskome djelovanju biskupu Jamesu O’Connoru, a papa Lav ju je upitao: »A ti? Što ćeš ti učiniti?« Papine su riječi potaknule mladu ženu punu ideala na zauzetnost u misijskome poslanju i radu za siromašne i napuštene. Znakovito je da je papa Lav te riječi upravio jednoj laikinji. Znamo da budućnost Crkve, u društvu koje se brzo mijenja, već sada zahtijeva aktivnije sudjelovanje laika, istaknuo je papa Franjo govoreći o susretu te američke svetice i pape Lava XIII. Katharina Drexel rođena je 26. studenoga 1858. u Philadelphiji u bogatoj obitelji. Otac joj bio bankar s međunarodnim poslovima. Dobro ju je obrazovao, a kao djevojčica vozila se u privatnim kočijama. Unatoč bogatstvu roditelji su joj bili otvoreni za potrebite i siromašne, te su joj, osim u karitativnome djelovanju, davali primjer i u svakodnevnoj molitvi. Mlada Katharina rado je i puno putovala i bila pozivana u visoko društvo. No, njegujući bolesnu pomajku, shvatila je da novac ne može kupiti zdravlje, oslobođenje od smrti i boli. Djevojka je mnogo čitala i zanimala se za povijest i posebno za američke Indijance jer je vidjela njihovu potlačenost i neimaštinu. Putujući Europom susrela se i s papom Lavom XIII. koji joj je pitanjem »Što ćeš ti učiniti?« otvorio put prema misijama. Vrativši se u Ameriku, Katharina je putovala po indijanskim teritorijima i upoznala Dakote i Sioux Indijance i njihove vođe te se 6
oduševila za naviještanje Radosne vijesti među Indijancima. Na svetkovinu sv. Josipa 1889. odbila je prosca i odlučila se, umjesto za brak, za redovnički život u službi Indijanaca i obojenih. Visoki i bogati filadelfijski krugovi nisu mogli razumjeti njezinu odluku, a novine su izvještavale o tome kako se bogata nasljednica odrekla milijuna. Okupivši prvu skupinu susestara, udruženih u Družbu sestara Presvetog Sakramenta, prve je jednostavne zavjete položila 12. veljače 1891. Katharine je uskoro nakon toga otvorila prvu školu za Indijance i Afroamerikance u Santa Feu. Godine 1942. već su imale škole za crnu djecu u 13 država, 40 misijskih središta i 23 seoske škole. Rasna podijeljenost ugrožavala je rad sestara koje su često bile izložene napadima pa im je skupina ekstremnih bijelaca zapalila školu u Pennsylvaniji. Sestre su ukupno otvorile 50 misija za Indijance u 16 američkih država. Pod vodstvom majke Drexel uteme-
ljile su 1925. Sveučilište Xavier u New Orleansu, prvo katoličko sveučilište u SAD-u za afroameričke studente. Djelovanje sv. Katharine proizlazilo je iz njezine ljubavi prema euharistiji i svakodnevnoj molitvi. Posebno se zauzimala za siromašne i potlačene, nastojeći oko socijalne pravednosti i jednakosti, a iskreno je vjerovala u potrebu za jednakim obrazovanjem za sve bez obzira na socijalni status. Kad joj je bilo 77 godina Katharina je imala srčani udar i bolest ju je vezala za bolesničku sobu. Gotovo 20 godina molila je u sobici s pogledom na svetohranište, zapisujući molitve i misli. Umrla je 3. ožujka 1955. Svetište sv. Katharine Drexel, čije sestre i danas aktivno djeluju u misijima, školstvu i u radu za najpotrebitije, nalazi se u Bensalemu u Pennsylvaniji, a po njoj su nazvane brojne škole, crkve i župe diljem SAD-a. Blaženom je proglašena u studenome 1980., a svetom 2000. godine. • Suzana Peran Godina XLVIII br. 3/518
Kolumna Stjepana Balobana
PAPIN DAN U HRVATSKOJ
Papa Franjo i Hrvati
R
eligije, Crkve, vjerske zajednice i različiti oblici vjerovanja imaju važno mjesto u povijesti pojedinih naroda, i nekada i danas. Utjecaj vjerskih zajednica može biti pozitivan ili negativan, što je na osobit način vidljivo posljednjih godina u Africi, na Bliskom i na Dalekom istoku, ali i u drugim dijelovima svijeta. U povijesti hrvatskoga naroda nezamjenjivo mjesto ima Katolička Crkva čiji je utjecaj na povijest hrvatskoga naroda, ali i države Hrvatske, nemjerljiv. U Crkvi u Hrvata posebno mjesto ima odnos prema rimskom biskupu, papi, što se kroz povijest očitovalo na različite načine. Jedan od vidljivih načina povezanosti, možemo reći, privrženosti, hrvatskih katolika rimskom biskupu jest proslava Pa‑ pina dana koja se u Hrvatskoj počela slaviti 1928. godine na poticaj blaženoga Ivana Merza. Svake godine na dan izbora Svetoga Oca Križarska organizacija organizira proslavu Papina dana. Kako je papa Franjo za papu izabran 13. ožujka 2013., na taj datum svake sljedeće godine veoma zauzeti članovi Križarske organizacije različitim aktivnostima (sveta misa, akademija, pohod školama, nastupi u medijima…) u hrvatskoj crkvenoj i društvenoj javnosti pobuđuju zanimanje za odnos pape i Crkve u Hrvatskoj. Prigoda je to za molitve, za produbljivanje zajedništva sa sveopćom Crkvom, ali i za rasprave oko određenih pitanja koja brinu hrvatske katolike. Papa Franjo je drukčiji Za razliku od svojih prethodnika svetog Ivana Pavla II. i pape emeritusa Benedikta XVI., koji su svojim konkretnim postupcima zadobili posebno mjesto u srcima ne samo katolika nego i većine hrvatskih građana, papa Franjo još uvijek stoji pred hrvatskim vjernicima kao Sveti Otac koOžujak 2017.
ji istodobno oduševljava i stavlja na svo‑ jevrsnu kušnju hrvatske vjernike. S jedne strane, oduševljava svojim poticajima za obnovom Crkve a, s druge strane, hrvatski vjernici u svojemu vjerničkom identitetu ne mogu zatomiti pitanje: Zbog čega blaženi Alojzije Stepinac, koji je već desetljećima u srcima hrvatskih katolika svet i za kojega je službeni proces za proglašenje svetim u Rimu praktički završen u lipnju 2014. godine, još uvijek nije proglašen svetim? Postupno se i među katoličkim vjernicima u Hrvatskoj prihvaćaju razlozi zbog kojih je papa Franjo osnovao »Radnu skupinu« između predstavnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve. Prihvaćaju prije svega iskrene pokušaje pape Franje da na svim razinama u Crkvi potiče ekumensku otvorenost i dijalog. Međutim, što vrijeme dalje odmiče, to se, prema opetovanim izjavama čelnih ljudi Srpske pravoslavne Crkve i njihovim optužbama na račun Katoličke Crkve u Hrvatskoj, situacija kako pod ekumenskim vidom, tako i općenito u odnosima između dvaju naroda pogoršava. Poseban, a možda i središnji problem, u cijeloj situaciji jest što se od početka u crkveno-teološku raspravu o svetosti uključila država Srbija pod političko‑diplomatskim vidom. I ovdje se pokazuje da je potrebno strogo razdvojiti ekumenska nastojanja od političko-nacionalističkih aspiracija. Potvrđuje se, nažalost, naša prognoza da će odgoda proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca unijeti ne samo nemir među katoličke vjernike u Hrvatskoj nego, što je mnogo opasnije, još više otežati one iskrene ekumenske pokušaje koji su prije bili prisutni u Hrvatskoj. Povezanost s Papom prije svega Za Crkvu u Hrvatskoj, kao i za hrvat-
ske vjernike katolike, od iznimne je važnosti sačuvati iskreni odnos poštovanja i privrženosti sadašnjemu rimskom biskupu, papi Franji. Ne samo zbog tradicije i prošlosti nego prije svega zbog sadašnjosti i budućnosti u kojoj je vjera u hrvatskom narodu na velikom iskušenju. Možda se to na van toliko ne primjećuje jer u usporedbi s nekim drugim zemljama vanjsko prakticiranje vjere u hrvatskom je narodu vidljivije. No, onaj stvarni vjersko-moralni život hrvatskih katolika odavno se počeo mijenjati pod negativnim vidom, to jest vjera i vjersko ponašanje sve su manje prisutni u konkretnom životu. U takvoj situaciji papa Franjo i njegovo inzistiranje na obnovi Crkve postaje putokaz s kojim je potrebno ozbiljno se suočavati. Sinodalnost i supsidijarnost u vlastitoj Crkvi Kako nadići za Hrvate katolike svojevrsnu nepravdu koja se čini svetom liku Alojzija Stepinca, na svoj način i Katoličkoj Crkvi u Hrvata, a da bi se moglo biti otvorena srca za proročke poticaje koje ‘gotovo svakodnevno’ šalje papa Franjo? Tu je na ispitu vjera, istinska vjera koja je kadra nadvladati sve zapreke. U duhu pontifikata pape Franje potrebno je na svim razinama u Crkvi u Hrvatskoj boriti se za svetost blaženog Alojzija Stepinca i za što bržu njegovu kanonizaciju. Istodobno poput pape Franje promicati sinodalnost i supsidijarnost u vlastitoj Crkvi što na razini opće Crkve traži papa Franjo. Uvjeren sam da će papa Franjo to znati cijeniti. S druge strane, iskreno, otvoreno i s puno povjerenja osluškivati poruke pape Franje. Je li to moguće? Osobno držim da jest i da nam ‘drugoga puta nema’ ako u hrvatskom narodu želimo sačuvati ‘uljanicu vjere’. 7
Put i suputništvo u nadi
Održano drugo zasjedanje Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije Članovi Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije okupili su se u sinodalnoj dvorani, dvorani »Vijenac« Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu 24. i 25. veljače na drugome zasjedanju.
U
okviru drugoga tematskog područja »Crkva zagrebačka u slavljenju Kristova otajstva« članovi Sinode raspravljali su o nedjeljnoj euharistiji, sakramentima, blagoslovima i pučkim pobožnostima, kršćanskim sprovodima, liturgijskim službama, o liturgijskoj glazbi i arhitekturi.
kve, da bismo jedni drugima bili pomoć na putovima evanđeoske novosti.« Kratko se osvrnuo na prvo zasjedanje: »Čuli smo brojne korisne i vrijedne intervente. Oni koji zbog kratkoće zadanog vremena nisu došli na red, dostavili su tajništvu svoj doprinos u pisanom obliku. Svi ti interventi uzeti su u obzir u sastavljanju propozicija-prijedloga koje je pripremilo
snostima, krizama i izazovima uvijek iznova treba upuštati u pustolovinu računajući s Kristovom pomoći. Molimo da u tom djelu, po primjeru bl. Alojzija Stepinca, ostanemo uvijek poduprti nadom koja ne postiđuje«, rekao je kardinal Bozanić, te Drugo sinodalno zasjedanje preporučio zagovoru Presvete Bogorodice Marije i bl. Alojzija Stepinca.
Danas nastavljamo hod ‘u novosti života’ što smo ga, zahvaljujući Božjoj providnosti započeli u našoj prvostolnici na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM, 8. prosinca 2016. svečano otvarajući Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije, rekao je na početku zasjedanja zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, te sudionicima Sinode zahvalio za rad i jačanje duha eklezijalnosti Crkve zagrebačke. »Vaša je odgovornost velika, jer po svom sudjelovanju, a posebno svojim interventima vi donosite ovamo stvarnost i pitanja naše nadbiskupijske Cr-
Povjerenstvo za tematsko područje ‘Crkva zagrebačka u djelu evangelizacije’, a odobrilo ih je Predsjedništvo Sinode.« Na pitanje »kako živjeti Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije«, kardinal je odgovorio: »Želio bih da ona bude događaj nade, onako kako nas je na početku trećeg tisućljeća poticao sv. Ivan Pavao II. i kako nas u posljednjim audijencijama srijedom usmjeruje papa Franjo. Budućnost trebamo gledati s nadom. Vrijeme koje se otvara pred Crkvom zagrebačkom poput širokog je oceana na kojem se unatoč svim neizvje-
Pozdravnu riječ sudionicima Sinode uputio j predsjednik HBK-a zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Ističući da je Sinoda »zajednički hod« mjesne Crkve, koja zajedno hodi i razmišlja, te povezuje različite stvari u jednom sustavu, rekao je: »Ona ne samo povezuje već skladno i umješno umrežuje spomenuti navještaj, služenje, zajedništvo i liturgiju. A njezini članovi, koji su čuli i prihvatili Kristov poziv ‘budite savršeni i sveti’, osjećaju zajedničku potrebu i volju i želju kao hodočasnici i učenici Riječi Božje prepoznavati i proučavati znakove
10
Godina XLVIII br. 3/518
vremena. Tako će, nošeni vjerom i ljubavlju dok ‘zajednički hode’, biti kadri naviještati da se Isus radi nas ljudi i radi našega spasenja rodio, muku podnio i slavno od mrtvih uskrsnuo.« »Neka se raduje srce vaše, poštovani članovi ovoga osobitoga zbora vjernih, jer ste privilegirani u slobodi i odgovornosti razmišljati, diskutirati i reći ono na što vas Duh Božji ovoga trenutka potiče i što vam poručuje. Neka vam On, koji je uzrok i temelj naše nade, pomogne prepoznavati i graditi Crkvu koja svojim naukom i djelom pruža smisao i tumačenje povijesti. A navještajem spasenja i otkupljenja po smrti i uskrsnuću Krista Gospodina vjeruje i ispovijeda da nam se samo u njemu i po njemu spasiti. Zajedničko pak iskustvo hoda u vjeri neka vas još više oduševi zalagati se za novi način života. Ne zapovijedanjem i vladanjem, već ‘služenjem i zauzimanjem za druge’, posebice one koji su
sam Ivana XXIII. čije bi se riječi mogle sabrati ovako: ‘Crkva treba očuvati svoju vlastitost, otvoriti se svojem vremenu’.« Izražavajući radost zbog održavanja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, rekao je: »Drugi vatikanski koncil održao se oko devedeset godina nakon Prvog vatikanskog koncila, a Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije održava se devedeset godina nakon Prve sinode Zagrebačke nadbiskupije. Koja podudarnost! Slučajno? Ako ima Boga, nema slučajnosti, a ima Boga. Ova sinoda je u duhu Drugoga vatikanskoga koncila, ona je po duši, u duhu bl. Alojzija Stepinca, nadbiskupa. Stoga žarko želim, zacijelo ne samo ja, da Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije bude okrunjena proglašenjem svetim bl. Alojzija Stepinca.« Nadalje je naglasio, kako je »Sinoda skupno putovanje Crkve: zajednički put, a članovi Sinode su suput-
ono što je izrečeno u geslu ‘Hodimo u novosti života’. Sretan put!« Drugo tematsko područje »Crkva zagrebačka u slavljenju Kristova otajstva« predstavio je voditelj Povjerenstva prof. dr. Ante Crnčević, OFM, a potom je uslijedilo iznošenje intervenata. Također je održano i glasanje o prijedlozima (propozicijama) prvoga tematskog područja »Crkva zagrebačka u djelu evangelizacije«. Povjerenstvo za to tematsko područje pod vodstvom prof. dr. sc. Blaženke s. Valentine Mandarić na temelju 179 intervenata članova Sinode pripremilo je 45 prijedloga koja se tiču triju područja rasprave evangelizacije, župne kateheze i vjeronauka u školi. O navedenim prijedlozima (propozicijama) glasalo je 165 prisutnih članova Sinode. Članovi Sinode o svakom su prijedlogu imali mogućnost glasati na način da na prigodnom obrascu odaberu jednu od tri-
slabi i u nevolji. To je ‘kraljevstvo Božje na ovoj zemlji’ koje se stvara ‘ljubavlju i bratskim služenjem’. Poželio bih na kraju da svojim skupnim hodom osjetite i doživite kako je lijepo ‘kao braća živjeti zajedno’, moliti i razmišljati. A posebice s osjećajem bratstva i zajedništva svečanim obredima ‘klicati slavu i hvalu’ Onomu od kojega dolazi svaki dobar dar.« Prof. emeritus mons. Ivan Golub kao poseban gost zasjedanja prisjetio se kako je prije 55 godina bio na svečanom otvaranju Drugoga vatikanskog koncila. »Čuo
nici. Čitamo i znamo: ‘Hodimo u novosti života’ geslo je Sinode. Isus je rekao: Ja sam Put time što sam Istina i Život i nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Otac je Onaj komu se ide, Sin je put kojim se ide, Duh Sveti je vođa na putu. Na putu se mora slušati vođu puta. Mi smo ili putnici ili vođe puta. Sinoda je put, zajednički put. Suputništvo je očuvanje vlastitosti i svojega identiteta i hvatanje koraka sa svojim vremenom, strpljivost sa sporijima i razumijevanje za brze, to je suputništvo. Vama, članovi Sinode, suputnicima, želim
ju mogućnosti: odobravam, ne odobravam, odobravam s pridržajem. Članovi Sinode većinom su glasova prihvatili s odobravanjem 45 prijedloga koji su predani kardinalu Bozaniću koji ima zadatak pripremiti završni Dokument Sinode, tj. Izjave i odluke Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Treće zasjedanje Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije održat će se 31. ožujka i 1. travnja s temom »Crkva zagrebačka u zajedništvu svoga poziva i poslanja«.
Ožujak 2017.
Marija Belošević
11
Liturgija i samospoznaja Crkve Piše: Bono Zvonimir Šagi
O
va se tema čini aktualnom za ovo vrijeme korizme i zbog 55 godina od početka Drugoga vatikanskog koncila, kojemu je 2. veljače 1962. s Motu proprio Consilium pape Ivana XXIII. određeno prvo zasjedanje s početkom 11. listopada 1962. Mnogo je nedovoljno proučenih pitanja: kako se provodi i kakvi su rezultati i odjeci liturgijske obnove zacrtane Koncilom za život Crkve u ovome sada globalno otvorenome svijetu. Jasno da se samo malo u kratkom članku može iznijeti. No ipak ova tema može biti bar poticaj za kritično promišljanje tijeka liturgijske obnove i sadašnjega stanja mladim vjernicima, pa i teolozima, koji su se svi, uglavnom, rodili nakon Koncila. Važno je čuti i nas koji smo u liturgijsku obnovu ušli i prije Koncila, tijekom Koncila i nakon njega, koji iskustveno znamo tijek. Ne treba nam mnogo citata nekih, sada već postkoncilskih, autora. Danas je teologija sve manje izvorno promišljanje Riječi Božje, a sve više skupljanje kojekakvih citata. Kad čitamo neki teološki članak, naznačen kao »izvorni znanstveni«, a u njemu je gotovo svaki treći/četvrti redak potkrijepljen nekom bilješkom (fusnotom), s pravom se pitamo što je tu »izvorno«. Koliko je sadašnjeg promišljanja vraćanjem na izvore? Kad je riječ o tijeku liturgijske obnove, više bi trebalo uzeti u obzir one praktične promišljatelje, koji su na mjesnim razinama pripremali i provodili liturgijsku obnovu, izglasanu Koncilom, i o tome pisali iz proživljenoga iskustva Crkve kao univerzalne, ali žive zajednice na mjesnim razinama. Teologija je više nauk, nadahnuće iz Božje riječi, nego znanost, prepričava12
nje kojekakvih autora. Za liturgiju je praktično promišljanje najvažnije. Stari sveti oci‑pisci svojim su propovijedanjem stvarali teologiju, kao u pojedino vrijeme posadašnjenje Kristova nauka. Liturgija i propovijedanje na toj su crti jedan od najvažnijih čimbenika. Koncil se najprije počeo baviti liturgijom Na prvom zasjedanju raspravljalo se o liturgiji. Nakon godinu zasjedanja i raspravljanja, pojavila se prva konstitucija o svetoj liturgiji (SC), 4. prosinca 1963. Pitamo se zašto? Je li to slučajno ili ima neki razlog? Ponajprije treba reći da je liturgijska obnova već bila u tijeku. To je bio jedan praktičan razlog. Liturgijska je obnova počela početkom 20. stoljeća. Već je Pio X. 1903. naglasio da se mora razumljivo i aktivno sudjelovati u misi. Onda su se počeli prevoditi molitveni obrasci i misali, da ih vjernici u vrijeme mise, prema tadanjem obredu latinskog jezika, mogu imati u rukama i u svom jeziku. I u nas je dr. Kniewald preveo i objavio za narod misal na hrvatski (1930.). Od tada je bilo mnogo izdanja, uvijek jezično i oblikovno noveliranih za vjerničku upotrebu. Mogli smo tako pratiti, sjećam se kao dječak, srednjoškolac i poslije bogoslov, misu na latinskom iz hrvatskih tekstova u rukama. Nastojalo se da vjernici aktivno sudjeluju u misi i da je razumiju. Poslije je Pio XII. i konkretno učinio mali jači obredni zahvat. Prvi je zahvat 1956. godine sa svetim trodnevljem. Najprije uskrsna noć koju je Pio XII. oživio, pa onda sveto trodnevlje – 1958. godine. Tada sam već bio svećenik, pa sam 1959. u zagre-
bačkoj Dubravi, već uz Sveti četvrtak organizirao prvu pričest za nekoliko odraslih, koje sam uspio privesti vjeri. Organizirao sam već kao đakon 1957./8 vjeronauk za srednjoškolce i studente, povezano s liturgijom. Tako smo već praktično počeli provoditi liturgijsku obnovu. Komentirali smo latinsku misu, davali smo ljudima tekstove i imali su ipak nešto u rukama. To je već na razne načine živjelo u Crkvi širom svijeta. Bio je to i praktičan razlog da se na Drugome vatikanskom koncilu najprije donese konstitucija ili uredba o svetoj liturgiji (SC). Slaganje među biskupima bilo je najveće. Ali je bio napose i teološki razlog. Opet se pozovimo na misao da Duh Sveti vodi Crkvu. Možda toga nisu bili svjesni svi sudionici na Koncilu, ali Duh Sveti je pokazao da je potrebno početi s liturgijom da bi se došlo do samospoznaje Crkve, pa je zato to i teološki razlog. Sama je uredba o liturgiji izrazila da Crkva slavi Euharistiju, ali Euharistija čini Crkvu. Ili što je jako dobro u toj istoj uredbi o liturgiji izraženo: Liturgija je prvo i nena‑ doknadivo vrelo iz kojega vjernici valja da crpe pravi kršćanski život. Stoga je pasti‑ ri duša u čitavoj svojoj pastoralnoj djelat‑ nosti moraju pravilnim odgajanjem mar‑ ljivo promicati (SC 14). Ili tekst iz te iste Konstitucije: Budući da liturgija one ko‑ ji su unutar Crkve svakodnevno izgrađu‑ je u sveti hram u Gospodinu, za stan Božji u Duhu, do pune mjere Kristova rasta, ona ujedno na čudesan način jača njihove sna‑ ge za navješćivanje Krista; tako onima koji su vani pokazuje Crkvu kao znak podignut među narodima, pod kojim će se rasprše‑ na djeca Božja privoditi k jedinstvu, dok ne Godina XLVIII br. 3/518
bude jedno stado i jedan pastir (SC 2). Li‑ turgija je ipak vrhunac ka kojemu teži dje‑ latnost Crkve, i ujedno izvor iz kojega pro‑ ističe sva njezina snaga (SC 8). Ne može se Crkva spoznati nigdje bolje nego tu i zato je liturgija bila početak praktične obnove, sve je zaživjelo. No to nije bilo bez otpora – o tome je potrebna druga tema – ali je sve zaživjelo. I mi, sada stari, koji imamo 60-e godine prošlog stoljeća u sjećanju, znamo kako je i u nas u Hrvatskoj, to bio, s jedne strane, zanos, a, s druge, otpor. Tu se Crkva počela samospoznavati: što je, zapravo, ona u vremenu – sakrament ili znak i oruđe najtješ‑ njeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda (LG 1). Bilo je logično za sam Koncil da slijedi i druga po redu proglašena koncilska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium – Svjetlo naroda. To je dogmatska konstitucija koja tumači sâm smisao Crkve i važnost njezina djelovanja u vremenu. Proglašena je 21. studenoga 1964. Potom slijedi proučavanje različitih organskih struktura unutar same Crkve kao organizirane, aktivne zajednice. Na kraju Koncila – 7. prosinca 1965. proglašena je još jedna vrlo praktična, pastoralno usmjerena konstitucija o Crkvi pod naslovom Gaudium et spes – Radost i nada. Pastoralno-djelatni identitet Crkve u suvremenome svijetu.
da bude tako razumljiv da u njemu može biti aktivan svaki vjernik. Prešlo se, doduše, s malim kolebanjem na narodni jezik. Koncil je pohvalio tendencije za narodni jezik, ali nije odmah odredio da se prijeđe na narodni jezik. Papa Pavao VI. je hrabro i jednostavno donio odluku da se prijeđe na narodni jezik, te liturgija bude razumljiva svim ljudima. Sadašnje ili, bolje reći, stalne su potrebe liturgije da ona bude razumljiva i da bude čin naroda, da svi budu u njoj aktivni. Potrebna je kreativnost. Ta se kreativnost pak sastoji od toga da se posadašnjuje riječ Božja, da se ona uvijek izriče tako da bi je ljudi mogli razumjeti u kontekstu vremena. Zatim, da se, na neki način, uvijek izvodi tako da bi duhovno aktivirala vjernike da se i oni otvore Kristu s nama, okupljenima u njegovo ime. Uvijek treba upozoravati na tri važna elementa koji čine liturgiju i na koje nas je Koncil upozorio. Liturgija nije samo čin kad se događa slavlje nego i kada sve prisutne prožima. U Euharistiji je tek onda pravi vrhunac. Dakle, cijelu aktivnost Crkve mora prožimati liturgija, a sámo je slavlje vrhunac. Liturgija u sebi sadržava riječ i znak. Sakrament je vidljivi znak, a riječ je Riječ Božja koja se inkarnira, utjelovljuje u sada, u sadašnjost, u naše prilike. Svaki put je moramo znati, na aktualan način, približiti slušateljima.
Liturgija kao djelatni duhovni element Crkve u svijetu Bitni sadržaj liturgije sastoji se u ovome – Riječ i sakramenti. Euharistija je najvažniji sakrament, središte oko čega i u čemu se događa sav život Crkve. Liturgija je čin Božjeg naroda. Koncil je postavio zahtjev
Tri su momenta za liturgiju najvažnija: prije – u – poslije Prije – ono što priprema sámo slavlje, sâm liturgijski čin; tu je mjesto evangelizaciji – naviještanju Riječi Božje, katehizaciji, pouci o življenoj vjeri, praktično-duhovnoj. To je permanentno stanje.
Ožujak 2017.
U – sámo slavljenje, da to bude aktivno i da se to dobro razumije kao usmjerenje na Krista s nama. Svi smo mi, i svećenik i narod, samo znak Krista s nama. Ništa izvanjsko ne smije skrenuti pozornost na sebe toliko da bismo zaboravili da Krist govori našemu srcu i da nas svojim tijelom sabire u jedno Otajstveno Tijelo sa sobom. To je vrhunac Crkve. U svakom je trenutku negdje na zemlji euharistijsko slavlje i Krist je s nama. Sjetimo se njegovih riječi: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta« (Mt 28, 20) Poslije – osjetimo se poslanima da ono što smo po Riječi Božjoj primili u Crkvi, da to izvršimo te Kristom i njegovom riječi osvijetljeni to prenesemo na one s kojima nas život povezuje u vremenu. Pravi prijevod latinskog završetka euharistijskog slavlja »Ite missa est!« – trebao je biti: »Idite, poslani ste (poslanje je)!« A ne, kako se sada uobičajilo, »Idite u miru!« Bilo je nas, koji smo to zastupali, kad se prevodilo, ali je prošlo ovo što je sada već nepromjenljiv običaj. Ništa ne može zamijeniti misu, nikakve pobožnosti i ostale stvari jer tu je jedino Isus s nama i tu nam On govori. Na četiri načina Isus je prisutan pod misom: najprije u zajedništvu, zatim u Riječi, pa u svećeniku, koji je po sakramentu sv. reda opečaćen i primio Duha Svetoga da ljudima riječju i činom očituje Krista Isusa pod likom kruha i vina, i u drugim sakramentima. Vrhunac je prisutnosti Krista s nama, kad nam se sav daje pod likom kruha i vina. Središnja je dakle točka događanja Crkve u svijetu Euharistija i sakramenti, a oni se svi čine Riječju Božjom i znakom, naviještanjem i svjedočenjem. 13
IVICA ŽIŽIĆ
Slava križa Simboli i slike vjere u ranokršćanskoj kulturi BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Monografije; 19 x 23 cm; meki uvez s klapnama; 198 str.;
160,00 kn
»Slava križa. Simboli i slike vjere u ranokršćanskoj kulturi« nova je knjiga dr. Ivice Žižića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu i na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu. Autor u knjizi temeljito obrađuje složena pitanja suodnosa umjetnosti, teologije i liturgije u ranokršćanskom razdoblju. Promatra ih s gledišta crkveno-povijesnog, povijesno-umjetničkog i općeg teološkog, napose liturgijskog, ikonografskog i mistagoškog vida. »Slava križa« je izvorni znanstveni rad koji na sveobuhvatan način želi prikazati glavne teme i modele ranokršćanskog umjetničkog izražaja na temelju metodologije kulturne analize u odnosu prema dogmi i nauku crkvenih otaca te liturgiji. Promatrajući i analizirajući velika djela ranokršćanske umjetnosti, koristeći se teološkim vrelima i relevantnim teološkim i kulturološkim interpretacijama, Ivica Žižić je napisao originalnu knjigu od iznimne važnosti za znanstveno područje proučavanja simboličkog govora ranokršćanske liturgijske umjetnosti i njezina kulturološkog značaja, osobito za hrvatsko govorno područje, gdje do sad nije postojao ovako temeljiti i sveobuhvatni pregled. Knjiga je obogaćena sa stotinjak slika najznačajnijih ranokršćanskih umjetničkih djela, mjesta i simbola.
JAKŠA FIAMENGO
BOŽJI HLAD BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Media; 7,5 x 11 cm; meki uvez; 210 str.;
35,00 kn
»Jakša Fiamengo danas sigurno pripada nizu klasika hrvatskoga pjesništva, odnosno njegov se pjesnički opus jamačno može smatrati klasičnim mjestom unutar suvremene hrvatske poezije. Od samog početka, bez obzira na prvotna iskušenja i traženja, onakva kakvima se ona očituje u ciklusu Pred obećanom zemljom u zajedničkoj zbirci s Momčilo Popadićem naziva Stepenište iz 1966. i koja proizlaze posredno ili neposredno iz pozorna osluškivanja, čitanja i prihvaćanja visokih standarda krugovaškoga pjesničkog naraštaja, posebice poezije Slavka Mihalića, Fiamengo je odredio temeljne karakteristike svojega pjesničkog stvaranja. Njegova osnovna tematska preokupacija postaje ona maritimna, morska, a uz nju se paralelno i prirodno, kako to dolikuje pjesniku, čvrsto ukorijenjenu u južnohrvatsko podneblje, no ne samo u njegov prepoznatljiv krajolik i sve ono što ga tvori nego i u njegovu prošlost i povijest, u njegovu višestoljetnu književnu tradiciju, razvija njegovo vitalističko, afirmativno i optimističko osjećanje života, njegova himnodija životu, zapravo istinska opijenost životom zavičaja, hrvatske davnine i tradicije, ali i širih mediteranskih obzora«, piše u svome pogovoru ovoga već dvadesetčetvrtog sveska, i formom posebnoga, niza Media, njezin urednik Božidar Petrač. Jakša Fiamengo rođen je 1946. u Komiži na otoku Visu, redoviti je član HAZU-a od 2014. godine, a od 1969. član je Društva hrvatskih književnika i od 2005. pridruženi član Hrvatskoga društva skladatelja. Bio je urednik u Književnome krugu Split, a do umirovljenja bio je urednik i novinar kulturne rubrike u Slobodnoj Dalmaciji. Objavio je četrdesetak knjiga poezije, a zastupljen je u nizu antologija i pregleda hrvatske književnosti u zemlji i inozemstvu.
Knjižare Kršćanske sadašnjosti: ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29 RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c
0 0 3 1 7
OSIJEK – Trg slobode bb KARLOVAC – Radićeva 4 MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32 9
770353 282002
ISSN 0353–2828
ISBN 9770353282002
SPLIT – Kralja Zvonimira 16