Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti« JUAN MARÍA LABOA
Juan María Laboa
ISUS U RIMU
FORMAT: CIJENA:
Izvan nizova; 13 x 20 cm; meki uvez; 187 str.;
Isus u Rimu SAN BENEDIKTA XVI.
Ne o b i č n a s a n j a rs k a p r i č a
Juan María Laboa
BIBLIOTEKA:
Isus u Rimu
San Benedikta XVI. Neobična sanjarska priča
120,00 kn
K R Š C´ A N S K A S A D A Š N J O S T
STEPHAN SIGG
FRCANJE ISKRI Sedam vatrenih tema za tvoj život Izvan nizova; 12,5 x 20,5 cm; meki uvze s klapnama; 144 str.;
BIBLIOTEKA: FORMAT:
CIJENA:
90,00 kn
PAPA FRANJO
PORUKE MLADIMA Mali rječnik za mlade BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Izvan nizova; 12,5 x 12,5 cm; meki uvez; 88 str.;
50,00 kn
Stephan Sigg
STEPHAN SIGG
ŠTO TI ŽELIM ZA KRIZMU BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
55,00 kn Kršćanska sadašnjost
STO GODINA FATIME
Anton Nadrah
Značenje Fatime za naše doba BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
U ovoj se knjizi džepnog formata nalaze brojne misli i izreke pape Franje koje je tijekom svoje četverogodišnje papinske službe uputio mladima. Čitajući te izraze odnosno riječi, koje se nižu abecednim redom, moguće je ustanoviti i uvidjeti problematike, nesigurnosti, nade i strahove, koji prate tu, za ljudski život, ključnu životnu dob rasta, razvoja i izgradnje. Papa progovara na jednostavan i učinkovit, snažan, osoban i ujedno prihvatljiv način o temama koje mladi itekako razumiju. Tako on govori o besplatnosti kao vrlini, o bitnosti kao temelju koji oslobađa, ali i o galami koja se u našemu svijetu umnožava, o svojoj omiljeloj temi tzv. »kulturi odbacivanja«, ali onda i o nadi, o molitvi, o sanjama i sličnim, za mlade, važnim i životnim temama. Zaista, rijedak vade mecum primjer knjižica za mlade. Vedra, mladenačka, ohrabrujuća i bogato ilustrirana knjiga za krizmanike bit će im najbolji poklon za primanje sakramenta kršćanske zrelosti. Na duhovit, ali sadržajan način prikazane su neke od tipično ljudskih, pa stoga i kršćanskih, kreposti kao što su hrabrost, humor, strpljivost, prijateljstvo, kreativnost ili pak izdržljivost u kušnjama. Na neki način to su prerečene i posuvremenjene kreposti i darovi Duha Svetoga koje autor na suvremen i sugestivan način nudi mladima na pragu njihove ljudske i kršćanske punoljetnosti.
Izvan nizova; 18,5 x 15,5 cm; tvrdi uvez; 45 str.;
ANTON NADRAH
Poznati crkveni povjesničar Juan María Laboa napisao je ovu neobičnu sanjarsku priču koja stvarnost običnog života nadilazi razotkrivanjem zbiljnosti uskrsloga Krista. Smještena je u 2012. godinu, kada je Benedikt XVI. papa. U Rimu se pojavljuje Isus u pratnji nekih apostola i svetaca… Priča vrvi napetostima kao da je triler i čitatelja neprimjetno uvlači u događaj tako da i sam postane sudionikom susreta s Isusom. U knjizi se postavljaju pitanja poput ovih: Što bi bilo da se Krist iznenada pojavi u Rimu i susretne se licem u lice s tamošnjim kršćanima? Kako bi se oni osjećali usporedivši svoj način života s Učiteljevim zahtjevima? Ne bi li toliki vjernici sa žaljenjem spoznali svu svoju bahatost, nesnošljivost, ispraznost i sebičnost prosudbi u odnosu na bližnjega? Kako bi se opravdali pred pogledom kojemu nisu potrebna opravdanja i tumačenja da razotkrije svu bijedu nedosljednosti i nedostatka ljubavi? »Stranice koje slijede samo su vesela prispodoba, neusiljena, ali vrlo strasna, tu je zamisao žive Crkve i toga kako se ona doživljava iznutra. Ove bi stranice htjele našu vjeru iznova uglaviti u Isusu, nastojeći razlikovati središnju jezgru kršćanstva od svega onoga što su jedan za drugim u naš život nataložili vjekovi, a to su: obredi, običaji, način života i strukture. Nije riječ o tome da se dovede u pitanje institucija, nego da provjerimo služimo li se dobro tom institucijom«, piše autor koji je završio studij filozofije i teologije, doktorirao crkvenu povijest na Gregoriani u Rimu, diplomirao opću povijest i koji je predavao političke znanosti na Sveučilištu u Madridu. U ovoj se razigranoj i mladenački svježoj, pitkoj i bogato ilustriranoj knjizi stalno govori o Duhu Svetom, odnosno o njegovim darovima, na mladima vrlo prihvatljiv način tako da je svaki od darova obrađen egzistencijalno i iz današnje perspektive. Sam autor, mladi švicarski teolog koji punu piše upravo za mlade, navodi kako se u knjizi uopće ne govori o Bogu nego stalno o Duhu Svetom pa postavlja pitanje: »Kakve točno veze Duh Sveti ima s Bogom? Ili je to jedno te isto: Bog = Duh Sveti?« Uz vrlo konkretne i praktične upute i pouke, u knjizi će mladi ljudi naći pregršt vrlo korisnih savjeta kako posvijestiti svoju krizmu, kako razumjeti svoje mjesto u Crkvi i društvu i kako razvijati darove Duha. Autor te darove naziva»sedam vatrenih tema za tvoj život«. Ova će knjiga, uz onu»Što ti želim za krizmu?«od istoga autora, zaista dobro poslužiti i bit će odličan dar našim krizmanicima.
Stephan Sigg
Izvan nizova; 11 x 16 cm; meki uvez; 80 str.;
35,00 kn Kršćanska sadašnjost
Knjižica Sto godina Fatime – Značenje Fatime za naše doba jedna je iz niza knjižica opata Nadraha o fatimskim ukazanjima i ponajprije je namijenjena kao pomoć u duhovnoj pripravi za stogodišnjicu ukazanja. U njoj pisac sažeto, jednostavnim riječima i utemeljeno na crkvenim izvorima, odgovara na brojna pitanja koja su mu postavljali vjernici o Marijinu ukazanju u Fatimi, o fatimskim tajnama, o odnosu papa i Fatime, o razlozima posvete Bezgrješnom srcu Marijinu, o duhovnim porukama toga događaja od prije stotinu godina za naše vrijeme, o tome zašto Bog više ne čini čuda, o značenju ukazanja za nevjerujuće i na slična pitanja. P. Anton Nadrah slovenski je duhovni pisac, svećenik, teolog i nekadašnji opat u cisterciskoj opatiji u Stični u Sloveniji.
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj Lipanj Cijena
XLVIII 6/521 2017. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14;
4 Stranputice hrvatskoga školstva
Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail Kana: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće.
Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac
7 Politika bez općega dobra? Stjepan Baloban
8 Pogled u utrobu hrvatske korupcije
Teološko razmišljanje: Tonči Matulić
Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović. Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14. Tisak: Denona d.o.o. Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.
38 Što sve ministar nije znao
Rukopise i slike ne vraćamo.
Broj računa: 2340009-1100047241 Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337
U korist vlastite štete
Putopis
količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Lipanj 2017.
ili ‘crno-bijelo’?
24 Vožnja za život
28 O caru i Bogu
Vrijeme i riječ: Darko Tepert
30 Za novo stoljeće novi gospodari
ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
smanjujemo
22 Pastoralno milosrdno razlučivanje
Vrijeme i svijest: Vedran Martinac
pretplata@ks.hr
prikupljanjem
Stjepan Lice
26 Duhovo i politika
Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.
Odvojenim
42 Učini svaki dan dragocjenim
Brojni, ali svi naši
Godišnja pretplata: 143 kn
Stare novine – novi papir
Tomislav Salopek
Milan Šimunović
IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X
asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba
27 Dobri moj pratitelju
Bilo bi zanimljivo čuti kako to da iza tolike uspješnosti i tolikog obavljenog posla, zine golema crna rupa od četrdeset milijardi – ne u Kostariki, već u Hrvatskoj.
kaosa
Iz drugoga kuta: Vladimir Pavlinić
12
Bugarska Ivana Ćepulić
34 Je li Predaja Sizifova stijena? Teološko razmišljanje: Branko Murić
40 Djeca ljubavi Razgovor
10 Misaoni čovjek i ateizam
48 Što znači biti dobar roditelj?
16 Prvo zajedničko hodočašće
52 Plug i plašt
20 ISIS ubija djecu
56 Zorica Turkalj
Bono Zvonimir Šagi
gradišćanskih Hrvata u Zagreb Političke teme: Tonči Tadić
Odgoj
Veronika Popić Portret umjetnice 3
Pitanje sadašnjeg trenutka
Stranputice
hrvatskoga školstva
U
mnogim hrvatskim školama djeca i mladi polažu zadnje ovogodišnje ispite. Nekima su to samo ispiti na kraju još jedne školske godine, nekima su to maturalni ispiti nakon kojih bi trebala slijediti odluka o tome kamo krenuti dalje, na studij, na posao ili odustati od daljnjega školovanja. Ovi, zadnji tjedni nastave vjerojatno su jedna od glavnih tema u mnogim našim obiteljima. Možda je roditeljima, još više nego djeci, stalo do toga da ispiti budu uspješni, da baš njihovo dijete pokaže vlastitu nadarenost i marljivost. Pogotovo je to aktualna tema u obiteljima s djecom koja će polagati maturalne ispite zrelosti. To je svakako jedan od prijelomnih trenutaka života svake obitelji. Na vagi stoji mnogo toga: financijske sposobnosti obitelji, nadarenost njihove djece, osjećaj zanimanja za neki specifičan studij koji možda kod djece treba tek otkriti, pobuditi, upozoriti na alternative. Jedno je sigurno: svaki roditelj u svemu tome gleda unaprijed, na budućnost, na konkretnost, postavlja pitanje kakve će perspektive njihovo dijete imati u budućemu svijetu rada, biznisa, tržišnog natjecanja, kakve će civilizacijske stečevine i vrednote usvojiti. Nije rijetkost da upravo sve to nemalo puta izazove istinske sukobe u obiteljima. Temeljno pitanje Nedoumice su sasvim opravdane. I imaju svoj duboki uzrok. Poglavito iz perspektive procjene kvalitete hrvatskoga školstva. Rasprave o tome kako bi trebao izgledati program osnovnog, srednjoškolskog, pa i 4
višeg obrazovanja, nisu specifičnost Hrvatske. One su aktualna tema i u mnogim drugim velikim europskim zemljama. Široka lepeza nedoumica i pitanja na tom polju dadnu se svesti na jedno elementarno pitanje: Koju težinu dati sadržajima iz područja prirodnih znanosti, a koju težinu dati sadržajima iz područja humanističkih znanosti? Ovo pitanje pogađa prije svega osnovno i srednjoškolsko obrazovanje,
Porezna prijava i/ili književnost Isto istraživanje pokazuje da 1,6 milijuna mladih mlađih od 30 godina grca u dugovima. Uglavnom je riječ o pogrešno sklopljenim ugovorima o plaćanju na rate, o preuzimanju tobožnjih kredita s iznimno niskim kamatama, o visokim računima korištenja mobilnih uređaja. Iako su o svemu tome nešto učili u školi, podatci jasno govore da ili ih sadržaj nije zanimao
Jedno istraživanje pokazuje da 1,6 milijuna mladih mlađih od 30 godina grca u dugovima. gdje ne postoji još jasno usmjerenje studija, nego se djeci nastoje usaditi neke osnovne spoznaje iz svih životnih sfera. To je etapa školovanja koje nije samo obrazovanje nego i odgoj. Prije određenog vremena jedna sedamnaestogodišnja djevojka izazvala je veliku pozornost društvenih mreža pokazavši kako je sposobna na četirima jezicima analizirati poeziju, ali je izjavila da pojma nema o porezima, najmovima, osiguranjima. Na mnogim drugim područjima pokazuje se taj raskorak između školskih sadržaja i praktičnog života. Jedno njemačko istraživanje pokazuje da učenici uglavnom dobro znaju koje dužnosti i obveze ima skupština jedne lokalne zajednice i zašto je važno ići glasati. No na pitanje koliko križića treba upisati na izbornu cedulju većina nije znala odgovor. To se poslije odražava na skroman izlazak na birališta mladih ljudi.
ili znanje o tome nije bilo takvo da ga je bilo moguće jednostavno pretočiti u praksu. Očito je tu veliku ulogu imala zanosna privlačnost konzumerizma, a izostala je ikakva potpora i poduka o tome u obitelji. Zaključak je da ponuditi više sadržaja u nastavi nije rješenje. Jednostavno nije moguće svaku životnu situaciju u nastavi predvidjeti i dati prikladne odgovore. Život je ipak kompliciraniji nego nastava u školi. No, ako je učenik u školi naučio prodrijeti u temelje činjenica, u smisao onoga što vidi, osjeća, onoga što mu se nudi, ako je osposobljen o tome stvoriti vlastito mišljenje i iz toga izvući praktične posljedice, onda je taj učenik shvatio osnovnu školsku lekciju. Još k tomu valja reći da učimo ne samo u školi nego i od drugih. I tu lekciju trebala bi škola usaditi u učenike. Nije moguće, a nije ni potrebno da svaki i najmanji detalj iz života ima posebni predmet u školi. BitGodina XLVIII br. 6/521
Piše: Josip Grbac
no je da kod učenika razvijemo znatiželju, želju za učenjem, kako se u životu trajno ne bi skrivali iza floskule »to nisam učio u školi«. Jer, slikovito rečeno, onaj tko je sposoban interpretirati velika književna djela, poput one sedamnaestogodišnjakinje, zacijelo će imati i dovoljno intelektualnih sposobnosti da napiše poreznu prijavu. Onaj pak tko je u školi naučio samo i isključivo kako ispuniti poreznu prijavu, teško da
no osposobljena »gledati« izvan obzora vlastite struke. U onome jednoumnom sistemu takav je model školstva bio idealan i za njegove tvorce i za ondašnji politički sustav. Samo su se rijetki uspjeli uzdignuti iz ovakve prosječnosti i često su zbog toga bili poprijeko gledani. Naravno da je ovo pojednostavnjena slika ondašnjega školstva, ali vjerujem da oslikava ciljeve i namjere onih koji su ga osmislili. S čovjekom uskih
Život je ipak kompliciraniji nego nastava u školi. No, ako je učenik u školi naučio prodrijeti u temelje činjenica, i iz toga izvući praktične posljedice, onda je shvatio osnovnu školsku lekciju…
će uopće vidjeti smisao i vrijednost nekog književnog djela. Školstvo u jednoumlju Sve to moglo bi se prenijeti na stanje u Hrvatskoj. Iako s nekim posebnostima. Imali smo nekada školstvo skrojeno po mjeri Stipe Šuvara. Bilo je važno osposobiti jednog mehaničara, stolara, odvjetnika. Mnogo je manje važno bilo zna li taj stolar, mehaničar ili odvjetnik tko je bio hrvatski kralj Tomislav, kakva je bila povijest hrvatskog naroda. U drugom su planu bili etički standardi. Ta zašto bi jedan vodoinstalater trebao išta znati o tome što je napisao Marin Držić, tko je bio Ruđer Bošković. Tako se pomalo stvarala kritična masa ljudi, specijalizirana za svoj posao, ali nedovoljLipanj 2017.
obzora lakše je manipulirati. Tako su izrasle generacije ljudi koji npr. nisu mogli uvidjeti potrebu obrambenog Domovinskog rata. Bilo im je važno samo da imaju posao i zaradu. Pa su u vrijeme toga rata u jednome istarskom gradu pisali grafite po zidovima s geslom »dok je bilo komunista bilo je i turista«! Budućnost hrvatskoga školstva Naravno da demokratsko društvo ne može prihvatiti takav ili sličan model školstva. Njemu je važno obrazovati i odgojiti zrele ljude, koji će znati misliti svojom glavom. Demokratsko društvo ima životnu potrebu za ljudima koji neće ostati samo na onome što im netko nudi, što se vidi. Njemu trebaju ljudi koji će znati istražiti
temelje i uzroke činjenica. Čovjek-biolog obrazovan i odgojen u primjerenom sustavu obrazovanja neće samo znati koliko vrsta mrava ima u Hrvatskoj nego će se zapitati zašto su baš takvi mravi kod nas te zašto ih ima tako puno ili malo. Čovjek‑povjesničar neće samo brojiti žrtve stradanja u ratovima, nego će se zapitati koji je bio njihov uzrok, i, što je još važnije, kakve su im bile posljedice. Ide li hrvatsko školstvo u tom smjeru. Ja se tomu nadam. Iako se čini da cijela halabuka oko sadržaja i programa budućega hrvatskoga školstva ne ide tomu u prilog. Kako inače objasniti da se bjesomučno nastoji braniti Jovanovićev model obrazovanja koji djecu odmalena uči kako prakticirati vlastitu spolnost, a ne nudi im priliku da shvate smisao i vrijednost spolnosti? Zar se prakticiranje spolnosti svodi samo na prevenciju neželjenih trudnoća i zaštitu od bolesti? Kako objasniti da se u prijedlogu plana i programa koji je izradila bivša mjerodavna skupina nisu u literaturi našli neki vodeći hrvatski književnici? Kako jednom demokratski usmjerenom programu studija mogu smetati program i sadržaji koje nudi Katolički bogoslovni fakultet? Pa to su sadržaji koji upravo nastoje da mladi ljudi otkriju smisao svega, da postavljaju pitanja, problematiziraju ljudsko postojanje, a ne samo da se, ostajući na površini, prilagođuju trendovima. Dobrobit hrvatskog naroda i društva zahtijeva jedan obrazovni sustav koji će biti de‑ideologiziran, okrenut budućnosti, program s vizijom, a ne samo usmjeren na stvaranje jeftine radne snage. 5
Sveti kineski mučenici
Dvostruko slavlje u Fatimi
T
S
v. Augustin Zhao Rong, kojega Cr kva zajedno s njegovim sumučeni cima slavi 9. srpnja, bio je kineski vojnik koji se obratio na katolici zam i postao katolički svećenik. Pogubljen je u jednom od progona kršćana u Kini god. 1815. zajedno sa skupinom kršćana u Pekin gu. Većinu pogubljenih činili su Kinezi ro dom iz različitih zanimanja koji su prihva tili kršćansku vjeru. Među mučenicima bio je i biskup Ivan Gabrijel Taurin Dufresse, francuski misionar, u čijoj je pratnji Augu stin bio. Mučenici su bili u dobi od osam do 72 godine. Zapisano je da je dječak Chi Zhuzi, kojeg su zvjerski mučili, mučitelji 6
ma govorio: »Svaka kapljica moje krvi, sva ki komadić moga mesa svjedoči da sam krš ćanin.« Sv. Augustin pripada skupini od 120 kineskih mučenika koji su zbog vjere ubijeni između 1648. i 1930. godine, koji su bili različitih narodnosti i zanimanja, a me đu njima su bila i četiri kineska svećenika. Također su mučenički umrla 33 strana mi sionara i misionarki, ponajviše dominika naca, iz francuske misionarske družbe, fra njevaca, isusovaca i salezijanaca. Svetima su sv. Augustin Zhao Rong i drugovi progla šeni 1. listopada 2000., a posebno se časte među kineskim katolicima u SAD-u. • Suzana Peran
rinaestog svibnja 1917., usred Prvoga svjetskog rata, u mjestašcu Cova da Iria blizu Fatime trojima malim pastirima, bratu Franciscu (1908.–1919.) i sestri Jacinti (1910.–1920.) Marto te njihovoj sestrični Luciji Dos Santos (1907.– 2005.) prvi put se ukazala Blažena Djevica Marija u liku »žene odjevene suncem« i preporučila im da žarko mole za mir i obraćenje grješnika. Trinaestog svibnja 2017. papa Franjo je na stotu godišnjicu toga ukazanja hodočastio u Fatimu i dvoje malih pastira, brata i sestru Francisca i Jacintu Marto, koji su kao djeca umrli od španjolske gripe, proglasio svetima. Proces beatifikacije i kanonizacije započeo je 1952. Sveti Ivan Pavao II. proglasio ih je blaženima 2000. godine. Dan ranije, 12. svibnja, na bdjenju u Kapelici ukazanja u Fatimi papa Franjo je molio za slogu među svim narodima, da Djevica Marija sve narode privuče u jednu ljudsku obitelj, da srušimo zidove i prepreke, obznanjujući Božju pravednost i Njegov mir.
Godina XLVIII br. 6/521
Kolumna Stjepana Balobana
Politika bez općega dobra?
J
e li u Hrvatskoj sve politika? Koliko na svakodnevni život običnog čovjeka utječe politika, odnosno sve ono što se u javnom životu razumije pod pojmom politika? Iz uvjerenja i okruženja da u jednome društvu ‘sve ovisi o politici’ izviru brojne opasnosti koje najvećim dijelom ‘paraliziraju’ i čovjeka pojedinca i njegov aktivni angažman u javnom životu. Uvjerenje da u Hrvatskoj politika odlučuje o svemu ili o mnogo toga stavlja u prvi plan pitanje: Što razumijemo pod pojmom politika, odnosno kako u hrvatskome društvu uopće razumijemo ulogu politike i političara? Nekada, a i danas, postoje načelno dva stajališta o politici, i to pozitivan i negativan. Pozitivno stajalište o politici izražava se riječima: to je vještina mogućega i briga oko općega dobra. Negativno se stajalište uglavnom izražava riječima da je politika prljava stvar u kojoj čovjek ne može ‘sačuvati čiste ruke i čisti obraz’. Takvo, negativno stajalište, o politici je najvećim dijelom prisutno među Hrvatima katolicima. Ako je to tako, to jest ako je politika prljava stvar, kako će se čestiti i pošteni ljudi odlučiti za politički život? Čini se nemoguće! Politika nije ‘prljava stvar’! Međutim, takvo negativno stajalište o politici nije stajalište Katoličke Crkve. Ona od Drugoga vatikanskoga koncila (1962. – 1965.) ne samo da preporučuje nego izričito poziva kršćane, katolike, da se aktivno uključe u politiku. Ako bi politika načelno bila »prljava stvar«, odnosno ‘izričita opasnost za spasenje’, Crkva, sasvim sigurno, ne bi gotovo inzistirala na tome da katolici trebaju preuzeti odgovornost u političkom životu. Naprotiv, postkoncilski pape traže sudjelovanje katolika u političkom životu. Blaženi Pavao VI., papa dijaloga, istiLipanj 2017.
če da je potrebno nadvladati predrasude kako je politika nešto demagoško i nečasno i, prema tome, za kršćane nedopušteno. Politika je, ističe Pavao VI., »djelatnost koja zahtijeva – mada ne samo ona – da se kršćansko zalaganje živi u službi drugima« (Octogesima adveniens. Osamdeseta obljetnica, br. 46). Sveti Ivan Pavao II., socijalni papa, ističe da se »vjernici laici ne mogu nipošto odreći sudjelovanja u ‘politici’, to jest u mnogostrukom i raznovrsnom gospodarskom, društvenom, zakonodavnom, upravnom i kulturalnom djelovanju, koje teži suvislom i institucionalnom promicanju općega dobra« (Christifideles laici. Vjernici laici, br. 42). Opravdanje za povlačenje kršćana iz politike nipošto ne mogu biti »optužbe o laktašenju, idolatriji vlasti, sebičnosti i korupciji« (Isto). Prema tome, politika u načelu nije ‘prljava stvar’, ali politika može biti ‘prljava’ i ‘pokvarena’ ako se svede isključivo na osobne, stranačke i materijalne interese. Politička zajednica postoji radi općega dobra Kako u Hrvatskoj ‘očistiti’ politiku od raznoraznih interesa? Je li to uopće moguće? Dakako da je moguće ako se u prvi plan svih političkih aktivnosti stavi zauzimanje za opće ili zajedničko dobro! No tu se susrećemo s još jednom bolnom konstatacijom, a to je da se u hrvatskome političkom prostoru ‘gotovo izgubilo’ ne samo zauzimanje za opće dobro nego i sam smisao i važnost bilo kakve suradnje radi postizanja ili obrane općega dobra. Opće dobro je, prema socijalnom nauku Crkve, »skup onih uvjeta društvenoga života koji grupama i pojedincima omogućuju potpunije i lakše postizanje vlastitog savršenstva« (Gaudium et spes, br. 26). Tko treba
omogućivati takve uvjete života u hrvatskome društvu kako bi svaki njegov građanin i sve skupine, bez obzira na svjetonazor i političke opcije, mogle ostvariti svoje ideale i životne ciljeve? To je prije svega zadaća političara jer politička zajednica »postoji radi općega dobra« (Isto, br. 74), a ne radi stranačke stege, osobnog probitka ili ideološke isključivosti. To je zadaća političara, ali ne samo njih! Opće dobro obvezuje sve članove društva da prema svojim sposobnostima u suradnji s drugima pridonose njegovu ostvarivanju. Odgovornost za postizanje općega dobra jest na pojedincima koji su pozvani da u jednom društvu u suradnji s drugima ostvaruju opće ili zajedničko dobro. Budući da pojedinci, obitelji ali i pojedine društvene skupine nisu kadri sami ostvariti određeno konkretno dobro, uloga je države, odnosno političke vlasti i svih političara osobama »učiniti pristupačna potrebna dobra – materijalna, kulturna, moralna, duhovna – da bi vodile doista humani život. Cilj društvenog života jest povijesno ostvarivo opće dobro« (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 168). Političari zalutali u politiku! Ako politička zajednica u Hrvatskoj ne sudjeluje u ostvarivanju konkretnoga općeg dobra hrvatskoga naroda i hrvatske države, zbog čega ona onda zapravo postoji? Svi oni političari kao i ‘političke opcije’ koji nisu kadri u središte svojega djelovanja staviti opće dobro hrvatskoga društva i države sasvim sigurno su zalutali u ozbiljnu politiku i nakon određenog vremena otići će u neslavnu povijest. Je li većina hrvatskih političara svjesna trenutačne opasnosti od hrvatske politike koja je ‘daleko’ od promicanja, zagovaranja i zajedničke suradnje za opće dobro? 7
Teološko razmišljanje
Pogled u utrobu hrvatske korupcije
U
nedjelju 21. svibnja 2017. u Repu-
ima u jednostavnom hrvatskom puku čije istinsko
ma ljudi drukčijih vrijednosnih nazora i uvjerenja.
blici Hrvatskoj održani su lokalni iz-
domoljublje i iskrena državotvornost nisu uhvaće-
Budući da samovolja uvijek proždre samu sebe, kao
bori. Konačne službene rezultate znat
ni u mrežu korupcije, sebičnih interesa i kulta lič-
što to jasno kaže ona poznata izreka da revolucija na
ćemo nakon drugoga kruga izbora u
nosti čelnika. U ruralnim sredinama i u srednjim i
kraju jede vlastitu djecu, na prošlim lokalnim izbo-
nedjelju 4. lipnja 2017. Već sad je iz utrobe hrvatske
manjim urbanim sredinama koje su, valja to snažno
rima jasno se i nedvosmisleno pokazalo da je narod,
političke zbilje izronila na površinu jedinstvena po-
naglasiti, pretrpjele najveća razaranja i stradanja u
gotovo u pravilu, uvijek u pravu, za razliku od nje-
java, naime, da nitko nije izgubio izbore, odnosno da
Domovinskome ratu, još uvijek se susreću neiskva-
govih vođa koji su, gotovo u pravilu, uvijek u krivu.
su se svi, bez iznimke, hvalili ostvarenim dobrim iz-
reno domoljublje i odgovornost za državu u obliku
Jer, stara narodna poslovica kaže vox populi, vox Dei
bornim rezultatima. U državi u kojoj su svi politički
iskrenoga političkog zauzimanja za dobro lokalne
– glas je naroda glas Božji. Stoga je svakom dobrona-
akteri izborni pobjednici ili, drukčije rečeno, u dr-
zajednice. U većim urbanim sredinama, uz poneku
mjernom i istinoljubivom promatraču jasno da po-
žavi u kojoj nijedan politički akter nije izborni gu-
iznimku, najveća državotvorna politička stranka vo-
litički fijasko u glavnome gradu najveće državotvor-
bitnik zorno pokazuje da smo zapravo svi gubitnici,
juje teške bitke s golemim gubitcima. A valja primi-
ne političke stranke nije stvar biračkoga tijela, dakle
dok obratno ne vrijedi. Za to ima više argumenata.
jetiti da upravo u njima djeluje politička glava koja
članstva, a još manje naroda, nego je notorna po-
se odvojila od političkoga tijela.
sljedica samovolje političkih lidera kojima je jedino
Politička glava bez tijela O važnosti glavnoga grada jedne države ne tre-
stalo do očuvanja vlasti i sebičnih interesa. Biračko Fijasko u glavnome gradu
im je tijelo nedvosmisleno poručilo što za njih zna-
ba trošiti mnogo riječi. Kad se k tome uzme u ob-
Propitivanje razloga zašto je najveća i po tradi-
če političko dodvoravanje i koketiranje uzrokovano
zir činjenica da glavni grad nema apsolutno nika-
ciji najvažnija državotvorna politička stranka potu-
samovoljom šačice formalnih i neformalnih čelni-
kve konkurencije ni usporedbe u ostatku države, u
čena do nogu u glavnome gradu te je upravo u nje-
ka. To je najobičnija politička prostitucija koja svoj
smislu da je ostatak države, podjednako ruralni i ur-
mu doživjela potop i doslovni politički fijasko, a da
korijen ima u humusu političke korupcije. Nažalost,
bani, samo više ili manje razvijena provincija, on-
pritom ništa bolje nije prošla ni u ostalim velikim
da to nije živa istina, onda bi predložene ljude i pro-
da je jasno o kakvoj i kolikoj važnosti glavnoga gra-
hrvatskim gradovima, dobronamjernog i istinolju-
gram bio prepoznao barem onaj dio biračkoga tije-
da govorimo. Kad se dogodi u kontekstu lokalnih
bivog promatrača navodi na zaključak da je tomu ta-
la kojemu su se politički htjeli dodvoriti i s čijim su
izbora da takozvana najveća i, važno je spomenu-
ko zato što smisao domoljublja i državotvornosti čel-
vrijednosnim uvjerenjima tijekom kampanje koke-
ti, najveća državotvorna politička stranka, koja no-
nika najveće stranke, podjednako onih formalnih i
tirali. No, to se nije dogodilo. A nije jednostavno za-
ta bene stoluje upravo u glavnome gradu i iz njega
onih neformalnih, boluje od zloćudne bolesti volje
to što je nositelj istinske vjerodostojnosti političko
diktira stranački nacionalni politički tempo, posti-
za moć koja djeluje iz utrobe nevidljivih interesnih
tijelo, a ne politička glava. Političke vrhuške dolaze
gne najslabije i, opravdano je tvrditi, doslovno mi-
umreženosti. Kad se volja za moć prometne u samo-
i odlaze, a u novije smo vrijeme vidjeli da se to čak
zerne i politički posve irelevantne rezultate, tada se
volju koja se ne ravna zakonitostima brige za zajed-
događa preko noći, a političko tijelo ostaje kao no-
spontano nameće općenito pitanje o vjerodostojno-
ničko dobro, nego za sebične i partikularne intere-
sitelj i čuvar neiskvarenoga domoljublja i dosljedne
sti dotične političke stranke. Imajući na umu upra-
se, onda više nismo na uvijek trusnome i krhkome
državotvornosti.
vo njezin politički slogan vjerodostojno. Postavljeno
tlu demokracije, nego na okamenjenome i krutome
se pitanje sa svom silinom moralne i političke odgo-
tlu diktature koja na ovim, našim napaćenim hrvat-
Lex Agrokor: ogledalo sprege političke i
vornosti nameće iznutra, to jest iz najjače političke
skim prostorima nije nepoznata, nego, naprotiv, po-
gospodarske korupcije
stranke, a ne izvana, to jest iz perspektive sociološ-
znatija je od demokracije o kojoj tek učimo abecedu
Vrijednosnu bit lexa Agrokor osvijetlili smo već
ke analize rezultata lokalnih izbora. Dakle, iz samo-
i prve sigurne korake. Dakako, misli se na diktatu-
prije na ovome istome mjestu (5/2017). Ono što je iziš-
ga bića najveće političke stranke nameće se zaklju-
ru samovolje pojedinca ili pojedinaca koji otrgnuti
lo na vidjelo, a po onoj Pavlovoj »nemajte udjela u ja-
čak da je ona u doslovnom i u prenesenom smislu
od vrijednosti i očekivanja vlastita političkoga tijela
lovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer
raspolovljena na političku glavu koja se odvojila od
ugađaju jedino samima sebi, a ne narodu, vodeći se
što potajno čine, sramota je i govoriti« (Ef 5, 11-12), i
političkoga tijela i, drukčije rečeno, na političko ti-
pritom uvjerenjem da je od zadovoljenja vrijednosti
dalje se svakodnevno potvrđuje u novim nalazima fi-
jelo koje nema sebi primjerenu političku glavu. To-
i očekivanja naroda mnogo važnije očuvanje vlasti i
nancijskoga poslovanja tog gospodarskog mastodonta
mu u prilog svjedoči činjenica da najjača politička
zaštita partikularnih interesa, kao i političko dod-
koji je neobuzdanom voljom za moć i koristoljubljem
stranka najznatniju i konstantnu većinsku podršku
voravanje i koketiranje s vrijednostima i očekivanji-
iz mračne utrobe saveza političke i gospodarske ko-
8
Godina XLVIII br. 6/521
Piše: Tonči Matulić rupcije natovaren na leđa slabašne države, dakle svih
hrvatska paradigma. Ogled o društvenoj integraciji
daljnjeg urušavanja države i radi vraćanja povjerenja
državljana. Privatno je tako reći jednim potezom pe-
i razvoju, našao za potrebno tek u dalekom Bruxe-
u glavne državne i političke institucije.
ra postalo javno, kao u najmračnija vremena komu-
llesu izraziti žaljenje zbog raskida vladajuće koali-
nističke kolektivizacije. Valjda zato što je dobrim
cije uz jednu, ipak, možda nesmotrenu napomenu
ili velikim dijelom i postalo privatno zbog otima-
da »u svakoj demokratskoj stranci postoji pluralnost
Dok država već više od godine i pol dana prola-
nja društvenoga vlasništva. Jedino što sad možemo
različitih viđenja«. Nesmotrena je najprije zato što
zi kroz duboku političku krizu, njezino se gospodar-
očekivati jest to da će se inicijalni argumenti u pri-
je tautološka jer demokracija pretpostavlja plural-
stvo, barem kako to pokazuju statistike, oporavlja od
log toj prljavoj raboti prometnuti u protuargument.
nost i mišljenja i viđenja i izražavanja, dok upravo
recesije. Europska je komisija čak odlučila o izlasku
Bilo bi čudno da ispadne drukčije, jer će inicijalni ar-
pluralnost mišljenja, viđenja i izražavanja zahtijeva
Hrvatske iz postupka prekomjernoga deficita zbog
gument o zaštiti radnih mjesta i financijskih potraži-
demokraciju. Nesmotrena je zatim zato što dopušta
toga što su javne financije prilično stabilizirane i sre-
vanja, valja otvoreno reći, naivnih dobavljača, zami-
sumnjati u stvarnu vladavinu demokracije u njegovu
đene. No, ta je činjenica više vezana za stanje dubo-
jeniti protuargument o nužnosti izvršavanja obveza
stranačkom kontekstu. Sumnja se, dakako, ne odno-
ke političke krize države nego za druge čimbenike,
prema bankama i ostalim vjerovnicima, što se vidi u
si na naknadne rasprave o posljedicama brutalnoga
jer je za nju bilo dovoljno da posljednju godinu i pol
šetnjama po hrvatskim institucijama, ni ovih ni onih,
raskida vladajuće koalicije, nego o uzrocima, a o ko-
nismo imali rutinsku državnu političku vlast koja
nego upravo ruskih financijera. U što su Lijepu Našu
jima nitko nije rekao nijednu jedinu riječ, osim onih
je onda mogla rutinski rasipati javni – proračunski
uvukle notorne strukture grijeha, to jest sprege po-
orkestriranih političkih i moralnih diskvalifikacija
– novac »po babi i po stričevima«. Dakle, pozitivno
litičke, zakonodavne i gospodarske korupcije, iz da-
koalicijskoga partnera koji se u svojoj dosljednosti i
stanje javnih financija nije uzrokovano stvarnim i
na u dan sve će više izlaziti na vidjelo. Jer, kao što su
naivnosti čudom čudi u kakvu je političku močva-
strukturnim gospodarskim oporavkom i rastom, ne-
u laži, kaže se, kratke noge, tako u krađi nema blago-
ru potopljen. Jedini relevantan odgovor koji zanima
go je uzrokovano i političkom krizom koja je uvjeto-
slova. Svakom je laiku jasno da lex Agrokor ne čuva
većinu hrvatskoga puka tiče se pitanja o stranačkim
vala skretanje pozornosti političkih aktera s državne
hrvatsko gospodarstvo od totalnoga urušavanja ni-
tijelima na kojima je prethodno razmotrena i dogo-
blagajne na saborska preslagivanja u potrazi za par-
ti štiti hrvatske nacionalne interese, nego štiti stra-
vorena strategija brutalnoga raskida vladajuće koa-
lamentarnom većinom koja, nažalost, neće osigura-
ne bankarske interese i čuva leđa znanim i neznanim
licije? Ako prethodno nije razmotrena i zajednički
ti političku stabilnost države, nego samo političke
vjerovnicima. Sve što je o pozadini toga trebalo zna-
dogovorena, onda je posrijedi samovolja pojedinca
sinekure i vlast radi vlasti. Parlamentarni izbori ni-
ti i otvoreno i argumentirano reći, rečeno je u knjizi
ili pojedinaca koji vlast obnašaju sukladno volji za
komu ne odgovaraju, a opravdanje za to nisu troško-
Slom lažnoga proroštva autora koji trenutačno obnaša
moć, to jest nametanjem. Ono notorno razotkriva
vi izbora, jer demokracija nema cijene, nego su nes-
funkciju ministra državne imovine. Jedina zaštita hr-
nedemokratsku ćud i jednoumlje političkoga vod-
posobnost i bezidejnost svih političkih aktera koji
vatskoga gospodarstva u kontekstu afere Agrokor jest
stva i, dakako, same političke stranke prema van. Svi
se nikako ne žele odreći nezasluženih političkih si-
da takvo poslovanje i takav ustroj nepovratno nesta-
junaci mukom zamukoše da ne bi došli na loš glas
nekura. Kako bilo, čovjeku se spontano nameće za-
nu. Za to je dovoljan samo jedan argument. Početak
ili, još jadnije, da ne bi ostali bez političke sinekure.
ključak da bi radi gospodarskoga rasta zemlje bolje
moralnog i zakonskog izlječenja nepravdi nastalih ti-
Da je tomu tako, može se naslutiti također i iz maće-
bilo da smo stalno u dubokoj političkoj krizi. No, ta-
jekom pretvorbe i privatizacije. Sumnja da je riječ o
hinskog odnosa stranačke centrale prema pojedinim
kav je zaključak pogrešan i neodrživ općenito, a pra-
prljavoj političkoj raboti dolazi također iz brutalnog
gradonačelnicima i načelnicima koji su na ovim lo-
vilan je i održiv samo u trulom i iskvarenom politič-
razaranja vladajuće koalicije. Razaranje je samo širom
kalnim izborima već u prvome krugu odnijeli nad-
kom sustavu kojemu smo svjedoci već godinama. U
rastvorilo utrobu političke korupcije koja se pokazuje
moćnu, može se reći, plebiscitarnu pobjedu, dakako,
njemu volja za moć ne bira sredstva da bi podržava-
u smrtonosnom zagrljaju gospodarske korupcije ka-
čistih obraza i ruku. Ne samo zbog časti i dostojan-
la nevidljivi savez političke, zakonodavne i ekonom-
kvu uprizoruje posrnuli Agrokor. Zajedno zaudara-
stva takvih ljudi trebalo bi raspisati prijevremene
ske korupcije koja cijelu državu drži taocem sebičnih
ju po kriminalu.
parlamentarne izbore nego i radi barem kolikog-to-
i partikularnih interesa. Narod je već dovoljno izva-
likog ublaživanja moralne i političke štete uzroko-
ran i ponižen pa se zbog toga ne treba čuditi zašto
vane brutalnim raskidom vladajuće koalicije koja je
njegov najvitalniji dio masovno odlazi u ekonom-
Zanimljivo je primijetiti da je aktualni ministar
iznijela na vidjelo nemalu bijedu notornih neprinci-
sku emigraciju koja, međutim, nije izvorno uvjeto-
vanjskih i europskih poslova, inače autor poučne i,
pijelnih i koristoljubivih dogovora bez morala. Eti-
vana ekonomijom, nego korumpiranom i nesposob-
može se reći, vizionarske politološke studije Nova
ka zahtijeva parlamentarne izbore radi sprječavanja
nom politikom. Gospodine, smiluj se!
Jednoumlje umjesto demokracije
Lipanj 2017.
Prividni gospodarski oporavak
9
Misaoni čovjek i ateizam Piše: Bono Zvonimir Šagi
S
veopće je pitanje kroz sva vremena za svakog misaonog čovjeka kako je nastao ovaj svijet, ne samo Zemlja nego sav kozmos. Znamo li potpun odgovor? Može li naše ljudsko razmišljanje, naša znanost doći do punog odgovora? Današnji znanstvenici to tumače na razne načine, ali pravi i potpuni odgovor nitko ne donosi. Nikakva znanost ne može doći do egzaktnog odgovora, kako bi ga oni mogli nazvati »znanstvenim«. Postoji samo odgovor kako ga je iznio A. Einstein nakon svojih pronašašća: »Sad moram vjerovati!« »Moje duboko uvjerenje u Božju opstojnost, koji se posvuda u svemiru objavljuje, temelj je i moje egzistencije i vjere…« (navod V. Kusin u: Vjesnik, 29. svibnja 2006., str. 17). Zamislimo se, ako je prije deset i više milijardi svjetlosnih godina nastao onaj »veliki prasak«, pa se sve u ovom kozmosu pokrenulo, neizbježno je pitanje, tko je to pokrenuo, koliko je svemira, možda, bilo i kroz mnogo milijardi godina prije toga »velikog praska«? Danas znanstvenici na različite načine pokušavaju protumačiti koliko je bilo svemira prije ovoga kojega mi sada istražujemo? Sve se kreće, već je i stari grčki filozof rekao: »panta rei – sve se kreće«. Nijedan trenutak ne možemo zaustaviti. Sve se kreće! Pitamo se kamo i u što? Uvijek je otvoreno pitanje, kako je nastalo, kako teče i kako završava? Nitko nema punog odgovora na ta pitanja. Zato s pravom kažemo: nema pravog ateista kojemu se ne bi postavljala ta ista pitanja ako kao misaono biće razmišlja. Ostaje samo uvijek i misao: mora postajati i onaj prije svega, transcendentan, koji je pokrenuo sve to što se po određenoj zakonitosti dalje zbiva. Početak i svršetak! Znanstvenici, ne sa10
mo Einstein, kojega sam spomenuo, nego i mnogi drugi, tijekom cijele ljudske povijesti, zastaju pred tim pitanjem. Nema nijedne ljudske kulture koja nije niknula iz religije. Otkad znamo za čovjeka na zemlji, znamo da je ne samo »homo sapiens« nego i »homo religiosus«. Kultura je niknula iz religije. Kad kažemo da čovjek, koji razmišlja, ne može biti pravi ateist, podsjetimo da se već i u vrijeme prve pojave ateizma – nijekanja Boga, pojavio i pojam agnosticizma, kad čovjek kaže »ne znam ima li ili nema Boga«, i neću o tome razmišljati. Jasno da o Bogu, svojim razumskim promišljanjem, više ne znamo nego znamo, ali upravo zato moramo vjerovati u Onoga od koga je sve i po kojemu je sve. On se nama objavljuje iz svega što jest, iako nije svediv ni na što u ovome sveopćem kozmosu. On je prije svega i poslije svega. Od njega je sve, sve se zbiva po zakonima kako ih je sveopći Stvoritelj usadio u sve što teče kroz vrijeme, U promišljanju svega toga nastupa vjera. Bog se nama javlja kroz sve što se zbiva kroz vrijeme. U njemu je početak i svršetak! Trojstvo i odnosi među stvorenjima Tu sada počnimo razmišljati o Bogu. On nije neka neosobna, samo dinamična sila. Bog je biće odnosa. Zato nam se javlja kao Otac, Sin i Duh Sveti. Te su riječi relativne imenice, koje pretpostavljaju odnose. Bog samoga sebe potpuno spoznaje – to je Sin, u svemu jednak Ocu, savršena slika Oca. Sjetimo se, Isus je rekao: »Ja i Otac jedno smo« (usp. Iv 10, 30; 14, 9-10). Duh Sveti izlazi od Oca i Sina – On je Ljubav Božja, razlijeva se i sve stvara. Zato pjevamo, sjetite se, »O dođi, Stvorče Duše Svet…«. U Božjem Troj-
stvu sve je krenulo, u Njemu je slika svega. Po njoj sve stvoreno nastaje i postoji, razvija se. Sav je svijet stvoren u slici Trojstva. Sve zbivanje u ovome svijetu jest u tri. Na to i znanstvenici upozoravaju. U prirodi: kad se dvije čestice spoje, nastaje treća, u kojoj je i prva i druga.
Ne možemo sve znati i do kraja razlikovati kakve su posljedice nekih naših zahvata u prirodu. Zato je čovjek upozoren da mora biti svjestan svojih ograničenja. Ne smije se ravnati samo po onome što mu se sviđa i što mu donosi ugodniji život.
No u Bogu je Trojstvo toliko savršeno da su sve tri osobe i savršeno jedinstvo, ali dinamično. Zato je jedan Bog u Trojstvu, koji sve stvara. U svemu, od Njega stvorenome, i Njegova je slika. Zato je i čovjek stvoren na sliku Božju, kao samosvjesno biće odnosa. Podsjetimo se da je Bog – na to i papa Franjo podsjeća u svojoj enciklici Laudato si’ – čovjeka stvorio kao muškarca i ženu… i stavio ih na Zemlju kao vrt da rade kako bi proizvodili… Znači i kao stvaralačka bića. Neka rade, proučavaju, ali neka ne posegnu za plodovima s »Drveta spoznaje dobra i zla« (usp. Post 2–3). To znači da nikad neće moći dokraja razlikovati što vodi u istinito dobro ili u zlo budućGodina XLVIII br. 6/521
Foto: karl fredrickson
nosti. Čovjekova je stvaralačka sposobnost ograničena. Mora uvijek slušati Začetnika svega, prepoznati pravu svrhu u koju mu je Stvoritelj svega povjerio sva bića na Zemlji i svu Zemlju, da je obrađuje (proučava), ali i čuva. U sve stvoreno usađen je Stvoriteljev zakon. Imajući to sada u mislima, ne možemo zaobići govor o ekološkim problemima. Vidimo da današnji znanstvenici o svojim pronalascima vrlo često misle kako je nešto dobro, a onda to proizvede vrlo štetne posljedice. Uzmimo kao primjer nuklearna oružja, pa i elektrane… Zagađivanje atmosfere, poremećaj klime, uništavanje životnih vrsta. Dakle, mi ne možemo nikad sve znati, nikad do kraja razlikovati kakve su posljedice nekih naših zahvata u prirodu. Zato je Bog čovjeka, u samome početku, upozorio da mora biti svjestan svoga ograničenja. Nikad ne može sam, po svojemu kriteriju, određivati što je dobro, a što zlo. Ne smije se ravnati samo po tjelesnim porivima – što mu se sviđa i što mu donosi ugodniji život. Međutim, čovjek je to prekršio. I to je taj grijeh, koji zovemo »istočni grijeh«, ali je usađen u čovjeka od samoga začeća u tijelu žene. Zato je i pripisan prvoj ženi Evi, koja je uzela i dala svome mužu plod »s drva spoznaje dobra i zla« (usp. Post. 3, 6-7). Čovjek po slici Božjoj No Bog je odmah, pun milosrđa prema čovjeku, kojega je stvorio po svojoj slici kao muško i žensko i zadužio ih da rađaju trećega, na kraju obećao ženi da će se od nje roditi i Onaj koji će čovjeka osloboditi grijeha, ako mu se otvori. Svakoga od nas Bog u svome Sinu, rođenomu od žene – Djevice Marije, oslobađa, ako se njemu predamo. Lipanj 2017.
Zato je krštenje vidljivi znak našega novog rođenja – preporođenja, da smo u Jedinorođenome Sinu Božjemu i mi djeca (sinovi i kćeri) Božja. To je nama otvoren prostor novog života, ali moramo slušati Boga. Krštenje je vidljivi i djelotvorni znak kako nas Bog oslobađa toga, izvornoga grijeha i kako se pridružujemo njegovu Sinu, kojega nam je poslao da bude s nama i kao Čovjek, ali uvijek Njegova živa Riječ. Moramo zato slušati tu Riječ koja je »za nas tijelom postala i nastanila se među nama« (Iv 1, 14). Krista uvijek slušati! Što god radimo ili proučavamo moramo se pitati je li u skladu s tom Riječi, koja je živa među nama, jer po njoj je sve dobro i bez nje nije ništa dobro (usp. Iv 1, 1-5). Uvijek se moramo pitati je li dobro sve do čega svojim znanjem i tehničkim vještinama dolazimo. Kamo nas vodi? Je li za budućnost korisno ili nije? Kakve će u budućnosti biti posljedice? Već su i stari filozofi upozoravali na to. Imamo jednu poznatu izreku iz staroga Rima: Quiquid agis, predenter agas i respice finem – Što god radiš, razborito radi i misli na posljedice – kakva je konačna svrha toga? Dakle, u svemu našemu stvaralaštvu treba misliti i na posljedice. Što iz toga slijedi za budućnost, za buduće generacije? Zato je neizbježno važno da mi ljudi i sami sebe shvatimo u slici Trojstva. Bog nas je stvorio na svoju sliku i poslao u ovaj, stvoreni svijet da se sve potpunije ostvarujemo po njegovoj slici, da mu postanemo što sličniji. Dakle, na svoju nas je sliku stvorio i poslao u svijet kao u svoj vinograd da donosimo plodove koje od nas očekuje (usp. Iv 15, 1-2; Lk 20, 9-17). To znači da nam je dao i stvaralačku moć i sposobnost spoznaje da
prepoznajemo neke stvari, bića, neka zbivanja u prirodi, ali i zadaću: biti svjesni da je sve naše znanje do kojeg dolazimo samo djelomično. Zato se moramo osloniti na Boga koji nam je poslao Sina svoga kao Živu Riječ, da u njemu imamo put u onaj istinito vječni život, On je nama u vremenu »Put, Istina i Život« (usp. Iv 14, 6). Zato Ivan u samom početku Evanđelja piše: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Bogu i Riječ bijaše Bog« (Iv 1, 1). Po Njoj je sve i bez nje nije ništa nastalo. Ona je »tijelom postala i nastanila se među nama« (Iv 1, 14)! Isus Krist je ta Riječ, uvijek s nama! Imajući to u mislima, moramo uvijek slušati Krista, on je nama radosna vijest prave budućnosti, koja je samo u Bogu. Uvijek slušati evanđelje kao radosnu vijest, prije svakog svoga »znanstvenog i tehnološkog postupka« i s Njime se savjetovati. On je živa Riječ, uvijek s nama, smisao svega što se događa i do čega dolazimo svojim umijećem, ako ga slušamo. U svemu nas Duh Sveti poučava ako smo mu otvoreni. Uskrsnuli je Isus, odlazeći k Ocu rekao: »Neću vas ostaviti kao siročad… Odlazim k Ocu – ja i Otac jedno smo – Otac će vam u moje ime poslati Duha Branitelja, on će vas poučavati o svemu i dozivati vam u svijest sve što sam vam govorio« (usp. Iv 14, 18-26) Isusova riječ, nama rečena, nije mrtva, ona je živa, sada je Duh Sveti u nama posadašnjuje, ako smo mu otvoreni, ako promišljamo ono što nam je tada Isus govorio našim ljudskim riječima, slikama, pri spodobama i životom pokazao u vremenu. Uvijek slušamo njegovu riječ, ako smo otvorena srca. Rekao je nakon uskrsnuća, odlazeći k Ocu: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta« (Mt 28, 20). On je dakle s nama u Duhu Svetome i poučava nas. Dobar čovjek dakle živi i mora živjeti po slici Božjoj, onako kako ga je Bog stvorio i usmjerio. Čovjek nije samotno individualističko biće, nego rođeno kao biće odnosa. Primjerice, muškarac i žena se udružuju. Dvoje njih rađaju trećega. Zato su znak (djelatan) Božje ljubavi u svijetu. Čovjek kao osoba rođen je i obdaren sposobnostima, koje mora upotrijebiti ne samo za sebe nego i za druge. »Ljubav je Božja razlivena srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5, 5). Po tome je čovjek čovjeku dar Božje ljubavi. 11
Prvo zajedničko hodočašće gradišćanskih Hrvata u Zagreb 500 hodočasnika u spomen na 500 godina odlaska iz stare domovine
P
od vodstvom biskupa Željeznog Egidija Živkovića 500 gradišćanskih Hrvata, koji žive u trima državama, Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj, i na području četiriju biskupija, hodočastilo je od 19. do 21. svibnja u Zagreb. Bilo je to prvo takvo, zajedničko hodočašće, kako je biskup naglasio, »u staru domovinu« iz koje su njihovi pređi morali otići prije 500 godina. Prvi je dan bio u znaku bl. Alojzija Stepinca. Hodočasnici su pohodili zagrebačku prvostolnicu i pomolili se na njegovu grobu. Slijedio je susret u dvorani »Vijenac« s mons. Jurjom Bateljom, postulatorom kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, koji je hodočasnike detaljno i dokumentirano upoznao s Blaženikovim likom. Drugoga dana, u subotu 20. svibnja, hodočasnici su sudjelovali na euharistijskom slavlju koje je u bogoslovskoj kapeli Presvetog Srca Isusova predvodio biskup Živković, a nazočili su i odgojitelji i bogoslovi. Ovo je bila i posebna prigoda da se biskup Živković prisjeti svojih dana u ovoj bogosloviji prije 34 godine. Kao znak zahvale, biskup je bogosloviji darovao kalež sa svojim grbom, te misal i lekcionare na gradišćanskohrvatskom jeziku. Posljednjega hodočasničkog dana biskup Egidije Živković predvodio je euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici na gradišćanskohrvatskom jeziku. Riječ dobrodošlice gradišćanskim Hrvatima izrekao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić te pozvao: »Neka ovaj vaš pohod Hrvatskoj, Zagrebu, Stepinčevoj katedrali bude u službi hrvatskoga zajedništva i poticaj za jače povezivanje naših zemalja u ovom dijelu Europe, zajedničke nam srednje Europe. Ugodno se osjećali i neka vam bude blagoslovljeno.« Uzvraćajući, biskup Živković je rekao: »Kad su gradi16
šćanski Hrvati 1936. došli u Zagreb, u ovu katedralu, onda ih je ondašnji biskup bl. kardinal Alojzije Stepinac pozdravio riječima ‘dočekavši vas s velikom ljubavlju i simpatijama’. Te riječi vrijede i danas, a Vi kao nasljednik na nadbiskupskoj stolici zagrebačkoj isto nas s velikom ljubavlju i simpatijama danas ovdje pozdravljate. Otvorili ste nam svoje srce, ali i vrata ove drevne i divne katedrale. Mi smo kao gradišćanski Hrvati došli na Stepinčev grob da se ovdje ojača-
mo u vjeri, da ovdje nanovo napunimo naše duše u narodnoj svijesti, da bismo i dalje očuvali našu vjeru, našu lijepu materinsku riječ i našu bogatu hrvatsku kulturu.« Euharistijsko slavlje zdušnim je pjevanjem uveličao Zbor »Pax et Bonum« koji je činilo 150 pjevača pod ravnanjem pastoralnog suradnika Biskupije Željezno Ive Šeparovića uz orguljsku pratnju Jasenka Horvata. Marija Belošević
Godina XLVIII br. 6/521
PRVO SKUPNO SHODIŠĆE GRADIŠĆANSKIH HRVATOV U ZAGREB 6. Vazmena nedilja – 21. 5. 2017., 10.00 ura u katedrali
PRODIKA:
Mons. dr. Egidije Živković, željezanski biškup:
D
raga braća svećeniki, dijakoni, redovniki i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci! Mnogopoštovana predsjednica Republike Hrvatske, poštovani kotrigi Hrvatske vlade s gospodinom premijerom na čelu, cijenjeni gradonačelniče i zastupniki grada Zagreba i društvenoga žitka Hrvatske – bili iz politike, kulture i medijov! Dragi hodočasniki i moji sunarodnjaki Gradišćanski Hrvati iz Slovačke, Austrije-Gradišća i Madjarske s našim zborom »Pax et Bonum«! Poštovani gledatelji i slušatelji Hrvatske televizije i radija, ki ste sada s nami povezani, posebno bolesni i nemoćni! Moja draga hrvatska braća ovde u Zagrebačkoj katedrali, diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i dijaspore širom svita! Uvod Ovo je milosni i povijesni dan za nas Gradišćanske Hrvate i za naš hrvatski narod. Po 500 ljeti po prvi put u ovako velikom broju – nas je simbolično 500 hodočasnikov – mi Gradišćanski Hrvati iz trih zemalj – Slovačke, Austrije i Madjarske – i četirih biškupijov – iz Požonske, Željezanske, Jurske i Sambotelske – skupno hodočastimo u našu »Staru Domovinu« Hrvatsku i to u glavni grad Zagreb na grob blaženoga kardinala Alojzija Stepinca u ovoj prekrasnoj katedrali. Kada Europa po malo zatvara granice i se države i narodi izoliraju se mi Gradišćanski Hrvati ovim shodišćem otvaramo, dajemo na put i prekoraknemo granice naših država i biškupijov, pokažemo i posvidočimo, da je u globaliziranom i modernom svitu potribna otvorenost, suradnja, povezivanje, medjusobno obogaćenje, pomirenje i dijalog. Došli smo danas na zviranjak (izvor) našega hrvatskoga naroda, koga smo mi Gradišćanski Hrvati pred 500 ljeti po bitki na Krbavskom polju moLipanj 2017.
17
rali napustiti, da se ovde spomenemo naših korjenov, hvalimo za naš povijesni hod i pomolimo za naš hrvatski narod, Europu i naš svit. Vi, ki me sada putem televizije i radija gledate i slušate, se sigurno pitate gdo je ov biškup, gdo su Gradišćanski Hrvati, kakov je to čudan stari jezik, i ka je veza s domovinom Hrvatskom? Odgovor na ova pitanja neka sada daju Gradišćanski Hrvati sami, naš najveći zbor »Pax et Bonum«, ki će mene, sebe i naše 500 hodočasnike predstaviti s Himnom Gradišćanskih Hrvatov. (Jači – pjeva se himna Gradišćanskih Hrvatov!) Sada znate gdo smo i ča nas povezuje – vjera, jezik i kultura a pred svim velika ljubav prema našemu hrvatskomu narodu! Glavni dio Ča je poruka ove današnje šeste vazmene nedilje za nas same, za našu Crikvu i društvo u Hrvatskoj i Europi kot i za naš hrvatski narod? Mislim da je današnja duhovna poruka trostruka: 1. Kot kršćani smo dica Duha Svetoga a ne dica zaloga duha! Kršćan svetim krstom i svetim bermanjem (krizmom) postaje Božje dite i hram 18
Duha Svetoga. U njemu se nastani i biva Duh Sveti a po njemu ta isti Duh Božji djeluje u Crikvi i svitu. Ovo nam poručuje prvo štenje iz Činov apoštolskih kada Filip prodikuje Božju rič u Samariji a Petar i Ivan polažu ruke na nje, da primu dar Duha Svetoga. To je ta snaga Božja, ka kršćana poziva na dobro, plemenito, slogu, jedinstvo i pozitivno. Zali duh je ta, komu nije do istine, ki širi laž, negativno i zlo. Duh Sveti uvijek spaja i izgradjuje a zali duh razdvaja i razara. Još kao mladi student Zagrebačke bogoslovije sam 1983. ljeta dolazeći iz slobodne Austrije u bivšu komunističku Jugoslaviju na studije u Zagreb vidio i osobno doživio muke i patnje ovoga naroda. Iako sam bio mlad, sve sam shvatio i osjetio na svojoj koži, ča znači biti vjernik, katoličan i Hrvat. Ja sam 500 ljet po svojem 18. koljenu bio tako daleko a tako blizu Hrvatske, ali sam ipak kao hrvatski student i bogoslov bio nekim opasan, ne poželjan i sumljiv kada sam se stalno morao u glasovitoj Petrinjskoj ulici ovde u Zagrebu javljati policiji na informativne razgovore. A kako sam bio mlad, lud i naivan onda sam iskoristio priliku, pak sam i ja njih malo ispitivao. Zamislite! Cijelu akademsku godinu sam se ja »kao« prijavljivao za privrimeni boravak. Sko-
ro više vrimena sam bio u policiji, nego na bogosloviji. Mi u Europi dobro znamo s kim i s čim ste vi ovde u staroj domovini živili iako ste bili okovani željeznimi vrati komunizma. Znamo i sada s čim se vi nosite, ar Berlinski zid još uvijek nije pao u glava nekih ljudi. Ali vi ste po teški represija, muka i stradanja konačno pobijedili i nadvladali zlo. Po ovom mučnom iskustvu ne pozabite nikada, da se i danas nastavlja borba Dobra i Zla, da kao pokršćeni i pobermani nosite u sebi Duha Svetoga kot Branitelja i Batritelja, ki vas uvijek poziva da se odrečete zla i odlučite za dobro. Ovako kot kršćani sebe, Crikvu i društvo izgradjivate i naš hrvatski narod jačate i obogaćivate. 2. Budimo pripravni na svidočanstvo vjere i angažman u društvu! Ovimi riči poziva sveti Petar u drugom štenju prve kršćane, ki živu u strahu i progonstvu. Ali kršćan se razlikuje od pogana u tom, da ima ufanje i budućnost i da je povezan s Kristušem, goristalim (uskrslim) Gospodinom. Zato se i ne boji s njim i za njega trpiti. Kršćan sigurno i mirno odgovara svojim mučiteljem i je stalan u svidočanstvu vjere, voli trpiti zbog pravice nego zbog krivice – kot naš blaženi A. Stepinac. Godina XLVIII br. 6/521
Za svidočanstvo vjere triba kršćan snagu i hrabrost, crikvenu zajednicu i Božju milost. Na žalost! Ravno ovo se danas u modernom društvu napada, umalovažuje i proganja. Ali ravno ovo je nam Gradišćanskim Hrvatom pomoglo, da si kroz pet stoljeća očuvamo našu vjeru, jezik i kulturu, naš vjerski i narodni identitet! Ravno vjera nam daje snagu i orientaciju za život. Ravno crikvena zajednica nas kot pojedine i narod okuplja, uči, hrani, potpira, da se ne zgubimo i potopimo. A Božja milost pelja nas i naš hrvatski narod u srcu Europe i ga poziva na nove pute i mogućnosti, da se ne zatvara i izolira, da ne slijedi krivim prorokom i lažnim obećanjam. Ne živite nek u prošlosti nego u sadašnjosti i za budućnost, da kot hrvatska predsjednica mudro nas sve opominja ne stvarajte nepodnošljivo i štetno društveno ozračje. Konačno nadvladajte povijesne hipoteke i budite pripravni na oprost i novi početak. Narod, ki to čini ima budućnost! Kršćana vjera obvezuje na takov angažman u Crikvi i Društvu! Evo, mi Gradišćanski Hrvati, iako smo davno silom napustili ove prostore, mi ljubimo i cijenimo svoju staru domovinu i nećemo podržavati one, ki nam staru majku iznutra i izvana uništavaju u ime liberalizma, kapitalizma, antagonizma i lažnoga demokratizma. Zauztavite one, ki domovinu doživljavaju i iskorištavaju kao maćehu a ne kao majku. Recite im stop! Koga se bojite? Ljubite i volite svoju vjeru i domovinu, angažirajte se za nju, ne iskorištavajte ju i ne pljuvajte po njoj nego uvijek i ponovno ginite za nju! 3. Hodimo u istini kot naš blaženi kardinal Alojzije Stepinac! U današnjem evandjelju Jezuš veli: »I ja ću prositi Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja, da ostane s vami na sve vijeke, Duha istine.« I mi Gradišćanski Hrvati, kao hodočasniki došli smo putem Zagrebačke sinode i vašega kardinala Josipa Bozanića – hoditi u istini. Kot kršćani nimamo drugoga puta. Došli smo reći, svitu i narodu, da tu istinu o životu i borbi blaženoga kardinala Alojzija Stepinca podržavamo i mi iz Austrije, Slovačke i Madjarske. Na žalost. Čujem da se braća sa istoka boji istine. A zač? Zato, ar je došlo vrime razotkrivanja i dokazivanja lažnih optužbov prema SteLipanj 2017.
pincu. Bit će dokazana i lažna optužba prema cijelokupnomu Hrvatskomu narodu. Ljudi Božji! Samo istina će nas osloboditi, spasiti i pomiriti. Pokažimo kot pravi kršćani, jedni i drugi, da smo Kristuševi, pripravni na suradnju i oprošćenje a ne na sukobe i podvale. Ovo je pravo svidočanstvo vjere! Ako Boga ljubite i u njegovo ime govorite, onda zapovidi njegove čuvajte. Narode moj, Crikva moja, poštovatelji Stepinca nebojte se nikoga i ničega dokle hodite u istini. Prepustite se vjetru i snagi Duha Svetoga, ki vas nosi i pelja putem mira i dobra.
Danas smo došli na grob bl. Alojzija Stepinca, da se spomenemo kako se on prepustio peljanju i snagi Duha Svetoga. Izdržao je u teški muka crpeći snagu od Duha Branitelja. Kroz muku i molitvu je dobio veliku hrabrost boriti se protiv montiranih laži zloglasnoga i sotonskoga komunizma. Ne. Nisu mu mogli slomiti krila istine. Stepinac nam je dokaz, da je Božja uvijek zadnja a ne ljudska! Pokazao je svojim mučiteljem ča je jače, križ kao znak mučenika ili petokraka kao znak mučitelja. Kanili su ubiti istinu u Stepincu i to još danas bez srama pokušavaju. Kanu skriti istinu o milijun mučenih, ubijenih i prognanih Hrvatov i drugih ljudi, ki nisu mogli prihvatiti laž i kradnju ljudske slobode govora. Stepinac je simbol istine i borac protiv laži. Pobijedio je sve lažne ljudske sude. Dobro je konačno pobijedilo zlo. Hodimo zato i mi u istini kot Stepinac i držimo se njegovoga gesla: »U ljubavi svojoj prema domovini i narodu ne dam se ni od koga nadvisiti.«
Završni dio Naše prvo skupno shodišće u Zagreb po 500 ljeti pelja nas Gradišćanske Hrvate iz Slovačke, Austrije i Madjarske u našu staru domovinu Hrvatsku. Mi se željimo kot vjerniki i rodoljubi spomenuti naših korjenov i ohrabriti za naše dalnje skupno putovanje u srcu Europe. Kot narod živimo podiljeni u tri država i četiri biškupija ali sada pod skupnim krovom Europske Unije opet smo povezani sa našom starom domovinom Hrvatskom. Ostanimo kot vjerniki i narod dica Duha Svetoga a ne zaloga duha! Budimo uvijek pripravni na svidočanstvo vjere i angažman u društvu! Hodimo kot blaženi kardinal Alojzije Stepinac u istini i borimo se za istinu, slobodu, pravičnost, čisto dušno spoznanje, mir i pomirenje! Dragi brati i sestre! Mi Grad. Hrvati vas volimo ali vas zato i molimo: Čuvajte nam našu staru domovinu Hrvatsku! Naši su oci na Krbavskom polju pred 500 ljeti prolili svoju krv za domovinu. Vaši su oci kao i vaši pastiri u prošlom bezbožnom vrimenu i u nedavnom domovinskom ratu trpili i umirali sanjajući slobodu. Ne pozabite nikada vaše branitelje, ke od srca ovim putem pozdravljam! Oni su dali sebe za vas. Umirali su s željom, da bar mrtvi moru počivati u slobodnoj Hrvatskoj. Iz njihovoga groba radja se Goristanje (Uskrsnuće), ko se zove Slobodna Hrvatska! Dragi naš Bože, ufam se, da me čuješ! Diboko ganut u srcu se danas od radosti plačem i tebe molim: »Bože, čuvaj Hrvatsku moj dragi dom, ljude koji blaguju pri oltaru tvom.« Ova jačka (pjesma) na koncu prodike je naša skupna molitva za našu nam dragu napaćenu i ugroženu domovinu Hrvatsku i za naš hrvatski narod širom svita! (Zbor pjeva!) Božji blagoslov, zagovor »Kraljice Hrvatov« i svih hrvatskih svecev a posebno našega bl. kardinala Alojzija Stepinca, za čije proglašenje svetim molimo i ko željno iščekujemo neka nas Grad. Hrvate očuva od nesloge, asimilacije i sekularizacije, da si očuvamo i nadalje našu vjeru, lipu materinsku rič i bogatu kulturu. Naš hrvatski narod u domovini i dijaspori Bože sprohadja u dobru, srićnu i mirnu budućnost! Blaženi Alojzije Stepinče, človik istine i čiste savjesti, moli i Ti za nas! Amen. 19
Vrijeme i riječ
O caru i Bogu
K
ad se razmišlja o kršćanskom životu u današnjemu društvu i o različitim načinima izgradnje njegovih odnosa prema državi, na pamet dolazi ona epizoda iz evanđeljâ u kojoj se Isus određuje o plaćanju poreza. Caru carevo U Markovu evanđelju nalazimo odlomak u kojemu pred Isusa dolaze neki od farizeja i herodovaca »da ga uhvate u riječi« (Mk 12, 13). Zanimljiva je ova uvodna napomena jer se farizeji i herodovci nisu slagali. Dok su farizeji težili za uspostavom neovisnoga židovskoga kraljevstva pod Davidovom dinastijom, herodovci su podupirali potomke Heroda Velikoga. Stoga tada nitko ne bi očekivao da se farizeji i herodovci udruže oko nečega. Međutim, već nekoliko poglavlja prije, nakon što je Isus ozdravio čovjeka usahle ruke u subotu, rečeno je: »Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube« (3, 6). Stupica koju postavljaju Isusu odnosi se na pitanje plaćanja poreza: »Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Da damo ili da ne damo?« (12, 14). Pitanje nije nipošto bezazleno. Obično se tumači da se, odgovarajući na ovo pitanje, Isus morao zamjeriti ili zelotima, nazvanima još i revniteljima, koji su se borili za neovisnost o Rimu, ili pak suradnicima rimske vlasti poput carinika. U svakom slučaju, približavanje jednoj od ovih skupina umanjila bi Isusov ugled u očima većine naroda. Isus svojim odgovorom izbjegava obje struje, a to među okupljenima izaziva divljenje, čime i završava evanđeoski odlomak 28
(12, 17). Ni u Evanđelju po Marku, ni u paralelnim mjestima kod Mateja i Luke (Mt 22, 15-22; Lk 20, 20-26) nema jasnoga tumačenja Isusovih riječi. On jednostavno kaže: »Što me iskušavate? Donesite mi denar da vidim!«, a nakon što su mu pokazali denar i rekli mu da se na njemu nalazi carev lik, Isus izjavljuje: »Caru podajte carevo, a Bogu Božje!« (Mk 12, 15-17). Slijedeći samu naraciju, jasno je da je naglasak ove perikope na Isusovu mudrom rješavanju situacije u koju su ga doveli farizeji i herodovci. Tek drugotnu temu čini pitanje plaćanja poreza i odnosa kršćana prema državi. Potrebno je, stoga, trijezno pristupiti daljnjem tumačenju. Najprije valja uočiti da Isus dopušta, pa čak i nalaže plaćanje poreza. U našoj, današnjoj situaciji to može izgledati sasvim normalno, pravedno, potrebno i očekivano. Ipak, u društvenom i političkom kontekstu prvoga stoljeća to nije bilo tako jasno. Naime, Heroda Velikoga naslijedio je njegov najstariji sin Arhelaj koji je bio sin Herodove žene Maltake, Samarijanke. Jedno je židovsko izaslanstvo pošlo u Rim pred Augusta i zahtijevalo da se Arhelaja ne prizna za kralja, nego da Judeja zadobije autonomna prava pod upravom rimskog prokuratora. August nije prihvatio njihove zahtjeve, ali nije ni priznao Arhelaju kraljevsku titulu, nego samo titulu etnarha Idumeje, Judeje i Samarije, podložnog legatu Sirije. Nemiri koji su izbili nakon smrti Heroda Velikoga doveli su do potrebe za novom rimskom intervencijom na tom području. Arhelajeva vlast kao etnarha trajala je tek od 4. pr. Kr. do 6. po Kr. Tada ga je, na optužbe zbog tiranije, August smijenio i prognao u Galiju, a Judeju je podvrgnuo pro-
vinciji Siriji kojoj je bila pridružena kao zasebna provincija zajedno sa Samarijom. Nakon svrgavanja Arhelaja, Judeja je zajedno sa Samarijom uključena u sustav provincija Rimskoga Carstva kao carska provincija, što znači pod izravnu carsku upravu. Kako je bila riječ o maloj provinciji i u njoj se mogao održavati red i mir uz pomoć četiriju legija stacioniranih u Siriji, njome su upravljali niži službenici. Najprije su to bili prefekti, a tek poslije prokuratori. Novi položaj Judeje podrazumijevao je i novi porezni sustav. Judeja je plaćala porez Rimu od 63. pr. Krista, no sada su pridodani novi porezi, a oni koji su se prije plaćali domaćim vladarima, sada su uvećani i plaćani su Rimu. Tako su se plaćali zemljarina, carine i različiti neizravni porezi, a svaki je građanin provincije morao plaćati i tributum capitis, to jest glavarinu, koja se plaćala svake godine. U svrhu procjene porezne moći neke provincije Rimljani su popisivali stanovništvo. August je 6. ili 7. godine odredio novom legatu u Siriji, Kviriniju, da provede popis, a Koponija je imenovao prefektom Judeje. Taj je popis izazvao snažno protivljenje i pobune. Najveću je pobunu poveo, kako u svojemu djelu Židovski rat svjedoči Josip Flavije, Juda Galilejac, sin Ezekijin, koji je predvodio skupinu ljudi koja se zauzimala za oslobađanje od rimske uprave, te za teokraciju u Judeji. Josip Flavije spominje tu skupinu kao četvrtu sljedbu, uz farizeje, saduceje i esene, a identificirani su kao zeloti, revnitelji. Već na početku spomenute pobune Juda Galilejac izjavio je da Židov koji bi platio porez Rimljanima prestaje biti Židov i postaje idolopoklonik. Pokret revnitelja postojao je i u Isusovo Godina XLVIII br. 6/521
Piše: Darko Tepert
doba, a održao se i nakon njega, sve do velikoga židovskog ustanka koji je započeo 66. godine i pretvorio se u pravi rat protiv Rimljana koji je svoju katastrofu doživio rimskim osvajanjem Jeruzalema i razaranjem
Bogu Božje Više od ovoga teško je reći. Prvi dio Isusove izreke mogao bi se tumačiti na dva sasvim suprotna načina. To može biti ili priznanje careve zakonite vlasti da skuplja
D
ržava ima zadaću brinuti i promicati opće dobro društva. Na temelju načela supsidijarnosti i solidarnosti, uz ulaganje velikih napora oko dijaloga i stvaranja konsenzusa, ona ima temeljnu ulogu, koja se ne može delegirati, u zauzimanju za cjeloviti razvoj sviju. Ta uloga, u sadašnjim okolnostima, zahtijeva duboku socijalnu poniznost. U dijalogu s državom i društvom, Crkva ne raspolaže rješenjima za sva pojedina pitanja. Ipak, zajedno s raznim društvenim snagama, podupire prijedloge koji mogu bolje odgovoriti na dostojanstvo ljudske osobe i opće dobro. To čineći, uvijek jasno predstavlja temeljne vrednote ljudske osobe, kako bi promicala uvjerenja koja se zatim mogu pretočiti u politička djelovanja. Papa Franjo, Radost evanđelja, 240–241
Hrama, a završen je 72. godine osvajanjem utvrde Masade. Isus, dakle, svojim odgovorom jasno zauzima stajalište drukčije od onoga revnitelja. On nije protiv plaćanja poreza. S druge strane, Isus ovom izrekom ističe i da car nije božanstvo. I to bi nam danas moglo izgledati očito, ali tada to nije bilo tako jednostavno. U evanđeoskoj je epizodi navedeno da je Isus zatražio da mu donesu denar. Na denaru je stajao natpis: »Tiberius car, sin božanskoga Augusta, August.« Time je sama kovanica caru priznavala božansko dostojanstvo. Isus to odbija, premda priznaje caru vlast da prikuplja poreze. Lipanj 2017.
poreze ili izraz Isusova krajnjeg prijezira prema caru i svemu što je njegovo, pa bi onda odbijao imati uza se i kovanicu koja je careva jer nosi njegov lik. Zbog mogućnosti takvoga dvojakoga tumačenja Isusovih riječi potrebno je najprije razumjeti značenje grčke riječi apodidomi koja je prevedena s »podajte«. Jedno značenje može biti »vratiti«. Ako se tako razumije, Isus doista kaže: »Vratite caru ono što je njegovo.« Kao da s time on sâm ne želi imati posla, ali i kao da se time izriče careva nebitnost – car i njegovo bogatstvo nemaju veze s Božjom stvari, pa čemu se onda njime baviti? S druge strane, ovaj gla-
gol može upućivati na osudu idolopoklonstva – neka car zadrži svoje idolopokloničke kovanice za sebe. Premda bi ovakva tumačenja mogla biti privlačna, glagol apodidomi može značiti i jednostavno »platiti«. Zapravo je baš taj glagol najčešće i rabljen pri plaćanja. Budući da se isti glagol odnosi i na cara i na Boga, moglo bi značiti da Isus zahtijeva poštovanje prema obojici, bez ikakva prijezira prema caru ili njegova umanjivanja. No, kad bi to i bio slučaj, ostaje nejasno što se to točno duguje caru. Duguje li mu se samo kovanica s njegovim likom, duguje li mu se samo plaćanje poreza ili mu se duguje i što drugo? Nalazimo se tako pred nizom mogućih značenja ovoga odlomka. Čini se da Isusovu nakanu treba tumačiti u smislu suprotnosti. Nije bitno kaže li Isus »podajte caru« ozbiljno ili s prijezirom. Važno je da se Isusova izreka ne može tumačiti kao da bi bila riječ o dvije slične ili čak jednake obveze: prema caru i prema Bogu. Obveza prema caru postoji, kako god na nju gledali, ali je daleko nadilazi obveza prema Bogu. Ako je vjernik dužan nešto činiti za državu, koja god to obveza bila, bilo da je riječ o plaćanju poreza, o dužnosti obrane domovine ili o bilo čemu drugome, obveza prema Bogu daleko je nadilazi. To je zapravo jedino što se iz ovoga teksta može zaključiti. Naravno, unutar obveze prema Bogu nalazi se i obveza prema domovini, državi, briga za opće dobro, pa i plaćanje poreza. Ako Isus kaže svojim slušateljima da podaju Bogu Božje, onda to Božje ne može biti ništa drugo doli cijeli čovjek. Svega sebe čovjek treba dati Bogu jer sav Bogu pripada. 29
PROMJENE U KATEHETSKOM PASTORALU ŽUPNE ZAJEDNICE Utopija ili stvarnost
FORMAT: CIJENA:
Teološki radovi; 17 x 24 cm; meki uvez; 462 str.;
160,00 kn
U povodu 50. obljetnice Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnice katoličkoga vjeronauka u školi te, kako navode, »zauzetijega promišljanja o novom shvaćanju župne kateheze«, dvojica vodećih hrvatskih katehetičara, obojica predstojnici Nacionalnoga katehetskog ureda HBK, objavila su ovaj inovativni priručnik pastoralno-katehetskog usmjerenja i kao građu za temeljitiju obnovu ’projekta odgoja u vjeri’ u župnoj zajednici. Svojom osnovnom tezom da je kateheza najuzvišeniji čin kršćanske ljubavi i da je njezin cilj zrelost vjere, autorski dvojac aktualnu krizu kateheze predstavlja kao providnosnu priliku za vraćanje izvornim načelima katehetskog djela Crkve iz kojih je moguće ostvariti nove i plodne pastoralno-katehetske korake. Temeljno usmjerenje autora je da Crkvu treba živjeti kao zajedništvo skromnosti, malenosti, manjine, a katehezu ostvarivati prije svega kao strpljivo djelovanje prema odraslima kojima treba pomoći da (p)ostanu kršćani, te kao djelovanje u župnim vjerničkim krugovima u kojima se sigurno raste u ljubavi, spoznaji, slavlju i zajedništvu. Ova je studija nastala kao prinos novoj evangelizaciji koju promiču posljednje pape, a zaključujući je autori se i sami pitaju je li moguće premisliti i obnoviti župnu katehezu na drukčijim osnovama, a time i stimulirati ’novo lice’ župne zajednice, potvrđujući to riječima pape Franje: »Svaki put kada se trudimo vratiti izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja, javljaju se novi putovi, kreativne metode s različitim oblicima izraza, rječitiji znakovi, riječi bremenite novim značenjem za današnji svijet. Zapravo svako evangelizacijsko djelo uvijek je novo«.
ANĐELKO KOŠĆAK
DUHOVNA BAŠTINA STEPINČEVA I KUHARIĆEVA ZAVIČAJA Svećenička i redovnička zvanja rimokatoličkih župa Jaskanskoga dekanata BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Izvan nizova; 21,5 x 30,5 cm; tvrdi uvez; 496 str.;
280,00 kn
Opsežna monografija posvećena je ljudima vjersko-crkvenoga života – svećenicima, biskupima, redovnicama i redovnicima – jaskanskoga kraja. Riječ je o intelektualcima koji su se obrazovali u Zagrebu, ali velikim dijelom i u drugim današnjim i nekadašnjim središtima kao što su Bolognja, Beč, Rim, Innsbruck i drugi, a koji su svojim javnim djelovanjem, kako u Crkvi tako i u društvu, oplemenjivali jaskanski zavičaj u kojem su rođeni, ali i čitavu domovinu. Među njima svakako su najzvučnija imena bl. kardinala Alojzija Stepinca i Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, biskupa Martina Borkovića, zatim Stjepana Bakšića, Janka Penića, Franje Cvetana, ali i ljudi poput Rafaela Levakovića, Benedikta Vinkovića, Nikole Horvata, Ferdinanda Rožića, Josipa Torbara, Vladimira Rožmana, Pavla Lončara, Milana Strahinšćaka, Stjepana Mrakužića, Vatroslava Repara i drugih. »Crkveno-teološki, ovo je djelo izvorni doprinos proučavanju života i utjecaja crkvenih službenika na društveno-kulturno-političku situaciju u prošlosti u Jastrebarskom dekanata i svojevrsni odgovor na pitanje o značenju, utjecaju i doprinosu crkvenih službenika jaskanskoga zavičaja u životu Crkve u Hrvata kako u prošlosti tako i danas«, piše jedan od recenzenata Stjepan Baloban. »Knjiga je protkana mnogobrojnim zanimljivim anegdotama, uzbudljivim i dirljivim prizorima, a čitateljima preporučujem da svakako obrate pozornost i na fusnote, bilješke ispod teksta, jer će i u njima pronaći obilje vrijednih podataka. Osim bogatih biografskih prikaza, u Duhovnoj baštini možete uživati u različitim književnim žanrovima, od nježnih lirskih odlomaka, duhovitih i komičnih dogodovština sve do napetih ratnih i poratnih prizora«, piše drugi recenzent Nino Škrabe. Monografija je tiskana kao suizdanje Župe Sv. Nikole biskupa, Jastrebarsko, Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom i Kršćanske sadašnjosti. 00617
9 770353 282002
ISSN 0353–2828
BIBLIOTEKA:
Knjižare – ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29; RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c; SPLIT – Kralja Zvonimira 16; OSIJEK – Trg slobode bb; KARLOVAC – Radićeva 4; MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32
MILAN ŠIMUNOVIĆ i IVICA PAŽIN