Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti« JUAN MARÍA LABOA
ISUS U RIMU San Benedikta XVI. – Neobična sanjarska priča BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Izvan nizova; 13 x 20 cm; meki uvez; 187 str.;
120,00 kn
Poznati crkveni povjesničar Juan María Laboa napisao je ovu neobičnu sanjarsku priču koja stvarnost običnog života nadilazi razotkrivanjem zbiljnosti uskrsloga Krista. Smještena je u 2012. godinu, kada je Benedikt XVI. papa. U Rimu se pojavljuje Isus u pratnji nekih apostola i svetaca… Priča vrvi napetostima kao da je triler i čitatelja neprimjetno uvlači u događaj tako da i sam postane sudionikom susreta s Isusom. U knjizi se postavljaju pitanja poput ovih: Što bi bilo da se Krist iznenada pojavi u Rimu i susretne se licem u lice s tamošnjim kršćanima? Kako bi se oni osjećali usporedivši svoj način života s Učiteljevim zahtje‑ vima? Ne bi li toliki vjernici sa žaljenjem spoznali svu svoju bahatost, nesnošljivost, ispraznost i sebičnost prosudbi u odnosu na bližnjega? Kako bi se opravdali pred pogledom kojemu nisu potrebna opravdanja i tumačenja da razotkrije svu bijedu nedosljednosti i nedostatka ljubavi? »Stranice koje slijede samo su vesela prispodoba, neusiljena, ali vrlo strasna, tu je zamisao žive Crkve i toga kako se ona doživljava iznutra. Ove bi stranice htjele našu vjeru iznova uglaviti u Isusu, nastojeći razlikovati središnju jezgru kršćanstva od svega onoga što su jedan za drugim u naš život nataložili vjekovi, a to su: obredi, običaji, način života i
ELRED RIVALENSKI
O PRIJATELJSTVU BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Eseji; 13 x 20 cm; meki uvez; 109 str.;
55,00 kn
Poznati engleski srednjovjekovni svetac Elred Rivalenski, čija su djela prevedena na brojne svjetske jezike, pred sam kraj svojega života napisao je spis »O prijateljstvu«, u kojemu dolazi do izražaja dubina misli i promišljanja srednjovjekovnog monaha. Svrha djela je podučiti mlađu subraću iz samostana o prijateljstvu. Oslanjajući se na Ciceronov tekst o prijateljstvu, na Jeronimove, Augustinove te biblijske tekstove, Elred psihološki vrlo promišljeno piše o prijateljstvu u svim njegovim dimenzijama, te posebno inzistira na ravnoteži između razumske i emotivne dimenzije. Prijateljstvo opisuje kao cjeloživotni proces rasta i sazrijevanja čovjeka na području njegovih međuljudskih odnosa. Iako smješteni u srednjo‑ vjekovni monaški kontekst, sva zapažanja, savjeti i upozorenja mogu se vrlo lako primijeniti u životu svakog pojedinca i pokazati mu put izgradnje na tom važnom području ljudskog života.
ENZO BIANCHI
KAKVA VJERA BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Metanoja; 11 x 20 cm; meki uvez; 100 str.;
65,00 kn
Enzo Bianchi nudi čitateljima pitanja koja si on sam po‑ stavlja, u obliku nemira i nade, kao čovjek vjere i traganja. Znajući dobro da ono što on naziva ’migracija’ kršćanske vjere može biti pustolovan hod – a ne opasno zastranjenje – jedino ako se čvrsto držimo dvaju načela: prvo glasi da se treba pratiti ritam epohe u kojoj se živi sjedinjujući gipkost gibanja i čvrstoću korijena; a drugo glasi da treba slijediti – iako u nezanemarivoj osobnosti vjerničkog i kulturnog hoda – novu i sve neizostavniju percepciju kako smo svi uključeni u sudbinu cijelog čovječanstva. I upravo polazeći od toga, Enzo Bianchi traži od kršćana –a li i od svakog drugog koji se nalazi u kulturnom obzoru kršćanstva – da jasno, iskreno i domišljato iznova tematiziraju dvije nosive osovine kršćanske vjere: perspektivu čovještva Boga koji postaje tijelom i slobodu da se ljubi Sina koji umire kako bi se moglo dogoditi uskrsnuće. Drugim riječima, obvezuje ih da nikad ne dopust izostavljanje upitnika nakon izraza »kakav Bog«.
strukture. Nije riječ o tome da se dovde u pitanje institucija, nego da provjerimo služimo li se dobro tom institucijom«, piše autor koji je završio studij filozofije i teologije, doktorirao crkvenu povijest na Gregoriani u Rimu, diplomirao opću povijest i koji je predavao političke znanosti na Sveučilištu u Madridu.
Dokumenti 177 KONGREGACIJA ZA KLER
DAR SVEĆENIČKOG ZVANJA Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis – Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i izobrazbi BIBLIOTEKA: Dokumenti;
FORMAT: 11,5 x 16,5 cm; meki uvez; 178 str.; CIJENA: 40,00 kn
Novi dokument Kongregacije za kler temeljni je za odgoj i izobraz‑ bu budućih svećenika. Po ovome novom dokumentu ravnaju se sva naša sjemeništa i bogoslovije, a objavljeno je prije nepunu godinu dana u Rimu. Evo što, među ostalim, stoji u uvodu ovoga dokumenta: »Prošlo je više od trideset godina otkad se – 19. ožujka 1985. – Kongregacija za katolički odgoj, koja je tada bila mjerodavna na tome području, potru‑ dila ispraviti Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i izobrazbi (Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis), dokument koji je objavljen 6. siječnja 1972., prilagodivši ponajprije bilješke Zakoniku kanonskoga prava, proglašenom 25. siječnja 1983. godine. Od tada je objavljeno mnogo priloga o temi formacije budućih prezbitera, bilo od sveopće Crkve bilo od biskupskih konferencija i pojedinih partikularnih Crkava. Nadasve treba podsjetiti na učiteljstvo papâ koji su vodili Crkvu u tom razdoblju: svetoga Ivana Pavla II., kojemu se duguje postsinodalna apostolska pobudnica Pastores dabo vobis (25. ožujka 1992.), koja je od temeljne važnosti, Benedikta XVI., autora apostolskoga pisma u obliku motuproprija Ministrorum institutio (16. siječnja 2013.), te Franje, na poticaj i smjernice kojega je nastao ovaj dokument.«
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj rujan Cijena
XLVIII 9/523 2017. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14; Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227
u spomen
Internet-stranica KS: http://www.ks.hr
8 11
E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail Kana: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com
Bonaventura Duda Skromni zapisi o fra Bonaventuri
Uređuje: Uredničko vijeće. Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović. Za izdavača: Stjepan Brebrić
4 Škola i prava djece
Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac
Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14. Rukopise i slike ne vraćamo.
7 Svećenici i vjeronauk u školi Stjepan Baloban
Političke teme: Tonči Tadić
Tisak: Denona d.o.o.
Putopis
28 Kršćanski optimizam
Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337
Vrijeme i riječ: Darko Tepert
30 Kreće li svijet nabolje? Da, ali ...
IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X
Iz drugoga kuta: Vladimir Pavlinić
Godišnja pretplata: 143 kn
34 O koncilskom rasuđivanju Predaje
Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.
kao čovještva čovječanstva Teološko razmišljanje: Branko Murić
pretplata@ks.hr ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
38 »Didovinu« spašavaju dragi odvjetnici
16
Malta Ivana Ćepulić
asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba
Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo
22 Etičko upravljanje financijama 24 Mladi čuvari starina Brojni, ali svi naši
26 Demon u predsoblju; 1945.
Vrijeme i svijest: Vedran Martinac
količinu otpada
rujan 2017.
43 Svjetionik u Banjoj Luci Razgovor
46 Zvona
Zapis: Zvonko Madunić
50 Treba li beatificirati Pascala? 51 »Moja osveta je oprost« Veronika Popić
čuvamo šume, energiju.
U korist vlastite štete: Stanko Uršić
52 Uspeti nam se na brdo
na odlagalištima, štedimo vodu i
Tomislav Salopek
Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. Broj računa: 2340009-1100047241
27 Požari i Božji gorući grm
20 Dva mjerila za totalitarizam
Fotografiju na naslovnici snimio Clay Banks
56 Željka Bašlin
Portret umjetnice 3
Pitanje sadašnjeg trenutka
Škola i prava djece
N
ova je školska godina. Gotovo kao grom iz vedra neba. Kako za roditelje, tako i za djecu. Istina da su, pogotovo u »turističkim« krajevima, mnogi roditelji morali raditi od jutra do večeri. Ali barem se nisu morali brinuti o školskim i domaćim zadatcima djece, o njihovim ocjenama, o tome kako njihovo dijete »kotira« u razredu, kakvi su im učitelji i učiteljice, što će čuti na roditeljskim sastancima. I za djecu je početak škole svojevrsni »šok«, prelazak iz bezbrižnosti ljeta, bez posebnih obveza i zadataka, na red, rad i disciplinu u školskim klupama i izvan njih. Uvijek me na neki način tjera na razmišljanje kada, tijekom školske godine, u jutarnjim satima, gledam roditelje koji redovito svoju malu djecu vode u školu, čak im moraju nositi oveću torbu s knjigama, bilježnicama, doručkom. Pomalo su pospani i oni i njihova djeca. Ali alternative nema, u školu se mora. Čak im samom fizičkom prisutnošću, dok ih prate u školu, hoće pokazati i posvjedočiti kako je škola važna, štoviše, bitna za njihov daljnji život. Možda djeca to i ne shvaćaju tako. Ali misle, ako me roditelj prati u školu i nosi moju tešku torbu, zacijelo je istina da je škola važna. Dakako, nije im jasno kako i zašto moderna društva na obrazovanje stavljaju tako važan naglasak, ne znaju da istraživanja pokazuju kako će u budućnosti bogata društva biti ona ko4
ja budu imala najkvalitetniji ljudski kapital, najbolje obrazovane ljude. Ali im je jasno da je škola važna jer njihovi roditelji, svojom prisutnošću i osobnom pratnjom, i to svakodnevno u jutarnjim satima, na to ih upozoravaju. Mnoga će takva djeca, kada odrastu, tu naviku da školu smatraju važnom, nastojati pretočiti u praksu i bez asistencije roditelja. I tu će se stvoriti ljudi pametni, sposobni, obrazovani, stručni, ljudi koji će biti dobrodošli u gospodarstvu, financijskim i pravnim institucijama, kulturi i svagdje gdje je znanje prijeka potreba.
česti, te ih upisuju u neke druge slobodne aktivnosti. Na pitanje zašto to čine uglavnom odgovor glasi: Neka moje dijete poslije samo odluči hoće li nastaviti pohađati vjeronauk ili ne, hoće li se krizmati ili ne, vjerovati u Boga ili ne. Na taj se način roditelji nastoje osloboditi svoje odgovornosti. Dijete je prisiljeno samo odlučiti o tome što će poslije raditi, što je za jednog osnovnoškolca gotovo nemoguće. On će to slobodno moći odlučiti samo ako ga netko, uglavnom roditelj, svojim pristupom motivira za to već od malih nogu. Ni
Ništa manje nakaradno zvuči protivljenje prikazivanju vjerskih sadržaja na televiziji, uz napomenu da Hrvatska nije katolička džamahirija. Previše plitko za nekoga tko se diči akademskom naobrazbom. Upravo zato što Hrvatska to nije, mi smijemo slušati takve nebulozne izjave. Pravo na motivaciju »Djeca imaju pravo biti motivirana za stvari čiji smisao još ne shvaćaju«, riječi su švicarskog pedagoga i psihologa Fritza Ostera. Ova motivacija, koliko vrijedi za nastavu glazbe, toliko vrijedi i za obrazovanje u vjeri, vjeronauku. Pogotovo sada, na početku školske godine, suočavamo se s praksom da roditelji svoje dijete ispišu iz vjeronauka, poglavito nakon trećeg razreda osnovne škole, nakon Prve sv. pri-
u drugom ili trećem razredu roditelj neće dijete upućivati da bude sutra liječnik, inženjer ili pravnik. Ali mu, svojom prisutnošću, svjedoči u tome kako ništa od toga neće moći postići ako sada ne ide u školu i u četvrtom i u petom razredu. Štoviše, on mu na taj način daje motivaciju da pohađa školu i da uči. Kada bi roditelji ujutro rekli svojoj djeci neka odluče hoće li ići u školu ili ne, vjerujem da bi učionice zjapile poluprazne. Slično je s pitanjem vjere. Samo Godina XLVIII br. 9/523
Piše: Josip Grbac
slobodan pristup vjeri dostojan je čovjeka. Ali sloboda je proces. Ne nastupa automatski čim se čovjek rodi. Za slobodan izbor valja nekoga pripremiti, motivirati, upozoravati ga na važnost i smislenost odabira nečega. Pa tako i vjere. Pravo na moralni odgoj Djeca moraju učiti kako i zašto moraju poštovati neka društvena pravila. Bitno je, međutim, pitati se kako ovu lekciju djeci prenijeti. Nije dovoljno neko nedopušteno ponašanje spriječiti. Švicarski pedagog smatra da tu počinju odgojiteljska funkcija i izazov: dovesti djecu, kroz proces argumentiranja, eventualno opravdavanja ili isprike, do svijesti da takvo kršenje pravila nije dobro ni za koga. To pridonosi zdravom razvoju. U tom razvoju djeca imaju pravo biti upozorena pred nekom eventualnom opasnosti, npr. pretjeranog gledanja slika s izrazitim nasiljem kakve se množe u medijima. S obzirom na to da u cijelom tom postupku valja naučiti što je dobro, a što je zlo, roditelj ima pravo i dužnost intervenirati u zaštitu djeteta od njega samoga. Kao što roditelji spremno interveniraju kada dijete želi jesti neku nezdravu hranu. Svako je obrazovanje ujedno oblikovanje moralnosti jedne osobe. Kada roditelj ujutro prati dijete u školu, ne čini to samo zato što želi da dijete kasnije postane nobelovac, s mnogo znanja. Čini to i zato, možda i prije svega zato što želi da njegovo dijete postane moralno dobra osoba. A nemojmo zaboraviti: vjeronauk nije samo učenje o vjerskim istinama. To je i učenje o nekim moralnim rujan 2017.
vrijednostima koje moraju biti usađene u nekoga od malih nogu. Sve ostalo je prekasno. Kada roditelj odluči ispisati dijete iz vjeronauka, dijete može to shvatiti kao da je bitno samo nešto »znati«, a sve ostalo je nevažno. Vjeronauk ne uči samo »kako« i »kada« se nešto dogodilo, kao što to uči po-
noj izobrazbi koja uči samo dogme ili istine vjere. Sve to, naravno, ne znači ništa onima kojima je važnije da djeca nauče kada su postojali dinosauri, kada su izumrli nego da nauče kako i zašto trebaju poštovati roditelje, ne krasti, lagati itd. Suprotstavljati znanje o dinosaurima, s jedne, i znanje o Bogu i moralni odgoj kakav uči, među ostalim, katolički vjeronauk, s druge stra A ko itko u Hrvatskoj silom ne, to je zaista upadanje u mentalitet sredželi svima nametnuti svoja njeg vijeka. Ništa manje nakaradno zvuči stajališta, onda su to oni koji ne protivljenje prikazivanju vjerskih sadržaja na televiziji, uz napomenu da Hrvatska nirazlikuju znanje o dinosaurima je katolička džamahirija. Previše plitko za nekoga tko se diči akademskom naobrazi znanje o ispravnom bom. Upravo zato što Hrvatska to nije, i moralnom ponašanju. Ili hvala Bogu da je tako, mi smijemo slušaneuspješni političari koji za ti takve nebulozne izjave. Upravo svi napori Crkve, kako u obrazovanju, tako i u odsvoje minorne strančice na taj goju, smjeraju na to da se nekoga motivira način žele prikupiti koji glas kako bi upoznao svoju vjeru i svjesno i slobodno odlučio se na vjerovanje. Ako netko više. prihvati vjeru ili Boga, a o tome ne zna ama baš ništa, to graniči s fanatizmom. Eto zavijest. U vjeronauku se uči »zašto« se ne- što postoji vjeronauk u školi. Da čovjek, već što dogodilo, koji je smisao toga, kakve su od djetinjstva, ima priliku doznati nešto o posljedice. A kada postavljamo pitanje »za- Bogu i kršćanskoj vjeri. Bez ikakve namješto«, onda se uvijek krećemo na području re da se nekoga prisili nešto ili nekomu vjemoralnog odgoja. rovati. Ako itko u Hrvatskoj silom želi svima nametnuti svoja stajališta, onda su to Smisao vjerskog obrazovanja i oni koji ne razlikuju znanje o dinosaurimoralnog odgoja ma i znanje o ispravnom moralnom ponaProblem nastaje kada se pojavi nastoja- šanju. Ili neuspješni političari koji za svoje nje, kako u Europi, tako i u Hrvatskoj, da minorne strančice na taj način žele prikuse sve što »miriše« na religiju i vjeru stavi piti koji glas više. Valjda će to shvatiti i svi na stranu, prikaže kao nevažno. Kao da je koji su zaduženi za reformu sadržaja u hrtu riječ o nekakvoj isključivo konfesional- vatskom školstvu. 5
Bl. Frederic Ozanam
Pripovijest o križu
Otac, profesor, svjetovni franjevac, novinar i borac za siromašne
S
edmoga rujna, dva dana nakon spomendana sv. Majke Terezije, slavi se još jednoga blaženika koji je svoj život posvetio zaštiti vrijednosti svakoga ljudskog bića. Bl. Frederic Ozanam umro je prije više od 150 godina, a njegovo djelo, preko Društva sv. Vinka Paulskoga, nastavlja se i danas. Bio je suprug i otac, profesor književnosti, doktor prava, član Franjevačkoga svjetovnog reda, novinar i borac za prava siromašnih. Rođen je u Milanu 23. travnja 1823. u francuskoj obitelji liječnika Jeana i Marie Oznaman. Bio je peto od njihovo 14-ero djece, od kojih je samo troje doživjelo tinejdžersku dob. Rastući u takvoj sredini, Frederic je imao brojne vjerske sumnje koje je razjasnio u dugim raspravama s o. Noirotom s lionskog koledža. Mladić je bio vrlo načitan i nadaren za učenje i želio je studirati književnost, no pokorio se želji svoga oca i 1831. u Parizu započeo studij prava na Sorbonni. Bilo je to vrijeme nesklono Crkvi, a Frederic je vješto branio Crkvu. Za studija je pokrenuo debatni klub u kojemu su sudjelovali govornici različitih pogleda na svijet, od vjernika do ateista i agnostika. Upravo sudjelovanje u tome klubu promijenilo mu je život. Dok je jednom govorio o kršćanskom prinosu europskoj civilizaciji, jedan ga je član debatnog kluba upitao kakvim djelima dokazuje to što govori o kršćanstvu. Mladića je to pitanje potreslo pa je zajedno sa svojim prijateljima pod zaštitom sv. Vinka Paulskoga počeo obilaziti potrebite u Parizu. Također je uvjerio pariškoga nadbiskupa da katolička vjera treba izvrsne govornike koji će obrazložiti vjerska učenja, pa je nadbiskup dominikanca Jean-Baptista Lacordairea, koji je slovio kao jedan od najvećih propovjednika, imenovao da održi niz korizmenih propovijedi u katedrali Notre Dame. Nakon što je doktorirao pravo, Frederic je 6
Uzvišenje sv. Križa. Našašće sv. Križa. Dva blagdana u crkvenom kalendaru, dva različita datuma. Što se slavi, u čemu je razlika?
U predavao na Sveučilištu u Lyonu. Uskoro je doktorirao i iz književnosti te se vratio predavati na Sorbonnu. Kao profesor bio je stručan i otvoren za svoje studente kojima se sav posvetio. Oženio se 1841. s Amelie Soulacroix s kojom je dobio kćer Marie. Društvo sv. Vinka Paulskoga nastavilo je rasti pa je njegova pomoć bila posebno potrebna u doba revolucije. Broj nezaposlenih narastao je do 275 tisuća te je vlada tražila Frederica i njegove suradnike da nadziru vladinu pomoć siromašnima. Osim materijalnim sredstvima, Frederic se za prava siromašnih i obespravljenih borio i pisanim putem. Želeći osigurati pravdu za siromašne i radnike, pokrenuo je novine »Nova Era«. Fredericovo pisanje u korist siromašnih i o njihovim patnjama nije uvijek nailazilo na pozitivan odgovor njegovih katoličkih suradnika i klera. Pisao je u korist snošljivosti te se zalagao za javne slobode, a budući da je duboko vjerovao da Bog vodi svijet, zalagao se za kršćansku demokraciju kao sredstvo napretka. Bio je urednik i suradnik brojnih časopisa, a napisao je i više knjiga iz područja povijesti, kulture i književnosti. Zbog lošega zdravlja god. 1852. s obitelji je krenuo na oporavak u Italiju, a umro je na Malu Gospu 1853. Blaženim ga je god. 1997. proglasio papa Ivan Pavao II.
• Suzana Peran
zvišenje sv. Križa, blagdan koji se slavi 14. rujna, vezuje se uz sv. Jelenu Križaricu, majku rimskog cara Konstantina, onoga kojemu se pripisuje da je 313. g. dao kršćanima slobodu ispovijedanja vjere. Jelena je pohodila Svetu Zemlju i dala iskapati na Golgoti. Prema predaji, 320. g. pronađena su tri križa i odvojeno natpis »Isus Nazarećanin kralj židovski«. Da bi utvrdila koji je križ onaj na kojemu je visio Isus, Jelena je dovela neizlječivog bolesnika i dala ga položiti na svaki od tri križa. Dotaknuvši pravi križ, kaže predaja, bolesnik je smjesta ozdravio. Na tome je mjestu car Konstantin podigao 335. g. baziliku Svetog groba, a nadnevak 14. rujna vezan je uz njezino posvećenje. Našašće sv. Križa, blagdan koji se slavi 3. svibnja, vezuje se uz bizantskog cara Heraklija. Naime, perzijska je vojska provalila 614. g. u Jeruzalem i odnijela relikviju Isusova križa, a Heraklije je poveo vojsku na Perzijance i uspio vratiti križ te ga 3. svibnja 628. svečano unio u Jeruzalem. Predaja kaže da nikako nije uspijevao ući u grad jašući na konju nego se morao spustiti i ući pješice, bosonog, s križem na ramenu. Usput rečeno, Heraklije je onaj car za kojega Konstantin Porfirogenet piše, u svom djelu »O upravljanju carstvom«, da je pozvao Hrvate u njihovu današnju postojbinu kako bi osiguravali granice carstva od napada Avara. Križ je danas glavni simbol kršćanstva. Drvo smrti postalo je drvo života, drvo sramote postalo je drvo slave. Priredila: Boženka Bagarić Godina XLVIII br. 9/523
Kolumna Stjepana Balobana
Svećenici i vjeronauk u školi
O
dređene će teme snažno obilježiti budućnost vjere i kršćanstva u hrvatskom narodu i društvu poput sve većeg rascjepa između proklamirane vjere i konkretnoga života, slabljenja, pa i nestajanja vjere u životima mlađih naraštaja, postupnog oblikovanja mentalnoga sklopa mlađih ljudi koji pod kulturološkim vidikom jednostavno ‘ne računaju’ s vjerom ni u javnom, a ni u osobnom – privatnom životu. Život se mladih kršćana mijenja Jesmo li i koliko smo uopće svjesni da se oblikuje jedan potpuno novi način vjerskoga života mlađih naraštaja, jednako onih koji dolaze iz obitelji koje prakticiraju svoju vjeru, kao i onih koje to već davno ne čine? Riječ je o mlađem naraštaju kršćana koji, primjerice, ne sklapaju brakove, ali žive zajedno, mijenjaju partnere i to im ne čini problem savjesti ili problem vjere? Povezanost vjere i morala, odnosno moralnoga načina života koji se temelji na vjeri, sve se više gubi u konkretnom životu mladih kršćana. To je konkretna stvarnost kršćana, katolika u Hrvatskoj, bez obzira na činjenicu da se o tome u hrvatskoj crkvenoj javnosti ozbiljnije ne raspravlja. Naprotiv, prevladavaju prividi da su u Hrvatskoj Crkva i vjera još uvijek snažne, da je stvarnost drukčija nego što nam je prikazuju civilni mediji te da, u usporedbi s drugim Crkvama i narodima u Europi, mi u Hrvatskoj možemo još ‘uvijek biti zadovoljni’! Prevladava privid kako Crkva u Hrvatskoj još uvijek ima snažan utjecaj na zbivanja u društvu i na život ljudi. S druge strane, na temelju tih privida pozornost crkvene zajednice u Hrvatskoj odvlače druge crkvene, društvene i političke teme u hrvatskome društvu koje su, doduše, iznimno važne, ali rujan 2017.
nisu prvotno zadaća biskupa, teologa, svećenika i općenito pastoralnih djelatnika. Župna kateheza i vjeronauk u školi kao povlaštena mjesta Na kojim se mjestima u takvom, sve više raskršćanjenom društvu, dijete i mladi čovjek može susresti s vjerom? Crkva, odnosno župna kateheza i vjeronauk u školi su dva privilegirana mjesta na kojima Crkva u Hrvatskoj ima mogućnost ponuditi radosnu vijest evanđelja mladom čovjeku i djetetu koji, nažalost, u svojim obiteljima dobivaju sve manje mogućnosti susreta s istinskom vjerom. Obitelj, Crkva i škola tri su temeljne institucije koje su do prije kojeg desetljeća oblikovale mladoga čovjeka u zapadnome civilizacijskom krugu. Danas je utjecaj obitelji, a posebno Crkve, odnosno vjerskih zajednica, sve slabiji s obzirom na oblikovanje kršćanskog identiteta mladoga čovjeka. Hoćemo li se kao Crkva u Hrvatskoj jednostavno pomiriti s tom konstatacijom ili ćemo, potaknuti Drugim vatikanskim koncilom (usp. Gaudium et spes, br. 62), tražiti ‘uvijek prikladnije načine’ širenja Radosne vijesti evanđelja u hrvatskome društvu? Svećenici i vjeroučitelji kao navjestitelji vjere Uz roditelje, koji bi trebali biti – a sve manje to jesu – prvi navjestitelji vjere, glavni, a u mnogim slučajevima i jedini navjestitelji vjere jesu svećenici, općenito pastoralni djelatnici i vjeroučitelji, i to i u župnoj katehizaciji i na vjeronauku u školi. I tu dolazimo do više temeljnih pitanja o kojima, držim, velikim dijelom ovisi budućnost vjere, odnosno vjerskoga života mlađih naraštaja u Hrvatskoj, pitanja koja se nikako ne bi smjela ‘stavljati pod tepih’. Je li vjeroučitelj u školi navjestitelj vjere ili je stručnjak u religijskoj kulturi poput drugih
učitelja koji su stručnjaci u povijesti, matematici, hrvatskom jeziku...? Ako je stručnjak u religijskoj kulturi, onda se ne bi trebao zvati vjeroučitelj? Crkva u Hrvatskoj početkom 90-ih godina prošloga stoljeća jasno se i nedvosmisleno opredijelila za konfesionalni vjeronauk u školi. Međutim, različite teškoće s kojima se susreću i vjeronauk i vjeroučitelji u školskom sustavu, iznova – i među teolozima – imaju pobornike svojevrsnog ‘otupljenja konfesionalnog’ u školi, a tako se, svjesno ili nesvjesno, iznova potiče pitanje religijske kulture. Nastavničke kompetencije svećenika Kao istinski navjestitelj vjere budući svećenik mora tijekom odgojno-obrazovnoga procesa steći potrebne kompetencije kako bi današnjoj djeci i mladim ljudima mogao nenametljivo, vjerodostojno i privlačno prenositi Radosnu vijest evanđelja bilo u crkvenim prostorima bilo u školi. Jedna od tih kompetencija jest i nastavnička kompetencija koja se traži za vjeroučitelje u školi, kako za vjernike laike, tako i za svećenike te za redovnike i redovnice. Riječ je o kompetenciji koja se na temelju postojećih programa danas stječe na teološkim učilištima u Hrvatskoj. Bez obzira na to bio u budućnosti vjeroučitelj u školi ili ne, današnjemu je svećeniku nužno potrebno tijekom studija steći te nastavničke kompetencije jer su one nužne za rad s djecom i mladima, osobito u župi. Nažalost, danas se bilježi trend ‘svojevrsnog bijega’ svećenika, osobito mladih svećenika, od obveze školskog vjeronauka! Zašto? Zbog problema s djecom i mladima u školi? Nije li to upozoravajući pokazatelj toga ‘svojevrsnog bijega’ svećenika od rada s djecom i mladima na župi i u pastoralu općenito? A nešto takvo veoma je zabrinjavajuće! 7
U spomen
Bonaventura Duda O tišao je posljednji velikan. Otišao je da bude sa svojim prijateljima Tomislavom ŠagiBunićem, Josipom Turčinovićem i Vjekoslavom Bajsićem. Otišao je da tamo, u onostranosti, dovrši ono velebno djelo koje je s njima ovdje na zemlji započeo, napisao je u sažalnici čuvši za smrt fra Bonaventure Dude predsjednik Hrvatske redovničke konferencije fra Jure Šarčević. 8
U obavijesti o smrti Franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, kojoj je fra Bonaventura pripadao, napisala je da je bio teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta, pedagog, skladatelj, dopisni član HAZU-a, zanosni propovjednik Božje riječi. A mi ćemo dodati, i vjerni suradnik, urednik i prijatelj Kršćanske sadašnjosti. Fra Bonaventura Duda preminuo je 3. kolovo-
za u Varaždinu u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva, a pokopan je u franjevačku grobnicu na Mirogoju uz noge sv. Franje da počiva sa svojom subraćom s kojom je živio i surađivao. »Može se reći da je u svemu bio pravi manji brat, a opet otac svakome od nas. Bio je oduševljen svetim Franjom i pravi je njegov učenik. Kao što je sveti Franjo dopustio svetom Antunu da se bavi teologijom, ali pod uvjetom Godina XLVIII br. 9/523
U spomen
Skromni zapisi o
fra Bonaventuri O kako je govorio fra Bonaventura Duda! Njega nije bilo dovoljno samo slušati. Trebalo ga je i gledati. Pozorno promatrati. Jer on je govorio čitavom svojom osobnošću. I kroz najjednostavnije događaje, i najjednostavnijim riječima i gestama, znao je toliko toga izreći. Toliko toga potaknuti. Utisnuti dubok, neizbrisiv, nadahnjujući trag.
rujan 2017.
Kad je svojedobno fra Zvjezdan Linić imao seminar u crkvi svetog Franje na Kaptolu, u dane seminara obično je netko drugi propovijedao pod misom. Često je to bio fra Bonaventura. Jednom se tako, nakon pročitanoga evanđeoskog ulomka, oslonivši se na ambon, zagledao u okupljene i s osmijehom rekao: »Duhovnjaci… duhovnjaci…« I samo te riječi bile su nam poput dodatne duhovne obnove. Ili – možda – duhovne provjere.
…
U jesen 1986. godine, uoči međureligijske molitve za mir u Asizu, na koju je papa Ivan Pavao Drugi sazvao predstavnike velikih svjetskih religija, fra Bonaventura je tjednima iz dana u dan na večernjoj misi u crkvi svetog Franje na Kaptolu govorio o tome. Njegove su propovijedi bile međusobno povezane i, gdje bi stao prethodnoga dana, ondje bi nastavio sljedećega. Ne jednom mu se dogodilo da je zbog ganuća zašutio, sjeo, i, nakon što bi se pribrao, nastavio misu ne završivši propovijed.
…
Kad je fra Zvjezdan Linić objavio svoju prvu knjigu, poželio je da mu je predstavi fra Bonaventura. No, on je to zbog nekoga razloga otklonio. Fra Zvjezdan je potom pitao mene bih li mu ja predstavio knjigu. Rekao sam mu da ne mislim da bi to bilo prikladno i pridodao da bi po meni bilo primjerenije da je predstavi fra Bonaventura. »Ali on neće«, rekao mi je fra Zvjezdan. »Smijem li ga ja pitati?« »Ako hoćeš…« Kad sam mu se obratio s pitanjem, fra Bonaventura me je neko vrijeme gledao. »Dobro«, rekao je. »Vi ćete predstaviti knjigu a ja ću predstaviti Zvjezdana.« Nakon
što sam obavio svoj dio predstavljanja, fra Bonaventura je zatražio da pred oltar u crkvi svetoga Franje na Kaptolu stave dvije stolice. Pozvao je fra Zvjezdana i posjeo ga na jedan stolac, a on je sjeo na drugi. Uzeo je mikrofon u ruku i rekao: »Zovem se…« pa ga je prinio fra Zvjezdanu. I tako je fra Zvjezdan dovršavao rečenice koje je fra Bonaventura započinjao. U jednom je trenutku fra Bonaventura rekao: »Najveću stvar za Bonaventuru učinio sam kad sam mu na ispovijedi rekao…« Fra Zvjezdan je na to
Jednom je – pričala mi je jedna časna sestra – otišao u neki obližnji grad voditi duhovne vježbe časnim sestrama. Duhovne je vježbe započeo slavljenjem svete mise. Nakon mise okupio je sestre pa ih je jednu po jednu pitao koji je ulomak iz Evanđelja čitao pod svetom misom. Nijedna se nije mogla sjetiti. »Ako vam Božja riječ nema što reći, a što će vam moje riječi«, rekao je fra Bonaventura, pokupio svoje stvari i vratio se u samostan na Kaptolu. Sestra koja je bila na tim duhovnim vježbama i koja mi je o tome govorila, rekla mi je da su joj to bile najsnažnije duhovne vježbe u životu. 11
ho, gotovo neprimjetno, otišao kroz stražnja vrata iz crkve.
…
Stjecajem okolnosti zatekao sam se u »Kršćanskoj sadašnjosti« baš u vrijeme kada su iz tiskare stigli prvi primjerci prvog izdanja »Jeruzalemske Biblije«. Pozvali su fra Bonaventuru a da mu nisu rekli zbog čega ga zovu. Kad je stigao, uručili su mu primjerak Biblije. »Nisam vjerovao da ću to doživjeti«, rekao je i upitao može li nakratko otići u susjednu prostoriju. Vratio se nakon petnaestak minuta silno potresen. Imao sam dojam da Bibliju nije niti izvadio iz kutije, kamoli je otvorio. Sve ju je vrijeme kao najveću dragocjenost samo držao u rukama.
počeo odmahivati glavom i rekao: »Ne mogu to reći.« Fra Bonaventura je na to rekao: »Kad ti ja kažem, možeš… Najveću stvar za Bonaventuru učinio sam kad sam mu na ispovijedi rekao…« Ne pamtim što je tada fra Zvjezdan rekao, ali je to iskustvo bilo sveto. Kad je završio s predstavljanjem fra Zvjezdana, ustao je, otišao do orgulja, odsvirao jednu skladbu i – dok su svi pljeskali – ti-
Ako dobro pamtim – 1989., na hodočašće u Asiz, na koje su išli i moja supruga Ružica i sin Dominik, išao je i fra Bonaventura. Čekao sam ih na povratku pred katedralom. Iz autobusa je prvo izišao fra Bonaventura, prišao mi i zahvalio mi što je Dominik, tada dječak, bio na hodočašću. S njim je proveo znatan dio vremena.
…
Negdje u to vrijeme moja prijateljica Silva Š., majka troje djece, bila je pred četvrtim porodom. Zbog nekoga se razloga u nju uvukao strah zbog predstojećeg porođaja. Otišla je na razgovor s fra Bonaventurom. Kada je on čuo zbog čega je došla, rekao joj je: »I Vi ste došli meni, najvećem kukavici, da Vas ohrabrim. Znate, kad ja vidim psa, trčim u najbliži haustor da se skrijem.« Malo je šutio pa joj je rekao da će otići pred svetohranište da se pomoli, a ona neka ga dotle pričeka. Vratio se nakon nekog vremena i rekao: »Uistinu Vam nemam što reći. Evo, donio sam Vam jednu ružu s oltara. Ponesite je sa sobom i neka Vas Bog blagoslovi.« Silva je uzela ružu, zahvalila mu i oslobođena straha otišla na porođaj.
…
Ne sjećam se je li to bilo 1989. ili 1990., kada je prvi put nakon Drugoga svjetskog rata za Tijelovo bila priređena procesija koja je kretala od prostora ispred bogoslovije na Kaptolu. Vjernici su se masovno okupljali na tu procesiju. Na večernju misu u crkvu svetoga Franje na Kaptolu došli smo samo moja obitelj i još nekoliko osoba. Za Tih je godina znao iz večeri u večer u propovijedima tumačiti značenje pojedinih dijelova mise, pojedinih gesta, bilo svećenikovih bilo vjerničkih. Na jednu svečaniju, koncelebriranu večernju svetu misu u crkvi svetog Franje na Kaptolu došao sam, s tada, možda, četverogodišnjim sinom Zvjezdanom. Misu je predslavio fra Bonaventura. Zvjezdan i ja sjedili smo u prvoj klupi slijeva. Zvjezdan je sa sobom na misu donio nekoliko autića pa se igrao njima. Otišao je do prve stube podno oltara, sjeo na nju i po njoj vozio automobile. Poslije se dosjetio pa se popeo do najgornje stube i spuštao automobile
12
oltarom su bili fra Bonaventura i još četvorica svećenika. Kada je sveta misa završila, mi vjernici kratko smo se međusobno pozdravili i krenuli kroz vrata koja vode prema prostoru pred sakristijom. Dotle su se fra Bonaventura i ostali svećenici postrojili neposredno pred tim vratima. Svakomu su od nas, smiješeći se, pružili ruku i rekli: »Hvala vam za vjernost.«
…
Potkraj 1990. ili početkom 1991. fra Bonaventura je u samostanu na Kaptolu predstavljao moju knjigu Kako su rasli zemlja i nebo. Nakon što je završio s predstavljanjem, pročitao je iz knjige priču »Posljednji sud« koja završava tako da Isus Judu, na kraju posljednjeg suda, zagrlivši ga, uvodi u raj. Kad je završio s čitanjem priče, nakratko je zašutio pa rekao: »Volio bih da sa mnom učini tako.« To rekavši, bez ikakve dodatne riječi, izišao je iz dvorane.
…
Početkom Domovinskog rata jednom je propovijedao o Isusovu pozivu na ljubav prema neprijateljima. Rekao je tada: »O kad bismo nekada bili barem na razini Starog zavjeta – ‘oko za oko, zub za zub’.«
…
Za Veliki četvrtak 1993. pod večernjim obredima propovijedao je o Isusovu pranju nogu učenicima. Propovijedao je silno dojmljivo. Rekao je: »Kad bih ja sada sišao među vas i oprao vam noge, bila bi to poza. Ali kada je Isus to učinio, bio je to izvoran čin.« Ta me se propovijed toliko dojmila da sam, došavši kući, provjerio koje je značenje imena Bonaventura, te sam, nakon što sam našao odgovarajuće tumačedolje tako da su udarali u svaku stubu dok ne bi dospjeli do crkvenog poda. Nastojao sam prilično bezuspješno zaustaviti ga u toj igri, ali on se nije dao. Svako malo vraćao se navrh stuba i ponavljao tu za njega vrlo zanimljivu igru. Naposljetku, nakon što sam se pričestio, uzeo sam Zvjezdana na ruke i iznio ga u prostor pred sakristijom. Ondje smo zajedno proboravili do kraja mise. Kad je misa završila i svećenici došli u sakristiju, fra Bonaventura me je ugledao kroz ostakljena vrata sakristije i – i ne skinuvši misnu odjeću – došao do mene i rekao mi: »Žao mi je što ste svoga sina izveli iz crkve.« Godina XLVIII br. 9/523
nje, odlučio promijeniti naslov već priređene knjige, tako da je ona umjesto »Mudrost stabala« naslovljena »Dobra sreća«, uz napomenu da je u proslovu knjige navedeno tumačenje imena Bonaventura. Kada je knjiga »Dobra sreća« objavljena, fra Bonaventura me je pozvao da dođem na misu u 9 sati jednoga radnog dana. Ponio je knjigu na oltar, položio je na njega i pod misom blagoslovio. Zajedno s Jakovom Mamićem, karmelićaninom (tada i direktorom »Kršćanske sadašnjosti«) i Željkom Čorak, povjesničarkom umjetnosti i književnicom, sudjelovao je u njezinu predstavljanju.
…
Kad sam u pripremi njegove knjige »Ljudskost Božića« došao k njemu, različiti su tekstovi i isječci iz novina bili posvuda, i po stolu i po podu. »Pazite«, rekao mi je, »kod mene je i pod stol.«
tko bi je preveo… i tako redom, fra Bonaventura je ustao, otišao u sobu, pregledao svoje knjige, odabrao onu koja mu se činila najprikladnijom i u sljedećih je tjedan dana preveo.
…
Vrlo se rado uključio u predstavljanje knjige Urezan u Božji dlan fra Ante Grbeše, svećenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. Fra Ante svoju je pripravu za svećeništvo započeo u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda, ali su ga otpustili zbog slaboga zdravlja. Kada je fra Ante umro, klesar je njegovo ime zabunom uklesao u grobnicu kaptolskih franjevaca. Kad je to fra Bonaventura čuo, nasmi-
…
ješio se i rekao: »Pustite tako. Neka ostane.« I ostalo je neko vrijeme.
…
Kada mu je objavljeno troknjižje komentara nedjeljnih i blagdanskih čitanja (»Sjeme je riječ Božja«, »Sijač je sin čovječji«, »U plemenitu srcu«), pohvalio sam mu naslove tih knjiga. Pohvalu je primio sa zadovoljstvom. Rekao sam mu: »Ali jedan se naslov ipak izdvaja.« »Koji?«, pitao me je. »Bonaventura Duda u plemenitu srcu«, rekao sam. Uz osmijeh je zamahnuo prema meni kao da će me udariti.
Dok sam bio u službi u Ministarstvu prosvjete i športa, dogovorio sam s prof. dr. sc. Stipom Boticom (s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) da pokrenemo postupak dodjele državne nagrade za važan doprinos u prosvjeti fra Bonaventuri. Kada smo sve pripremili, obavijestio sam o tome fra Bonaventuru i pitao ga za njegovu suglasnost. »Nemojte to raditi«, rekao mi je. »Ja sam jedan veliki šarlatan. Toliko sam toga započeo i ništa nisam dovršio.«
Negdje pri početku godine posvećene svetomu Antunu među franjevcima se razvila tema o tome kako na hrvatski jezik nije prevedena nijedna vrednija knjiga o njemu, koja bi bila prikladna za širi čitateljski krug. I dok su franjevci raspravljali o tome, po kojim bi kriterijima trebalo odabrati knjigu, i koja bi to knjiga mogla biti, i
U nekoj sam prigodi čuo neke profesore na Katoličkom bogoslovnom fakultetu kako raspravljaju o hrvatskom prijevodu Biblije, navode različite primjedbe na prijevod te spominju potrebu novoga prijevoda. Kada sam to, ne navodeći imena, rekao fra Bonaventuri, rekao mi je da bi je i on, da je danas prevodi, preveo drukčije te da bi jako
…
rujan 2017.
…
Proslavu pedesetogodišnjice svojega misništva pripremao je vrlo pažljivo. Nijedan detalj, nijedno ime, nijednog uzvanika nije htio propustiti. Skrbio se o svemu. Nakon svečane svete mise, u vrijeme ručka, odnosno nakon njega, svakomu je posebno prišao, sa svakim se posebno slikao. To je, dan poslije, imalo izrazite posljedice na njegovo zdravlje.
…
Češće me je nakon svete mise u crkvi svetoga Franje na Kaptolu znao pozvati, posjesti me na klupu ili odvesti u neku od Godine 1998. s fra Božom Vuletom, fra Antom Vučkovićem i Tomislavom Ivančićem predstavljao sam knjigu Kad papa traži oproštenje – Svi mea culpa Ivana Pavla II. Luigija Accattolija. Predstavljajući knjigu, započeo sam s kratkom Borgesovom pričom o tome kako je Kain, susrevši ga u raju, zamolio Abela da mu oprosti što ga je ubio, na što je Abel rekao da se ne sjeća toga. Fra Bonaventura je bio među prisutnima na predstavljanju i zbog te su mu priče snažno navrle suze.
…
Jednom, dok je još moja kći Mirta bila malena, ponovno sam čitao knjigu »Utopija Ivana XIII.« Giancarla Zizole, u izdanju Kršćanske sadašnjosti, na kojoj je slika pape Ivana XXIII. Knjiga mi je niz dana bila na stolu u sobi. Jedne nedjelje, kad smo došli na Kaptol u sakristiju uoči mise u dvanaest sati, Mirta mi je dotrčala i rekla: »Tata, ovdje je onaj čovjek s knjige koju čitaš.« i pritom pokazala na fra Bonaventuru. Kad sam mu kazao što mi je Mirta rekla, pogladio ju je po kosi i rekao: »Kako ti lijepe oči imaš.«
volio da još za svoga života ima prilike vidjeti novi prijevod Biblije na hrvatski jezik.
…
sobica. Rekao bi mi: »Sjedite tu… Recite mi… Volio bih čuti…« Pa me pitao o različitim, nerijetko i vrlo jednostavnim, upravo svakodnevnim stvarima. Kad su mu tjelesne snage već bile oslabjele, znao me je pitati: »Što mogu učiniti za Vas?« Znao sam mu u takvim prigodama reći samo: »Dišite.«
.....
Nikada nije propuštao prigodu da nekoga istakne, da ga pohvali i da izrazi radost zbog nečijeg uspjeha. Ispisujući ove bilješke, svjestan sam njihove skromnosti, pa i nedostatnosti. Toliko je toga ostalo nerečeno. Toliko je toga utonulo u zaborav, ali ne i u zaborav duše. Uvijek iznova otkrivam kako sam toliko toga propustio zabilježiti, a bio sam, već zbog zahvalnosti životu, ali i Bogu i ljudima, dužan učiniti. Stjepan Lice 13
Malta N
a Maltu sam otputovala u društvu svojega supruga nekoliko tjedana nakon našeg vjenčanja. Iako nam je to bio medeni mjesec, i toga smo puta za smještaj odlučili iskoristiti već mnogo puta iskušani couchsurfing. Budući da je bio kraj lipnja, na otoku Malti nije bilo lako pronaći domaćina. Stoga sam potragu proširila na Gozo. Država Malta sastoji se, naime, od triju glavnih otoka: Malte, Goza i Comina. Površina je cijele države 316 km² – otprilike poput otoka Hvara. Samo je devet država u svijetu površinom manje od Malte. Stanovnika nema ni pola milijuna, a pretežno su katolici – njih 88,6 %. Domaćina sam naposljetku pronašla na Gozu. Bio je to osamljeni 60-godišnjak Anthony, kojemu couchsurfing dovodi željno očekivano društvo. Anthony nas je dočekao u blizini autobusnog kolodvora u gradu Victoriji, smještenom u samom središtu otoka. Nakon kraćeg razgovora s našim domaćinom smjestili smo se u prostranoj so16
Bogato ukrašena unutrašnjost konkatedrale sv. Ivana Krstitelja u Valletti
Utvrđeni grad Senglea u blizini Vallette
bi s bračnim krevetom. Imali smo posebnu kupaonicu samo za sebe – ne bi nam bilo udobnije ni u hotelu! Dobili smo i ručak, a ubrzo nakon njega uslijedila je prva runda razgledanja. Anthony nas je odveo u gradić Xlendi, gdje smo se počastili sladoledom i pogledom na more s obližnje klupe. Uslijedila je šetnja do špilje Calypso, odakle se pruža prekrasan pogled na pješčanu plažu Ramla Bay. Kažu da je baš to špilja u kojoj je nimfa Kalipso zatočila Odiseja na 7 godina. Prizro koji je zauvijek nestao Kao šećer za kraj dana naš je vodič ostavio jedno posebno mjesto. Tada to nismo mogli znati, ali ondje smo uživali u prizoru koji je samo nekoliko mjeseci poslije zauvijek nestao. Stigli smo u pravi čas – zalazeće sunce obasjavalo je Azurni prozor – jedinstvenu stijenu u kojoj je more oblikovalo otvor poput golemog prozora. Budući da su atmosferske prilike malo-pomalo nagrizale njegov luk, znalo se da više neće dugo izdržati. Međutim, procjene su mu davale još barem 5–6 godina života. Kada je pao mrak, vratili smo se u unuGodina XLVIII br. 9/523
Ukrašena crkva sv. Ivana Krstitelja na blagdan sveca zaštitnika Xewkije.
trašnjost otoka, točnije, u gradić po imenu Xewkija. Prvo što smo uočili bili su ukrasi i raznobojna svjetla na 75-metarskoj kupoli crkve sv. Ivana Krstitelja. Ta monumentalna crkva, poznata i kao Xewkijska rotonda, dominira nad čitavim gradom. Crkva je izgrađena u 20. stoljeću na mjestu nekadašnje manje crkve iz 17. stoljeća. Naš nas je domaćin vodio ulicama Xewkije u kojima smo također primijetili mnoštvo ukrasa i figura svetaca. Bilo je tu i postolja koja su tek čekala svoje svece, a na velikome trgu ispred crkve postavljala se pozornica i sjedala za svirače limene glazbe. Anthony nam je objasnio da su to pripreme za blagdan Svetog Ivana Krstitelja, zaštitnika grada. Obećao nam je da će nas ponovno dovesti onamo na sam blagdan kako bismo prisustvovali glavnoj proslavi s vatrometom. Malta Sljedećih nekoliko dana proveli smo razgledajući otok Maltu. Ujutro bismo se ukrcali na trajekt, a potom na autobus za Vallettu. U vožnji smo imali lijep pogled na Zaljev sv. Pavla. Naime, vrlo je raširena i kao službena činjenica prihvaćena teorija da se sveti Pavao oko 60. godine 1. stoljeća, doživjevši brodolom, nasukao na Malti. Grčki izvornik navodi naziv Melita, što bi moglo odgovarati i našem otoku Mljetu. Štoviše, mnogi dokazi govore tomu u prilog. Šetnju Vallettom započeli smo prošavši kroz glavni ulaz njezinih zidina, ravno na pješačku ulicu Triq Ir-Repubblika, to jest Ulicu Republike. Vallettske ulice osvojile su nas svojim šarmom, a pogotovo jerujan 2017.
dan njihov detalj – mnoštvo otvorenih i zatvorenih balkona. Tipični malteški balkoni upravo su oni drveni, zatvorena tipa, a ima ih u raznim bojama. Ubrzo smo se našli u pravom umjetničkom biseru – konkatedrali sv. Ivana iz 16. stoljeća. Iako je izvana jednostavna maniristička građevina, ova crkva u svojoj unutrašnjosti krije obilje baroknih ukrasa i detalja, a njezin muzej sadržava prava bogatstva, među kojima valja istaknuti Caravaggiov »Glavosjek Ivana Krstitelja«. Nakon obilaska staroga grada s njegovim trgovima, crkvama i lijepom palačom Velikog majstora viteškog reda Ivanovaca,
stigli smo i do mora na samom kraju grada. Ondje nas je dočekala zvjezdolika tvrđava sv. Elma. Ona je odigrala presudnu ulogu u obrani Malte od Turaka 1565. godine, kada im je pod opsadom odolijevala punih 28 dana. Nastavili smo šetnju bedemima i obrambenim kulama. Tako smo stigli do Donjih vrtova Barrakke, s kojih puca krasan pogled na luku, a poslije i do Gornjih vrtova na bastionu sv. Petra i Pavla. Sljedećeg smo dana naumili posjetiti jedno od najtajanstvenijih mjesta na Malti – Hypogeum Ħal Saflieni u gradu Paoli, 6000 godina star podzemni kompleks grobnica na trima razinama. Nismo imali
Valleta – malteški balkoni posjeduju poseban šarm
Zanimljivije i od televizije – u Valletti gotovo uvijek možete biti sigurni da vas netko gleda
Topovi na Gornjem vrtu Barrakka pripremaju se za večernju paljbu 17
Vrijeme i riječ
Kršćanski optimizam
Z
adnja dva stoljeća prije pojave Isusa Krista i kršćanstva židovstvo je proživljavalo teške dane, ali je to bilo i razdoblje procvata različitih smjerova u doživljaju i prakticiranju vjere u tome narodu. Zahvaljujući evanđeljima obično se znade za farizeje i saduceje kao dvije glavne vjerske sljedbe toga doba. Spominje ih i opisuje i židovski vojskovođa i povjesničar Josip Flavije koji je djelovao u drugoj polovici prvog stoljeća, u jeku širenja kršćanstva. Osim tih dviju sljedbi, on spominje i esene i zelote ili revnitelje. Svaka od tih sljedbi razvila je vlastiti pogled na svijet i donekle drukčije tumačenje onoga što se doživljavalo kao vjera Izraelova. Židovski apokaliptički pokret Ne želeći se sada zaustavljati na svakoj od spomenutih sljedbi, dobro je zaustaviti se na još jednom pokretu koji je ostavio dubokoga traga u židovstvu toga doba, ali i u kršćanstvu. Riječ je o židovskom apokaliptičkom pokretu. Da bi se taj pokret i njegove plodove uopće moglo razumjeti, potrebno je razumjeti povijesne okolnosti koje su tada vladale u krajevima u kojima su Židovi obitavali. Poznato je da su od osvajanja Aleksandra Makedonskoga Židovi došli pod snažan utjecaj helenizma, a mnogi su od njih i sami prihvatili helenističke vrijednosti i običaje. Osobito je teško bilo u 2. st. prije Krista, kad su se našli pod vlašću dinastije Seleuka, što je potaknulo i makabejski ustanak o kojem govore dvije biblijske Knjige o Makabejcima. Krahom ove vladarske obitelji, stvari nisu postale bolje. Premda je u Jeruzalemu već duže vrijeme vladao vladar iz židovske, hasmonejske obitelji, životne se prilike nisu poboljšale, a Judeja je bila stiješnje28
na između ineteresa Egipta i Rima koji se sada pojavljuje kao velika sila. Uskoro će Rimljani, osobito nakon 63. prije Krista i izravno zavladati Judejom. Poslije će Herod biti kralj u Jeruzalemu, ali kao rimski podložnik. Uostalom, ni on nije bio Židov, nego Idumejac. Sve to, kao i tlačenje zbog sve većih poreza koje je narod morao plaćati, dovelo je kod mnogih do uvjerenja da je ovaj svijet do te mjere pokvaren i obilježen zlom da ga nije moguće popraviti. Stoga se pojavilo očekivanje da će se pojaviti od Boga jedan novi svijet koji će sasvim zamijeniti ovaj, sadašnji. Taj svijet, način i vrijeme njegova dolaska bili su skriveni, a onda je kroz različita viđenja ili snove nekom, od Boga izabranom, sve to otkriveno, često kroz niz slika i simbola. Zato se takva objava i zove apokalipsa – otkrivanje nečega što je bilo skriveno. Razmišljanja koja su u židovstvu išla u tom smjeru mogla su se osloniti na neke starozavjetne tekstove. Tu su primjerice dvije takozvane apokalipse kod proroka Izaije (usp. Iz 24 – 27; 34 – 35) u kojima u pokvareni i uništeni svijet, napose u bezizlaznu situaciju Izraelaca, ulazi Bog i snažno zahvaća, uništavajući uzročnike zla i njihova djela, osobito misleći na posljedice asirskih osvajanja, dok on izraelskom narodu kaže: »u onaj dan zatrubit će velika trublja, i doći će izgubljeni u zemlji asirskoj, i koji bijahu izgnani u zemlju egipatsku, i poklonit će se Gospodinu na svetoj gori, u Jeruzalemu« (Iz 27, 13). Slični se tekstovi mogu naći kod Ezekiela i Zaharije (usp. Ez 38 – 39; Zah 9 – 14), no nijedan od njih nije prava apokalipsa. Nema ondje svih elemenata kasnije apokaliptičke književnosti. Najbliže se apokaliptičkoj književnosti približava Knjiga Danielova. Ondje su opisani različiti sni i viđenja koje onda Dani-
el tumači, pa tako otkriva značenje simbola iz tih snova. Gradeći na takvim prethodnicima, židovska apokaliptička književnost kao da zaboravlja dosege obećanja Mesije, pa on više dobiva ulogu navjestitelja kraja svijeta i kralja u novome svijetu negoli onoga tko će ovaj svijet mijenjati.
Optimistično radovanje
P
apa Franjo u pobudnici Radost evanđelja govori o preobrazbi ovoga svijeta kroz misijsko djelovanje kršćana. U tom smislu on kaže: »Učenik je spreman uložiti čitav život, sve do mučeništva, kao svjedočanstvo za Isusa Krista, ali njegov san nije stvoriti si neprijatelje, već da se Božja riječ prihvaća i da se očituje njezina oslobađajuća i obnoviteljska moć. Konačno, evangelizacijska zajednica zna se uvijek radovati. Slavi i raduje se svakoj maloj pobjedi, svakom ko-
Knjiga Henokova, stari židovski apokaliptički spis koji je nastajao kroz dugo razdoblje, donosi i ovakve retke: »Visoke će se gore potresti, visoki će se bregovi sniziti i istopiti se poput voska na vatri, a zemlja će sva biti predana podzemlju i sve što je na zemlji nestat će te će se ostvariti sud nad svim ljudima« (1 Hen 1, 6-7). Nakon niza ovakvih pretkazanja koja govore o kraju sadašnjega svijeta, dolazi viđenje budućeg, novog, boljeg svijeta koji je namijenjen Božjim izabranicima: »Za izabrane, međutim, bit će svjetlo i radost i mir. Oni će baštiniti zemlju« (1 Hen 5, 7). Stara je zemlja pokvarena i odbačena, a Godina XLVIII br. 9/523
Piše: Darko Tepert
novu, dobru zemlju naslijedit će pravednici. Moglo bi se reći da je židovska apokaliptika, s obzirom na sadašnji svijet, pesimistična. Ovaj se svijet ne može popraviti. Kršćanska apokaliptika Za razliku od židovske, kršćanska apokaliptika ne odbacuje ovaj svijet. Ona oče-
Sin Božji, Jaganjac koji je svojom žrtvom već promijenio ovaj svijet. Oni koji su okupali svoje haljine u krvi Janjetovoj, prema viđenju novozavjetnoga Otkrivenja, oni su svoj život združili s Janjetovim. Ako je Janje, dakle, promijenilo svijet, onda i oni koji su njegovi nastavljaju mijenjati svijet. On nije beznadno pokvaren. U njemu ima
raku naprijed učinjenom u evangelizaciji« (Radost evanđelja, 24). Obraćajući se potom kršćanima, papa kaže: »Ako nešto mora u nama probuditi sveti nemir i zaokupiti našu savjest, onda je to činjenica da naša braća žive bez snage, svjetla i utjehe prijateljstva s Isusom Kristom, bez vjerničke zajednice koja ih prihvaća, bez smisla i cilja u životu« (Radost evanđelja, 49). Papa je ipak svjestan i realnosti na koju se često nailazi u Crkvi, pa i među pastoralnim djelatnicima kad kaže: »Tako se javlja najveća prijetnja, a to je ‘bezlični pragmatizam svakodnevnog života Crkve, u kojem sve naizgled te-
če uobičajenim tijekom, a zapravo vjera sve više slabi i zapada u sve jadnije stanje.’ Razvija se psihologija groba, koja malo-pomalo pretvara kršćane u mumije iz muzeja. Razočarani stvarnošću, Crkvom ili sami sobom, žive u stalnoj napasti da se prepuste sladunjavoj melankoliji, beznađu, što obuzima srce kao ‘najdragocjeniji eliksir zloduha’. Premda su pozvani unositi svjetlo i prenositi život, na kraju se daju očarati stvarima koje donose samo tamu i nutarnji umor i polako slabe sav apostolski žar. Zbog svega toga dopuštam si inzistirati: Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije!« (Radost evnađelja, 83).
kuje od Kristovih vjernika da djeluju u ovome svijetu i da ga mijenjaju. Tako se u kršćanstvu teško može govoriti o apokaliptici u punome smislu. Ona, doduše, koristi slične simbole kao i židovska apokaliptika, i kod nje je riječ o snovima ili viđenjima koji su protumačeni, i u njoj nalazimo slike kraja svijeta i posljednjeg suda. No, ipak, ona ne odbacuje sadašnji svijet. Ovaj svijet vrijedan je truda. Njega se još može poboljšati. Stoga se slobodno može reći da je ova, kršćanska, apokaliptika optimistična kada gleda današnji svijet. Ona vrednuje ulogu naviještenoga Mesije koji nije gotovo pasivan lik kao u židovskoj apokaliptici, nego
zla, ima grijeha, ima nevolja, ali kršćani u njemu djeluju da ga poprave, unoseći svoju svetost. Na taj je način kršćanska apokaliptika nerazdvojno vezana s eshatologijom, to jest s onim što je vezano uz posljednje dane – one dane koji teku od Isusove muke, smrti i uskrsnuća sve do kraja svijeta. Da, i po kršćanskoj apokaliptici ovaj svijet ide svomu svršetku, no još ima vremena da ga se popravi. Kad je riječ o popravku, onda je prije svega riječ o pozivu ljudima na obraćenje. Obraćenjem svakog pojedinca već se sada ostvaruje novi svijet, već prije posljednjega dana. To je sasvim drukčije od židovske
rujan 2017.
apokaliptike. Obraćenjem svakog pojedinca postiže se da se onaj posljednji dan sve više može promatrati i očekivati kao radostan susret negoli kao dan strašnoga uništenja. Kršćanska apokaliptika, istina, vidi novi Jeruzalem koji »silazi s neba od Boga« (Otk 21, 10). U tom će gradu prebivati Jaganjac, to jest Isus Krist, »narodi će hodi-
Foto: priscilla du preez
ti u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju« (21, 24). Na kraju se dodaju: »Ali u nj neće ući ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života« (21, 25). Crkva i sâm Bog rade na »zapisivanju u Jaganjčevu knjigu života«, pa zato Crkva s pouzdanjem može reći: »Dođi, Gospodine Isuse!« (22, 20). Jasno je da kršćanstvo s optimizmom gleda na svijet u kojem živi. Biti vjernik znači uočiti priliku za poboljšanje ovoga svijeta, gledajući uvijek prema budućemu svijetu i prema tome radosnom susretu. 29
Iz drugoga kuta
Kreće li svijet nabolje? Da, ali ... Piše: Vladimir Pavlinić
Čovjek koji je pesimist prije svoje četrdesetosme godine znade previše; onaj pak koji je optimist nakon toga zna premalo. Mark Twain
N
»
ikada nam nije bilo tako dobro!« uzviknuo je 1957. britanski premijer Harold Macmillan, na jadikovke usred onih poratnih oskudica. Zamišljam rešeto u koje bismo sasuli sve dobro i zlo svijeta kojim nam iz sata u sat zasipaju oči sredstva izvješćivanja: hoće li na vrhu ostati veća hrpa dobra negoli prosijanoga zla? Optimist pouzdano znade odgovor unaprijed – svijet se ustrajno pomiče k boljemu, prevladava dobro. Na ovome sam mjestu prije desetak godina razglabao o optimizmu i pesimizmu. Gledanje mi je bilo prevagnulo na tamnu stranu zbilje, priklonio sam se društvu crnogleđa. Idućih godina javio sam se opetovano s evolucijski pozitivnim gledanjem. Obrazlagao sam kako se čovječanstvo, uza sve nedaće i grozote, ipak kreće (eppur si muove) prema boljoj budućnosti. No, u najnovije vrijeme, u kratkom roku, toliko se novih događanja nanizalo koja navode čovjeka na pesimizam o budućnosti što čeka nas i našu djecu. Pola Britanije tupo gleda u neizvjesnu budućnost nacije, pošto je druga polovica lakomisleno, iz šupljeg nacionalnog ponosa propale imperijalne slave, odlučila zemlju odsjeći od Europe kojoj vitalno pripada. Pola Amerike mora se pomiriti s izborom predsjednika koji djeluje poput atomske rakete koja se izmaknula kontroli. Sjeverna Koreja ima djetinjastoga vođu koji svojim ubojitim igračkama može svakoga trenutka zapaliti svijet. U Siriji opći pokolj i kaos, 30
uz miješanje međusobno suprotstavljenih vanjskih sila. U Sredozemlju se utapaju tisuće očajnika što bježe iz beznađa zavičaja. Sva Europa samo čeka kada će i gdje neki ludi mladi islamist opet napraviti automobilom pokolj mnoštva šetača. Pa su tu novi virusi, kao ebola i zika, koji ubijaju ili iznakazuju porod, i nema im lijeka... Novi optimisti Pored svih tih tjeskoba, na sceni se pojavila skupina intelektualaca – sveučilišnih profesora, znanstvenika, komentatora – koji ukazuju na svijetlu stranu sadašnjosti i budućnosti. »Nemojte nikada zaboraviti da živimo u najboljem vremenu ikada«, glasio je naslov u londonskom Timesu o prošlom Božiću. Evo zašto: udio svjetskoga pučanstva koje živi u krajnjem siromaštvu pao je prvi put ispod 10 posto; ugljikovi plinovi od fosilnih goriva nisu u porastu već treću godinu; više od polovice zemalja svijeta ukinulo je smrtnu kaznu... A New York Times proglasio je »godinu 2016. najboljom u povijesti čovječnosti«, to jest odnosa među ljudima. U cijelom svijetu sve je manje nejednakosti, u posljednjih dvadesetak godina prepolovila se smrtnost djece, svakoga dana 300.000 ljudi dobiva električnu struju... Ti »Novi optimisti« – tako se obilježavaju – tvrde da se suvremeno stanje beznađa protivi razumnom umovanju. To je kolektivno samobičevanje, manjak vjere u stvaralačku moć čovjeka. Trajno strahova-
nje od nečega što sa svih strana prijeti dobro je služilo čovjeku pretpovijesnih pećina i savana, ali danas sveprisutni mediji svojim nas negativnim informacijama zavode na našu štetu. U pradavna doba strahovati što bi sve moglo otići ukrivo bijaše od velike vrijednosti da čovjek preživi – tumači švedski »novi optimist« povjesničar Johan Norberg. Njegov istomislenik oxfordski ekonomist Max Roser piše: »Broj ljudi u krajnjoj bijedi od jučer se umanjio za 137.000«, i tako dan za danom već 25 godina. A o tome ni riječi u dnevnim vijestima. Johan Norberg bio je, veli, i sâm teški pesimist i žalio za dobrim starim vremenima. Ali, kad je počeo proučavati povijest, spoznao je kakva su uistinu bila ta stara vremena. Njegovi švedski pretci miješali su koru drveta u kruh, živjeli su trećinu kraće nego mi danas, više je novorođenih umiralo nego preživjelo, tako i žene u porodu. Pa bilježi deset najvažnijih znakova ljudskoga procvata: hrana, zdravstvo, životni vijek, manje siromaštva, nasilja nad ženama, poboljšavanje okoliša, pismenost, sloboda, jednakost i uvjeti djetinjstva. Tren da se sve uruši Prema ispitivanju novih optimista, 65% Britanaca i čak 81% Francuza cijeni da svijet postaje gori. Mogli su samo zaključiti kako se većina znade jako varati. Prosječni Europljanin danas uživa pogodnosti i udobnosti kakve ni vladari i moćnici do Godina XLVIII br. 9/523
dati u takva barbarstva; za njega je to bio posljednji rat. Posljednjim je bio proglašen i svjetski rat, 60 godina kasnije, i nitko nije slutio da je taj bio tek prvi. Nema doduše bojazni da bi se postignuti napredak mogao okrenuti unatrag, pa da se vratimo u prilike življenja u 18. stoljeću. Ali, upravo taj silni napredak stvorio Nek voda sve nosi – evo piše da je dobro!
prije dvjesto godina nisu mogli zamisliti. Živimo u eri s najviše mira u povijesti, ne samo u pogledu smrti u ratovima nego i nasilja u školama; u cijelom se svijetu bolje hrani i živi, manje ljudi umire od gladi no ikada u prošlosti čovječanstva. Pa kad su okrenuli anketno pitanje: Biste li radije živjeli u prilikama od prije stotinu godina, odgovor bijaše općenito jednodušan: Naravno da ne! Zloguke proroke propasti svijeta još je prije tri stotine godina poučio filozof Gottfried Leibniz kako naš svijet mora biti najbolji od svih mogućih svjetova, jer savršeni i dobrostivi Bog nije mogao stvoriti nešto osrednje. Stotinu godina kasnije govorio je političar, pjesnik i povjesničar Thomas Macaulay: »Po čemu bismo mi, videći samo poboljšanje iza nas, trebali očekivati samo pogoršanje ispred nas?« Nakon islamističkog razaranja Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku 2001. i ratova što su slijedili te uopće širenja nesigurnosti širom svijeta, glavnu riječ dobili su pesimisti. Novi optimisti odgovaraju kako je te iste godine više Amerikanaca poginulo na motociklima negoli u terorističkom napadu na tornjeve blizance. Jedan od njih, Michael Shermer napisao je knjigu u kojoj predviđa kako će znanstveni napredak čak učiniti ljude boljima, moralnijima. Drugi na takve najave bolje budućnosti ne žure s oduševljenjem: ako i jest istina da se na svijetu sve tako promijenilo na bolje, otkud nama izvjesnost da će se tako i nastaviti. Golem napredak dogodio se u posljednjih 200 godina, a ljudski rod postoji oko 200.000 godina. Odviše je smiono taj iznimni trenutak čovječanstva uzimati kao dokaz nečega za vazda. Nije li tako povjesničar Henry Buckle polovicom 19. stoljeća uvjereno tvrdio da civilizirano čovječanstvo nakon Krimskog rata neće više uparujan 2017.
Blago čovjeku koji ništa ne očekuje, jer nikada se neće razočarati. Alexander Pope Ništa nije nemoguće čovjeku koji to ne mora uraditi sam. Abe H. Weiler je mogućnost da se svakoga trenutka može dogoditi katastrofa. Dovoljan je samo napadaj gnjeva nekog samozaljubljenog ludova kojega je ta divna demokracija dovela u posjedovanje šifre nuklearnog arsenala, pa da ovaj naš lijepi globus okonča u velikom prasku. Ili da drugo veliko postignuće, koje je snažno potaknulo rast svjetskoga go spodarstva, digitalna tehnologija, u rukama terorista jednoga lijepog jutra zablokira cijelo gospodarstvo. Vjera u demokraciju Kada živimo u svijetu gdje sve ide nabolje, a sutra se sve može urušiti, sasvim je razumno biti zabrinut – govori drugi britanski profesor, politolog David Runciman. Novi optimisti ističu kako danas 120 zemalja ima demokratsko uređenje, naspram svega 40 godine 1972. A nije li upravo optimistička vjera u moć demokracije da riješi sve probleme navela mase da daju glas za Brexit i za Trumpa? Ili drugdje, gdje narod, u blaženu zaboravu i uvijek svježom lakovjernošću, iznovice bira iste javne štetočine. Sve je to lijepo i dobro s vjerom u moć demokratskoga sustava, veli Runciman, ali »ljudska bića još uvijek posjeduju sposobnost da sve upropaste. I ta je sposobnost u stalnom porastu.« Novi optimisti u svome dokazivanju polaze od usporedbe prilika od prije 200 godina i danas. Ali to uspoređivanje sadašnjosti s prošlošću je poput varanja na kartama, odvraćaju oni suzdržaniji. Uba-
ciš jednu kartu, sakriješ drugu. Nema sumnje da je danas bolje nego tada, ali nije ni izdaleka kako bi moglo biti. Uzmimo samo krajnje siromaštvo i glad, pa štetu koju nanosimo globalnoj klimi. Današnja civilizacija kadra je i ima sredstva da te nedaće dokrajči, ali to ne čini. Optimisti iznalaze samo pozitivne argumente. Iako istiniti, njihovi podaci nisu dostatni za donošenje suda. Podsjetimo li na to kako su žrtve kolere nekada ležale po ulicama gradova, mi danas fantastično dobro živimo. Ali, pomislimo li kako smo već mogli okončati glad i zaustaviti zatopljivanje zemljine atmosfere, dolazimo do drukčijega suda. Kad nam pokažu kako se život na kugli zemaljskoj sve u svemu poboljšava, koliko to nas čini sretnijima? – pita se newyorški pisac Oliver Burkeman (»Sreća za ljude koji ne podnose pozitivno razmišljanje«). Riječ je o krivom poimanju osnovne istine kako sreća radi. Naše prosudbe o svijetu proizlaze iz usporedaba koje se dotiču nas ovdje i sada, a ne »pogledom iz svemira«. Žitelju maloga grada kojemu je danas život materijalno nesigurniji no ikada, mladome čovjeku koji ne može sanjati o vlastitom domu, onome koji mora napustiti zavičaj u potrazi za radom, ne djeluje osobito utješno kad mu netko kaže kako se sve više Kineza zapošljava i izlazi iz stoljetne bijede. Pisac knjige »Racionalni optimist«, Matt Ridley, kaže: »Govore mi, ‘Pišete kako se svijet kreće na bolje, ali to se ovdje oko nas ne osjeća.’ A ja im kažem, »Da, ali ovo nije cijeli svijet! Zar vas baš nimalo ne veseli što uistinu siromašni Afrikanci bivaju manje siromašni?« Koja je strana u pravu? Bit će obje, svaka iz svoga vidika. * Prosječan čovjek, opterećen brigama svakodnevice, posjeduje samo ovaj svoj mali život i od slabe mu je pomoći kad mu se hoće dočarati kako svijet u cjelini napreduje. Oni pak koji optimistički ističu izlazak dijelova svijeta iz neljudskih uvjeta također su u pravu: potiču svijest da su svi ljudi jedna obitelj i svi odgovorni za sve. Gajenje takva širokog horizonta na sasvim je osobit način zadaća kršćana. Tu bi sad mogao slijediti nastavak teme: S kojim optimizmom možemo prići prosudbi općeljudske svijesti ove naše kršćanske sredine? 31
LUS
BIB
LIO TEK A: FOR MA T: CIJE NA:
Izvan 20x2 nizova; 9 cm ; mek 80,0 i uve 0 kn z, 32
U str.; (4. ru prigodi p r jna 2 016.) ve obljetn njezi ,d ice n na hr najbolji ž on Lush G kanoniza ivoto vatsk cije M jergji o p , stora a lnu p m jeziku isac obja svetičin s jke Terez i prika unar vio je oruk većeg odn je z, z ut n f naslo ormata, k oga veles načenje k a talijans jak i kom lav ak ao i t va e e razni , autor d va je i nje lja. U pri o n os godn ološku i p i h crk gova i v a o m pregr enih svetič ‑ j pub ono g id št in li su i m u ostavšti rugih aut svetičinih rafija istoi kaciji meno or nu je misli, g kated sta spom i donosi iteta o M ajci T zatim izja obilje ralu – enut v e i f a r h proje o e svetiš toma ziji, n slavlj kt a t prvo irao Livio e svete M a s posebn terijala. Pr vodi ikaza j oblj S a i t m j e k r e n l n etnic i i kan cchio, a či Terezije u aglaskom a oniza j cije M a će posve Prištini ko na je ta ajke T erezij biti upra je vo o e, 5. r ujna 2017 .
WALTER KASPER
MARTIN LUTHER Ekumenska perspektiva BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Ekumena; 11 x 18 cm; meki uvez; 90 str.;
85,00 kn
»Samo je malo povijesnih osobnosti koje još i nakon 500 godina upravo kao magnet u sjećanju privlače prijatelje i neprijatelje kao Martin Luther. Pritom se slika koju su ljudi tijekom 500 godina stvorili o Martinu Lutheru umnogome promijenila: Luther kao reformator, Luther kao crkveni otac protestantizma; Luther kao borac za razum i slobodu, Luther kao hrabri njemački nacionalni junak i mnoge druge. Već je rečeno: ima toliko slika o Lutheru koliko ima knjiga o Lutheru. Za katolike je Luther dugo vremena bio samo krivovjerac koji snosi krivnju za raskol zapadne Crkve, sa svim njegovim lošim posljedicama do danas. Ta su vremena uglavnom prošla. Katoličko lutherovsko istraživanje u 20. stoljeću donijelo je znakovit preokret u shvaćanju Luthera: dovelo je do priznavanja Lutherove izvorne vjerske težnje, do pravednijeg suda o krivnji za crkveni raskol i, u znaku ekumenizma, do recepcije nekih njegovih spoznaja te osobito njegovih crkvenih pjesama«, piše kardinal Kasper na početku svoje knjige koja je objavljena u povodu 500. obljetnice Lutherove reformacije.
9 770353 282002
ISSN 0353–2828
00917
Knjižare – ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29; RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c; SPLIT – Kralja Zvonimira 16; OSIJEK – Trg slobode bb; KARLOVAC – Radićeva 4; MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32
H
GJE JKA GJI LJU Kan oniz BAV acija I
MA