Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti« ANTON ŠULJIĆ
BIBLIOTEKA:
DODIJAVANJE BOGU
FORMAT: CIJENA:
O Bogu i čovjeku – o kruhu našeg svagdašnjeg iskušenja
Izvan nizova; 12 x 20 cm; meki uvez; 256 str.;
80,00 kn
Pitanje o dodijavanju i nije tako plošno kako se može činiti u prvi mah. Prema službenom nauku Crkve, Bog se u Kristu poistovjetio sa svakim čovjekom pa, dodijavamo li ljudima, i Bogu dodijavamo. Dodijavanje kao biblijska kategorija i više je od pukog grintanja i zanovijetanja. Riječ je o pokušaju nametanja Bogu naših rješenja i naše logike, našeg vrijednosnog sustava i naših prioriteta – a to su već i ljudska i vjerska iskušenja. Tekstovi ove knjige pokušavaju otkrivati takve zamke i nastoje nuditi neke poticaje za korake prema osobnijoj i zauzetijoj vjeri u okolnostima u kojima već živimo. Autor u uvodu, među ostalim, kaže: »Pišući ove uvodne retke, a nakon što sam prikupio tekstove izgovorene kao duhovne misli na Hrvatskome radiju tijekom proteklih nekoliko godina (2012. – 2017.), nekako mi se stalno nameće pitanje: Dodijavam li čitateljima ovim pisanjem? Jer ako dodijavam čitateljima, što znači, ako im svojim pisanjem ne mogu barem u nečem biti ohrabrenje, poticaj ili neka vrsta pomoći – tada je to pisanje radi pisanja (ili eventualno radi dodavanja još jedne bibliografske jedinice na konto vlastite slavičnosti), što onda znači da im dodijavam (…) Dodijavam li dakle vama, dodijavam i Bogu. Obraćam li se samo ‘svojima’, a dodijavam li onim ‘drugima’ – i Bogu dodijavam. Drugi (i drukčiji) su mjera i ogledalo vlastite vjere. Vjere ustvari i nema ako nisu uključeni Drugi i drugi. U ovom slučaju su svi ljudi taj drugi«. ULRICH WILCKENS / WALTER KASPER
EKUMENSKI POZIV NA BUĐENJE Za jedinstvo kršćana
BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Ekumena; 11 x 18 cm; meki uvez; 164 str.;
120,00 kn
MILAN ŠIMUNOVIĆ i IVICA PAŽIN
PROMJENE U KATEHETSKOM PASTORALU ŽUPNE ZAJEDNICE Utopija ili stvarnost
Milan Šimunović
Ivica Pažin
Promjene
u katehetskom pastoralu župne zajednice Utopija ili stvarnost?
Kršćanska sadašnjost
U povodu 50. obljetnice Drugoga vatikanskog koncila i 25. obljetnice katoličkoga vjeronauka u školi te, kako navode, »zauzetijega promišljanja o novom shvaćanju župne kateheze«, dvojica vodećih hrvatskih katehetičara, obojica predstojnici Nacionalnoga katehetskog ureda HBK, objavila su ovaj inovativni priručnik pastoralno-katehetskog usmjerenja i kao građu za temeljitiju obnovu ’projekta odgoja u vjeri’ u župnoj zajednici. Svojom osnovnom tezom da je kateheza najuzvišeniji čin kršćanske ljubavi i da je njezin cilj zrelost vjere, autorski dvojac aktualnu krizu kateheze predstavlja kao providnosnu priliku za vraćanje izvornim načelima katehetskog djela Crkve iz kojih je moguće ostvariti nove i plodne pastoralno-katehetske korake. Temeljno usmjerenje autora je da Crkvu treba živjeti kao zajedništvo skromnosti, malenosti, manjine, a katehezu ostvarivati prije svega kao strpljivo djelovanje prema odraslima kojima treba pomoći da (p)ostanu kršćani, te kao djelovanje u župnim vjerničkim krugovima u kojima se sigurno raste u ljubavi, spoznaji, slavlju i zajedništvu. Ova je studija nastala kao prinos novoj evangelizaciji koju promiču posljednje pape, a zaključujući je autori se i sami pitaju je li moguće premisliti i obnoviti župnu katehezu na drukčijim osnovama, a time i stimulirati ’novo lice’ župne zajednice, potvrđujući to riječima pape Franje: »Svaki put kada se trudimo vratiti izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja, javljaju se novi putovi, kreativne metode s različitim oblicima izraza, rječitiji znakovi, riječi bremenite novim značenjem za današnji svijet. Zapravo svako evangelizacijsko djelo uvijek je novo«.
MARTINA S. ANA BEGIĆ
DR. ANDRIJA ŽIVKOVIĆ Moralni teolog u kontekstu svoga vremena
CIJENA: 190,00 kn
»Teze o oprostu Martina Luthera iz 1517. godine bile su poziv na obraćenje i kajanje. Luther nije pomišljao na utemeljenje odvojene reformirane Crkve; želio je obnovu i reformu sveukupnog kršćanstva (…) Uz krivicu na svim stranama, poziv Martina Luthera na obraćenje nije rezultirao obnovom, nego raskolom zapadnog, a danas i svjetskog kršćanstva«, pišu u uvodu autori te nastavljaju: »U 2017. godini reformacije se na pravi način može prisjetiti samo ako se dopusti samoreformiranje Duhom Svetim i ako se pomogne mnogim kršćanima koji su istupili iz kršćanstva kako bi iz današnjega prevladavajućega slobodnovjerskog ili pak bezvjerskog razmišljanja pronašli put u Božju stvarnost, kako je svjedoči Biblija. Time se otvara put ekumenskom jedinstvu kršćana u kojem se nanovo otkrivamo kao jedna Crkva (…) U proteklih su se 500 godina uvijek nanovo javljala ekumenska nastojanja. Od početka 20. stoljeća poprimila su institucionalne oblike. Osvijestili smo da imamo više zajedničkoga od onoga što nas dijeli«, pišu dvojica katoličkih biskupa i teologa, od kojih je Kasper i kardinal, koji u ovoj knjizi nude katolički pogled na pitanje jedinstva svih kršćana. Knjiga je ekumenski prinos 500. obljetnici Lutherove reformacije.
CIJENA: 160,00 kn
Ove godine navršilo se 60 godina od smrti dr. Andrije Živkovića, đakovačkog svećenika, koji je nakon svećeničkog ređenja u svojoj biskupiji obnašao više službi, a potom postao redoviti profesor moralnoga bogoslovlja na Bogoslovnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Knjiga nam otkriva dr. Andriju Živkovića kao čovjeka koji se zanimao za mnogo područja: od moralne teologije, filozofije i književnosti do dogmatske teologije, psihologije i srodnih znanosti. Ona također pokazuje Živkovićev odmak od noldinovskog koncepta morala dužnosti utemeljenog na autoritetu i približavanje moralu kreposti, osobito u svjetlu teološke misli sv. Tome Akvinskog i poimanja savjesti kao kreposti razboritosti. Zahvaljujući pronalasku Živkovićeva osobnog Dnevnika, u knjizi se donosi ispravak više netočnih podataka o njegovu životu i radu, ali i omogućava bolje razumijevanje vremena u kojem je živio te daje uvid u njegova osobna promišljanja i filozofsko-teološku misao. Razumljiviji nam je i veliki zaokret koji je učinio kad je, umjesto uobičajenih latinskih priručnika moralnog bogoslovlja, za svoje studente na Fakultetu u Zagrebu te za svećenike u pastoralu prvi sastavio i objavio Katoličko moralno bogoslovlje, priručnik moralne teologije na hrvatskome jeziku u tri sveska.
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj studeni Cijena
XLVIII 11/525 2017. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14;
4 Obrazovanje treba religiju
Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail Kana: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com
8 Kardinal Parolin u Zagrebu 10 Spoznaja istine o Agrokoru Teološko razmišljanje: Tonči Matulić
Uređuje: Uredničko vijeće. Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović. Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14. Rukopise i slike ne vraćamo.
Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac
18 Katalonija i Hrvatska
Političke teme: Tonči Tadić
22 Šibenske pripreme Razgovor
27 Spominjem se...
Putopis
Tomislav Salopek
30 Pred Knjigom bezazlenih
Tisak: Denona d.o.o. Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.
Stjepan Lice
Broj računa: 2340009-1100047241
52 Hod bezvremenom
Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337
Veronika Popić
56 Slavko Šohaj
IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X
Portret umjetnika
Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. pretplata@ks.hr ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
U korist vlastite štete
14
Egipat Ivana Ćepulić
24 Hodočasnici
Brojni, ali svi naši
asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba
Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. studeni 2017.
26 Ispod razine barbarogenija
Vrijeme i svijest: Vedran Martinac
28 Vjera zajednice
Vrijeme i riječ: Darko Tepert
45 Kad podrška obitelji nije dovoljna 46 Sedam bunara
Zapis: Zvonko Madunić
50 Bitno je kako se kršćani ponašaju Razgovor
38 Kap kaljuže u čaši vode Stanko Uršić 3
Godine A, B, C
Sv. Wolfgang iz Regensburga
S
veti Wolfgang, biskup, jedan je od najomiljenijih njemačkih svetaca, uz sv. Urliha i sv. Konrada. Uvršten je i među 14 svetih pomagača. Spomen mu se slavi posljednjeg dana listopada. Rođen je oko 934. godine u Švapskoj u Njemačkoj. Školovan je u opatiji Reichenau, gdje je upoznao budućega nadbiskupa Tiera s kojim ga je i povezivalo prijateljstvo. Wolfgang je bio učitelj, podučavao je u katedralnoj školi i podupirao svoga prijatelja u njegovim nastojanjima da obnovi svećenstvo u nadbiskupiji. Poslije se Wolfgang odlučio za monaštvo u Redu sv. Benedikta i preselio se u opatiju Einsiedeln. Zaređen je za svećenika i postao je ravnatelj samostanske škole. Služba ga je odvela u misije u Mađarsku, a zatim ga je car Otto II. imenovao biskupom u Regensburgu. Kao biskup posvetio se siromašnima i obnovi biskupije, posebno svećenstva. Premda je bio biskup zadržao je redovničku odjeću i isposnički način života. Suvremenicima se žalio da se zbog biskupskih obveza ne može posvetiti molitvi koliko bi želio. Umro je na glasu svetosti na putu 31. listopada 1994. u Puppingenu nedaleko od Linza. Kanonizirao ga je papa Lav IX. 8. listopada 1051. Kao sveca ga časte istočna i zapadna Crkva, a po njemu su nazvane brojne crkve, kapelice i gradovi u srednjoj Europi. U umjetnosti ga se prikazuje u redovničkoj ili biskupskoj odjeći, sa sjekirom u jednoj i križem u drugoj ruci, kao isposnika kojeg pronalazi lovac. Te su oznake povezane s detaljima iz svetačkog života i s različitim legendama koje se kroz povijest pričaju o tome svecu. Časti ga se kao zaštitni6
ka drvodjelja, stolara, Regensburga i Njemačke, zagovornika kod moždanog i srčanog udara i trbušnih bolesti. Glasoviti oltar sv. Wolfganga načinio je tirolski umjetnik Michael Pacher (1430. – 1498.).
• Suzana Peran
Bliži se blagdan Krista Kralja, kraj liturgijske godine. Liturgijska godina – što je to? Ta godina nije istovjetna s građanskom godinom. Ona počinje s prvom nedjeljom došašća (advent), a završava s nedjeljom Krista Kralja. Tri su dijela liturgijske godine: božićni, vazmeni (uskrsni) i nedjelje kroz godinu. Božiću prethodi vrijeme priprave zvano došašće, a Uskrsu, koji je središte cijele liturgijske godine, vrijeme priprave zvano korizma. Nedjelje koje su ostale izvan božićnog i vazmenog kruga zovu se nedjelje kroz godinu. U tijeku tri liturgijske godine, nazvane A, B i C, čitanjem nedjeljnog evanđelja osvjetljuje se iz različitih kutova Kristov život i poruka. U godini A čita se Matejevo evanđelje, u godini B Markovo, a u godini C Lukino evanđelje. Za neke pak nedjelje u sve tri godine ubacuju se ulomci iz Evanđelja po Ivanu. Upravo se završava godina A i s prvom adventskom nedjeljom počet će godina B. Gdje se mogu naći tekstovi misnih čitanja i molitava? U knjizi zvanoj misal. Osim oltarnog misala, postoji i mali, pučki misal. Takav je »Nedjeljni i blagdanski misal za narod, godine A B C« u izdanju Kršćanske sadašnjosti… Podsjetimo se da je i prva hrvatska tiskana knjiga bio jedan misal: glagoljicom pisani Misal po zakonu Rimskoga dvora (1483.). Priredila: Boženka Bagarić Godina XLVIII br. 11/525
Kolumna Stjepana Balobana
Mons. dr. Dragutin Nežić Prvi biskup ujedinjene istarske Crkve
N
akon pazinskog incidenta, koji se zbio 25. rujna 2017. na svečanoj sjednici Istarske županije u Pazinu, kada je dio uzvanika nedolično protestirao u prigodi spominjanja zasluga istarskih svećenika za pripojenje Istre Hrvatskoj, održan je u Pazinskom kolegiju u Pazinu (20. listopada 2017.) znanstveni skup na kojem se raspravljalo o 70. obljetnici uspostave Pazinske administrature, 40. obljetnici ujedinjenja istarske Crkve i o mons. dr. Dragutinu Nežiću, prvom biskupu ujedinjene istarske Crkve.
Ideologijom protiv povijesnih činjenica Na svečanoj sjednici Istarske županije (25. rujna 2017.) predsjednica RH gospođa Kolinda Grabar-Kitarović održala je govor u kojemu je naglasila iznimno važnu ulogu hrvatskih katoličkih svećenika na čelu s mons. dr. Božom Milanovićem za pripojenje Istre Hrvatskoj. Njezine riječi, među ostalim »treba naglasiti da je katoličko svećenstvo predvođeno don Božom Milanovićem objavom ‘Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri’ i na druge načine tijekom Pariške mirovne konferencije dalo ključan doprinos konačnoj međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka«, doživjele su glasan prosvjed dijela pozvanih sudionika, a mediji su objavili da je riječ o članovima Saveza antifašističkih boraca (SAB). Tužno je i za hrvatsku demokraciju veoma opasno da domaći istarski predstavnici vlasti i političari, osim ‘kurtoazne ograde’ od zvižduka, nisu jasno i nedvosmisleno osudili ovaj ‘relikt komunističke prošlosti’. Jesmo li se u Hrvatskoj kadri upitati: Zašto je ideologija još uvijek važnija od povijesnih činjenica? Istarska Crkva jedna Taj pazinski incident iznova je podsjetio na povijesne činjenice u kojima su hrstudeni 2017.
vatski istarski svećenici u veoma kompliciranim okolnostima nakon 1945. godine, s jedne strane, usprkos brojnim zamkama i ideološkoj zaslijepljenosti tadašnje komunističke vlasti u Istri, u dobroj vjeri surađivali kako bi pred svijetom dokazali da su većinski narod u Istri Hrvati. Tu povijesnu zaslugu ne može im nitko oduzeti. S druge strane, istodobno su uspjeli sačuvati jedinstvo s Katoličkom Crkvom koju je tada simbolizirao od komunističke vlasti osuđeni zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Iznimno važnu, ako ne i presudnu, ulogu u očuvanju toga crkvenog jedinstva imao je od 1947. godine nadalje najprije apostolski administrator, a poslije biskup mons. dr. Dragutin Nežić. Nažalost, ta je njegova uloga manje poznata hrvatskoj crkvenoj i društvenoj javnosti. Biskup Dragutin Nežić uz mons. Božu Milanovića sasvim je sigurno ključna crkvena osoba koja je uspjela – usprkos brojnim opasnostima koje su realno prijetile – sačuvati jedinstvo istarskoga svećenstva i dovesti do ujedinjenja istarske Crkve 1977. godine u Porečku i Pulsku biskupiju. Tako važna, a tako nepoznata crkvena osoba? Slabo je poznat životni put prvog biskupa ujedinjene istarske Crkve, mons. dr. Dragutina Nežića, koji je rođen 1908. godine u župi Jastrebarsko, a dolazi iz Stepinčeva i Kuharićeva zavičaja koji je do danas Zagrebačkoj nadbiskupiji i hrvatskoj Crkvi darovao 10 (nad)biskupa, 240 dijecezanskih svećenika te s redovnicima i redovnicama ukupno 442 muška i ženska duhovna zvanja (usp. Anđelko KOŠĆAK, Duhovna baština Stepinčeva i Kuharićeva zavičaja. Svećenička i redovnička zvanja jaskanskog dekanata, Zagreb, 2017.). Nakon što je 7. rujna 1930. bio zaređen za svećenika Zagrebačke nadbiskupije, Dragutin Nežić je dvije godine (rujan 1930. – rujan 1932.) pro-
veo kao duhovni pomoćnik u Požegi. Slijede tri godine poslijediplomskog studija u Rimu (1932. – 1935.) koje završava znakovitim doktorskim radom na latinskom jeziku »O pravoslavnima u Jugoslaviji XVII. stoljeća koji su se vratili katoličkoj vjeri i o njihovom poimanju Rimske crkve«. »Zagrebačko iskustvo« Povratkom u Zagreb 1935. slijede važne crkvene funkcije. Kao nadbiskupski ceremonijar (1935. – 1939.) s dvojicom zagrebačkih nadbiskupa (Antunom Bauerom i Alojzijem Stepincem) proveo je intenzivno vrijeme u obilasku tadašnje prostrane Zagrebačke nadbiskupije i stjecao iskustva koja će mu poslije koristiti. Bio je prvi honorarni nastavnik predmeta Ascetika i mistika (1937.) na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dr. Dragutin Nežić je bio duhovnik u Zavodu sv. Jeronima u Rimu (1939. – 1941.) i nakon toga duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu (1941. – 1947.). Posebno mjesto u njegovu životu zauzima pomoćni zagrebački biskup Josip Lang, prijatelj siromaha, čiji je dijecezanski proces za proglašenje blaženim i svetim od početka (1943.) do predaje dokumenata u Rimu (1981.) vodio i kao istarski biskup. Utemeljeno se može ustvrditi da mu je »zagrebačko iskustvo« do odlaska u Istru 1947. pomoglo da se oblikuje kao svećenik jasnih pogleda, vjeran Crkvi, ali istodobno hrabar i mudar u donošenju odluka. Biskup Dragutin Nežić je zajedno s mons. Božom Milanovićem obilježio poslijeratnu povijest istarske Crkve. Bilo bi iznimno zanimljivo, ali i korisno bolje istražiti odnos te dvojice velikana istarske Crkve. U iznimno teškim vremenima u Istri biskup Dragutin Nežić bio je mudar i hrabar pastir koji se nije bojao preuzeti odgovornost vodeći uvijek brigu o općem dobru i Crkve i naroda, a istodobno štiteći svoje svećenike. 7
Teološko razmišljanje
Spoznaja oslobađajuće istine o Agrokoru
K
lasična definicija znanosti glasi: scientia rerum per causas – spoznaja stvari prema njihovim uzrocima, odnosno spoznaja uzroka radi spoznaje posljedica. Dakle, bit znanstvene spoznaje sastoji se u otkrivanju istine, odnosno u spoznaji uzročno-posljedičnih veza među zbiljskim pojavama. Nevjerojatno je, ali istinito da sve tako velike i važne stvari zapravo počivaju na jednostavnim i, može se reći, prizemnim značenjima. Zbog toga je znanstvena spoznaja vjerodostojna i to je čini privlačnom i prodornom. Znanstvena je spoznaja način, odnosno sredstvo kojim se otkriva istina. Ako je istina odviše složena i duboko skrivena u zbilji, onda znanstvena spoznaja nije jedino sredstvo kojim se polako, ali sigurno približava toj skrivenoj istini. Tada se traže vjera i povjerenje koji ostaju izvan dosega strogo definirane pozitivne znanstvene metode istraživanja. Na kraju je sama spoznata istina uvijek jednostavna, elegantna, fascinantna i govori sama od sebe. Budući da se istina uvijek nameće vlastitom snagom, dakle snagom same istine, nasilno je nametanje protivno naravi same istine i promeće se u njezinu moralnu negaciju. Istina se, stoga, istražuje, spoznaje i prihvaća samo u slobodi. Zbog toga sloboda istine i istina slobode tvore jedno realno jedinstvo ili, drukčije rečeno, sloboda istine i istina slobode realno su nerazdvojive činjenice. Dakle, nije moguće moralno opravdavati bilo kakvu zabranu slobodnog istraživanja istine. Istodobno nije moguće moralno zanijekati pravo na slobodno pristajanje uz spoznatu istinu. Slobodno istraživati istinu i slobodno pristajati uz istinu lice su i naličje jedne te iste medalje – istine. Čovjek se s pravom pita kakve to ima veze sa slučajem Agrokora? Da nismo u Hrvatskoj, možda nikakve, ali u hrvatskoj društvenoj zbilji ima sudbonosne i veoma duboke veze!
Raščistiti put do istine Rečeno primijenjeno na fenomen Agrokora podrazumijeva jednostavnu i prizemnu znan10
stvenu spoznaju uzroka koji su doveli do posljedice znane kao posrnuli Agrokor ili već na rubu propasti, uključujući i veliki dio hrvatskoga gospodarstva. Valja istražiti uzročno-posljedičnu vezu među zbiljskim pojavama, a to su megalomanska tvorevina Agrokora poput države u državi, s jedne strane, i nesposobnost daljnjega financijskog poslovanja i upravljanja takvom pseudodržavnom tvorevinom, s druge strane. Lažna, odnosno krivotvorena revizijska izvješća koja otkrivaju enormne gubitke koncerna u korist privatnoga džepa vlasnika samo su vrh sante leda. Ključno je pitanje kako je uopće došlo do toga da jedan gospodarski koncern u stopostotnome privatnom vlasništvu hipertrofira do mjere da postane gospodarska protuteža samoj državi? Kako je moguće da se otkriće njegove duboke financijske i upravljačke krize razotkrije kao smrtonosna omča oko vrata cijeloj državi, odnosno njezinu gospodarskom sustavu? Usto, pitanje o motivima državnog preuzimanja upravljanja stopostotno privatnim koncernom još uvijek nije dokraja razjašnjeno. Slobodno razumsko istraživanje vapi za tim spoznajama? No, valja otvoreno reći da do takvih spoznaja neće dovesti jedni te isti financijski, gospodarski i politički analitičari koji već tjednima i mjesecima u javnosti analiziraju događaje u Agrokoru i oko njega, jer oni su najprije dobro plaćeni u svojim financijskim, gospodarskim i političkim institucijama da javno zastupaju njihove interese, a ne interese istine i javnosti. Kvantiteta u javnosti iznesenih analiza od jednih te istih financijskih, ekonomskih i političkih stručnjaka ne jamči kvalitetu koja pomaže na putu spoznaje istine o Agrokoru. Kvantiteta pridonosi samo većemu zbunjivanju javnosti, ali i još gore od toga, zamagljivanju istine. Traži se znanstvena, a ne medijska spoznaja stvarnoga stanja u Agrokoru i oko njega. Sve su drugo pusta naklapanja, međusobno potkusurivanje i izvršavanje naloga onoga u ime i za račun kojega se javno govori i nastupa. Izgovoreno u takvom javnom govoru unaprijed je naplaćeno honora-
rom, menadžerskim bonusom ili basnoslovnom plaćom. Dakle, posrijedi nije istina, nego interes, nije spoznaja koja nas približava istini, nego gomila stručnih podataka i statistika koje zamagljuju istinu i doslovno je čine nemogućom, to jest nespoznatljivom. Razgolititi istinu Je li istina o nastanku, razvoju, širenju i utjecaju te nakraju u ove, naše dane istina o dramatičnom stanju u Agrokoru toliko složena i duboko skrivena u zbilji tog koncerna, kao i u zbilji hrvatskoga gospodarstva i hrvatske države u cjelini, da onda njezina spoznaja zahtijeva nekakvu dodatnu vjeru i povjerenje koji stoje izvan strogo definirane domene pozitivne znanstvene metode istraživanja s pomoću kojih se možemo približiti traženoj istini? Držimo da zahtijeva, ali ne u obliku političkih, financijskih i ekonomskih procjena koje navijaju za vlastite centre moći i interese, nego u obliku etičkih i moralnih procjena koje krče put do istine. Opravdano se stječe dojam da su istini bliži komentari običnih ljudi koji su pitani na ulicama nego komentari stručnjaka i dežurnih analitičara svih vrsta. To i ne čudi jer je istina uvijek jednostavna i ona je uvijek u jednostavnosti. Svima je dobro poznato da se zamagljivanje istine najbolje postiže kompliciranjem procedura i opisa stanja stvari. Tako se i u slučaju Agrokora istina čini nedostižnom. Međutim, obični ljudi pojave promatraju golim pogledom i zdravim razumom i to im je sasvim dovoljno do dopru do istine ili je barem naslute, dok stručnjaci i učenjaci pojave promatraju složenim pogledom i instrumentalnim razumom kojemu je istina vlastite moći i interesa važnija od interesa same istine koju bi znanstvena spoznaja trebala istraživati i otkrivati. Napisano je u kondicionalu zato što je gotovo čitava suvremena znanstvena spoznaja postala plijenom instrumentalnoga razuma kojemu su na prvome mjestu širenje moći i povećanje interesa, a ne otkrivanje istine. To je glavni razlog zašto ovdje prizivamo objektivnu spoznaju istiGodina XLVIII br. 11/525
Piše: Tonči Matulić ne o posrnulome Agrokoru. U hrvatskome javnome prostoru prevladavaju teme odnosa moći i interesnih skupina. Javno se vode ratovi gramatičkim sredstvima za očuvanje postignute moći i povećanje nagomilanih interesa, činjenica koja potvrđuje da će hrvatska budućnost biti jednako poremećena kao i bliža prošlost i sadašnjost ako se stvarno stanje u Agrokoru zamagli, odnosno ako se dokraja ne rasvijetle stvarni uzroci nastanka, razvoja i širenja ovakvoga Agrokora. Budući da ne postoji moralno zabranjena istina, ne može postojati ni moralno zabranjena istina o Agrokoru. Drugim riječima, hrvatska javnost ima pravo znati pravu i cjelovitu istinu o Agrokoru. To nije samo jednostavno nego višestruko pravo, jer sustav Agrokora cijelu Hrvatsku davi poput stegnute omče oko vrata. StrukTure grijeha Moralni zahtjev znanstvene spoznaje jest spoznaja istine. Zbog toga svakoga poštenog i čestitog hrvatskog građanina u slučaju Agrokora na prvome mjestu zanima samo i jedino istina, a tek onda radna mjesta i sve ostalo. Jer, što ako su sve te tisuće radnih mjesta, a koje aktualna državna politika pošto-poto želi sačuvati radi gospodarske stabilnosti zemlje i socijalne sigurnosti u društvu, utemeljene na laži? Što ako su osnivanju tih i takvih – »lažnih« – radnih mjesta pogodovale loše političke odluke i krive ekonomske procjene državnih vlasti od osamostaljenja Hrvatske? Što ako su državne vlasti pogodovale pravnim propisima, financijskim, poreznim i carinskim odlukama, a možda najviše pasivnim promatranjem kako jedna stopostotno privatna kompanija plete smrtonosnu mrežu oko gospodarske i financijske suverenosti hrvatske države, dok su istodobno aktivno trpali u stranačke i privatne džepove izdašne novčane i robne priloge od iste kompanije, a u svrhu širenja vlastite političke moći i održavanja na vlasti te povećanja partikularnih stranačkih i sebičnih osobnih interesa? Promatrajući mjesecima refleksije fenostudeni 2017.
mena Agrokor u izvršnim, saborskim, pravosudnim, stranačkim, odvjetničkim i medijskim zbivanjima, kao i u natpisima vlasnika, teško se oteti dojmu da surova i bolna istina o Agrokoru skriva također istinu o načinima upravljanja hrvatskom državom i njezinim gospodarstvom. Sve upućuje na to da su posrijedi metastaze strukturâ grijeha, a ne tek ekonomskih i financijskih nedaća. Drugim riječima, naslućuju se kriminal i korupcija pod samom državnom zaštitom. Staro i novo (usp. Mt 9, 17) Agrokor je najeklatantnije utjelovljenje i, posljedično, najmonstruoznije oličenje hrvatskoga gospodarstva koje se začelo, rodilo, odraslo, školovalo i praksu usavršilo u socijalističkome kolektivizmu, to jest u samoupravno-kontroliranoj ekonomiji, a svoju pravu gospodarsku djelatnost razvijalo je i širilo u teškom mukom stečenome demokratskom individualizmu, to jest u slobodnotržišnoj ekonomiji. Nije potrebna neka natprosječna inteligencija ni završena neka specijalna ekonomska škola da bi se uočila logička i realna nespojivost dvaju spomenutih gospodarskih i pretpostavljenih političkih sustava. Da bude notorno jasno o čemu je riječ, neka smisao razjasni sljedeća slika. Voda i vatra jednostavno ne idu zajedno. Voda gasi vatru. Dakle, gdje je voda, nema vatre. Za razliku od toga, slučaj Agrokor pokazuje da mu je gotovo tri desetljeća uspijevalo vatrom paliti vodu, a ne vodom gasiti vatru. Tom je neshvatljivom, i nota bene nemogućom, operacijom Agrokor stasao u gospodarsko čudo (shvati: čudovište), koje je čitavom gospodarstvu jedne države svezalo mlinski kamen oko vrata, ali je istodobno vlasniku i njegovim potomcima do sedmoga koljena osiguralo lagodan život bez rada i muke. Bez političkog i pravnog pogodovanja od državnih vlasti i državnih institucija nije bilo moguće stvoriti gospodarsko čudo(vište) zvano Agrokor. Ovakav zaključak nije uvjetovan opsjednutošću aktualne državne vlasti slučajem Agrokor, nego konačnim vapajem hrvat-
ske politike i gospodarstva za oslobođenjem od komunističkoga nasljeđa. Vapaj je jednak vapaju na početku devedesetih za oslobođenjem od velikosrpske agresije. Tko razuman može prihvatiti tvrdnju da država koja se teškom i krvavom mukom izborila za demokratsku slobodu nije kadra nositi se s njezinim izazovima? Nitko razuman! Ali svatko razuman i čestit uočava da u Hrvatskoj u gotovo svim javnim strukturama dominira izopačen pojam slobode koji zbraja komunistički mentalitet s demokratskim slobodama. Zbog toga imamo državu, ali nemamo društvo, imamo državni teritorij, ali nemamo vladavinu prava, imamo državnu neovisnost, ali nemamo neovisne i uređene institucije. Fenomen Agrokora to zorno potvrđuje. Ćud staroga vuka I dok nas već katkada spopada zaborav na Domovinski rat i časno oslobođenje od velikosrpske agresije, dotle nas još uvijek 2017. godine, to jest dvadeset šest godina nakon izlaska iz jugokomunističke totalitarne tvorevine, stalno salijeću zlodusi i spopadaju aveti komunističke prošlosti o kojoj kategorički ne žele govoriti upravo zaraženi njegovim virusom. Što vrijeme više odmiče, to postaje sve jasnije da se hrvatska država samo formalnopravno razdružila od jednoumnoga bezbožnog komunizma, dok su svijest i mentalitet, a napose u javnim i državnim strukturama, ostali nepromijenjeni. Zato neki svakodnevno vide horde ustaša i porast fašizacije hrvatskoga društva, zazivajući uvijek iznova stare ideološke podjele, a ne vide u sebi potrebu radikalnog razdruživanja od stare zlotvorske ideologije i napuštanja starih doktrinarnih formula koje etiketiranjem diskvalificiraju neistomišljenike. Ovime ne skrećemo s teme, nego izražavamo bojazan da ćemo nakon ovog Agrokora opet imati neki drugi Agrokor sve dok stari vuk ne promijeni svoju ćud. A, budući da on to ne može, onda je jedino rješenje u njegovu hapšenju i stavljanju u kavez iza rešetaka. 11
Šibenske pripreme Ususret obilježavanju 50. obljetnice kanonizacije sv. Nikole Tavelića Razgovor s gvardijanom samostana sv. Frane i rektorom Nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića u Šibeniku fra Ivanom Bradarićem.
? Što samostan sv. Frane, koji je postao i Nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića, znači gradu Šibeniku danas? Kao najstarija crkvena institucija koja u gradu Šibeniku postoji u neprekinutom kontinuitetu evo gotovo osam stoljeća, samostan sv. Frane u Šibeniku postao je veoma važno duhovno i kulturno središte grada Šibenika. Nekada je na ovome mjestu bila utvrda, obrambena kula, koja je grad čuvala od čestih neprijateljskih napada s mora i s kopna. Tako i danas samostan i crkva ponovno stoje na rubu grada i čuvaju ga od neprijatelja, u duhovnome smislu, dakako. Brojni vjernici grada Šibenika i široke okolice prepoznaju tu posebnost i rado navraćaju te je tako crkva sv. Frane ispovjedaonica grada Šibenika. Sve su to prepoznali i naši biskupi 1970., kada su utvrdili da je to jedina crkva koja je kroz sva stoljeća, od same vijesti o mučeničkoj smrti brata Nikole koji je bio član ovoga samostana, njeguju i čuvaju i kroz generacije prenose kult sv. Nikole Tavelića, te su zbog tog ovu crkvu proglasili Nacionalnim svetištem. To je bila nagrada i priznanje fratrima svih generacija ovoga stoljetnog samostana za dobro organizirani život unutar samostana i isto tako prema vjernicima. 22
Grad Šibenik u novije vrijeme sve se više otvara turizmu. Ljeti su osobito brojni posjeti domaćih i stranih turista pa je potrebno ne samo brinuti se što jesti i što piti nego i koju vrstu duhovne hrane ponuditi. Tu je naša redovita liturgijska i molitvena ponuda, ali tu su vrlo često i posebno organizirani molitveni dodatci za strance, zatim molitvena bdjenja, osobni susreti u crkvi i dvorištu, koncerti i druge manifestacije koje obogaćuju duh čovjekov.
? Koliko danas fratara živi u samosta-
nu, a koji su sve istaknuti franjevci živjeli i djelovali u samostanu sv. Frane tijekom povijesti?
Trenutačno smo trojica fratara. Na službi smo vjernicima ovdje u samostanu, crkvi sv. Frane i u svetištu. Također, opslužujemo i jednu gradsku župu – Sv. Petar, Vidici. Posla je jako puno i svaki dan sve više i više. Bogu hvala da se dobro razumijemo, uzajamno poštujemo i prihvaćamo Godina XLVIII br. 11/525
te sve stižemo obaviti navrijeme. Lista zaslužnih fratara je duga. Pokušajmo kronološki izvući doista najvažnije. Ponajprije, to je prvi šibenski biskup, fra Martin iz Raba (1298. – 1319.) koji je tada bio na službi gvardijana samostana koji je u to vrijeme bio izvan gradskih zidina. Fra Pavao Šibenčanin, zapisivač, a možda i sastavljač poznate pohvale Gospi nazvane kasnije »Šibenskom molitvom« koja je najstariji tekst zapisan latiničnim pismom a na hrvatskome jeziku
su hrvatskih svetaca i blaženika, uvijek zauzima prvo mjesto u smislu priznatosti od Crkve. Osobito stariji vjernici s ponosom se prisjećaju vremena pripreme za kanonizaciju i sam taj svečani događaj
iz oko 1370. godine. Fra Jeronim Divnić, sastavljač tzv »Divnićeva zbornika« (1559.), fra Hijacint Dobrović, prvi uređivač poznate šibenske knjižnice samostana sv. Frane. Također, fra Hijacint je dao vrijedno svjedočanstvo glede prijepisa dokumenta o mučeništvu sv. Nikole Tavelića. Umro je 1744. godine. Fra Celestin Fatutta (1839. – 1910.) veliki obnovitelj crkve sv. Frane, ali nadasve se jako zauzeo pomažući šibenskom biskupu Antunu Josipu Foscu u pripremanju dokumentacije za odobrenje štovanja sluge Božjega Nikole Tavelića. Fra Jerolim Mileta bio je šibenski biskup (1922. – 1947.)
sta složeno i nije baš naklonjeno misijskom radu, a osobito ne u zemljama gdje je on djelovao: Bosna pa onda Sveta zemlja. Kako uopće propovijedati Evanđelje u uvjetima gdje je zabranjena svaka vjerska aktivnost izvan službene vjere. Nikola je poput svojih utemeljitelja i zanesenih prethodnika duboko ispunjen radošću Evanđelja da o tome ne može šutjeti. Kao što se često znade spominjati kako je sv. Frane propovijedao pticama, a sv. Ante ribama, nešto slično vidim i u slučaju sv. Nikole. Uzaludno je sada tražiti racionalna objašnjenja: kako, zašto, je li baš morao… nego, radije promatrajmo Nikolu u toj njegovoj svetoj zanesenosti i ljubavi prema čovjeku za kojega želi da ga obuzme i preplavi isti takav osjećaj. Osim toga, Nikola je u vrijeme kanonizacije jako povezao hrvatski narod, pa mu i to pripisujem u zaslugu: osoba koja sjedinjuje, a ne rastavlja; onaj koji ide ususret, a nikako nije protiv čovjeka.
? Prije nepunih 50 godina kanoniziran je prvi hrvatski svetac sv. Nikola Tavelić. Koliko se on štuje u našemu narodu?
Sveti Nikola Tavelić jako je prisutan u svijesti hrvatskoga naroda, i to baš s onim dodatkom: prvi hrvatski kanonizirani svetac. Mislim da se to isto ne može reći za kult, odnosno štovanje ovoga sveca. Mnogo je razloga tomu, a kao jedan sasvim opravdan jest i taj što smo u međuvremenu dobili niz od Crkve priznatih svetaca i blaženika iz hrvatskoga naroda. No ipak, Nikola u tom, Bogu hvala sada već podužem popistudeni 2017.
? Što
možemo istaknuti kao najveću ostavštinu sv. Nikole?
Vjernost Bogu. Ostati vjeran do kraja, unatoč svim nedaćama, to je ono što posebno resi Nikolu. Nikolino je vrijeme do-
? Za blagdan sv. Nikole Tavelića, pripre-
mali ste se kroz Veliku devetnicu koja je bila raspodijeljena u 9 tjedana. No, proslava velikog jubileja 50. obljetnice proglašenje svetim sv. Nikole bit će 2020.
Pripreme su počele, i to u obliku međunarodnog znanstvenog skupa koji je održan u listopadu?
Organizacijski odbor velikoga jubileja 50. obljetnice proglašenja svetim Nikole Tavelića sastao se u proljeće ove godine, a za predsjednika Odbora izabrao je našega šibenskog biskupa mons. Tomislava Rogića i zadao određene prioritete djelovanja kroz iduće tri godine. Tako je rečeno da bi kroz sljedeće tri pripravne godine trebalo
organizirati – možda čak i svake godine – znanstveni skup o našemu svecu. Ove, prve godine to je već ispunjeno. Vidjet ćemo koliko će to biti moguće sljedećih godina. Također je zamišljeno da se ta priprava održi i u obliku hodočašća na mjesta znakovita za ovoga sveca: u Bosnu (2018.), Svetu zemlju (2019.) i u Rim (2020.). Teško je sada posložiti cijeli trogodišnji kalendar događanja pa ćemo to činiti za svaku godinu pojedinačno. Želja nam je također da se 2020. obilježi na razini cijele domovinske i iseljene Hrvatske jednim veličanstvenim slavljem, ali sve su to teme koje tek treba ispregovarati i dogovoriti s odgovarajućim razinama crkvene i civilne vlasti. Antonia Hrvatin Roth 23
Vrijeme i svijest
Ispod razine barbarogenija Ako strančica s jedan posto potpore može nametati cijeloj naciji svoju mjeru zakona, onda to i nije tek barbarogenijstvo već destilirani totalitarizam NI tijekom listopada A. D. 2017. totalitarna sekta gender-LGBT »ideologije«, nakaznog protuznanstvenog šupljeg i pokvarenog konstrukta za sumanuto retuširanje čovjeka, ljudskoga društva i civilizacije ne prestaje terorizirati hrvatsko društvo. Ne samo preko ispada vođe najveće oporbene stranke glede ratifikacije Istanbulske konvencije. Neobično je ipak da im se nenadano, ako jest nenadano, pridružuje predsjednik Vlade RH. Nisu svi začuđeni tom potporom sekti. Naime, reći će, nije to toliko čudno, ako je već bilo moguće da utemeljene i k tomu napisane analize i kritike onoga što pretežito trabanti i pripadnici totalitarne sekte nazivaju kurikulnom reformom, kritički materijal skupljen, k tomu, u nekoliko knjiga, ozbiljan rad barem stotinu dvadeset znanstvenika, predsjednik Vlade RH nikad nije niti spomenuo. Kritike iza kojih stoji i nacionalna akademija, dakle ipak vrlo relevantni, a zacijelo u mnogočemu i vrhunski dio nacionalne znanstvene pameti i kulture. DOTLE ministrica znanosti i obrazovanja (!) za koju te činjenice očito ne znače ništa, nedvojbeno uz barem dopusnicu svojega nadređenog, i dalje bjesomučno vodi »kurikulni dio« rata spomenute totalitarne sekte i gura »kulturnu revoluciju« sukladno stilu izvornog vlasnika, Mao Ce Tunga. Ni njemu apsolutno ništa nisu značili ni znanstvenici, kulturni još manje, svi su oni bili ona glasovita »deveta smrdljiva kategorija«. A ni civilizacijske institucije nisu bile drukčije sreće. »Kulturna revolucija« protiv goleme većine hrvatskoga društva, teror totalitarne sekte, uzurpatorske anticivilizacijske manjine. Ako sumnjaju u tu većinu, neka raspišu odgovarajući referendum, dobit će odgovor. I tek tada će biti moguće povjerovati da na djelu nije totalitarni barbarogenij, sve ako i na sve strane vire njegovi vražji rogovi. Jer, treba dodati, posao kurikulne sekte nikad se nije ograničavao samo na upravo spomenute obveze prema to26
talitarnoj »centrali«. Izbacivanje Marulića, Držića i Hektorovića (i nekakvo »vraćanje« nakon uzbune u javnosti) bilo je tek pokusni balon i vrh sante neskrivenog razvaljivanja hrvatske kulturne i povijesne baštine. SUMNJA li netko što je na djelu, neka se suoči s činjenicama. Prije svega, rat protiv obitelji fundamentalno je anticivilizacijsko barbarogenijstvo, zapravo to je ispod razine barbarogenija. Potpora predsjednika Vlade: nasilni prekid javne rasprave o Obiteljskom zakonu, zbog definicije obitelji, davanje ekskluzivnog prava minornoj, oko jednopostotnoj strančici (koalicijskom partneru) da intervenira u povučeni nacrt Obiteljskog zakona. Oni su dakle mjerodavniji, iako nikakvoga kvalificiranog uvida nemaju. Mjerodavniji od ukupno trideset tri specijalista za obiteljsku materiju, njih osamnaest u užoj radnoj skupini, devetero s triju pravnih fakulteta (izuzet je onaj koji je izradio zakon u kojem je Ustavni sud svojedobno ustavnopravno osporio 150 odredbi). Napokon, ako strančica s jedan posto potpore može nametati cijeloj naciji svoju mjeru zakona koji najdublje zadire u živote svih muškaraca i žena u društvu, također i u vrijednosnom (»svjetonazorskom«) smislu, onda to i nije tek barbarogenijstvo već destilirani totalitarizam. I što je zasmetalo u definiciji? Djeca, naravno. Pitanje, naravno, onih koji najprije ne prihvaćaju vlastiti dar da mogu imati djecu, a onda bi određivali kako se ipak dokopati djece po izopačenoj mjeri. Zatim, pravo i sloboda roditelja da odlučuju o odgoju i obrazovanju djece u skladu s vlastitim uvjerenjima uzimajući u obzir prava i dobrobit djeteta. To jest, kad bi sekta mogla svima umjesto njihovih prava i slobode nametati totalitarno nakazne i izopačene konstrukte, to bi bilo u redu. A muči ih i pitanje značenja domoljublja u odgoju djece. BARBAROGENIJSTVO i totalitarni teror valja pogledati barem u usporedbi s
EU konvencijom o ljudskim pravima. Tako će EU konvencija o ljudskim pravima: »U obavljanju svojih funkcija povezanih s odgojem i poučavanjem država će poštovati pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.« Nije naodmet čitati ni konvenciju o pravima djeteta: odgoj i obrazovanje djeteta treba usmjeriti prema »razvoju poštivanja djetetovih roditelja, njegova kulturnog identiteta, jezika i vrijednosti, nacionalnih vrjednota zemlje u kojoj živi«. Zatim, »Djetetu koje pripada etničkoj, vjerskoj ili jezičnoj manjini, ne smije se uskratiti pravo da uživa svoju kulturu, ispovijeda svoju vjeru i obavlja vjerske obrede ili se služi svojim jezikom«. Ne bi li trebalo očekivati da to vrijedi i za većinu? ZASJEDA totalitarne sekte ipak nije izostala. Odmah je započelo kriještanje totalitarnih svraka protiv definicije obitelji. Ako »obitelj čine majka, otac i njihova djeca, majka s djetetom odnosno otac s djetetom iako ne žive zajedno, te ostali srodnici koji s njima žive«, to je, prema suludom i sumanutom ispričavanju predlagatelja zakona (valjda ipak samo ministrice), moglo nekoga povrijediti. Koga? Ili bi netko mogao biti ispušten. Tko to? Koga to može, osim ako nije udaren umobolnošću rijetke vrste, povrijediti činjenica da ima oca i majku, činjenica usko povezana s činjenicama rođenja, podizanja na noge i odrastanja, sa svim bogatstvom ljudskosti i života koje s tim prima? Kad se malo bolje razmisli, to kriještanje nije samo umobolno, ono je, mjeri li se osjetljivošću na općeljudske vrijednosti ljubavi, dobrote, zahvalnosti roditeljima i s tim povezanoga elementarnog samopoštovanja, upravo zlotvorno po svojoj opakosti i laži. Taj je mrak još mračniji ima li se pred očima svetost, visine čovječnosti s tim povezane, kako svijetle i za blagdan Svih svetih, pečat mjeseca studenoga. V. Martinac
Godina XLVIII br. 11/525
Spominjem se... Dok se svjetlost beskrajnih plamsaja svijeća, žižaka i dušica poigrava na licu usnule i spokojne noći, spominjem se onih čije su oči zauvijek ugašene u tami utrobe smrti i nikada neće moći vidjeti ljeskanje Sunčeve kose zapletene u lepršave krošnje drveća. Dok vjetrovi i oluje u mračnim hladnim šumama prostiru ponjavu od lišća, spominjem se onih čije kosti raznesene i razasute vihorima ratova i mržnje zaboravljene leže pod tim mekim pokrivačem, bez nade u spomen i danju svjetlost. Dok se prsten studeni i samoće steže i tišti naša ustrašena i pretrnula srca, spominjem se onih koji se rodiše i umriješe sami, a ni u životu im bolje nije bilo. Gdje sada, čak i u smrti, na kojemu zabačenom i napuštenom mjestu samuju njihove tihe duše? Dok vrijeme, taj naš neobičan, ali stalan suputnik neumorno brza pred nama sve dok se jednom ne umorimo prateći ga, spominjem se i onih koje sam trebao, a nikada ih, zbog svojega uskog srca, nisam susreo, nikada čak ni pogledom dodirnuo. Dok pamučasti oblaci kao lađe ponosno brode dalekim nebom, spominjem se i svih svojih dragih i voljenih koje, za njihova života, ne ljubljah žarče, ne grljah žešće, ne susretah češće... Neka vam dobri Bog nadoknadi svaku moju ravnodušnost.
Tomislav Salopek
studeni 2017.
Foto: jad limcaco
* Spominjem se danas svih njih da bi se i Ti, Milosrdni, jednom udostojio spomenuti mene i da bih Ti mogao slobodno pogledati u oči ako me, dobrostiv, pripustiš u svoju blizinu.
27
Najpoznatiji katolički egzorcist u ovoj knjizi piše izazovnoj i ujedno malo poznatoj stvarnosti kršćanske vjere – egzorAnđeli i vragovi cizmu u obliku odgovora na pitanja. Ta se pitanja najčešće Pedeset pitanja jednom egzorcistu postavljaju njemu kao egzorcistu ili se pak pojavljuju u javnosti, a s druge strane on odgovara na pitanja koja su BIBLIOTEKA: Izvan nizova; mu uputili psihijatri za vrijeme javnih susreta. Autor je FORMAT: 11,5 x 17 cm; meki uvez; 88 str.; u široku javnosti dospio uglavnom zahvaljujući jednoj CIJENA: 50,00 kn knjizi o čemu kaže: »Uspjeh knjige Egzorcist pripovijeda doveo me je, bez ikakve moje zasluge, u središte društvenih medija. Dao sam više od stotinu televizijskih i novinskih intervjua koji su izazvali veliko zanimanje te sam sudjelovao na mnogim manjim susretima nakon kojih bi uvijek uslijedile rasprave. Sakupio sam velik broj pitanja među kojima nije bilo teško izabrati ona najčešće postavljana. Zamislite si da su me, samo u mojim gostovanjima na Radio Mariji, intervjuirali prvo po sat vremena, zatim po dva sata, nakon čega su slijedila telefonska pitanja slušatelja. Nakon toga sam započeo s nizom mjesečnih gostovanja, svako u trajanju od sat i pol. U mjesečniku Odjek Međugorja (Eco di Medjugorje) dugo sam uređivao jednu rubriku koja bi završavala pitanjima i odgovorima.« Evo samo nekih pitanja na koja odgovara o. Amorth: Postoje li snažniji egzorcisti i slabiji egzorcisti ili je to sve isto? Koja je razlika između vrača i egzorcista? Kako se postaviti prema onima koji nisu egzorcisti a blagoslivljaju: svećenicima, časnim sestrama, laicima? Činjenica da se ne mogu pronaći egzorcisti ili barem valjani egzorcisti tjera na odlazak k vračarima. Je li to grijeh? Je li grijeh ići k gatarama iz karata? Može li se vršiti egzorcizam nad osobom koja je daleko, bez njezina znanja?
ROBERT SARAH / NICOLAS DIAT
SNAGA TIŠINE Protiv diktature buke BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Polazišta; 14,5 x 21,6; tvrdi uvez; 312 str.;
220,00 kn
Nakon odlično primljene knjige istih autora, kardinala Roberta Saraha i novinara Nicolasa Diata »Bog ili ništa«, ova je knjiga posvećena tišini, s jedne strane kao temeljnome preduvjetu vjere i boravka u Božjoj nazočnosti, a s druge strane kao obrani od, kako je već u podnaslovu istaknuto, »diktature buke«. Razgovor je posvećen papi emeritusu Benediktu XVI, »velikom prijatelju Božjem, učitelju tišine i molitve«, zatim mons. Raymondu Mariju Tchidimbu, negda nadbiskupu Conakryja, »zatvoreniku i žrtvi okrutne strahovlade« te na koncu »svim bezimenim kartuzijancima, koji gotovo tisuću godina traže Boga« i na čijoj se tišini nadahnjuje i kardinal Sarah. Knjiga obiluje dubokim uvodima i divnim svjedočanstvima kršćanskog života i snage tišine, a veliki povod za ovaj razgovor bilo je iskreno kardinalovo prijateljstvo s mladim kartuzijancem Vincentom-Marie de la Resurrection koji je, prikovan uz bolesničku postelju, živio »u potpunoj nebeskoj šutnji«. Susret s tim redovnikom i snaga koju je na kardinala Roberta Saraha ostavila ta šutnja bila je povod za razgovor o važnosti tišine u ljudskome životu. »Snaga tišine ne bi nikad bila nastala bez brata Vincenta. Pokazao nam je koliko je tišina u koju ga je bolest uronila omogućivala da sve dublje ulazimo u bit stvari. Božji razlozi su uvijek tajanstveni. Zbog čega je stavio na tako teška iskušenja toga radosnog dječaka koji nije tražio ništa? Čemu bolest tako okrutna, tako silovita, tako bolna? Zašto se dogodio taj uzvišeni susret između jednog kardinala iz crkvenog vrha i bolesnika zatvorena u sobi? Tišina je osolila tu povijest. Tišina je bila dizalo prema nebesima«, piše uvodno novinar Diat. Ova knjiga čitatelja će uvesti u čudesan i zanosan svijet tišine ispunjen Bogom, a za praktičnu pobožnost nudi i nevjerojatno lijepe »Litanije poniznosti« koje je, nakon povlačenja s dužnosti državnoga tajnika Svete Stolice, sastavio kardinal Rafael Marry del Vala.
9 770353 282002
ISSN 0353–2828
01117
Knjižare – ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29; RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c; SPLIT – Kralja Zvonimira 16; OSIJEK – Trg slobode bb; KARLOVAC – Radićeva 4; MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32
GABRIELE AMORTH