Marijan Mandac Život i djelo
Slavica Dodig
´ BIBLIJSKA IMENA
14,2 x 21 cm; meki uvez s klapnama; 79 str.
140 kn
FORMAT:
14 x 20 cm; meki uvez; 283 str.
Josip Sanko Rabar
120 kn
´
RJEČNIK ETIKETA
Josip Sanko Rabar 14,8 x 24 cm; meki uvez; 336 str.
ada govorimo o svetom Augustinu, lako upotrebljavamo brojne superlative. Pri tome najčešće ne griješimo. Tako kažemo da je Augustin među kršćanima najveći filozof. On to bez dvojbe jest. Teško mu je u tome pogledu pronaći premca. Augustin je u duši i po krvi bio čovjek koji je razumom želio dokučiti i shvatiti sve o čemu je razmišljao. Augustina držimo za najvećega teologa u Crkvi do danas. Prije svega, napisao je kudikamo veći broj teoloških djela od bilo koga drugoga. Čak se smije kazati da mu po brojnosti spisa, općenito, od ljudi nitko nije ravan«, piše autor, poznati patrolog, latinist i prevoditelj o svojoj knjizi. Ona je osobito vrijedna jer predstavlja sintezu nepreglednoga Augustinova pisanog opusa. Osim prikaza Augustinova života i njegovih borbi s krivovjerjima, u 3. i 4. poglavlju autor upoznaje čitatelja s Augustinovim djelom tako da donosi tridesetak najvažnijih tema njegove teologije te analizira 64 Augustinova spisa, koristeći se prikladnim ulomcima preuzetima iz Enchiridion patristicum.
FORMAT:
FORMAT:
K
»
Kršćanska sadašnjost
Novo! Otvorena knjižara NOVO OTVORENA KNJŽARA
Kršćanske SADAŠNJOSTI« sadašnjosti u »KRŠĆANSKE
u Zadru ZADRU
Poljana Natka Nodila 7
B
iblijska imena kakva danas poznajemo ušla u hrvatski jezik ih hebrejskih izvora te iz grčkih i latinskih prijevoda, odnosno hrvatskih prijevoda Biblije. Može se čak postaviti pitanje koliko su izvorna imena uistinu hebrejska a koliko su preslovljavana, jer su se tijekom tisućljeća burne prošlosti mijenjala pod egipatskim, babilonskim, asirskim, perzijskim, grčkim i latinskim utjecajima te su tako ušla u suvremene svjetske jezike koji su ih također prilagođavali. Biblijska imena s kojima smo se srodili od prvih prijevoda Biblije na hrvatski jezik pa do današnjega prijevoda na standardni hrvatski jezik u Zagrebačkoj Bibliji slavenizirana su, odnosno kroatizirana imena, i kao takva su ovdje prikazana – njih 145 ženski i 1787 muških imena.
60 kn
´
SVETI AUGUSTIN
Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti«
A
utor se već duži niz godina bavi »etiketama«, dotično onim pojmom koji označava negativni i neargumentirani sud, o čemu piše u Kršćanskoj obiteljskoj reviji »Kana«. »Najveća je predrasuda kad misliš da nemaš predrasuda. Najmanje predrasuda imaju oni koji znaju da imaju predrasuda, računaju s tim i čitavoga života nastoje da, upoznavajući druge ljude, smanje svoje predrasude na minimum. Nažalost, to nije sasvim moguće pa nas povijest uči da su predrasude imali svi, čak i najmudriji filozofi, i najlucidniji kritičari društva. Paradoksalno, manje predrasuda od njih imaju samo oni sveti, naivni, čista srca, koji baš i nisu mnogo ’informirani’, pa samim tim imaju i manje predrasuda, dakle, oni dobrodušni i sveti, koji čovjeku pristupaju bez preduvjerenja, jer su ionako sve odbacili od sebe. No, ovo nije priča o tome kako predrasude unaprijed izbjeći, nego kako ih naučiti i upoznati, te, post festum, smanjiti«, piše autor u uvodu. Josip Sanko Rabar je diplomirao filozofiju i sociologiju, pjesnik je, prozaist, esejist, kritičar, scenarist i publicist.
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj Lipanj Cijena
L 6/543 2019. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Izvršni urednik: Tomislav Alajbeg Uređuje: uredničko vijeće Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo. Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno. asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba
Stare novine – novi papir Odvojenim
Dragi čitatelji,
vrijeme u kojem živimo prožeto je »boljkama« koje možda takvima i ne doživljavamo. Koliko smo danas u raljama konzumerizma, koliko robujemo tehnologiji, internetu, koliko su naši mladi posvećeni ekranima i »pospani«, a ne aktivni u društvenom životu, samo su neke od tema koje otvara lipanjski broj Kane. Kako se mi kršćani trebamo nositi sa svim tim pojavnostima? Trebamo li bezrezervno prihvaćati zakonitosti koje nam nudi suvremeno društvo, uvijek zajedno s većinom, ili trebamo ići protiv struje? Kao okosnica ovoga razmišljanja moglo bi biti pitanje Darka Teperta: Je li Isus bio populist? Što, dakle, za kršćane znači nasljedovati Krista u društvenoj svakidašnjici? Ako plivamo protiv struje, postajemo drukčiji i u opasnosti smo da nas svijet ne svrsta u kategoriju normalnih. A tko se od nas nije ponekad zapitao: Što je uopće kriterij za normalno i jesmo li i sami normalni? Pročitajte što o tome kaže psihijatar Dalibor Karlović, čijim zanimljivim tekstom otvaramo novu rubriku Liječnik i duša. Sigurno će vas zainteresirati. Tragom započetog razmišljanja čini se znakovitom misao Odilona Singboa u članku Paradoks ljudskoga u humanizaciji tehničkoga: čovjekova privilegija je upravo to što »može prestati biti ‘normalan’ čovjek kako bi postao nešto drugo, za razliku od robota koji to ne može, jer je programiran da bude robot, i ne može se deprogramirati otajstvom samosvijesti«. Jesmo li svjesni toga Božjeg dara? Donosimo još jednu novu rubriku pod nazivom Iz pastoralne prakse, s kojom vas svojim prvim tekstom upoznaje Jeronim Ban, župnik na otoku Šipanu i bolnički kapelan. U njoj ćemo nastojati prenositi tračak pastoralnog iskustva i predanja jednog dušobrižnika. U ovom broju Kane na poseban se način prisjećamo kršćanskih uzora koji su se odmicali od populizma i primicali Kristu, i koje svijet možda ne bi svrstao u kategoriju normalnoga. U tom svjetlu preporučujemo vam teološki osvrt U sjećanje na Jeana Vaniera, koji je pripremila Martina Vuk, i tekst Nevidljivi čovjek, koji potpisuje Stjepan Lice, te kolumnu Svetost blaženog Alojzija Stepinca, čiji je autor Stjepan Baloban. Božja riječ poziva nas da budemo drukčiji, da budemo avangarda svijetu! U nadi da će vas ova Kana na to potaknuti i približiti Istini, želimo vam ugodno čitanje! Vaše uredništvo
Iz sadržaja Svetost blaženoga Alojzija Stepinca Stjepan Baloban str. 7
prikupljanjem smanjujemo na odlagalištima,
O radu nedjeljom ili što kad sustav zakaže?
čuvamo šume,
Ivana Brstilo Lovrić
štedimo vodu i
str. 32
količinu otpada
energiju. Lipanj
2019.
3
Pitanje sadašnjega trenutka
Sukob generacija ili nešto drugo?
Novi konflikt generacija? Danas se postavlja pitanje »prijeti« li to nama neki novi konflikt generacija, neko novo buđenje svijesti kod mladih ljudi. Čini se da bi se to moglo dogoditi, imajući u vidu, ako ništa drugo, pojačanu svijest mladih o tome kakvu ulogu imaju u društvu. Čini im se kao da su odrasli debelim zidom prepriječili njihovu budućnost. 4
Mnogi osjećaju da su gotovo isključeni iz značajnih društvenih događanja. Uz sve teškoće koje imaju tijekom stjecanja nekakve više ili visoke naobrazbe, često to svoje znanje nemaju gdje pretočiti u praksu. Teško se zapošljavaju, a i kada im to uspije, nagrade su za njihov rad često mizerne. Već kao mladi ljudi mogu predvidjeti kako će im mirovine biti oskudne, predviđaju da će im biti teško brinuti se za svoje starije članove obitelji. Često zbog svega toga unedogled odgađaju stupanje u brak. Sve to kao da stoji u podsvijesti mladih ljudi današnjice. Ipak, zanimljiv je podatak da su na glasanju o izlasku Velike Britanije iz Europske unije odluku o izlasku donijeli odrasli. Istraživanja su pokazala da su mladi u vrlo malenom postotku izišli na glasanje. A ipak je bila riječ o dalekosežnim posljedicama koje bi mogle upravo mladim ljudima zapriječiti mnoge šanse napredovanja u njihovu profesionalnom i cjelokupnom angažmanu. Takvo stanje možemo uvidjeti u gotovo svim europskim zemljama, pa i u Hrvatskoj. Svojevrsna društvena nezainteresiranost mladi ljudi postala je zabrinjavajuća pojava. A da ne govorimo o tome koliko je ta pojava prisutna u Crkvi! Dvolični generacijski sukob Je li to ona budna politička i društvena svijest mladih ljudi iz šezdesetih godina prošloga stoljeća donekle zamrla u današnje vrijeme? Jesu li to mladi ljudi našega vremena postali pomalo »pospani«? Gotovo bez otpora kao da su se prepustili konzumerističkim zahtjevima smartphona, pametnog telefona, Facebooka i ostalih društvenih mreža. Bez nekakve kritične svijesti prihvaćaju ponude koje im se
nude, bez dubljeg sagledavanja posljedica. Kao da primjer koji valja slijediti nije onaj koji ima nekakvu dobru ideju ili se maksimalno angažirao za opće dobro, nego valja slijediti primjer onoga tko ima bolji, moderniji i kvalitetniji mobitel! Ako kod mladih ljudi i postoji nekakva svijest o tome da smo svi pomalo postali robovi konzumerizma i divljeg kapitalizma, oni sami protiv toga čine vrlo malo ili ništa. Stoga pomalo dvolično izgleda najnoviFoto: markus spiske
Š
ezdesete godine prošloga stoljeća ostale su zapamćene kao »revolucionarne« godine u kojima su na sceni glavni protagonisti bili mladi. Zahtijevali su mogućnosti da se mladi aktivnije mognu uključiti u svekoliki društveni život. Predvodnici masovnih okupljanja i iznošenja zahtjeva bili su studenti, ali su im se s vremenom priključili ostali mladi, zahtijevajući mnoga prava koja su do tada dobivali »na kapaljku«, ovisno o dobroj volji i raspoloživosti »odraslih« i starijih građana koji su uglavnom držali sve ključne poluge u društvenom, političkom i kulturnom životu. Tu je bila riječ o svojevrsnome generacijskom konfliktu, određenom buntu mladih generacija, koji je bio popraćen i javnim sukobima s ondašnjim obnašateljima vlasti, ali i svima onima koji su zazirali od bilo kakvoga kvalitetnog napretka u međuljudskim odnosima, te su bili uvjereni kako mladi ljudi »nisu dorasli« za preuzimanje bilo kakve značajne odgovornosti i službe u životu zajednice. Najvažnije postignuće bila je činjenica da su se tadašnji mladi »probudili«, postali svjesniji svojih odgovornosti, stupili na scenu i zahtijevali da ih se prihvaća kao punopravne članove zajednice.
je angažiranje mladih oko zaštite okoliša. Postoje nekakva masovna okupljanja pretežito mladih ljudi protiv zagađenja okoliša, za očuvanje zaštićenih vrsta životinja, za pravo na zdravu hranu i vodu, općenito za zaštitu prirodnih bogatstava, ali sumnjam da je itko od njih spreman odreći se blagodati koje su proizašle upravo iz manipuliranja svjetskih kompanija u proizvodnji hrane, iz neracionalnog iskoriGodina L br. 6/543
Piše: Josip Grbac
štavanja vodnih bogatstava, iz devastacija šuma i tomu slično. Jednom riječju, mladi protestiraju protiv svega toga, a svatko od njih ljubomorno drži u ruci mobitel i pozorno gleda na ponude koje se tamo nude. Jednom rukom protestira protiv nečega, a drugom se koristi uslugama onoga protiv koga protestira. Jesu li onda samo odrasli odgovorni za pasivnost mladih generacija današnjega svijeta? Ovaj tzv. generacijski sukob više »miriše« na pokušaj
Je li budna politička i društvena svijest mladih ljudi iz šezdesetih godina prošloga stoljeća danas zamrla? Jesu li to mladi ljudi našega vremena postali »pospani«? Gotovo bez otpora kao da su se prepustili zahtjevima smartphonea, Facebooka i ostalih društvenih mreža… samoopravdavanja za vlastitu pasivnost i nezainteresiranost. Upitna vjerodostojnost protesta mladih Mladi iz šezdesetih godina prošloga stoljeća »plivali su protiv struje«. Bili su spremni podnijeti i neke žrtve i odricanja kako bi postigli svoje ciljeve. Sumnjam da takve spremnosti na odricanje i žrtvu ima u većine mladih koji s transparentima kroLipanj
2019.
če današnjim ulicama. Radikalne promjene cjelokupnog života ne događaju se same po sebi. Pogotovo se svijest ljudi ne mijenja olako. I, što je najvažnije, onaj tko nastoji uvesti neke promjene u život i svijest ljudi, mora početi od samoga sebe. Barem je to jedno od elementarnih pravila koje se nebrojeno puta dokazalo tijekom povijesti. Nitko iz ruku dragovoljno ne ispušta blagodati koje je stekao, na legalan ili ilegalan način. Ako netko bez ikakve zadrške prihvaća sve zakonitosti koje mu nude društvene mreže i konzumerizam velikih kompanija, ne može djelovati vjerodostojno ako protestira protiv onoga čime se on obilato koristi. Zbog toga se sadašnje tzv. buđenje svijesti mladih ljudi za sudbinu našega lijepog planeta ne može jednostavno uspoređivati s generacijama šezdesetih godina prošloga stoljeća. Oni su tada tražili svoja prava, ali nisu bili potpuno ovisni o onima od kojih su ih tražili. Danas protestiramo tražeći zaštitu našega lijepog planeta, ali se istodobno obilato koristimo blagodatima onih koji taj planet i dalje srozavaju i uništavaju. Zato današnji mladi u svim svojim protestima, koji su itekako opravdani i potrebni, teško mogu imati značajnijih uspjeha. Iako taj njihov angažman zaslužuje poštovanje jer, ako ništa drugo, pokazuje da današnji mladi izlaze polako iz nekakve letargije u koju smo svi zajedno upali unatrag nekoliko desetljeća. Oni dokazuju da ne možemo još dugo izdržati takav nekontrolirani napad na zemlju na kojoj i iz koje živimo. Generacijsko-ideološki sukob u Hrvatskoj Mladi svakako imaju pravo i dužnost odgovoriti na neke izazove današnjega svi-
jeta. I to se pravo odnosi na sve segmente života, pa tako i na vrijednosna pitanja. Tako bi trebalo biti u civiliziranom svijetu. Mogu li mladi ljudi masovno iskazati svoja vrijednosna stajališta, svoje zalaganje za očuvanje nekih temeljnih vrijednosti, a da ih se odmah ne »opečati« kao »nazadne i nedemokratske«? Mogu li u Hrvatskoj mladi organizirati mirnu manifestaciju »Hod za život«, sa zahtjevom da se u Hrvatskoj veća pozornost usmjeri na očuvanje života, a da ih se odmah ne etiketira gotovo kao »protudržavne elemente«? Zar očuvanje šuma ima veću važnost od očuvanja života? Zar očuvanje ugroženih tigrova ima veću važnost od očuvanja ljudskog života? Kako to da upravo zalaganje za očuvanje ljudskog života, a to smo svi mi, izaziva najviše prepreka i objeda? Očito je da u Hrvatskoj ne postoji tzv. konflikt generacija na razini mladi-stari, da tu nije riječ o zahtjevima za veća prava mladih u vezi s njihovim društvenim angažmanom. Još manje smo u Hrvatskoj svjesni opasnosti od nerazumnog iskorištavanja prirodnih resursa i potrebe očuvanja planeta Zemlje. U Hrvatskoj smo za takvo nešto još nedorasli. Mi smo još uvijek u vremenu ideoloških podjela, gdje ideologija diktira vrijednosna opredjeljenja. Mladi ljudi koji drže do nekih vrijednosti nisu dobrodošli. Pa zvale se te vrijednosti pravo na život, na zdravu hranu, na čistu vodu. Srećom, vjerujem da takvih mladih ljudi ima mnogo u Hrvatskoj, iako ne izlaze na ulice i ne mašu transparentima. Oni koji se takvim časnim mladim ljudima protive ionako čine manjinu, ne zanimaju se očito ni za kakve vrijednosti, a jedino što imaju jesu zdrave i bučne glasnice. 5
Nevidljivi čovjek Jean Vanier J
ean Vanier rođen je 10. rujna 1928. u Ženevi, a umro 7. svibnja 2019. u Parizu. Pokopan je u Trosly-Breuilu, malom selu u blizini Compiègnea, udaljenom stotinjak kilometara sjeverno od Pariza. I u smrti je ustrajao u onome do čega mu je za života bilo osobito stalo: u bliskosti i neprimjetnosti. U tom duhu njegov je pogreb bio posve intiman i krajnje skroman. Usred Drugoga svjetskog rata, 1942. godine, upisao se na Kraljevski mornarički koledž u Engleskoj. No taj način borbe za mir i slobodu nije prepoznao svojim te je 1950. godine – tada već kao mornarički časnik – napustio mornaricu i upisao studij filozofije i teologije na Katoličkom institutu u Parizu. Susret s o. Thomasom Philippeom, svećenikom dominikancem, bio je ključan za njegov život. On ga je upoznao s intelektualno i na druge načine prikraćenim osobama, prezrenima i zanemarenima, grubo odgurnutima na rubove ljudskoga društva. Dijeleći s njima svakodnevicu, Jean Vanier je počeo otkrivati često zastrtu, ali zbog toga ne manje živu ljepotu i dragocjenost njihovih osobnosti. U njihovoj patnji, u njihovim slabostima, počeo je otkrivati životnu snagu. U nastojanju da im pruži iskustvo prihvaćenosti i poštovanja, 1964. godine osnovao je zajednice »Arka« u kojima zajedno žive osobe s poteškoćama u razvoju i one bez njih. »Arka« se tijekom vremena proširila u trideset pet zemalja i stotinu četrdeset sedam zajednica. Godine 1971., zajedno s Marie-Hélène Mathieu, osnovao je i pokret – zajednicu zajednica – »Vjera i svjetlo« koji okuplja i povezuje osobe s poteškoćama u razvoju. Danas u svijetu ima više od 1800 zajednica »Vjera i svjetlo«. Zajednica »Arka« (»Korablja«) djeluje i 6
Jean Vanier 1928.–2019.
u Hrvatskoj, a uz nju i tridesetak zajednica »Vjera i svjetlo«. Jean Vanier je volio biti prisutan, uključen, ali onkraj bilo kakvog samoisticanja. Za njega je ključna riječ i ljudskog i vjerničkog i društvenog života bila – sućut. »Vrhunac kršćanskog života«, rekao je, »nije niti naviještanje riječi niti čuda, već sućut.« Unatoč tomu imam dojam da je Jean Vanier u nas ostao nedovoljno vidljiv, što, među ostalim, zaključujem i po sadržaju i načinu izvještavanja o njegovoj smrti. Može se reći da je i Jean Vanier tomu pridonio svojom jednostavnošću i skromnošću. O sebi nije mislio da je imalo važniji od najnevažnijih s kojima je bio osobito blizak, ali se prema svakoj svojoj riječi, prema svemu što je činio, odnosio kao prema nečemu važnome. U Hrvatskoj je boravio nekoliko puta. Prvi je put došao sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća na poticaj Malih sestara od Isusa. Sjećam se susreta s njim u
crkvi svetoga Franje na Kaptolu gdje je održao jedno predavanje. Stasit i snažan čovjek, visok gotovo dva metra, srdačan, istodobno vedar i ozbiljan, i prisutan i odsutan, izrazito bezazlen, a jasan i određen u svojim izričajima, i blag i zahtjevan, pomalo poguren kako bi se i na taj način primaknuo bliže onima s kojima je razgovarao. Boravio je u kućici Malih sestara od Isusa u zagrebačkom Trnju, točnije: uz nju, u vrtnoj kućici u dnu malog vrta, u koju su, uz krevet, premalen za njega, stali samo jedan stolac i omanji ormar. Njemu je to bilo dovoljno. Štoviše, po mjeri njegove duše. Sjećam se, u toj smo vrtnoj kućici jedne večeri 1996. godine sjedili jedan moj prijatelj i ja i dugo razgovarali s njim. Nije mu se nimalo žurilo završiti razgovor, premda je bio uočljivo umoran. U nekom trenutku htjeli smo mu iskazati svoju obzirnost i poći, ali on je to otklonio i nastavio razgovor. Na pitanje: »Što može učiniti jedan čovjek da promijeni povijest?«, Jean Vanier je odgovorio: »Mi u Arki kažemo da treba promijeniti svoje srce – za drugoga. Zajedništvo, obitelj je ono što mijenja svijet. I sva povijest Crkve je u stvaranju nove obitelji. Tako se mijenja svijet. Ne odmah, ali kroz vjekove svakako. Promjene u svijetu zbivaju se kroz međuljudske odnose, kroz zajedništvo. Nisu pojedinci oni koji mijenjaju svijet, nego, rekao bih, mreža ljubavi. Sve je u tome da uđemo u mrežu.« U svojoj zadnjoj poruci Jean Vanier je rekao: »Imam duboki mir i vjeru. Nisam siguran što budućnost nosi, ali Bog je dobar i, što god da se dogodi, bit će najbolje moguće. Sretan sam i zahvalan za sve. Šaljem vam svima svoju najdublju ljubav.« Stjepan Lice Godina L br. 6/543
Kolumna Stjepana Balobana
Svetost blaženoga Alojzija Stepinca Prošlo je pet godina otkada je Kongregacija za proglašenje blaženih i svetih, u lipnju 2014., pozitivno završila proces za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Time su bili stvoreni svi uvjeti da papa Franjo proglasi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca svetim. To bi se za koji mjesec sasvim sigurno bilo dogodilo da se u proces nije ‘neprimjereno umiješala’ Srpska pravoslavna Crkva. Kroz sve to vrijeme očekivali smo da će papa Franjo usprkos ‘neprimjerenim’ pritiscima Srpske pravoslavne Crkve proglasiti svetim blaženoga Alojzija Stepinca kao što to čini u drugim slučajevima kada se završi proces pred Kongregacijom za proglašenje blaženih i svetih. To se, nažalost, nije dogodilo, a papa Franjo je u zrakoplovu na povratku iz Sjeverne Makedonije (7. svibnja 2019.) u kratkoj izjavi rekao da je tražio pomoć od srpskog patrijarha Irineja, koji je veliki patrijarh i koji mu je pomogao da se otkrije istina (usp. Večernji list, 8. svibnja 2019., 3). Hrvatska crkvena i civilna javnost se uznemirila Hrvatska civilna i crkvena javnost s pravom se uznemirila nakon spomenute izjave pape Franje, a posebno zbog dviju stvari: da je papa Franjo pitao za pomoć patrijarha Irineja i da je Irinej veliki patrijarh koji će mu pomoći otkriti istinu o blaženom Alojziju Stepincu. Kako sam u ovih pet godina, počevši od rujna 2014., više puta u kolumni u »Kani« pisao o kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca, ne mogu se oglušiti na ove dvije tvrdnje Svetoga Oca kojega iznimno cijenim kao papu koji je pokrenuo pozitivne procese promjena u Crkvi, o čemu sam također više puta pisao u kolumni. Činjenica jest da Hrvati katolici u domovini i inozemstvu teško proživljavaju sve ovo što se u proteklih pet godina događa oko usporivaLipanj
2019.
nja kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca. Kao vjernici poštuju Svetog Oca i njegove odluke, ali istodobno, upravo zbog istine o blaženom Alojziju Stepincu, ne mogu se složiti s lažnim optužbama na njegov račun kao ni s ‘tendencioznim’ upletanjem jedne Crkve u proglašenje svetaca druge Crkve. S pravom je mons. dr. Želimir Puljić, predsjednik HBK-a, u reakciji na izjavu pape Franje u zrakoplovu na povratku iz Sjeverne Makedonije (7. svibnja 2019.), naglasio da je ‘uplitanje’ jedne Crkve u proces proglašenja svetih druge Crkve presedan kao što je i presedan da je Papa to uzeo u obzir (usp. Uplitanje Srpske pravoslavne Crkve u Stepinčevu kanonizaciju predstavlja presedan u Katoličkoj Crkvi, IKA, 8. 5. 2019.). Memoria sana – zdravo sjećanje Zbog ‘zdravog sjećanja’ potrebno je ponavljati činjenice, a koje su malo drukčije od dijela onoga što je bilo rečeno u zrakoplovu na povratku iz Sjeverne Makedonije. Na Stepinčevo, 10. veljače 2014. u crkvi sv. Jeronima u Rimu, tadašnji pročelnik Kongregacije za proglašenje blaženih i svetih, kardinal Angelo Amato, radosno je najavio skori pozitivni završetak proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca jer je potrebno čudo za kanonizaciju priznato. To se dogodilo u lipnju iste godine. Međutim, u travnju 2014. patrijarh Srpske pravoslavne Crkve Irinej šalje prvo pismo papi Franjo protiveći se proglašenju svetim blaženoga Alojzija Stepinca. I tako je sve krenulo, to jest od inicijative patrijarha Irineja. Važno je naglasiti da je Kongregacija za proglašenje blaženih i svetih – nakon pisma patrijarha Irineja i usprkos njemu – u lipnju te godine zatražila od pape Franje da proglasi blaženoga Alojzija Stepinca svetim. Ekumenizam i svetost? Umjesto da papa Franjo potpiše dekret o
proglašenju svetim blaženoga Alojzija Stepinca slijedili su mjeseci i godine u kojima se ne istražuje svetost blaženoga Alojzija Stepinca, jer je Sveti Otac više puta naglasio da je blaženi Alojzije Stepinac za njega svet. Ako se ne istražuje svetost, što se istražuje? Mješovita komisija koja je završila sa svojim radom 13. srpnja 2017. u zajedničkoj Izjavi nije donijela nikakvih novosti. Dakle, Srpska pravoslavna Crkva nije postigla ono što je željela! Tu dolazimo do dviju ključnih stvari. Papa Franjo, s jedne strane, u svojoj dobronamjernosti i ekumenskoj širini kanonizacijom blaženoga Alojzija Stepinca nije želio poremetiti ekumenske odnose s Pravoslavnim Crkvama. Srpska pravoslavna Crkva, s druge strane, upravo ometanje proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca iskorištava za svoje političko-nacionalne (nacionalističke) interese. Vrijeme je pokazalo da je to teško razumjeti rimskom biskupu koji dolazi iz Latinske Amerike. Neprimjereni napadi na papu Franju Svetost je iznad politike i nacionalnih interesa, kao i iznad ekumenizma koji se ne temelji na iskrenosti i poniznosti s obiju strana. Osobno sam uvjeren da papa Franjo u svojoj iskrenosti i dobronamjernosti želi istinski ekumenizam. No, za to su prijeko potrebne dvije strane. Njegov trenutačni odnos prema kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca, kao i poneka ‘nespretna izjava’ duboko dira u srce Hrvata katolika koji su bili i ostat će vjerni Svetom Ocu. Stoga se ne mogu prihvatiti ‘neprimjereni napadi’ na papu Franju na mrežnim stranicama i u određenim civilnim medijima, kao i manipulacije izjavama crkvenih službenika. Kada bi crkveni službenici, a posebno teolozi više govorili i pisali o ovoj temi, bilo bi manje manipulacija u hrvatskome javnom prostoru. 7
Da bi se promijenile neke stv Lipe cvatu. Sve je isto ko i lani. G. B.
3. Mladi nakon krizme odlaze iz crkve
1. Kraj školske godine
U lipnju me uvijek zahvati lipanjska depresija. Razlog je za nju završetak nastavne godine. Prigoda je to da se čovjek osvrne na proteklu godinu i da se upita koliko je bila plodonosna. Najčešće u tom trenutku učitelji ne budu svjesni koliko se toga usjeklo u misli, srca i živote učenika pa ih zahvati lipanjska depresija. Obično pred kraj nastavne godine ustanova koja je namijenjena za odgoj i obrazovanje postane lovište boljih ocjena, trkalište u kojemu se naganja bolji prosjek, splet tuge, razočaranja, bijesa, napetosti, neočekivanih radosti, neugoda, nepravdi i neiskorištenih mogućnosti. Uzalud se svake godine ponavlja kako nastava traje cijelo vrijeme nastavne godine i da se ne čeka posljednji čas. Stoga se ja, u svakolipanjskoj borbi za smisao i dignitet, prisjećam lijepih trenutaka protekle nastavne godine. A tih lijepih trenutaka ima obilje. Samo što mi ljudi intenzivnije pamtimo iznimne grubosti od redovitih blagosti, neočekivane drske ispade od svakodnevne suradničke kreativnosti, neprimjerene riječi od mnoštva izgrađujućega govora. Zato je potrebno osvrtati se. I analizirati i evaluirati.
8
2. Kraj pastoralne godine
Lipanj je i kraj još jedne pastoralne godine. Zatvorili smo još jedan krug naše pastoralne prakse koji je prepun apsurda. Apsurda koje svi vide, ali ga toleriraju jer postoji velika opasnost da će se, dovodeći stvari u red, napraviti više štete nego koristi. Za nama je još jedna godina serijskog, stihijskog i beskriterijskog pripuštanja sakramentu potvrde i uvođenja u pričesnički život preko prve svete pričesti. Zašto nitko ništa ne poduzima da se tom vatrometu apsurda i kontradiktornosti stane na kraj? I bi li pokušaj rješavanja problema izazvao više štete ili koristi? Što uopće asociramo kada govorimo o šteti i o koristi? Pitanje je do kada ćemo sami sebe tješiti i zavaravati verglanjem uspavanke o katoličkoj slavnoj prošlosti i katoličkom postotku. Pitanje je hoće li nas i ovaj put omamiti mnoštvo naroda na slavljima podjele sakramenata ili za koji mjesec u marijanskim svetištima oko Velike Gospe da ćemo smetnuti s uma da nije narod, nego da je čovjek put Crkve.
Mnogi, komentirajući praksu sakramenta potvrde, vole reći frazu koja se udomaćila i po kojoj mladi nakon primljena sakramenta potvrde odlaze iz Crkve. I onda se to još, začinjeno kojekakvim pošalicama i doskočicama, ponavlja u beskonačno mnogo inačica, redovito naglašavajući pastoralnu nemoć pred diktatom činjenica. A činjenice su potpuno drukčije. Činjenica je da nitko od mladih koji prime sakrament potvrde ne odlazi iz Crkve, nego obično postaju još bliži i aktivniji pred Bogom i pred ljudima. Većina kao mjerilo prisutnosti u Crkvi, koje se najočitije prepoznaje kroz prisutnost u crkvi, uzima godinu priprave za primanje sakramenta kada na raznorazne načine doslovno prisiljavamo buduće potvrđenike da dolaze na euharistijska slavlja. Ta prisila sama po sebi rađa suprotan učinak od željenog pa im to nije slatka inicijacija, nego ogavna prisila koje se jedva čekaju riješiti. Ne smijemo mjeriti koliko je mladih prisutno u crkvi tijekom posljednje godine priprave za primanje sakramenta, nego valja vidjeti koliko ih je bilo prije. I svi oni koji su bili redoviti u životu i slavljima Crkve prije te godine masovnog privođenja u crkvu, aktivni su i nakon primanja sakramenta potvrde. Nitko nije otišao. Nitko nije napustio. Samo oni koji su nakratko svratili obaviti formu, nastavljaju po starome, živeći kao da Boga nema. A na nama je izbor hoćemo li žaliti za površnima ili zahvaljivati Bogu na onima koji su redoviti. I na nama je zadaća da osmislimo pastoral tako da bude usmjeren i na one koji su redoviti i blizi, ali i na one koji su povremeni i daleki. Da svi osjete da ih po nama Bog voli.
Godina L br. 6/543
vari, potrebno je 500 godina 4. Petar i Pavao
Uskoro je svetkovina sv. Petra i Pavla i baš nam ta dvojica mogu primjerom pokazati kako je moguće promijeniti stvari. Primjer iz života sv. Petra jest njegov susret s Uskrslim Kristom u kojemu je sv. Petar posvjedočio svoju ljubav prema Kristu. Prema onome istom Kristu koji mu je, u noći kad ga je sv. Petar zatajio, rekao da se molio za njega. Primjer iz života sv. Pavla jest strah koji su Isusovi učenici osjećali prema progonitelju Puta, čak i kad je do njih dopro glas da se progonitelj obratio i krstio. Izbjegavali su ga za svaki slučaj.
Stvar se promijenila kad ga je apostolima doveo Barnaba i kad je posvjedočio ono što se doista u Damasku i nakon njega dogodilo i kad je svojim imenom jamčio za bivšeg progonitelja. Kako je moguće promijeniti stvari? Tako da ljubimo Boga i budemo svjesni njegove ljubavi prema nama i istine da je Bogu stalo do nas. I tako da oni koji su osvjedočeni vjernici budu svjedoci vjere osoba koje pristupaju sakramentima inicijacije. Dug je to i zahtjevan put obnove prakse i Crkve, ali drugog puta nema.
5. O naslovu
Neke se promjene doista sporo događaju jer su stvari i odnosi toliko zapetljani da čovjek ne zna odakle krenuti. Doista je za neke promjene potrebno i više godina, više desetljeća i više stotina godina. Najgore što čovjek može učiniti jest da se pred trajnošću i zahtjevnošću posla uplaši i odustane. Jer, ako je potrebno 500 godina da se promijeni loša praksa primanja sakramenata, ako danas započnemo, dogodine u ovo doba preostat će nam još samo 499 godina.
Ako učitelj stalno rabi iste strategije, a učenik je stalno neuspješan, tko od njih dvojice zapravo sporo uči? E. J. Lipanj
2019.
Ante Jerković 9
Suvremeni izazovi
Paradoks ljudskoga u humanizaciji tehničkoga
N
ljudskoga? Hoće li čovjek na taj način jednog dana postati predmet sjećanja? Ali sjećanje s čije strane, tj. sjećanje kojeg bića? Da se razumijemo, ovo kratko promišljanje ne ide za ukidanjem ili sotoniziranjem znanstveno-tehničkog razvoja društva, nego pokušava razmišljati o potrebi da moć znanosti ostaje u okvirima razumnoga i ljudskoga, inače ulazimo (ili smo već ušli) u dinamiku destrukcije stvarnosti, tj. destrukcije ljudskoga. Dolaskom robota, ne ulazimo li već pomalo u takvu dinamiku? Istina je da su roboti među nama već nekoliko godina. I divno je vidjeti da su robotski operacijski sustavi već u našim bolnicama, pa i ovdje u Hrvatskoj. Mnoga poduzeća funkcioniraju po robotiziranom sustavu pri raznim sitnim ili velikim poslovima koji zahtijevaju ekstremnu preciznost. Su-
vremeni se čovjek pomalo oslobađa takvih poslova koje rado predaje u »ruke« robota. Nova braća i sestre u Kristu? Ne treba se buniti niti se žaliti zbog toga. Ne, roboti u tome ne smetaju. Osim ako usput protegnemo ovo promišljanje na moguće posljedice i dolazak tzv. tehnološkog viška zbog preuzimanja posla ljudima i stvaranja nezaposlenosti. Roboti ne smetaju. Međutim, ono što može postati zabrinjavajuće jest ideja i želja da se stvaraju roboti s kojima ćemo ubuduće živjeti ili s kojima već živimo. Kao braćom i sestrama u ljudskosti? U Kristu? Prisjetimo se da je u Južnoj Koreji donesena Povelja kojom se zabranjuje zlostavljanje robota. Razlog nije u osjećaju patnje koji bi roboti imali, nego određeni moral koji želi spriječiti užitak Foto: andy kelly
ikomu nije stran izraz Sciencia potestas est – Znanje je moć. I zaista, promatramo li prožimanje i razvoj znanosti i tehnike, odnosno razvoj znanstveno-tehničkog društva, lako možemo ustanoviti vladavinu znanosti koja nas želi dovesti do stanja autonomnih i samouvjerenih stvoritelja. Prisjetimo li se na trenutak godine 1982. i rođenja djeteta Amandine iz epruvete, lako možemo zaključiti da moć znanosti i tehnologije može ići do stvaranja života, i to ljudskoga. No, u trenutku kada čovjek počinje »stvarati« čovjeka, nismo li na putu da čovjek postane predmet drugog čovjeka i na taj način polako nestaje s obzora
Piše: Odilon-Gbènoukpo Singbo
20
Godina L br. 6/543
p
postoji jedna stvar koju robot ne može učiniti: prestati biti robot kako bi postao nešto drugo – nešto više ili pak nešto manje. Prestati biti robot, da bi sanjao, da bi dangubio, uživao u radosti življenja, primijetio ljepotu običnoga cvijeta, da bi promijenio način života, da bi dao otkaz na ovom ili onom radnom mjestu, da bi promijenio svijet unoseći u njega nešto drugo, nešto dublje.
koji bi imali oni koji bi počinili takvo »zlodjelo«. No još zanimljivije, ne smijemo zaboraviti na robota japanske tvrtke Hanson Robotics Sophiu (Sofiju) kojemu je Saudijska Arabija 25. listopada 2017. svečano dodijelila državljanstvo. Među državljanima Saudijske Arabije i stanovnicima Zemlje, nalazi se dakle i Sofija. Znakovito ime Sofija – ključni pojam identiteta uzvišene filozofske znanosti. Još znakovitija država u kojoj su prava žena gažena. No, bitno je da je robotica Sofija ponos s razotkrivenom glavom – dakle nema veo kao ostale žene u toj muslimanskoj zemlji. Stvari se dakle mijenjaju. Naime, ono čega smo se jučer bojali jest da čovjek ne postaje robot. A danas je robot pozvan biti čovjek. No, robot, ma koliko humanoidan bio, ne prestaje biti robot. Naime, čovjek ima unutarnji život i po tome se razlikuje već od životinja. Promatrajmo životinju kako jede. Od toga nagonskog čina neće napraviti neku ceremoniju. Međutim, čovjek može od jednog menija napraviti pjesmu, gozbu, roman. Zapravo može od kulinarske kulture stvoriti biblioteku. Životinje žive u »prirodi«, a čovjek u kulturi, i to u Cicerovu smislu riječi – Cultura autem animi philosophia est, a povezana je s riječi »colere« – obrađivati, obitavati, brinuti se, njegovati, sačuvati, što izvorno podsjeća na čovjekov suodnos s prirodom kako bi nju očistio za ljudsko obitavalište. Životinja nema tu svijest. Jer kultura čini prirodu, narav još življom, ljepšom, skladnijom. A ono što razlikuje čovjeka od stroja jest nešto opet drugo. Robot može mnogo toga učiniti. Ali postoji jedna stvar koju ne može učiniti: prestati biti robot kako bi postao nešto drugo, nešto Lipanj
2019.
više ili pak nešto manje. Prestati biti robot, da bi sanjao, da bi dangubio, da bi živio jednostavno, uživao u radosti življenja, primijetio ljepotu običnoga cvijeta; da bi promijenio način života, da bi dao otkaz na ovom ili onom radnom mjestu, da bi promijenio svi-
je i ljepote, ono beskonačno u čovjeku daje životu unutarnje dimenzije, zapravo unutarnja prostranstva. U tome se nalazi jedan od paradoksa ljudskoga. Moći u sebi kao ograničenu biću imati iskustvo neograničenoga, beskonačnoga. Taj paradoks
Čovjekova inteligencija nadilazi sve moguće sposobnosti stvaranja »inteligentnih« sadržaja, jer uključuje otajstvo snalažljivosti pred nepredvidljivim, neplaniranim i neprogramiranim. jet unoseći u njega nešto drugo, nešto dublje: duhovnost, kakva god bila. Čovjek može zastati, prekinuti, prestati biti nešto zbog nečega drugoga. Prestati živjeti u »svijetu« da bi se zatvorio u tišini nekog samostana usmjerujući svoje biće prema Transcendentnome. Čovjek može prestati biti »normalan« čovjek da bi postao nešto drugo. Robot to ne može, jer je programiran da bude robot, i ne može se deprogramirati otajstvom samosvijesti. Pa čak i kada bude postigao tu razinu samo-deprogramiranja, opet će ostati programirana »stvarnost«. Nemam ništa protiv Sofije, niti joj zamjeram za ono što jest, već pitam njezine »stvoritelje-programere« znaju li što je to biti čovjek. Ili još ozbiljnije: Što je biti ljudski? A to znači, među ostalim, moći se otvoriti Neizmjernomu, Beskonačnomu, ukratko, Bogu. A to se zove milost, dar koji dolazi od nekamo drugamo i koji daje ljudskosti i životu neopisivo ispunjenje i smisao. Zapravo, čovjek je milost koja je došla iz Beskonačnoga. Dok silna prostranstva (priroda) daje životu vanjske dimenzi-
ne dolazi od njega samoga, nego od Boga. A to se jasno očitovalo u osobi Isusa Krista, vječnoj Očevoj Riječi, koja je uzela put konačnosti da bi čovjeka još čvršće povezala s nepresušnim i neprogramiranim Izvorom. Robot nije i ne može biti čovjek u nastajanju, jer čovjek nije nešto/netko koga se može oponašati spajanjem organskoga i anorganskog, čovjeka i stroja. Biti čovjek jest dar koji se prima. Ne postaje se čovjekom igrajući se čovjekom. Zaokupljene dobitkom i profitom, mnoge današnje tvrtke misle da će roboti sutra biti ljudi, zapravo poput ljudi. Umjetnom inteligencijom žele izjednačiti robota s čovjekom. No, je li inteligencija samo pitanje sposobnosti povezivanja i računanja unesenih podataka? Čovjekova inteligencija nadilazi sve moguće sposobnosti stvaranja »inteligentnih« sadržaja, jer uključuje otajstvo snalažljivosti pred nepredvidljivim, neplaniranim i neprogramiranim. »Čovjek beskrajno nadilazi čovjeka« (Pascal). On je u svojoj dubini Božji prosjak s »nemirnim srcem« (Augustin). 21
Političke teme
Zašto nismo glasali za Europarlament? Piše: Tonči Tadić
I
na ovim izborima za Europarlament izlaznost je bila jadna, samo 30 % birača. Nije tu riječ ni o kakvom euroskepticizmu ili mržnji prema EU‑u, jer je glavnina hrvatskih stranaka i njihovih birača nedvojbeno proeuropski orijentirana. Štoviše, gotovo pola milijuna Hrvata od pristupanja EU-u u srpnju 2013. do danas »glasalo je nogama« za EU, odlučivši se preseliti u razvijenije i pravno uređenije članice EU-a, ne čekajući da u Hrvatskoj doista zažive europska pravila, a zemlja nam postane uređena poput Irske ili Češke. Ovdje je prije riječ o tihom bojkotu zbog dojma da ovi izbori znače jedino sinekure za 12 eurozastupnika, a, s druge strane, nezadovoljstvom političkom ponudom dviju najvećih stranaka. Ovo nisu izbori za vlast, ali jesu za prevlast na ljevici i desnici Jedino što je parlamentarnim strankama i neovisnim listama doista bilo važno pri ovim izborima jest, s jedne strane, iskoristiti ih kao anketu o vlastitoj popularnosti u Hrvatskoj radi budućih političkih bitaka na domaćoj sceni, a to kažu i izjave iz izbornih stožera NZH-HSP, Suverenista ili SDP-a. No uspjeh na ovim izborima ne jamči uspjeh na izborima za Sabor. Laburisti i Orah dobili su po jednog eurozastupnika na izborima 2013. i 2014., pa su ipak nestali na izborima za Sabor nakon toga. Biračima, naime, nije svejedno koga biraju na vlast u državi, dok je samo nekima od njih bitno koga šalju za zastupnika 22
u Bruxelles. Ujedno, pametnim vodstvima stranaka uspjeh i neuspjeh na euroizborima može biti korisno upozorenje. Iako ovo nisu izbori za vlast, oni definiraju položaj stranaka na ljevici i desnici s obzirom na SDP i HDZ. Samostalni uspjeh na euroizborima lijevih i desnih malih stranaka znači propitivanje politike čelnika HDZ-a i SDP-a, te potrese unutar njih, što je već počelo u HDZ-u. Slično je i drugdje u EU-u. Za Francuze tako pobjeda ultradesne stranke Nacionalno okupljanje Marine Le Pen nad liberalnom strankom Republika u maršu predsjednika Emmanuela Macrona znači poruku da im je dosta gospodarske i porezne politike vlasti. U Italiji je Sjeverna liga vicepremijera Mattea Salvinija svojom pobjedom potvrdila svoju ulogu na sceni, uz istodobni debakl Pokreta 5 zvijezda (talijanskog pandana Živom zidu). U UK-u je relativni pobjednik Stranka za Brexit Nigela Faragea uz neviđeni izborni potop vladajućih Torijevaca Therese May.
ći na svih 6 mandata iz 2014. No dobio je samo 4 mandata sa samo 23 % glasova. Gledano u mandatima, HDZ ih je dobio jednako kao 2014., no to se u stranci doživljava kao neuspjeh, na štetu premijera Andreja Plenkovića. SDP je pak osvojio samostalno 4 mandata, bez koalicije, sa samo 18 posto glasova, što se u stranci smatra uspjehom i navodi da je »SDP jači od sudbine«. Pred-
Stagnacija i pad velikih Na euroizborima 2014. izlaznost je bila nešto slabija: oko 25 %. HDZ-ova koalicija s HSP-om A. Starčević i HSS-om dobila je tada 41 % glasova i 6 mandata u Europarlamentu, od čega 4 za HDZ, a po jedan za Ružu Tomašić iz HSP-a A. S. i Marijanu Petir iz HSS-a. SDP-ova koalicija osvojila je tada 30 % glasova i 4 mandata, od čega po jedan za HNS i IDS, dok je »zeleni« Orah s 9 % glasova dobio jedan mandat (Dubravko Škrlec odmah je zatim istupio iz Oraha!). Ovaj put je HDZ odlučio ići sam ciljaju-
sjednik SDP-a Davor Bernardić iz ovog je neočekivano dobrog rezultata izvukao poruku »da Hrvatska želi promjenu«. Vjerojatno da, ali, sigurno, ne s njime. No ključno je da su obje stranke, gledano u postotku birača, uz veću izlaznost dobile tek oko polovicu glasova u usporedbi s 2014. ! I nad time bi se trebale zamisliti, jer je očito polovica glasača SDP-a i polovica glasača HDZ-a ili ostala kod kuće ili glasala za druge liste. Štoviše, zbroj glasova HDZ‑a i SDP-a manji je od 50 %, te oni sami ne bi mogli sastaviti tzv. Veliku koaliciju čak i
Od pristupanja EU-u u srpnju 2013. do danas, gotovo pola milijuna Hrvata »glasalo je nogama« za EU, odlučivši se preseliti u razvijenije i pravno uređenije članice EU-a, ne čekajući da u Hrvatskoj doista zažive europska pravila, a zemlja postane uređena.
Godina L br. 6/543
Prolazak malih stranaka Pravo iznenađenje euroizbora jesu desna koalicija Suverenisti, na čelu s Konzer-
zala da se istom retorikom dio biračkog tijela može odvući od HDZ-a i dobiti mandat neovisno o HDZ-u. Uz Konzervativce u koaliciji su ovaj put bile razne desne stranke i udruge koje su u koaliciji Savez za Hrvatsku na euroizborima 2014. osvojile gotovo 7 % glasova, ali su tada ostale bez mandata u Europarlamentu! Iako su je podržale krajnje desne stranke, ipak će Ruža Tomašić u Europarlamentu nastaviti djelovati u skupini Konzervativci i reformisti, a ne s francuskim ili talijanskim ultradesničarima. Mislav Kolakušić ostvario je pak uspjeh na retorici i ulozi sudca koji se bori protiv korupcije i protiv sustava koji gazi »malog čovjeka«, što je tema koja u Hrvata očito uvijek pali. Vidjet ćemo kolikog će vijeka biti njegova inicijativa, odnosno hoće li njezina jedina svrha biti briselska plaća eurozastupnika Kolakušića idućih pet godina. No on je već najavio svoju kandidaturu za predsjedničke i saborske izbore. Živi zid i liberalna Amsterdamska koalicija s IDS-om na čelu, ulovili su po jedan mandat, svaki s mrvu više od 5 % glasova. Čak ni egzemplarno demagoška kampanja
vativcima Ruže Tomašić s 8 % te lista Mislava Kolakušića sa 7 % glasova, svaka s po jednim osvojenim mandatom. Suverenisti su uspjeli na nezadovoljstvu dijela desnoga HDZ-ova biračkog tijela aktualnom politikom Andreja Plenkovića i HDZ-a, te na prepoznatljivosti Ruže Tomašić. Na euroizborima 2014. Ruža je bila na koalicijskoj listi s HDZ-om, govoreći stvari koje HDZ‑ovo biračko tijelo želi čuti, ali su pak nespojive sa stajalištima EPP-a. Budući da je bila na zajedničkoj listi, HDZ je 2014. dobio glasove, a Ruža mandat. Sada je doka-
Živog zida »Uzmimo novac strankama« nije jamčila uspjeh. Komu uzeti novac? Je li bolje imati parlamentarne stranke čije se financije osiguravaju iz Proračuna i nadzire ih Državna revizija ili imati stranke koje se financiraju privatnim mutnim kanalima? Amsterdamska koalicija dobila je svoj mandat na račun SDP-a, istom matematikom kao i Ruža od HDZ-a. Ispod praga ostali su MOST i lista Marijane Petir s po 4 %, te HNS, SDSS, Bandićeva stranka BM365 svi s po dva posto glasova, te preostale 24 liste za koje je glasala rodbina.
kad bi htjeli. U tom smislu Hrvatska slijedi trend na razini EU-a, jer ni u Europarlamentu dvije vodeće skupine Europska pučka stranka (EPP) i Socijalisti i demokrati (S&D) više nemaju zajedno većinu! SDP je očuvao svoj glasove na temelju dobrog rada Tonina Picule i Biljane Borzan u Europarlamentu, a listu su im, uz njih dvoje, mahom činili stranački veterani. Nasuprot tomu, HDZ je sastavio listu od mladih i nepoznatih članova, s posve nepoznatim Karlom Resslerom na čelu, očito na temelju pojedinih obiteljskih veza, uz euroveteranke Dubravku Šuicu i Željanu Zovko. Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković prihvatio je ove rezultate, napomenuvši kako »HDZ ne kani ići udesno«. Time je Plenković ostao vjeran liniji Europske pučke stranke (EPP). Uostalom i Manfred Weber, vodeći kandidat EPP-a na ovim izborima, napomenuo je kako EPP ne kani koalirati s desnijima od sebe.
Lipanj
2019.
Bojkot nevidljivih izbora nakon nevidljive kampanje Iako su bile prijavljene čak 33 liste s po 12 kandidata, izborna kampanja bila je praktično nevidljiva, osim na društvenim mrežama. Doduše, HRT i privatne TV kuće dali su jednaku minutažu svakoj listi, a vodeći tiskani dnevnici dali su prostora za razgovor s nositeljima lista, ali to je bilo to. Nikakva sudbonosnog naboja u javnosti, nikakvih dramatičnih obraćanja čelnika stranaka ili nositelja lista. Nikakvih javnih rasprava o temama od europske važnosti, kojima bi se javnost, tj. birači zainteresirali za takve teme. Štoviše, tijekom izborne kampanje izredao se niz usputnih, epizodnih događaja, koji su svjesno ili nesvjesno zasjenili europske izbore i općenito europske teme: od prikupljanja potpisa za referendum o odlasku u mirovinu sa 65, a ne sa 67 godina, do komemoracije u Bleiburgu i javnih polemika o njoj i karakteru komunističkih zločina 40-ih godina prošloga stoljeća. I HDZ i SDP koristili su se pomoću EPP-a, odnosno Europske partije socijalista. Naime, u kampanji su ih pohodili Angela Merkel i Manfred Weber, odnosno Hans Timmermans. No dok je SDP-ova kampanja bila mahom komorna, uz korištenje društvenim mrežama, HDZ je pokušao postići više dobro režiranim predizbornim skupovima. Onaj zagrebački u dvorani Dražena Petrovića (»Cibona«) bio je jedan od posljednjih nastupa Angele Merkel, ugasle političke zvijezde, ali i dvostruko nadrealan. Dvorana je bila krcata hrvatskim zastavama, ali bez ijedne zastave EU-a, dok je frau Merkel raspalila po nacionalizmu »kao najvećem zlu Europe«, uz hitove Marka Perkovića Thompsona, uz Plenkovićevo glumljenje pokojnog Tuđmana, te Resslerovo pozivanje na Bleiburg – u kojemu na komemoraciji istog dana nije bilo nikog iz vodstva HDZ-a. Koliko god spomenuti rezultati bili relevantni za buduće bitke na političkoj sceni, ostaje činjenica da 2/3 birača nije izišlo na euroizbore. U hrvatskoj se javnosti i dalje Bruxelles i svi poslovi u vezi s EU-om doživljavaju kao nešto strano, kao tema i posao za diplomate, a ne za »obične smrtnike«, kao »visoka politika«, a ne kao nešto što se izravno tiče svakog od nas. 23
Teološki osvrt
U spomen na
Jeana Vaniera Piše: Martina Vuk
Ljubiti ne znači uvijek činiti nevjerojatne i herojske stvari. Ljubiti često znači činiti obične i svakodnevne stvari s velikom ljubavlju • (Jean Vanier)
U
oči njegova prelaska u vječnost, proteklih smo tjedana mogli dosta čuti o Jeanu Vanieru. O njegovu se životu pisalo i u »New York Timesu« i u »Vatican Insideru«, kao i na našim portalima u domovini. Vanier, široj javnosti poznat kao jedan od utemeljitelja zajedice Arka (koja u nas djeluje pod imenom Korablja), časnik britanske mornarice, inspirativni duhovni pisac, doktor filozofije, dobitnik Templetonove nagrade za 2015., nagrađen uglednim francuskim odličjem »Medaljom legije časti«, prema mojem mišljenju, samo su mali detalji njegove opsežne biografije. No što je tako posebno u njegovu životu? Zbog čega je Vanier zaslužio medijsku i akademsku naklonost i kod onih kršćanskog i »svjetovnog« usmjerenja? Što bi mu se nakon svega moglo pripisati kao središnje nasljeđe i izvorni dojam na ljude? U mojem susretu s Vanierom, kao i trogodišnje iskustvo u zajednici Arka, slažem se da je nasljeđe Vanierova djelovanja koliko zajednica Arka toliko i (možda manje) zajednica Vjera i svjetlo. No, osim praktičnog djelovanja i konkretnog uprisutnjenja evanđeoske poruke u taj dinamizam dje24
lovanja, Vanierov utjecaj ipak ima malo dublje značenje. Vanier je utkao pravac nečemu novom, a to je specifičan smjer kršćanskog humanizma kojemu je svrha integracija srca i razuma. To prije svega aludira na jednu drukčiju perspektivu gledanja
stira kroz svojevrsno samoprihvaćanje kao i prihvaćanje drugih. Iz teološke perspektive Vanier manje slijedi skolastički smjer koji pod naglaskom intelekta razuma često dolazi u iskušenje zanemarivanja intelekta srca, što će reći da
Arka nije neka socijalna ili dobrotvorna organizacija sa svrhom pomaganja osobama s intelektualnim teškoćama, niti su osobe s intelektualnim teškoćama u njoj svedene na objekt nečijeg milosrđa, slobodnog vremena, volontiranja ili pak smirenja vlastite savjesti. To znači da onaj tko pomaže zapravo treba onoga kojemu se pomaže; i onaj komu se pomaže ne može bez onoga koji mu pomaže. na čovjeka (»drukčiju« u našemu, modernom kontekstu) koja se sastoji u tome da se na egzistenciju osobe gleda u perspektivi njezina utemeljenja kao svete, posebne i željene. Takvo gledanje na čovjeka svakako je svima zanimljivo i privlačno jer ne samo da je neobično, ono je svojevrsni rizik, lišeno je koristoljublja i osuđivanja, te osobi daje slobodu izražavanja i viđenja svojeg korijenskog identiteta koje se onda manife-
nas Vanier istodobno vraća monastičkoj teologiji, posebice onoj benediktinskog tipa, kao i kasnijoj terezijanskoj duhovnosti, gdje su razum i srce u međusobnoj korelaciji, kao dvije dimenzije osobne stvarnosti. Filozofski temelj takvih razmišljanja kod Vaniera, kao svojevrsni personalizam bliži je u onog Ivana Pavla II. negoli Jacquesa Maritaina, a praktični smjer djelovanja nalik je onomu asiškog siromaha, pa i samog paGodina L br. 6/543
g
raditi nešto za Vaniera je teže nego kritizirati. Slušati drugu osobu važnije je nego osuđivati ili nametati svoja pravila i interese.
pe Franje. Zanimljivo je da uz sve te poveznice, Vanierov egzistencijalni pravac razmišljanja i djelovanja uključuje evanđeoski temelj, kao i interdisciplinarni, a time i cjelovitiji pristup osobi. Međutim, umjesto rex extensa i res cogitans, Vanier je bliži integritetu scientia cordis sa scientia intellectus, u smislu naglašavanja svojevrsne egzistencijalne mudrosti i važnosti osobnog integriteta, kao kriterijima rasta u ljudskosti. A upravo iz takvoga stava, promišljanja i djelovanja Vanier reproducira na buđenje svijesti kršćanske solidarnosti, one koja kršćansku ljubav ne svodi na objekt djelovanja i efikasnosti, već na logiku odnosa. To će reći da Arka nije neka socijalna ili dobrotvorna organizacija sa svrhom pomaganja osobama s intelektualnim teškoćama, niti su osobe s intelektualnim teškoćama u njoj svedene na objekt nečijeg milosrđa, slobodnog vremena, volontiranja ili pak smirenja vlastite savjesti. Preferencijalna opcija za siromašne ovdje ne prolazi. Vrijedi samo opcija kršćanske ljubavi, i to ona koja proizlazi iz služenja u kontekstu pranja nogu (Iv 13, 5-10) i prijateljevanja s Isusom: »Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar. Vas sam nazvao prijateljima« (Iv, 15, 15). Konkretnije to znači da onaj tko pomaže zapravo treba onoga kojemu se pomaže; i onaj komu se pomaže ne može bez onoga koji mu pomaže. Svojevrsni kopernikanski obrat ne samo u kontekstu stava prema drugome već i slijed drukčije logike kršćanske ljubavi. Ona koja služi ne kao formalna i imperijalna, tj. u poziciji moći. Već ona koja se daje zaprljati, ali ostaje dostojanstvena. Vanierov apel kršćanskog humanizma i Lipanj
2019.
socijalne pravednosti ima dakle utemeljenje u egzistencijalnom pristupu čovjeku. A taj se, nadalje, sastoji u tome da se drugoga gleda kao dar, kao sliku Božju, a time i kao cjelovitu osobu, a ne kao osobu razdijeljenu između dviju ili više egzistencija, identiteta ili pak svjetonazora. Kršćanski humanizam utemeljen na logici Evanđelja i kao takav je cjelovit i jedinstven. Za Vaniera graditi nešto teže je nego kritizirati. Slušati drugu osobu važnije je nego osuđivati, ili pak nametati svoja pravila i interese. Susresti se s drugom osobom mnogo je vjerodostojnije nego pametovanje ili dijalogiziranje. No to je i svojevrsni rizik jer susret znači spustiti zidove koje smo podignuli kako bismo zaštitili svoj mali, ali »siguran« svijet bivanja. Zbog toga je za Vaniera susret tlo koje otkriva ne samo egzistencijalnu mudrost druge osobe nego taj spoj mudrosti srca i mudrosti intelekta jest i neko svojevrsno otkriće dara koji smo ti i ja jedno drugom zbog same veličine Stvoritelja. To se ne može otkriti samo razumom već se otkriva tamo gdje ne postoji sigurnost skrivanja, statistike i kalkulacije. Tamo se rađa prava slika o čovjeku, prava ljubav, kao i jedinstvena spoznaja onoga drugoga i drukčijega, biološki i biografski slična meni samom. Imam dubok mir i pouzdanje. Ne znam što budućnost donosi, ali Bog je dobar i, što god da se dogodi, bit će najbolja verzija dobra. Sretan sam i zahvaljujem za sve i svakoga. Primite moju iskrenu ljubav i zahvalnost – riječi su kojima je Vanier završio svoj ovozemaljski hod i svoju viziju življenja Evanđeoske mudrosti utkane u Isusov govor o blaženstvima Mt 5, 1-12.
P
rije nekog vremena, dok je na Haitiju vladao kaos, zamolili su me da se obratim velikoj skupini haićanske mladeži. Tema je bila »Gdje je moja nada?« Rekao sam im: »Moja je nada u svakom od vas. Moja je nada u vašim srcima.« Zatim sam to obrazložio: »Vidio sam mnoge muškarce i žene koji su bili ispunjeni srdžbom i tjeskobom kad su, iz raznih institucija ili s ulice, stigli u zajednicu »Arka« . Gledao sam ih kako izrastaju u nove ljude ispunjene dobrohotnošću i ljubavlju. Za liječenje i nutarnji mir treba vremena. Vidio sam mlade ljude koji su bivali preobraženi dijeleći svoj život s ljudima s posebnim potrebama i koji su otkrivali vlastitu sposobnost da daju život i nadu drugima. Da, vjerujem da se svatko od nas u stanju promijeniti.« Jean Vanier, Sveta povijest osobe
Jean Vanier čovjek je čije djelo svakako vrijedi upoznati. Kroz njegove knjige otkrivamo istinskog zaljubljenika u čovjeka koji nam izlaže svoju duboko humanu viziju stvaranja zajedničkog dobra koje radikalno mijenja naše zajednice, naše odnose i nas same.
25
Ko n
ert
Jed
in
edin ova V elika Konr povi ad R jest C e pgen već je rkve , koju neza iuH , čije su au rvats obila m se tori p koj, o zno d uređ jezik očeli d j ivačk elo z objav u izd o a b om p l j p a j a i n rouč vanj v III i V ju Kr l j oslu i v a nje avan ati jo I obja šćan prid z j š e i s n v davn opće ke sa ružio ljeni a I. sv suvr e p d eme u e 1 o i a 9 s d vijes šnjos ka 19 62. g va po na p t o 7 sve d t i l i 2 dine o C u o . vijes svesk r g b k o j o on v a d , e vljen ine, p tC a. Ov e suv o 8 sv . Do sada osam ostal im d reme rkve od 1 je na ezak o eveti dese 9 n 1 o 4 a, s t hrva m tih g sti u . g neza s o v ime d dine tski esko odin kojo obila m, ko i poč a pro j su a a su zno z da je svesc etka jim j utor šlog a pro e riječ i zak P i s o t r o b v u l u oga s jeća, čava ljuči o svj h v što p a ćena vjets nje c vali s etsko zaok rouč k r r v j k o užuj crkv vene ava g rat od pi e se t oje djelo, enoj povi sanja ti. »Pisan o mo povi odno a pa jesti. j e j p n e sno d s nego Ono olitič sti, p je ipa umental o razv ke po uvremen a će i n o e k v d o j crkv i druš djelo djelo ene p alje nacio pregledn tva. E jesti. Raz vanj , o, bu ovije naln e Dr vitak ra na povi dući ugog e pov sti za cion Crkv jest p a h a i j e V l t e s o i o s a j o vjesn ti im eva v dvija tikan cijali povi ati ičaru eću o jest v se u v zma skog dvaž kao p su vr ažni alovi konc je tre n ela p snop o m i o l v a s balo a i t j još s esne veće ristu ovi v obra e ne pačn činje duži rela j diti t d n a o n a e š nisu i obil ice je proc ako j ato n e opš ijeni iza n prist a ras ti. Za irna as, upač p i sloj ni. Po olaga polit evita i n v č r j k u h u , a za da su toga, crkv samo ostal enu a ma struč terija njaci koju spos obni stvor iti
rad
Rep
gen
FO R
MAT : 17
x 23 ,7; tvr
di uv ez s o vitko
0 0 6 1 9
m, 67 8 str.
9
770353
282002
IS SN 03 53 –2 82 8
280
kn
si od ređ preth eni pregl e odni ma. T d i uvid, z oteža ime s apaz lo, ne iti po e bro samo i u iz stoje j sura u odn vješć će te d n o ika n i su na žnje ma o svije užno te ih pojed pojed tu«, p pove pove ina p inim iše jo ovog ćao i zati s o z d š e r 1 m u 9 uskla svesk čja cr 79. go ljam đ k a a 198 d i v , odlu v i enog osob ne H 5. go čio a živo anje ito ka . Jedi dine n, a u ta ne da je što su da ovaj V K . go s R r vojem II. sv iječ o epge se u m e n T z p r a n e r prije e k e đ a ć d v u t e g r o v m eba t ovor reme di da vod k u iskat nu do se nj oji sl i nep emač izdanju ijedi godil r omij Herd k e nek i izdav enjen erov e pro ač o izd o, be mjen anje z e. Tak obzir iz 198 a a v je i h 5. go rvats dine ki .
VI I
J
Hub
Knjižare – ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29; RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c; SPLIT – Kralja Zvonimira 16; OSIJEK – Trg slobode bb; KARLOVAC – Radićeva 4; MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32
VEL I K A POV IJES T CRK VE