UVODNIK
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina LIII Broj 4/573 Travanj 2022. Cijena 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: u redničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: S tjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 6 3 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo. Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva. Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. ijena za zemlje koje nisu navedene u C ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Travanj 2022.
Dragi čitatelji, sve aktualne teme koje su pred nama, one osobne, društvene, teološke i ostale svakodnevne preokupacije, naša pitanja, strahove, pokušaje, promašaje i stremljenja koja se zrcale i na Kaninim stranicama, neka obasja uskrsno svjetlo, uskrsna radost i nada. Uskrsnuće Kristovo poziva, sada i ovdje u svim životnim konkretnostima, na novi početak, budimo i mi vjesnici uskrsnog mira!
Sretan i blagoslovljen Uskrs želi vam uredništvo Kane! » Uskrs nam donosi ovu poruku: poruku preporoda. Možemo se preporoditi istom snagom kojom je Gospodin ustao iz groba: snagom Božjom.« Papa Franjo, Recite to svima 3
RAZMIŠLJANJE
Govorom istine i pravde uime mira Uputimo svoje najbolje riječi koje imamo svim ljudima dobre volje u čitavome svijetu i budimo u duhu i molitvi s ukrajinskim narodom koji pati, ali i koji se istodobno bori za svoju slobodu i ljudsko dostojanstvo. PIŠE: TIN KOLUMBIĆ
M
oglo bi se nekomu učiniti nerazumnim u ovome mučnom povijesnom trenutku ruskoga agresorskog napada na Ukrajinu zalagati se za nastojanje da se ljudi riječima, odnosno govorom suprotstave razornoj moći vojne tehnike i ludilu ratne logike. Površni i lakomisleni doista bi mogli tvrditi da se ubojitoj sili i moći oružja može
»Ako nas nitko ne sluša, pustinja nas sluša i jednoga će dana od naših riječi u pustinji izrasti veliko stablo, čije će grane pjevati hvalospjev Stvoritelju.« Miguel de Unamuno uspješno suprotstaviti na isti način, dakle stvarnim oružjem. Međutim, nedvojbena je istina da i riječi, odnosno ljudski govor, posjeduju iznimnu moć i da u ratnom sukobu mogu postići velik uspjeh, a pokatkad biti i presudni ako ih se uporabljuje u obrani istine, pravde, slobode i ljudskog dostojanstva. Naravno, nismo toliko naivni da mislimo da se samo rije čima može boriti protiv tenkova i topova, ali nadahnut, osjećajan i mudar ljudski govor može onima koji se bore za istinske ljudske vrijednosti biti spasono12
sni poticaj da ne klonu duhom, da izdrže unatoč teškim uvjetima često protiv višestruko jačeg neprijatelja. Sve dosad rečeno primjenjivo je na stanje duha u čitavom svijetu izazvano okrutnom agresijom Rusije na slobodnu i suverenu državu Ukrajinu i na miroljubivi ukrajinski narod. Budući da je agresorska strana u oružju i ljudstvu višestruko jača, upravo bi moralna i duhovna podrška većine čovječanstva ukrajinskom narodu koji se brani mogla biti presudna za konačan ishod ovoga ratnog sukoba. Budući da smo svi zahvaljujući medijima iznimno dobro upoznati s onim što se događa ukrajinskom narodu u njegovoj suverenoj i slobodnoj državi, ne možemo i ne smijemo radi svoje savjesti ostati ravnodušni i ništa ne poduzimati. Najveći teret i najveće žrtve, nažalost, morat će podnijeti ukrajinski narod koji će, nadamo se, herojskom borbom za svoju slobodu i ljudsko dostojanstvo obraniti slobodu svoje suverene države i na taj način potvrditi misao mudrog M. Gandhija koji je rekao da se »još nikada nijedna zemlja nije uzdignula a da nije pročišćena kroz oganj patnje«. Upravo stoga želimo ustvrditi da nije nerazumno razornoj moći vojne tehnike i ludilu ratne logike suprotstaviti se riječima, odnosno govorom. Osobito to vrijedi za nas tzv. obične ljude kojima je govor jedino sredstvo, odnosno »oružje« kojim se možemo suprotstaviti stravičnom nasilju koje agresorska ruska vojska provodi na ukrajinskom teritoriju. Informacijsku povezanost suvremenog svije-
ta koju omogućuju elektronički mediji, a koju je vizionarski najavio McLuhan pojmom »globalnog sela«, trebali bi upravo u vezi s ratom u Ukrajini iskoristiti svi ljudi dobre volje i svojim govorom, pisanjem te svim mogućim javnim istupanjem neprekidno i uporno svjetskoj, a, koliko je to moguće, i ruskoj javnosti svjedočiti da je Putinov agresorski rat u Ukrajini rat Godina LIII br. 4/573
SVETCI MJESECA
protiv svjetske civilizacije i kulture, protiv svih ljudskih vrijednosti zbog kojih se ljudi mogu smatrati ljudima. Ako netko pak sumnja u moć riječi i ljudskog govora, podsjećamo ga na Unamunove riječi, koji je tvrdio da treba govoriti čak i u pustinji gdje nas nitko ne sluša jer, govorio je Unamuno, da, »ako nas nitko ne sluša, pustinja nas sluša i jednoga će dana od naših riječi u pustinji izrasti veliko stablo, čije će grane pjevati hvalospjev Stvoritelju«. Dakle, itekako vrijedi govoriti i treba se u svojem govoru vratiti čak i onim riječima koje smo izgubili ili zaboravili, treba ponovno vjerovati u riječi jer riječi su dragocjeno blago, čak i one duboko skrivene u nama, one još neizgovorene. Treba ih probuditi i rabiti ih s ljubavlju jer riječi lišene ljubavi nemaju ljudske vrijednosti. Prisjetimo se i dobrih riječi iz našega djetinjstva, kojima nas je darivala majka. Sjetimo se i riječi dobrih prijatelja i onih koje i gvozdena vrata otvaraju. Te su riječi skupocjene, ali nisu skupe i uz malo naše dobre volje do njih je lako doći. Samo o nama ovisi hoćemo li ovo blago riječi »trošiti« na dobrobit drugih. Riječima se može igrati i zabavljati, ali trenutačno, u sadašnjemu vremenu ugroženosti ukrajinskog naroda, nije prigoda za igru i zabavu. Ovo je vrijeme odgovornosti svakoga od nas za svijet u kojemu ćemo mi i budući naraštaji živjeti i stvarati. Zašto ne stvarati svijet mira, sloge i zajedništva među ljudima? Mi to možemo, i to vrlo jednostavno, ako su naša svijest i savjest na strani onih koji su zbog nasilja i zla drugih ugroženi i koji pate. Ne trebamo i ne možemo uzeti puške u ruke i boriti se oružjem, ali možemo i trebamo svjedočiti istinu riječima i govoriti uime pravde i ljudskog dostojanstva. Uputimo svoje najbolje riječi koje imamo svim ljudima dobre volje u čitavome svijetu i budimo u duhu i molitvi s ukrajinskim narodom koji pati, ali i koji se istodobno bori za svoju slobodu i ljudsko dostojanstvo. U dobroj vjeri nadajmo se da ćemo uz Božju pomoć zajedno s ukrajinskim narodom na kraju slaviti pobjedu protiv zločinačkoga ruskog agresora. Slava Ukrajini! Travanj 2022.
Sveti Boris i Gleb, prvomučenici iz Kijeva
PIŠE: SUZANA PERAN
B
raća i mučenici Boris i Gleb prvi su sveci koji su kanonizirani na području Ukrajine nakon evangelizacije toga područja. Crkve u Rusiji i Ukrajini slave ih kao istinske mučenike koji su radije podnijeli smrt nego prihvatili nasilje i nanijeli drugomu štetu. I nakon crkvenoga raskola spomen im se zadržao i u zapadnoj Crkvi, a o njihovim su životima zapisani brojni životopisi i legende koji govore o hrabrom svjedočenju za Krista i evanđelje do mučeničke smrti. Iz životopisa, posebno onoga koji je sastavio monah Jakob, čitamo da su Boris i Gleb bili sinovi velikoga kijevskog kneza Vladimira koji je prije smrti 15. srpnja 1015. podijelio svoju zemlju dvanaestorici sinova. No jedan od njegovih sinova, Svjatopolk, želio se domoći cijeloga imanja pa je uz pomoć svojih pristaša i plaćenika nastojao ubiti svoju braću. Zapisano je da je prvoga ubio sv. Borisa koji se vraćao s vojničkoga pohoda i koji se nije želio braniti od bratovih napadača jer je starijega brata smatrao očevim namjesnikom i na njega nije želio dignuti svoju ruku. Sveti Gleb bio je još dječak kojega su bratovi plaćenici ubili na povratku iz Kijeva 5. rujna 1015. U »Izvještaju muke i pohvale svetih mučenika Borisa i Gleba«, nepoznatog autora s kraja XI.
stoljeća, stoji kako je Boris više cijenio obitelj nego vlastiti život, dok monah Jakob piše da je ubojicama oprostio zazvavši mir na njih i svoga brata te sebe predao u Gospodinove ruke. U Izvještaju se vrlo realistično prikazuje smrt dječaka Gleba koji moli svoje ubojice da ga poštede. Štovanje svetaca i mučenika sv. Borisa i Gleba raširilo se cijelom Ukrajinom i Rusijom, pa su im posvećene brojne kapelice, crkve i samostani. Stručnjak za slavensku duhovnost profesor i isusovac Tomas Špidlik svrstao je dvojicu braće na početak svoje knjige o velikim ruskim misticima. U njima se očituje slavenska duhovnost koja prezire svijet i vjeruje da je sve što je prolazno taština i beskorisnost, pa tako i slava prijestolja kneza Vladimira. Vladimirov najstariji sin Jaroslav pobijedio je god. 1019. Svjatoplka te zauzeo Kijev i vladao njime više od trideset godina. Jaroslav je 1020. godine dao prenijeti ostatke tijela Borisa i Gleba u crkvu sv. Bazilija u Višgorodu, gdje su čašćeni kao mučenici. Svetima su proglašeni u 12. stoljeću. Spomendan im je 5. rujna. Njihov kult i imena poslije su često spajani u jedno pa se samostani i sela nazivaju Borisoglebsk. Ikonografija ih prikazuje kao dva mlada princa s mačem ili kopljem te s mučeničkim križem. Također ih se prikazuje, kao nepoznati ruski umjetnik iz 14. stoljeća, na konjima uz kraljevska obilježja. 13
OBITELJSKI SAVJETNIK
: I Č O E J Č E J K RO Z D
Informativni sadržaji o telji? Ili na društvenim mrežama? Vjerujući da svatko ima odgovor, zanimljiva je informacija da djeca i mladi iz Ukrajine upravo sada, svakodnevno, svoje živote iz skloništa ili s puta prema nekoj drugoj zemlji dijele primarno putem TikToka... Rješenje nije zabrana, kao ni prevelika izloženost takvim informacijama, već je rješenje u prihvaćanju dječje znatiželje te ozbiljnosti pri razgovoru o tim temama. Preduvjet za takav razgovor jest uvid u sve informacije koje dijete ima, bilo da ih je pročitalo na internetu ili čulo od vršnjaka. S tim »predznanjem« roditelju ili skrbniku mnogo je lakše pristupiti i pomoći djetetu. Ovakvim pristupom roditelji, ali i učitelji, mogu pomoći djeci u prevenciji lažnih i manipulativnih informacija te pojačavanja negativnih emocija poput straha i tjeskobe.
D
PIŠE: LEALI OSMANČEVIĆ
jeca se ovakvim pitanjima koriste svakodnevno kako bi si donekle pojasnila stvarnost. Stvarnost dječjim očima često prenose mediji, posebice televizija, putem različitih informativnih sadržaja. Kada je dječja stvarnost isprepletena s medijskim prikazima kriznih situacija, dječja se pitanja umnožavaju. Glavni je razlog znatiželja koja kod djece ima veću važnost nego kod odraslih jer je više od samoga interesa. Ona je jedan od preduvjeta 24
mašte i kreativnosti, ali i razvijanja kritičkoga mišljenja i stavova. Ratna zbivanja nisu lagana tema za razgovor između djeteta i odrasle osobe, no ujedno su i tema koju ne treba zanemarivati. Nerijetka je pojava da obitelj pokušava zaštititi dijete od takvih informacija, no, uzimajući u obzir širu sliku – dijete će u svojoj okolini čuti drugu djecu i odrasle, ali će moći i vidjeti sve te vijesti i preko platformi kojima se koriste. Svoju će znatiželju preusmjeriti na druge osobe jer u svojoj najbližoj okolini ne mogu dobiti nikakvu informaciju. Glavno pitanje koje se nameće jest – želimo li da djeca pronađu povjerenje u drugim osobama prije nego u obi-
Razgovarati, aktivno slušati, suosjećati, djelovati Tijek razgovora ovisi o djetetovoj dobi i dosadašnjoj komunikaciji o nekim težim i ozbiljnijim temama. Ipak, koliko god da je tema teška, treba je prihvatiti i pristupiti dječjoj znatiželji kao dobrom obilježju jer na taj način dijete jača svoje povjerenje i osjeća slobodu postaviti pitanja, ali i iznijeti strahove. Nešto što je primjenjivo za gotovo svaku dob jest otkrivanje dječjih izvora informacija o ratnim zbivanjima. Također je poticajno djetetu jasno reći da uvijek može postaviti dodatna pitanja jer je i sama tema komplicirana i samim time ne postoji »granica« za broj pitanja koje dijete (ali i odrasli) smije postaviti, kao ni za broj razgovora koji se smiju održati u obitelji ili u školi. Stoga je djeci važno pojasniti, ali i svojim djelovanjem pokazati da uvijek imaju dovoljno prostora za izricanje svojeg mišljeGodina LIII br. 4/573
ji o kriznim situacijama nja ili zabrinutosti. Za takav način komunikacije korisno je potvrditi ono što djeca izraze kao svoj primarni osjećaj nakon odgledanih vijesti ili drugoga viđenog sadržaja vezanoga za kriznu situaciju pa mu se tako može pristupiti: Razumijem tvoju brigu i strah jer su svi zabrinuti u ratu, ali, kada smo zajedno, možemo se osjećati lakše i možemo pomoći drugima. Pozivom na humanitarno djelovanje u ratnim zbivanjima i vremenu izbjegličke krize vrijedno je za dječje odrastanje. Razvijajući važnost humanitarnoga djelovanja, razvija se suosjećanje, ali i aktivna svijest kako u teškim situacijama ipak možemo nekomu pomoći i razumijevanje da stalna briga i tjeskoba, nažalost, nikomu ne pomažu.
Kako pomoći djeci u razumijevanju informacija o ratu i kriznim zbivanjima? Smjernice u okviru mogu pomoći u svakodnevnom približavanju ratnih tema djeci i građenju povjerenja između roditelja i učitelja s djecom putem razgovora i odgovora na brojna pitanja. Svaku je od njih nužno prilagoditi dosadašnjim iskustvima s djetetom, kao i njegovoj dobi i razumijevanju prijašnjih ozbiljnijih tema. Svaka krizna situacija, osobito ratna i izbjeglička, teška je čitavomu društvu. Ipak, uz sve negativne opravdane emocije, potrebno je razgovarati i ne oslanjati se samo na medije nego i na međusobnu podršku. U brojnim medijskim informacijama sada je više no ikad potrebno pro-
1. Pronaći dovoljno vremena za
mogu dodatno zbuniti dijete. Dječja
razgovor s djetetom: ne ograničavati
percepcija rata isključivo je dječja i
dijete u kojem vremenu mora izreći
potrebno je u cijelosti se prilagoditi djetetu.
naći vrijeme za aktivan pronalazak pouzdanih informacija i ograničiti vrijeme provedeno uz sadržaje koji se bave istom tematikom. Uz brojne kušnje koje se mogu pojaviti u različitim oblicima, vrijedno je pronaći i skrivene blagoslove koji su nam dani i u tijeku ovako teških situacija. Aktivna svijest o drugome i važnost sadašnjega djelovanja može utjecati na ono što će se dogoditi sutra i taj oblik milosti treba prihvatiti. Takvim prihvaćanjem dobivamo potpunu novu percepciju svijeta oko sebe i otkrivamo nove dimenzije ljubavi i nade, prijeko potrebnih u sadašnjim vremenima. U vremenima u kojima je jedini pravi trenutak sadašnji trenutak i u vremenima u kojima se ništa ne podrazumijeva, već se djeluje.
sve što želi, već u mirnim okolnostima dopustiti djetetu da postavi pitanja i
3. Razgovorom do podrške: nije
podijeli iskustva nakon informacija
potrebno osuđivati djecu ako su
viđenih u medijima.
preplašena, ljuta, zabrinuta, nego pokazati razumijevanje, ali ih i preusmjeriti na to da razgovorom mogu olakšati trenutačnu brigu.
5. Djeca nisu sama i cijeli svijet pokušava riješiti problem: ovisno o
4. Praktičnom pomoći do osjećaja
djetetovoj dobi, pojasniti da, koliko god je
sigurnosti: tijekom razgovora osvijestiti
trenutačna situacija komplicirana, postoje
važnost pomaganja s naglaskom na
brojni ljudi i organizacije u cijelome
njegove vršnjake jer djeca snažnije
svijetu koji je pokušavaju riješiti. Takvim
reagiraju na njih zbog iskustva i
se pristupom dijete može osjetiti mirnije i
poistovjećivanja s njima. Tu je osobinu
sigurnije, kao i odrasla osoba koja svojim
2. Dovoljno informacija, ne previše
vrijedno iskoristiti kao poticaj za
ponašanjem treba pokazati djetetu da je
detalja: s djetetom uvijek biti iskren, no
humanitarno djelovanje u svojoj okolini
i sama mirna jer će djeca veću važnost
u temama poput ratnih ili sličnih zbivanja
– slaganjem paketa, odvajanja stvari
pokatkad pridodati ponašanju odrasle
komunicirati jasne i temeljne informacije,
za djetetove vršnjake, organizacija
osobe dok mu nešto govori nego samim
bez suvišnih detalja (npr. o povijesnim,
humanitarnih događaja u školi ili župi i
riječima koje su možda popraćene
političkim i ekonomskim detaljima) koji
slično.
nemirnim ponašanjem.
Travanj 2022.
25
RAZMIŠLJANJE
S onu stranu dobra i zla Nasljedovanje nije imitacija Isusa iz Nazareta. Nasljedovanje je participacija u Onome koji je jedini Dobar.
šćanstva – Friedricha Nietzschea. Tako, naime, glasi naslov jedne njegove knjige. Nismo li pozvani upravo na suprotno: živjeti iz razlučivanja dobra i zla? No što onda znače riječi Božje, riječi Pisma: »Sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!« (Post 2, 17). Mislim da se one mogu, štoviše, uvjeren sam da se trebaju razumjeti ovako: dobro je ono što je na neki način onkraj dobra i zla. Na što mislim, smjerodavno kazuje perikopa iz sinoptičkih evanđelja (Mt 19, 16 – 22; Mk 10, 17 – 22; Lk 18, 18 – 24) o mladiću koji pristupa Isusu pitajući ga: »Koje mi je dobro činiti da imam život vječni?« Isus od-
PIŠE: KREŠIMIR ŠIMIĆ
Ž
ivimo u izazovnom vremenu« – rečenica je koja se papagajski ponavlja. Ali – nije li ta rečenica besmislena? Zar ljudi nisu uvijek svoje vrijeme doživljavali izazovnim? Nije li svako vrijeme izazovno? Zapravo, sámo je bivanje u vremenu izazov jer je zov – i to zov Onoga koji je jedini Dobar da živimo iza, onkraj, »s onu stranu dobra i zla«. Tek se ovo može činiti izazovnim. To više što se rečenica »s one strane dobra i zla« veže uz jednog od najžešćih kritičara krVRIJEME I SVIJEST
Pobjedniče, kralju divan
O
NO ŠTO ZNAMO, što nam je posvjedočeno, u što smo po vjeri ušli i uronjeni po daru krštenja, štioče, prijatelju; suuskrsnuvši s Uskrsnulim, Isusom Kristom Sinom Božjim i sinom čovječjim, što napose danas, premda vazda, kao Vazam svetkujemo! Sjajem svojim nedostižnim i neugasivim, svjetlošću svojom od Svjetla, uzdignulo ti i duh i dušu i tijelo! Radost ti, štioče, prijatelju, zajedništva vjere, kod stola Gospodnjeg, sa sestrama I braćom krštenicima! Dok slušamo, što se sluša tisuću godina, otkako je Wipo iz Burgundije, ne bez pomisli na Isusov razgovor one noći s Nikodemom, još jednom napisao; o Onome što je od početka, apostola i mučenika posvjedočeno i zapisano: Svetoj Žrtvi uskrsnici, slavu dajte krštenici! Janje ovce oslobodi, Krist nas greš-
30
ne preporodi. ... Znamo da si doistine, uskrsnuo Božji sine; Pobjedniče, kralju divan, budi nama milostivan! Amen. Aleluja. VAZAM, USKRS, vrijeme je i slavlje kad ne treba smetnuti pitanja o mislima o uskrsnuću. Zapravo o Isusu sada, danas, i vazda u sve vijeke, Uskrslom. Može se razumjeti kako je neusporedivo jednostavnije i, ljudski govoreći, bliže, vidjeti Isusa na križu, i svu njegovu muku. Premda i korizmenom pjesmom puk moli Isukrsta da »svoju muku tisne u srca svomu puku«. A Uskrslog je vidjela tek Magdalena, prije učenika, ali ni ona, kao ni svi učenici, dokraja, ne kažu ni riječ o tome kako je izgledao. Premda ni oni, pogotovo Toma na kraju, a Magdalena od početka još manje, ni najmanje sumnje nemaju da je to bio on.
Dvojica koji su išli u Emaus svjedoče, doduše, prepoznali su ga tek u lomljenju kruha, premda je srce u njima gorjelo dok im je uz put tumačio Pisma. Euharistija, lomljenje kruha u evanđeljima i ostalim Pismima, izravno ispovijeda: Tvoju smrt Gospodine naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo. Ipak, malo je riječi u propovijedanju o Uskrsnulom i Uskrsnuću, čini se. Nije to samo posljedica davnih stoljeća, srednjega vijeka, kad su na Sveti ili Veliki petak bila skazanja muke Gospodnje. Dok je povratak na izvorni, sadašnji Sveti tjedan došao tek s Koncilom u prošlom stoljeću. U Hrvatskoj je ipak, prilično brzo uništeno, ako i nije svuda bilo uvedeno, autentično slavlje vazmenoga bdjenja u večeri Svete, ili više povijesno, ali mnogima jako Godina LIII br. 4/573
govara: »Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar!« Zatim navodi zapovijedi, i to samo one koje se odnose na međuljudske odnose (»Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!«). Mladić konstatira da je sve zapovijedi provodio, ali da mu ipak nešto nedostaje. Nato ga Isus poziva na nasljedovanje. Očito, nasljedovanje nije puka provedba zapovijedi. Nasljedovanje nije imitacija Isusa iz Nazareta. Nasljedovanje je participacija u Onome koji je jedini Dobar. Friedrichov zemljak Dietrich Bonhoeffer svoju Etiku započinje neobičnom konstatacijom: »Izgleda da je znanje o dobru i zlu cilj svakog etičkog promišljanja. Prva zadaća kršćanske etike jest poništavanje toga znanja«. Bonhoeffer, naime, ističe da čovjek, spoznajući dobro i zlo, spoznaje sebe samoga u svojim vlastitim mogućnostima da bude dobar ili zao. To pak znači da se spoznaje »izvan« Boga, što u konačnici znači da spoznaje
samo samoga sebe. Boga spoznavati na neki način znači spoznavati samo Njega. Spoznaja dobra i zla, prema tome, znači razdvojenost od Onoga koji je jedini Dobar. Dobro i zlo, poentira Bonhoeffer, čovjek može znati samo »protiv«
Odzivajući se zovu Dobroga, dobrim okom gledamo na događaje u vremenu, baš kao što je Dobri dobrim okom gledao svijet koji je stvorio. Boga. Kajin, bratoubojica, zove svoga brata »van«. On ne sluša zov Dobroga da se obrati, da se odupre grijehu koji je »kao zvijer na pragu što vreba« – pragu koji je granica između onoga »vani« i onoga »unutra«. Izazov zla za Kajina je bio neodoljiv! Kajin je prvo »osudio« Boga za nepravdu jer je prihvatio Abelovu, ali ne i njegovu žrtvu, a potom je »presudio« i samom Abelu. Prianjajući zna-
ko uporno koliko i uzaludno pisao jedan od najvećih hrvatskih teologa, ima golemo misterijsko značenje. Ne, bez gorčine rečeno, i pitanje uskrsnih propovijedi zamalo lišenih fundamentalno perspektive misterija Uskrslog i uskrsnuća, istoga su korijena, do danas.
drago, Velike subote. Istinskoga vazmenog bdjenja, u noći prijelaza od subote prema zori uskrsnuća, Uskrsa. Gdje vremenska sveza subota-nedjelja, kao što je, godinama nakon Koncila, podjednaTravanj 2022.
MISTERIJ SMRTI koju naviještamo i uskrsnuća koje slavimo ne samo da nam daje razumjeti mrvicu od užasa u Ukrajini, već nam je i jedina prava nada u toj grozoti. Sve ako i pomislimo da sve druge užase svijeta, i jučerašnje i današnje, nemoćni i u duši satrti, ili i ne znajući previše o njima, nekako smijemo gurnuti od sebe, u nekakav zaborav. A ne bi trebalo zaboraviti ni onu našu djecu, kako odraslu, tako i u odrastanju, one koji su iz Crkve, zajednice vjere, otišli. Pokatkad svrate na polnoćku, za Božić, češće čini se, na mise za pokojne. Nakon sprovoda. Neki još uđu kadikad u
nju dobra i zla, čovjek postaje sudac i sebe i Boga. Prijeći prag da bi se bilo »unutra« znači ljubiti Onoga koji je jedini Dobar. »Što god se radi iz ljubavi« – ponovno se vraćam Friedrichu – »radi se s onu stranu dobra i zla«. Radi se iz sjedinjenosti s Onim koji je Dobar. Dakako, pritom nije riječ o Nietzscheovu »filozofu budućnosti« koji je pun ljubavi za istinu do koje je sam došao i za koju ne želi da bude istina za svakoga, već o »čovjeku vjere« koji živi u vremenu tako da se odziva na zov upućen svakomu: »Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!« (Pnz 6, 4 – 5). Odzivajući se zovu Dobroga, dobrim okom gledamo na događaje u vremenu, baš kao što je Dobri dobrim okom gledao svijet koji je stvorio – i stoga je konstatirao: »Dobro je!« Gledamo li iz spoznaje dobra i zla, gubimo sposobnost gledanja dobrim oko. Pogled postaje mutan. Osljepljujemo.
crkvu. Posebno je pitanje ondje, vjenčanje. I onda, zna li se koliko golem dio tih poslije završava razvodom, čini se da bi vjerne tjeskoba, rečeno grubo i možda s premalo obzira, barem povremeno trebala pratiti kao neizbježna sjena. Taj odlazak onih koji su kršteni, bili ispovijeđeni i pričešćeni i sakrament svete potvrde primili potom, čini mnoštvo raspršenih i golemom većinom izgubljenih. Devetero njih od deset, nakon sakramenta potvrde, primanja snage Duha, ili, kako se u hrvatskom puku, barem sjeverno od Modruša i Oštarija veli, krizmanih. Golemo pitanje odatle što je to zajednica vjere, dokle to seže ili, uobičajeno, što je to Crkva. Ne smetnuvši pritom s uma da je ona i apostolska, ne samo zbog apostola i njihova naslijeđa do danas nego i zbog njezina cjelovitog poslanja. Teško da se možemo tomu izmaknuti. Najmanje na Vazam, Uskrs. V. Martinac 31
DUHOVNI VADEMEKUM
Uskrs zajedništva PIŠE:
s. VERONIKA MILA POPIĆ
O
Uskrsu, uz svečan i radostan pjev »Aleluja«, liturgijom snažno odjekuju navještaji svjedočke riječi Isusovih učenika. »Vidjeli smo Gospodina!« kliču oni. Vidjeli su ga ne samo jednom. Jer, Isus se često, prvih dana nakon uskrsnuća, ukazivao svojim apostolima. A možemo samo zamisliti kolika je radost bila prepoznati ga i duhom spoznati život! Isusov život! Onaj pravi život, onkraj smrti i raspadljivosti. Svoj život unutar njegova! Ovi dani proslave uskrsnuća Gospodinova žele liturgijom posredovati i nama baš ovo živodajno iskustvo. Žele ga u nas vjerom čvrsto ucijepiti - jer upravo ono je ključno. Mi ovo iskustvo novoga života možemo nazreti i u našem svagdanu. U životu koji se u nama obnavlja kad opraštamo, stvaramo, činimo dobro drugima; kad spoznajemo Božju stvarateljsku snagu koja o proljeću probija suhu, mrtvu, hladnu zemlju i zazeleni je, zašareni je. Bio je potreban protok vremena da učenici prihvate riječi o uskrsnuću, koju je Isus naviještao za života. Nakon uskrsnuća, trebalo im je potom iskustvo i povjerenje u svjedočku riječ
54
Magdalene, Petra, Ivana, putnika u Emaus… A sve to danas treba i nama. Treba nam ponovno, i opet ponovno, u vazmenome vremenu osjetiti radost i kliktaj; slušati svjedočku riječ s vjerom, i okom duha spoznati novost života. Da bismo u punini živjeli život, pozvani smo sabirati se oko istine uskrsnuća jer ta istina vraća čovjeka čovjeku samom otvarajući ga prema Bogu. Čini ga time cijelim u sebi. Sabranim. Uronjenim u sigurnost nove životne razine na kojoj se jedino može graditi istinski život. Jer čovjek je stvoren za vječnost. Stvoren je nadilaziti materijalno. Upravo perspektiva otvorene vječnosti, otkupljenja, opraštanja grijeha i pobjede dobra otvara vrata novog života već ovdje na zemlji. Što se sve događa kad čovjek vjeruje u uskrsnuće, kad je »kod sebe«, kad je prihvaćenim otkupljenjem vraćen sebi samomu? Ideal svake kršćanske zajednice jest jedinstvo, slušamo u liturgijskim navještajima Božje riječi u Djelima apostolskim, tijekom poslijeuskrsnih dana: »U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša«, navodi se. Iskustvo poslijeuskrsne
vjere vodilo je kršćane da »velikom silom« svjedoče o uskrsnuću i uživali su oni u narodu veliku naklonost. U ovome »jedno srce i jedna duša« čitamo da su kršćani u sebi bili sabrani oko bitnoga te su stoga mogli snagom Duha činiti ona djela koja je činio Isus Krist. I providnost se za njih brinula. Nisu oskudijevali jer, navode Djela apostolska, »nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko«. Uskrsna vjera pojedinaca, usredotočenost na bitno - na Isusa Krista, ujedinjuje. Okuplja. Očituje se dakle i u konkretnom životu jedne zajednice u kojoj se čovjek za čovjeka brine i nitko ne oskudijeva. Je li to ideal ili stvarnost? Bogu je sve moguće! Čovjek prožet Božjim Duhom - Duhom uskrslog Isusa Krista - sposoban je za sve, a napose stvarati, jačati zajedništvo i zajednice. I zato zaželimo da se o Uskrsu, kao dar Duha, u zajednici u kojoj živimo dogodi iskorak prema tom idealu. A mi učinimo u tome svoj dio: ugradimo u njih svoj vlastiti kamen iskustva novoga života u susretu s Uskrslim.
Godina LIII br. 4/573