UVODNIK
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina LIII Broj 5/574 Svibanj 2022. Cijena 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: u redničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: S tjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 6 3 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo. Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva. Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. ijena za zemlje koje nisu navedene u C ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba
Dragi čitatelji, mjesec je svibanj, stavimo sve pod plašt Blažene Djevice Marije, pa i teme i okupacije koje nam u ovom broju donose naši autori. Neke od njih su teške, neke poticajne i radosne, a poneke otvaraju prostore novih promišljanja. Nadasve, sve su životne i konkretne, a upravo u konkretnome se živi kršćanska vjera. To je svojim životom i porukom posebno posvjedočio i mali brat Karlo, koji je u ovom Marijinom svibnju proglašen svetim. Svjedočanstvo je to strastvene ljubavi za Krista i neumornoga poziva na sveopće bratstvo. Možda baš sve teme možemo pogledati i duhovnim očima ovoga svetca, stoga vam posebno ovaj mjesec preporučujemo i nedavno objavljenu knjigu koja će vam približiti privlačnost i aktualnost njegove osobe i duhovnoga značaja u našem vremenu.
»Charles de Foucauld iznimno je suvremen i poticajan. U jednom svijetu u kojemu su socijalne i ideološke podjele sve veće, Crkvu i kršćane podsjeća na apostolat prijateljstva i služenja; istodobno poučava istinskom dijalogu kultura, koji će biti jedan od glavnih izazova 21. stoljeća. Isto tako poručuje da se kršćanska vjera, kao i svetost, živi u konkretnoj stvarnosti i u svim prilikama, u svakodnevnim odnosima i djelima, nadilazeći predrasude i sukobe te s dubokim povjerenjem u Boga koji je spreman preko svakoga od nas, ali i ljudi koje postavlja na naš put, učiniti velika djela. Naime, u svakom čovjeku Charles de Foucalud gledao je ponajprije Krista, koji ga poziva da mu se pridruži.« (Iz Pogovora, Isusova mala sestra Annie, Charles de Foucauld. Stopama Isusa iz Nazareta)
»Biti dobar, blag, ponizan prema svim ljudima, to je ono što smo naučili od Isusa. Prema nikome se ne postavljati militantno: Isus nas je učio da idemo 'kao jaganjci među vukove', a ne da govorimo osorno, grubo, da vrijeđamo i uzimamo oružje.« Charles de Faucould
Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Svibanj 2022.
3
ISUSOVI SRETNI LJUDI
Zbog Isusa progo Isus na dosta mjesta kaže učenicima, konkretno i u ovom blaženstvu, da se ne progoni, nego da se čak raduju i kliču, jer bit će nagrađeni u novom životu.
Z
PIŠE: IVAN ŠARČEVIĆ
avršnica Isusovih blaženstava, prema Mateju, glasi: »Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!« Aktualizacija je to istoga, osmoga blaženstva o progonu zbog pravednosti na kršćansku zajednicu, na Isusove učenike. Njima se izravno upućuju riječi i kaže Blago vama… Dakle, progon zbog pravednosti, prvoga dijela blaženstva, te pogrde, progoni i sve laži koje se trpe zbog Isusa, kako pojašnjava drugi dio, neodvojivi su. U toj se činjenici krije ona posljedicama velika istina koju Isus često ističe. Naime, kao što će biti spašen onaj koji je pomogao bližnjega u potrebi, a da pritom nije znao, čak niti slutio da je pomagao samoga Isusa (usp. Mt 25 ili milosrdni Samarijanac), tako se ovdje najprije kaže da je blažen onaj koji je progonjen zato što se zalaže za pravdu, a – na drugome mjestu – zato što je Isusov učenik. Spasenje stoga nije rezervirano samo za progonjene Isusove učenike nego za sve ljude koji su progonjeni zbog pravednosti. Važna je pritom još jedna nijansa. Naime, u Katoličkoj Crkvi jedan od uvjeta za proglašenje nekoga mučenikom-svecem jest da je ta osoba progonjena i zlostavljana, mučena i ubijena zbog vjere, iz mržnje prema vjeri (in odium fidei). Nije, međutim, uvijek lako utvrditi je li riječ o progonu i ubojstvu iz mržnje prema vje10
ri, Bogu i Kristu ili je posrijedi neki drugi razlog. Mnogo je znanih i kanoniziranih, a još više nepriznatih mučenika, ali i onih koji su žrtve zbog drugih razloga, a ne mučenici zbog vjere u Isusa. Isus je primjer nepriznatoga progona i mučeništva. I životom i riječima. Živo-
Spasenje nije rezervirano samo za progonjene Isusove učenike nego za sve ljude koji su progonjeni zbog pravednosti. tom, jer nije prepoznat kao Božji sluga, mesija, ljubitelj neprijatelja i posrednik Božjega kraljevstva. A riječima: Isus na dosta mjesta kaže učenicima, konkretno i u ovom blaženstvu, da se ne iznenade kad ih snađu progoni, nego da se čak raduju i kliču, jer bit će nagrađeni u novom životu, kao i da ih tješi znanje da ne mogu imati drukčiju sudbinu od proroka prije njih. Judin zalogaj Proširenje blaženstva progona zbog pravednosti na progon zbog Isusa nije dakle puka jezična nijansa. Progoni nisu uvijek zato što netko djeluje pravedno, nego – i tu leži korijen teškoga zla – što se jednostavno ne podnosi nekoga zato što je kršćanin, Isusov učenik, možemo kazati drukčiji, i kada čak taj čovjek ne čini nikakvo zlo, naprotiv, jednostavno zato što postoji. Ima nešto u nama ljudima, znaju se osnovati čak manje i veće grupe i strukture, totalitarni režimi i diktature,
koji ne podnose Boga, Isusa, dobre ljude, ništa sveto. Upozoravamo na užasavajući primjer koji evanđelje opisuje na snažno plastičan način. Kaže se, naime, da na posljednjoj večeri, dok Isus, baš Isus, daje svome učeniku Judi zalogaj, da tim zalogajem u Judu ulazi đavao. Ostajući u tajni da ne možemo imati konačno tumačenje ove scene, ipak možemo usporedo s iskustvom kazati da ne daje Isus Judi đavla, niti Judu izručuje đavlu, nego ima nešto u nama ljudima, i ne samo pubertetlijama, kada – kao uzeti od zle sile – ustajemo protiv »svetoga«, najsvetijega. Progonitelji, na dijaboličan način, ustaju protiv svetoga, zlima ništa nije sveto. Đavolsko je izvrnuto sveto. Pogrde, progoni i sve laži Ovo blaženstvo govori i o trima vrstama nepravdi koje Isusov učenik može trpjeti zbog Isusa: pogrde, progone i sve laži. Ne zna se što je teže. Naglasak je ipak na progonu. Isus poziva svoje učenike da se ugledaju na progonjene proroke. I poručuje: vrijedi okrenuti se od sebe, pogledati oko sebe. Pokraj nas, u našim obiteljima i zajednicama ima osoba koje su zlostavljane,
Godina LIII br. 5/574
onjeni iznenade kad ih snađu progonjene, tlačene. Nekima, od djetinjstva do groba, čitav život prođe bez prave radosti i svjetlijega dana. Netko, nažalost, uopće ne može niti pomisliti da ima ljudi koji zbog Isusa trpe, ili da su progonjeni zbog pravednosti, ili da ima vrlo opakih ljudi koji progone svoje bližnje. A za sebe je najteže i pomisliti da sam onaj koji zlostavlja, progoni ili terorizira bližnje? Završit ćemo ovo naše razmišljanje podsjećanjem na vrijeme komunizma, kada su mnogi vjernici bili progonjeni, naravno, ne samo oni. Ne činimo to zato da uz stalno njegovanu povrijeđenost »kopamo« po prošlosti i pogledom unatrag ne uspijevamo vidjeti da možda danas mi – vjernici – progonimo ljude zbog pravednosti ili čak zato što su Isusovi učenici, nego da ne zaboravimo da je Isus neumoljivo izričit da podnosimo progone te ljubimo i molimo za progonitelje. Tomáš Halík i policijski »anđeo« Dakle, vrijeme je komunizma, u nekim se zemljama progone vjernici. Crveni se režim održavao putem mreže tajnih policijskih službi, u sve se sumnja, sve kontrolira i progoni. Češki teolog Tomáš Halík sjeća se i piše da je bio stalno praćen, napose od vremena kada se tajno, u inozemstvu, da mu nije znala ni rođena majka, zaredio za svećenika (1978.). Za vratom je stalno imao svojega policijskog anđela, istražitelja. Prema kraju režima praćenja su se prorijedila. Halíku je jednom za vrijeme saslušanja stigla dilema, sve u svjetlu Isusova zahtjeva da ljubi i moli se za svoje progonitelje, bi li on, kad padne režim, spasio svoga istražitelja ako bi on od njega tražio zaštitu pred Svibanj 2022.
razjarenom masom koja bi ga gonila da ga ubije. I piše da je kao kršćanin bio spreman zaštititi svoga neprijatelja bez obzira na cijenu. Ta scena, nastavlja naš teolog, ima svoj komičan nastavak nakon prevrata 1989. Dok je jednom noću stajao na semaforu jednoga praškog raskrižja, pod kišom, čekajući zeleno, pokraj njega se zaustavila velika limuzina. Nije odmah prepoznao čovjeka koji mu se obratio preko spuštena stakla. Tek kada mu je kazao: »Ja Vas još uvijek pratim, gospodine profesore!« – Halík se prenerazio. Bio je to njegov tajni progonitelj. Brzo mu je istresao nekoliko riječi da radi za veliku inozemnu tvrtku, da ga sada prati na medijima, posebno propovijedi, i da će jednom, kad uhvati vremena, doći uživo ga poslušati. Nakon što je ovaj radostan odjurio, »progonjeni« je ostao zatečen i ukopan, na kiši, pun gorkosti i pitanja: sanja li on to, ili je taj čovjek bolestan, ili je toliko arogantan, ili sva pogreška leži u »baršunastom« karakteru čehoslovačke revolucije, čime, naime, misli da nije došlo do
stvarne lustracije. Halík veli da je bjesnio u sebi. Kako nije sklon suzama, bilo mu je došlo da se posve opije.
Isus nas zove da mi ne budemo progonitelji, da ne lovimo bližnje, pogotovo ne malene u zamku, da ne iskušavamo niti namještamo stupicu ili mučimo Isusovu braću i sestre. Ova tragično-ironična zgoda ne želi umanjiti nevolje i uništene života tolikih progonjenih. Ni danas. Njome se ne umanjuje utjeha Isusova blaženstva da progonjeni neće proći bez Božje nagrade. No Isus nas zove da mi ne budemo progonitelji, da ne lovimo bližnje, pogotovo ne malene u zamku, da ne iskušavamo niti namještamo stupicu ili mučimo Isusovu braću i sestre. I, budući da je naš svijet prepun nadzornika i istražitelja, da ne kontroliramo niti teroriziramo ljude – po suncu i nevremenu. 11
POGLED U PROŠLOST
Kijevske kneginje Olga i Ana – spone između Istoka i Zapada Zbog napora da pokrsti svoj narod, Olga se štuje kao svetica i u Katoličkoj i u pravoslavnim Crkvama.
U
PIŠE: TOMISLAV MATIĆ
desetome stoljeću Kijevska je Kneževina obuhvaćala golem prostor između Baltičkog i Crnog mora, uglavnom ravničarski kraj ispresijecan velikim rijekama. Upravo je kontrola nad tim rijekama kneževima omogućila komunikaciju među vrlo udaljenim predjelima svoje države, kao i prihod od trgovine. Međutim, bio je to kraj uvelike odvojen od Europe, prije svega zbog vjerskih razlika. Njegovo je stanovništvo bilo pogansko, a vladari su, iako bi povremeno stupali u kontakt s okolnim državama, bili uvelike orijentirani prema unutra. Dvije su žene to promijenile i njihovi su postupci zauvijek odredili povijest toga područja. Grčko krštenje i latinski biskup Prva od njih, koja je najviše pridonijela otvaranju svoje zemlje prema Zapadu, bila je kijevska kneginja Olga. Olga je bila supruga kneza Igora. Prema kasnijim izvorima, bila je vrlo lijepa i iznimno inteligentna. Međutim, njezina je zemlja vrlo rano ostala bez vladara, a ona bez muža. Igor je poginuo oko 945. godine, nakon čega je Olga formalno zavladala uime njihova malodobnog sina 26
Svjatoslava, ali je u svim pogledima bila samostalan vladar. Upravo je njezina težnja – i zasluga – bilo uključivanje njezinog naroda u širi europski, prije svega kršćanski prostor. Naime, na kijevskom dvoru još je od ranijih vremena bilo kršćana, ali je tamošnje stanovništvo bilo gotovo u potpunosti pogansko. Da bi ojačala svoju državu, Olga je poduzela niz vladarskih posjeta tadašnjoj velesili – Bizantskom Carstvu. Tijekom posjeta Carigradu oko 955. godine primila je kršćansku vjeru, a kumovi su joj vjerojatno bili bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet i njegova supruga. Pri krštenju je primila ime Jelena, vjerojatno po carevoj supruzi. Time je postala prvim kršćanskim vladarom kijevske države. Međutim, bizantska Crkva nije pokazala mnogo interesa za pokrštavanje Olgina naroda i nikakva misija nije poslana iz Carigrada. Zato je ona nedugo nakon svojeg krštenja, oko godine 959., poslala veliko poslanstvo caru Svetoga Rimskog Carstva Otonu I. i zatražila da joj pošalje misionare i biskupa da bi njezina država postala kršćanskom. Car je zaista udovoljio njezinu zahtjevu te je kao prvi kijevski biskup zaređen njemački redovnik Libucije, na sam Božić 959. godine, na Otonovu dvoru u Frankfurtu. Tako je prvim kijevskim prelatom postao katolički benediktinac. Međutim, ubrzo se razbo-
lio i nije mogao otputovati u Kijev. Nakon njegove smrti, za biskupa je zaređen redovnik Adalbert, koji je 961. godine zaista otputovao na istok i priključio se kneževskom dvoru. Godina LIII br. 5/574
Nažalost, Adalbert – koji će poslije biti proglašen svetim – ostao je u Kijevu samo godinu dana. Naime, od vremena Olgina poziva do stvarnog dolaska katoličkih misionara došlo je do velikih promjena. Vlast je preuzeo Olgin sin Svjatoslav, mladi knez koji nije mnogo mario za kršćanstvo. Od njega se misionari nisu mogli nadati nikakvoj podršci, a Olga, koja više nije imala stvarnu vlast, nije im mogla pomoći. Tako je ovaj pokušaj pokrštavanja Kijevske Kneževine završio neuspjehom. Čak je i Olgin kršćanski pokop, prema nekim izvorima, izvršen potajno. Međutim, iako nije uspjela svojeg sina Svjatoslava pridobiti za kršćanstvo, vjerojatno je uspjela utjecati na svojeg unuka Vladimira, koji je odgojen na njezinu dvoru i koji će nakon smrti svoga oca učiniti svoju zemlju kršćanskom – ali ne katoličkom, nego pravoslavnom. Zbog napora da pokrsti svoj narod, Olga se štuje kao svetica i u Katoličkoj i u pravoslavnim Crkvama. Prema katoličkom kalendaru, njezin je blagdan 11. srpnja. Ćirilica na francuskom dvoru Proces koji je započela kneginja Olga temeljito je dovršila, ali i proširila, njezina prapraunuka Ana. Naime, zahvaljujući njoj kijevska država nije samo počela primati u sebe strane utjecaje nego i širiti prema van vlastite. Ana je bila kći kijevskog kneza Jaroslava i švedske princeze Ingegerd. U njezino je vrijeme Kijevska Kneževina Svibanj 2022.
bila dobro povezana s europskim zemljama i u Kijev su često dolazile strane ambasade. Upravo u vrijeme njezine mladosti dogodilo se da je francuski kralj Henrik I. po drugi put ostao udovcem, a da još ni-
Kasniji su kroničari zanemarili Aninu ulogu u vladanju Francuskom, do te mjere da su je gotovo u potpunosti izbrisali. Možda je tako bilo zato što je suvremenicima bilo nepojmljivo da strankinja ili, jednostavno, žena vlada tako velikim kraljevstvom. je dobio nasljednika. To je dovelo francusku krunu u veliku opasnost, pogotovo zato što je Henrik već bio u rodu s većinom europskih vladarskih kuća. Zbog toga je poslao veliko poslanstvo u Kijev, koje je u kraljevo ime od kneza Jaroslava isprosilo ruku njegove kćeri Ane. Ana je otputovala daleko na zapad i u katedrali u Reimsu je 1051. godine okrunjena kao francuska kraljica. Međutim, ona nije bila samo kraljeva supruga nego i prava vladarica, koja je zajedno sa svojim suprugom izdavala dekrete. Henrik je očito planirao da ona nakon njegove smrti, budući da je bio mnogo stariji od nje,
preuzme uzde kraljevstva. Par je imao nekoliko djece, uključujući i prijestolonasljednika Filipa, prvoga francuskog kralja toga imena. Činjenica da je dobio ime koje se do tada u zapadnoj Europi praktički nije upotrebljavalo, a označivalo je i jasan prekid s dinastičkom tradicijom, upućuje na to da ga je odabrala upravo Ana. Nakon Henrikove smrti 1060. godine, njihov malodobni sin zavladao je kao Filip I., a Ana se udala za moćnoga grofa Raoula. Unatoč tomu, ostala je na kraljevskom dvoru kao Filipov skrbnik i potpisivala kraljevske dekrete zajedno s njime. Njezini su potpisi neki od rijetkih francuskih srednjovjekovnih dokumenata pisani ćirilicom. Filip ju je pak nazivao svojom suvladaricom. Ana je nakon prvih godina vladavine svojega sina više boravila na posjedima svojeg muža Raoula, a najčešće u gradu Senlisu, gdje su se nalazili njezini vlastiti posjedi. I dalje je posjećivala dvor, gdje bi bila čašćena kao kraljica-majka. U Senlisu je pak dala sagraditi i 1065. godine posvetiti opatiju sv. Vinka. Ta je opatija nakon njezine smrti ostala pod zaštitom francuske krune. Kasniji su kroničari zanemarili Aninu ulogu u vladanju Francuskom, do te mjere da su je gotovo u potpunosti izbrisali. Do 12. stoljeća već je bila praktički zaboravljena. Možda je tako bilo zato što je suvremenicima bilo nepojmljivo da strankinja ili, jednostavno, žena vlada tako velikim kraljevstvom. Zbog toga je Anu povijest ponovno otkrila tek u 19. stoljeću, kada su pronađene isprave s njezinim potpisom. To je izazvalo veliku senzaciju i pobudilo jačanje veza između Francuske i Ukrajine, pa je ukrajinska vlada nedavno u Senlisu dala podignuti Anin spomenik. Ovi primjeri dviju žena iz ranoga srednjeg vijeka upućuju na trajne i pradavne veze između prostora Ukrajine i kršćanske Europe. U današnje je vrijeme pogotovo potrebno naglasiti da Ukrajina nije neka daleka zemlja na rubu svijeta, nego dio zajedničke povijesti naše civilizacije. Upravo je činjenica da su dvije jake žene ukorijenile kijevski i širi ukrajinski prostor u europsku povijest posebno dojmljiva. 27
KAD SMO VEĆ KOD TOGA
Dvije nule PIŠE: VINKO JEDVAJ
N
ekoć ne bijaše interneta. Malo je činjenica bilo općepoznato, a, k tome, osim u knjigama, koje kao da je uvijek čitao manji broj ljudi, nalazile su se one u stvarnosti kao takvoj i u ljudskoj pameti kao kakvoj-takvoj. Ljudi ne mogu pamtiti kao računala, ali, za razliku od njih, mogu misliti. A, kad se misli, nije potrebna sva sila činjenica, spoznaja i znanja, važno je ono osnovno u tom pogledu i dobra logika, ispravno mišljenje. Novo doba, razvoj računala i svijet interneta, sa svime što se tu podrazumijeva, čini se baš i ne pridonose razvoju ljudske pameti. Uvijek je bilo različitih mišljenja, hrpe literature o kontroverznim pitanjima i stajalištima na jednoj i drugoj strani. No nekako se sve to moglo pohvatati, razlučiti, povezati, ponešto od svega razumjeti, pokatkad i nešto sigurno zaključiti. Nekada je među ljudima bilo više suglasnosti oko pitanja i načina na koje su ih postavljali. Možda zato što su ne tako davno mislećim ljudima smatrani samo oni koji doista nešto misle. U nedostatku činjenica, spoznaja i znanja koje danas omogućuje internet, ljudi su, kao u onoj poznatoj pjesmi, »prisiljeni da razmišljaju«, mislili uglavnom o bitnim stvarima. A kad netko doista misli, to se, bit će, uistinu i osjeti, pa ne čudi da ljudska povijest poznaje i priznaje mudre i misleće ljude. Takvi su nešto govorili, možda i pisali, drugi su to pamtili i prenosili novim naraštajima i manje-više sve je zajedno izgledalo kao jasan napredak ljudskoga spoznavanja stvari u sebi i oko sebe. Do pojave interneta? Ruku na srce, nije internet loša stvar kad su u pitanju brzina i lakoća stjecanja određenih
40
znanja. Nezgoda za razvoj ljudske pameti možda je ipak samo u tome da je internet dostupan gotovo svakomu. Pa kako kažu da je mišljenje relativno, jer ga ima svatko, tako je i internetsko znanje upitno jer je dostupno svakomu i svatko se njime služi kako ga je volja. Bez interneta se više i ne može. Ne mogu se stvari znati. Ali, nije li nam pomalo već i muka od internetskog znanja? Da nije i to neka zavjera te nas namjerno zatrpavaju znanjem kako od silnoga znanja ne bismo mogli niti stigli misliti? Od drva ne vidjeli šumu, od šume drvo. Ili se stvari odigravaju same od sebe, posve slučajno, pa čovjek i ne opaža da sam sebe zatrpava svim tim, da se, željan bistrih i dalekih vidika, ponovno latio posla oko neke kule babilonske? Od medija, pogotovo televizijskih, očekivalo bi se više. Nekoliko godina i koji mjesec jedno te isto, korona i rat, nešto potresa između, smućkano na brzinu. Naravno da se brinem zbog nesretnoga rata u Ukrajini. Stalno pratim vijesti, ali komentatore više i ne slušam. I oni koji su komentirali koronu, i ovi koji komentiraju rat, nisu neki stručnjaci. Počinjem se iščuđavati. O koroni i ratu svatko zna sve. Kao što su svi bili stručnjaci za koronu donedavno - a nitko za potres, osim gospodina s daščicama i špagetima - tako su sada svi stručnjaci za rat. Štoviše, za ono kad nas je u glavnome gradu pogodila bespilotna letjelica ruske proizvodnje s tragovima crvene, plave, žute i bijele boje. Nisam siguran za bijelu, slabi veza. Svi sve znaju i svatko se pita o mišljenju koje ima, a nitko ne zna ništa i nitko ništa ne misli niti misli znati jer ne zna niti misliti. Pitajte o dronu koji je pao u Zagreb koga god uhvatite, recimo, gospođu koju svakako cijenim
jer je konzistentna, Anku Mrak-Taritaš, pitajte je, što misli o dronu i čut ćete sve. Sve što znate, ali niste se usudili pomisliti da znate. Ako ste strpljiviji, onda za mišljenje pitajte admirala Domazeta-Lošu. Inače, Mrak-Taritaš priznala je da se u Saboru ne uključuje u rasprave na teme o kojima malo zna, tako da mi ona zacijelo nije najbolji primjer, ali što sad. Domazeta-Lošu također cijenim zbog onoga prije pa ga spominjem samo zato što on ima jedno objašnjenje za sve, tako da je dobar primjer što se toga tiče, a opet i nije, jer ga neki mediji nekako ignoriraju, pa dakle, a što sad i to. Mediji su ograničeni na jednu ili dvije teme koje razvlače kao dizano tijesto godinama i mjesecima, pretpostavivši valjda da su takve teme jedino što ljude zanima i jedino što uopće postoji, a, kako ni internet ne nudi objašnjenje nečega što se zna samo na razini golih činjenica i pukih informacija, ne preostaje im nego pitati bilo koga bilo što barem o nečemu. Istraživačko novinarstvo, čini mi se, uglavnom više ne postoji. Preostalo je samo prekapanje po internetu i davanje prilike svakomu komu se da podijeliti vlastito
Godina LIII br. 5/574
mišljenje o odabranim fragmentima činjenica, spoznaja i znanja o ovoj ili onoj od dviju do triju aktualnih tema. Da je internetsko znanje u pozadini svake interpretacije u medijima, razvidno je iz pitanja i odgovora u nastupima stručnih komentatora: »Kako tumačite…« – »Koliko je meni poznato…«. A sve što vam stručnjaci kažu istoga ćete dana, ili dan poslije, još ako ste vični stranim jezicima, poput srpskoga, pronaći na internetu. Odakle korona, zašto je Rusija napala Ukrajinu, kad će novi val zaraze, za kakvim zapadnim komponentama čeznu ruski tenkisti, a i što sa svim tim imaju i nemaju Aškenazi, i tako dalje, i tako dalje - sve je to odgovoreno svakomu u bezbroj činjenica i mišljenja bez objašnjenja, u mjeri u kojoj je komu znano, dostupnih isto tako svakomu putem sveprisutnoga interneta, zbog čega i jest sve znano svakomu tko želi znati. Što je najbolja fora, sve je odgovoreno od svakoga. I zato ja sve to s pola svijesti pratim, ali najviše sam ipak sklon na starinski način objašnjavati stvari, razmjenom ljudskoga iskustva i poštujući načela od kojih se misli. Načela ne moraju
Svibanj 2022.
odmah biti neka umna, filozofska pa ni logička. Ona su i u onim poslovičnim uvidima do kojih se dolazi na iskustvu vlastite kože, a kad ih se već ima, zašto se onda njima ne okoristiti? Pa nisu ljudi bez razloga smišljali i čuvali prispodobe za one strpljivije, a poslovice za one željne brzoga znanja, nego valjda zato da se iz toga nešto i nauči. Zato bih i ja jednu prispodobu nabacio za situaciju oko zagrebačkoga drona. To jest, što nakon toga. Bogu hvala, dobro je prošlo. Čija je letjelica, što je imala na sebi, što nije, tko ju je i odakle poslao, a tko nije – koliko je meni poznato – nitko zapravo nema pojma. Da to nije preuzeo DORH, možda bi tkogod i propjevao, ovako tajac. A da nas je NATO zaštitio, vidjeli smo da nije. Pa kako to!? Tja, možda pričica koga i ponuka na što, ili barem nekoga na nešto. Susjed Franc bio je misleći čovjek našega pitoresknoga mjesta. Nikad nisi znao što on točno misli. Znači, izvorni mislilac. Recimo, kad smo Tihomir i ja pokupili nešto s televizije onoga vremena pa smo krenuli marširati po cesti recitirajući »Jen, dva, tri, mi smo vojska Titova!«, svi koji ne misle, samo su se smijali, a jedino je susjed Franc odlučio prekinuti tu glupost i zaderao se prema nama, da je valjda ispravno »Jen, dva, mi smo vojska Titova!« Odmah se i zamislio, kad je mislilac, baš kao i nas dvojica, ukopanih u mjestu, kojima je pokvario paradu, iako mi ništa nismo mislili, koliko god smo se zamislili. Zaletio se prema nama jer u njega je očito i nadasve praktičan um, skinuo masnu tamnoplavu radničku šiltericu iz »Prvomajske« ili »Sintala«, odakle bih više znao, onu od koje zapravo ne boli, i zamahnuo njome, nešto tiše govoreći: »Ma dat ću ja vama Tita po guzici«. E, taj susjed Franc ostaje zapamćen po javnoj disputi sa sinom, s kojim se baš i nije nešto usuglasio u trenutku kad se ovaj odlučio ženiti.
Ne znam točno što je bio problem, možda mu se nije sviđao izbor buduće snahe, možda ovo, možda ono. Uglavnom, kao i u svemu drugome, susjed Franc odlučio je biti beskompromisno dosljedan u edukaciji na način da se čovjek barem zamisli. U nadi da će mu želje biti ispunjene, da ga otac neće odbiti pred svima, spomenuti sin pred više okupljenih na nekom proštenju postavi mu zamku, javno izrazivši svoju odluku o ženidbi. Susjed Franc bio je oduševljen. Ne da mu je bilo tek nešto malo drago, nego je vidno potresen izljubio sina zbog takve odlučnosti i ozbiljnosti obećavši mu i svu potrebnu roditeljsku pomoć. A sin će, osokoljen: »Oče, trebam novaca za svadbu!« Na pitanje koliko mu treba sin odredi poveću svotu. Na to će Franc: »Sine, na mene možeš računati. Dat ću ti točno onoliko koliko si i ti do sada stekao jer si ozbiljan i vrijedan i spreman za ženidbu«. »Ali, tata« – povika sin – »pa ja imam nulu!« Susjed Franc prihvati i reče: »Ne žalosti se, sine, eto, nemaš samo jednu, nego dvije nule«. Svi se zamisliše. A toga se sjetih odmah nakon što je postalo jasno da nam neće pokloniti protuzračnu obranu kakvu bismo htjeli i kakvu smo pokušali po legalnim predstavnicima naroda ono na brzaka isprosjačiti usprkos također legalnomu predstavniku države, koji je to brže-bolje osujetio, rekavši da je riječ o finti, što god da je pod tim mislio. Nego, kad smo već kod toga, da tobože malo poučim predsjednika, jer je pošteno priznao da ne razumije što će Srbiji rakete. PZO doista nema smisla ako te nitko ne planira napasti ne samo iz zraka. Ali zacijelo ima ako želiš biti kadar nekoga i napasti. Ima to na internetu, samo, sve si nešto mislim, pa nije valjda da ih nisu spojili, savjetnike? Ma, koješta, surfaju oni i previše. Mislite? A ne, to ne rade, nisu oni šmrkavci. 41
DUHOVNI VADEMEKUM
Povjerenje i odgovornost PIŠE:
D
s. VERONIKA MILA POPIĆ
vije su često upotrebljavane fraze u hrvatskom jeziku koje izražavaju povjerenje i odgovornost, a u korijenu im je riječ »ključ«. Prva je »dobiti ključ u ruke«, a druga »predati nekomu ključeve od nečega«. Razlikuju se u značenju, odnosno u razini iskazanog povjerenja i time dane ovlasti. Dobijemo li ključ u ruke - povjerena nam je vlast nad nekim ili nečim. A predamo li komu ključeve od nečega - to nešto stavljamo drugomu na raspolaganje, ali ipak ne dajemo potpunu vlast. Međutim, u obama slučajevima odgovornost je za povjereno velika pa su uistinu potrebne pomna procjena i mudra odluka komu i kada iskazati povjerenje. U skladu s tim i kršćanska ikonografija određuje simbol »ključa«. Ključ ili svežanj ključeva je insignija, dakle znamenje koje simbolizira čast, položaj i službu, nebeskog vratara apostola Petra. Često su to dva ključa, jedan zlatni, a drugi željezni. U tom slijedu, simbol papinstva su ukrižana dva ključa, koja znače simbolički prikaz predaje vlasti koju Krist izručuje Petru. Trenutak iskazanog povjerenja predajom vlasti, duhovne - ne materijalne ili političke - opisuje Evanđelje po Mateju. Dva su trenutka 54
ključna za taj čin povjerenja i prihvaćanja odgovornosti koje je slijedilo. Isus se nalazi u Cezareji Filipovoj, na podnožju planine Hermona, nedaleko od vrela rijeke Jordana. Iza njega je boravak uz Galilejsko jezero: mnoge je ondje ozdravio - nijeme, hrome, slijepe, kljaste; nahranio je četiri tisuće ljudi! Brojne su osobe dakle u tim važnim trenutcima osobno mogle doživjeti njegovu božansku snagu. Isus, prenosi evanđelist Matej, zapodijeva razgovor s učenicima pitajući dva pitanja. Prvo je pitanje: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« I drugo: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Na prvo pitanje odgovaraju učenici - prenoseći ono što drugi misle. A na drugo - koje je i ključno - odgovara samo Petar. Tko je dakle Isus za Petra? Odgovor slijedi: »Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga«. Uviđamo da Petar ima i iskustvo i spoznaju na temelju koje prepoznaje i imenuje Isusa kao Krista. Petar zna. Petrove riječi teku iz uvjerenja i vlastita iskustva. On je sam vidio, čuo, spoznao. I, ono što slijedi čin je predaje poslanja koje je Isus darovao samo Petru rekavši mu: »Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu… Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga…« No da bi Petar mogao prihvatiti to poslanje i živjeti ga, trebao je s Isusom proći svoj put, koji je u isto vrijeme uronjen u njegov - Kristov: od osude, preko smrti, do
uskrsnuća. Trebao je sebe do kraja osiromašiti, iskusivši vlastitu slabost trostrukim zatajenjem Isusa Krista. Ono što je slijedilo te otvorilo put djelovanju Duha Svetoga jest pokajanje: put od slabosti i grijeha do nade u oproštenje i odluke hoda putevima Duha. U Isusu Kristu sve nam može biti i jest oprošteno! Naš put od iskazanoga Božjeg povjerenja u darovanom životu do prihvaćene odgovornosti življenja vlastita poslanja ne događa se bez hoda Petrovim putem. Jer oslanjanje samo na vlastitu snagu donosi slabost i pad, istrošenost, svjetove koji se ruše, nerazumijevanje životnog poslanja i time besmisao. Nasuprot tomu, otvaranje Božjemu povjerenju i naš odgovor vjere na njega oslobađa puteve djelovanja Duha Svetoga koji će po nama izgrađivati novost Kraljevstva. Koliko je to samo povjerenje i kolika odgovornost! S Bogom izgrađivati Crkvu u svakome vremenu. To dakle poslanje nije dano samo Petru. I nama je dano. Pozvani smo i poslani s Bogom izgrađivati vlastiti život, Crkvu, svijet. Sve to možemo samo u snazi i sili Duha Svetoga. Ako smo uistinu spoznali koliko nam je povjerenje iskazano »predajom ključeva« vlastita života i poslanja koje smo, svjesni svoje slabosti, zahvalno primili iz ruke Stvoriteljeve prihvaćanjem i Božje snage - Duha uskrsloga Isusa Krista.
Godina LIII br. 5/574