UVODNIK
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina LIII Broj 7-8/576 Srpanj/kolovoz 2022. Cijena 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: u redničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: S tjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 6 3 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva. Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. ijena za zemlje koje nisu navedene u C ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Srpanj/kolovoz 2022.
Dragi čitatelji, vrijeme je godišnjeg odmora, nadam da ćemo ga iskoristiti za dobro duše i tijela. Svatko od nas tražit će najbolji način za odmor, uglavnom je to odmak od posla, promjena mjesta, okruženja, okupljanje obitelji ili pak bijeg u osamu, bijeg od svakodnevice. Pritom nemojte zaboraviti na Kanu, pomoći će vam, s mnoštvom aktualnih i prigodnih tema, u istinski ispunjenom odmoru, ali i promišljanju što odmor za nas kršćane znači. Važno je odabrati i dobru knjigu koja će nam biti lijek i pratitelj u tim danima. Baš kao takvu preporučujem jednu od knjiga autora Antona Tamaruta, koji nas na svakoj svojoj stranici podsjeća na ljepotu života u zajedništvu vjere i ljubavi. Već sami naslovi sugeriraju blagotvorno ozračje autorove poruke: Ka ko je lijepo moći vjerovati, Razlozi za radost i nadu, Dom ljubavi i kršćanske radosti, Smi jem biti slab, a za ljubitelje poezije Nasmija na svjetlost svijeta i Ja mu vjerujem. Ako oda-
berete bilo koju sigurno će vas oplemeniti i obogatiti te nadasve poletno razveseliti u vjeri. Posebno je ovo vrijeme pogodno za poneku promjenu perspektive, za omekšavanje srca, za provjetravanje ustajalih misli i stanja duha te izoštravanje pogleda kršćanske radosti i ljubavi, odmarajući u krilu Boga nježnosti i milosrđa. Kana želi na tom putu biti s vama i neumorno svjedočiti ono izrečeno riječima Antona Tamaruta: »Kako je lijepo živjeti u prijateljstvu tijela i duše, u vedroj i tihoj simfoniji duhovne i tjelesne stvarnosti.« I želja za kraj: odmorimo se od raznih nastojanja i grčevitih »moranja«, ali nemojmo se nikada umoriti u ljubavi prema drugome, u poniznosti i milosrđu, jer u drugome susrećemo Isusa. U toj ljubavi pronaći ćemo nebo, Boga samoga. Ugodno i blagoslovljeno ljeto, želi vam uredništvo Kane i Kršćanska sadašnjost! Urednica
»Već je rečeno: Ne živimo da bismo jeli, nego jedemo da bismo živjeli! Poznatu uzrečicu koja se odnosi na tjelesnu ishranu: Pij i jedi malo – pij i jedi dobro! S puno razloga smijemo mutatis mutandis primijeniti i na duhovnu ishranu: Gledaj i čitaj (govori i piši) malo – gledaj i čitaj (govori i piši) dobro!« Anton Tamarut, Kako je lijepo moći vjerovati Kršćanska sadašnjost u suizdanju s Kršćanskim kulturnim centrom, Zagreb, 2019. 3
AKTUALNO
Obitelj pod povećalom Na trodnevnom skupu u Rimu razmotrena obiteljska stvarnost i izgledi za budućnost.
I
z Desetog svjetskog susreta obitelji, koji je pod geslom »Obiteljska ljubav: poziv i put svetosti«, održan u Rimu od 22. do 26. lipnja, proizašla su brojna pitanja, ali i odgovori i poticaji za dušobrižničku djelatnost Crkve, koja se tom stvarnošću mora baviti »hrabro i odlučno, s milosrđem i majčinskom brigom«. Obitelj ima izvanredno poslanje u svijetu, koje mora ispuniti, istaknuo je papa Franjo na otvorenju simpozija, ispreplećući svoje misli sa svjedočanstvima obiteljskih predstavnika sa svih pet kontinenata, među kojima je bilo i zajedničko izaslanstvo HBK-a i BK-a BiH pod vodstvom predsjednika Vijeća za život i obitelj, riječkog nadbiskupa koadjutora Mate Uzinića. U isto su vrijeme prema preporuci pape Franje održani skupovi i molitveni susreti po pojedinim biskupijama i župama diljem svijeta. Društvo bez prihvata obitelji postalo bi hladno i nepodnošljivo. »Ne smijemo se zadržavati na onim najgorim stvarima, nego maksimalno iskoristiti ono najbolje, posebno veliku dobrotu za koju je sposoban svaki muškarac i žena te odatle krenuti iznova«, rekao je papa Franjo i primijetio da obiteljski život nije nemoguće poslanje. Bračna se ljubav ne ostva-
ruje pojedinačnim, već zajedničkim hodom s Bogom. Sakramentalnom milošću taj zajednički hod biva divan. Svi ga mogu prijeći, iako nije jednostavan. Potrebno je prihvatiti križeve na koje se nailazi, posebno ističući važnost opraštanja i pomirenja. Glavne uzroke obiteljskih nesporazuma i svađa Papa vidi u »pomanjkanju iskrenosti, u nevjernosti, lošoj potrošnji novca, pohlepi za vlašću i karijerom, trajnoj ogorčenosti i tvrdoći srca«. U obitelji se doživljava dinamika prihvata, bratstva i nesebičnosti. Obitelj je spoj izazova i problema koji se svakodnevnom životu zaručenih parova, supružnika i djece pokatkad čine nepremostivim te Crkva mora ne samo pronaći rješenja za pružanje konkretne pomoći nego uvjeriti bračne parove da
PIŠE: ALDO SINKOVIĆ
od njih proizlaze nove snage o kojima ovisi budućnost novih naraštaja. U propovijedi na završnom euharistijskom slavlju svjetskog obiteljskog skupa Papa je istaknuo da je obitelj mjesto gdje se uči ljubiti te da valja odatle krenuti na put obiteljske stvarnosti. Pozvao ih je da u obitelji žive stvarnu slobodu, koja se očituje u služenju. Sloboda je jedno od glavnih dobara koje svi priželjkujemo. Roditeljima je preporučio da imaju povjerenje u svoju djecu, da im daju primjer vjernosti za supružnički poziv te im povjerio mandat za naviještanje evanđelja u sredinama u kojima žive i rade. Potrebno je štititi obitelj kako ne bi izgubila svoj DNK i omogućiti joj da postigne pravilan međugeneracijski odnos u prenošenju svjedočanstva između roditelja i djece. Pozvao ih je da se »ne osvrću na prošlost, da ne žale za bivšim životom, bivšom slobodom s varljivim iluzijama«, već da prihvate Božji poziv koji ojačava i omogućuje da budemo ljudi. Oni koji slijede Isusa neće ostati razočarani. Idući, XI. Svjetski susret obitelji bit će održan 2028. Mjesto i datum za sada nisu određeni. Nije isključen afrički kontinent.
Svjetski susreti obitelji: od 1994. do danas Ujedinjeni su narodi 1994. proglasili »Međunarodnom godinom obitelji«. Na poticaj pape Ivana Pavla II. ujedno se slavi i »Godina obitelji« – a prvi svjetski susret održava se u Rimu. Tri godine poslije, 1997., papa Ivan Pavao II. poziva obitelji iz cijelog svijeta u Rio de Janeiro u Brazilu kako bi razmislile o temi »Obitelj: dar i predanost, nada čovječanstva«. Treći svjetski susret održava se u Rimu u kontekstu Velikog jubileja 2000. Tri godine poslije obitelji su pozvane u Manilu, na Filipinima, kako bi produbile temu »Kršćanska obitelj: dobra vijest za treće tisućljeće«. Peti svjetski susret održava se u
16
Valenciji u Španjolskoj. Tri godine poslije u Mexico Cityju događaj je usredotočen na temu »Obitelj, odgojitelj ljudskih i kršćanskih vrijednosti«. Milano je domaćin sedmoga Svjetskog susreta, a 2015. godine obitelji se okupljaju u Philadelphiji kako bi razmislile o temi »Ljubav je naše poslanje, obitelj je potpuno živa«. Deveti svjetski susret održava se u Dublinu, u Irskoj, na temelju postsinodalne apostolske pobudnice Amoris Laetitia. Sada je susret, u svojem 10. izdanju, ponovno u Rimu, na temu »Obiteljska ljubav: poziv i put prema svetosti«. (IKA)
Godina LIII br. 7-8/576
JEDNOSTAVNO ČOVJEK
Rad oplemenjuje kada odmor iscjeljuje R
PIŠE: MARTINA VUK GRGIĆ
ad oplemenjuje, ali samo odmor iscjeljuje! U svijetu u kojem živimo nalazimo se pred velikim ponorom razdiobe između rada i nerada, preuzetnosti i lijenosti. Postoje ljudi koji svoj kruh zarađuju marljivo poput pčela, no ima i onih koji dangube i zarađuju živeći na staroj slavi ili pak zaradi svojih roditelja. Taj preveliki jaz između rada i nerada, pravedne i nepravedne plaće, stvara određenu društveno-mentalnu shizofreniju. Stres je popratni učinak svega toga, a među najvažnijim je uzrocima kroničnih i karcinogenih bolesti. Kao što potraga za poslom iziskuje prekomjernu zabrinutost, tjeskobu i malodušnost, tako još više prekovremeni radni sati, nezadovoljstvo na poslu i poslom, u čovjeku stvaraju anksioznost i stres, što utječe na nesanicu i iscrpljenost, ili pak nedostatak psihičko-tjelesne ravnoteže. Stoga je prijeko potrebno da se čovjeka »ohrabri« i potakne na kvalitetan san i odmor. Pokatkad je samo malo mira, samo mali odmak od svakodnevice ili pak samo malo sna dovoljno da se riješi neki problem ili situacija u nama, našim mislima, ili odnosima s drugim ljudima. Stoga je od izuzetne važnosti zaustaviti se, odmoriti se ili pak prepustiti kormilo Onomu koji miljenicima svojim i u snu daje (Ps 127). Odmor je stoga važna antropološSrpanj/kolovoz 2022.
ka i duhovna kategorija, a to znači da, kao i rad, i on ima i mora imati važno mjesto u čovjekovu životu. Osim toga, bez kvalitetnog se odmora ne može napredovati, a važan je element i u pogledu balansiranja psihičko-duhovne ravnoteže. Crkveni su oci kao i osnivači velikih duhovnih redova, osim ora et labora, znali koliko dobar odmor koristi obnovi tjelesne i duhovne snage. To ne znači da su se puno odmarali, već da su se i unutar samo dva sata spavanja uspjeli kvalitetno odmoriti. Suvremenom čovjeku nedostaje kvalitetan odmor. A to znači da mu prije svega nedostaju mir i tišina. Suvremeni se čovjek ne odmara ni kada je na odmoru. Pretjerana potreba za provjerom medijskih informacija na mobitelu ili smartphoneu, sati provedeni na društvenim mrežama, gledanje TV-a, igranje videoigrica, kao i nekvalitetni razgovori pri ispijanju dugih kava ili pak partijanje, ne pridonose odmoru niti se mogu smatrati dijelom kvalitetnog odmora. Pokatkad, ako su i dio plana samog odmora, oni nas više umore nego odmore. Stoga je važno da svoje vrijeme za odmor iskoristimo mudro, kako bi nam odmor odmorio dušu, oteretio misli od toksičnih sadržaja i bio nam tjelesna okrepa. Potrebno je otići u osamu, tamo gdje možemo biti sami sa sobom, svojim Bogom ili prirodom. U prostore gdje riječi nisu potrebne i gdje internet nije sredstvo razmjene informacija. Samo je u Bogu mir dušo moja! (Ps 62). Potrebno je stoga ponovno se sastavi-
ti kako bi naš povratak u svakodnevicu i svakodnevne obveze i posao bio osvježenje i poticaj na nešto novo, korisno i životno. Jer ovaj svijet treba žive i smirene ljude, a samo se živ čovjek može odmarati i planirati budućnost. Nekvalitetan odmor ne samo da povećava nezadovoljstvo unutar čovjeka nego takav čovjek postaje previše skrupulozan i opterećen, što je izvor mentalne i kognitivne poremećenosti koja često dovodi do povrede međuljudskih odnosa, jer neodmoren čovjek pod utjecajem stresa pada u zamku pretjerane osjetljivosti. Stoga čovjek treba posrnuti za iskustvom odmora koji će ga odmaknuti od nepotrebnih i obećavajućih riječi i kritizerstva. Tako obnovljen, takav će čovjek svojim životom oplemenjivati i stvarati, tamo gdje rad prestaje oplemenjivati i pridonositi boljitku civilizacije. A to nam je itekako potrebno u ovo, naše vrijeme kada nam posao i rad nisu više na izgradnju, nego sredstvo stjecanja materijalnih dobara i bogaćenja, a time i popratnoga mentalnog opterećenja, mobinga, povrede međuljudskih odnosa, gubitka psihosocijalne ravnoteže, izvor stresa, tjeskobe i anksioznosti. Ljeto je već započelo – pa je to i prilika za malo dulji odmor. A odmor ne mora biti skup odlazak na more ili u planine, nego jednostavan odmak od svakodnevice i ulazak u nutrinu srca, u prostore tišine, u osluškivanje prirode, sebe, ili Krista. Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11, 28). 17
ZDRAVLJE I DUŠA
Telefonski poziv
Ne idi nikamo van, vrati se u samog sebe, u unutarnjem čovjeku stanuje istina. sv. Augustin
I
PIŠE: TEREZA SALAJPAL
znenadan telefonski poziv moje prijateljice, ispunjen ljubaznošću i smijehom, u prvi sam mah doživjela kao nagovještaj nečega pozitivnog. No nije potrajalo dugo – smijeh me razoružao. Taj sam smijeh uvijek doživljavala kao da ne izvire iz srca i nije znak iskrene radosti, nego nečega oporog, nejasnog, čudnog… Taj opori smijeh djelovao mi je kao da nešto prikriva, da ne zrcali iskren unutarnji svijet. Svilenkasta boja glasa i riječi uvijene u celofan ljubaznosti kao da su dali nagovijestiti nešto skriveno i nejasno. Ostala sam zaprepaštena, prilijepljena na stolici, otvorenih usta, ne vjerujući vlastitim ušima i odjeku riječi u svojemu u nu t a r nj e m svijetu. Prijateljica me podarila pomalo uvredljivim priznanjem koje je zazvonilo u tonu glasa izgovorenog: Namjer no nisam dizala slušalicu na tvoj po ziv jer si me duboko povrijedila u na šemu zadnjem razgovoru. Osjećajući i prihvaćajući njezino neprijateljstvo, zaogrnuta plaštem tolerancije i životnog iskustva, uzvratila sam: Slobodno se ljutiš na mene…Sigurno si se nalju 24
tila na nešto od onoga što sam ti rekla u iskre noj namjeri. Zato se nisi javljala niti dizala slušalicu na moj poziv. Uslijedila je kanonada pojašnjenja s druge strane žice: Rekla si da sam ja…, praćeno tonom glasa kojim se naglašavala svaka povređujuća riječ… nizanka riječi koje nisam mogla prepoznati kao svoje i, izrečene u našemu zadnjem susretu. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima da bi te riječi izišle iz mojih usta. Duhom mi je preletjela misao: Imaju pravo znalci i veliki učitelji; mi čujemo ono što želimo čuti i/ili si sugovornikove riječi protumačimo onako kako nama odgovara. Izrečena istina nije ugodna ni za čije uši. Ona kat-
kada i vrijeđa. Prepoznajući tu veliku istinu i suočena s prijateljičinom reakcijom, preko žice sam još uvijek dobronamjerno uzvratila: Čuj, ti se slobodno ljutiš na mene. Drago mi je da si bila iskrena. Ci jenim tvoju iskrenost. Tvoje sam riječi shva tila kao poruku i poduku meni da sam mož da previdjela tvoju ranjivost. Željela sam ti neke stvari posvijestiti da se lakše nosiš sa ma sa sobom. S druge strane žice do mojeg uha dopirao je pomirljiviji ton i riječi: Istina boli, rekao je moj učitelj G. V., čiju umnost cijenim i njegove riječi držim u glavi. Znam i ono na što si me više puta u našim susreti ma upozoravala…, sve to ja znam… Znam što bih trebala mijenjati u sebi… Sve to ja znam, samo u glavi…, ne u srcu, dodala je… Prepoznajući smireniji ton s one strane žice, uzvratila sam: Kada znaš u glavi, po kušaj dokučiti ko ga si vidjela u me ni…, u našemu zadnjem razgo voru… svoju maj ku, svog oca ili neku drugu osobu? (Koga si kažnjavala ne dižući telefonsku slušalicu time što se nisi htjela odazvati na poziv? To sam samo pomislila, sada malo mudrija, nisam izgovorila). Uslijedila je podulja šutnja s one strane žice, a potom je odgovorila: Prvo što mi pada na pamet moj je otac, a onda moj muž. Ono što si rekla i način kako si to izgo Godina LIII br. 7-8/576
SVETAC MJESECA
vorila, podsjetio me na mog oca i moga mu ža. Na njih sam ljuta…, oni me ranjavaju…, uvijek prigovaraju. Oca sam se bojala. Moja je mama uvijek govorila da sam pravi otac u naravi i ponašanju. Blaga svjetlosna zraka osvijetlila je jedno mjesto u mojoj nutrini i posvijestila mi vlastite izgovorene riječi koje su za moju kolegicu bile ranjavajuće. Za nju su nosile osudu, prijetnju neprihvaćanja, prijetnju gubitka nečeg njoj važnog. Sebe je vidjela kao nevrijednu, kao daleki odjek nekadanjeg očeva postupanja. Telefonski sam razgovor završila pohvalom njenoj iskrenosti, koju cijenim i porukom da ću dobro razmisliti o svemu izrečenom u našem susretu. Jer iz raz-
Potrebno je sebi razjasniti poruke bližnjih u susretu; njihovim riječima, ponašanju, neizrečenom, naslućenom i zatajenom, ono zamijećeno i doživljeno, samo u utrobi i misli, koja zabljesne i nestane. govora sam naučila i nešto o sebi. Nakon telefonskog razgovora samoj sam sebi rekla: zapiši i pojasni samoj sebi svoje misli, osjećaje i reakcije – ono zaboravljeno iznenađujuće, s odjekom i bez odjeka, prepoznato i neprepoznato. Potrebno je sebi razjasniti poruke bližnjih u susretu; njihovim riječima, ponašanju, neizrečenom, naslućenom i zatajenom, ono zamijećeno i doživljeno, samo u utrobi i misli, koja zabljesne i nestane. U sebi sam sa zahvalnošću pomislila: i u ovom susretu naučila sam nešto o sebi, zapazila ono nejasno, mutno, tamnu mrlju na naočalama kojima gledam svijet i ljude. Te nam mrlje onemogućuju da jasno prepoznamo značenje poslane poruke, što mi je razgovor s kolegicom, po tko zna koji put, posvijestio. Svi mi robujemo iluzijama, starim povredama i zaplećemo se u svjesnu i nesvjesnu krivnju, kao među balvane na našemu životnom putu. Nema promatrača čistih leća. Srpanj/kolovoz 2022.
Paulin Nolanski Konzul, biskup, monah i pjesnik PIŠE: SUZANA PERAN
B
iskup i crkveni otac sveti Paulin Nolanski bio je suvremenik sv. Augustina. Rođen je u plemićkoj obitelji senatora u južnoj Galiji u Bordeauxu 353. godine. Obitelj mu je pružila najbolje tadašnje obrazovanje. Učitelj mu je bio pjesnik Ausonije koji je poučavao i cara. U mladosti je Paulin imao blistavu političku karijeru, služeći kao upravitelj Campanije. Kao upravitelj bio je poštovan zbog mudrost i blagosti u odlukama. U toj je službi rasla i njegova kršćanska vjera, posebno nakon što se upoznao sa životom sveca i mučenika sv. Feliksa. Želeći pomoći hodočasnicima, upravitelj Paulin izgradio je cestu i hodočasnički dom. U političkoj je službi osjetio odbačenost, ali je i shvatio prolaznost vremenskih dobara te je poslije u pjesmama napisao da je čovjek bez Krista prah i sjena. Želeći što više rasti u kršćanskoj vjeri, u Milanu je bio učenik sv. Ambrozija, a zatim se vratio u rodnu Galiju, gdje je kršten. Oženio se djevojkom iz pobožne plemićke obitelji, a nakon smrti sina počeo je živjeti asketski svoje kršćanstvo i čistoću sa svojom suprugom. Svoje je imanje dao siromašnima te se nastanio u Noli uz baziliku sv. Feliksa kojega je smatrao svojim duhovnim zaštitnikom. Oko njega okupljali su se oni koji su željeli slijediti njegov put askeze i siromaštva. Budući da je u današnjoj Španjolskoj bio zaređen za prezbitera, djelovao je dušobrižnički među hodočasnicima u Noli. Za biskupa toga grada izabran je 409. godine, a služba mu je označena, kako je to u katehezi istaknuo papa Benedikt XVI., brigom za siromahe. Biskupa Pauli-
na sv. Grgur će nazvati pastirom ljubavi, opisavši da se biskup ponudio biti zatočen umjesto sina neke pobožne udovice. Njegov mu je učitelj spočitavao odbacivanje materijalnoga i zanemarivanje pjesničkog talenta, no on je odustao od pjesama o rimskoj mitologiji i svojim pjesmama svjedočio o vjeri u Krista. U pisanju se nadahnjivao Evanđeljem, pjesme su mu govorile o povijesti spasenja, pa je u jednoj pjesmi zapisao: »Za me je jedina umjetnost vjera, i Krist je pjesništvo moje« (»At nobis ars una fides, et musica Christus« Carme XX, 32). Živio je u askezi u mjestu Cimitile, moleći i razmatrajući Sveto pismo te u potpunosti služeći siromašnima za koje je preuredio dio samostana. Posebno je promišljao Crkvu kao otajstvo jedinstva te je isticao važnost duhovnih prijateljstava. Sam je prijateljevao s crkvenim ocima, teolozima i biskupima toga doba, među kojima i sa sv. Augustinom. Umro je 22. lipnja 431. Spomendan mu je 22. lipnja, a štuje se, osim u Katoličkoj, i u Pravoslavnim crkvama i u Anglikanskoj crkvi. U Noli se uz njegov blagdan održava i višednevni festival, a štovanje su mu talijanski iseljenici prenijeli i u Sjedinjene Američke Države. Sveti Paulin, kako je to podsjetio fra Domagoj Runje, štovao se i u hrvatskim krajevima, o čemu govori i stari Običajnik sinjske župe. 25
IZLOG KRŠĆANSKE SADAŠNJOSTI
Portret drage duše
Zrnca tople istine, dobri su to razlozi da ovu knjigu uzmete u ruke – a može se pročitati gotovo nadušak. Važna je to knjiga o važnom čovjeku naše Crkve koji nikako ne smije biti zaboravljen. PIŠE: MIRKO IVANJEK
STJEPAN LICE: Živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2021.
U
ljeto, 3. kolovoza, napunit će se pet godina otkako nas je napustio ovaj istaknuti franjevac, čovjek zarazne radosti. Uistinu je živjeti u vrijeme Bonaventure Dude bio blagoslov. S autorom ove knjige mora se složiti svatko tko je zauzeto živio koncilsko i pokoncilsko vrijeme i imao sreću biti blizu istaknutim promotorima duhovne obnove cijele hrvatske Crkve, kakvi su bili Bajsić, Šagi, Turčinović, Golub, Ivančić, Starić i mnoštvo drugih istinskih duhovnika, a na poseban način dva dioskura: Fućak i Duda. Tada je crkvenost izrastala iz duha i istine, potirući formalizam koji je uime tradicije gajio naklonost farizejštini. Stoga se u najmanju ruku treba čuditi kada i iz crkvenih krugova čujemo da je »Koncil otišao predaleko«, pa se sada treba vraćati na stare vrijednosti, kada je Crkva bila više prihvaćana. Uistinu, neobičan i čudan stav kada za najvišu crkvenu instanciju predvođenu Duhom Svetim netko smatra da se zaigra-
Stjepan Lice • Riječ je o autoru dobro znanom čitateljima »Kane« i izdanja Kršćanske sadašnjosti. Samo u izdanju KS-a objavio je četrnaest knjiga. Rođen je 1954. u Zagrebu. Oženjen je suprugom Ružicom i imaju troje djece. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a najveći dio radnog vijeka proveo je u visokome školstvu. Bio je svojedobno pomoćnik ministrice u Ministarstvu prosvjete. Autor je četrdesetak knjiga meditativ-
46
la i pretjerala; a da se sada našla nekolicina mudraca koja to bolje zna od svih koncilskih otaca sa svetim papom Ivanom XXIII. na čelu! Zato je više nego dragocjeno ovo osobno iskustvo Stjepana Lice o jednoj od osoba koje su obilježile Crkvu u Hrvata u onom važnom i presudnom vremenu. Lice s pravom zapisuje: Bez fra Bonaven ture Dude svijet u kojem živimo, i Crkva u kojoj živi mo, bilo bi bitno drugačije. Prilog duhovnoj biografiji svete duše Iako se autor odmah na početku ograđuje od namjere da predstavi cjelovitu osobnost i život fra Bonaventure Dude (pa tako nema odjeka teško shvatljivih poteza poglavara, kakav je bio premještaj u Samobor), pred nas izranja živi lik ovoga svetog čovjeka, prisutnoga u životu mnogih još živućih suvremenika. Tko se god s njim susreo nosi dubok trag prisnosti i topline i kad je davao kao usput mudre savjete (uvijek originalne) i
ne proze, eseja i priča. Osim u Kani, surađuje u Svjetlu riječi i drugoj periodici. Od 1994. surađuje i u programu Duhovna misao na Prvom programu Hrvatskog radija, a od 1998. i u emisiji Priča za laku noć; potom na Katoličkom radiju te na Radiju Marija. Dugogodišnji je član Franjevačkoga svjetovnog reda. Ono što je važno i za ovu knjigu jest činjenica da je tijekom više od trideset godina živio u ... Dudinoj blizini.
Godina LIII br. 7-8/576
kad je gulio u kuhinji krumpire kod Fanukovih ili kad se njegova duhovnost iskazala u duhovitosti. U svemu je bio jedinstven, s dječački začudnim otvorenim ustima ili kad bi propovijedao naginjući se, gotovo levitirajući pod kritičnim nagibom prema puku. Možda kroz taj osobni zapis Stjepana Lice najbolje izranja duhovni profil susretljivog čovjeka koji se nije uzdizao nad druge, zauzet za svakoga kojega mu je Božja providnost stavila na put; čovjeka koji je volio blagost riječi, ali i tvrdoću u istini, posvećujući se bez ostatka svojim bližnjima. Bio je čovjek blizine prema Bogu i ljudima. I čovjek suza, kako je zapisao u pjesmi Lice, jer je u svom ganuću pomno sabirao čistoću prisnosti. Sve što je radio bilo je temeljito, bilo u egzegezi i profesorskom radu, crkvenoj glazbi, pastoralu, bilo u osobnim kontaktima. A eto, on se suprotstavio kad su ga predlagali za državnu nagradu, za sebe rekao da je šarlatan, da je mnogo toga započeo, a ništa dovršio... I dakako – odbio je kandidaturu. Anegdote iz života Najizrazitije fra Bonaventuru ocrtavaju anegdote. Jednom je tako otišao voditi duhovne vježbe časnim sestrama. Nakon mise upitao ih je: koji je ulomak iz evanđelja čitao tijekom svete mise. Ni jed na se nije mogla sjetiti. »Ako vam Božja riječ nema što reći, a što će vam moje riječi”, rekao je fra Bona ventura, pokupio svoje stvari i vratio se u samostan na Kaptolu. Srpanj/kolovoz 2022.
Ženi koju je uhvatio strah uoči porođaja pa je došla Dudi da je ohrabri, rekao je: »I vi ste došli k meni, najvećem kukavici, da vas ohrabrim. Znate, kad ja vidim psa, trčim u najbliži haustor da se skrijem«. A onda je zašutio i rekao da će otići pred svetohranište pomoliti se, a ona neka dotle pričeka. Kad se vratio, rekao je: »Evo, donio sam Vam jednu ružu s oltara. Ponesite je sa sobom i neka Vas Bog blagoslovi«. I otišla je oslobođena straha. Za one kojima djeca smetaju pod misom (i dekoncentriraju) svojom igrom i hodanjem do oltara, a zbog glasne igre s autićima i autor ove knjige izveo je svog sinčića u predvorje, fra Bonaventura je rekao: »Žao mi je što ste svog sina izveli iz crkve«. Ili pak već općepoznata anegdota sa seminara u Samoboru s fra Zvjezdanom... Ili pak način kako je na promociji Linićeve knjige predstavio fra Zvjezdana... Zrnca tople istine, sve su to dobri razlozi da ovu knjigu uzmete u ruke – a može se pročitati gotovo nadušak. Važna je to knjiga o važnom čovjeku naše Crkve koji nikako ne smije biti zaboravljen.
Stjepan Lice
Zahvalnost s razlogom Nezamislivo je što i kako bi bilo da 1968. nije tiskan cjelovit prijevod Biblije. Najveći teret ovog
Ako se dobro prisjećam riječi fra Bonaventure, u jednoj je prigodi rekao. »Nađite svakog dana vremena da pročitate barem poneki redak iz Novog zavjeta. Ipak, ako ne dospijete, ne uznemirujte se zbog toga. No i tada, barem na trenutak, položite ruku na Novi zavjet, kao da kažete: Tu si. Tu sam.« projekta ponijeli su Fućak i Duda. Tko zna bi li bilo i »Glasa Koncila« bez Dude? Nije se ponosio ni jednim svojim postignućem. Zadržao je djetinju odanost Bogu i Mariji, a najdraži mu je psalam bio 131: »Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose...« I on se uistinu smirio »kao dojenče na grudima majke«. Tom svojom prepoznatljivošću, koju je čitko i jednostavno zabilježio Lice, ostaje trajno svjetlo na putu života. Kako mi je jednom zgodom rekao fra Bonaventura: Idi dalje i čini dobro. Do u dan vječnosti! 47
DUHOVNI VADEMEKUM
Tražiti mudrost PIŠE:
s. VERONIKA MILA POPIĆ
S
tjecanje znanja proces je prikupljanja činjenica, a mudrost leži u njihovu pojednostavnjivanju«, definicija je koja se dobro uklapa u kontekst novih okolnosti, osobito onih nastalih tijekom razdoblja eskalacije pandemije i daljnje prilagodbe na niz pravila kojima se regulira naše svakodnevlje, ali i ratnih sukoba u blizoj nam zemlji. Ostavljaju ove okolnosti duboke tragove na mnogim područjima života. Primjerice, na području usvajanja novih znanja, dakle odgoja i obrazovanja. Mnogi primjećuju da će promijenjeni princip obrazovanja (edukacije i rad »na daljinu«), koji je nastao – uz povremene povratke »na staro« – vjerojatno produbiti praznine nastale zbog nedostatnog procesuiranja znanja, koje vodi mudrosti. Jer ono zahtijeva vremenski odmak, kritičko promišljanje, pronicanje, tako reći bdjenje nad usvojenim znanjem. A tomu je suprotnost gomilanje činjenica, iskustva, edukacija koje vrlo često ostaju samo jedna od brojnih natuknica u osobnom životopisu. Svjedočanstvo neke aktivnosti, ali upitno i osobne mudrosti. No, kako bismo još opisali mudrost? Mislim da ćemo se složiti s tvrdnjom
54
da je ona gledanje unaprijed, pogled bistrine iz sadašnjega trenutka – u budućnost. Mudrost je donošenje odluka utemeljenih na pomnu promišljanju. Ali sve to nije proces koji se sam po sebi razumijeva, kako možemo iščitati iz dijelova starozavjetne Knjige mudrosti, gdje piše: Mudrost »lako vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže. … Ona hodi naokolo i traži sebi dostojne i pojavljuje im se dobrohotno na stazama i ususret im dolazi u svakoj misli. Jer njezin je početak najistinskija želja za poukom, u težnji za poukom ljubav je prema njoj.« Za mudrošću dakle treba čeznuti. Nju treba tražiti. Donijeti odluku da će tako biti – da ću mudrost ustrajno tražiti! Međutim, nestabilnost, fragmentarnost i nedefiniranost značenja, a time i znanja, dio postmodernog okružja, tom činu pridaje dodatnu težinu i odgovornost. Uronjeni u intenzivnu pluralnost i fragmentiranost događanja na svim razinama, prikupljamo različite činjenice. One nam se nameću: od znanja o najudaljenijim ekosustavima do znanja o našem susjedstvu. I nije stvar u tome da ih ne registriramo ili odbijamo primiti. Stvar je u tome čeznemo li »vidjeti preko«, dakle iza njih. I to tako da vrednujemo ono prošlo, ukorijenjeni u svoje sada. I uistinu je važno pitati se: kako postati mudrijim već sada, ali osobito u kontekstu životnih okolnosti koje u
nama potiču, izazivaju odgovor. Jer, proći će, promijeniti se i bit će dobro. A hoćemo li mi biti mudriji? Osjećamo li se kao da smo trenutačno lišeni puta mudrosti? Ili smo, zbog nesigurnosti i osjetljivosti spram očuvanja vlastita života prestali bdjeti nad mudrošću, prepustivši se zaboravu i tvrdome činjeničnom znanju o svojemu sada. Brinući se tjeskobno jesmo li sada zdravi, namireni, sigurni… A u svemu izbjegavajući susrete: ali ne mislim na one tjelesne – s ljudima koje nam Božja providnost daruje. Mislim na susrete sa samima sobom i vlastitom prolaznošću, potom s Bogom i stvarnošću njegove vječnosti. Susrete sa svojim sutra koje gradimo – baš sada. To su izvrsno razumjele mudre djevice, koje donosi Isusova prispodoba u Evanđelju po Mateju. One bdiju, čekajući zaručnika, s uljanicama u ruci. I upravo ono što razlikuje mudre od ludih jest pogled u budućnost. Doći će, naime, vrijeme kad će ulja nestati i okolnosti se promijeniti. A zaručnik će doći! Drugim riječima, doći će tren kad ću zemlju zamijeniti vječnošću. I baš će tada biti najjasnije jesam li mudro ili ludo živjela. Je li mi se od brojnih životnih činjenica oblikovala jednostavnost bitnoga koja je zalog budućega, a to je život u ljubavi. Ili sam se zadovoljila materijalnom sitošću, sigurnošću, trenutačnim zdravljem, ljepotom… Dakle prolaznošću?
Godina LIII br. 7-8/576