Enigma bolesti i vrednota zdravlja

Papa Franjo tvrdi kako se upravo kroz iskustvo ranjivosti i bolesti možemo naučiti hodati zajedno. Bolest, naime, više od ikojih drugih čimbenika najdublje prodire u temeljna egzistencijalna pitanja ljudskoga života.

Na spomendan Gospe Lurdske, koji obilježavamo 11. veljače, ujedno je već tradicionalno, već 31 godinu zaredom, postao i Svjetski dan bolesnika. Svi ljudi dobre volje pozvani su tog dana ozbiljno se suočiti s problemom bolesti, kako uopće shvatiti problem bolesti, ali, što je još važnije, kako se, zašto i na koji način više posvetiti bolesnim ljudima, kako u našim obiteljima, tako i općenito s bolesnicima s kojima se gotovo svakodnevno susrećemo. Papa Franjo tvrdi kako se upravo kroz iskustvo ranjivosti i bolesti možemo naučiti hodati zajedno. Bolest, naime, više od ikojih drugih čimbenika najdublje prodire u temeljna egzistencijalna pitanja ljudskoga života. Toga je bio svjestan i biblijski psalmist kada u Psalmu 102. vapije: »Jer moji dani nestaju poput dima, a moje kosti gore kao oganj. Srce mi se suši kao pokošena trava i kruh svoj zaboravljam jesti. Od snažnih jecaja mojih kosti mi uz kožu prionuše. Sličan sam čaplji u pustinji, postadoh ko ćuk na pustoj razvalini. Ne nalazim sna i uzdišem ko samotan vrabac na krovu«. Psalmist svjedoči o osjećaju bespomoćnosti pred naviranjem bolesti i postupnim gubljenjem života, o tjeskobi koja ga obuzima te o svojevrsnoj relativizaciji svega ovozemnoga, počev- ši od hrane. Svi se ovi osjećaji sjedinjuju u iskustvu osamljenosti u kojoj se čovjek osjeća sličnim životinji. Bolest je postavila u pitanje smisao života, smisao koji se sve do tada činio samo po sebi razumljivim. Prisutnost bolesti gotovo brutalno razotkriva dva temeljna čimbenika koji po naravi stvari pripadaju životu: krhkost i pitanje smisla. Upravo ove dvije dimenzije doživljavaju krizu u modernoj kulturi.

1. Kršćanstvo i bolest Općenito možemo reći da Sv. pismo nudi dvije temeljne poruke u vezi s ophođenjem s bolešću. Prva je kako nije nikada opravdano jednostavno miriti se s bolešću, pasivno joj se prepustiti, tobože u ime nekakvog suobličenja Kristu. I sam Krist višekratno je liječio bolesne i ova njegova terapeutska djelatnost išla je usporedo s navještajem Radosne vijesti. Izlječenje je upravo slika i prilika djelovanja Radosne vijesti u životu čovjeka, pogotovo bolesnika. Bolest dakle ostaje negativno iskustvo koje valja nadići. Vidjeti vlastitu bolest kao sredstvo zbližavanja s Kristom patnikom može imati smisla samo ako ima neku terapeutsku djelatnost, ako ikako može pomoći u nadilaženju ili lakšem svladavanju, pa i »osmišljavanju« bolesti. Ako bolestan čovjek vjeruje i shvati da se protiv bolesti ne bori sam, kao što su smatrali stoici, nego zajedno s Kristom. Druga poruka Biblije jest da tjelesno zdravlje, i stoga što je samo dio defini- cije onoga što zdravlje jest, nije apsolutna vrijednost. Nemoralno je žrtvovati život zbog zdravlja. Moguće je žrtvovati zdravlje zbog većih vrijednosti, kada npr. majka žrtvuje zdravlje kako bi spasila život ili dobrobit djeteta. Veliki teolog Karl Barth formulira tako prvo pravilo jedne etike bolesti: Nikakvi pokušaji osmišljavanja bolesti i s njom povezanih patnji, pa bili ti pokušaji psihološki, teološki ili čisto racionalni, ne umanjuju dužnost borbe protiv bolesti do kraja. Bitno je da pacijent i svi koji ga okružuju budu trajno usmjereni ne na svoju bolest, nego na zdravlje i na vlastitu volju da se zdravlje ostvari.

2. Duhovnost »po mjeri bolesnika«?

Poznato je da je u prošlosti teologija, nemajući objašnjenja za bolest, kao jedino rješenje sugerirala prihvaćanje bolesti iz raznoraznih motiva: bolest kao posljedica istočnog grijeha, bolest kao put prema križu i njezina spasonosna vrijednost. Naravno da je u tom kontekstu profitirala svojevrsna duhovnost koja je bolesnika promatrala gotovo kao nekoga tko je »privilegiran« za bolje duhovno sazrijevanje. Ta je duhovnost dio teološkog razmišljanja koje se zaustavlja na križu i ne dopire do uskrsnuća. Bolest i patnja shvaćene su gotovo kao vrhunske vrijednosti. Teološki može biti problematično stvaranje neke duhovnosti »po mjeri bolesnika«, Crkve po mjeri bolesnika. Čovjek nije najprije bolesnik, nego oso- ba i dijete Božje. Briga za bolesnika, pa tako i ona duhovna, nije ništa drugo nego briga za čovjeka kao takvog, usmjerena na konkretnog bolesnika, prilagođena u nekim segmentima. Umjesto da bolest smještamo isključivo u kontekst grijeha i otkupljenja, valja je smjestiti u kontekst stvaranja. Bog je najprije čovjeka stvorio, a tek poslije otkupio. To bi trebala biti misao vodilja svakoga tko se suoči s vlastitom bolesti ili bolešću nekoga drugoga. Vjera u ozdravljenje koje nastupa nakon odgovarajuće molitve ili kao posljedica vjere, katkada u obliku čuda (Mk 16,17 – 18 i Iv 14, 12), nije nikada zapostavljala ostale prirodne uzroke bolesti. Takav vjekovni stav Crkve sprječavao je da se, zapostavljajući tjelesne čimbenike, karizma pretvori u šarlatanstvo. Tu je važno imati na umu princip koji uvijek valja poštivati: »Primum non nocere«: tražiti ozdravljenje putem vjere može biti komplementarno s medicinskom terapijom, a ne ovu potpuno zamijeniti. To se događa kada se npr. slučajevi histerije automatski pripisuju djelovanju đavla. Nema zamjene medicine molitvom. Mogu biti prakticirane samo zajedno.

3. Demitologizirati zdravlje

Postmoderni čovjek uzdignuo je ljudsko zdravlje na prvo mjesto ljestvice vrijed- nosti. Sjetimo se samo što jedni drugima zaželimo u prigodi blagdana ili rođendana. Uvijek želimo prije svega zdravlje. Teološki rečeno, čovjekovo zdravlje, kao i sam život, pripada onoj vrsti kategorija i vrijednosti koje definiramo kao

Živimo u vremenu kada je možda potrebna i svojevrsna demitologizacija zdravlja. Predstaviti zdravlje kao jedinu i apsolutnu vrijednost ubojito djeluje na one koji su bolesni. Da je zdravlje apsolutna vrijednost, onda bi bolest bila grijeh.

»Božji dar«, a to znači da one samo donekle potpadaju pod kompetenciju čovjeka i njegova razuma. Čovjek je u neku ruku samo administrator svoga zdravlja. U pozitivnom i negativnom smislu. Pozitivno, tako što djeluje preventivno; negativno, tako što će katkada morati prihvatiti činjenicu da postoji nešto veće od zdravlja čemu mora težiti. Svjesno narušavati zdravlje moralno je loše. Stvoriti od zdravlja apsolutnu vrijednost također je teološko-etički upitno. Zdravlje nije na istom stupnju ljestvice vrijednosti kao što je nevini život. Zato, ako je samoubojstvo uvijek grijeh, podnositi patnju ili nagrizanje bolesti radije nego se odreći nekih svojih temeljnih ljudskih i vjerskih principa može biti razumljivo i etički ispravno. »Pravo na zdravlje« nikada ne zaboravlja da je riječ o daru. Kada kažemo »pravo na zdravlje«, onda ne mislimo teološki, nego mislimo na društvenu, socijalnu, civilizacijsku razinu. Papa Franjo u tom smislu objašnjava kako prispodobu o postupku milosrdnog samaritanca ne treba shvatiti kao jedan individualni, doduše, pohvalni, ali izolirani čin, nego kao začetak stvaranja kvalitetnije zdravstvene skrbi. On tvrdi: »Dok Svjetski dan bolesnika poziva na molitvu i blizinu s onima koji pate on također ima za cilj podići svijest Božjeg naroda, zdravstvenih ustanova i civilnog društva s obzirom na novi način zajedničkog kretanja naprijed. Doista, zaključak prispodobe o milosrdnom Samarijancu sugerira kako se djelovanje bratstva, koje je započelo kao susret licem u lice, može proširiti na organiziranu skrb«. U svakom slučaju, aksiom »gratia supponit naturam« (milost pretpostavlja narav), koji se odnosio na socijalne prilike života, vrijedi i ovdje, ali samo donekle. Da bi se čovjek mogao nesmetano razvijati kao osoba i vjernik, nužno mora dostojanstveno živjeti i imati zdravlje. Ali ne kao conditio sine qua non. Nisu svi bolesnici nesposobni potpuno se ostvariti kao ljudi i vjernici, kao što svi siromasi nisu nesposobni biti dobri ljudi i dobri vjernici. Živimo u vremenu kada je možda potrebna i svojevrsna demitologizacija zdravlja. Predstaviti zdravlje kao jedinu i apsolutnu vrijednost ubojito djeluje na one koji su bolesni. Da je zdravlje apsolutna vrijednost, onda bi bolest bila grijeh. Zato usporedo s razvojem medicinske znanosti mora ići razvoj komunikologije, umjetnosti komuniciranja s pacijentom kojemu ćemo biti sposobni predočiti i alternativne vrijednosti kojima može osmisliti život. U suprotnom će neizlječiva bolest uvijek biti doživljena ne samo kao poraz čovjeka, njegova znanja i umijeća, nego i kao poraz Boga kojega mi definiramo Ocem ljubavi.