Kako poticati i razvijati empatiju od djetinjstva?

Biti primjer empatije s djecom i u odnosu s drugima.

Kao što je prethodno na vedeno, prvi koraci za razvijanje empatije kod djece počinju aktivnim promatranjem roditelja/skrbnika, bilo da je riječ o suosjeća nju koje je dijete osjetilo bilo o suosjećanju koje je vidjelo u odnosu roditelja i druge osobe. Davanje empa- tije djeci za njih znači predanost i sigur- nost koje jačaju i njihovu želju i motiva- ciju da sami daju empatiju drugoj osobi. Suosjećanje prema djeci može uključi- vati bilo koji oblik prilagodbe njihovim emocionalnim ili fizičkim potrebama, poštivanje njihovih jedinstvenih vrijed- nosti, odnosno individualnosti, iskre- nost pri razumijevanju i pokazivanju interesa njihovih potreba ili izazova s kojima se suočavaju, a svemu pretho- di prisutnost – počevši od naizgled jed- nostavnih situacija poput slušanja kako su proveli dan. Primjer empatije očituje se i kroz djelovanje prema drugim ljudi- ma i pokazivanjem interesa za njihove okolnosti. Takvi primjeri koje djeca vrlo brzo uočavaju modeliraju dječje pona- šanje u budućnosti ili u sličnim situaci- jama. Stoga je važno živjeti empatiju i proces učenja vezati uz praktično djelo- vanje u svakodnevici, a rjeđe uz verbal- no pojašnjavanje procesa suosjećanja.

Briga za druge kao preduvjet kvalitetnih odnosa.

Za poticanje interesa i motivacije za empatijsko djelovanje djeci je potrebno isticati važnost suo- sjećanja i brige za druge, razumijevanja različitosti i iskazivanja poštovanja pre- ma okolnostima ili životima druge oso- be s kojom se susreću. Razumijevanje takozvanog hoda u tuđim cipelama jedno je od vrijednih empatijskih obilježja jer isključuje osuđivanje i pripisivanje etiketa, kao i jednostra- nost u pristupu i povezivanje s isklju- čivo vlastitim iskustvom. Vještina razu- mijevanja drugoga daje širinu pristupu, ali i prioritet u brizi za druge osobe. Dje- ca kroz primjere djelovanja roditelja s drugima, za njih važnim osobama (npr. članovima šire obitelji, odgojiteljima u vrtiću ili učiteljima u školi, trenerima, su- sjedima) usvajaju vrijednosti razumije- vanja kakve odnose žele i sami graditi i na koji se način mogu brinuti o drugome.

Aktivnim prakticiranjem empatije do njezina usvajanja i življenja. Redovito i aktivno »podsjećanje« djeteta na važnost empatije i poticanje interesa za razumijevanje sebe i svojih emocija i reakcija, kao i sposobnost prisutnosti pre- ma drugoj osobi, potiče i pomaže dje- ci u razmatranju, a potom i u usvajanju empatije kao prirodne reakcije za prila- godbu drukčijim okolnostima s kojima se mogu susresti. Razumijevanje svo- jih, ali i tuđih osjećaja i reakcija osobito je vrijedno kada je riječ o izazovnim si- tuacijama ili mogućim sukobima u od- nosima. Velik dio rješavanja i razu- mijevanja izazovnih situacija upravo se nalazi u empatiji, odnosno u razu- mijevanju različitih perspektiva ve- zanih za istu situaciju. Uvelike mogu pomoći i aktivni razgovori s djecom sa svrhom razumijevanja sebe i razvijanja razumijevanja drugih osoba koje mo- gu u jednakoj situaciji reagirati potpu- no drukčije. Takav oblik razumijevanja neizostavan je za prepoznavanje važno- sti usvajanja empatije i brige za sebe i druge. Kvaliteta davanja i primanja em- patije najviše je uočljiva kada je vidljiva u odnosima s ljudima s kojima imamo najviše različitosti, a istodobno ih zbog toga ne osuđujemo.

Zahvalnost kao siguran put do empatije. Naposljetku, čvrsto navezana na brigu i suosjećanje jest svakodnevna zahvalnost i njezino iskazivanje. Bilo da je riječ o svakodnev- nim situacijama bilo o znakovitim život- nim iskustvima, zahvalnost je ono po čemu pamtimo kada nam je netko pru- žio empatiju prisutnošću srcem ili kada smo istu takvu empatiju dali drugomu. U dječjem odrastanju vrijedno je iska- zivati zahvalnost i upućivati djeci riječi zahvale u svakodnevici. Takvim se pri- mjerom izgrađuje i zahvalnost djeteta za ono što dobije od druge osobe i s vre- menom je počinje i sámo iskazivati.