4 minute read
Pohvala iskrenosti
Gdje je povjerenje, ljudi se ne kunu niti se razbacuju velikim i svetim riječima.
lakomislenih zakletvi, psovanja i ispraznog prizivanja Božjeg imena!
PIŠE: IVAN ŠARČEVIĆ
Usvojemu raskošnom repertoaru kažnjavanja inkvizicija je onima koji su »svašta« pričali rezala jezik. Bilo je to strašno i poražavajuće. Sve vlasti, napose totalitarne, ušutkuju svoje kritičare, sve koji zapravo potiču na slobodu mišljenja i govora. U nekim zemljama i danas se kažnjavaju i ubijaju ljudi zbog istinite riječi. Nikada nije bilo bez kontrolora riječi, ni u Crkvi. Da se zapriječi istina, ne ubijaju se uvijek njezini vjesnici, nego se na razne načine otupljuju ili utapaju istinite riječi u babilonsku bujicu vijesti i kakofoniju nebitnih informacija. A i mnogi ljudi, zbog raznih razloga, straše se činjenica ili im je korisnije ili draže ropstvo laži nego oslobađajuća riječ istine.
Četvrta Isusova antiteza iz Govora na gori odnosi se na riječ, i to na njezinu posebnu formu, na zakletvu. Isus veli: »Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni
Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je«. Slično Matej evanđelist piše i nešto poslije u svom evanđelju kad prenosi Isusove upute učenicima da paze koga će nazivati ocem, učiteljem, bratom; kad oštro ustaje na »slijepe vođe« koji se kunu hramskim zlatom, darom na žrtveniku, nebom te si pobožnim zaklinjačkim smicalicama žele priskrbiti vjerodostojnost. K tomu, Jakovljeva poslanica donosi iste gore spomenute Isusove riječi o zabrani zaklinjanja (usp. Jk 5, 12).
Komunikacija na razini bezuvjetnog povjerenja
Dovoljno je jednostavnim riječima istine u ljubavi priopćiti svoje mišljenje i ne samo kad se ona tiče nas nego, još prije, nužno je istinito i s ljubavlju svjedočiti za druge, za prijatelje.
Zakletva ima dvije funkcije: da potvrdi istinitost rečenoga i da tvrdo obveže da će se izvršiti obećano. Zaklinjanje Bogom hoće kazati da je sam Bog jamac rečenoga. Isus ne dopušta ne samo krivo, nego nikakvo zaklinjanje. Bilo bi to ograničavanje istine i riječi uopće. Bog je ionako svjedok svake naše misli i riječi; nije potreban nikakav izvanjski, ni božanski autoritet da se govori istina.
Isus se izravno ne veže za neku starozavjetnu zapovijed o zakletvi, nego se neizravno referira na drugu zapovijed Dekaloga, na zabranu ispraznog izgovaranja Božjega imena, kao i na zapovijedi da se ne laže o bližnjemu. Isus je neumoljivo radikalan u zabrani svake zakletve, čak ako se ona i bude ispunila. Njegov se učenik ne zaklinje Božjim imenom, niti ičim što bi zamjenjivalo Boga, kao što su nebo, zemlja, sveti grad. Ni svojom glavom, ničim se ne smijemo kleti, jer sve pripada Bogu, jer, naposljetku, sve je, i svaka je riječ od Boga. Riječ je sam Bog. Jednostavnim i čistim govorom koji Isus sažeto opisuje s da, da i ne, ne, on vraća ljudsko komuniciranje na elementarnu razinu bezuvjetnog povjerenja. Gdje je povjerenje, ljudi se ne kunu niti se razbacuju velikim i svetim riječima. Koliko je samo lakomislenih zakletvi, psovanja i ispraznog prizivanja Božjeg imena! Tko se, recimo, nađe u gradskim prometalima, tramvajima ili busovima kad se tinejdžeri vraćaju iz škole, u svoj toj vrevi brbljanja, gdje jedva tko koga sluša, čut će nebrojeno puta isprazno zaklinjanje
Božjim, Isusovim imenom ili nadvikivanje imenima Gospe, majke, ili neke zamjenske formule, tipa: Časna riječ, kojima se želi pokazati istinitim i priskrbiti neku veću važnost. A kakve se tek zakletve i ispraznosti ne čuju po kavanama, na stadionima, boćalištima, pred ekranima!
Velik je zahtjev stavio Isus pred svoje učenike: nikakve suvišne riječi u govoru. I ne samo psovke i zakletve nego nika-
riječima. Koliko je samo iskrenosti
kva okolišanja u smislu da se riječi mogu razumjeti ovako i onako ili još drukčije. Nikakve dvosmislenosti, zavođenja, prijevare u govoru. Ako se to ima na umu, kršćani bi trebali biti sretni ako bi se političari i razni moćnici prestali zaklinjati svetinjama ili na svetinje, na Bibliju, na ime Božje ili na križ. Zar doista nije od zloga, kako Isus veli, ako se kršćani, recimo, zaklinju na Isusov križ i istoga trena još sigurnije varaju, lažu, zlostavljaju?
Nekim ljudima riječi ništa ne znače. Gledaju bližnje u oči i grubo lažu dok što obećavaju ili izgovaraju najsvetije riječi: volim te i još se pritom pozivaju na Boga. Takve riječi veći su grijeh od psovke. Duhovni predatori i zlostavljači koriste se svetim riječima, i Božjim imenom, da zavedu djecu i slabije kako bi ostvarili svoje perverzne ciljeve. Nikada nečastivi ne dolazi u prepoznatljivu ružnom obliku, crn, s rogovima i repom, nikada s ružnim govorom, nego u lijepoj odjeći, u svetim haljinama i slatkoćom umilnih riječi. Isus je, sažmimo, posve rezolutan: čovjek je stvoren od riječi, riječi se ne smiju osiguravati ničim drugim osim svojom vlastitom istinitošću. Istina nije sve. Ljubav je veća od istine, ali ljubav nije potpuna bez istine. Pokatkad se iz ljubavi treba istina prešutjeti ili zaobići. No nije uvijek sa svom jasnoćom dano nam znati kada je ljubav, koja ne govori ili zaobilazi istinu, lažna ili pristrana, štetna. Tko iz ljubavi ne govori dužnu istinu svome bližnjemu, ili ga dovoljno ne voli ili ga krivo voli ili, što je lošije, želi ne zamjeriti mu se i sačuvati »lijepu« sliku o sebi. Ovdje govorimo o ljubavi koja zna mjeru, koja ne skriva istinu, nego upravo, ne- sebično i bezinteresno, govori istinu koja je na dobrobit bližnjemu. To je istina u ljubavi koja ne komplicira, koja se ne razmeće psovkama, zakletvama i silnim riječima, i koja ne šuti na kamuflaže, nepravde i laži, koja nije ljigavo neutralna, nego je oslobađajuća u svojoj jezgrovitosti i jasnosti.
Zahtjev za jednostavnim riječima
Zabranom svake zakletve Isus zabranjuje lažno svjedočenje, ali ne svako svjedočenje. Dovoljno je jednostavnim riječima istine u ljubavi priopćiti svoje mišljenje i ne samo kad se ona tiče nas nego, još prije, nužno je istinito i s ljubavlju svjedočiti za druge, za prijatelje. Isusova zabrana zakletve odnosi se na svako isprazno izgovaranje Božjeg i drugih svetih imena, na svaku magijsku ili drugu zloupotrebu riječi. Isus traži da se u svojim riječima i obećanjima ne pozivamo ni na koga, da se nikim ne osiguravamo, ni Bogom. Koliko god djelovalo normalno i krajnje ljudski – napose kad smo iskreno i strastveno zauzeti za dobro – da se zaklinjemo i da se za potvrdu svoje istine pozivamo na najviši autoritet, na Boga, Isus traži obratan put: da se uopće ne kunemo, da vratimo osnovno povjerenje u ljude i u najobičniju riječ, da se što više oslobađamo zloga koji je »otac laži«, i da u svoje odnose ulazimo s pretpostavkom da je svaki čovjek u dnu sebe iskren i istinoljubiv. Isusova zabrana zaklinjanja nije puka zabrana, nego zahtjev za jednostavnim riječima – pohvala ljudskoj iskrenosti i temeljnom povjerenju.