Djeca i empatija

– od promatranja do razvijanja empatije u obiteljskoj svakodnevici

PIŠE: LEALI OSMANČEVIĆ

Jedan od najvažnijih temelja za izgradnju kvalitetnih odnosa u obitelji, ali i s okolinom jest svakako empatija – sposobnost zauzimanja nove, drukčije perspektive i vrednovanja druge osobe te suosjećanje. U svakodnevnim komunikacijskim obrascima empatija je vidljiva kroz povezivanje s drugom osobom i aktivnu, cjelovitu prisutnost. Svaka je osoba rođena sa sposobnošću empatije, no njezina uključenost u život pojedinca ovisi o daljnjem razvoju tijekom života i u odnosima s sobom i drugima. Stoga je i za razvijanje empatije potrebno učenje, najprije promatranjem već u djetinjstvu i tijekom odrastanja, a potom aktivnom primjenom u svakodnevici, počevši od obiteljskih situacija, sklapanja prijateljstava, komunikacije u školi i slično. Za kvalitetno usvajanje empatije važno je pokatkad najprije spoznati što ona nije. U današnjemu vremenu kroz empatijske razgovore odrasli često nakon slušanja druge osobe, djeteta, partnera, prijatelja biraju strategiju davanja savjeta sa svrhom pomoći ili rješavanja izazova koji su čuli. Ipak, važno je empatijske razgovore i povezivanje s drugom osobom razlikovati od vrednovanja tuđe situacije, prepričavanja osobnih iskustava i dijeljenja savjeta. Iako savjeti nužno ne moraju biti loš izbor, prethodno je važno radi razvijanja kvalitetnih odnosa ipak provjeriti sa sugovornikom traži li uistinu savjet ili našu aktivnu prisutnost. Unutar obitelji savjeti koji su usmjereni prema djeci izrečeni su s najboljim namjerama, no prisutnost roditelja/skrbnika i bilo kojega drugog bliskog člana obitelji katkad je mnogo važnija od »instant-rješenja« što bi dijete trebalo napraviti u određenom trenutku. Rješenja se često rađaju iz prisutne tišine i strpljenja pred drugim.

Empatijska prisutnost i povezanost sa sobom i drugima Jedan od preduvjeta razvijanja empatije u djece jest svijest i razvijanje empatije prema samome sebi, odnosno samoempatije. Ona je osobito važna u današnjim vremenima koja pred pojedinca stavljaju brojne izazove, počevši od same promjene komunikacijskih obrazaca, izgradnje odnosa s drugima, različitih očekivanja od sebe i okoline, izazova pri rješavanju sukoba i slično. Prisutnost sa samim sobom i svjesnost sadašnjega trenutka i proživljavanja različitih emocija koje se pojavljuju u svakodnevnim situacijama svakako obogaćuje osobu i osnažuje ju pri davanju kvalitetnoga primjera za razvoj empatije, a ponajviše kada je riječ o djeci. Naime, djeca i empatiju, kao i niz drugih osobina tijekom svoga djetinjstva, prepoznaju upravo promatranjem osobe kojoj vjeruju i koja im je bliska. Davanje primjera empatije u svakodnevici i s drugima osnažuje dijete da i samo aktivnije razvija empatiju. Uz promatranje, empatiju je važno i učiti zajedno s djetetom, bilo da je riječ o odnosu roditelja i djeteta bilo roditelja i djeteta prema drugoj osobi. Oba su načina vrlo vrijedna u dječjem odrastanju, osobito kada je riječ o vještini prisutnosti za drugoga, oslobađanju od osuda i etiketa, savjetovanju bez slušanja i suosjećanju pri zauzimanju drukčije perspektive sa svrhom razumijevanja drugoga.

Jedan od preduvjeta razvijanja empatije u djece jest svijest i razvijanje empatije prema samome sebi, odnosno samoempatije. Ona je osobito važna u današnjim vremenima koja pred pojedinca stavljaju brojne izazove.

Usmjerivanje djece primjerima empatije i zahvalnosti određujuće je za tijek njihova odrastanja i siguran put za izgradnju cjelovitih kvalitetnih osoba koje u konačnici postaju primjeri svojim vršnjacima u empatijskom življenju i na taj način čine velike promjene.