Kana, kršćanska obiteljska revija, travanj 2023.

Godina LIV Broj 4/584

Travanj 2023. Cijena 2,00 €

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće

Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović

Izdavač:

Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti:

E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva:

KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434

Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun:

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1

SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 22,00 €

Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044

Dragi čitatelji,

sve ono što vjerujemo i što slavimo kao zajednica vjernika usidreno je u temeljnoj istini, samom srcu kršćanske vjere, a to je Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista. Slavlje Uskrsa vrhunac je liturgijske godine, pa vjerujem da smo ove dane dostojno i svečano slavili u našim zajednicama, crkvama, župama i domovima sa svim onim što obično uz blagdansko vrijeme pristaje. No kao što je uskrsnuće bilo neshvatljivo i samim Isusovim učenicima, i nama shvatiti i učiniti iskustvo Uskrsa dijelom naše svakodnevice ostaje izazov. Prepoznavati Uskrsloga na našim svakodnevnim putovima često je teško i

nejasno. Ali ako ne zaboravimo, stvarnost praznoga groba prekretnica je za svijet, za čovjeka, ona mijenja perspektivu pogleda i odnosa, ono mijenja naš život, mijenja ga svaki dan. Stoga, nama je živjeti uskrsnu radost, a sve ono što nam život i naši dani donose nastojati sagledavati u svjetlu Uskrsa. To nastoje i naši autori i ova Kana koja je pred vama u svojim prilozima, aktualnim temama i razmišljanjima.

Vama i Vašim obiteljima sretan i blagoslovljen Uskrs želi uredništvo Kane i Kršćanska sadašnjost!

Urednica

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

količinu

»Stvarnost uskrsnuća Isusa Krista čovjeku, odnosno ljudskom umu koji je ipak ograničen, nemoguće je potpuno razumjeti. Mi sebi ne možemo predočiti tu zbilju, jer ona apsolutno nadilazi čovjekove mogućnosti i sposobnosti. Ipak, ne može se i ne smije se niti šutjeti o Kristovu uskrsnuću, jer je ono izvorište i trajni temelj naše kršćanske vjere. Sveto pismo o tome govori u slikama koje jedino i njemu sâmom preostaju, kako bi izreklo neizrecivo i predočilo nepredočivo.«

Ivan Karlić,

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo

otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Stare novine – novi papir

Bogočovjek Isus Krist. 2. Mesija, Sin Božji i Spasitelj Kršćanska sadašnjost, 2022.

– samo administrativni

Praktički će bračni drugovi ili partneri jednim potpisom »izbrisati« godine zajedničkog života. Je li to moguće?

Hrvatski će sabor očito izglasati novi Zakon o izvanparničnom postupku, prema kojemu se neke stvari u dosadašnjoj nadležnosti sudova sada prebacuju na javne bilježnike, a jedna od tih nadležnosti jest ona koja vodi parnicu pri razvodu braka. Drugim riječima, donekle se liberalizira ili olakšava razvod. Naravno da se vodi briga o tome ima li bračni par maloljetnu djecu ili nema, imaju li ili nemaju nekih otvorenih pitanja oko imovine i uzdržavanja. Ako nemaju djece i otvorenih »ekonomskih« pitanja, te se žele sporazumno razvesti, kod bilježnika to mogu bez posebnoga pisanog sporazuma i bez prisutnosti odvjetnika. Ovakvu praksu imaju i neke druge europske zemlje, ali je zanimljivo da sve one, osim Rumunjske, ipak zahtijevaju ispunjenje nekih dodatnih uvjeta, tj. da postoji pisani sklopljeni ugovor o sporazumnom razvodu te da bračni drugovi sa sobom dovedu svatko svojeg odvjetnika. Ako Zakon prođe, Hrvatska i Rumunjska imat će najliberalniji i najlakši postupak razvoda u Europi.

1. Razvod – samo pitanje ekonomije i cijene?

Neki su se pravnici već oglasili u vezi s tim pitanjem, ali zamjerke upućene takvoj zakonskoj praksi svode se uglavnom za sada samo na pitanja ekonomske i imovinske problematike o kojoj se odlučuje pri razvodu kako jedna strana ne bi bila pri tome oštećena te na mogućnost da razvod na taj način bude skuplji, jer dok je na sudu cijena definirana, kod bilježnika to ne mora biti. To jednostav­

no znači da mu, ako tko želi razvod, a ne može ga platiti, razvod neće uspjeti, što bi bila svojevrsna nepravda ili diskriminacija. »Svrha novog zakona je urediti pravila izvanparničnog postupka kojima bi se taj postupak osuvremenio i građanima te poslovnim subjektima zajamčilo

Umjesto da sve točno propisujemo što komu pripada nakon razvoda, što tko dobiva, trebalo bi jako dobro razmisliti o onome što svatko u takvim slučajevima gubi. Cijena razvoda bit će kod bilježnika niža, ali cijena razvoda ne ogleda se samo u eurima.

kvalitetnu i transparentnu pravnu zaštitu i pravnu sigurnost«, rekao je ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica. Novi Zakon svakako je potreban jer se do sada postupalo po zakonu iz Kraljevine Jugoslavije. Je li, međutim, baš sve tako jasno kako se čini?

2. Razvod samo sporedna stvar?

Prvo što pada na pamet jest činjenica da ispada kako je razvod samo jedan bezlični administrativni čin u kojemu je prioritetni zadatak odrediti što tko komu duguje, koje su obveze jednoga i drugoga, tko što nasljeduje, i tomu slično. Nema naznake da bi se o razvodu govorilo kako se tu ipak često riječ o jednom »bolnom«

činu, raskidu nečega što je u trenutku njegova nastajanja izgledalo kao da će vječno trajati. Ne vjerujem da ijedan razvod može ostati bez ama baš nikakvih posljedica u ljudskoj duši. Praktički će bračni drugovi ili partneri jednim potpisom »izbrisati« godine zajedničkog života. Je li to moguće? Mislim da pitanje razvoda zahtijeva nešto dublje razmišljanje i opsežniji pristup njegovoj ratifikaciji. A da je u novom Zakonu razvod shvaćen kao jedno obično administrativno i ekonomsko pitanje gdje je važno samo riješiti međusobna potraživanja i davanja dokazuju i prijedlozi s raznih strana što bi sve trebalo ući u taj zakon. Tako npr., s obzirom na to da će se bilježnici baviti i proglašenjem nestale osobe umrlom i dokazivanjem smrti te uređenjem međa, a, budući da bilježnike imenuje ministar pravosuđa, jedna političarka postavlja »genijalno« pitanje: »Hoćete li reći da bi htjeli da se netko od vaših nestalih proglasi umrlim od osobe koju je izravno imenovao HDZ?« I tu je mjesto pronašla politika. Dotičnoj političarki nije stalo do toga je li netko nestao i umro ili je živ, najvažnije da smrt proglasi netko tko je »podoban«. Ili jedan drugi koji rješavanje razvoda izjednačuje s rješavanjem situacije kada bi javni bilježnik trebao riješiti stanje u stambenoj zgradi oštećenoj potresom kada se većina suvlasnika ne može dogovoriti o obnovi.

3. Kakav je status djece

Jedna je stvar kada je posrijedi razvod bračnog para ili životnih partnera koji nemaju djece. No, kada su djeca posrije­

PIŠE: JOSIP GRBAC

administrativni čin?

Jer tu nije riječ samo o zaštiti djece nego o brizi za njihovu budućnost. Stoga bi svaki zakon koji dopušta jednostavnije rješavanje pitanja razvoda itekako dobro morao propisati sve potrebno da djeca u bilo kakvoj zajednici ne budu ugrožena. Čini se, međutim, da je to pitanje u zakonima koji vrijede u drugim europskim zemljama riješeno onako »usputno«. Hoće li tako biti i s hrvatskim Zakonom?

4. Razvod i stabilnost obitelji

di, gdje su djeca u tom zakonu? Razne države imaju različite propise u vezi s tim pitanjem. U samo trima europskim zemljama, među kojima je Francuska, može se kod javnog bilježnika provesti sporazumni razvod brakova s maloljetnom djecom. Oni koji se razvode moraju imati sklopljen sporazum o daljnjoj brizi za maloljetnu djecu. Ono što zvuči pomalo čudno jest odredba da mora postojati izjava djeteta, »ako to njegova dob dopušta«, slaže li se s potpisanim sporazumom. Uputno je upitati se na temelju kojih kriterija maloljetno dijete može odlučiti o svojemu daljnjem životu. Hoće li pristati živjeti s onim koji mu kupuje ljepše igračke, ili, ako je dijete starije, s

onim tko mu bude darivao skupe skutere ili mobitele. Teško da će dijete u takvoj situaciji odabrati roditelja koji mu nudi uravnotežen odgoj, koji mu osigurava dobro obrazovanje itd. Jasno je da djeca u nezrelim godinama ne razmišljaju na toj razini. Prema tome, čini se da tu nedostaje briga o djeci nakon razvoda. Prepuštajući da se o tome brine i da o tome odlučuje sámo dijete zakonodavac samo pere ruke i razmišlja o tome da ga netko slučajno kasnije ne pozove na odgovornost. Stječe se dojam da rješavanje razvoda na sudu ipak daje malo više sigurnosti glede zaštite djece od razvoda kod javnog bilježnika. Čak ni prisutnost odvjetnika ne znači da su djeca dovoljno zaštićena.

Za Crkvu je svaki razvod svojevrstan poraz. Još ako su u pitanju djeca, razvod je poraz ne samo za one koji se rastaju nego i za djecu. Umjesto da sve točno propisujemo što komu pripada nakon razvoda, što tko dobiva, trebalo bi jako dobro razmisliti o onome što svatko u takvim slučajevima gubi. Cijena razvoda bit će kod bilježnika niža, ali cijena razvoda ne ogleda se samo u eurima. Cijena je visoka prije svega zato što tu svjedočimo o porazu povjerenja, ljubavi, roditeljske brige, iznevjerenih obećanja. Ono što dolazi nakon razvoda ne mora nekakvim automatizmom biti bolje, ljepše, ugodnije. Toga mora biti svjestan svatko tko se razvodi. Nije suvišno podsjetiti da Crkva ne poznaje mogućnost razvoda. Razlog je u tome što ona želi stabilnu i čvrstu obitelj koja ne podliježe zakonitostima tržišta. Ako hrvatski zakonodavac želi olakšati razvod, mora biti svjestan da time na neki način brak čini labavijim. Sama svijest da mogu jednostavno, bez ikakve muke i troška, napustiti bračnu zajednicu, može djelovati pogubno na svijest o vrijednosti braka i obitelji. Ono čega se čovjek lakše rješava i ne stoji (košta) mnogo, on to istodobno manje cijeni. Stoga se ne moramo iznenaditi ako se u skoroj budućnosti poveća broj razvoda. A već smo po tome u samom vrhu Europe.

KENOTIČKI KARIZMATIZAM

PIŠE: KREŠIMIR ŠIMIĆ

Unašem se vremenu događa nešto što je vrijedno pozornosti: s jedne strane, bogoslovije (da sjemeništa za naraštajce i ne spominjem) gotovo su prazne, a, s druge strane, razni karizmatski susreti i događaji »slavljenja« okupljaju velik broj napose mladih ljudi. Kao da postoje dva oblika jedne Crkve. Doduše, otprije je poznata napetost između tzv. institucije i karizme, između dviju ekleziologija: jedne koja se zasniva na neposrednom Božjem djelovanju i druge koja se zasniva na hijerarhijskom posredovanju. Prva je ekleziologija proizlazila iz raznih pokreta (pijetističkog, metodističkog, po ­

VRIJEME I SVIJEST

kreta »buđenja«, »krštenja u Duhu« i sl.). Usuprot takvim tendencijama Rimokatolička Crkva je na Tridentskom koncilu istaknula institucionalnu narav Crkve, a na Drugom vatikanskom koncilu u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium ponudila je – jer je istaknula da je Crkva Otajstveno Tijelo Kristovo – smjerodavne tvrdnje kojima se upućuje na nerazdvojivost institucionalnog i karizmatskog. Institucija je, tvrdi se, karizmatska jer je dar Duha Svetoga i djeluje njegovim nadahnućem, a karizme su institucionalne jer neprestano pomlađuju instituciju, obnavljaju je i potiču da iz nje provru novi plodovi milosti. Duh Sveti tako »ujedinjuje Crkvu u zajednici i službi, poučava je i vodi raznim hijerarhijskim i karizmatičkim darovima i uresuje je svojim plodovima« (br. 4). Sud pak

Zagonetna Magdalena

PIŠE: V. MARTINAC

VAZAM, USKRS, štioče, prijatelju, još jednom, tebi. Ostalo razumiješ, ne treba mi pisati. Vazam je središte, ali ima i vrijeme vazmeno. Nije to skriveno. Premda mnogima nije baš vidljivo. I kad je Vazam, ili, kako će reći na hrvatskom sjeveru, Vuzem, ne će biti suvišno razmijeniti još koje slovo. Jest, nekima će i to biti neobično; ništa čudno, jezik razgovora iz zajedništva vjere nije baš onaj iz kafića, a realiteti još i mnogo manje. Prvo je pitanje uskrsnuća Isusova. Posve mirno možemo držati da je Majka njegova bila prva koja je ugledala Uskrsnulog, onoga uskrsnog jutra. Nije baš lako zamisliti nešto drugo. Jutro, trećega dana, prema Pismima, što vazda iznova Crkva ispovijeda na euharistijskome

sastanku. Zatim, Magdalena, prva od ostatka čovječanstva. Do sudnjega dana bit će čuđenja: baš ona! I kako, odakle baš ona! Bit će, naravno, i objašnjenja, i ima ih, među kršćanima već tisućljećima, ne samo stoljećima. Neobično je, međutim, što u naše, kadikad se čini, ludo doba, one pak zagrižene za nešto što nazivaju »ženskim pravima«, a što ovdje mira radi valja preskočiti, Magdalenu i ne primjećuju. Ni to, možda, nije neko čudo; nakon svega opravdanog što njezina polovina čovječanstva može pitati, glede Crkve i pitanja u Crkvi ostaje nešto što se uporno, s obiju strana preskače. Pitanje veličine. Onaj koji je umro na križu i uskrsnuo, treći dan, još prije je toga svojim učenicima objasnio: najveći je onaj koji je najmanji i sluga svima.

VAZDA, do konca vremena, bit će zapanjujuće kako Magdalena vjeruje Uskrslom. Ili, kako bismo mi, u našem vremenu i svijetu, možda radije rekli, da je uskrsnuo. On, Isus, Krist; Učitelj, kako će Magdalena. To da je uskrsnuo, apsolutno je središte kršćanstva, apsolutno središte vjere, kršćanske. Bez Uskrsnuloga Krista ostalo bi, doduše, vjerojatno stoljećima, ali uz mučno pitanje održanja autentičnosti, tek nedostižno moralno učenje jednoga nedostižno mudrog učitelja. I sjećanja, ne bez gomile poricanja, na neke čudesne događaje.

Dok mi, i vjerni već tisućljećima, stojimo na onome što veličanstvena uskrsna Posljednica stavlja u usta

Magdaleni:

»Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje«. I naposljetku:

o ispravnosti karizmi i njihovoj urednoj upotrebi mogu donositi oni koji upravljaju Crkvom, koji ne smiju gasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono što je dobro (br. 12).

Očito, važnije od molitava za nova zvanja, potrebna nam je molitva za karizmu koja će onima »u zvanjima« omogućiti da mogu prosuđivati ispravnost i plodotvornu uporabi karizmi koje Gospodin dijeli »kako hoće«. Naime – iako korisna, nekarizmatska kriterologija nije dovoljna za prosuđivanje karizmi. Tek kada oni »u zvanjima« budu obdareni karizmom kojom će prosuđivati karizme, bit će i novih zvanja – možda i drugačijih, jer Duh uvijek vodi Crkvu novim putovima, poziva je na nove zadaće, širi joj obzore, upućuje u otajstva kraljevstva Božjeg. Oni pak koji nisu »u zvanjima«, moleći za one »u zvanjima«, participirat će u »prosuđivanju«, odnosno u »upravljanju« Crkvom, i to tako da će se » oplijeniti« i izložiti prosudbi. Ako se to ne

bude događalo, bujat će » dionizijsko kršćanstvo « (apokaliptičko kršćanstvo, kršćanstvo čudesa i objava, ekstatično kršćanstvo, kršćanstvo u kojemu se potiče nadilaženje prirodnih ograničenja inteligencije, kršćanstvo enigmi i pjevanja, glasa) i nestajat će »apolonijsko kršćanstvo « (kršćanstvo formi, kršćanstvo proračunatosti, strukture, mjere, figure, slike). Ili – što je možda izglednije –oblikovat će se »apolonijsko ­ dionizijsko kršćanstvo «. Tamo pak gdje se bude karizmatskom kriterologijom prosuđivalo karizme, zasjat će Jedno Otajstveno Tijelo kojemu je glava Krist, a udovi krštenici (karizmatici), Tijelo koje je mjesto istinskog sabiranja i slavljenja Gospodina.

Kako Tijelo proslavlja Gospodina, očitovano je u velikosvećeničkoj molitvi. Isus neposredno prije muke i raspeća: »… podiže oči k nebu i progovori: ’Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe’« (Iv 17, 1). Čas koji je došao

Sinovljevo je raspeće i smrt . Proslava Sina njegovo je uskrsnuće koje je ujedno Sinovljeva proslava Oca. Jasno je: vršitelj proslave je Otac. Sin se otvara Očevoj slavi tako što se opljenjuje do ponizne smrti na križu. Sinovljeva samooplijenja, samoispražnjenje, otvaranje vlastita tijela, kenoza ( ) čas je i mjesto izlijevanja karizme ( ) – milosnog dara koji je slava Gospodnja. Duh se »izlijeva« na Tijelo, i to na kenotičko Tijelo te ga oživljava. Upravo ta karizma, karizma koja se događa po križu, istinski je kriterij prosuđivanja karizmi. Samo tamo gdje se događa kenotički karizmatizam zasjat će Jedno Tijelo, Slava Gospodnja i očitovat će se otajstvo kraljevstva Božjeg. Eto nam, krajnje zaoštreno, mjesto gdje se očituje razlika između apolonijsko ­ dionizijevskog kršćanstva i Jednoga Otajstvenog Tijela koje izrasta iz tijela Raspetoga i Uskrsloga; razlika između dionizijevskog i kenotičkog karizmatizma.

Znamo da si doistine, uskrsnuo, Božji Sine,objedniče Kralju divan, budi nama milostivan ! Amen, Aleluja

NEDAVNO, mlad momak, vičan instrumentima i glazbi kakvu već troše mladi danas, zbori na jednom radiju. Vjerskom, kako se to katkada, ne baš odveć spretno i sretno kaže. Može se zamisliti i kako je ozaren dok sav sretan pripovijeda kako njegova i njegove »škvadre« svirka u crkvi donosi živost i emocije. Dok, inače, kad mladi čovjek uđe u crkvu, na misu, možda i slučajno katkad, ostaje zatečen tišinom tek povremeno prekidanom molitvom. Mlade to, ako uopće i uđu u crkvu, baš ne nadahnjuje, ne budi baš emocije, i to je problem. Ali ovo što oni rade, to je onda ipak nešto drugo, čini se momku. Nezgodno je zapitati je li čuo kada o Magdaleninoj vjeri. I da vjerom, prije svega, ljubav prema onome koji je umro i uskrsnuo radi nas da i ne spominjemo,

pristupamo stolu Gospodnjem. Sve ako je i u crkvama, stoljećima već, i glazbe i emocija, nemalo.

Pripovijest o emocijama i inače danas, pokušava preplaviti sve. Momak i nije kriv što mu to nitko nije još rekao. Još je manje, zacijelo, mogao čuti o trgovačkim i ideološkim favoriziranjima jedne strane ljudskog bića na račun cjeline čovještva. Za

korist, prije svega trgovačku i ideološku ili češće, kvazideološku. Poganu, prije svega. Sve do ludila koje zovu transhumanizam ili kakogod slično. Sve do onoga čije ime, diabolos, otkriva da je onaj koji rastrgava. Čovjeka.

Emocije same dobra su stvar. Premda mogu biti i loše ako ih ne nadzire odgovorna sloboda, što nije nepoznato. I one pripadaju čovjeku. Otkrivati čudesnost cjeline čovještva, ljudskoga, potrebno je. Gdje bi trebalo naći mjesta i za svijest i intelekt, o savjesti, slobodi i sućuti da se i ne govori. A čovjek, Božje stvorenje, mnogo je više od samih emocija, osjećaja.

»Emocije« Majke Terezije u užasu i blatu Calcutte dok odnosi polumrtve da umru barem pod krovom, a ne u kanalizacijskom jarku, mogu biti od pomoći da se to shvati. Pritom bi bio moguć i neki početak o ljubavi. Ima i kod Ivana. Prva Ivanova, cijela. Ili barem 4, 16.

Molitve nade za dane muke

PIŠE: TOMISLAV KASIĆ

Papa Franjo: Božja muka – nada za tebe

Misli, riječi i molitve o vazmenom otajstvu Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2018.

Nizom razmatranja, molitava i homilija sabranih u ovoj knjizi Papa poziva čitatelje na meditaciju o Uskrsu, središnjem blagdanu kršćanske vjere, te na razumijevanje dubokog značenja muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Ona sadrži njegove najljepše i najpotresnije misli, nagovore i molitve izrečene u raznim prigodama, a sve ih povezuje vazmeno otajstvo. Na stranicama knjige nudi se pažljivo i produbljeno čitanje evanđeoskog izvještaja o Uskrsu, ističući njegovu važnost za život kršćana. Papa posebno ističe središnje mjesto Božjeg milosrđa, vjere i nade u životu vjernika koji su pozvani živjeti u radosti Kristova uskrsnuća. Papa Franjo osjetljiv je na temu čovjekovog trpljenja i ne propušta ni jednu priliku da o tome govori. Njegova osjetljivost, međutim, nije plod neke općenite čovjekoljubivosti, već njegove duboke vjere u Boga »koji postaje čovjekom sve do smrti na križu« i »koji dijeli sudbinu najmanjih među ljudima«. Iznikla iz Papine »teologije naroda«, ta misao dotiče mnoge, posebice rubne, obespravljene i općenito ljude u egzistencijalnoj ugroženosti. »Vidjet ćemo i neprestano ćemo gledati probleme u našoj blizini i u nama, ali tama i strah ne smiju privlačiti pogled duše i zaposjesti srce. Poslušajmo riječ Anđela: Gospodin nije ovdje, uskrsnu!«, kaže u jednom od tih promišljanja Franjo.

Svojim emotivnim i konkretnim stilom, on svakoga potiče da se osobno zapita o svojem duhovnom stanju i da traži nove razloge za nadu. Riječ je o jednostavnim i kon­

kretnim razmišljanjima prepoznatljivoga stila. Struktura knjige daje naslutiti da je ovdje riječ zapravo o jednom putovanju kroz Veliki tjedan i Uskrs. Tako se najprije donosi tekst kojim se čitatelja uvodi u Veliki tjedan s pitanjem: »Što znači živjeti Veliki tjedan?« Zatim slijedi poziv na razmišljanje o svakom pojedinom svetom danu. Cvjetnica papi nameće pitanje: »Bog ulazi u naš grad. Kakvi želimo biti? Kako ćemo ga primiti?« Tema Velikog četvrtka omiljena je Papina tema jer govori o toliko dimenzija ljudskog i kršćanskog života: o služenju, prijateljstvu, ljubavi prema bližnjem, osobito prema onom tko je potlačen, obespravljen, tko je u zatvoru… Tekstovi Velikog petka potresni su, a najvećim dijelom poziv su na molitvu s Papom, uz razmatranje križnog puta i molitvu pred križem: »Pred Isusovim križem vidimo gotovo dotle da dotičemo svojim rukama koliko smo vječno voljeni; ispred Križa osjećamo se kao ‘djeca’ a ne ‘stvari’ ili ‘predmeti’«. Velika subota donosi pitanje šutnje. To je dan Božje šutnje, a treba postati dan šutnje i tišine čitavog čovječanstva s kojim Isus položen u grob dijeli sudbinu. Najzad, dio o Uskrsu sabire Papine mudre riječi o ispunjenju vazmenog otajstva. Njegove jednostavne i konkretne meditacije žele ispuniti potrebu koju je Franjo prepoznao: »Postoji silna potreba nositi živu prisutnost Isusa milosrdna i bogata ljubavlju!« Upravo zbog te silne potrebe, opseg tekstova u ovoj knjizi ide onkraj samog Velikog tjedna, kao da se želi reći da nije dovoljno samo promišljati, nego i djelovati. Stoga nakon prvog dijela knjige pod nazivom »Božja ‘muka’«, slijedi drugi dio

s naslovom »Riječi nade za onoga koji živi svakodnevni križ«. Sama struktura kazuje da je vazmeno otajstvo potrebno doživjeti, o njemu razmišljati, a onda ga ponijeti u svakidašnjicu i u konkretnim situacijama odražavati nadu Uskrsa. Stoga se ovdje nalaze probrani dijelovi Papinih govora i propovijedi koji govore o migrantima, nezaposlenosti, siromašnima, geopoliti­

ci, strahu, očaju, obitelji… Ali papa potiče na nadu: »Gledajte, lako je reći ‘ne gubite nadu’. Ali svima, svima vama, onima koji imate posao i onima nezaposlenima, ka­

žem: ‘Ne dopustite da vam se ukrade nada! Ne dopustite da vam se ukrade nada!’

Možda je nada poput žeravice ispod pepela; pomažimo solidarno jedni drugima, pušući u pepeo, da se vatra još jednom razgori. Ali nada nas vodi naprijed!« Ova knjiga, kako je i rečeno, je putovanje kroz Veliki tjedan i vazmeno otajstvo, a završava u konkretnosti svakidašnjeg kršćanskog života koji je hranjen nadom.

U svojoj prvoj poslanici, apostol Ivan govoraše svojim učenicima:

»Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje… sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest« (1 Iv 3, 1–2). Vidjeti Boga, biti poput Boga: to je naša nada. [...] Prvi kršćani prikazivali su nadu slikom sidra, kao da je život sidro bačeno na obalu Neba, a svi mi putujemo prema toj obali, držeći se za konop tog sidra. To je lijepa slika nade: imati srce usidreno gdje su naši predci, gdje su svetci, gdje je Isus, gdje je Bog. To je nada koja ne razočarava.

Nada je poput sidra bačena nama s obala neba

Papa Franjo, homilija, 1. studenoga 2013.

Govor očiju

Sretni su ljudi skloniji održavanju duljeg

kontakta očima, dok potišteni, deprimirani ljudi izbjegavaju pogled, čak i s prijateljima.

Kontakt očima jedan od najvažnijih oblika komunikacije među ljudima. Ne kaže se uzalud da jedan pogled može kazati više nego tucet riječi. Vaše oči šalju i primaju različite poruke. Duljina pogleda, širina zjenica, spuštanje vjeđa, dizanje obrva, sve su to važni sastavni dijelovi govora očima. Za svaku situaciju u međuljudskim odnosima postoji duljina kontakta očima, koja se smatra normalnom i moralnom. Buljenje dulje od toga može značiti neu­

kunde, vi poručujete: »zanimljivi ste mi«. Međutim u dizalu, gdje ne poznajete ljude, ta normalna duljina kontakta očima praktički je nula. Vi ćete gledati ili u pod ili u tipke u dizalu ili nekamo drugamo, samo ne u oči druge osobe. U vlaku ili u autobusu, međutim, taj je kontakt očima nešto dulji, a na cesti, na primjer, još dulji. Pomoću igre očima usamljeni ljudi pronalaze drugu osobu s kojom žele izmijeniti nekoliko riječi. Kontakt očima neobično je važan i u po ­

gov pogled, kupac može pomisliti da je taj putnik nesiguran u poznavanju svojeg proizvoda ili da ono što govori o kvalitetama proizvoda jednostavno nije isti­

Kontakt očima neobično je važan i u poslovnim razgovorima. Ako u takvim situacijama izbjegavate kontakt očima, sugovornik može pomisliti da ste neiskreni u svojem izlaganju.

PIŠE: dr. IVO BELAN