Laici i sinodalnost

Crkva u Hrvatskoj još uvijek uglavnom usporeno »tapka« u smislu uočavanja važnosti vjernika

laika u Crkvi, čast iznimkama.

Papa Franjo još jednom daje vrlo važan impuls nastojanjima da se bolje sagleda uloga Crkve u današnjem svijetu, uoče nedostatci, poboljša komunikacija između zaređenih i nezaređenih članova Crkve, tj. brojnih laika koji žele biti aktivni članovi Crkve, a često se osjećaju kao da za njih nema mjesta u vodećim gremijima u Crkvi, kako u lokalnim Crkvama, tako na razini univerzalne Crkve. Naime, na biskupskim sinodalnim skupštinama koje će se održati u Vatikanu u listopadu 2023. i 2024. godine na kojima će se raspravljati o sinodalnosti Crkve, prvi put u povijesti sudjelovat će 70 laika, od kojih će polovica biti žene. Oni neće biti samo nekakvi promatrači ili savjetnici nego će imati pravo riječi i, što je zaista novost, moći će glasati o svim odlukama koje se budu donosile na skupštinama. Kardinal zadužen za

Na biskupskim sinodalnim skupštinama koje će se održati u Vatikanu 2023. i 2024. godine, a na kojima će se raspravljati o sinodalnosti Crkve, prvi put u povijesti sudjelovat će 70 laika, od kojih će polovica biti žene.

Sinodu rekao je da se time slijedi nauk

Drugoga vatikanskog sabora koji je Crkvu definirao kao Narod Božji. Iako je taj koncil uvijek bio jasan, pripuštanje vjernika laika nekim odgovornim službama u Crkvi često je ostajalo u drugom planu.

Iako je poticaj za takav zaokret očito dao sâm papa Franjo, generalno Tajništvo Sinode objeručke ga je prihvatilo. Naravno da je takva odluka naišla na sveopće odobravanje u raznim laičkim krugovima i među običnim vjernicima laicima, kao i ženskim redovničkim zajednicama. Takva odluka, uostalom, sasvim je logična jer su brojni laici u svojim lokalnim Crkvama i biskupijama bili članovi povjerenstava koja su organizirala stanje sinodalnosti u njihovoj lokalnoj Crkvi, izražavala u tom smislu brojna očekivanja koje bi taj tzv. Sinodalni put trebao ostvariti, jednom riječju, ti su laici bili već aktivno uključeni u nekim odlukama koje su se donosile u lokalnim sredinama. Uostalom, od tih 70 laika koji će sudjelovati na Sinodama nije se tražilo nekakvo znanje o općoj kulturi i nije u pitanju bila njihova razboritost, nego se tražilo teorijsko i praktično znanje te angažiranost u sinodalnom procesu u njihovim lokalnim Crkvama. Važno je znati da glasanje na Sinodama nema i nije nikada do sada imalo obvezujući karakter za samoga papu, kao da bi on bio obvezan uvijek odlučiti ono što mu Sinode predlažu. Tako papa nije prihvatio savjet Sinode o Amazoniji o ređenju oženjenih muškaraca, iako je prihvatio najveći broj drugih prijedloga. Ali savjetovanje na Sinodama svakako ima veliku savjetodavnu važnost. Papa Franjo sigurno se neće oglušiti na većinu prijedloga donesenih na Sinodama.

2. Stranputice laika i sinodalnosti

Naravno da je takvu veliku ulogu laika u Crkvi, kada je riječ o donošenju nekih ključnih odluka, moguće i pogrešno shvatiti. To se npr. dogodilo nedavno u njemačkoj Crkvi. Tamo postoje brojna i moćna laička udruženja koja su tzv. Sinodalni put shvatila kao nekakvo »demokratsko« i apsolutno izjednačivanje laičke uloge u Crkvi i one koju imaju biskupi. Tako bi se važne odluke donosile ovisno o nadglasavanju, tj. o broju glasova »za« ili »protiv«. Tako se mislilo, npr. ako bi u nekakvom gremiju koji raspravlja o radikalnim promjenama spolnog ili dogmatskog nauka Crkve laici imali većinu glasova u odnosu prema glasovima biskupa, onda bi se takav nauk trebao usvojiti. To je čista zlouporaba pojma sinodalnosti u Crkvi. Sinodalnost znači veću i bolju komunikaciju klera s laicima, poštovanje laičke uloge, uključivanje laika u sveopće djelovanje Crkve, pripuštanje laika i u neke odgovornije službe u Crkvi. Sinodalnost ne znači radikalno mijenjanje temeljnog nauka Crkve. Jednostavno zato što taj nauk nije utemeljen samo u povijesnim razumskim spoznajama nego je duboko ukorijenjen u Riječi Božjoj, u nauku Isusa Krista. Isus nije svojim učenicima, koji su bili laici, dopustio mijenjati temeljni nauk Svetoga pisma. Ali im je povjerio službu naviještanja Riječi Božje nakon njegove smrti i uskrsnuća. No, prema njegovim riječima, nije htio mijenjati nijedno slovo Zakona.

3. Vrjednovanje uloge žene u Crkvi

Ove promjene u vrjednovanju laika u Crkvi svakako mogu imati značajan utjecaj i na način kako lokalne Crkve gledaju i vrjednuju ulogu laika u Crkvi, pogotovo na ulogu žena. U našim crkvama najveći broj vjernika čine žene. One su i najrevnije suradnice u gotovo svim inicijativama koje lokalne Crkve pokreću, njih ima naj- više u nekim službama kao što je Cari tas, najviše ih ima u crkvenim zbo rovima, među čitačima. One uređuju naše crkve, brinu se da naše liturgije budu vizualno lijepe. Vjerujem da su i među našim vjeroučiteljima najbrojnije žene. Pogotovo manja djeca lakše uspostavljaju kontakt s vjeroučiteljicom jer i kod kuće imaju prisniji odnos s majkom. Žene su te koje se najvi še brinu za ljudski i kršćanski odgoj djece. Jednostavno moramo shvatiti da su uloge muškaraca i žena različite. Različiti im je pristup, metoda rada i djelovanja, osjećaj za ono što je važno i potrebno. Crkva, naime, nije poduzeće u kojemu svatko »mora« biti na radnom mjestu, dužan je odraditi svoj posao, biti marljiv, inače neće dobiti plaću. Crkva je u biti ustanova koja je svjesna da u rukama nema nikakvu moć kojom bi »prisilila« nekoga da bude vjernik, da se moralno dobro ponaša ili da ide u crkvu. Zato itekako računa s time da taj zadatak odgoja u vjeri i moralu »odrade« laici. A to su ponajviše žene, majke, bake, sestre…Moramo naučiti vrjednovati sve to što žene kao laici čine. Jer se njihov trud često ne vidi, ostaje u sjeni, uglavnom vidimo samo rezultate njihova rada, a promakne nam ono što je tom rezultatu prethodilo.

Sinodalnost znači veću i bolju komunikaciju klera s laicima, poštovanje laičke uloge, uključivanje laika u sveopće djelovanje Crkve, pripuštanje laika i u neke odgovornije službe u Crkvi. Sinodalnost ne znači radikalno mijenjanje temeljnog nauka Crkve.

4. Laici u Crkvi u Hrvatskoj

Naša Crkva još uvijek uglavnom usporeno »tapka« u smislu uočavanja važnosti vjernika laika u Crkvi, čast iznimkama.

Svećenički i biskupski red ne osposobljava nekoga da bude u svemu stručnjak. Svećenici i biskupi nisu nijedne minute odslušali nekakva predavanja o ekonomiji, poslovanju, graditeljstvu, ulaganjima, dionicama. Da su se kod svih tih radnji više slušali savjeti laika, zacijelo bi bilo manje promašaja. Još manje svećenika je pohađalo predavanja o psihologiji, komunikologiji, ravnanju u nekakvim kriznim situacijama, bilo da je riječ o osobnoj ili društvenoj sferi. Ljudi se još uvijek rado obraćaju crkvenim dužnosnicima u raznim kriznim situacijama, teškim obiteljskim problemima, bračnim krizama, u pitanjima koja se tiču odgoja djece. U takvim slučajevima ne znače mnogo nekakvi površni savjeti. Traže se jasna usmjerenja, ponuda nekakve metode za moguće nadvladavanje krize. Tu nam je dragocjena pomoć stručnih laika. Potrebna je samo doza skromnosti da bismo tu pomoć potražili od laika-stručnjaka. Konačno, i to valja naglasiti: naša Crkva osjeća velik nedostatak svećeničkih zvanja. Pojedini svećenici imaju po tri, četiri ili više župa. Osim toga, tu su sakramenti, pogrebi, blagoslovine, briga za crkvena zdanja… Kada i kako možemo u našoj Crkvi ostvariti brojnija ređenja oženjenih đakona koji bi svojim djelovanjem uvelike rasteretili svećenike? Impuls pape Franje o ulozi laika u Crkvi gotovo da nam nalaže ozbiljno se preispitati o svim tim mogućnostima. Vjerujem da će nam i vjernici laici na tome biti zahvalni.